Život sv. Publija opata donosimo iz Teodoretova djela Philotheus, odnosno iz 9. knjige djela De Vitis Patrum, poglavlje 3, što ga je na latinski preveo Gencijan Hervet, a uspoređeno je s drugim prijevodom Alberika Longa. Njegov je sažetak sadržan u grčkim Minejima i kod Maksima Kiterskoga na ovaj dan, s uvodnim dvostihom: Istoga dana spomen sv. oca našega Publija.
Materijalni (odnosno ljudski i smrtni) život Publije napušta,
A nematerijalni (odnosno slobodan od tjelesne i tvarne smjese) i razumni zadobiva.
Sv. Publija spominju isti Teodoret u 4. knjizi djela Historia Ecclesiastica, poglavlje 26, i Nicefor u 11. knjizi, poglavlje 14. Rosweyde u djelu Notationes ad Philoteum dvoji je li to onaj kojega Grci časte 4. travnja sa sv. Platonom: riječ je o drugome.
Život iz teodoreta.
Askeza sv. Publija. Podignut dvostruki samostan.
U isto je vrijeme živio neki Publije, i zbog vanjskoga izgleda vrijedan divljenja, i obdaren dušom koja je odgovarala njegovu izgledu, ili ga je štoviše pokazivala još divnijim od tijela. On je doduše vukao podrijetlo izb senatorskoga staleža, a rođen je u gradu kod kojega je onaj Kserkso, čija je slava posvuda tako glasovita, vodeći rat protiv Grčke ic želeći s vojskom prijeći rijeku Eufrat, skupivši mnoštvo lađa, međusobno ih povezao te tako nad rijekom sagradio most, pa je to mjesto nazvaod Zeugma, to jest spoj, i po tome dao ime gradu.
2 Odatle potekavši i iz takva roda rođen, zauzeo je uzvišeno mjestoe koje je od grada bilo udaljeno ne više od trideset stadija. Ondje je sagradio neku malu kućicu i prodao sve što je od oca baštinio: kuću, kažem, i posjede, i stada, i odjeću, i srebrno i mjedeno posuđe, i ako je uz to bilo išta drugo. A kad je to po božanskom zakonu razdijelio onima kojima je trebalo te se oslobodio svake zemaljske brige, preuzeo je onu jedinu brigu umjesto svih: naime da služi Onomu koji ga je pozvao; i nju je neprestano u duhu prebirao, noću i danju razmatrajući i istražujući kako da je umnoži. Zbog toga mu je trud svakodnevno rastao, postajao je iz dana u dan veći i snažniji, te je bio sladak i pun miline i daleko je odgonio zasićenost. Nitko ga naime nikada nije vidio da odmara ni najmanji dio dana, nego je psalmodiju smjenjivala molitva, a molitvu psalmodija, oboje pak je slijedilo čitanje božanskih izreka; zatim briga za goste koji su dolazili; zatim se obavljao neki od potrebnih poslova. Koračajući u tome putem života i postavljen kao uzor kreposti onima koji su ga htjeli nasljedovati, poput neke pjevne ptice sabrao je mnoge od svoga roda u te spasonosne mreže.
3 Uostalom, ispočetka nije dopustio da itko stanuje s njim, nego je sagradio male kućice blizu vrata i svakomu od onih koji su dolazili zapovjedio da živi zasebno, često obilazeći kućice i istražujući imaju li išta pohranjeno izvan nužne potrebe. Pripovijedaju također da je i sam pristupao k vagi, brižljivo vagao mjeru kruha, i ako bi kadgod našao više negoli je bilo određeno, teško je to podnosio te je one koji su to činili nazivaof izjelicama. Zapovijedao je naime da ni jedući ni pijući ne čekaju sitost, nego da uzimaju samo onoliko koliko je dovoljno za održavanje tjelesnoga života; ako bi pak kadgod vidio i brašno pomiješano s mekinjama, ukoravao je one koji su to učinili kao one koji uživaju u sibaritskim nasladama. Nadalje, i noću je iznenada dolazio pred vrata svakoga pojedinog: ako bi koga zatekao budna i kako hvali Boga, tiho bi se udaljio; ako bi pak osjetio da tko spava, rukom bi pokucao na vrata, a jezikom bi ukorio onoga koji leži kao nekoga tko se za tijelo brine više negoli dolikuje.
4 Potom, kad su neki koji su bili istoga duha i mišljenja promotrili njegov trud, predložili su mu da za sve sagradi jedno prebivalište. Rekli su naime da će oni koji su sada raspršeni živjeti točnije i brižljivije, a on će biti oslobođen velikoga dijela skrbi. Taj je savjet odobrio premudri muž: i kad ih je sve zajedno sabrao te porušio one male kućice, a za one koji su se okupili sagradio jednu, zamolio ih je da žive zajedno i jedni druge potiču: da ovaj nasljeduje blagost onoga, a onaj da blagost ovoga ublažava revnošću; i da jedan, dijeleći bdjenja, primi stegu posta. „Tako ćemo naime,” reče, „uzimajući jedni od drugih ono što nedostaje, ostvariti najsavršeniju krepost. Jer kao što na gradskim trgovima jedan prodaje kruh, a drugi povrće; jedan ima odjeću na prodaju, a drugi je postolar; nabavljajući pak jedni od drugih ono što im treba, provode ugodniji život (jer tko daje odjeću, za nju prima obuću; a tko kupuje povrće, prodaje kruh), tako i mi trebamo međusobno razmjenjivati najdragocjenije dijelove kreposti.”
5 Dok su se oni koji su bili istoga jezika tako vježbali i natjecali te grčkim glasom hvalili Boga, ljubav prema ovome načinu života obuzela je i one koji su se služili jezikom onoga kraja: te su neki dotrčali i zamolili da i oni sami budu primljeni u njihovo stado i postanu dionicima toga svetog nauka. A on im je dopustio što su tražili, sjećajući se Gospodnjega zakona koji je dao svetim apostolima rekavši: „Pođite i učinite mojim učenicima sve narode.” I kad je pokraj onoga prebivališta sagradio drugo, zapovjedio im je da ondje borave, sagradivši neku božansku crkvu u koju je zapovjedio da se i jedni i drugi okupljaju na početku i na svršetku dana, kako bi večernje i jutarnje hvalospjeve zajedno prinosili Bogu, podijeljeni doduše u dva zbora i služeći se svaki svojim jezikom, ali pjevajući hvalospjev naizmjenično. Oblik te njegove ustanove sačuvao se sve do današnjega dana, i niti je vrijeme, koje silno nastoji ovakve stvari mijenjati, niti su oni koji su ga naslijedili u upravljanju, ikada pomislili da bi išta od granica koje je on postavio srušili: i to premda tu službu predstojnika nisu preuzela dvojica ili trojica, nego mnogi.
a U kojem je živio sv. Euzebije, o kojem je on sam govorio u prethodnom poglavlju, a mi 22. siječnja. Isti Teodoret u djelu Historia Ecclesiastica i Nicefor prenose da je živio pod Valensom i Valentinijanom.
b Longo: iz senatorskih predaka; od βουλεταῖς συμμορὶς, iz senatorskoga razreda ili staleža, možda carigradskoga, jer je najprije imao grčke učenike; ili svakako iz roda sirijskih prvaka.
c Pete godine svoga kraljevanja, četvrte godine 74. olimpijade, oko 480. prije Kristova rođenja.
d Ζεύγνυμι, spajam. O tome gradu posvuda govore stari pisci, Ptolemej, Strabon i drugi. Plinije u 34. knjizi, poglavlje 13, izvješćuje da ondje postoji lanac kojim je Aleksandar Veliki tu bio vezao most. Štoviše, da se lanac čuva sve do ovoga doba i da još postoje ostaci drevnoga mosta, prenosi Ortelije u djelu Theatrum Geographicum iz rukopisnoga pisma Petra Gillija.
e Teodoret u djelu Historia Ecclesiastica: U zeugmatskoj samoći. Slijedi ga Nicefor.
f Μενία: γαστριμαργεῖν τε καλεῖς κόρον ἐλλόσαρκον, proždrljivcem i onim koji do sitosti ljubi svoje tijelo.
Nasljednici u upravljanju samostanima.
Čim je naime on dovršio svoju borbu, otišao iz ovoga života i preselio se u onaj koji je slobodan od svake nevolje, Teotekno je preuzeo upravljanje grčkim, a Aftonije sirijskim samostanom; obojica su bili poput živih kipova i slika njegove kreposti. Nisu naime ni onima koji su se zajedno okupljali niti onima koji su dolazili izvana dopustili da osjete ikakav gubitak zbog njegove smrti, jer su se sami pokazali kao vjerni odrazi njegova načina života.
7 No božanski Teotekno, budući da nije dugo poživio, predao je upravu Teodotu; Aftonije je pak, vodeći brigu o stadu i upravljajući već donesenim pravilima, ostao vrlo dugo. Taj pak Teodot, podrijetlom iz Armenije, kad je vidio onaj red monaške vježbe, najprije je bio među onima koji su se pokoravali velikomu upravitelju Teoteknu; nakon što je pak on, kao što rekoh, preminuo, a sam je preuzeo upravu, toliko ju je dobrima uresio da je svojim glasom gotovo zasjenio prethodnike. Toliko ga je naime obuzela božanska čežnja i tolikim ga i takvim strijelama ranila da je noću i danju prolijevao suze skrušenosti. Bio je pak pun tolike duhovne milosti da su svi nazočni, dok je on molio, šutjeli i slušali samo one svete riječi, smatrajući to slušanje pravom molitvom. Tko bi naime bio toliko tvrdokoran da ga one riječi, tako iskreno i izvorno izgovorene, ne bi umirile u duši, smekšale njezinu tvrdoću i neposlušnost te je privele služenju Bogu? Dok je tako svakodnevno umnažao bogatstvo i pokazivao svete riznice pune takvih dobara, nakon što je dvadeset i pet godina pasao stado, pridružen je svojim ocima, kako kaže božansko Pismo, doveden u lijepu starost, predavši uzde Teoteknu, koji je po rodu bio sin njegova brata, a po ćudi mu brat.
8 A i božanski Aftonije, nakon što je više od četrdeset godina bio na čelu zbora, primio je biskupsku stolicu; nije mijenjao ni monašku kostrijet ni tuniku satkanu od kozjih koža; hranio se i istim jelima kao i prije negoli je postao biskup. Štoviše, premda je primio tu službu, ništa manje nije vodio brigu o onome stadu, boraveći ondje mnogo dana: čas mireći sporove onih koji su se međusobno svađali, čas savjetujući one kojima je bila nanesena kakva nepravda, a ponekad subraći upućujući božansku opomenu. Činio je pak svako od toga dok je u međuvremenu krpao haljine sustanara, ili čistio leću, ili prao žito, ili se bavio nečim od takvih poslova. Kad je tako uresio i biskupstvo i umnožio krepost, stigao je u božansku luku sa svojim bremenima.
9 A što treba govoriti o Teoteknu i Grguru koji ga je naslijedio? Od njih je prvi od mladosti sabrao svaku vrstu kreposti i nadišao slavu svojih predaka, dok ovaj drugi sve do današnjega dana trudbenički živi u dubokoj starosti, kao da je u cvijetu mladosti. Ustrajao je naime u neprestanom odbijanju ploda trsa, ne hraneći se ni octom ni grožđicama, ni mlijekom, ni svježim ni zgrušanim; tako je naime veliki Publije odredio da se živi;b uporabu pak ulja priznaju u vrijeme Pedesetnice, a potom ponovno odbijaju biti njegovim dionicima.
10 Ovo sam naučio o velikom Publiju, dijelom primivši po čuvenju, a dijelom od samih njegovih učenika koje sam vidio, u kojima sam prepoznao Učitelja i po borcima upoznao vježbatelja. Smatrajući stoga nepravednim i svojstvenim zavidnu čovjeku toliku korist predati šutnji, izložio sam pripovijest onima koji nisu znali, nastojeći da i oni sami odatle prime korist, a sebi pribavljajući dobitak od spomena. Čuo sam naime Gospodina kako govori: „Tko god se prizna mojim pred ljudima, i ja ću se priznati njegovim pred Ocem svojim, koji je na nebesima”; i posve znam da će se, ako ih spomenem među ljudima, i oni mene spomenuti pred Bogom sviju.
a O ovoj dvostrukoj odjeći raspravljali smo 17. siječnja uz život sv. Antuna, § 18, u uvodu.
b Longo: Od ulja se pak uzdržavao i u vrijeme korizme.
✠
Izvornik: Acta Sanctorum. Ianuarius, tomus III, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 22. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.