Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

✠

Acta Sanctorum · Svezak I · 2. siječnja

O sv. Adelardu, opatu Corbieja

DE S. ADELARDO

Wala i Bernarije, njegova braća, te sestra Gundrada prognani su.

Wala et Bernarius fratres ejus, et Gundrada soror, relegantur.

U međuvremenu se naš starac, čestit u mudrosti, šalje gotovo kao jedan od neplemenitih na otok Her. Poslan onamo, lišen svake ljudske časti, ali u međuvremenu sa svih strana poduprt nebeskim bedemom. Razlaže se pak na neko vrijeme kako sretna četveroprega bratske sloge, združena na način one Ezekielove, nad kojom je Isus, opasan oklopom kreposti, najdostojnije predsjedao. Bilo ih je dakle petero poteklih od sjemena jednoga čovjeka: njih trojicom služio se kao bliskim savjetnikom car August te je zajedno s njima, u čvrstoj četverokutnoj postojanosti, vladao prilično dobro uređenim Franačkim carstvom, uvećanim za opće dobro. O tim je naime konjima Habakuk prikladno zapjevao Gospodinu govoreći: „Jer ćeš uzjahati na konje svoje, i tvoja je vožnja spasenje.” Njihov je trk u početku bio nejednak, ali duh jednak prema pobjedničkoj palmi. Zatim se pak, dok njima predsjeda Duh Sveti, u njima dovršava jedna svrha u skladnoj želji: oni koji su se isprva činili da trče kao konji različitih boja, ali složni u volji, napokon, kako kaže blaženi Jeronim, vuku jedan jaram vozača jednako podignutim vratom i jednaki u nakani, ne čekajući udarce biča, nego na te poticaje Kristova glasa tako žarki da postaju učitelji i vođe čete svetosti. Bio je pak stariji naš starac, najsvetiji, već u dobi i milosti posvećen Gospodinu, zreliji u savjetu, nad svima izvanredniji u svetosti. Zatim Wala, najznamenitiji među ljudima, koji ga je poslije naslijedio, vrstan otac monaha, u ono vrijeme prvi među prvima i jedini svima najmiliji, prisnom bliskošću privržen kralju i uzdignut na najveće dostojanstvo prefekture, u senatu najslavniji od svih, a u vojništvu razboritim duhom najhrabriji od sviju. Njega je u svakom životnom poslu pratila tolika hvala da se smatralo kako ljubavlju može daleko više nego oholost i tiranija svih ostalih. Bio je naime čuvar pravde i ures poštenja, a ujedno i pravedan tlačitelj tlačitelja.

Interim vero senex noster sapientia probus mittitur quasi unus ex ignobilibus ad Heri insulam. Missus vero illuc, omni humano privatus honore, sed cælesti interim undique vallo fulcitur. Dissolvitur autem ad tempus quam felix quadriga germanitatis, in modum illius Ezechielis conjuncta: super quos Jesus, lorica virtutum succinctus, decentissime præsidebat. Erant igitur quinque unius viri semine propagati: quorum trium Imperator Augustus familiari usus consilio, una secum fundabili quadratura Francorum imperium satis admodum dispositum regebat Reipublicæ augmentatum. De his namque equis Habacuc non incongrue Domino cecinerat, dicens: Qui ascendes super equos tuos, et equitatio tua salus. Quorum quidem impar cursus, sed par animus ad palmam in primordio ferebatur. Porro jam deinceps præsidente eis Spiritu sancto, æquo voto in his unum propositum consummatur: qui primo quidem discolores videbatur equi currere, sed voluntate concordes; postremo vero, ut B. Hieronymus ait, unum aurigæ jugum trahunt æqua cervice, et proposito pares, non expectantes flagelli verbera, sed ad hæc vocis Christi hortamenta ita ferventes, ut magistri ac duces exercitui fierent sanctitatis. Erat autem major natu senex noster sanctissimus ætate ac gratia jam Domino consecratus; maturior consilio, eximior omnibus sanctitate Deinde. Wala virorum clarissimus, qui ei successit postea, monachorum pater eximius; tunc temporis primus inter primos, et cunctis amabilior unus; nimia familiaritate Regi inhærens, et maxima Præfecturæ dignitate subvectus, in Senatu clarior cunctis, in militia vero prudenti animo fortior universis. Quem tanta laus sequebatur in omni vitæ negotio, ut longe plus censeretur amore posse, quam omnium fastus etiam et tyrannis reliquorum. Erat enim justitiæ custos, et decus honestatis, oppressorum quoque justus oppressor.

33 Uz njih je sa strane prianjala po spolu sestra Gundrada, različita imena, ali po krepostima bez sumnje ravna, prisutna braći svojom postojanošću: budući da je kao djevica bila bliskija kralju, najplemenitija od plemenitih, koja je usred Venerinih žara na dvoru i mladenačkih ljepota, pa i usred ugodnih naslada i usred svih zavodljivih čari požude, jedina zaslužila (kako vjerujemo) ponijeti palmu čednosti i mogla (kako se kaže) proći neozlijeđenim putem kroz prljavštine tijela. Zadržala je, kažem, sa sobom žezla čednosti jer je posve vjerovala da će joj biti bogatije sačuvati cjelovitost tijela nego oskvrnuti ružičaste cvjetove čistoće. Čednost je pak krepost (kojom je, kako se pokazuje, sretno zaslužila biti ovjenčana), kako kaže najrječitiji Tertulijan, „cvijet ćudoređa, čast tjelesa, ures spolova, cjelovitost krvi, vjernost roda, temelj svetosti, predujam svakoga dobroga uma”. A zatim kaže: „Premda rijetka, niti lako savršena, i jedva trajna.” Takva je dakle Kristova službenica među svim pogibeljima za čistoću izabrala tražiti bojno polje i zaslužila kao pobjednica zadobiti trijumf čednosti. Preostalo dvoje, naime naš Bernarije i njegova Bogu posvećena sestra Teodrada, koja je, već donijevši plod braka, prihvatila drugi stupanj čistoće, sjedili su kod kuće kod Isusovih nogu s Marijom: ona upravljajući u Soissonsu životom redovnica, a on imajući s nama oblik Kristova učenika, ali su oboje žurili trčati prema jednoj nagradi višnjega poziva.

33 Quibus inhærebat ex latere sexu soror Gundrada, nomine dispar, sed virtutibus proculdubio compar, fratribus assiduitate præsens: siquidem virgo familiarior Regi, nobilium nobilissima, quæ inter Venereos palatii ardores, et juvenum venustates, etiam inter mulcentia deliciarum, et inter omnia libidinis blandimenta, sola meruit (ut credimus) reportare pudicitiæ palmam et potuit (ut dicitur) carnis spurcitias illæso calle transire. Pudicitiæ, inquam, sceptra secum tenuit: quia prorsus sibi locupletius fore credidit integritatem servasse carnis, quam roseos castitatum flores violare. Est autem pudicitia virtus, (qua feliciter, ut probatur, coronari meruit) velut Tertullianus facundissimus ait, flos morum, honor corporum, decor sexuum, integritas sanguinis, fides generis, fundamentum sanctitatis, præjudicium omnis bonæ mentis. Ac deinde: Quamquam rara, inquit, nec facile perfecta, vixque perpetua. Hujuscemodi igitur Christi famula inter omnia castitatis discrimina delegit expetere campum certaminis, et meruit triumphum victrix obtinere pudoris. Reliqui vero duo videlicet Bernarius noster, et Theodrada soror ejus Deo devota, quæ jam reddito fructu nuptiarum, secundum castimoniæ gradum arripuerat, ad pedes Jesu cum Maria domi sedebant: illa quidem Suessione Sanctimonialium regens vitam; iste vero Christi discipulatus nobiscum habens formam: utrique tamen ad unum bravium supernæ vocationis currere festinabant.

34 Vidim dakle u tom njihovu slatkom broju od petorice kako odjekuje glazbeni zvuk što se vraća s obiju strana i kako se njihove veličine slažu u nekom skladu. Nadalje, ako najprije pogledaš muškarce, a drugo dvije sestre, bit će to grčki diapente i omjer polutorne veličine. Jer trojica a nadmašuju dvostruko za polovicu svoje (veličine) prema nečemub, a skladno pjeva jedan, naime naš blaženi starac, između dvojice i dviju: i tako daju medotočnu harmoniju glazbenoga umijeća i piramidu, lik geometrijske discipline. Ali ono što čini jedan, to jest starac Adelard između četvero, da dobro pjevaju, na to isti taj, uzdižući se nad njima, poziva da kao četverokutni oganj gore ljubavlju prema nebeskoj domovini. Uostalom, ako ih promotrite kao postavljene u poslu općega dobra, opet će troje biti podložno javnim službama, poput Marte, a dvoje usredotočeno samo na to da kod Isusovih nogu čuju riječ. I tako je u sredini naš starac Otac, koji između oba života, djelatnoga naime i motriteljskoga, u međuvremenu hodi umjereno u sredini. Napokon, ako ih ponovno pažljivo promotrite, troje ih je koji dobivaju pobjedu uzdržljivosti, a dvoje koji najprije snuju čedni brak; naposljetku pak oboje vuku jednak jaram redovničke stege. U svemu su dakle odjeveni u dvostruko, u svemu se naviještaju kao suglasni, složni i jednobojni. Vidim ih doista s Benjaminom pojedinačno među patrijarsima zaogrnute s pet haljina, ali da ih naš Isus poslije slavnije ukrašava jednostavnom svadbenom haljinom. Promatram pak pet povjerenih talenata, ali čitam da je svima njima pridodana jedna nagrada.

34 Video igitur in hoc eorum quinario numero dulci, sonum utrisque partibus revolutum personare musicum, et ad aliquid harmoniæ horum quantitates concinere. Porro sí primum inspicias viros, et secundo duas sorores; erit diapente Græcum, et proportio sesquialteræ quantitatis. Tres enim a duplam medietate sui ad aliquidb vincunt: et concinit unus videlicet beatus senex noster, inter duos et duas: atque ita mellifluam musicæ symphoniam artis, et pyramidem, Geometricæ disciplinae formam, reddunt. Sed quod operatur unus, id est, Adelhardus senex inter quatuor, ut bene concinant; hoc vero is idem supereminens, ut in modum ignis quadrati, cælestis patriæ amore ardeant, invitat. Alioquin si respicias eos in negotio Reipublicæ prælatos, erunt rursus tres publicis, velut Martha, mancipati officiis, et duo ad pedes Jesu intenti tantum ut audiant verbum. Atque ita medius est Pater noster senex: qui inter utrasque vitas, activam scilicet et contemplativam, interim medie temperatus incedit. Denique si eos rursus diligenter attendis, tres eorum sunt siquidem qui continentiæ triumphum sortiuntur; et duo qui primum castum meditantur connubium; ad postremum vero, utrique par jugum monasticæ disciplinae trahunt. In omnibus igitur vestiti duplicibus, in omnibus consoni et concordes atque concolores prædicantur. Conspicio quidem eos cum Benjamin singulos inter Patriarchas quinque indutos stolis: sed a Jesu nostro veste simpliciter nuptiali postmodum gloriosius decorari. Contueor autem quinque talenta credita, sed his omnibus unum præmium lego superappensum.

35 Dok su se oni tako gorljivije natjecali jedni s drugima, za sebe i za sve, zapuhao je vjetar zavisti i raspršio ih daleko jedne od drugih, njih u kojima je osobito cvala dika svega kraljevstva: da bi se i oni prokušani očitovali i da bi se oni k kojima dođu poduprli njihovim krepostima. Ali Corbieja je tada, već dugo hvaljena i u ustima mnogih, tužna i plačući, dok je žalovala lišena tolika zaštitnika, za svoju utjehu, po Božjem raspoređenju, zaslužila primiti veoma slavnoga muža Walu, među ostalim plemićima koje je imala, kao Kristova novaka, kojega se poslije, nakon bratove smrti, umjesto Krista radosno ponosi imati za oca. O Božja providnosti i oči spremne da prođu svu zemlju, ti koji snažno sežeš od kraja do kraja i sve blago raspoređuješ, kako su nepojmljiva sva tvoja djela i sudovi, ti koji se ljudskom sljepoćom služiš u neprocjenjivu naumu svjetlosti! Jer na neko vrijeme bičuješ sinove koje nakanjuješ okruniti. Otuda je dakle, moj svemogući Oče, da se naš Bernarije vraća u Lérins, a tvoj se Wala u Corbieji, kao što rekoh, prima kao novak. Odlažući pojas vojništva da se sav zaodjene haljinom svetosti, prihvatio je najprije novicijat raja da u sebi dovrši mjeru Kristovu. Teodrada se naime kao nevina ostavlja u Soissonsu pod svetim zavjetom. Nadalje, spomenuta Gundrada šalje se k svetoj Radegundi, nekoć kraljici, upravo zato da bi, dok je cvjetala usred dvorskih pogibelji, oponašala znamenja njezinih kreposti, te da bi moleći s njom dan i noć Boga, zazivajući ga, primala u međuvremenu utjehu za sebe i svoje.

Zbog presude izrečene Adelardu tuže se svi dobri, a on se raduje.

Ali kada se ti isti povlače s dvora kao obeščašćeni, stupa naš starac kao pozvan na gozbu, među njima, kako kažu, čvrst u vjeri, čio u duhu, svjestan čistoće. Zahvaljivao je naime što je nađen dostojnim podnositi porugu za istinu. Zatim, čas tješeći poljupcem brata koji plače, čas utječući na sestru milinama i poticajima svetaca, uvjeravajući prijatelje na duševnu čvrstoću, a velikanima dvora pokazujući primjere kreposti, nadalje je u svemu očitovao čudesnu postojanost svoga duha: tako da su dvojica nadbiskupa, vrativši se od njega plačući, kako se pripovijeda, rekla caru Augustu koji je pitao: „Što misliš, kažu, o care? Zar se želiš osvetiti ovome čovjeku obeščašćujući ga i zapovijedajući mu da ode u progonstvo u bilo koji dio svijeta? Iskreno priznajemo da mu nikada nisi mogao prirediti radost sličnu ovoj, kojom mu se sada s neba daruje prokušana strpljivost, osobito jer si danas silno čestita što u Kristu ponovno prima prijašnju slobodu. Stoga znaj da ga nikada nismo vidjeli radosnijega, nikada ugodnijega. Zato se, oslonjen na svetu nadu, ne boji ničijega udarca, niti ga odavde prodire ikakva bol.” Čuvši to, car, obuzet stidom, požalio je što je učinio ono što je već bilo zaustaviti zbog rumenila stida.

35 Qui cum ita his avidius in invicem, pro se et omnibus decertarent, venit invidiæ ventus, et disperit eos procul ab invicem, in quibus præsertim florebat totius regni decus: ut et ipsi probati manifesti fierent, et ad quos devenirent, eorum virtutibus fulcirentur. At vero Corbeia tunc, multorum quoque ore jam diu laudata, mœrens ac flens, cum de tanto viduata patrono lugeret, in consolationemsui, Domino dispensante, meruit suscipere Walam clarissimum virum, inter reliquos quos habebat nobiles, velut tyronem Christi, quem postea post decessum fratris vice Christi gaudens sibi exultat patrem habere. O providentia Dei, et parati oculi discurrere in omnem terram, attingens a fine usque ad finem fortiter, disponensque omnia suaviter, quam incomprehensibilia sunt opera et judicia tua universa, qui cæcitate humana uteris inæstimabili lucis consilio! flagellas enim ad tempus filios, quos coronare disponis. Inde igitur est, mi Pater omnipotens, quod Bernarius noster Lirinum remittitur: Wala vero tuus in Corbeia, ut dixi, tyro recipitur. Qui deponens militiæ cingulum, ut te totum veste sanctitatis indueret, arripuit primum tyrocinia Paradisi, ut consummaret in se mensuram Christi. Theodrada namque quasi innocens sub sancta professione Suessione relinquitur. Porro præfata Gundrada, ad S. Radegundem quondam Reginam mittitur ideirco, ut cui communicaverat ex parte florens inter palatii discrimina, imitaretur virtutum ejus insignia: et cum ea die noctuque Deum exorans, de se suisque interim consolationem obscerando reciperet.

De lata in Adelardum sententia queruntur boni omnes, ipse gaudet.

Sed cum iidem quasi exhonorati secedunt a palatio, procedit senex noster quasi ad epulas invitatus, inter eos, ut aiunt, fortis fide, mente alacer, conscius puritate. Agebat namque gratias, quod dignus inventus fuerit pro veritate contumeliam pati. Deinde nunc fratrem osculo deliniens lacrymantem, nurc sororem blanditiis et Sanctorum afficiens hortamentus, amicis persuadens mentis fortitudinem, Proceribus vero palatii exhibens virtutum exempla, porro in omnibus mirabilem mentis suæ constantiam demonstrabat: ita ut quidam Archiepiscoporum duo flentes ab eo regressi, ut fertur, Imperatori Augusto interroganti dicerent: Quid putas, inquiunt, o Imperator? Numquid vindicare te cupis hunc virum exhonorando, et qualibet terrarum parte eum exulare jubendo? Fatemur, plane, quod numquam ei gaudium huic simile facere potuisses, quo nunc ei probata patientia cælitus condonatur: præsertim cum hodie sibi nimium gratulatur, pristinam in Christo recipere libertatem. Unde scias quod numquam lætior, numquam jucundior a nobis visus est aliquando. Itaque ad nullum ferientis, spe sancta subnixus, pavet occursum, neque eum ullus hinc penetrat dolor. Quod audiens Imperator, pudore suffusus doluit se fecisse, quod jam ruboris erat inhibere.

37 Ali pobožni je Kristov sluga onima koji su to pripisivali caru gotovo kao zločin govorio: „Nemojte, molim vas, braćo moja, nemojte gledati kao da je ono što se s nama događa u ljudskoj moći. Priznajem naime da se, čak i ako isti izabere nešto drugo osim onoga što je Bog jednom izrekao, to ne može posve opozvati dok se najprije ne dovrši na djelu, niti se može dovršiti ono što je određeno ako to isti ne odobri. Stoga vas opominjem, najdraži, gledajte Boga u nama, premda po čijim rukama ne bih želio da ispuni svoju volju, jer, prema Jobu, kada to ispuni, takve su stvari kod njega spremne i mnoge druge. Uostalom, kada se ispuni ono što je unaprijed određeno, ne onim što će biti u volji ovoga, nego onako kako tvoja dobrota milostivo odobri, bit ćemo nekada opozvani. U međuvremenu pak, molim vas, poštedite vladara kojega nam je Bog dao, jer se ponekad služi ne na neki način svojom voljom, nego voljom našega Gospodina, kojemu smo sagriješili. Uostalom, prema riječi blaženoga Davida, ako ga Gospodin potiče protiv nas, preklinjem vas, usrdno molite da se omili žrtva naše poniznosti i da u svemu primi svoje pokajnike, ali tako da bude njegova volja.” Gle kolika i kako nepokolebljiva strpljivost je prionula uz njega, kolika pouka i kolika nutrina pobožnosti! Dakle, usred svega toga i usred glasova svih koji uzdišu i razgovora u suzama, bio je u sredini sam sebi tješitelj i poticatelj na kreposti.

37 At vero pius Christi famulus hoc Cæsari quasi pro crimine imputantibus aiebat, dicens: Nolite, quæso, fratres mei, nolite attendere, quasi quod de nobis agitur, in hominis sit potestate. Fateor enim, etiamsi idem aliud delegerit, quam quod a Deo semel prolatum est, non posse penitus retractari, nisi primum hoc opere compleatur: neque possunt compleri disposita, si non idem annuerit. Ideirco moneo vos, carissimi, attendite Deum in nobis, licet per cujus non optassem manus, voluntatem suam explere: quia secundum Job, cum ista expleverit, talia ei præsto et quamplura sunt alia. Alioquin cum expletum fuerit, quod præfixum est, non quod in istius erit voluntate, sed prout suo clementer annueritutu, quandoque revocabimur. Interim vero, quæso, parcite a Deo collato nobis Principi, quod non sua quodammodo, sed Domini nostri, cui peccavimus, interdum utitur voluntate. Ceterum juxta B. David vocem, si Dominus incitat eum adversum nos, precor suppliciter exorate, ut sacrificium humilitatis nostræ odoretur, et suos suscipiat pœnitentes in omnibus; ita tamen, ut ejus fiat voluntas. Ecce quanta et quam immobilis patientia illi inhæserat, quanta doctrina, quantaque viscera pietatis. Igitur inter omnia hæc, et inter omnium voces gementium, et lacrymarum alloquia, medius de se consolator erat et persuasor virtutum.

38 Bio je naime kao zrcalo svetosti i, usred prava svih tužbi, odvjetnik onih koji ih iznose. Reci, molim te, tko tada, pa i da ima kameno srce, ne bi plakao? Tko bi, i da je isklesan od kremena, ne bi osjećao bol? Ili tko bi se mogao suzdržati i željeznim očima da ne tuguje, osobito u onome času kada su svi jednim glasom jadikujući vikali: „Najgora sljepoća i zao savjet da se vrelo savjeta odvodi u progonstvo. To se, kažu, neće nadoknaditi, niti će se među Francima naći itko njemu sličan i toliki branitelj ljubavi i istine. Iskreno priznajemo da je to najgora prijevara i da je ovo lukava obmana otrova. Gle kako nastupa najnepravednije vrijeme dok se pravedni i dobri ljudi obeščašćuju i nema nikoga tko bi to zabranio. Što će dakle, misliš, biti s nama? Gle, kažu, uklanja se onaj koji zabranjuje pokvarenost, i gdje će više biti mjesta pravdi, kakva razboritost savjeta, osobito kada svi traže svoje? Nitko dakle ne gleda na opće dobro, nego svatko najgore skrbi za sebe, savjet se prodaje za darove, traže se (sebe), nagrade, gledaju se vlastiti dobici.”

38 Erat enim quasi speculum sanctitatis, et inter omnium a querimoniarum jura, causidicus irrogantium. Dic, rogo, quis tunc vel saxeum pectus habens? non fleret? Quis præcisus vel de silice non doleret? Aut quis vel ferreis continere se poterat oculis ne lugeret? maxime ea hora, cum omnes una voce plangendo clamarent: Pessima cæcitas malumque consilium, ut fons consilii in exilium deportetur. Istud, inquiunt, non recuperabitur, neque Francorum quisquam ei similis, tantusque caritatis ac veritatis invenietur assertor. Plane fatemur, quia pessima fraus, et callidus hic est veneni dolus. Ecce quam iniquissimum instat tempus, dum justi et boni exhonorantur viri, et nemo est qui interdicat. Quid igitur, putas, erit de nobis? Ecce, aiunt, tollitur pravitatis interdictor, et quis ultra justitiæ locus erit? quæ consilii sanitas? præsertim cum omnes sua quærant? Nemo igitur Reipub. sed pessime sibi quisque consulit, consilium pro muneribus venditur, se quuntur, retributiones, propria lucra considerant.

39 Služeći se tim i takvim glasovima tužbi, općenito su srca sviju bila prisiljena uzdisati uz plač pojedinaca. Nisu znali dakle da se to dogodilo po skrivenom Božjem sudu, da naš starac ne bi gledao zla kada se budu događala i da bi kazna za grijeh u međuvremenu slobodnije bjesnila nad nekima. Tada je stoga, kao da mu je nedostajalo samo ono što je isprva žarko želio, po Božjem raspoređenju izgnan iz ljudskoga kruga, i vjerujemo da se nahranio nebeskim sakramentima, da bi onaj kojemu je bilo zabranjeno gledati zemaljsko tlo postao, po Ivanovu primjeru, istražitelj nebeske domovine. Što misliš? Zar je Bog mogao zaboraviti da ga je isprva, protiv volje svoje odluke, zadržao od takve službe? Ali sada mu se možda zato daje odavno željena želja, kao da onoga kojega je Bog prije povrijedio naporom ove časti napokon poslije ublaži dopuštenjem djela, da ga, ako bi ga i najmanja mrlja prašine okaljala usred pogibelji ovoga svijeta, naviknut na anđeosko društvo, opere vrelima suza. Vjeruje se bez sumnje da se to dogodilo kako bi sedam godina, koji su broj posvećen tome, ondje bio vođen Duhom Svetim, ako bi ikako zaslužio u cijelosti primiti sedmerostruku milost istoga Duha. Inače ne bi bila pridana takva i tolika slava kreposti, osim što je po božanskoj odluci ustanovljeno da onaj koji je već bio slavan u gotovo svim dijelovima Europe obasja i tlo Akvitanije na krajnjim granicama, da bi onaj koji je sam po sebi bio moćan imenom svetosti ondje postao svima slavniji i zatim, svagdje poduprt Božjom pomoću, obilnije izlio nagrade zasluga. a Sur. Sirm. odvjetnik prava onih koji iznose tužbe.

Život u progonstvu sveto i hvalevrijedno proveden.

Svjedoci su i potvrditelji te stvari sveta braća, među kojima je isti Blaženik, kako sami priznaju, viđen da živi anđeoskim životom kroz sedmogodište. Tu je braću on pokretao na sve što je Božje plamenom svete pobožnosti, jer je u njemu bila tolika snaga ljubavi da se mogao uliti u sve i čvršće ih utvrditi svojom ljubavlju u Božjoj stvari. Najviša je naime Božja snaga u svemu pratila njegove teške nezgode, ona koja je trojici mladića usred peći učinila kao da puše dah rose. Stoga ga oluje nisu razbijale niti su ga udarali silni vjetrovi. Bio je naime utemeljen u Kristovoj ljubavi. I da kažem s Apostolom: „Tko će nas rastaviti od ljubavi Kristove? Nevolja? Tjeskoba? Progonstvo? Glad? Golotinja? Pogibao? Mač?” Uistinu, da govorim jasnije, ni smrt, ni život, ni sadašnje, ni buduće, pa ni ikakvo stvorenje nije ga moglo rastaviti od Božje ljubavi koja je u Kristu Isusu. Bili su naime utemeljeni njegovi nogama na stijeni i zato se nije mogao pokolebati.

39 His et hujuscemodi querimoniarum vocibus usi, generaliter omnium corda, singulorum fletibus ingemiscere cogebantur. Ignorabant ergo quod Dei occulto judicio factum sit, ut senex noster mala cum fierent ne videret, et pœna peccati interim in quosdam liberius desæviret. Tunc itaque quasi ei hoc solum deesset, quod primum concupiverat, Domino dispensante, ab humano pellitur orbe: et credimus quod cælestibus pastus sit Sacramentis, ut cui vetitum erat solum terrarum cernere, Joannis exemplo cælestis patriae inquisitor fieret. Quid putas? numquid Deus oblivisci poterat, quod primum contra ejus decreti voluntatem tali eum ab officio retardarat? Sed nunc fortassis ideo ei votum diu desideratum conceditur, quasi ut quem prius Deus labore hujusce honoris læserat, tandem posterius concessu operis deliniret: quem si vel tenuis pulveris inter hujus mundi discrimina macula sordidassent, Angelico assuefactus consortio, fontibus lacrymarum ablueret. Quod factum proculdubio creditur, ut septem annis, qui ad hoc sacratus est numerus, sancto ibidem Spiritu ageretur, si quo modo septiformem ejusdem Spiritus gratiam ex integro accipere meruisset. Alioquin non talis ac tanta fuisset collata virtutum fama, nisi quia divino arbitrio conventum est, ut qui pene omnibus Europæ partibus jam clarus inerat, etiam Aquitaniæ solum extremis finibus illustraret: ut qui sibi pollebat ubique sanctitatis nomine, illuc usque cunctis clarius redderetur, ac deinde ubique fultus Dei auxilio, præmiis meritorum uberius abundaret. a Sur. Sirm. querimonias irrogantium jura causidicus.

Vita in exilio sancte et laudabiliter acta.

Hujusce rei testes idonei sunt et assertores sancti fratres, inter quos idem Beatus, ut ipsi fatentur, vita Angelica per septennium visus est habitasse. Quos fratres idem ad omnia, quæ Dei sunt, sancta devotionis flamma movebat: quoniam tanta caritatis virtus in eo erat, ut omnibus se posset influere, et suo eos amore in Dei causa firmius solidare. Dei quippe altissima virtus asperos ei quosque secundabat ubique casus, quæ tribus pueris mediumfornacis fecerat tamquam spiritum roris flantem. Unde nec procellis allidebatur, neque vi ventorum impingebatur. Christi enim erat fundatus amore. Et ut cum Apostolo dicam: Quis eum separaret a caritate Christi? tribulatio, an persecutio, an fames, an nuditas, an gladius? Vere, ut evidentius loquar, neque mors, neque vita, neque instantia, neque futura, sed neque ulla creatura poterat eum separare a caritate Dei, quæ est in Christo Jesu. Fundati enim erant pedes ejus supra petram, et ideo non poterat commoveri.

41 Stoga su ga blaženi muževi, među kojima je isprva izgledalo da boravi kao pod nadzorom, upoznavši, počeli silno ljubiti i veoma častiti, ne doduše zbog časti kraljevskoga srodstva, nego zbog ljupkosti ćudoređa i dokaza mudrosti, kao i zbog uzvišenosti kreposti, stavljajući ga u toliku čast da su ga i poglavar toga mjesta i sav onaj sveti zbor častili kao oca pokornošću, te su po njegovu savjetu upravljali svim svojim stvarima i slušali ga u svemu čim bi on jednom nešto izrekao ustima. Ti si naime sve to, neshvatljivi Bože Oče, raspoređivao svojim migom, da bi tvoj pobožni sluga napokon barem jednom zadobio dugo željeni mir i da bi tvoji pobožni vojnici bili poduprti njegovim savjetom.

41 Unde cognoscentes eum beati viri, inter quos quasi sub custodia degere primum videbatur, cæperunt magno ejus amore inardescere, et nimium eum venerari: non ob regiæ quidem propinquitatis honorem, sed pro venustate morum, et sapientiæ documentis, nec non et pro sublimitate virtutum, in tanto eum honore præferentes, ut etiam ejusdem loci Pater, et omne illud collegium sanctum, Patris eum venerarentur, obsequio, et secundum ejus consilium sua cuncta tractarent, et obedirent ei in omnibus, prout is semel ore aliquid protulisset. Tu enim hæc omnia Deus Pater incomprehensibilis tuo disponebas nutu, ut et devotus tuus famulus tandem aliquando diu optato potiretur otio, et devoti milites tui ejus fulcirentur consilio.

42 Bio je dakle ondje slobodan u nebeskoj suboti, u trajnom uživanju, i okusio je kako je dobar Gospodin. Stoga, mislim, nema nikoga tko bi mogao do kraja izreći kakve su neizmjerne hvale i zahvale ondje odjekivale iz njegovih usta. Jer to mu je sretno prebivalište bilo prebivalište na način raja, iz kojega je zavišću zmije bio izbačen prvi čovjek. I prilično čudesan poredak. Onaj je doduše izbačen odatle i pokriven sramotom, a ovaj se, kao vraćen njegovim nagovorom, ondje ponosi time što već uživa anđeosko društvo. Bio mu je dakle, kako kaže jedan od izvrsnih pjesnika:

Kako siguran pokoj i život nesposoban za prijevaru, bogat raznim dobrima i dokolica na prostranim imanjima.

I tako se veoma radostan veselio usred ugodnih odmora svetosti, kao usred cvjetnih ljepota raja, bez sumnje zbog mržnje na istinu određen u progonstvo sve do blaženoga Ivana, kao što kaže časni prezbiter Beda.

42 Vacabat igitur illic jam cælesti Sabbato, fruitione perenni, et gustavit quam suavis sit Dominus. Unde quam immensæ laudes et gratiarum actiones ibidem ejus resonarent ab ore, puto, nemo est qui possit ad plenum edicere. Si quidem erat ei felix illa habitatio in modum Paradisi, ex quo serpentis invidia primus ejectus est homo. Et mirabilis satis admodum ordo. Ille quidem projectus inde, confusione tegitur; iste vero ejusdem suasu quasi revectus, ibidem gloriatur, eo quod jam consortio frueretur Angelico. Eratigitur ei, ut quidam Poetarum eximius ait:

Quam secura quies, et nescia fallere vita, Dives opum variarum, et latis otia fundis.

Atque ita nimium jucundus, inter mulcentia sanctitatis otia lætabatur, quosi inter florigera Paradisi amœna: nec dubium veritatis odio cum B. Joanne adeo usque exilio deputatus, sicut venerabilis Beda Presbyter ait.

43 Štoviše, moglo se vidjeti kako se posvuda okreću valoviti kotači svijeta i kako se tabori Babilona i Jeruzalema isprepleteno sukobljavaju te naizmjence hvataju oružje i bijeg. Otuda je, moj svemogući Bože Oče, tvoj borac toliko plakao i tugovao zbog pogibelji ovoga života i, prožet boli, uzdisao u velikoj tužaljci, moleći i proseći osobito da oprostiš sljepoći svojih neprijatelja. Vidio je naime i unaprijed uočavao već ostarjeli Otac da se u ovo vrijeme bijedni život ljudskoga roda slabi nasladama i da Jezabela govori da je proročica i zavodi Božje sluge da bludniče i jedu od žrtvovanoga idolima, da slijede proždrljivost trbuha i da se ovjenčavaju pohotom. Jer, kažem, činilo bi se čudovišnim kada bi vladala proždrljivost bez raskoši ili raskoš bez proždrljivosti. Jao, kako je bijedno stanje trbuha koji, prianjajući uz srodnost takvih dijelova, biva zatvoren s oba kraja i ohološću zle sreće zaodijeva se taštom čašću. Stoga vas, premda se služim pjesničkim glasom, opominjem:

Vi koji berete cvijeće i jagode što rastu pri tlu, bježite odavde, jer se u tim uporabama krije zmija. Ali spomenuti naš starac u međuvremenu nije prestajao plakati nad onima koje u pohlepi za bogaćenjem kao neke ptice noć osvjetljava, a dan zasljepljuje: koji, dok ne gledaju Božji raspored nego svoje strasti, smatraju da je sloboda ili nekažnjivost zločina posve sretna. Ali ponekad se po njihovoj okrutnosti zlodjela nebeskom čovjeku toliko gomilaju dobročinstva da je smatrao kako će mu svaka radost biti prisutna dok je u kušnji izvršio pobjedu nad zavidnicima. Zato je, kamo god se okrenuo, išao naprijed i sve više rastao.

43 Quin licuit cernere fluctivagas ubique mundi rotas, et Babylonis ac Hierosolymorum mixtim confligere castra, hinc inde vicibus tela atque fugam capi. Inde erat, mi Pater omnipotens Deus, quod tuus athleta tantum pro discrimine hujus vitæ flens lugebat, ac dolore suffusus, nimio lamento gemebat, rogans ac petens præsertim ut tuorum parceres hostium cæcitati. Videbat enim et providebat jam senex Pater, hoc in tempore miseram humani generis vitam deliciis enervari, et Jezabel Propheten se dicere, et seducere servos Dei, fornicari et manducare de idolothytis, ventris ingluviem sequi, et libidine coronari. Quia, inquam, monstrum videri posset si gula sine luxu, aut luxus sine gula regnaret. Heu quam misera conditio ventris, qui talium affinitate partium cohærens, utroque cluditur fine, et malæ felicitatis fastu casso vestitur honore. Unde, quamvis voce Poetica utar, moneo vos:

Qui legitis flores, et humi nascentia fraga, hinc fugite, quoniam serpens his usibus latet. At vero præfatus senex noster interim eos flere non cessabat, quos aviditate ditescendi velut quasdam aves nox illuminat et dies cæcat: qui dum non dispositionem Dei, sel suos intuentur affectus, licentiam vel impunitatem scelerum, omnino putant esse felicem. Sed eorum interdum immanitate flagitii, cælesti viro beneficia cumulantur in tantum, ut omne sibi gaudium æstimaret adfuturum, dum tentatione ad victoriam functus sit invidorum. Idcirco quocumque se verteret, proficiens ultra atque crescens ibat.

44 Radovao se dakle da se u njemu ispuni Božja volja, jer se pripravljalo da sav bude podložan Bogu. Govorio je naime među ostalim riječima svoje strpljivosti onome koji se tužio na njegovo progonstvo da želi oponašati primjer jednostavnosti ovaca i da se poput zeca ne brine za promjenu mjesta. Ovca je naime, govorio je, radi ogrtača topline drugih lišena runa bez ikakve zavisti, a golotinja drugoga grije se ostacima njezina ogrtača. Tako i ako u meni ima kakvo razborito djelo koristi, htio bih da ga svatko primi besplatno bez moje dobiti. I tako, ako budem gonjen amo-tamo poput zeca zbog nasrtaja onoga koji vreba, niti mjesto mira na kojemu sam nekoć posve počivao ostavljam s tugom, niti ono prema kojemu sam potisnut zadržavam s ljubavlju. A naše je življenje na nebesima: zato mislimo na ono što je gore, a ne na ono što je na zemlji. Jer umrli smo s Kristom i naš je život skriven s Kristom u Bogu: kada se pojavi Krist, život naš, tada ćete se i vi s njime pojaviti u slavi. Tim i takvim riječima učvršćivao je duše braće na stijeni, a to je Krist, da bi se, jer su se činili smještenima izvan svijeta usred morskih valova, dublje učvrstili u nebu nadom koju imamo kao sidro.

Pozvan natrag iz progonstva, počasno se prima.

Tako utvrđen očinskim bojnim redom kroz sedmogodište razboritošću kreposti, dogodilo se, po Božjem odobrenju, da je napokon okončao svoje progonstvo i da se sjajniji vratio vlastitim častima. Vlastitima pak kažem zato što bi mu priličile po zasluzi i što bi isti zaslugama uzvisio vrhovnu službu očinstva. Uostalom, rekao sam da ga treba vratiti častima jer ga je posvuda krasila vlastita čast zasluga i mudrost: ne zato što bi izgubio ono zbog čega bi se mogao smatrati dostojnim poštovanja, nego da bi mu se po procjeni mnoštva, lišenom službe časti koliko je bilo u njima, vratili znakovi dostojanstva. Uostalom, nije se mogao obeščastiti, kao što otkriva promišljena istina, onaj koga je resila nebeska milost, osobito jer nezaslužena čast više sramoti bezumnika kad se ističe na najvišim sjedištima nego što ga ukrašava, jer bi se manje otkrila njegova sramota da nije uzdignut na visoke službe, čime poput guke, kako netko kaže, iskače na površini kože, zbog čega se može činiti nedostojnim poglavarom. Ali našega starca ne časte posvuda svi toliko tuđim koliko vlastitim častima zasluga, i u međuvremenu ga svi smatraju dostojnim časti. Ipak, jer dostojanstvo ne može učiniti dostojnima poštovanja one koji su nevaljali dok ih mnogima izlaže, nego ih ista čast čini prezrenijima, štoviše nedostojnima, uostalom je poznato da je naš starac bio obdaren tolikom veličanstvenošću dostojanstva da se nije dogodilo da se čini dostojnim časti samo po stupnjevima uzvišenosti, nego zato što je bio poduprt mnogim savjetom, te se stoga i među nepoznatima činio veoma dostojnim poštovanja.

44 Gaudebat ergo, ut Dei in ipso compleretur voluntas, quia totus Deo subjectus esse parabatur. Aiebat namque inter reliqua patientiæ suæ verba, de suo querenti exulatu, ovium se velle imitari simplicitatis exemplum, et instar leporis mutationem loci non curare. Ovis enim dicebat, propter aliorum caloris indumentum, suo sine invidiæ zelo nudatur vellere, et de sui indumenti exuviis alterius fovetur nuditas. Ita siquidem et in me aliquod si est utilitatis prudens opus, velim ut quillibet id gratis sine meo percipiat quæstu. Atque ita si fuero huc illuque, addebat, pro insidiantis impulsu more leporis fugatus, neque locum quietis, cui dudum prorsus insederam, cum mœrore relinquo, neque ad quem propellor, cum amore teneo. Nostra autem conversatio in cælis esse creditur: idcirco quæ sursum sunt sapimus, et non quæ super terram. Mortui enim sumus cum Christo, et vita nostra cum eo in cælis est abscondita: ut cum Christus apparuerit vita nostra, tunc et nos simul cum eo appareamus in gloria. His et hujuscemodi verbis ad petram, quæ Christus est, fratrum animos solidabat: ut quia inter fluctus marinos extra mundum positi videbantur, spe, quam velut anchoram habemus, cælo profundius firmarentur.

Ab exilio revocatus, honorifice excipitur.

Quibus paterna ex acie per septennium ita discretione virtutum vallatus, factum est, Domino annuente, ut sui exulatus jam finem faceret, et clarior propriis honoribus redderetur. Propriis ergo dico, quod merito sibi competerent, et idem summum paternitatis officium meritis illustraret. Alioquin hônoribus dixi reddendum, quem proprius meritorum honor ubique et sapientia decorabat: non quod amiserit, quo reverentia dignus censeri posset, sed æstimatione vulgi privatus honoris officio, quantum in ipsis fuit, dignitatum fascibus redderetur. Ceterum exhonorari, sicut consulta veritas patefacit, non poterat, quem cælestis gratia illustrabat: præsertim cum indebitus honor potius turpet insipientem, dum summis sedibus inclarescit, quam decoret: quia minus ejus dedecus patuisset, si non altis sublimaretur officiis: quo velut struma, ut quidam ait, in superficie cutis eminet, unde indignus Prælatus videri possit. Sed senex noster non tam alienis quam propriis meritorum honoribus ubique ab omnibus veneratur, ab omnibus interim dignus honore censetur. Verumtamen quia improbos, ut dixi, dignitas reverendos nequit facere dum pluribus eos ostentat, sed despectiores, imo indignos eadem dignitas facit. Ceterum senem nostrum tanta præditum dignitatis magnificentia fuisse constat, ut non solum per sublimitatis gradus illum contingeret videri honorandum; sed quia multo erat fultus consilio, idcirco etiam inter ignotos nimium videretur honorabilis.

46 Tako se dogodilo da je, po isteku vremena, napokon bio pozvan natrag s najvećom pažnjom da ponovno primi prijašnje dostojanstvo, dok su posvuda svi klicali i gotovo svi čestitali. Otuda su se glasovi radosti odasvud dizali sve do neba. Čestitale su monaške zajednice, odjekivao je radošću crkveni kler, a i radosti puka posvuda su sjale. Nastalo je pak takvo okupljanje naroda kao da se u zajedničkom blagdanu sviju nebeskim proglasom čini znamenitim.

46 Quo factum est, ut peracto tempore cum summo tandem revocaretur obsequio, ut pristinam reciperet dignitatem, passim omnibus exultantibus et congratulantibus pene cunctis. Unde lætitiæ voces hinc inde ad cælum usque tollebantur. Gratulabantur monachorum cœnobia, resultabat jucunditate Clerus Ecclesiarum, vulgi quoque gaudia ubique ridebant. Factus est autem concursus populi quasi si in communi omnium festo cæli præconio insignis redderetur.

47 Braća pak s kojima je u međuvremenu boravio, čuvši dan njegova povratka, počeli su doista žalostiti se i biti tužni te na neki način i čestitati, a naprotiv su zbog prevelike ljubavi silno plakali i plačući su ga jedva bili prisiljeni pustiti. Među njima je krepostima poštovani Ragnard, koji se poslije bira za opata, osobito gorio duhom uma, plačući od duševne tuge, a u plaču se i radovao. Radovao se doduše što je ljubitelj istine primio mjesto odmjerene zasluge, ali je silno tugovao što je lišen nazočnosti tolika čovjeka. Stoga se dogodilo da se, kada je štovatelj Boga već-već odlazio odatle i sva braća gorljivim duhom ljubila njegove tragove i korake te ih prala suzama i opraštala se od njega, spomenuti Božji čovjek povukao kući u odaje suza da ne vidi kako odlazi onaj za kojega bi želio da ostane s njime više nego on sam, i za kojega bi bez sumnje bio spreman i umrijeti. Ali dok ga je starac mnogo i dugo iščekujući tražio, nađen je na nekom tamnom mjestu kako plače i jeca te ispušta mnoge uzdahe. Kad je bio pozvan da se oprosti sa starcem, a on nije htio izići, zamolio je posrednike da ga ondje plačućega ne otkrivaju. Čuvši to, ljubav svetoga čovjeka vraća se već s lađe da ne bi ostavio nepoljubljenim brata kojega je znao da je svet. Kad je pak sveti starac došao k njemu, počeo je onaj glasno vapiti slabašnim glasom i govoriti: „Što si ovdje tražio, sretni Oče, ili zašto si mi se sada htio pokazati? Imam Boga za svjedoka da bih radije tebe ovdje mrtva pokopao nego da, ostavivši mene, odavde živ odeš.” Tada ga sva braća i sluge prate velikim plačem: dižu se jedra, napokon se pokreću vesla, svi ispuštaju uzdah i čekaju na obali sve dok su ga mogli vidjeti. U njima je naime gorjeo jedan duh ljubavi i zato se nisu mogli suzdržati.

47 Fratres autem, cum quibus interim degerat, audito suæ regressionis die, cœperunt profecto contristari et mœsti esse, atque quodammodo gratulari: contraque præ nimio amore, ingenti animo lacrymabant: lacrymando quoque vix eum dimittere cogebantur. Inter quos virtute venerabilis Ragnardus, qui postea Abbas eligitur, præcipuo fervebat mentis spiritu, flens mœrore animi, et flendo quoque lætabatur. Lætabatur quidem, quia veritatis amator locum taxati meriti recepisset; sed dolebat valde, quod tanti viri præsentia privabatur. Unde factum est, ut cum plus Dei cultor jam jamque inde abiret, et omnes fratres ardenti animo ejus vestigia gressusque osculando lacrymis abluerent, eique valedicerent, præfatus vir Dei domi intra lacrymarum cubicula sese reciperet, ne proficiscentem videret, quem plus quam se manere secum vellet, pro quo mori etiam proculdubio paratus esset. Sed cum senex eum multum diuque expectando requireret, inventus est in quodam obscuritatis loco flens et ejulans, multaque trahens suspiria. Qui cum vocatus esset, ut seni valediceret, illeque nollet exire, precatus est internuntios, ne eum ibi plorantem detegerent. Quod audiens caritas sancti viri, regreditur jam de navi, ne fratrem, quem sanctum noverat, inosculatum omitteret. Veniente autem ad eum sancto sene, cœpit idem, agnis vocibus inclamare ac dicere: Quid hic quæsiisti felix Pater, vel cur te mihi nunc ostendere voluisti? Testem, inquit, Deum habeo, quia mallem te hic mortuum sepelire, quam me relicto hinc vivum abire. Tunc omnes fratres et famuli magnis eum prosequuntur fletibus: levantur vela, tandem remigia impelluntur: dant omnes gemitum, et ad littus eousque expectant, quamdiu eum possent conspicere. Fervebat vero unus in eis spiritus amoris, et ideo non se poterant continere.

48 On je pak, odvojivši poglede tijela, ali ne i srca, oslabjevši dugom mršavošću tijela, napokon stigao na dvor. Ondje su ga svi s velikom revnošću primili, pa se istraživalo kako da mu kraljevsko visočanstvo udovolji, jer su se bojali da će zbog nepravde učinjene tolikomu čovjeku upasti u buduću pogibelj. Tada je blaženi starac, videći da o takvim stvarima razmišljaju sa stidom duha, pohitao u sredinu i blagim riječima umirio sramežljiv kraljev um. Uvjerio ga je pak da ništa takvoga ne zadržava u duši, nego da sve mora pripisati Božjem sudu.

48 Ille vero solutis carnis quidem, non cordis, adspectibus, longa corporis attenuatus macie, tandem pervenit ad palatium. Ubi suscepto eo ambitiose ab omnibus, quæsitum est quomodo ei Celsitudo Regia satisfaceret: quia timebant pro tanti viri injuria futurum discrimen incurrere. Tunc beatus senex videns pudore pudore animi talia meditantes, proruit ad medium, et verecundam Regis mentemblandis delinivit affatibus. Persuasit autem, nileum de hujusmodi facto in animo retinere, sed omnia se Dei judicio deputare debere.

49 U međuvremenu, na pritisak istoga vladara, biva prisiljen primiti svoj samostan svetoga života, dok njegovi sinovi preklinju da ga barem na bilo koji način zasluže primiti. Kada je k njima stigao dugo željeni da ih već-već zagrli pobožnim zagrljajima, mučila ga je groznica, neprijateljica zdravlja, tako da su dvostruki osjećaji ranjavali duše pojedinaca. Borili su se naime u svakome tuga sućuti i žar radosti: zato što su gledali kako se najokrutnije razdiru udovi najdražega čovjeka, za kojega bi rado podnijeli i gubitak samoga života koliko god bili hrabri. Nadvladavala je pak u svima čas veličina radosti, čas izljev suza, te su zajedno i pomiješano uzdizali do neba hvale radosti, tako da nitko nije sumnjao da je u njemu onamo došao Gospodin, kojemu tako primljenome svi čestitaju, a on se svima blago obratio.

Pokora Ludovika Pobožnoga. Adelardova poniznost i uzdržljivost.

Ali kada je ondje neko vrijeme slatko počinuo, obradovan službom ljubavi, ponovno ga slavnije poziva August i vraća se na dvor. Kada je ondje ušao, kako netko kaže, obasjan zrakama kreposti: „Jer došao je Titan, blijede zvijezde.” Odmah se pojavila ogoljena nerazboritost koja je bila pokrivena plaštem tmine i nastalo je silno zaprepaštenje tko je doveo narodni senat do tolike besmislenosti. Oni su, spoznavši da su bili nimalo malo zavarani zavisti, proglasili gotovo nevažećim sve što su kroz to vrijeme, kako im se činilo, vatreno raspravljali. Razrješava se stoga okrutno sužanjstvo mnogih, osobito onih koji su potjecali od kraljevskoga sjemena. Vraća se dakle u isti mah sloboda svima, na bilo kojemu mjestu da su bili držani, osim onima kojima je smrt prije oduzela život. Zatim je nekima tonzura, nanesena zbog žestine jarosti, prešla u krunu i dragovoljno daju Bogu ono što su nekoć nevoljko primili kao na sramotu.

49 Interea tum eodem cogente Principe compellitur recipere suum sanctæ vitæ cœnobium, flagitantibus filiis suis ut eum saltem quocumque modo recipere meruissent. Ad quos cum advenisset diu desideratus, ut piis eorum complecteretur jam jamque amplexibus, vexabateum salutis inimica febris, ita ut gemini affectus singulorum animos sauciarent. Pugnabat siquidem in singulis mœror compassionis, et lætitiæ fervor: eo quod viderent membra carissimi viri sævissime laniari, pro quo libenti animo etiam vitæ quam fortes dispendium sustinerent. Vincebat autem omnes, nunc jucunditatis magnitudo, nunc lacrymarum effusio, et extollebant simul mixtim usque ad cælum lætitiæ laudes, ut in eo Dominum illuc advenisse nullus ambigeret, cui ita suscepto congratulantur omnes, idemque benigne allocutus est universos.

Ludovici Pii pænitentia. Adelardi humilitas et abstinentia.

Sed cum ibidem aliquantisper dulciter quievisset, caritatis officio jucundatus, iterum ab Augusto gloriosius accersitur, et redit ad palatium. Ubi cum introisset, velut quidam ait, virtutum radiis illustratus, quia venit Titan, marcescunt sidera. Apparuit autem illico nudata insipientia quæ tegebatur pallio caliginis, et factus est stupor nimius, quis Senatum populi ad tantam ineptiam deduxisset. Qui, comperto non parum eos invidia fuisse delusos, duxerunt in irritum pene quidquid per hoc tempus, ut eis visum est, ardumentose tractaverant. Solvitur itaque sæva multorum captivitas, eorum maxime qui ex Regio pollebant semine. Redditur ergo in uno libertas omnibus, quocumque in loco tenerentur, nisi quos vita prius mors privarat. Tum deinde quorumdam tonsura, propter furoris sævitiam illata, transiti ad coronam, et dant Deo sponte, quod dudum inviti quasi ad ignominiam susceperant.

51 Što više? Sam slavni car, prihvaćajući javnu pokoru zbog nekih svojih prijestupa, postao je najponizniji od sviju, onaj koji je sam sebi, kao u kraljevskoj uzvišenosti, bio najgori nagovaratelj: da bi se oni čije su oči sagriješile u prijestupu izliječili kraljevskom zadovoljštinom, osobito jer nije dvojbeno da je očito bilo kada je on htio da svi promotre, a kada nije htio da vide. Ali da se nije vratio branitelj istine, u međuvremenu se nimalo ne bi očitovalo kojim su letargičnim duhom bili pritisnuti. Otuda je i zrela starost nastojala uvjeravanjem liječiti ranu njihove sljepoće spasonosnim Kristovim protuotrovom.

51 Quid plura? Ipse gloriosus Imperator publicam ex nonnullis suis reatibus pænitentiam suscipiens, factus est omnium humillimus, qui quasi Regali elatione sibi pessimus persuasor fuerat: ut quorum oculi offenderant in delicto, satisfactione Regia sanarentur, præsertim quod ejus velle cunctos considerare, ejusque nolle conspicere, manifestum non ambigitur. Sed nisi reversus esset veritatis assertor, interea minime patuisset, quo lethargico spiritu premerentur. Unde etiam matura senectus cæcitatis eorum vulneri, salubri Christi antidoto mederi persuadendo curabat.

52 A zatim se trudio da krepost pravde i mudrosti ponovno prime svoja sjedišta: da svatko za sebe čuva povjereni posao i da se svakomu dodijele njegova prava. Nadalje je novotarije riječi i, prema Apostolu, drske pretpostavke suzbijao u svemu kao kugu. Sve je dakle što ne bi našao u zakonu ljubavi smatrao neprijateljskim Bogu i odbacivao kao otrov. I kada je po tim i takvim pohvalama zasjao jasnije kao zlato prokušano u ognju, postao je svima deseterostruko poštovaniji, tako da je u ustima sviju izvanredno odjekivao. Grlio se pak rukama sviju i svi su ga štovali kao oca. I bio je učiteljima Crkava kao sin po poniznosti, a po savjetu i razboritosti kao slavan podupiratelj. Dok se on tako neumorno trudio da svi budu nađeni savršeni i dostojni Boga, čini se da se napokon ponovno rađa novi poredak Franaka i da zora pravde sviće kao s istoka. Utišalo se naime već djelomično more razljućenosti i slegli su se, kako kaže Vergilije, vjetrovi šaputava povjetarca. Vratila se, kako isti kaže, djevica čežnje, ako se smije malo promijeniti: vratila su se i Saturnova kraljevstva, jer je porod dobra uma već zasjao kao s visokoga neba.

52 Ac deinde studuit, ut justitiæ virtus et sapientiæ suas reciperent sedes: ut unusquisque sibi servaret commissum negotium, et sua cuique largirentur jura. Porro novitates vocum, et temerarias, juxta Apostolum, præsumptiones velut pestem in omnibus reprimebat. Omne igitur, quod in lege caritatis non invenisset, inimicum æstimabat Deo et velut venenum repudiabat. Cumque his et hujusmodi præconiis, velut aurum probatum per ignem, clarius enituisset, factus est omnibus decuplo honoratior, ita ut ore omnium egregie resonaret. Amplectebatur autem cunctorum manibus, et quasi Pater ab omnibus colebatur. Eratque Ecclesiarum magistris velut humilitate filius, consilio vero et prudentia quasi subvector inclytus. Qui cum ita satageret indefessus, ut perfecti omnes et Deo digni invenirentur; videtur demum novus renasci Francorum ordo et aurora justitiæ quasi ab ortu surgere. Siluerat enim jam ex parte stratum furoris æquor, et ventosi ceciderant, ut Virgilius ait, murmuris auræ. Redierat ut, idem inquit, virgo cupidinis, si parum liceat immutari: redierant et Saturnia regna, quia progenies bonæ mentis jam quasi cælo refulserat alto.

53 Kad su dakle svi uokolo dotle bili prosvijetljeni revnošću zadovoljštine i kada su njegovi s njim uživali najveći mir, htio se napokon osloboditi tih briga da bude sav posvećen sebi i Bogu. Ali sveta braća to nipošto nisu dopustila, premda im je iznosio mnogu ispriku svoje starosti, jer se činio to korisnijim onima koji teže vrhuncima kreposti što je bio zreliji u dobi, osobito jer je još bio snažan po snazi Duha Svetoga i svježini još neiscrpna tijela, brinući se da se umara poslovima napora i bdjenja, čak i više nego što bi mladenačka postojanost mogla pratiti.

53 Omnibus igitur circumcirca eatenus satisfactionis studio illustratis, et suis cum eo summo fruentibus otio, voluit se demum his exuere curis, ut esset sibimet et Deo totus intentus. Sed nequaquam passi sunt sancti fratres, licet multam eis excusationem senectutis suæ prætenderet: quoniam quanto ætate maturior, tanto ad virtutum culmina tendentibus salubrior videbatur: præsertim cum vigore sancti Spiritus, et viriditate adhuc non exhaustæ carnis satis vigeret, curans se laboribus et vigiliarum negotiis fatigari, etiam plus quam juvenum constantia sequi posset.

54 Tko je naime ikada bio tako žarki kao što je bio on? I tko se činio tako okrutnim sucem drugoga kao on samome sebi? Iskreno priznajem da nikada, osim prema sebi gdje je bio tvrđi, nije imao potrebu ispravljanja. Stoga, kada su ga njegova braća i sinovi veoma često javno korili zašto je tako neprijateljski raspoložen prema sebi, on koji se svima smatrao tako razboritim, govorio je, govoreći tako da ublaži njihove ranjene duše: „Ja ću se brinuti o sebi i posve ću se pobrinuti za vašega slugu da ne propadne umoren glađu ili naporima.” Ali kada bi to učinio, sakrivši se na kratko, ne dugo poslije ponovno bi započinjao glad i poslove napora, tako da su to jedva mogli podnijeti mladenački udovi, kojima se mučio odricanjima i djelima bdjenja. Ipak je uvijek bio pun milosti svježine, uvijek u umjerenoj mršavosti prilično rumen, i lijepa lica te ugodna izgleda. Nije mu naime lice i čelo borala troma jarost, nego ga je cijeloga zrela vedrina činila lijepim i prikladnim. Sveta ga je pak sijeda kosa krasila snježnom bjelinom, i poput ljiljana nad ružičastim haljinama, tu i tamo je vlasi glave, kao uzdignute palme, zadržavao nad kožom, i bio je, kao što je pisano u Pjesmi nad pjesmama, naš starac „bijel i rumen, izabran između tisuća”, tako da se na njemu korila ljudska narav što se, prije nego što odraste, kvari manama.

Višestruka hvala zatražena od dobara duha i tijela.

I ako nakratko želim pohvaliti grudu njegova tijela zbijenu mnogim sjajevima, bit će maleno ono što ulažem, jer je, urešen sjajem kreposti, zasjao kao ljiljan među ružičastim bojama poškropljen Kristom. I nema sumnje jer „svako je tijelo trava i sva slava njegova kao cvijet poljski”, a krepost Kristova, koja je u njemu uvijek cvala, ostaje zauvijek. Uostalom, ako budem htio pišući do kraja oslikati njegovu plemenitost i osobu, što se na grčkom kaže χερακτη-ρισμός, bit ću neelokventan, onaj nad kojim, mislim, nijemo stoji rječitost retoričkoga umijeća i svaka govornička vještina: zašutjet će onaj Demostenov govor i smirit će se Tulijev ponor. Premda bi se pak po vještini ovoga umijeća njegova osoba na sve načine razmatrala da bi se mogla potvrditi kao prikladna za pohvalu u poslu, ne bez razloga se ovima pretpostavlja onaj u kojemu se mnogo toga što preostaje nalazi sretnije. Razmatra se pak po imenu, narodu, domovini, rodu, dostojanstvu, sreći, tijelu, odgoju, ćudoređu, načinu života, kako upravlja obiteljskim imanjem, kakav je u domaćem običaju, po naklonosti, umijeću, stanju, i opet drugom stanju, držanju, licu, hodu, govoru, osjećaju. Pošto se dakle osoba razmotri na te načine, prosuđuje se iskazuje li se tko kao nevaljao ili prikladan za posao. Ali sada je drago vidjeti je li naš sjajni starac procvjetao s toliko pohvala koliko je obilježja govorničkoga umijeća za njegovu hvalu.

54 Quis enim unquam tam fervidus, quam idem fuerat? Et quis alterius tam crudelis arbiter, quam ille sui videbatur? Fateor plane quod numquam, nisi erga se quod durior esset, necessitatem corrigendi habuit. Unde cum a suis fratribus et filiis quam sæpe corriperetur publice, cur sibi tam infensus esset, qui sic discretus omnibus habebatur; aiebat, ita dicens ut læsos eorum animos mitigaret: Ego mei curam habebo, et prorsus vestro providebo famulo, ne fame aut laboribus fatigatus pereat. Sed hoc peracto, paullulum delitescendo, non diu post resumebat esuriem et laborum negotia, ita ut vix juvenilia membra ferre possent, quibus se parsimoniis et vigiliarum operibus affligebat. Attamen semper erat viroris gratia plenus, semper discreta macie satis admodum rubicundus: vultu quoque decorus, et venustus adspectu. Neque enim faciem ejus ac frontem ignavus rugabat furor: sed totum eum matura hilaritas decorum componebat et aptum. Canities vero sancta eum candore niveo exornabat, et velut lilium super roseos amictus, hinc inde coma capitis, quasi elatæ palmarum, super cutem retinebat: eratque, sicut scriptum est in Canticis, senex noster candidus et rubicundus, electus ex millibus: ita ut culparetur in eo natura humana, quod antequam adulta sit, vitiis corrumpatur.

Multiplex ab animi corporisque bonis petita laus.

Et si velim laudare tantisper glebam corporis ejus multis confertam nitoribus, erit exiguum quod impendo, quod virtutum splendore ornatus, velut lilium inter roséos colores Christo respersus emicuit. Nec dubium, quia omnis caro fœnum, et omnis gloria ejus flos fœni. Virtus autem Christi, quæ semper in eo viguit, permanet in æternum. Ceterum si nobilitatem et personam ejus scribendo, quod Græce χερακτη-ρισμός dicitur, ad purum pingere voluero, ero ineloquens, super quem facundia Rhetoricæ artis, atque omnis eloquentia puto quod muta sit: silebit illa Demosthenis oratio, et abyssus Tulliana conquiescet. Etsi vero secundum hujus artis peritiam omnibus modis ejus persona consideraretur, ut possit laudi idonea in negotio approbari, non immerito his antefertur, in quo multum quod superest felicius invenitur. Consideratur autem nomine, natione, patria, genere, dignitate, fortuna, corpore, institutione, moribus, victu: quomodo rem familiarem administret, qua consuetudine domestica sit, affectione, arte, conditione, item altera conditione: habitu, vultu, incessu, oratione, affectu. Istis igitur modis consideratis persona censetur: utrum improbus quis ad negotium, an idoneus perhibeatur. Sed videre jam juvat, an luculentus senex noster tot effloruerit præconiis, quot sunt ad laudem sui declamatoriæ artis insignia.

56 Pod imenom dakle u popisu ovih kreposti najprije se pita je li mudar. A tko je mudriji od onoga koji, brižno čuvajući sve zapovijedi nebeskoga učitelja više nego umijeće govorništva, nastoji da zbog Boga ne dopusti ono što je zabranjeno i da sačuva sve što je zapovjeđeno? Nadalje, budući da je mudrost spoznaja ljudskih i božanskih stvari s težnjom za dobrim življenjem, bez sumnje se može nazvati mudrim onaj koji i ono što je Božje Bogu i ono što je ljudsko zna razborito upravljati i želi zbog Boga. To je dakle posao razborita čovjeka i zato se ne sumnja da je onaj o kojemu istražujemo bio mudar. Po narodnosti tijela pak (što je svima jasno) bio je Franak, ali i preporođen u Kristu, gdje je i duhom živio te postaje nebeski. Domovina mu je pak, premda se najistinitije čini da je ovdje rođen, bila onaj nebeski Jeruzalem, u kojemu se nigdje sretnije ne prebiva, kako se svjedoči po vlastitim zaslugama. Po rodu doduše potekao od najplemenitijega plemena Franaka, kao što sam malo prije naveo, ali je milošću napokon od Boga plemenitije posvojen za sina. Iako se činio velikim po kraljevskom dostojanstvu, gle, postao je veći po uzvišenosti vječnoga života. Jer sreća kojom je bio uzdignut potvrđuje se na onome mjestu gdje je rečeno:

Siromah u tjeskobi kraljuje imajući Boga.

Budući da je prezreo maleno, ušavši u radosti svoga Gospodara, uzvisuje se i podiže postavljen nad mnogim.

56 Nomine ergo harum in catalogo virtutum primum, an sit sapiens, quæritur. Et quis sapientior, quam qui universa cælestis magistri præcepta magis, quam artis eloquentiæ, sollicitus servans, studuit non admittere causa Dei quæ prohibentur, et servare cuncta, quæ jussa sunt? Porro cum sapientia sit rerum humanarum divinarumque cognitio cum studio bene vivendi, non dubium dici posse sapientem, qui et quæ Dei sunt Deo, et quæ hominum sunt, prudenter norit administrare et velit propter Deum. Hoc igitur negotium prudentis viri est: et ideo is, de quo quærimus, sapiens fuisse non ambigitur. Natione autem carnis (quod cunctis liquet) Francus erat: verum et renatus in Christo, ubi et spiritu conversatus, cælestis efficitur. Patria vero, quamvis hic natus verissime videatur, Jerusalem illa cælestis fuisse, qua nusquam felicius habitatur, propriis perhibetur meretis. Genere quidem, nobilium nobilissimus Francorum, ut paullo ante prompsi, prosapia ortus: sed gratia demum a Deo in filium est nobilius adoptatus. Qui licet dignitate Regia magnus videretur, en major effectus est sublimitate perennis vitæ. Fortuna namque qua fuerit auctus, probatur illo in loco, quo dictum est:

Pauper in angusto regnat habendo Deum.

Siquidem quia contempsit modica, ingressus Domini sui gaudia, sublimatur, et supra multa constitutus erigitur.

57 A što se tiče tijela, je li bio snažan ili lijep, svjedoči vjera i izvrsnost ćudoređa. Stoga se ne bez razloga na njega primjenjuje ono u Pjesmi nad pjesmama: „Glava mu je”, kaže, „najbolje zlato, a uvojci kao uzdignute palme”, jer je sve što mu je bilo dano za ljepotu nastojao uspeti prema gore težeći k Bogu. „Oči su mu kao golubice nad potocima voda, koje su oprane mlijekom”, jer se vjeruje da je sav njegov pogled bio jednostavan i usredotočen samo na Boga, nepomiješan sa žuči požuda, nego opran istinskom nedužnošću uma. Nadalje, „obrazi su mu kao gredice mirisa, koje su zasadili pomastari”, to jest sveti naučitelji, „urešene svakim cvijetom nauka i biljem kreposti. Ruke su mu tokarski oblikovane”, izražavajući lik svetosti i kružnim pokretom brzo prionuvši uz svako dobro, „pune hijacinata”, sjajeći nebeskim izgledom dok na nebesima skupljaju blago, ispunjene mnogim darovima. „Trbuh mu je od bjelokosti”, razdijeljen u redove kreposti. „Grlo mu je najslađe” zbog saća rječitosti, i sav je poželjan po vjerojatnosti ćudoređa i izvanrednoj ljubavi. Zato tražimo tebe, Oče, dok paseš među ljiljanima, tražimo onoga koga ljubi duša naša. Jer u postelji te noćima tražimo sa suzama: neka odjekne glas tvoj, molim, u ušima našim, jer glas je tvoj sladak i lice tvoje ljupko. Jer ne možemo ne ljubiti tebe oca za kojega vjerujemo da će biti uz nas.

57 Corpore vero, utrum validus an decorus fuerit, fides probat, et morum eximietas. Unde nec immerito illi aptatur illud in Canticis: Caput ejus, inquit, aurum optimum, comæ vero ejus sicut elatæ palmarum: quoniam quidquid ad decorem ei collatum fuerat, sursum ad Deum nitendo conscendere procurabat. Oculi ejus velut columbæ desuper rivos aquarum, quæ lacte sunt lotæ: quoniam totus adspectus ejus simplex fuisse et solum in Deum intentus creditur, nec felle concupiscentiarum immixtus, sed vera innocentia mentis lotus. Porro genæ illius sicut areolæ aromatum, quæ consitæ sunt a pigmentariis, videlicet a sanctis Doctoribus, omni flore doctrinæ et virtutum exornatæ oleribus. Manus illius tornatiles, sanctitatis formam exprimentes, et motu sphærico celeriter ad omne bonum insistentes: plenæ hyacinthis, cæli specie in cælis thesaurizando renitentes, quæ multis replebantur muneribus. Venter ejus eburneus, virtutum distinctus ordinibus. Guttur illius suavissimum, ob favum eloquentiæ: et totus desiderabilis probabilitate morum, atque caritate eximia. Idcirco quærimus te, Pater, dum pascis inter lilia, quærimus quem diligit anima nostra. In lectulo enim per noctes quærimus te cum lacrymis: sonet vox tua, obsecro, in auribus nostris: vox enim tua dulcis, et facies tua decora. Neque enim possumus te patrem non amare, quem pro nobis credimus adfuturum.

58 Već ako se govori o odgoju, bio je taj drugi Mojsije poučen u svoj mudrosti sadašnjega života kao jedan od kraljevih sinova, zatim doveden na Sinaj, na kojemu se obasjava nazočnošću samoga Gospodina i ulazi da uživa trajnu bliskost. A ćudoređem kojim je bio urešen svjedoči njegov život, koji miriše najvišim znamenjima zasluga i naviješta se najvećim pohvalama. Jer hrana, koju filozofi određuju kao vježbanje uživanja dovršena djela da bi se došlo do mira, bio je Gospodin, kojega je ljubio, kojega je volio, kojega je neprestano želio. Stupnjevi pak tih kreposti jesu kada se kod njih najprije postavlja naklonost uma. Nadalje, ista ta naklonost jest promjena duše ili tijela iz nekog privremenog razloga. Zatim se ono što je pogođeno okreće u marljivost da postigne svoj učinak. A marljivost je stalna i snažna zauzetost duše primijenjena na neku stvar s velikom voljom. Nakon što se obuče navika stečene stvari, kada u potpunosti zadobijemo ono što je savršeno, o čemu je pisano: „Svećenici tvoji neka se obuku u pravednost i sveti tvoji neka kliču.” Sretna je doista odjeća kreposti kojom se tko god obuče i čuva haljine svoje da ne hodi gol, taj, obučen u svadbenu haljinu, ne izbacuje se van, koju da je naš prvi roditelj napokon sačuvao u raju, nikako se ne bi otvorivši oči našao gol. Stoga su ga, kao što je pisano, dok je silazio, svukli razbojnici i zadavši mu rane otišli. Ali naš starac, cvatući, pokriven takvom odjećom, već vjerujemo da sluša: „Hodit će”, kaže mu Krist, „sa mnom u bijelome jer je dostojan, i neću izbrisati imena njegova iz knjige života.” I dok je takvom odjećom bio obučen vrstan Otac, silno se vježbao da bi kao hranom za život uživao Krista kojega je obukao.

58 Jam si de institutione agitur, eruditus fuit idem alter Moyses omni sapientia præsentis vitæ, quasi unus ex filiis Regis: deinde perductus ad Sina, in quo ipsius Domini præsentia illustratur, et familiaritate continua fruiturus ingreditur. Moribus vero quibus fuerit exornatus, testis est vita ejus, quæ summis redolet meritorum insigniis, et præconiis quam maximis prædicatur. Victus namque, quem Philosophi definiunt consummati operis esse fruitionis exercitium, ut perveniat ad quietem, Dominus erat, quem dilexerat, quem amaverat, quem jugiter desiderabat. Gradus autem harum virtutum sunt, cum apud eos primum ponitur affectio mentis. Porro eadem affectio, est animi aut corporis ex tempore aliquade causa commutatio. Deinde ex hoc quod afficitur, vertit se in studiom, ut effectum sui obtineat. Studium autem est animæ assidua et vehemens ad aliquam rem applicata magna cum voluntate occupatio. Postquam habitus induitur acquisitæ rei, cum ad plenum id quod perfectum est, obtinemus, de quo scriptum est: Sacerdotes tui induantur justitia, et Sancti tui exultent. Felix quippe indumentum virtutis est, quo quisquis induitur, et custodit vestimenta sua ne nudus ambulet, hic nuptiali veste indutus, foras non ejicitur: quam si primus parens noster in Paradiso denique conservasset, nequaquam apertis oculis nudus inveniretur. Unde, sicut scriptum est, dum idem descenderet, expoliaverunt eum latrones, et plagis impositis abierunt. Sed senex noster floridus, tali coopertus habitu, jam credimus quod audit: Ambulabit, inquit illi Christus, mecum in albis, quoniam dignus est, et non delebo nomen ejus de libro vitæ. Talique indutus habitu dum esset Pater eximius, exercebat se plurimum ut pro victus alimonia frueretur Christo, quem induerat.

59 Nadalje preostaje, prema spomenutoj nauci, istražiti kako je upravljao svojim imanjem. Što pak da kažem kako je upravljao svojim imanjem onaj koji ni sebe nije zadržao za sebe? Učinio je naime ono što je čuo od Gospodina: „Ako hoćeš”, kaže, „biti savršen, idi, prodaj sve što imaš i podaj siromasima, pa dođi i idi za mnom.” Pošto je to ispunio, uostalom, kako je upravljao dobrima svoje Crkve, prikladni su svjedoci sveta braća čijim se savjetom i poslušnošću služio, po kojima je sve tako rasporedio da svima bude dovoljno, niti da kome mnogo pretiče, niti da išta propadne uzalud, nego da se sve na Božju hvalu čovječnije dijeli: dajući braći ono što je zdravo za sadašnji život i odstranjujući sve što je štetno i suvišno, obilno poslužujući sve goste, a i obitelj čuvajući prilično neozlijeđenom od jarma ropstva. Štoviše, postavljajući napuštene udovice te obitelji i neoženjene ljude po pojedinim selima, neprestano im je davao uzdržavanje. Također je za siročad i nemoćne, kao i za goste, na istim mjestima prikladno ustanovio kao neko svratište, da bi dobra ove Crkve svi posjedovali kao svoju baštinu. Imam Boga za svjedoka da je on sam često poučavao poslužitelje te službe kao liječnik da oni domišljato smisle kako da im priprave nešto za jelo i da u takvim jelima ne propadne njihovo zdravlje. Nadalje, prema kralju i bogatima nitko od naših nije bio tako darežljiv, da bi se zato u svemu slavio Bog, darovatelj svega, sudeći mnogo puta da je „blaženije davati nego primati” i da po drugima uvijek treba hoditi sredinom između siromaštva, koliko je bilo do njega, i bogatstva, te da se oni koji imaju pouče da budu kao da nemaju; pravednim je također smatrao da svi sluge ove Crkve tako osjećaju kao oca da ni oholi ne sumnjaju da im je gospodar. Povrh toga je tako bio podupiratelj i učitelj njihovih kreposti da je postajao i gospodar mana, premda razborit i najstroži progonitelj.

59 Porro restat, juxta præfatam disciplinam requirere quomodo rem suam administrarit. Quid vero dicam, rem suam quomodo administraverit, qui nec se sibi retinuit? Fecerat enim quod audierat a Domino: Si vis, inquit, perfectus esse, vade, vende omnia quæ habes, et da pauperibus: et veni, sequere me. Hoc impleto ceterum res Ecclesiæ suæ quemadmodum administraverit, testes idonei sunt sancti fratres, quorum consilio usus est et obsequio: per quos ita cuncta disposuit, ut et omnibus satis esset, nec multum alicui superflueret, neque in vacuum quid periret, sed omnia ad Dei laudem humanius largirentur: fratribus salubria præsentis vitæ tribuens, et nociva quæque ac superflua resecans: hospitibus abundanter omnibus administrans, familiam quoque satis illæsam a jugo servitutis conservans. Siquidem viduas hujusce fæmiliæ destitutas, et cælibes viros per singulas villas constituens, eis stipendia jugiter ministrabat. Orphanorum quoque et debilium, nec non et hospitum in iisdem locis, opportunius velut xenodochium constituerat, ut res Ecclesiæ hujus, suum omnes quasi patrimonium possiderent. Testem Deum habeo, quod idem ipse hujus ministros officii velut medicus sæpe instituebat, ut ipsi excogitarent artificiose, quomodo rerum aliquid eis ad comedendum pararent, et in hujuscemodi cibis eorum sanitas ne periret. Porro Regi et divitibus, nostrorum nullus tam largus erat, idcirco in omnibus Deus largitor omnium glorificaretur: Beatius, inquam, multoties judicans dare, quam accipere, atque medium inter paupertatem, quantum ex se erat, et divitias, propter alios semper incedere: idque ut ii qui habent, tam quam non habentes esse instruerentur, justum etiam percensuerat, ut omnes hujus Ecclesiæ famuli sic tam, quam Patrem eum sentirent, ut tumidi quoque dominum eum esse non ambigerent. Insuper ita eorum virtutibus fautor et institutor existeret, ut vitiorum quoque dominus, quamvis discretus et severissimus fieret persecutor.

60 Već nadalje, kakvim je bio domaćim običajem zna mjera svetoga proročišta u kojemu je bila skrivena mana i zlatna urna, te zlatni kadioni žrtvenik i Aronov štap koji je prolistao, a imalo je to proročište dvadeset lakata u duljinu i dvadeset u širinu, te dvadeset u visinu, da bi, dovršeno sa svake strane dvostrukom deseticom, u ljubavi prema Bogu i bližnjemu bilo poduprto trajnom četverokutnošću, i nema sumnje da mu je Gospodin bio temelj. Unutar te mjere uzdignut, samo božansko motrenje zna što je naš starac po svome domaćem običaju činio.

60 Jam porro qua domestica consuetudine fuerit, novit mensura sancti oraculi, in quo fuit manna absconditum, et urna aurea, altare quoque incensi aureum, et virga Aaron quæ fronduerat; habens illud (Oraculum) xx cubitos in longitudine, et xx in latitudine, xx quoque in altitudine: ut ex omni parte gemino denario consummatus, caritate Dei ac proximi, quadratura perpetua fulciretur: nec dubium, quin Dominus ei fuerit fundamentum. Intra quam mensuram attitulatus, sola novit contemplatio divina, quid senex noster pro suo more domestico tractaret.

61 Naklonošću pak tako privučen poticajima svih dobara da je nad bratskom nutrinom gorio službom ljubavi kao bakljama. Zatim je dakle očito kojim je umijećem bio poučen, jer je nađen plodnim u savjetu pouke. Jer je, kako se kaže, motritelj razboritosti sa tisuću očiju, najrječitiji raspravljač o krepostima, najsvetiji učitelj slobodnih umijeća dotle da bi na njemu potvrdio onu izreku blaženoga Antuna da je osjetilo smislilo umijeće i da onaj tko je cjelovit u osjetilu ne treba umijeća. O stanju što dalje da govorim? Onaj koji je, kao što sam spomenuo, sjajno zasjao iz kraljevskoga roda. A i o drugome stanju, je li bio vlastiti, kako sami kažu, ili posvojeni ili odbačeni, što da dodajem kad se ne poriče da je bio sin Bernarda, brata velikoga kralja Pipina, i da je posvojenik Božji?

61 Affectione vero ita illectus omnium bonorum incitamentis, ut super fraterna viscera caritatis officio ceu faculis ureretur. Deinceps igitur arte qua fuerit eruditus patet, quia fœcundus inventus est eruditionis consilio. Prudentiæ namque, ut dicitur, mille oculis inspector, virtutum quoque disertissimus disputator, liberalium artium adeo usque sanctissimus institutor, ut probares in eo illud beati Antonii: Quod sensus adinvenerit artem, et qui sensu sit integer, eum arte non indigere. De conditione jam ultra quid loquar? Qui, ut præfatus sum, Regali ex progenie clarus refulsit. Necnon et de altera conditione, utrum proprius, ut ipsi dicunt, adoptivusve, an abdicatus fuerit, quid ingeram, cum et Bernardi filius fuisse, fratris Magni Pipini Regis, et Dei esse adoptivus non abnuitur?

62 A po nošnji kojom je bio urešen, poznato je da sam malo prije rekao da se pokazuje da je Krist bio njegova duga haljina do peta. Uostalom, pokazuje se da je nošnja odjeće bila jedva dostatna redovnička, štiteći udove više od hladnoće nego noseći ikakvu čast. Neki su je naime u šali nazivali oklopom hladnoće, jer je bila krznena i kao prsni oklop oko utrobe za grijanje topline. A po licu je bio blag i po stasu sličan palmi, zato što je bio lijep na pogled i skladan, kao odgojen u milinama raja. Kako su lijepi koraci njegovi i kako krasne noge za naviještanje evanđelja, jer je po njima brži od košuta, a u obući uresniji od kraljeve kćeri.

62 Habitu autem quo fuerit infulatus, constat paullo ante me dixisse, quod Christus ejus tunica talaris fuisse probatur. Ceterum vestimentorum habitus, vix sufficiens monasticus fuisse ostenditur, pro frigore potius membra muniens, quam honoris aliquid gerens. Dicebatur quippe a quibusdam pro ludo, lorica frigoris: quoniam erat pelliceus et quasi thorax circa viscera fomentum caloris. Vultu autem suavis idem, et statura palmæ adsimilatus erat: eo quod pulcher adspectu et decorus esset, velut Paradisi deliciis enutritus. Quam pulchri gressus ejus, et quam speciosi pedes ad evangelizandum! quippe quibus expeditior damis, in calceamentis ornatior filia Principis.

63 Nadalje, kako je tekao njegov govor, kako rječit, kako pun misli, kako ugodan za slušanje! Postoje njegova pisma upućena mnogima i glasovi sviju koji svjedoče da nikada nisu čuli nikoga da govori bogatije ili izrazitije. Glasom je doista, pjevniji od labuda, milovao sluh, ali je i slađe od meda okusu srca prijala melodija. Svako je pak njegovo pripovijedanje bilo veoma otvoreno, kratko i jasno (koju vrstu govora govornici uzdižu najvećim pohvalama), ne primješavajući ništa prljavo niti zadržavajući išta dvosmisleno u smislu, a u završecima napredujući ravnim korakom: njegov se smisao, pun saća, zatvarao najbogatijim završetkom. Zvuk je dakle tvrdnje bio tumačenje riječi, tako da se glasom oblikovalo pravo razumijevanje riječi i da su se pojedinim dijelovima vraćala njihova svojstva osjetilima, imajući sve dijelove pripovijedanja razlučene po poglavljima i najlakše za pamćenje, a za uvjeravanje ili odvraćanje najspremnije, uvijek gorljivije potičući slušatelje na pažnju, žešće od vatre na želju, raspršujući tromost i pokrećući one koji sjede.

Kad bi mi se dala takva rječitost, jasnije bih ispunio ono što sam pokušao: sada se pak duguje isprika za neznanje, a oproštenje za želju, osobito jer ničije pero ne bi bolje poslužilo za taj posao nego njegovo, čiji govor jednako nadmašuje kao što se ističe život. Ali jer to sama oskudica darovitosti uskraćuje, potvrdit će se da je već sama želja ispunila zakone ljubavi.

63 Porro ejus oratio quam facunda, quam plena sensibus, quam suavis auditu manavit! Extant ejus Epistolæ, ad plurimos directæ, et omnium voces, qui numquam se uberius aut expressius loquentem audisse testantur. Voce quidem canorius cygno mulcebat auditum: sed et melle dulcius palato cordis melodia sapiebat. Erat autem omnis narratio ejus aperta valde, brevis ac lucida, (quod dictionis genus Oratores summis extollunt laudibus) nil fæculentum admiscens, neque dubium quid in sensu reservans: ad vero plano in clausulis procedens gressu: sensus éjus favifluus pinguissimo claudebatur fine. Erat igitur sonus assertionis expositio dictionum; ita ut voce formaretur proprius verborum intellectus, et suis singulæ partium qualitates restituerentur sensibus; habens omnia membra narrationis capitulatim distincta, et ad retinendum facillima, ad persuadendum vero vel dissuadendum promptissima: semper avidius ad intendendum promovens audientes, igne calidius ad desiderandum, torporem discutiendo, incitans desidentes.

Quæ si facundia daretur mihi, luculentius explerem quod conatus sum: nunc autem excusatio pro ignorantia, venia pro voto debetur: præsertim cum stylus nullius ad hoc negotium melius expediret, quam ejus, cujus ut vita præeminet, ita et sermo antecellit. Sed quia id ingenii nuda denegat, voluisse tantum, caritatis jura implesse probabitur.

64 Preostaje sada iznijeti kakav je bio po osjećaju. Ali kojom ću vještinom darovitosti otkriti njegov duševni osjećaj, koji je u svakom životnom poslu uvijek bio zahvaćen jednim žarom uma? Neprestano naime želeći umrijeti i biti s Kristom, zamarao se naporima, a da je ostajanje u tijelu potrebno zbog nas, premda je drukčije ispovijedao, duboko je osjećao. Stoga se svim životnim naporom trudio koristiti svima, uvijek zauzet, da tako kažem, tisućama poslova ljubavi, osobito jer je bio savjet cijele domovine i otac svih potrebitih, koji je ustima i rukama, sa svom okolnošću dobara, za Kristovu slobodu bio svima sluga.

Počeci, smještaj i napredak saksonske Corbieje.

Jer, budući da je uvijek bio zapaljen žarom, stigao je sve do granica Saske, gdje je već bila počela da se gradi veoma mala ćelija od svetoga čovjeka, njegova imenjaka po imenu Adelarda, o trošku ovoga samostana, zato što je taj blaženi čovjek, jer je bio njegov odgojenik i bliski sin, posredovao umjesto njega dok se on na otoku Heru smatrao prognanikom svijeta i građaninom raja. Vidjevši dakle pobožni Otac i najsvetiji starac započeto djelo koje je bilo dužnost pobožnosti, otišao je kralju i zamolio ga da mu se dade mjesto za gradnju, jer se ono na kojemu je bilo smješteno pokazivalo da nije korisno ni prikladno. Čuvši to, car August veoma se obradovao, želeći mu mnogo darovati, da ga nije zadržao sam onaj koji nikada nikomu nije dopuštao da mu dade koliko bi tko htio, nego koliko bi on sam ili makar malo prosudio, čineći uvijek ono Apostolovo da je „blaženije davati nego primati”. Primivši pak ovlast od kralja da ga sagradi gdje god htjedne, izabrao je veoma ugodno mjesto i redovnicima veoma prikladno za stanovanje, gdje je i kralj poslije udijelio mnoga dobročinstva zbog ljubavi prema svemogućemu Bogu.

64 Restat nunc, affectu qualis fuerit, intimare. Sed quo artis ingenio pandam ejus affectum animi, qui uno semper mentis ardore afficiebatur in omni vitæ negotio? Jugiter enim cupiens dissolvi et esse cum Christo, se laboribus fatigabat: permanere autem in carne, propter nos necessarium, licet aliter fateretur, penitus sentiebat. Unde toto annisu vitæ satagebat prodesse omnibus, mille, ut ita dicam, caritatum semper negotiis occupatus: præsertim quod esset consilium totius patriæ, et pater omnium indigentium; qui ore ac manibus, cum omni circumstantia facultatum, pro libertate Christi erat omnium servus.

Corbeiæ Saxonicæ initia, situs, progressus.

Quoniam cum esset semper accensus ardore, pervenit usque ad Saxoniæ fines ubi jam parvissima cellula a sancto viro, suo æquivoco, Adelhardo nomine, sumptu hujus monasterii ædificari cœperat, eo quod idem beatus vir quia suus fuerat nutritus et familiaris filius, intercesserat loco ejus, dum ipse Hero insula exul haberetur mundi et Paradisi civis. Videns igitur pius Pater ac senex sanctissimus cœptum opus quod pietatis esset officium, Regem adiit, et petivit ab eo, ut daretur ei locus ædificandi: quia ille, in quo situm fuerat, non utilis aut aptus esse probabatur. Quod audiens Imperator Augustus gavisus est valde, volens ei multa largiri, nisi retineret eum ipse, qui nulli unquam concedebat sibi dare quantum quilibet voluisset, sed quantum idem vel si modicum censuisset; agens semper illud Apostoli, quia beatius est dare quam accipere. Accepta autem potestate a Rege, ut ubi vellet, illud ædificaret, elegit locum valde amœnum, et monachis nimis congruum ad habitandum: ubi et Rex postea plurima propter Dei omnipotentis amorem contulit beneficia.

66 Mjesto je pak, onima koji idu prema izlasku sunca od Očeva vrela, smješteno na obali Wesera, u obliku slova Δ, položeno u ravnici doline: na izlasku sunca ima spomenuto korito i brdo pruženo nasuprot uz rijeku. Nadalje, s juga drugo brdo, izlazeći iz rijeke, u zavoju se pruža prema zapadu. A sa sjevera drugo ide nasuprot u jednakom položaju sve dok se međusobno ne spoje, dajući put kroz sredinu: tako u sredini doline nastaje lik koji, koliko se sjećam, izražava oblik Δ na ovaj način, i ne bez razloga jer je učitelj istine, poučen božanskim migom, izabrao takvo mjesto koje bi i hranilo Kristove učenike i opisalo ih svojim obilježjem i označilo položajem.

66 Est autem locus, pergentibus ad ortum Solis de Fonte Patris, situs supra littus Uvisiræ, in modum Δ litteræ, vallis planitie collocatus: habet ad ortum Solis præfatum alveum, et montem porrectum in facie juxta fluvium. Porro a meridie mons alius egrediens e fluvio, sinu tendit ad occasum. A septemtrione vero alter e regione pari situ pergit, quousque sibi invicem, viam per medium dantes, copulentur: itaque ita in medio fit vallis, figuram Δ hoc modo, quantum recordor exprimens; nec immerito nam magister veritatis, divino nutu edoctus, talem elegit locum, qui et Christi nutriret discipulos, et suo eos describeret charactere, et signaret situ.

67 Jer se u svim likovima geometrije ništa potpunije ni savršenije ne nalazi od trokutastoga. Taj je naime broj u aritmetici jedini početak sveukupne širine i površine, a u geometriji se isti nalazi plošnost. I tko god je pažljivo promotrio taj lik, u tim se umijećima ne nalazi ništa čudesnije, niti se u našoj disciplini išta veće ili bolje naviješta nego Trojstvo, pravi Bog. Dakle, nešto oblikovano bez toga broja označuje se kao ništa savršeno, naime bez početka i kraja te sredine između početka i kraja. Taj je pak lik, kao što rekoh, prvak širine, zato što se sve ostale površine razlažu u njemu. A on sam, jer nije podložan nikakvim počelima niti je uzeo početak od druge širine nego od samoga sebe, u samoga se sebe razlaže. Ako se on tako uzdigne prema gore, kao što je pokazano, pokazuje se da oni koji ondje stanuju moraju plamtjeti ognjem ljubavi. A to što njegov početak nastaje od širine pokazuje da se veoma široka Božja zapovijed može ispuniti samo raširena srca. A to što sve površine razlaže u sebi jasno označuje da se sve ostale kreposti dovršavaju njegovom širinom, i sama ljubav se usavršava samo štujući Trojstvo u jedinstvu, da bi se u toj trojici održalo nerazdvojno jedinstvo kao pravo savršenstvo. Neka bude dovoljno da sam ovo rekao da pokažem koliko je taj bio razborit i mudar i kolikim je žarom ljubavi gorjela ona koja je pripravila učenicima tako veliko i takvo mjesto za stanovanje, navodnjavano vodama, kao da je manji Egipat i drugi raj Gospodnji, onima koji dolaze od Očeva vrela na izlazak sunca. Uistinu, od Očeva vrela, rekoh, jer se vjeruje da preporođeni u Kristu odatle nadilaze ne samo do izlaska sunca nego i preko samoga sunca. To je mjesto blaženi Otac nazvao Corbieja po imenu drugoga, da bude znak ubuduće od koga je ono prije bilo utemeljeno.

67 Nihil enim in omnibus Geometriæ figuris, triangulari consummatius aut perfectius invenitur. Est enim hic numerus totius latitudinis et superficiei in Arithmetica solus principium; in Geometria idem planior invenitur. Et quisquis diligenter inspexit hanc figuram, neque in his artibus aliquid mirabilius reperitur, neque in nostra disciplina quidquam majus aut melius prædicatur, quam Trinitas Deus verus. Igitur sine hoc numero formatum aliquid, nihil perfectum innuitur, videlicet sine principio ac fine, et horum medio inter principium atque finem. Hæc vero figura princeps est, ut dixi, latitudinis, eo quod ceteræ omnes superficies in hac resolvantur. Ipsa vero, quoniam nullis est principiis obnoxia, neque ab alia latitudine, nisi a se sumpsit initium, in sese ipsa resolvitur. Quæ si ita sursum erecta fuerit, ut ostensum est, igne caritatis flammare ibidem habitantes debere monstratur. Quod autem ipsius a latitudine fit initium, ostendit latum Dei mandatum nimis, non nisi dilatato corde perfici posse. Quod vero omnes superficies in se resolvit, liquido signatur, quod omnes reliquæ virtutes ejus latitudine consummantur: et ipsa caritas non nisi Trinitatem colendo in unitate perficitur, ut vera perfectio, in his tribus Unitas individua teneatur. Hæc ideo me dixisse sufficiat, ut monstrarem, quam prudens idem ac sapiens fuerit, quantoque caritatis ardore fervebat, qui talem ac tantum discipulis habitandi locum pararat, irriguum aquis, velut si minor Ægyptus esset, et alter Paradisus Domini, venientibus de Fonte Patris in ortum Solis. Vere, de Fonte Patris, dixi, quia in Christo renati, creduntur exinde non solum ad ortum Solis, sed etiam ultra Solem usque transcendere. Quem locum beatus Pater Corbeiam alterius de nomine vocitavit, ut signum esset in posterum, a quo prius illud esset fundatum.

Poglavlje XVII.

Caput XVII.

Adelard u svojima utvrđuje revnost siromaštva. Pomno skrbi za njih.

Adelardus suis studium paupertatis inculcat. His sedulo prospicit.

Tko, moj najdraži Oče, može dostatno ispripovjediti tvoju providnosnu pouku u svemu? Uistinu priznajem da se, kad god te se do kraja sjetim, prilično čudim kako si bio providnosan u svemu. Sjećam se naime tvojih pouka kojima si ih hranio i poučavao još nejake o vjeri i ljubavi, među kojima si u sredinu stavljao i nadu, te o ćudoređu i o svakoj nauci života. Kako su također trebali primati stvari koje im tko ponudi, provodio si s njima usred poslova brižnosti, preporučujući im u svemu da ni u čemu ne budu pohlepni za zemaljskim stvarima niti da išta žele primiti čime bi se drugi opterećivali, te da, čak i ako su baštinici darovatelja stvari, oprezno paze da ne bi možda oni kojima je pripadala baština postali siromašni. Takvo je bilo njegovo brižno i pobožno razmišljanje na svim mjestima kojima je upravljao, da ne bi primio ništa nečasno niti da bi koga poslije pritisnulo kajanje kao zbog milosrđa. Govorio je naime da su mnogi, ne samo upravitelji Crkava nego i sami oni koji ondje žive za Boga i čine se da su se odrekli svijeta, bili prevareni time što su toliko obilovali stvarima da su bili prisiljeni ponovno služiti svijetu, oni koji su trebali biti mrtvi svijetu. „Što će”, kaže, „moći koristiti da budući baštinici budu opljačkani od vlastitih dobara i da se ponovno podlože svjetovnim poslovima? Jasno je dakle da u sadašnjem vremenu zato služimo općoj stvari jer ona, oslabljena našim pohlepnim žudnjama, očito tvrdi da ne može opstati sama po sebi. I zato smo mi nesretnici, koji smo trebali biti slobodni u Kristu, postali, čak i nevoljko, sluge najsramotnijega ropstva. Prihvativši stoga priliku, kao u Božjoj stvari nosimo vojnu službu svijeta, dok Apostol kaže: „Nitko tko vojuje za Boga ne zapliće se u svjetovne poslove.” Jer se od nas ne zahtijeva što zadržavamo samo ono što je potrebno, nego zato što posjedujemo suvišno, kako oni kažu, i odakle mi bijednici želimo biti široki u posjedu, odatle smo stisnuti u svakom dobrom djelu. Stoga, dječice, budite zadovoljni siromaštvom Kristovim, bez kojega nitko nije bogat. Znajte naime da su „blaženi siromasi duhom, jer njihovo je kraljevstvo nebesko”. I zato, braćo moja, nemojte, kao za djelo pobožnosti, slijedeći pohlepu izgubiti vječni posjed. Budite dakle ono što je htjela da budete vječni Kristov poziv, da biste, sudjelujući u Kristovu siromaštvu, zaslužili biti bogati s njime bez kraja.”

Quis, mi Pater carissime, narrare sufficiat providam doctrinam tuam in omnibus? Vere fateor, quod quoties tui recordor ad liquidum, miror satis quam providus eras in omnibus. Recordor enim doctrinarum tuarum, quibus eos alebas et instituebas tenellos de fide et caritate, inter quas etiam spem mediam collocabas, deque moribus et de omni doctrina vitæ. Qualiter etiam oblatas sibi res a quolibet suspicere debuissent, cum ipsis inter sollicitudinis negotia peragebas; commendans illis per omnia, ut in nullo terrenorum cupidi essent, neque quidquam vellent accipere, unde alii gravarentur: etsi heredes essent rerum largitoris, caute considerarent ne forte ipsi, quorum erat hereditas hereditas, postmodum inopes fierent. Hæc erat ejus sollicita et pia consideratio in omnibus, quibuscumque præerat locis: ut neque inhonestum quidquam acciperet, neque aliquis quasi causa misericordiæ postmodum penitudine premeretur. Dicebat enim, quod multi, non solum rectores Ecclesiarum, sed etiam ipsi ibidem Deo degentes, qui sæculo renuntiasse videntur, ob id decepti essent, quod rebus nimiis abundarent in tantum, ut sæculo servire denuo cogerentur, qui mortui esse mundo debuerant. Quid, inquit, prodesse poterit rebus propriis futuros expoliari heredes, et rursus eos mancipari negotiis sæcularibus? Constat igitur nos in præsenti tempore ideo Reipublicæ deservire, quia ipsa nostris attenuata cupiditatibus. ex se subsistere non posse manifeste causatur. Et idcirco nos infelices, qui liberi esse in Christo debuimus, facti sumus turpissimæ servitutis, etiam inviti, servi. Occasione itaque accepta, quasi in Dei causa mundi militiam bajulamus, cum Apostolus dicat: Nemo militans Deo implicat se negotiis sæcularibus. Neque enim a nobis exigitur, quod necessaria tantum retinemus; sed quia superflua, ut ab ipsis dicitur, possidemus: et unde miseri lati in possessione esse cupimus, inde angustamur in omni opere bono. Quapropter filioli, estote contenti paupertate Christi, sine qua nemo est dives. Noveritis enim, quod beati sunt pauperes spiritu, quibus regnum cælorum repromittitur. Et ideo fratres mei, nolite, quasi pro pietatis opere, sectando avaritiam, possessionem æternam perdere. Estote igitur, quod vos æterna Christi vocatio esse voluit: ut paupertate Christi participando, divites esse cum eo sine fine mereamini.

69 Dok ih je tim i takvim riječima svakodnevno jačao i utvrđivao, ondje se, po Božjem djelovanju, gradio temelj ne samo samostana nego i nebeske domovine. Što misliš, kolikom je tada radošću bio zahvaćen njegov duh i kolikim veseljem kada je ljubav svemogućega Boga tako plamtjela u njima da je i sav onaj kraj po njima blagoslivljao Bog? Priznajem stoga da se, vraćajući se katkad k nama, od pobožne ljubavi i duhovne radosti jedva mogao suzdržati, odasvud kličući i radujući se što se Krist po njemu slavi u mnogima, dok je nas zalijevao i hranio nebeskom hranom, a njih sadeći u Kristu i razmnožavajući činio je da donose Bogu veoma obilan plod. Tako se, očitujući se u svemu takvim, vjerovalo da vrši Kristovu ulogu, a i uzorom poniznosti je svima išao ispred.

69 His et hujusmodi cum eos quotidie corroboraret ac confirmaret, construebatur ibidem, Deo agente, non solum monasterii, sed etiam cælestis patriæ fundamentum. Quid putas, quanto tunc gaudio afficiebatur ejus animus, quantaque lætitia, cum Dei omnipotentis amor ita flagraret in eis, ut etiam omnis illa regio Deum per ipsos benediceret? Fateor itaque quod ad nos nonnumquam rediens, præ amore pio et spiritali gaudio vix se poterat continere, hinc inde exultans atque gaudens, quod Christus per eum glorificaretur in multis; nos quidem rigans ac pascens cælesti pabulo, illos plantans in Christo ac propagans, agebat ut fructum plurimum Deo ferrent. Itaque sic in omnibus se exhibitens, Christi vices agere credebatur: etiam et forma humilitatis omnibus anteibat.

70 Onaj koji je tako neprestano bio zahvaćen jednim duhom klicanja želio je polje ulaska, a taj ulazak je, prema blaženom Augustinu u knjizi De animæ quantitate, jedna od sedam i šesta krepost savršenstva. Peti je naime njihov stupanj Mirnoća, šesti Ulazak, sedmi Motrenje. Oni se mogu najpriličnije izreći ovako: U sebi, dok svaka duša ulazi u sebe i boravi u sebi; K Bogu, dok svakodnevno žarko čeznući ulazi k njemu govoreći ovako: „Žedna je duša moja Boga, Boga živoga: kada ću doći i pojaviti se pred licem Božjim?” Kod Boga, kada se već u jasnom svjetlu neprestano motreći priljubljuje uz onoga u kojega žele zaviriti i anđeli. Kamo se sada naš starac raduje da je stigao, raduje se da je zaslužio, zahvaljuje i s najvećom čilošću duha grli ono što je shvatio.

70 Qui ita jugiter uno jubilationis afficiebatur spiritu, appetebat ingressionis campum: quæ ingressio, secundum B. Augustinum lib. de animæ quantitate, una de septem, et sexta perfectionis est virtus. Quintus şiquidem earum gradus, est Tranquillitas: sextus, Ingressio: septimus, Contemplatio. Quæ ita decentissime possunt edici: In seipsa, dum anima quælibet secum ingreditur et versatur: Ad Deum, dum quotidie ardenter desiderando, ad eum ingreditur, ita dicens: Sitivit anima mea ad Deum fontem vivum: quando veniam et apparebo ante faciem Dei? Apud Deum, cum jam claro lumine indesinenter contemplando ei inhæret, in quem desiderant etiam Angeli prospicere. Quo nunc senex noster se pervenisse lætatur, lætatur meruisse, gratias agit, atque comprehendisse summo alacritatis animo amplectitur.

71 Stoga što drugo da kažem nego ono Elizejevo: „Oče moj, oče moj, kola Izraelova i konjanici njegovi”, i vozaču kreposti? Gle kako nas iznenada ostavljaš puste, i zato te tražimo plačnim glasom i istražujemo tvoje medotočne običaje ujutro u našim srcima, niti igdje miruje zjenica našega oka niti se tješi osim kada sebi obećava da si ti za nas bolje prisutan. Sjećamo se naime kojim si nas grudima dojio ili koliko smo u tebi uživali Božje proročište i kojim smo se zamasima krila nosili i hranili u utrobi ljubavi, tako da bi nas, i da smo kameni, omekšala molitva tvoje pobožnosti. Sve si naime bio svima nama da nas pridobiješ za Krista. A ako bi se okrenuo kakvom posebnom poslu nekih, jednome si u tren oka davao savjet života, drugoga si ponekad tješio poljupcima. Nadalje, stišćući ruku onoga, dušu drugoga si blažio čudesnim osjećajem, i tako si svima bio jedan i sav pojedinima.

71 Unde quid aliud dicam, quam illud Elisæi, Pater mi, Pater mi, currus Israel, et auriga virtutum? Ecce nos quam subito desolatos relinquis: et ideo quærimus te lacrymosa voce, et scrutamur mellifluos mores tuos mane in præcordiis nostris: nec usquam pupilla oculi nostri silet, neque consolatur, nisi cum sibi te pro nobis melius adeste promittit. Recordamur enim, quibus nos lactabas uberibus, vel quanto in te Dei fruebamur oraculo, quantisque ferebamur alarum remigiis, et nutriebamur caritatis visceribus: ita ut si saxei essemus, tua nos molliret pietatis oratio. Omnia enim nobis omnibus factus eras, ut Christo nos lucrifaceres. Quod si ad speciale quorumdam te vertisses negotium, uni in momento dabas vitæ consilium, alium interdum deliniebas osculis. Porro illius manum stringens, alteriis animum miro demulcebas affectu, atque ita omnibus unus eras, et totus singulis.

72 A imena braće, premda si ih uvijek držao zapisana u nutrini svete brižnosti, ipak ti gotovo nikada nije nedostajao njihov siguran broj brižno zapisan na ruci, i to zato da bi sve pomno pregledavao i brižno u sebi razmatrao ćudoređe pojedinaca. Već si se naime u sebi raspravljao o pojedincima na sudu da ne bi poslije pretrpio štetu zbog povjerenih ovaca. Dobro si dakle znao što komu koristi i zato si svima pružao ono što je odgovaralo spasenju pojedinaca. Tvoja je dakle razboritost ni u čemu, koliko je dopušteno reći, nije skretala od svrhe, u lakoći ispunjavanja onoga što je pojedincima koristilo, a općenito pribavljajući svima ono što je prikladno. Gotovo nikoga kroz tjedan nisi ostavljao neoslovljenim osjećajem bliskosti, nikoga koga u danu općenito, osim iz kakva razloga nemogućnosti, ne bi poučio, dajući svima ono što je zdravo, nikomu nipošto ne uskraćujući, kako vjerujemo, ono što je potrebno. Stoga, kćeri jeruzalemske, kako sam primoran reći, plačite nad ovim našim starcem i uzmite tužaljku. Plačite nad čovjekom koji nas je odijevao u grimiz ljubavi, odozgo sav protkan milinama, koji je pružao uresu ukrase kreposti. Obucite kostrijet i gorko jadikujte, jer je uklonjen i otišao onaj koji nas je tješio i grijao kao dadilja u krilu. Stoga će gorko plakati duša moja i bit će suze na obrazima mojim dokle god ne ugledam onoga koga ljubi duša moja. Misliš li da će mi doći, Oče, vrijeme kada ili ako ikako bude dopušteno ugledati lice i izgled tvoga obraza?

72 Fratrum vero nomina, licet scripta intra viscera sanctæ sollicitudinis semper teneres, de manu tamen certus eorum numerus diligenter scriptus pene numquam aberat: idque ideo, ut omnes sedulo inspiceres, et mores singulorum apud te sollicitus pertractares. Jam enim de singulis tecum in judicio desceptabas, ne damnum postmodum de creditis ovibus sustineres. Bene igitur noveras, quid cuique expediret: et ideo omnibus exhibebas, quod saluti singulorum congrueret. Erat ergo discretio tua in nullo, quantum dici fas est, exorbitans a proposito, facilitate complendi quæ singulis expedirent; generaliter vero procurando cunctis congrua. Nullum ferme per hebdomadam familiaritatis affectu non allocutum relinquens: nullum quem in die generaliter, nisi ex aliqua impossibilitatis causa, non instrueres: omnibus præbens salubria, nulli prorsus denegans, ut credimus, necessaria. Idcirco filiæ Hierusalem, prout compellor dicere, flete hunc senem nostrum, et lamentum sumite. Flete virum, qui vestiebat nos caritatis coccino, desuper totum deliciis intextum, qui præbebat cultui ornamenta virtutum. Induite cilicium, et amare plangite: quia qui consolabatur nos, et fovebat quasi nutrix in gremio, sublatus est et recessit. Unde plorans plorabit anima mea, et erunt lacrymae in maxillis meis, quamdiu non intueor quem deligit anima mea. Putasne veniat mihi, Pater, tempus, quando vel si quoquo modo liceat faciem speciemque vultus tui conspicere?

Poglavlje XVIII.

Caput XVIII.

2. siječnja Kalendar godine