Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

✠

Acta Sanctorum · Svezak I · 2. siječnja

O sv. Adelardu, opatu Corbieja

DE S. ADELARDO

Po njegovu savjetu vraćaju se ostali prognanici: car čini pokoru.

Ejus consilio reliqui exules revocantur: Imperator pænitentiam agit.

Kad je malo opuštenije počinuo i, htio ne htio, držeći se u miru malo se oporavio, ponovno ga poziva car: i onaj tko je prije bio primljen slavno, sada se na dvoru prima još slavnije. Dok ulazi, prati ga tolika milost, dok govori tolika mudrost, a dok je tako mudar tolika rječitost, da je svakome odmah postajala očita vlastita nerazboritost. Dive se, i zapanjeni su, i zastaju nad njegovom razboritošću: jer oni koji su se prije sami sebi činili savršenim govornicima, sada stoje stavivši prst na usta, gotovo nijemi. Sve što su bili vijećali biva poništeno, a sve što ovaj izgovori biva potvrđeno. Tako se oslobađa sužanjstvo mnogih, ponajviše onih kojima je bila povezana kraljevska srodnost, i tako se ponajprije popravlja njegovo sretno srodstvo po bratu i svima se ujednom vraća puna sloboda. Svi se vraćaju iz različitih krajeva, osim onih koje je smrt, preduhitrujući ih sretnije, vratila domovini. Tonzurom nekih, primljenom bez prava, po njemu prelazi u krunu, i dragovoljno se Bogu prinosi ono što je bilo nametnuto na sramotu.

Cumque aliquantulum remissius quievisset, et quiete vellet nollet se habendo paullulum melioratus fuisset; accersitur iterum ab Augusto: et qui prius gloriose, modo gloriosius recipitur in palatio. Quem introeuntem tanta comitatur gratia, tanta loquentem sapientia, tanta sapientem facundia, ut sua unicuique statim pateret insipientia. Mirantur, et stupent, et super rationem ejus hærent: quia qui prius videbantur sibi perfecti rhetores, nunc digito ori superposito assistunt pene elingues. Quidquid tractaverant fit irritum: quidquid iste eloquitur fit ratum. Solvitur itaque multorum captivitas, eorum maxime quibus regia jungebatur affinitas, sique in primis resarcitur ejus felix germanitas, et redditur in uno omnibus plena libertas. Revocantur omnes ex diversa regione: nisi quos felicius præveniens mors remiserat patriae. Quorumdam tonsura sine jure suscepta, per eum transit ad coronam, et offertur Deo sponte, quod illatum fuerat ad ignominiam.

33 Primajući javnu pokoru, slavni car čini sebe poniznijim od svih u svojim krivnjama, onaj koji je kraljevskom uzvišenošću bio postao drugi Tarkvinije. Sve naime što je primjerom i dopuštenjem naveo druge da sagriješe, napokon je, poučen spasonosnim savjetom, iscjeljivao kraljevskom zadovoljštinom, unaprijed sve dovodeći na put pokore kojima je bio postao put skretanja. U svemu je slušao sv. Adalarda i molio da carstvo vrati na prijašnju čestitost. I on nije zakazao, nego je pravdu i pravednost vratio na njihovo vlastito sjedište. Suzbio je novotarije riječi i nepromišljene umišljenosti u puku. I budući da odlazeći nije promijenio nebo nego dušu, obuzdavajući promijenjeno carstvo strahom i ljubavlju, ono se deseterostruko uvećava u odnosu na ono kakvo je bilo kad je otišao. Osim toga, određuje se da bude učitelj i svim Crkvama: kojima je po savjetu i razboritosti učitelj, ali se po poniznosti pokazuje kao učenik. I nije prestao dok nije učinio da franačko kraljevstvo pomladi u svakoj slavi.

Mnogo se ispravlja po Adalardovu savjetu.

Adalardov ustroj tijela i duha, blagost, briga za podložnike.

Adalard se želi odreći službe.

Pošto su tako prilike uređene u miru, razmišlja da se ponovno svuče sa svjetovnih briga kako bi preostalo vrijeme života proveo u božanskim stvarima. Ali nije mu dopušteno, naime od njegovih sinova, kojima je bio najveća nada poslije Boga i majčinski otac. Jer što je bio zreliji u dobi, to se činio korisnijim onima koji teže kreposti i savršenijim u svakom djelovanju. I nije bilo nikoga tko bi mogao nad njim provoditi takvu vlast, osobito kad je snagom Duha Svetoga i svježinom još neiscrpljena tijela toliko krepko djelovao da ga u naporima i poslovima ustrajnošću nijedan mladić nije mogao slijediti, a kamoli dostići. Toliko je bio savršen u djelovanju, čineći sve blago, dok je samoga sebe postupao bez blagosti. Tko je naime ikada tako bio gospodar sluge kao što je on bio gospodar samoga sebe? Tko tako okrutan prema drugome kao što je on bio sudac samome sebi? Kad su ga ponekad sinovi zaklinjali sa sinovskim poštovanjem zašto je tako nepromišljen prema samome sebi, on koji je prema drugima postupao najrazboritije, odmah je pred njima obećavao popravak, ali je malo poslije ponavljao bdjenja i gladovanje.

Strog prema sebi, blag prema ostalima.

Njegov lik pun dostojanstva.

33 Ipse publicam suscipiens pænitentiam, Imperator gloriosus facit se cunctis humiliorem in suis reatibus, qui regali elatione effectus fuerat alter Tarquinius. Quidquid enim exemplo et permissu alios fecerat offendere, tandem salubri consilio institutus sanabat regia satisfactione, omnes præuendo reducens ad viam pœnitendi, quibus factus fuerat iter deviandi. Audiebat in omnibus S. Adalardum: et ad pristinam honestatem precabatur reducere Imperium. Nec defuit ille, sed justitiam et æquitatem restituit in propria sede. Repressit vocum novitates, et temerarias in populo præsumptiones. Et quia discedens cælum non animum mutaverat, mutatum Imperium refrænans timore et amore, decuplum majoratur quam discesserat. Præterea jubetur etiam omnibus Ecclesiis magistrare: quibus consilio et prudentia magister, sed discipulus apparet humilitate. Nec ante destitit, quam regnum Francorum in omni gloria juvenescere fecit.

Adelardi compositio corporis animique, benignitas, cura subditorum.

Vult se officio abdicare Adelardus. Rebus ergo in pace compositis, cogitat se iterum exuere sæcularibus curis, ut reliquum vitæ tempus peragat in divinis. Sed non est permissus, a filiis suis scilicet, quorum erat spes maxima post Deum, et Pater maternus. Quanto enim ætate erat maturior, tanto tendentibus ad virtutem videbatur utilior, et agendis quibusque perfectior. Nec erat aliquis qui super eum id exercere posset, præsertim cum vigore sancti Spiritus, et viriditate adhuc non exhaustæ carnis tantum vigeret, ut in laboribus et negotiis rerum nullius juvenis constantia eum sequi nedum assequi valeret. Adeo perfectus erat in actione, omnia dulciter, se ipsum tractans sine dulcedine. Quis enim unquam ita dominus servi, ut iste erat sui? Quis tam crudelis alterius ut iste arbiter suus? Qui cum a filiis suis obsecraretur aliquando paterna veneratione, cur sibi ipsi tam indiscretus esset, qui alios tractabat discretissime, statim coram eis spondebat correctionem; sed paullo post repetebat vigilias et esuriem.

37 Ipak je bio privlačan ljupkošću uresa, umjerene mršavosti, prilično rumene boje. Njegovo lice nije zasjenjivala nikakva izobličenost, nego ga je trajna vedrina činila dostojanstvenim kako dok jede tako i dok posti. Sijeda kosa resila ga je snježnom bjelinom, i poput ljiljana nad ružičastom odjećom, vlasi glave sjajile su nad grimiznom kožom. Da je bio biran između tisuća, ne bi se mogao izabrati ni bjelji ni rumeniji.

Njegova blagost prema potrebitima.

37 Erat tamen decoris gratia venustus, discreta macie, satis admodum colorus. Non obumbrabat faciem ejus aliquod exterminium, sed assidua hilaritas ut edentem ita et jejunantem componebat decorum. Canities eum candore niveo exornabat: et velut lilium super roseos amictus, coma capitis super cutem puniceam relucebat. Qui si ex millibus electus fuisset, non candidior, non rubicundior eligi potuisset.

38 Ostalo se njegovo ne može dostojno pohvaliti. Osobom i plemenitošću i mudrošću i čestitošću nije odudarao od samoga umijeća službe. Ta kako je najbolje uredio dobra Crkve, svjedočit će Corbie dok god bude postojao. Ondje je bilo utočište siromaha, obzir prema bogatima, majčinski dom siročadi, i po njegovu primjeru još uvijek ostaje utočište svima koji traže. Nijedan bogataš nije odlazio nedarivan, nijedan siromah nije se vraćao neuslišan. Neoženjene muškarce i udovice upućivao je da primaju potporu po pojedinim imanjima: oni koji su posvuda na prikladnim mjestima od njega primali gostinjac, posjedovali su dobra Crkve zajednički kao baštinu. Jer se njemu i njegovima pripravljalo blago na nebu, a kuću je Božju mudro upravljao mudrac.

Njegova odjeća.

38 Cetera ejus non est laudari modus. Persona et nobilitate, et sapientia, et honestate non discrepabat ab ipsa ministerii arte. Siquidem res Ecclesiæ quam optime disposuerit testabitur Corbeia quamdiu supererit. Ibi erat portus pauperum, respectus divitum, domus materna orphanorum: et ejus exemplo adhuc superest cunctis petentibus refugium. Non dives indonatus, non pauper redibat inrogatus. Cælibes viros et viduas stipendiis destinabat accipiendis per singulas villas: qui ubique locis opportunis accipientes ab eo xenodochium, possidebant res Ecclesiæ communiter ut patrimonium. Thesaurus quippe in cælo sibi et suis parabatur: et domus Dei sapienter a sapiente administrabatur.

39 Uostalom, kroj njegove odjeće jedva je bio dostatan protiv hladnoće, ali je više štitio udove nego što je donosio išta od časti ili skupocjenosti. Nikako nije trebao nikakvo tjelesno dotjerivanje: ništa mu naime nije nedostajalo od ljudske ljepote, a ništa ni od nutrine duše. Izgledom je bio neusporediv, stasom visok, hodom djevičanski: njegov je glas labuđom slatkoćom milovao sluh, a govor je svakoga tko ga je slušao činio pamtljivim.

Ustroj tijela i glasa.

Nosi oko sebe imena svih svojih.

39 Ceterum habitus vestimentorum ejus vix erat sufficiens pro frigore; tamen potius membra muniens, quam aliquid honoris aut pretiositatis inferens. Prorsus non egebat aliqua corporis compositione: nihil enim sibi deerat pulchritudinis humanæ, nihil etiam interioris animæ. Aspectu erat incomparabilis, statura procerus, incessu virginalis: vox ejus cygnea dulcedine sui mulcebat auditum: et sermo quemque audientem sui faciebat memoriosum.

40 Sam je pak imao toliki spomen na svoje sinove u očinskoj nutrini da nije samo promatrao njihovo vladanje, nego je uvijek imao zapisan njihov broj i imena u svojim rukama, da mu ne bi izmaknulo za koga će polagati račun Bogu i za koliko njih. Stoga, vodeći najveću brigu o njima, nikoga od njih u tjednu nije ostavljao bez razgovora, da neprijatelj, našavši ih dokoni, ne bi posijao kukolj po njihovim srcima.

40 Ipse vero tantam memoriam filiorum habebat in visceribus paternis, ut non solum mores inspiceret, sed etiam numerum et nomina eorum semper haberet descripta in manibus suis, quatenus non sibi excideret, pro quibus rationem redditurus esset Deo, et pro quantis. Ideo maximam gerens curam eorum, nullum ex eis in hebdomada relinquebat inallocutum, ne scilicet inimicus inveniens vacantes zizania superseminaret cordibus eorum.

41 Stoga tko god bude htio znati koliko je bio djelotvoran u odredbama svoga ustroja, moći će to pročitati, ne bez velikoga divljenja, u knjizi koja je o tome napisana, gdje će također zapaziti kako je mudro mudrac uredio kuću Corbeijske Crkve.

41 Proinde quam efficax fuerit in dispositionibus ordinationis suæ qui nosse voluerit, in libro qui de his conscriptus est legere poterit, non sine grandi admiratione: ubi etiam perspiciet quam sapienter a sapiente disposita fuerit domus Corbeiensis Ecclesiæ.

42 I što bi se u njemu više hvalilo, kad nije bio manji od Mojsija niti lošiji od Salomona u uređenju stvari i svega onoga što mu je htio nadahnuti Duh Sveti? Ako bi govorio pučkim, to jest romanskim jezikom, činilo se da ne zna nijedan drugi, i nije čudo, jer je napokon bio plemenito odgojen u svemu. Ako bi pak govorio germanskim, isticao se savršenije, a ako latinskim, ni u kojemu nipošto potpunije. To svjedoče brojna njegova pisma koja su upućena mnogima i smatraju se najplemenitijima od svih. Jer nije ni mogao ne poznavati knjige dovoljno plemenito onaj koji je pod okriljem škole bio hranjen i poučavan zajedno sa svojim bratićem carem Karlom, a nakon što se odrekao svijeta, prilično se marljivo posvetio redovničkoj naobrazbi.

42 Et quid laudandum in eo potius, cum nec Moyse minor, nec Salomone fuerit inferior in ordinandis rebus, et omnibus scilicet quæ sibi voluisset suggerere Spiritus sanctus? Qui si vulgari, id est, Romana lingua loqueretur, omnium aliarum putaretur inscius: nec mirum, erat denique in omnibus liberaliter educatus. Si vero Theuthonica, enitebat perfectius: si Latina, in nulla omnino absolutius. Testantur hoc quam plures ejus epistolæ, quæ directæ ad plurimos omnium habentur liberalissimæ. Nec enim litteras satis liberaliter non poterat nescire, qui inter alas scholares nutritus et eruditus fuit cum consobrino suo Carolo Imperatore: et postea quam sæculo renuntiavit, satis studiose se habuit in monastica eruditione.

43 Tako dakle savršen u obadvjema disciplinama, naime svjetovnoj i božanskoj, postavši svima sve, bio je posrednik među kraljevima i knezovima, većima i manjima, najpravedniji u svemu, ugodan Bogu i ljudima. U njemu je pak cvjetalo vijeće cijele domovine, i premda mu je jedina želja bila umrijeti i biti s Kristom, ipak je, pobijeđen molbama svojih, posvuda uređivao mir i čestitost carstva.

to jest, pučkim galskim, koji je poput talijanskoga i španjolskoga oblikovan od latinskoga.

Gradi novi Corbie na rijeci Weser, opskrbljuje ga potrebnim stvarima i često ga pohodi.

Nastavljajući to, stigao je u Saksoniju i zbog ovoga određenog posla. Taj je pak posao bio u tome što je ondje nekoć bio odlučio uspostaviti kontemplativni redovnički život, za čije je uspostavljanje po nekom dječaku imenom Teodrad, kojega je kralj doveo iz Saksonije u Franačku i koji je postao redovnik u Corbieju, od njegovih roditelja bio dobio mjesto za gradnju. Na tom je mjestu ponekad namjeravao sagraditi crkvu prikladnu za potrebe redovnika, ali budući da je shvatio da mjesto nije dovoljno prikladno, uvijek je to odgađao uz neizvjesno odlaganje. Tu je odgodu produžio sve do Karlove smrti, a nakon Karla sve do svoga izgona u progonstvo. Za vrijeme progonstva pak ono što je bilo u njegovoj vlasti, što je prije primio, vratio je pod svoju vlast.

43 Sic igitur perfectus in utraque disciplina, sæculari videlicet et divina, omnibus omnia factus, sequester erat inter Reges et Principes majores et minores æquissimus in omnibus, Deo placens et hominibus. Consilium vero in eo vigebat totius patriæ: et licet unicum ejus esset desiderium dissolvi et cum Christo esse, tamen precibus suorum evictus imperii pacem et honestatem disponebat circumquaque.

id est, vulgari Gallica, quæ ut Italica et Hispanica ex Latina efformata.

Corbeiam novam ad Visurgim flumen ædificat, rebus necessariis instruit, sæpe visitat.

Quibus insistendo pervenit Saxoniam cum hoc etiam certæ rei negotio. Id autem negotii erat, quia ibi religionem theoricam aliquando ponere decreverat, ad quam statuendam per quemdam puerum, nomine Theodradum, a Saxonia Franciam a Rege deductum, et monachum Corbeiæ factum, locum ædificandi a parentibus ejus adeptus fuerat. Quo in loco ecclesiam monachorum usibus aptam ædificare nonnumquam disposuit: sed quia locum non satis aptum intellexit, crepera semper dilatione intermisit. Quam dilationem protelavit usque ad Caroli mortem, et post Carolum usque ad ixilii sui relegationem. Exilii autem tempore, quæque sui juris fuere, qui prius accepit, in sua redegit potestate.

43 Ali je ondje imao jednoga sina u Kristu, najprisnijega sebi među svim redovnicima i jednoznačno istoimenoga. Taj je, da se ne bi uvukao tko drugi, preuzeo spomenuto mjesto umjesto njega. I budući da je znao da je on to prije htio, iz ljubavi prema njemu počeo je ondje graditi ćeliju troškovima iz Corbieja. Počeo je, ali nije dovršio sve dok se svetac nije vratio iz progonstva. A kad se vratio, uređivao je ako je išta od njegova bilo poremećeno.

43 Sed habebat ibi quemdam in Christo filium, præ omnibus sibi monachis familiarem, et uni voce æquivocum. Hic ne subintraret aliquis alius, prædictum locum intercepit loco ejus. Et quia hoc eum prius noverat voluisse gratia amoris ejus ex Corbeianis sumptibus cellam ibi cœpit adificare. Cœpit, nec perfecit quousque Sanctus ab exilio remeavit. Cumque remeasset, ordinabat si quid ex suis exordinatum fuisset.

46 Tim je tijekom sada stigao u Saksoniju i, stigavši, pregledavši mjesto sa svih strana, shvatio da je potpuno nekorisno. Bio je u duhu neodlučan jer nije htio napustiti započeto djelo redovničkoga života, a nemajući prikladnijega, smatrao je ovo mjesto neprikladnim. Napokon se uputio kralju i zamolio da mu daruje mjesto prikladno za gradnju. Onaj ni trenutka nije oklijevao, nego se, obradovan njegovom pobožnom željom, odlučio da bude po njegovu izboru gdje god ga nađe. Otišao je, potražio, našao i javio, te radosno primivši ovlast za gradnju i povrh toga obdaren mnogim darovima kraljevskom darežljivošću, ostavivši ćeliju, počeo je graditi samostan.

46 Quo tenore Saxoniam modo pervenit, perveniens, locum ex omni parte inspectum omnino inutilem intellexit. Suspensus erat mente, quia cœptum religionis opus nolebat dimittere, et aptiorem non habens, hunc locum inhabilem videbat esse. Tandem ad Regem se contulit, et ut locum ædificabilem sibi donaret petivit. Nec momento hæsit ille, sed ejus religiosa gavisus voluntate, ubicumque inveniret, deliberavit sub ejus optione. Ivit, quæsivit, invenit, renuntiavit: et accepta hilariter ædificandi potestate, insuper multis donatus donis regia largitate, dimissa cella cœnobium cœpit ædificare.

47 A to je mjesto na rijeci Weser, najveće ljupkosti i tako prikladne blagosti podneblja da je očito od početka stvoreno za potrebe redovnika. Ono se naime širi u ravnici doline, oblikovano poput slova delta. Ima napokon prema istoku korito uz koje se pruža brdo u pročelju. Nadalje, s juga iz korita izlazi drugo brdo koje se pruža prema zapadu raširena zavoja, a sa sjevera drugo u jednakom položaju nasuprot, sve dok se, ostavljajući put po sredini, ne učini da se međusobno spajaju. I tako najravnija dolina, ostajući u sredini, pokazuje se kao da cvate poput nekoga drugog raja u ljepoti čitava podneblja, na taj način izražavajući lik trokuta koliko god se poklapa.

47 Est autem locus super Wiseræ fluvium, maximæ amœnitatis et temperiei elementorum ita competens, ut constet creatus ab initio ad usus monachorum. Dilatatur siquidem in vallis planitie, figuratus in modum dum deltae litteræ. Habet denique versus orientem alveum secus quem montem in facie porrectum. Porro a meridie mons alius ex alveo egreditur, qui versus occidentem dilatato sinu tenditur: a Septemtrione autem alter pari situ e regione, quousque viam per medium dantes invicem se videantur copulare. Atque ita vallis planissima in medio remanens, quasi alter paradisus jocunditate totius temperiei apparet florens, hoc modo quantum coincidatur trianguli figuram exprimens.

48 Gradeći dakle na tom mjestu Crkvu s pomoćnim zgradama, ukrašava je najboljim redovnicima koje može naći: redovnike poučava vladanju, mjesto dobrima, i sve svima onako kako naređuje sv. Benedikt. Mjesto naziva Corbie, da bi potomcima bilo znak odakle je uzelo građu svoga postojanja, i određuje da bude kći franačkoga Corbieja. I s pravom, jer je sve što je bilo započelo od one kao od jajeta. I nije prošlo mnogo vremena kad se po imutku, iako ne po dostojanstvu, mogla usporediti s majkom. Jer kad se nadaleko širio dobar miris redovnika, koje je presveti Otac iz krila majke dovodio kćeri sve kao izabranike, toliko je obilovala velikodušnost cara i svih velikaša prema Crkvi da je prije ponestajala volja za primanjem nego za davanjem: toliko je gorjelo štovanje prema svetom Ocu i njegovim sinovima da su radije upisivali Crkvu nego svoju rođenu djecu kao baštinike svojih dobara.

48 In hoc itaque loco construens Ecclesiam cum officinis, exornat melioribus quos potest invenire monachis: monachos instruit moribus, locum facultatibus, et omnia omnibus, quæ præceptat S. Benedictus. Vocat nomen loci Corbeiam, ut signo esset posteris unde existendi sumpserit materiam, et Corbeiæ Francorum sancit esse filiam. Et merito, quia quidquid erat, ab illa cæpit ab ovo. Nec multum temporis fuit, quo facultate, tametsi non dignitate, matri se comparare potuit. Longe enim exhalante bono odore monachorum, quos Pater sanctissimus ex sinu matris adducebat filiæ omnes electos, tanta abundavit erga Ecclesiam Imperatoris et omnium Optimatum largitas, ut prius deesset recipiendi quam dandi voluntas: tanta erga Patrem sanctum, et ejus filios fervebat veneratio, ut mallent Ecclesiam quam natos suos heredes suorum asscribere.

49 Ali on, videći da je Crkvi dodijeljeno dovoljno, koliko je naime bilo potrebno, u imanjima, u zlatu i u ostalim dobrima, postavlja mjeru primanju i svakodnevnim propovijedanjem iskorjenjuje iz srdaca podložnika manu pohlepe. „Moramo biti mrtvi svijetu”, govorio je, „i svojim životom kraljevati s Kristom. Ali evo, mnogi koji se čine da su se odrekli svijeta, obilujući prekomjernim dobrima, nalaze se kako ponovno služe svijetu. Koliko je to apsurdno, zapazite s nama. Inače nam ništa ne koristi što smo se lišili vlastitih dobara, kako kaže Apostol: Nitko tko vojuje Bogu ne upliće se u svjetovne poslove. Nije naše da se bogatimo odakle drugi postaju siromašni, niti naše da se veselimo odakle drugi tuguju. Budimo zadovoljni dostatnim, kojima treba biti dostatno i siromaštvo Kristovo, koji je, bogat, za nas htio postati siromašan.”

49 At ille videns sufficienter attributum, quantum scilicet suppetebat, Ecclesiæ in prædiis, in auro, et in ceteris rerum, ponit modum recipiendi, et quotidiana prædicatione a cordibus subjectorum eradicat vitium concupiscendi. Mortui, aiebat, debemus esse mundo, et vita nostra regnare cum Christo. Sed ecce multi, qui sæculo renuntiasse videntur, nimiis rebus abundantes iterum sæculo deservire inveniuntur. Quod quam sit absurdum, advertite nobiscum. Alioquin nihil nobis prodest nos expoliasse propriis rebus, dicente Apostolo: Nemo militans Deo implicat se negotiis sæcularibus. Non est nostrum ditari, unde alii inopes fiant: neque nostrum lætari, unde alii doleant. Simus sufficientia contenti, quibus debet esse sufficiens etiam paupertas Christi: qui dives, pro nobis pauper voluit fieri.

50 Propovijedajući to i drugo, često je prelazio iz Corbieja u Corbie radujući se zajedno s njima, slušajući naime da su ugodan miris u Kristu. Radovao se tako dostojnom nasadu i uživao u njihovu već ukorijenjenom jedinstvu. Bili su naime među sobom zajednički i, budući da je mlađa pod istim ocem već bila poput sestre, predrage sestre. Sretan Otac zbog takva sinovstva, sretnije kćeri zbog takva očinstva, najsretniji sinovi ako ostanu u ovom jedinstvu! Jer evo, Otac odlazi: ostavlja u svijetu, ali ne ostavlja u Kristu one koje je hranio. Blizu je vrijeme da umrem i budem s Kristom, vrijeme da umrem na zemlji i ponovno se rodim na nebu.

50 Hæc et alia prædicando sæpe migrabat de Corbeia ad Corbeiam congaudendo, audiens scilicet quia bonus odor essent in Christo. Lætabatur tam digna plantatione, et delectabatur in earum jam radicata unitate. Erant enim inter se communes, et, quia junior sub eodem patre jam sororiabat, dilectissimæ sorores. Felix Pater tali filiatione! feliciores filiæ tali paternitate! felicissimi filii, si permanserint in hac unitate! Ecce enim Pater migrat: deserit in mundo, non deserit in Christo, quos nutrierat. Adest tempus dissolvi et esse cum Christo, tempus moriendi in terris, et renascendi in cælo.

51 Primicao se dakle blagdan nad blagdanima, onaj naime blagdan u koji je po otajstvu svoga utjelovljenja Gospodin postavio svoj šator u suncu. Bio se vratio iz Saksonije u Galiju da bi, kad je kći utemeljena u Kristu, proslavio Gospodnji dolazak kod majke Corbieja. I već se drugi starac Šimun bio pripravio da pođe u susret Gospodinu koji dolazi i radosno u svoje naručje primi Kralja kraljeva koji izlazi iz ložnice, kad gle, tri dana prije Božića zahvatila ga je veoma jaka groznica dok je molio i plakao prema svome običaju u bazilici o ponoći. On je tako ustrajavajući u svim bdjenjima zajedno s braćom pjevao psalme s njima i pjevajući plakao sve do svanuća, prinoseći u grudima Gospodinu žrtvu klicanja.

51 Imminebat itaque solemnitas solemnitatum, illa scilicet solemnitas, qua per incarnationis suæ mysterium in sole posuit Dominus tabernaculum suum. Redierat a Saxonia in Galliam, ut fundata filia in Christo adventum Domini celebraret apud matrem Corbeiam. Jamque alter Simeon senex paraverat venienti Domino occurrere, et Regem Regum procedentem de thalamo suis ulnis lætus suscipere: cum ecce triduo ante natalem Domini tetigit eum validissima febris, orante eo et flente juxta consuetudinem suam in basilica, medio noctis. Qui ita totis vigiliis una cum fratribus perseverans psallebat cum eis, et psallendo flebat, usque ad lucem, hostiam jubilationis in pectore Domino consecrans.

52 Kad je pak osvanuo dan, zapovijeda da se braća okupe k njemu. Kad su stali pred njim, opominjući svakoga pojedinačno o pojedinim stvarima, naznačuje da je blizu vrijeme njegova rastanka i zajednički govori o miru i jedinstvu prema Bogu pri budućem izboru. I izgovarajući vjerovanje s molitvom, preporučujući se ostalima koji su plakali, zadržao je one s kojima je trebao raspraviti o uređenju stvari.

52 Prosequente autem luce, jubet fratres ad se convenire. Quibus coram positis singulos monens de singulis, indicat instare tempus suæ dissolutionis, et in commune perorat de pace et unitate secundum Deum futuræ electionis. Et dicens symbolum cum oratione, ceteris flentibus se commendans, retinuit illos cum quibus sibi erat agendum de rerum ordinatione.

53 A kad se nemoć iz dana u dan sve više pogoršavala, tako je brižno sve uređivao kao da ne podnosi nikakvo zlo, osobito se trudeći da zbog mučnine svoje slabosti sveti blagdan ne bi imao manje časti ili službe. Ostalo je pak jednako nastojao urediti da se nakon njega pod njim ne bi činilo da išta ostaje nedovršeno. Proslavivši dakle blagdan koliko je mogao štovanjem, u koji se najviša božanstvenost dostojaše preuzeti našu ljudskost, ostali su mu dani bili radni jer je u njemu pogubna groznica počela pohlepnije napredovati u bolesti. Svakodnevno je ipak dolazio u oratorij sv. Martina, čiju je uspomenu po povlastici ljubavi ispred ostalih slavio s ostalima, i ondje slušajući mise primao je svetu pričest.

53 Cumque diatim magis magisque languor crudesceret, ita providus omnia disponebat ac si nihil mali ferret: præcipue laborans ne pro tædio suæ invaletudinis sancta solemnitas minus honoris aut obsequii haberet. Cetera vero non minus studebat ordinare, ne post se aliquid sub se imperfectum videretur remanere. Die igitur peracto qua potuit veneratione, quo summa divinitas humanitatem nostram dignata est suscipere, reliqui dies sibi profesti fuere, quia cæpit in eo mortifera febris avidius morbescere. Quotidie tamen ad oratorium B. Martini veniebat, cujus privilegio amoris præ ceteris cum ceteris memoriam recolebat, ibique Missas audiens sanctam communionem percipiebat.

54 U međuvremenu, čuvši da je bolestan, biskup Beauvaisa Hildeman, kojega je on bio odgojio kao redovnika i uzdigao na tu čast uz kraljevo dopuštenje, nije zadržan slavljem predstojećega blagdana, nego, promijenivši radosti, pohađa svoga oca iz suosjećanja zbog bolesti. Njegovu se dolasku sveti Otac toliko obradovao s takvom živahnošću da bi, da mu nije bio posljednji čas, gotovo zaboravio bolest zbog tolika tješenja. Zahvaljuje Bogu i njemu što nije bio prevaren u svojoj želji. Želio je naime vidjeti ga i preminuti u njegovim rukama.

54 Interim audiens eum ægrotare Hildemannus Episcopus Belvacensis, quem ille monachum nutrierat, et eo sublimarat honore per concessum Regis, nulla detinetur instantis festi celebritate, sed mutatis gaudiis patrem suum visitat infirmitatis compassione. De cujus adventu tanta gavisus est Pater sanctus alacritate, ut nisi ultima esset, pene oblivisceretur infirmitatem, pro tanta consolatione. Reddit Deo gratias et illi, quod non sit fraudatus a desiderio sui. Desiderabat enim eum videre, et inter manus ejus obire.

55 I upitan želi li da ga on pomaže uljem blagoslova, podigavši oči k nebu, na sve je načine molio da se to učini. Pozvani biskup je nazočan i odmah je učinjeno ono što je tražio. Jedva se naime od dolaska udaljavao od njegova služenja, nego je, postavivši pred krevet stolčić, uvijek sjedio pred njim. Jednoga je pak dana, kad je on nakratko izašao iz sobe, a bolesnik od groznice ostao sam unutra, pohođen Božjom nazočnošću počeo vikati kad se biskup vratio: „Trči brzo, biskupe, zapovijedam ti, i poljubi noge Gospodina mojega Isusa Krista, jer evo, nazočan mi je.” Na to je on silno zadrhtao i, ne znajući kamo da krene, stao je neodlučan, a i svetac se povukao u šutnju.

55 Et interrogatus si ab eo benedictionis oleo perungi vellet, erectis in cælum luminibus, omnimodis precabatur ut fieret. Vocatus Episcopus adest, et statim quod petebat factum est. Vix enim ex quo venit absistebat ejus obsequio: sed locato ante lectum sediculo, semper assidebat coram eo. Quadam vero die cum paullulum egressus cameram fuisset, et febricitans solus ille intro remansisset, Dei præsentia visitatus clamare cæpit, cum Præsul redisset: Curre velociter Episcope, præcipio tibi, et osculare pedes Domini mei Jesu Christi, quoniam ecce adest mihi. Ad hæc ille valde contremuit: et ignorans quo iret, hærens stetit: Sanctus quoque se sub silentio recepit.

56 A na osmi dan od Božića, to jest na blagdan Obrezanja, počeo je življe ustrajati u molitvama Bogu da mu se, kad prođu blagdani, napokon dopusti otići odavde. I molitve nisu bile bez želje: kad je naime prošlo vrijeme ponoći, predznajući ono što će biti, obratio se okupljenoj braći na ovaj način: „O sinovi, plode moje starosti u Gospodinu: ispunio sam broj, znajte da ću danas otići odavde. Dano mi je da uđem na putove svega tijela i pojavim se pred licem svoga Otkupitelja. Dovršen je trk moje borbe: ne znam kakvu ću nagradu primiti. Ali priteknite mi u pomoć, molim vas, da se ja vama i vi meni možete radovati u Gospodinu.”

56 Bis quarto autem Natalis, id est, Circumcisionis die, alacrius cæpit precibus Deo insistere, ut celebratis diebus tandem liceret eum hinc abire. Nec fuerunt preces sine voto: peracto quippe mediae noctis spatio præscius futurorum, convocatos fratres adorsus est, hoc modo: O filii, fructus meæ senectutis in Domino: explevi numerum, scitote quoniam hodie hinc ibo. Datum est mihi ingredi vias carnis universæ, et ante conspectum redemptoris mei apparere. Finitus est cursus certaminis mei: nescio quid accepturus sum præmii. Sed succurrite mihi, quæso: ut ego de vobis, et vos de me possitis gaudere in Domino.

57 Rekavši to, dao im je dopuštenje da izađu, zadržavši neke koje je poticao da što brže preduhitre jutarnju molitvu. Kad je to završeno, primio je popudbinu, i primivši je, u hvali Kristovoj njegov je jezik zanijemio. Ali mu nisu nedostajali jezici sinova, naime onih koje je poučio u hvali Božjoj. Preporučen Gospodinu njihovim psalmima, molitvama i suzama od prvoga sata, oko devetoga sata ispustio je duh i pogodio svoje tužnom klonulošću.

57 His dictis dedit licentiam ut exirent, retentis nonnullis quos urgebat ut ocyus matutinos prævenirent. Quibus finitis viaticum accepit, et accepto, in laude Christi lingua ejus obmutuit. Sed non defuerunt sibi linguae filiorum; scilicet quas erudierat in Dei laude. Quorum psalmis, orationibus et lacrymis ab hora prima commendatus Domino circa horam nonam, emisso spiritu, perculit suos tristi deliquio.

58 Slijedi glas onih koji preporučuju dušu Kristu i jecaji onih koji prekidaju glasove. Tko naime ne bi plakao, pa makar bio rođen od kamena? Mnogo je stvari koje mogu izmamiti suze. Stoje sinovi siročad i Corbie, majka njihova udovica, čija bol i žalost prodiru i u nebeske dvore. Stoje ovce bez pastira, raste nijema bol bez glasa. On je naime bio, dobri Isuse, onaj kojega sam u svemu od svih našao jedinim opatom, onaj od svih za koga sam našao da traži ono što je drugoga više nego ono što je njegovo. Kao što majka ljubi jedinca sina, tako je svakoga najnježnije ljubio i poticao da prihvate čvršće stvari,

Slijedila je tužbalica Corbieja, ili radije sv. Ratberta, kao u prijašnjem životu, i epitaf sv. Adalarda, sve potpuno istim riječima, osim što je bila izostavljena priča o Orfeju koji traži natrag Euridiku. Ali ja sam sve to izbrisao. Ako je to uistinu dodao sv. Gerard, moći će se čitati gore u pogl. 20, br. 83 i sljedećima.

58 Subsequitur vox animam Christo commendantium, et singultus voces interrumpentium. Quis enim non fleret, etiam si de lapide natus esset? Plurimæ res intercedunt, quæ lacrymas elicere possunt. Stant filii orphani, et Corbeia mater eorum vidua: quorum dolor et luctus penetrat etiam cæli palatia. Stant oves sine pastore: crescit dolor mutus sine voce. Ipse enim erat, bone Jesu, quem in toto ex omnibus solum Abbatem reperi: ipse ab universis, quem alterius plus quam sua quærentem inveni. Qui sicut mater amat unicum filium, ita quosque tenerrime diligebat, atque ut solidiora caperent invitabat,

Sequebatur planctus Corbeiæ, vel potius S. Ratberti, ut in priore vita, et S. Adelardi epitaphium; omnia totidem omnino verbis, nisi quod fabula Orphei Euridicen repetentis erat omissa. Verum hæc omnia expunxi. Si vere a S. Gerardo adscripta fuere, licebit ea legere suprac. 20, n. 83 et sequentibus.

Čudesa opata sv. Adalarda.

Miracula s. Adelardi Abbatis.

Predgovor autora.

Præfatio auctoris.

Kolike je uglednosti bilo mjesto Corbie kod starijih, tko god šuti, viču kamenje ne samo ušima nego i očima potomstva. U njemu se naime nalaze tri glavne crkve u kojima ispovijest Presvetoga Trojstva može dobro ujediniti srca vjernika: prva ističe ribara Petra, druga ribarenoga evanđelista Ivana, treća evangeliziranoga prvimučenika Stjepana. Lijep poredak, uređen svakako od Boga. Jer ne bih rekao da je osnivačica ovoga kraljica Batilda, nego njoj, kao i svim dobrima, nadahniteljica milost Duha Svetoga.

Corbeiæ locus quantæ fuerit apud priores nobilitatis, quicumque taceat, lapides clamant non solum ad aures, sed etiam ad oculos posteritatis. Tres enim in ea principales habentur ecclesiæ, in quibus corda fidelium sanctæ Trinitatis confessio bene possit unire: prima Petrum præfert piscatorem, secunda piscatis Evangelistam Joannem, tertia evangelizatis Stephanum Protomartyrem. Pulcher ordo, ordinatus utique a Deo. Non enim dixerim conditricem horum Baltildem Reginam, sed ejus, ut omnium bonorum, inspiratricem Spiritus sancti gratiam.

2 Nadalje, smještaj je zdrav i veoma prikladan, cvjetajući ljupkošću svake korisnosti, potpuno prikladan za potrebe redovnika, kao za to tražen i pronađen. S jedne strane protječe rijeka Somme, s druge strane rječica Corbie, utječući, daje ime mjestu, ali odmah padajući u Sommu, ondje gdje daje, ondje i gubi. I tako se po livadama, vodama i poljima što se pružaju nadaleko i naširoko smatra sličnim i različitim od saskoga Corbieja, onoga kojemu je kao i ovome upravitelj i utemeljitelj bio sv. Adalard.

2 Proinde situs est salubris et valde decens, totius utilitatis amænitate florens; usibus monachorum, utpote ad hoc quæsitus, et inventus, omnino conveniens. Ex uno latere Somma fluvius præterfluit, ex altero concurrens Corbeia fluviolus vocabulum loco tribuit; sed illico cadens in Sommam, ubi dat ibi perdit. Sicque pratis, aquis, et campis longe lateque patentibus, similis et dissimilis habetur Saxonum Corbeiæ, illius cujus cum ista rector et fundator extitit S. Adalardus.

3 Pošto su gore iznesena njegova djela i običaji života, slijedi plemenita građa njegove dragocjene smrti. Pokopan naime kod crkve Petra, glavne po prvenstvu, ležao je na srednjem mjestu, pred nižom stepenicom svetišta. Znak je jezik epitafa, ali ne biva nikakva druga sličnost groba. Ondje se dugo prah vraća u prah, iščekujući s izabranima uskrsnuće tijela, dok taj naraštaj nije rodio gotovo čitav naraštaj, i svima osim pismenima bilo je skriveno gdje počiva tako sretno blago. Grob je bio dulje skriven, kao što ostatak zemlje gaze svi: nitko od prolaznika, nitko od molitelja nije neprijateljski raspoložen. Napokon je onaj koji razlučuje zasluge, želeći objavljivanjem proslaviti grob po zasluzi pokopanoga, učinio takav početak proslavljanja svoga sluge.

Čudesno očitovanje njegova groba po onome kojemu su noge prianjale uz popločenje. pločenje. Rađa se radost oboma, onome dopuštenje za odlazak, a redovnicima veličanstvenost njihova zaštitnika. I nije svecu izostala nagrada vezivanja i odrješivanja: vraćajući se naime, onaj je sagradio prikladan grob i povrh toga odredio za sve dane svoga života godišnji dan plaćanja danka.

O uzetoj ženi, od Boga izliječenoj po zasluzi sveca.

Ovo je dakle vezivanje poslije bilo odrješenje mnogih. Zbog toga naime glasovitoga događaja mjesto se počelo posjećivati s velikim štovanjem. Okupljaju se zdravi i nemoćni, jedni tražeći zdravlje duše, a drugi tijela. Među njima je neka uzeta žena, uvijek ležeći uz grob, na neki način činila silu čovjeku Božjemu. Nije je isključivala noć, osim prvoga noćnog mira, ni dan, osim kad je tijelo okrepljivala hranom. Zvala se pak Ulfiarda, i zato je uvijek bila tako pri ruci jer je bila stanovnica Corbieja, toliko uzeta da je više išla na nogama onih koji su je nosili nego na svojima. A kad bi nedostajali nosači, pomislio bi da ne ide dvonožac nego da puže četveronožac na klupicama. Nestala je svaka druga nada da će povratiti zdravlje, osim poslije Boga smilovanja sv. Adalarda. Jedne je dakle noći, kako je običavala, dolazeći k grobu, glavom tražila zemlju, ali molitvama nebo. Sjedila je poslije molitve jer nije mogla stajati: držeći svijeću, suzama i svojom bijedom okretala je k sebi poglede redovnika koji su pjevali psalme. Umnažala je molitvu jer nije tražila tuđe nego svoje zdravlje. Napokon je priteklo božansko smilovanje jer je posredovao zagovor njegova prijatelja. Čuje se pucketanje živaca dok živci skaču k živcima, a zglobovi k zglobovima. Osjećajući zdravlje po zagovoru sv. Adalarda, pozvala je k sebi svoju pratiteljicu koja je sjedila iza nje. Ona prilazi onoj koja je zove i brže nego što se kaže nalazi je zdravu i uspravnu kako stoji. Dive se oni koji su bili nazočni, tražeći isto, i sve više postaju sigurniji u svoje zdravlje. I redovnike je obuzelo toliko klicanje da im se činilo da se umjesto hvale sluzi događa prekid hvala Gospodnjih. Ali je jutarnjoj molitvi bio nazočan opat Ingelran, koji je u to vrijeme dublje filozofirao od ostalih i kojega svjedokom ovoga znaka nije poslao slučaj, nego čijem je stadu pastir bio sveti Rikarije. Pristupajući k njemu, opat Corbieja Heribert dao je znak rukom, jer je samome sebi bio nametnuo šutnju sv. Benedikt ako bi, prekinuvši jutarnju molitvu, zapjevao hvalospjev Te Deum laudamus. Onaj je odbio i dao znak da se jutarnja molitva mora dovršiti, i tako svi hvalama slave događaj. To se i dogodilo, žena sudjeluje s onima koji hvale i sama postaje jezik svoga zdravlja onima koji znaju i onima koji ne znaju. Uz to, uzeta žena, poznata svim stanovnicima Corbieja, ozdravljena daje puno svjedočanstvo čudu.

O ozdravljenju ruku žene, zaslugama svetoga ispovjedaoca i zagovorom.

Bila je također u samom samostanu Corbieju žena koja je, bolujući od razne tjelesne slabosti, imala prste tako priljubljene uz korijen dlana da je bila potpuno lišena službe obiju ruku. Polažući svu nadu toga zgrčenja u Božjega sveca, čijom je blagošću često vidjela da se mnogi bolesnici vraćaju od same smrtne pogibelji, svakodnevno je dolazila k grobu i među ostalim bolesnicima zazivala pomoć Boga i sv. Adalarda. I kad je često vidjela da mnogi odlaze zdravi kojima je ona nastojala pristupiti prva i revnije, nije zbog toga zapala u očaj, nego se još više hrabrila na molbu. Pripisivala je naime svojim grijesima to što je njezina molba manje djelotvorna. Molila je dakle i primila, tražila je i našla, kucala je i otvorilo joj se. I jer nije prestala, poput Kanaanke, spašena je u svojoj vjeri. Jer kad je dulje zazivala milosrđe sveca i svakodnevno ležeći uz njegov grob očekivala učinak svoje molbe, napokon je na prvu nedjelju Muke Gospodnje sretno zaslužila naći ono što je dugo tražila. Stojeći naime sabrana duha pred grobom gdje je bilo pokopano sveto tijelo, usred molitava i suza počela je ispružati zglobove prstiju. Vraća se slobodi dlan obiju ruku, već svaki može zgrabiti i ponovno se sklopiti oba dlana. Ruke se vraćaju svojoj službi, a tijelo koje je bolovalo od slabosti vraća se zdravlju. I tako se proslava sveca pjevanjem hvalospjeva Te Deum laudamus upravlja na hvalu Bogu. I da se sve iznese pod svjedočanstvom, prikladan je svjedok tada doduše dječak, ali poslije opat Fulko, koji je preuzeo teret i čast Corbieja kad je opat Rikard bio uklonjen iz ljudskoga života.

O uzdignuću sveca, i požaru crkve, i pogibelji kraljevstva.

Crkva sv. Petra u Corbieju gori u požaru. Ali o tome do sada: sada treba reći kako je bilo proslavljeno njegovo uzdignuće. U to je vrijeme zadesilo da su mnoge nevolje navrle na Corbie, a mnoge i na franačko kraljevstvo. Glavna se naime crkva sv. Petra u Corbieju, iz đavlove zavisti, zapalila ognjem, a gotovo sva Galija prepuštena je pogibelji gladi. Svoju je službu u franačkom kraljevstvu vršio kralj Robert, a u Corbieju umjesto Krista opat Rikard, obojica sretno, osim što je u ovoga požar, a u onoga glad sedam godina okrutno vladala. Toliko je naime naroda glad prepuštala smrti da se činilo da sestre nit režu ne palcem nego mačem. Ta je pak pošast umirućih, dok je previše mučila i ostale krajeve, najviše uznemiravala krajeve Amiensa.

3 Cujus expeditis superius gestis et moribus vitæ, sequitur nobilis materies ejusdem mortis pretiosæ. Siquidem sepultus apud ecclesiam Petri principatu principalem, medio jacuit loco, ante gradum cancelli inferiorem. Signo est epitaphii lingua, sed non sepulturæ fit similitudo alia. Ibi diu redit cinis in cinerem, carnis expectans cum electis resurrectionem: donec illa generatio generationem pene integram generaret, et omnes lateret præter litteratos, ubi tam felix thesaurus requiesceret. Latuit diutius sepultura, ut reliquum terræ calcatur ab omnibus: nemo transeuntium, nemo orantium est adversus. Tandem discretor meritorum, volens notificando magnificare sepulturam per sepulti meritum; tale fecit servum suum glorificandi initium.

Mira sepulturæ ejus manifestatio, per cum qui pedibus hæsit pavimento. lutus. Oritur utrisque lætitia, illi discedendi licentia, monachis patroni sui magnificentia. Nec defuit Sancto ligandi solvendique præmium: rediens enim ille decentem fabricavit tumulum, statuens insuper omnibus diebus vitæ suæ solvendi census diem anniversarium.

De muliere contracta, et per Sancti meritum a Deo curata.

Hæc igitur ligatio multorum posthac fuit solutio. Ex hac enim famosa occasione, locus multa cœpit frequentari veneratione. Conveniunt sani et debiles; illi animæ, isti salutem corporis quæritantes. Inter quos contracta quædam semper adjacens sepulturæ, vim viro Dei quodammodo videbatur facere. Non nox excepto primo conticinio eam excludebat, non dies, nisi quando corpus alimentis recreabat. Vocabatur autem Ulfiardis: et ideo semper ita præsto quia incola erat Corbeiensis, adeo contracta ut magis incederet portantium pedibus, quam suis. Quod si deessent portitores, non bipedem gradientem, sed quadrupedem scabellulis repentem putares. Deerat cetera spes salutem recuperandi, excepta post Deum miseratione S. Adalardi. Quadam igitur nocte sicut solebat veniens ad tumulum, terram capite, sed precibus petebat cælum. Sedebat post orationem, quia stare non poterat: candelam tenendo, lacrymis et miseria sui psallentium visus monachorum in se convertebat. Multiplicabat orationem, quia non alius sed suam quærebat salutem. Tandem affuit divina miseratio, quia interfuit amici sui intercessio. Auditur nervorum crepitus, nervis ad nervos, juncturis ad juncturas resilientibus. Sentiens mulier salutem per S. Adelardi intercessionem, vocavit ad se bajulam suam retro eam residentem. Adit illa vocantem, et dicto citius invenit sanam et erectam stantem. Mirantur qui aderant, eadem petentes, jam jamque salutis suæ redduntur certiores. Monachis quoque tanta accessit exultatio, ut pro laude servi, Domini laudum fieri videretur eis interruptio. Sed intererat matutinis Abbas Ingelrannus, qui eo tempore ceteris philosophabatur altius, quemque hujus signi testem non sors miserat, sed cujus gregis pastor erat Sanctus Richarius. Ante quem accedens Corbeiæ Abbas Heribertus innuit manu, silentium quippe sibi indixerat S. Benedictus, si interruptis matutinis hymnum cantaret, Te Deum laudamus. Abnuit ille, matutinos innuit finiri debere: sicque rem laudibus omnes celebrare. Factum est, mulier laudantibus interest, ipsaque suæ salutis lingua scientibus et nescientibus facta est. Omnibus quoque nota Corbeianis contracta, integram dat fidem miraculo sana.

De manuum mulieris curatione, meritis sancti Confessoris et intercessione.

Mulier quoque erat in ipso cœnobio Corbeiæ, quæ cum varia corporis laboraret infirmitate, ita digiti hæserant palmæ radicibus, ut omnino destituta esset officio utriusque manus. Cujus contractionis spem ex integro ponens in Sanctum Dei, cujus elementia multos infirmorum sæpe videbat ab ipso mortis periculo revocari, quotidie veniebat ad tumulum, et inter reliquos infirmos, Dei, et S. Adalardi implorabatauxilium. Cumque multos multoties videret sanos recedere, quibus ipsa prior et intentior satagebat accedere; nullam inde incurrit desperationem, sed magis animabatur ad petitionem. Imputabat enim peccatis suis, quod minus efficax esset suæ petitionis. Petivit ergo, et accepit: quæsivit, et invenit: pulsavit, et intravit. Et quia non destitit, ut Cananæa, salva facta est in fide sua. Cum enim diutius misericordiam

Tandem sanatur. diam Sancti implorasset, et quotidie adjacens ejus tumulo implorationis effectum expectaret; tandem prima Dominica Passionis Dominicæ, quod diu quæsierat feliciter meruit invenire. Stans quippe intenta mente ante tumulum, ubi sanctum corpus erat tumulatum, inter preces et lacrymas cæpit extendere nodos digitorum. Redditur libertati utriusque manus vola, jam quæque involare, et revolare potest utraque palma. Redeunt ad officium manus: restituitur sospitati quod infrirmitate laborabat corpus. Sicque glorificatio Sancti, Te Deum laudamus canendo refertur ad laudem Dei. Et ut omnia referantur sub testimonio, testis est idoneus tunc quidem puer, sed postmodum Abbas Fulco, qui onus et honorem Corbeiæ sortitus est Richardo Abbate humanis exempto.

De elevatione Sancti, et succensione templi, et periculo regni.

Templum Corbeiense S. Petri conflagrat. Sed de his hactenus: modo dicendum qualiter sit celebrata elevatio ejus. Ea tempestate plura incommoda Corbeiæ, sed regno Francorum plurima contigit irruisse. Corbeiæ enim principale templum S. Petri, diaboli invidia, igne succenditur: omnis pene Gallia famis periculo addicitur. Fungebatur vice sua in regno Francorum Rex Rotbertus, Corbeiæ vero vice Christi Abbas Richardus: uterque feliciter; nisi cum isto ignis, cum illo fames septem annis regnasset atrociter. Tot quippe populos neci dimittebat esuries, ut non pollice sed ense viderentur rumpere fila sorores. Hæc autem lues morientium, cum ceteras nimis, maxime partes vexabat Ambianensium.

8 Prisiljeni tom nuždom, odlučuju da sebi što brže pribave lijek, naime da Bogu, kojega su uvrijedili mnogovrsnim zlima, udovolje nekim dobrim djelima. Činilo se naime da im se ova kazna odozgo nameće zato što nikada nisu čuvali mir, koji jedini ljubi i zapovijeda da se ljubi Gospodin. Takav je naime običaj po naravi usađen u galskom kraljevstvu da više od drugih naroda uvijek žele vršiti bjesnilo ratova. Ali što sada? Nije potrebno htjeti umrijeti u ratu, jer u gomilama umiru od mača gladi i kuge. Svijet ne može podnijeti srdžbu Suca: sklapa se odluka kao kod Ninivljana. Zajedno se sastaju mir i pravda, već se sviđa da se vrate Saturnova kraljevstva. Očajnima preostaje jedna jedina odluka od svih: da bi umirili srdžbu višnjega suca, zatraže zagovor svetaca. Traže se moći: uz moći se, kako koje mjesto leži u blizini, sakupljaju, i ondje se potvrđuje nepovrediv savez mira. Tako se stanovnici Amiensa i Corbieja udružuju sa svojim zaštitnicima, određuju potpun mir, to jest čitavoga tjedna, i jednodušno obećavaju Bogu da će se svake godine radi potvrđivanja toga vraćati u Amiens na blagdan sv. Firmina. Vežu se zavjetom ovoga obećanja i zavjet učvršćuju prisegom. A to je obećanje bilo da ako se tko bude prepirao u kakvu nesporazumu, neće se osvećivati pljačkom ni požarom dok se na određeni dan pred Crkvom, pred biskupom i grofom, ne održi mirovni govor.

8 Qua compulsi necessitate, statuunt sibi remedium citius providere; Deum scilicet, quem multimodis malis offenderant, aliquibus bonis placare. Visum est siquidem hanc ultionem ideo sibi superponi cælitus, quia pacem numquam servaverant, quam unice diligit et diligi jubet Dominus. Talis quippe consuetudo naturaliter innata est regno Gallorum, ut præter ceteras nationes semper velint exercere rabiem bellorum. Sed quid modo? Non necesse est velle mori in bello, quia catervatim moriuntur famis et pestis gladio. Non potest mundus ferre iram Judicis: initur consilium cum Ninivitis. Una conveniunt pax et justitia: jam jam placet redire Saturnia regna. Superest desperatis unum ex omnibus consilium: ad placandam scilicet iram superni judicis requirere suffragia Sanctorum. Requiruntur reliquiæ: ad reliquias ut quæque loca sibi adjacent conferuntur: ibique pacis inviolabile pactum confirmatur. Ita Ambianenses et Corbeienses cum suis patronis conveniunt, integram pacem, id est, totius hebdomadæ decernunt, et ut per singulos annos ad id confirmandum Ambianis in die festivitatis S. Firmini redeant unanimiter Deo repromittunt. Ligant se hujus promissionis voto, votumque religant sacramento. Fuit autem hæc repromissio ut si qui disceptarent inter se aliquo dissidio, non se vindicarent præda aut incendio, donec statuta die ante Ecclesiam coram Pontifice et Comite fieret pacificalis declamatio.

9 Koliko je pak ta odluka bila ugodna Gospodaru gospodara, jasnije od svjetla pokazao je skup svetaca koji je ondje bio. Toga je naime dana Corbie dokazao kolike su zasluge kod Boga zagovori njegovih zaštitnika. Kad su na stranu odnesene moći onamo kamo se svidjelo opatu i redovnicima, svi nemoćnici koji su onamo došli moliti bez odgode su postali zdravi i čitavi. I tako se, pošto je uspostavljen mir, svatko vratio svomu. Otada se glas o tome počeo tako daleko i široko širiti da se Corbie s pravom smatrao dostojnim da se nazove drugim Rimom. Naposljetku, nazočni i odsutni, svezani i zatvorenici, zazvavši ime svetaca Corbieja, bez odgode su osjećali prvenstvo sv. Petra.

9 Quam gratum vero hoc consilium foret Domino Dominorum, luce clarius demonstravit conventus, qui ibi erat Sanctorum. Ea quippe die probavit Corbeia quanti essent apud Deum meriti patronorum suorum suffragia. Quorum in parte semotis reliquiis, ubi videlicet placuit Abbati et monachis, quotquot illuc debiles oratum venerunt, sani et incolumes absque mora effecti sunt. Sicque composita pace redierunt ad sua quique. Exinde hujuscemodi fama ita longe lateque cæpit vulgari, ut Corbeia merito duceretur altera Roma appellari. Præsentes denique et absentes, vincti et carcerales invocato nomine Corbeiensium Sanctorum, sine mora sentiebant S. Petri principatum.

10 Kad je dakle glas o tako velikom dobru iz dana u dan sjajio jasnije, svidjelo se začetniku ovoga da mjesto uzvisi plemenitije, pokazujući zasluge blaženoga Adalarda, čije je tijelo još bilo pokriveno grobnim spomenikom: bilo je pak pokriveno u crkvi koja je bila spaljena ognjem, a braća su bila prešla u susjednu crkvu sv. Ivana Evanđelista s moćima svetaca. Ondje treba reći kako se i komu očitovao, kao i kako ga je Bog kod groba nakon njegova uzdignuća slavno uzvisio: ali o ovome najprije, a o onome poslije.

Kojim je znakovima opat Rikard bio potaknut da uzdigne sveto tijelo.

Neki svećenik imenom Himold, koji je prema svojoj namjeri stekao prilično dobar glas, boravio je u spomenutom samostanu sv. Ivana Evanđelista, jer se smatrao čuvarom te iste crkve. Njemu se jedne noći u snu ukazao taj isti ispovjedalac i, vodeći ga sa sobom kroz zakutke spaljene crkve, otkrio mu je mnoga čudesna i zapanjujuća događanja, koja je on, vrativši se budan, smatrao dostojnim ispripovijedati mnogima. Vidio je naime među ostalim nekoga kao maglovita čovjeka, neugledna stasa, crna, prljava, prekrivena krpama i godinama, koji je, naginjući obraz na ruku, sav bio, tako da kažem, ne znak onoga koji tuguje nego znak tuge. O tome je svećenik u snu u mnogome ispitujući svetoga vodiča rekao: „Tko je taj, Gospodine, koji očituje toliku bol?” „Ovo je”, reče sv. Adalard, „onaj zloduh čija je jedina volja sve vući u propast i koji je ovo svetište predao proždrljivosti ognja. Budući da sada protivno nadi vidi da mu se događa da se ponajbolji samostanci svim silama trude obnoviti kuću Božju ljepše nego što je prije bila, zato se muči onolikom boli koliko vidiš i tuguje zbog toga što vas čini radosnima.” Na to je svećenik zapanjen i zapanjen probuđen nije postao gluh slušatelj nego istinit navjestitelj svoga viđenja.

10 Cum ergo fama tanti boni de die in diem clareret lucidius; placuit auctori horum locum magnificare nobilius, Beati videlicet Adalardi merita demonstrando, cujus corpus sepulchrali adhuc tegebatur tumulo: tegebatur autem in templo, quod erat igne combustum: fratres vero ad vicinam S. Joannis Evangelistæ transierant ecclesiam cum reliquiis Sanctorum. Ubi qualiter et quibus se revelavit, ad sepulchrum quoque post elevationem ejus quam gloriose Deus eum magnificavit, dicendum quidem est: sed de his prius, de illis autem posterius.

Quibus signis animatus sit Abbas Richardus, ut levaret sanctum corpus.

Quidam Presbyter, nomine Himoldus, secundum suum propositum satis bona fama potitus, commorabatur in prædicto monasterio S. Joannis Evangelistæ, quia ædituus habebatur ejusdem ecclesiæ. Cui nocte quadam in horamate se idem Confessor offerens, secumque eum per combusti templi diversoria ducens; multa mira et stupenda illi insinuavit, quæ ille insomnis redditus multis narrare dignum duxit. Vidit enim inter cetera quasi hominem quemdam nebulosum, deformis staturæ, nigrum, squallidum, pannis et annis obsitum, qui maxillam inclinans super manum totus erat, ut ita dicam, non dolentis sed doloris signum. Super quo Presbyter somniando in multis requirens sanctum ductorem: Quis est iste, inquit, Domine, qui tantum deducit dolorem? Hic est, inquit S. Adalardus, dæmon ille, cujus sola voluntas est cuncta ad perniciem trahere, quique hoc sacrarium ignis pessum dedit edacitati. Quia vero præter spem nunc cernit sibi evenire, optimos videlicet cœnobitas ad restaurandam elegantius, quam prius foret, domum Dei omnino satagere; ideo quanto vides dolore se afficit, et super hoc dolet quod vos lætos efficit. Ad hæc Presbyter stupefactus, et stupendo expergefactus, non est effectus surdus auditor, sed visionis suæ veridicus prædicator.

12 I tako se po tome, i po onome što je prije rečeno, i po mnogim često očitovanim znakovima učinilo opatu Rikardu sretne uspomene da ono što je Bog htio i hoteći pokazivao ne odgađa svojim nemarom. Stoga, poslavši poslanike da prime blagoslov od pape Ivana, koji se u to vrijeme smatrao namjesnikom sv. Petra u rimskoj pontifikalnoj hijerarhiji, ne samo da je dobio dopuštenje nego je i apostolskim nalogom bio naložen da učini ono što bi rado učinio i bez naloga. I budući da je bio odsutan biskup Amiensa Fulko, za kojega je opat po savjetu braće predvidio da sudjeluje u ovom otajstvu, poziva se Drogo od Thérouannea, hvalevrijedan po svjedočanstvu svakoga dobrog glasa. Pošto su se s njim poslužitelji dvostruko pripravili, naime ustrojem srca i tijela, sveto se tijelo 26. rujna uzdiže iz groba i predaje rukama biskupa ili opata da ga štuju okupljeni narodi. Hromi, gluhi, nijemi, osakaćeni i slijepi odmah ozdravljaju. Zgušnjava se mnoštvo onih koji pristupaju: nema broja prinosima vjernika, utoliko što ondje prije ponestane mjesto i vrijeme nego nakana darovatelja. Otada se dakle naslov ispovjedaoca upisuje zajedno s ostalim zaštitnicima Corbieja, s kojima sve do današnjega dana štiti Corbie i uvijek će ga štititi. A to je uzdignuće svetoga tijela proslavljeno godine od utjelovljenja Gospodnjega 1040. u osmoj indikciji, dok je u Rimu vladao Konrad, a u Franačkoj Robert.

a To je Ivan XX., za kojega Baronije kaže da je preminuo godine Kristove 1033., 27. listopada. Čudno je da je ovo uzdignuće zatim bilo toliko odgođeno, sve do 7. godine Benedikta IX.
b Manje ispravno se papa naziva namjesnikom sv. Petra: jer je on nasljednik sv. Petra, a namjesnik Kristov.
c Ne slažu se s ovom indikcijom kraljevi Konrad, za kojega se piše da je preminuo godine 1039. u sedmoj indikciji, i Robert, za kojega se piše da je preminuo godine Kristove 1033. u prvoj indikciji.

O nijemom i gluhom izliječenom pred grobom svetoga ispovjedaoca.

Ne treba zaboravom mimoići kako se Bog udostojao nakon toga proslaviti ga, kao što sam doznao od njega samoga koji se radovao toj proslavi. Bila je uočnica onoga blagdana kojim je po muci križa uzašao na nebesa nebeski nosilac ključeva. Činilo se da svaki put uokolo vodi u Corbie (toliko je Petar uzvisio slavu svoga Corbieja), jedni da mole, drugi da trguju, treći da budu podignuti, jer je bila spaljena ona crkva koju je Krist utemeljio na takvoj stijeni. Među njima je doveden neki dječak imenom Roger, kojemu je narav sačuvala sposobnost govora i sluha za blagost sv. Adalarda. Pošto su roditelji obišli ostale molitve svetaca, u prvi sat blagdanskoga dana došli su k grobu koji je sv. Adalard učinio slavnim svojim pepelom. Grob je pak bio u crkvi opustošenoj požarom, dok je tijelo s ostalima bilo časno položeno u crkvi sv. Ivana Evanđelista. Roditelji mole za sebe i za sina, često zazivajući sv. Petra, a još češće sv. Adalarda. Pritekao je obojica, štoviše Bog zbog obojice. Dječak je naime, povrativši zdravlje, počeo razgovarati s onima koji su bili nazočni i slušati ih. O višnje dobrote! I da tko ne bi pripisao drugima ono što je Bog posebno darovao sv. Adalardu, ovo se smilovanje dogodilo ne pred tijelom nego pred grobom. To se javlja opatu i redovnicima, povećava se radost blagdana, započinje žurna ophodnja, sv. Adalard se nosi uokolo dok narod slijedi, dolazi se k grobu, ondje pjevaju, moli se hvalospjev Te Deum laudamus, ukratko se govori o učinjenom djelu i tako se odlazi.

O gluhom i nijemom, zgrčena ruku, nogu i čitava tijela, i izliječenom nad grobom.

Bio je neki drugi u Normandiji imenom Gislebert, lišen ne samo tjelesne naravi nego gotovo i ljudskoga lika. Bio je naime zgrčen po cijelom tijelu, pogrbljen, lica savijena unatrag, također gluh i nijem, sačuvanih jedino očiju kojima je mogao gledati svoju bijedu. Njegovi su ga donijeli u Corbie: ondje je dugo boravio primajući milostinju s ostalima od braće. Napokon je nakon dugoga vremena u snu opomenut od sv. Adalarda da odmah kad ustane pođe moliti k njegovu grobu. Probudio se dakle i htio je ići, ali premda ga je svetac već pohodio, nikako nije mogao ići. I jer je često gledajući bio poučen znakovima redovnika, dao je znak onima koji su bili s njim da mu pomognu. A oni, sažalijevajući se nad njegovom bijedom, nosili su ga onamo gdje je svetac ležao s ostalima, prema crkvi sv. Ivana Evanđelista. Ali ih je on znakom glave odvratio i okrenuo da idu prema grobu, da nikomu ne bi bilo sumnje tko ga je pohodio. Odmah su ga podigli i položili pred grob. Ondje je kratko ležao, molio i isprosio: osjetio je snagu, ustao je, zahvalio je i otišao zdrav.

O ogorčenju stanovnika Amiensa i ozdravljenju nijemoga i gluhoga.

Bila je izrasla između stanovnika Amiensa i Corbieja i neka nova pobožnost, a iz pobožnosti je niknuo običaj koji se također ponavljao svake godine. Na osminu Prosina okupljalo se s obiju strana na jedno mjesto: ondje su se iznosila tijela svetaca, rješavale su se parnice, zavađeni su se pozivali na mir, narod je izmjenjivao molitvene postaje. Obnavljale su se odredbe obaju mjesta, držao se govor puku i tako se vraćalo. Ali s vremenom je sama stvar počela gubiti vrijednost zbog navike i od velikoga štovanja postajati nepoštovanje. Oba su se naime spola predavala podrugljivu smijehu i igrama, započinjala kola i ponašala se nepoštovanja dostojno, i tako su gotovo svi zanemarivali tijela svetaca. Taj je postupak bio mrzak dobrima, a ponajviše redovnicima.

12 Sicque istis, et anterius dictis, et multis sæpe patentibus signis visum est Abbati Richardo felicis memoriæ, quod Deus volebat, et volendo monstrabat, negligentia sua non differre. Unde missis legatis accipere benedictionem a a Joanne Papa, qui tunc temporisb Vicarius S. Petri habebatur Romæ Pontificali hierarchia; non solum est permissus, sed etiam Apostolica jussione jussus, quod libenter fecisset et injussus. Et quia aberat Episcopus Ambianensis Fulco, quem ex fratrum consilio Abbas huic præviderat interesse mysterio, accersitur Drogo Tervanensis totius bonæ famæ testimonio prædicabilis. Cum quo postquam ministri dupliciter, cordis scilicet et corporis habitudine, apparantur, sanctum corpus vi Idus Octobris de sepulchro levatur, et manibus Præsulis seu Abbatis expectantibus populis adorandum præbetur. Claudi, surdi, muti, manci, et cæci, confestim sanantur. Densatur cuneus accedentium: non est numerus oblationis fidelium, utpote ubi prius deest locus. et tempus, quam intentio offerentium. Exinde ergo titulus Confessoris cum ceteris Corbeiæ Patronis inscribitur, cum quibus usque ad præsentem diem Corbeiam tuetur, et semper tuebitur. Celebrata est autem hæc sancti corporis elevatio, anno ab incarnatione Domini MXLc indictione VIII Romanis Conrado, Francis imperante Rotberto.

a Est hic Joannes XX, quem Baronius ait obiisse ann. Christi MXXXIII, VI Id. Novemb. Mirum est hanc elevationem tamdin deinde esse dilatam, usque ad an. 7 Benedicti IX.
b Minus recte appellatur Pontifex Vicarius S. Petri: est enim S. Petri successor, Christi vicarius.
c Non conveniunt cum hac in dictione Reges Conradus, qui ann. MXXXIX, In dict. VII. et Robertus, qui an. Chr. MXXXIII, Indict. 1, scribuntur obiisse.

De muto et surdo ante sancti Confessoris sepulchrum sanato.

Nec prætereundum oblitteratione, qualiter eum Deus dignatus est post hæc glorificare, sicut didici ab eo ipso qui ea gavisus est glorificatione. Vigilia erat celebritatis illius, qua per passionem crucis cælos ascendit claviger æthereus. Omnis via in circuitu videbatur venire Corbeiam, (tanti fecerat Petrus Corbeiæ suæ gloriam) aliqui oratum, aliqui mercatum, aliqui relevatum, quia combusta erat illa, quam super talem petram Christus fundavit ecclesiam. Inter quos adductus est quidam puer, Rogerus nomine, cujus loquendi et audiendi usum reservaverat natura S. Adalardi clementiæ. Lustratis parentes ceteris orationibus Sanctorum, hora prima die festivitatis venere ad tumulum, quem cinere suo S. Adalardus fecerat gloriosum. Erat autem tumulus in templo ignis deserto combustione; corpus vero cum ceteris honorabiliter locatum in ecclesia S. Joannis Evangelistæ. Orant genitores pro se et pro filio S. Petrum sæpe, sæpius S. Adalardum invocando. Affuit uterque, imo Deus propter utrumque. Puer enim recuperata salute, cœpit eos qui aderant alloqui et audire. O supernam dignationem! Et ne aliquis condonaret ceteris, quod Deus singulariter donaverat S. Adalardo, facta est hæc non ante corpus, sed ante tumulum miseratio. Nuntiantur hæc Abbati et monachis: augetur lætitia festivitatis: festina processio orditur: S. Adalardus sequente populo circumfertur: venitur ad tumulum, ibi cantant, Te Deum laudamus hymnus oratur, de re gesta paullulum peroratur, sique abitur.

De surdo et muto, manibus et pedibus et toto corpore contracto, et super tumulum sanato.

Alter quidam erat in Normannia, nomine Gislebertus, non solum natura corporis, sed etiam humana effigie pene destitutus. Etat enim contractus toto corpore, curvus, retrorsum reflexa facie, surdus etiam, et mutus, reservatis tantummodo oculis, quibus miseriam suam posset videre. Delatus est a suis Corbeiam: ibi diu stetit fratrum cum reliquis suscipiendo eleemosynam. Tandem post multum temporis a S. Adalardo monitus est in somnis, ut statim quando surgeret ad sepulchrum suum oratum iret. Evigilans ergo ire volebat, sed licet a Sancto jam visitatus, minime ire valebat. Et quia sæpe videndo instructus erat signis monachorum, innuit ut se juvarent his qui erant secum. At illi compatientes ejus miseriæ ferebant eum, ubi Sanctus jacebat cum reliquis, versus ecclesiam S. Joannis Evangelistæ. Ille autem nutu eos avertit, et versus sepulchrum ire convertit; ut nulli dubium esset, a quo visitatus fuerit. Tulerunt illico, et deposuerunt coram tumulo. Ibi paullisper jacuit, oravit, et exoravit: virtutem sensit, surrexit, gratias reddidit, sanus recessit.

De Ambianensium indignatione, et muti et surdi curatione.

Adoleverat etiam inter Ambianenses et Corbeienses nova quædam religio, et ex religione pullulaverat consuetudo, quæ etiam reciprocabatur omni anno. Octavis denique Rogationum, ab utrisque partibus conveniebatur in unum: ibique conferebantur corpora Sanctorum: solvebantur lites: ad pacem revocabantur discordes: mutabantur a populo orandi vices. Decreta utriusque loci renovabantur: populo perorabatur, sique redibatur. Sed procedente tempore, cœpit aliquando res ipsa usu vilescere, et inreverentia fieri ex multa veneratione. Uterque siquidem sexus cachinnis et lusibus intendere, ordiri choreas, et inreverenter agere: et sic pene omnes corpora Sanctorum negligere. Displicuit res illa bonis et maxime monachis.

16 Upravljao je Corbiejem opat Rikard, opat svakako blažene uspomene: kad je kroz više godina gledao da se takve stvari događaju, jednoga puta, kad su trebali krenuti u ophodnju, sazvavši braću, reče: „Bojim se da ne uvrijedimo svece koje se običava nositi, jer vidite svake godine koliko im se iskazuje nepoštovanja. Ali ako vam se čini dobrim, neka se pusti da počivaju u svojim počivalištima.” „Ne treba tako”, kažu braća, „jer će oni koji dođu sa svojima, ako im mi drukčije iziđemo u susret, stanovnici Amiensa to pripisati oholosti.” „Neka bude”, kaže opat, „kako vam se čini, ali ako hoćete, ponesite sv. Adalarda, jer nijedan od ostalih neće biti nošen uokolo.” Biva potvrđeno ono što je bio naredio, jer se nitko nije mogao usprotiviti, štoviše, Bog je tako uredio, i tako sv. Adalard, kao nedostojniji od ostalih, prima uvredu koju je bilo naređeno da podnese umjesto ostalih. Izlazi se u ophodnju i dolazi na određeno mjesto. Susreću se stanovnici Amiensa sa sv. Firminom, a stanovnici Corbieja sa sv. Adalardom: i čim zajedno stignu, započinju antifone po običaju, zaustavljaju se s obiju strana i mole s dužnom pobožnošću. Ali se iz kratkoga neznanja ponekad stječe velika milost. Bilo je naime nekih koji su teško podnosili kao da su redovnici prezreli onamo donijeti ostale moći svetaca, naime sv. Petra i sv. Gencija. Uistinu pak to nije bilo izostavljeno iz kakva drugog razloga nego, kao što je gore napisano, zbog nepoštovanja koje im je iskazivao puk. Ali mnogi mnogo govore dok mnogi ne znaju kako stvar stoji. Redovnici dakle, pošto je sv. Adalard izbliza dolično smješten, stoje uza svoga zaštitnika s pažnjom koju duguju. Puk Corbieja postupa po običaju, sv. Firmina dariva darovima i moli ga molitvom. Sv. Adalard, postavljen nasuprot, nije bio posjećivan onim štovanjem kojega je bio dostojan. Nitko kod njega nije molio, nitko od njega ništa nije tražio, a ipak je, još neupitan, već namjeravao dati.

16 Præerat Abbas Richardus Corbeiæ, Abbas utique beatæ memoriæ: qui cum talia fieri cerneret pluribus annis, aliquando cum processuri essent, fratribus convocatis: Timeo, inquit, Sanctos qui solent ferri offendere, videtis enim singulis annis quantum fiat eis inreverentiæ. Sed si vobis videtur, in cubilibus suis requiescere sinantur. Non ita oportet, inquiunt fratres, quia venturi cum suis, si nos aliter occurrerimus superbiæ deputabunt Ambianenses. Fiat, inquit Abbas sicut vobis videtur sed si vultis S. Adalardum deferte, quia nullus aliorum circumferetur. Fit ratum quod jusserat, nemo quippe contradicere poterat: imo Deus ita disposuerat, sique S. Adalardus, quasi indignior ceteris, excipit injuriam, quam pro ceteris jussus erat. Exitur ad processionem: venitur ad statutam indictionem. Occurrunt Ambianenses cum S. Firmino, Corbeienses cum S. Adalardo: utque simul perveniunt, antiphonas ex more imponunt: subsistunt ex utraque parte, et orant debita religione. Sed ex brevi ignorantia, grandis aliquando adquiritur gratia. Fuerunt enim aliqui ferentes indigne quasi monachi ceteras Sanctorum reliquias, S. Petri scilicet et S. Gentiani dedignati fuissent illuc deferre. Revera tamen non erat omissum alio ex consilio, nisi, ut præscriptum est, pro inreverentia quæ fiebat eis a populo. Sed multi multa loquuntur, dum qualiter se res habeat a multis nescitur. Monachi itaque S. Adalardo cominus decenter locato, ea qua debent diligentia assistunt Patrono suo. Populus Corbeiensis ex more agit, S. Firminum muneribus donat, oratione petit. S. Adalardus positus e regione non ea frequentabatur, qua dignus erat veneratione. Nemo apud eum orabat, nemo aliquid ab eo petebat: et tamen nondum petitus jam dare disponebat.

17 Nije dakle Gospodin podnio poniženje svoga sluge, nego je po ozdravljenju nekoga odmah pokazao nazočnima kolike je zasluge imao kod njega. Uzvisio je svoga izabranika i proslavio ga ispred svih koji su bili doneseni pred njega. Neki je naime Retbert, kako je bio opomenut u snu, dolazeći s pukom Amiensa, naime poslužitelj nekoga Rokulfa iz utvrde Aulnay, pred svima počeo moliti kod nosiljaka, i to tim pažljivije jer je bio potpuno lišen sluha i glasa. Bio je obliven pljuskom suza, uzdahom i kimanjem glave izražavao je ono što nije mogao glasom, kao da vidi sveca kako razgovara s njim, tako žudeći rječitim srcem. Svi su upravljali poglede u njega, a on ni u koga, nego je stojeći udarao u prsa i cjelivao nosiljke. Napokon ga je pogledala božanska blagost da bi po njemu očitovala zasluge svoga svetoga ispovjedaoca. A kad je nakratko u sebi osjetio Božju silu, dugo i mnogo zijevajući počeo se naprezati prema glasu. Ganuo je mnoge na sućut, a još više njih čak do prolijevanja suza. Napinjući se pak svom snagom ponovno prema glasu, kroz nosnice, kroz usta i kroz uši iskašljao je bujicu krvi koja je svu u kapima poprskala nosiljke. I tako, ispustivši glas, provalio je u ovo što je prije htio, a nije mogao izgovoriti, govoreći: „Bože, pomozi mi, i ti, sv. Adalarde.” To je bio prvi glas nakon povratka zdravlja, i odmah su svi potrčali, a i on je, jedva se održavajući na nogama, počeo posrtati kao pijan. Ali ga prihvaćaju i polako posjedaju, ispituju ga, a on ispovijeda izlažući silu koja se dogodila u njemu. Raduje se oba puka i hvale izriču oba reda i oba spola. Nema nikakve sumnje ondje gdje je učinjeno tako očito ozdravljenje. Bio je uistinu najveći povod za vjerovanje osoba, naime poznata samima stanovnicima Amiensa s kojima je bio došao, koja je ponovno dobila sposobnost govora i sluha. I sam Rokulf, čiji je bio poslužitelj, vjerno je svjedočio. I Bog, koji je učinio čudo, ostavio je očigledan znak vjerovanja, a krv koja je poprskala nosiljke brisala je iz srdaca svih otrov nevjere.

17 Non tulit itaque Dominus dejectionem servi sui, sed per cujusdam relevationem statim ostendit præsentibus quanti esset apud se meriti. Exaltavit electum suum, et magnificavit præ omnibus, qui delati fuerant ante eum. Quidam enim Retbertus, sicut monitus erat in somnis, veniens cum Ambianensium populo, minister scilicet cujusdam Roculfi ex castro Aliniaco, videntibus cunctis juxta feretrum cœpit orare, et eo attentius, quia privatus erat omnino auditu et voce. Suffundebatur lacrymarum imbre, exprimebat gemitu et capitis nutu quod nequibat voce, quasi Sanctum sibi colloquentem videret ita appetens loquaci corde. Intendebant omnes in eum, ipse autem in neminem: sed stabat percutiens pectus, et exosculans feretrum. Tandem respexit eum divina clementia, ut per eum ostentaret sancti Confessoris sui merita. Cumque paullisper in se sensisset virtutem Dei, diu multumque ossitans cœpit in vocem inniti. Movebat multos ad pietatem, plures etiam usque ad lacrymarum effusionem. Totis autem viribus in vocem enitens iterum, per nares, per os, et per aures expectoravit sanguinis fluvium, qui totum guttatim respersit feretrum. Et sic emissa voce, erupit in hoc quod prius volebat, et non poterat proferre: Deus adjuva me, inquiens, et tu S. Adalarde. Hæc fuit prima vox recuperata salute, statimque omnes currere, et ipse cœpit vix subsistens quasi ebrius talipedare. Sed recipitur, et leniter sessum componitur: interrogatur; virtutem in se factam exponendo confitetur. Lætatur uterque populus, et referunt laudes uterque ordo, et sexus. Nulla insidet dubitatio, ubi tam manifesta facta est curatio. Erat sane maxima materies credendi, persona videlicet ipsis cum quibus venerat Ambianensibus nota, quæ receperat usum loquendi etaudiendi. Ipse quoque Roculfus, cujus erat minister, testimonium perhibebat bebat fideliter. Deus etiam qui fecerat miraculum, reliquerat evidens credendi signum: et sanguis qui resperserat feretrum ab omnium cordibus extergebat infidelitatis venenum.

18 Koliko je to bila sigurna stvar i samim klericima Amiensa, odatle se razabire što se jedan od njih odmah popeo na uzvišenije mjesto i o samoj toj stvari i o ostalom neko vrijeme govorio puku. Odjekuju glasovi dostojni hvale i raste uzbuđenje tolikoga klicanja. Oko tijela nastaje nepristupačna gužva, izlijevaju se molitve, prinose se darovi, započinje se hvalospjev Te Deum laudamus, u njemu odjekuje oba reda i oba spola, i tako sv. Adalard brani svece od uvrede koju je bio poslan da primi umjesto njih.

18 Ipsis etiam Ambianensium Clericis quam certa res fuerit hinc perpenditur, quod ab uno eorum in eminentiorem locum statim ascenditur, et de ipsa re, et de ceteris aliquantisper ad populum peroratur. Insonant voces dignæ laudis, crescitque tumultus tantæ exultationis. Fit inaccessibilis circa corpus frequentia, funduntur preces, offeruntur munera, imponitur laus Te Deum laudamus, personat in eo uterque ordo et sexus: sique Sanctos ab injuria vindicat S. Adalardus, quam pro eis accipere fuerat missus.

19 Kad je tako sve uređeno, raspušta se skup i započinje redovnička ophodnja, vraća se na vlastito sjedište, dok slijedi i puk Amiensa. Polja odjekuju u njegovu hvalu, susjedi mu izlaze u susret s dužnim štovanjem. Neki pak od redovnika, idući naprijed u crkvu, odjeveni u albe i kape s ostalim zalozima svetaca, izišli su mu u susret. A kad su se zajedno, pjevajući himne, vratili u crkvu i položili tijelo sv. Adalarda na žrtvenik, ponovno se onaj koji je bio izliječen prostro na popločenju pred tijelom i zahvaljivao, ponovno ispuštajući krv kroz uši, kroz usta i kroz nosnice. Odjekuje čitava Crkva radosnim glasovima: nitko u njoj ne prestaje s hvalama i himnima. I ne bez razloga: takve je naime časti dostojan onaj koga se Bog udostojava počastiti.

savez prijateljstva. Kralj pak Filip, smatrajući sebi štetom što je njegovo kraljevstvo kao umanjeno gubitkom Corbieja, koji je njegov otac, kao što smo gore rekli, u brak bio dao svojoj sestri, uđe u sam Corbie s kraljevskom pratnjom i prisili građane da mu kao kralju prisegnu vjernu sigurnost.

19 Rebus itaque compositis solvitur conventus, et orditur monachica processio, refertur ad propriam sedem, sequente etiam Ambianensium populo. Respondent campi in ejus laude: occurritur ei a vicinis digna veneratione. Quidam vero ex monachis præeuntes ad ecclesiam, albis et cappis induti cum reliquis Sanctorum pignoribus exierunt ei obviam. Cumque simul ecclesiam hymnizantes repetissent, et corpus S. Adalardi super altare posuissent; iterum ille qui sanatus fuerat ante corpus in pavimento se prosternens, gratias referebat, sanguinem rursus per aures, per os, et per nares emittens. Resonat tota Ecclesia vocibus gavisoriis: nemo in ea cessat a laudibus et hymnis. Nec immerito; tali enim honore dignus est, qui honorari dignatur a Deo. tem fœdus ruptum est amicitiæ. Philippus autem Rex reputans sibi detrimento esse, quod regnum suum quasi deminutum esset privatione Corbeiæ, quam pater ejus, sicut supra diximus, in matrimonio dederat sorori suæ; ipsiam Corbeiam cum regali pompa intravit, et sibi sicut Regi fidelem securitatem oppidanos jurare coegit.

22 Pošto je to doznao grof Robert, teško je podnio uvredu koja mu je bila nanesena. Budući da se zbog nje, kako je srdžba zahtijevala, nije mogao u taj čas osvetiti kralju, okrenuo je osvetu na Corbeijsku Crkvu koja nije zaslužila ništa takvo. Odmah je naime provalio u njezina imanja i posjede nadaleko rasprostrte po njegovoj zemlji i uskratio braći koja su ondje vojevala za Krista ono što je bilo namijenjeno za potrebe njihove odjeće. Stoga su opat Fulko, koji je u to vrijeme upravljao Corbeijskom Crkvom, i braća, ne malo uznemireni, izlili suznu tužaljku pred kraljevom nazočnošću i zbog toga zatražili njegov savjet i pomoć. Ali kad im zbog nemogućnosti ili nemara kraljeva nije uslijedio nikakav povrat izgubljenoga i kad su pretrpjeli veliku štetu jer su gotovo dvije godine bili bez svojih prihoda, razmišljajući što treba učiniti, počeli su se kolebati u duhu zbog toga. Napokon, bacajući svoju brigu u Gospodina kao u luku, učvrstili su u njemu sidro svoga spasenja. Jer im je bila zajednička odluka da se uteku božanskoj pomoći i da grofu predstave svetoga Adalarda, kako bi grof, ganut njegovom nazočnošću, njemu i sv. Petru vratio njihov posjed.

22 Quod postquam Comiti Rotberto compertum fuit, injuriam sibi factam moleste tulit. Quam quia, sicut ira exigebat, ad præsens in Regem vindicare non potuit, in Corbeiensem Ecclesiam non tale quid meritam retorsit. Nam ejus villas et prædia per terram suam late diffusa statim invasit, et fratribus inibi Christo militantibus quæ vestimentorum eorum usibus deputata erant denegavit. Unde Fulco Abbas, qui tunc temporis Ecclesiæ Corbeiensi præerat, et fratres non modice turbati, querimoniam lacrymabilem coram Regis præsentia fuderunt, et super hoc ejus consilium et auxilium imploraverunt. Sed cum aut impossibilitate aut incuria Regis nulla eis fieret recuperatio perditorum, magnumque damnum perpessi fuissent, suis carendo redditibus fere per biennium; quid facto opus esset cogitantes, super his animo fluctuare cœperunt. Tandem in Domino tamquam in portu jactantes cogitatum suum, anchoram suæ salutis in ipso fixerunt. Nam fuit eorum commune consilium ad divinum confugere auxilium, Sanctumque Comiti præsentare Adalardum, ut Comes ejus præsentia flexus, ei et S. Petro suum restitueret allodium.

Druga čudesa sv. Adalarda

Alia s. Adelardi

Prolog.

Prologus.

Kreposti i čudesa kojima u sadašnjosti moć božanskoga djelovanja udostojava proslaviti svoje svece, kad god se pojave, dostojno je prenijeti potomcima pisanim svjedočanstvom, kako bi se njihova srca potaknula na hvaljenje Božje sile i još više zapalila na iskazivanje časti moćima svetaca. Stoga ukratko bilježimo neke kreposti koje je u našim vremenima učinio naš zaštitnik, naime sveti Adalard, štoviše, po njemu je djelovala božanska sila. Njih doduše nismo vidjeli svojim očima, nego smo ih doznali iz pripovijedanja vjernih ljudi koji su to vidjeli i bili nazočni. Njihovu pripovijedanju treba iskazati punu vjeru, jer ih preporučuje svetost vladanja i poštovanje prema dobi. Ne bi naime njima rasla korist spasenja niti svecu uvećanje slave kad bi se sada podupiralo kakvim lažima, za koga se zna da je prije bio proslavljen mnogim čudesima. A kako smo primili od njih, tako i nastavljajući pripovijedamo.

Virtutes et miracula, quibus in præsenti Sanctos suos illustrare dignatur operationis divinæ potentia, quotiens apparent, dignum est posteris transmittere litterarum notitia: ut corda ipsorum ad laudandam Dei virtutem excitentur, et ad exhibitendum honorem reliquiis Sanctorum magis accendantur. Unde virtutes aliquas breviter annotamus, quas nostris temporibus Patronus noster, Sanctus scilicet operatus est Adalardus, imo per ipsum operata est divina virtus. Quas quidem oculis nostris non perspeximus, sed fidelium virorum qui viderunt et præsentes interfuerunt relatione didicimus. Quorum relationi plena fides est exhibitenda; quippe quos commendat sanctitas morum, et ætatis reverentia. Non enim eis salutis commodum, nec Sancto gloriæ cresceret augmentum, si modo aliquibus astrueretur mendaciis, quem constat multis antea glorificatum miraculis. Sicut autem ab eis accepimus ita et prosequendo referimus.

Razlog zašto je sv. Adalard odnesen u Flandriju.

Causa cur S. Adalardus asportatus sit in Flandriam.

Franački kralj Henrik, koji je naslijedio kraljevstvo od svoga oca Roberta, imao je sestru imenom Adelu, koju je bračnom vezom spojio s markizom Flamanaca, naime starijim Balduinom, i njoj je dao Corbie, koji je ležao uz njegovo kraljevstvo, kao mirazni dar zajedno s mnogim drugim dobrima. Zbog te su veze kralj i grof sklopili među sobom savez, i među njima je vladalo veliko prijateljstvo dokle god su živjeli. Ali budući da se, kao što kaže neki filozof, prijateljstvo često razbaštinjuje, nakon što je obojica, naime kralj i grof, preminulo, među njihovim sinovima, naime kraljem Filipom i grofom Robertom

Henricus igitur Rex Francorum, qui patri suo Rotberto successerat in regnum, sororem nomine Adelam habuit, quam Flandrensium Marchioni, Balduino scilicet seniori, nuptiali copula conjunxit, et ei Corbeiam quæ regno suo adjacebat pro dotali munere cum aliis pluribus concessit. Pro hac autem conjunctione Rex et Comes fœdus inter se inierunt: et magna inter eos viguit amicitia, quo ad vixerunt. Sed quia, sicut a quodam philosopho dicitur, amicitia sæpe exheredatur; postquam uterque, Rex scilicet et Comes, mortali concessit naturæ, inter filios eorum Philippum scilicet Regem, et Rotbertum Comi-

O prijenosu Sveca u Flandriju, i o tome kako su se pri njegovu dolasku otvorila vrata crkve.

De asportatione Sancti in Flandriam, et quod in adventu ejus apertæ sunt fores ecclesiæ.

Izabravši, dakle, braću razboritijeg savjeta koji će pratiti Sveca, i pripravivši sve što je bilo potrebno za putovanje, krenuvši na put s velikom čašću, kako je priličilo, stigli su u Flandriju, ne gubeći nadu u Božje milosrđe i Svečevu zaslugu. A glas je išao ispred njih i Grof je bio čuo da mu braća trebaju dovesti Sveca, te je zabranio da im bude otvoren ulaz u bilo koju crkvu, misleći da tako nitko od njih ne može k njemu pristupiti. Ali stvar se zbila drukčije nego što je on prosudio. Jer kad su oni krenuli prema selu koje se zove Curba, gdje se po nasljednom pravu drži crkva sv. Petra, svećenik je prema Grofovu nalogu zaključao vrata crkve i potražio skriveno sklonište s ključevima da ga se ne bi moglo naći. Napokon se stiže do crkve, traže se ključevi, svećenik se traži na sve strane, ali onima koji traže uskraćuje se mogućnost da ga nađu. Čudo za ispripovijedati, tražeći vjerna slušatelja! Dok je nastajalo neko zadržavanje u traženju crkvenog svećenika, ondje su se odjednom sama od sebe slomile brave, odskočile zasunice, otvorila su se vrata crkve i pokazala se prohodnima Svecu i svima koji su ga pratili. Nije ondje djelovala magijska ni mehanička vještina, nego se da bi se pokazala zasluga sv. Adalarda očitovala nebeska sila u otvaranju vratnica. Evo u ovom činu drugoga Petra, i u takvu čudu usporedba sa sv. Petrom, kojemu su povjereni ključevi kraljevstva nebeskoga. Jer sv. Petru, oslobođenu iz tamnice po anđelu, željezna su se vrata sama otvorila; ovome su slično, već izvedenu iz tamnice, to jest iz okova tijela po anđelu savjeta, sama popustila tvrda drvena vrata. O čudesna udostojenja! Zaslužio je od Gospodina milost koja je bila darovana nebeskom ključaru. S pravom se i u tuđoj zemlji njemu otvorila crkva sv. Petra, jer je on, zadobivši gostoprimstvo u Corbieju, vršio poslanstvo crkve sv. Petra, kao po savezu zajedništva, da povrati njezina dobra. Tako se Svetac unosi u crkvu prije nepristupačnu, prati narod oba spola koji se okupio; hvale se s radosnim klicanjem srca i glasa prinose božanskom Veličanstvu od redovnika i klerika, dok narod plješće i zahvaljuje Gospodinu.

Igitur sanioris consilii fratribus qui Sancto comitarentur electis, et omnibus quæ itineri necessaria essent paratis, cum magno honore, ut decebat, iter arripientes pervenerunt in Flandriam, de Dei misericordia et Sancti merito non desperantes. Fama autem præeunte Comes sibi Sanctum a fratribus præsentandum audierat, et ne illis alicujus ecclesiæ pateret introitus interdixerat, existimans taliter nullum ad se ab illis posse fieri accessum. Sed secus ac ratus est res habita est. Nam tendentibus illis ad villam quæ dicitur Curba, ubi S. Petri jure hereditario habetur ecclesia, Presbyter secundum Comitis præceptum obseratis ecclesiæ foribus, secessum occultum ne posset inveniri petierat cum clavibus. Tandem ad ecclesiam pervenitur, claves requiruntur, Presbyter circumquaque quæritur, sed quærentibus facultas inveniendi denegatur. Mirum dictu, fidelem quærens auditorem! Dum aliqua mora fieret quærendo templi Sacerdotem; illico sponte sua confractis seris, dissilientibus repagulis, patuerunt fores ecclesiæ, et Sancto, cunetisque eum comitantibus se pervias præbuere. Non Magica, non ars ibi operata est Mechanica, sed ad ostendendum S. Adalardi meritum, virtus apparuit cælestis in apertione valvarum. Ecce alter in hoc facto Petrus; Sanctoque Petro, cui commissæ sunt claves regni cælorum, in tali miraculo comparandus. Sancto etenim Petro de carcere per Angelum liberato porta ultro patuit ferrea; isti similiter de carcere, id est, de carnis ergastulo per Angelum consilii jam educto, cesserunt ultro dura portarum robora. O stupenda dignatio! gratiam meruit a Domino, quæ cælesti concessa fuerat clavigero. Jure etiam in aliena terra patuit illi S. Petri ecclesia, qui apud Corbeiam hospitium sortitus S. Petri ecclesiam, quasi pro contubernali fœdere, ad requirenda ejus bona fungebatur legatione. Taliter in ecclesia prius inaccessa Sanctus defertur, populus utriusque sexus, qui convenerat prosequitur; laudes cum vocis cordis que exultatione a monachis et Clericis divinæ Majestati referuntur, populis applaudentibus et gratias Domino referentibus.

O tome kako mu je Grof vratio sve što je bio uzeo.

De eo quod Comes reddidit ei omnia quæ abstulerat.

Sljedećega se dana odatle prenosi i ubrzava se putovanje da se pronađe Grofa. A gdje god se čulo za Svečev dolazak, izdaleka mu je zbog već razglašena čuda dolazilo u susret neizmjerno mnoštvo naroda. I ne samo da su se već natjecali da mu unatoč Grofovu nalogu otvore vrata crkava, nego su i crkvene i svjetovne osobe zahtijevale da se Svetac unese u crkve, bojeći se više da navuku na sebe božansku nego Grofovu uvredu. Čuvši, pak, braća da Grof boravi u kraju Tournaija oko gradića Schelmasa, koji je bio opkolio opsadom vojnika, okrenuli su onamo put i napokon stigli kamo su bili krenuli. Kad je Grof čuo da mu ga donose, požurio je ukloniti se njegovoj prisutnosti. Tada su ga knezovi, koji su obično stajali uz njegov bok i o čijem je savjetu ovisila sva njegova odluka, počeli zbog toga koriti govoreći da mu ništa neće ići povoljno dok god pljačka crkve svetaca od njihovih dobara. Savjetovali su mu, pak, da Sveca dočeka ponizno i da ispravi sve što je protiv Sveca sagriješio. Njihovu je razboritu savjetu Grof popustio i ponizno izišao pred Sveca. Mogao si vidjeti drugoga kralja Ninivljana kako silazi sa svoga prijestolja i ide bosih nogu od poniznosti, odloživši svoju čast: s tolikom pobožnošću, dok je okruživala četa vojnika, Grof je pristupio Svečevim nosilima i, uzevši nosila svojim rukama, dok su vojnici natječući se ublažavali njihovu laku težinu, unio ih u crkvu nedaleko smještenu. Ondje je pred svojim prvacima u Svečevoj prisutnosti vratio sve što je bio uzeo Crkvi u Corbieju, i ispravio je sve što je sagriješio protiv sv. Petra i sv. Adalarda, moleći da mu se po njima isprosi oproštenje od Gospodina. Braća su ga, pak, u ime Gospodina, koji ne prezire srce skrušeno i ponizno, i sv. Petra, kojemu je od Gospodina dana vlast vezivanja i odrješivanja, odrješila, i poslala ga radosna i preporučenog svojim molitvama natrag na opsadu gradića. Odatle su oni koji nisu bili nezahvalni prema božanskom milosrđu i koji su posredovanjem sv. Adalarda zaslužili Grofovu naklonost iskazali neizmjerne hvale Svevišnjem Bogu, čije je uho, koje su pokucali molitvama, čulo pripravnost njihova srca.

Sequenti die inde asportatur, et ad quærendum Comitem acceleratur iter. Ubicumque autem Sancti audiebatur adventus, a longe pro jam divulgato miraculo immensæ multitudinis populorum ei fiebat occursus. Nec solum jam ei contra præceptum Comitis januas ecclesiarum aperire certabant, sed etiam tam Ecclesiasticæ quam sæculares personæ, ut Sanctus in ecclesiis inferretur postulabant, magis divinam quam Comitis incurrere timentes offensam. Audientes autem fratres Comitem in pago Tornacensi circa Schelmas oppidum, quod obsidione militum cinxerat, commorantem, illuc iter flexerunt, et quo cœperant tandem pervenerunt. Quem cum sibi Comes audiret deferri, ejus præsentiæ se subtrahere festinavit. Tunc Principes qui lateri ejus solebant assistere, et in quorum consilio ejus omnis pendebat dispositio, super hoc cœperunt eum arguere, dicentes, quia nihil ei prospere cederet, quamdiu Sanctorum ecclesias suis rebus spoliaret. Consulebant autem illi ut Sancto cum humilitate occurreret, et quidquid erga Sanctum deliquerat, emendaret. Quorum prudenti consilio Comes adquievit, et humiliter Sancto obvius processit. Videres alium Regem Ninivitarum de suo solio descendisse, pedibusque nudis præ humilitate incedentem, honorem suum deposuisse: cum tanta devotione, militum stipante caterva, Comes ad feretrum Sancti accessit, et sumpto manibus suis gestatorio, militibus onus ejus leve certatim alleviantibus in ecclesiam haud longe positam tulit. Ibi quidquid Corbeiensi Ecclesiæ abstulerat coram primatibus suis in præsentia Sancti reddidit: et quidquid erga S. Petrum et S. Adalardum deliquerat, emendavit, postulans per eos sibi a Domino indulgentiam impetrari. Fratres vero vice Domini, qui cor contritum et humiliatum non despicit, Sanctique Petri, cui data est a Domino potestas ligandi atque solvendi, eum absolverunt: et eum gaudentem, suisque orationibus commendatum ad obsidionem oppidi remiserunt. Inde non ingrati divinæ misericordiæ qui gratiam Comitis meruerunt S. Adalardo mediante, immensas laudes Deo altissimo retulerunt, cujus auris, quam precibus pulsaverant, præparationem cordis eorum audierat.

O tome kako ga je Grofica htjela zadržati.

De eo quod Comitissa voluit eum retinere.

Tako, ne učinivši uzaludnim trud putovanja, radosni sa Svecem krenuše na povratak. Ali ispriječila im se neka neugodnost uznemirenosti da bi uslijedila veća radost. Dogodilo se, naime, da su stigli u gradić koji se zove Lille i unijeli Božjega Sveca u crkvu sv. Stjepana Prvomučenika, koja se ondje nalazi. Tih je dana u tome istom kaštelu boravila grofica Adela, koju smo gore spomenuli, dok je Grof, naime njezin sin, bio zauzet opsadom spomenutoga gradića Schelmasa. Kad je ona čula da je ondje prisutan sveti Božji ispovjedalac, silno se obradovala što joj se pružila prilika da ga zadrži. Pozvavši, dakle, redovnike, među ostalim riječima koje je izrekla, rekla im je: „Znajte, gospodari moji, da mi je sv. Adalard po krvnom srodstvu zajedničkog roda najbliži, i zato, da bi mi pripravio milost časti na nebesima, želim uzvisiti njegovu čast na zemlji. Stoga mi je u duši da ga zadržim u ovoj zemlji, jer ću za izvršenje onoga što želim ovdje biti prikladnija. Ili ću, naime, dati da mu se sagradi nova crkva, koju ću obogatiti neizmjernim dobrima, uz određene redovnike ili klerike koji će služiti Svecu; ili ću dati da se prenese u samostan Blandinium, koji je smješten u čast sv. Petra apostola u kaštelu Gentu, gdje ću mu dati iskazati čast ispred svih svetaca koji se ondje nalaze. Zabranjujem vam, dakle, da ga uklanjate iz crkve sv. Stjepana, nego se vratite u svoje mjesto, osim ako vam radije ne bude po volji ostati s njim.” Napokon je zapovjedila da se zaključana vrata i izlazi putova čuvaju postavljenim stražarima, da Svetac ne bi u tišini noći mogao biti potajno odnesen.

Sic non cassato itineris labore lætati cum Sancto arripuerunt iter remeandi. Sed intervenit eis aliqua turbationis molestia, ut major subsequeretur lætifia. Contigit enim ut ad oppidum quod dicitur Insula pervenirent, et Sanctum Dei in ecclesia S. Stephani Protomartyris, quæ ibi habetur, deferrent. Illis diebus apud idem castrum Adela Comitissa, de qua supra mentionem fecimus, morabatur; dum ad obsidendum præfatum oppidum Schelmas Comes scilicet filius ejus occuparetur. Quæ cum audisset adesse sanctum Dei Confessorem, gavisa est valde sibi esse oblatam retinendi illum opportunitatem. Accersitis igitur monachis, inter alia quæ protulit verba, dixit eis: Sciatis Domini mei S. Adalardum communis generis consanguinitate mihi esse proximum, et ideo ut honoris gratiam paret mihi in cælis, volo ejus honorem sublimare in terris. Unde sedet mihi in animo eum retinere in hac terra, quia ad exequendum quod volo magis hic ero idonea. Aut enim ei novam construi faciam ecclesiam, quam immensis opibus ditabo, deputatis monachis aut Clericis, qui serviant Sancto; aut in Blandiniensi monasterio, quod in honore S. Petri Apostoli situm est in castro Gandavo, faciam eum deferri, ubi præ omnibus Sanctis, qui ibi habentur, faciam ei honorem exhiberi. Interdico itaque vobis ut eum ab ecclesia S. Stephani non dimoveatis, sed ad locum vestrum redeatis; ni potius cum eo remanere placeat vobis. Denique præcepit portas obseratas, et exitus viarum adhibitis custodibus observari, ne in noctis silentio clam Sanctus posset asportari.

O tome kako su svete relikvije odnesene kroz sredinu stražara.

De eo quod per medios vigiles sublatæ sunt sanctæ reliquiæ.

Što su sada mogli učiniti redovnici? Smješteni u tuđoj zemlji i lišeni pomoći svojih, nisu se mogli suprotstaviti Grofičinoj vlasti da bi joj u odnošenju Sveca nanijeli kakvo nasilje. Odmah su se vratili k Svecu Adalardu i, našavši se izvan nade, vijećali su što bi im bilo bolje učiniti. Tražeći, pak, savjet o toj stvari, izricali su među sobom tužeći se ovakve riječi: „Što ćemo učiniti? Kamo ćemo skrenuti? Povratak našim ljudima bez sv. Adalarda nije nam potreban, jer će nas možda ili protjerati ili, što je sramotnije, zatrpati kamenjem. Napokon nam se vratiti brani poruga i sramota, jer ako se ne vratimo, nanijet će toliku štetu našoj suglasnosti i našim pothvatima. Osim toga, premda bismo bez predstavljanja Sveca mogli imati njihovu naklonost, odnošenje toga našega Oca postat će opustošenje naše majke Crkve. Sama će, naime, naša majka, koja nas je kao sinove grijala u svome krilu, biti ostavljena kao sjenica u vinogradu i kao koliba u krastavčištu.” Tako se prije ljuljala lađica njihova srca na moru, i dok je u njima Krist spavao, jer su sumnjali, počeli su tonuti. Ali kad su zavapili: „Gospodine, spasi nas, ginemo”, odmah se probudio Gospodin i zapovjedio vjetrovima i valovima.

Quid jam monachi facerent? In aliena terra positi, suorumque auxilio destituti, obviare non poterant Comitissæ potestati; ut in asportatione Sancti aliquam violentiam inferrent illi. Illico ad Sanctum reversi sunt Adalardum: et extra spem positi deliberabant quid potius eis esset faciendum. Consilium autem super hac re quærentes, tales inter se conquerendo proferebant voces: Quid faciemus? Quo divertemus? Ad nostros sine S. Adalardo reditus nobis non est necessarius: quia forsitan aut nos expellent, aut, quod turpius est, lapidibus obruent. Denique nos non reverti prohibet improperium et dedecus, quia nobis non revertentibus tantum damnum imponent nostræ assensioni, nostrisque; machinationibus. Ceterum quamvis absque Sancti repræsentatione gratiam eorum possimus habere, ejusdem Patris nostri ablatio, nostræ matris Ecclesiæ fiet desolatio. Ipsa enim mater nostra, quæ nos tamquam filios in suo fovit gremio, relinquetur sicut umbraculum in vinea, et sicut tugurium in cucumerario. Taliter prius navicula cordis eorum turbabatur in mari: et dormiente in eis Christo, quia dubitabant, cœperunt mergi. Sed cum clamassent, Domine salva nos, perimus; illico excitatus est Dominus, ventisque imperavit et fluctibus.

27 Dok su oni donosili odluku, odozgo im je udahnuto da u tišini gluhe noći uzmu relikvije svetoga ispovjedalca izložene iz nosila i da s njima u utočištu bijega skrbe za sebe i svoje. Što se čita da je učinio i sam Spasitelj i opomenuo svoje da čine isto: „Kad vas”, kaže, „budu progonili u jednom gradu, bježite u drugi”, premda to možemo razumjeti i preneseno. Kad je, dakle, sav svijet po selu bio obuzet snom, redovnici su uskratili počinak svojim očima, tražeći priliku da privedu kraju ono što je bilo u njihovim dušama. U ponoć su pristupili srebrnoj škrinjici kojom je bilo pokriveno dragocjeno blago i samoga su ga odvažnim, da tako kažem, ali vjernim rukama iznijeli. Napokon su ga, dragocjenijeg od zlata i topaza i nadmašujućeg svojim mirisom miomiris svih začina, umotali u skupocjen plašt, a zatim u jelenju tkaninu, i povjerili ga na odnošenje jednome od njih, naime gospodaru Everardu, koji se činio snalažljivijim za to. Dok su ostali sa Svečevom škrinjom, on se, zabrinut zbog blaga koje mu je povjereno, nimalo malo mučio u duši kako da zbog straža čuvara iziđe iz grada. I dok je sav bio u toj brizi, zasjala je jutarnja ura u kojoj, protjeravši večernju tugu, boravi radost Kristova uskrsnuća; tada je Krist, koji je pravo sunce pravednosti, odgoneći tmine zablude i tuge, pokazao stazu spasenja i radosti. Jer u isti čas ponudio mu se neki redovnik, kao poslan od Gospodina, kojega je nadbiskup grada Reimsa bio uputio Grofu radi svoga posla.

27 Illis autem consilium capientibus cælitus inspiratum est ut intempestæ noctis silentio expositas de feretro sancti Confessoris reliquias tollerent, et cum illis fugæ præsidio sibi suisque consulerent. Quod et ipse Salvator fecisse, suosque ut idem facerent legitur admonuisse: Cum vos, inquit, persecuti fuerint in unam civitatem, in aliam fugite, licet figuraliter possimus intelligere. Cunctis igitur per villam somno occupatis, monachi requiem suis denegarunt oculis, opportunitatem quærentes perducendi ad finem quæ inerant illorum animis. Media autem nocte ad thecam argenteam, qua pretiosus thesaurus tegebatur, accesserunt, ipsumque audacibus, ut ita dicam, sed fidelibus manibus exposuerunt. Denique ipsum super aurum et topazion pretiosiorem, omniumque aromatum fragrantiam suo odore vincentem in mundo pallio, postea in byrso cervino involverunt: et uni eorum, Domno videlicet Everardo, qui ad hoc sagacior videbatur, asportandum commiserunt. Qui ceteris cum scrinio Sancti remanentibus, de commisso sibi thesauro sollicitus non modice animo angebatur, qualiter propter vigilum excubias civitatem egrederetur. Dumque totus in hoc studio esset positus, illuxit matutinalis hora, qua expulso vesperi luctu Christi resurrectione demoratur lætifia: tunc Christus, qui est verus sol justitiæ, depellens tenebras erroris et tristitiæ, ostendit illitramitem salutis et lætitiæ. Nam eadem hora obtulit se illi quidam monachus, quasi missus a Domino, quem Remensis civitatis Archiepiscopus ad Comitem direxerat pro suo negotio.

Udruguvši se s njim, nositelj svetih relikvija izišao je kroz sredinu četa stražara, dok su vrata bila otvorena, i Božjom providnošću, naime po zasluzi sv. Adalarda, ostavio njihovu stražu izigranom.

Huic sanctarum bajulator reliquiarum sociatus per medios vigilum cuneos, portis patentibus, exivit; Deique providentia per Sancti videlicet Adalardi meritum frustratas illorum excubias reliquit.

28 Uistinu je u ovome činu obnovljeno čudo koje se dogodilo kod groba uskrsloga Krista, ako se ipak usuđujemo izjednačiti snagu vojnika sa slavom Kralja. Ali ne umanjujemo slavu Kralja ako naviještamo snagu vojnika, jer je snaga vojnika slava Kralja. Straža vojnika je, naime, postavljena kod Kristova groba da ga ne bi ukrali njegovi učenici; jednako je tako pomnost čuvara određena vratima i izlazima putova da se tijelo sv. Adalarda ne bi potajno iznijelo od njegovih redovnika. Krist je u svitanje uskrsnuvši učinio beskorisnima vojnike koji su čuvali zapečaćeni grob; i sv. Adalard je u rano jutro izlazeći prevario stražare koji su nadzirali vrata i izlaze putova. Vojnici su pri Kristovu uskrsnuću od straha postali kao mrtvi; čuvari su, nakon što je odnesen sv. Adalard, od prevelikog čuđenja postali zapanjeni.

28 Renovatum est sane in hoc facto miraculum quod ad Christi resurgentis contigit sepulchrum, si tamen gloriæ Regis audemus æquiparare virtutem militis. Sed non minuimus gloriam Regis, si virtutem prædicamus militis: quia virtus militis gloria est Regis. Custodia enim militum ad Christi posita est sepulchrum, ne a suis furaretur discipulis; diligentia nihilominus excubatorum deputata est portis et exitibus viarum, ne corpus S. Adalardi clam a suis efferretur monachis. Christus summo diluculo milites signatum monumentum custodientes resurgens irritos reddidit; Sanctus quoque Adalardus summo mane vigiles portas et exitus viarum observantes exeundo fefellit. Milites Christo resurgente præ timore facti sunt velut mortui; custodes postquam Sanctus asportatus est Adalardus præ nimia admiratione redditi sunt stupidi.

29 Tako se tijelo svetoga ispovjedalca vraća u Corbie i redovnici ga primaju s velikim veseljem klera i puka. Položen s velikom čašću, kako je zahtijevalo njegovo dostojanstvo, u crkvenu riznicu, uresio je nju svojom prisutnošću, koju je prije bila učinila tamnom njegova nenazočnost. Braća su, pak, sa srdačnom pobožnošću iskazala neizmjerne hvale božanskoj dobroti, malo mareći ako bi došlo do gubitka škrinje, kad ih je blaženima i bogatima učinilo vraćanje dragocjenoga blaga. Ono je, naime, bila nadoknadiva šteta, a ovdje bi, da su ga izgubili, bila nenadoknadiva šteta. Ali onaj koji je htio vratiti blago tijela, udostojao se poslati natrag i posudu istoga, da bi se, kao što se u odnošenju tijela, tako i u ponovnom pojavljivanju posude očitovala Svečeva zasluga.

29 Taliter corpus sancti Confessoris Corbeiam refertur, et a monachis cum magno cleri plebisque tripudio suscipitur. Qui cum magno honore, ut dignitas ejus exigebat, repositus in archivo ecclesiæ, ipsam sua decoravit præsentia, quam primum obscuram reddiderat ejusabsentia. Fratres autem cum cordis devotione laudes immensas reddiderunt super hoc bonitati divinæ, parvipendentes si scrinii fieret amissio, cum beatos et divites reddidisset eos pretiosi thesauri restitutio. Illud enim erat recuperabile damnum, hic si eum amisissent damnum inreparabile. Sed qui voluit thesaurum corporis restituere, dignatus est etiam vas ejusdem remittere, ut sicut in corporis asportatione, ita etiam Sancti pateret meritum in vasis repræsentatione.

O vraćanju škrinje, i o tome kako je pri njezinu ponovnom pojavljivanju ozdravio hromac.

De relatione scrinii, et quod in repræsentatione ejus sanatus est claudus.

U međuvremenu, dok se pronosio glas, kad je Grofici bilo javljeno da je na takav način sv. Adalard odnesen od redovnika, teško je podnijela što je tako izigrana. Ipak, shvaćajući da je to Božja volja i da zato više ne može pružati ruke protiv bujice, zatraživši dopuštenje, dopustila im je da se sa škrinjom svetoga ispovjedalca vrate svojim kućama. Tako su oni, kao izišavši iz Egipta, gdje su već bili zadržani kao sužnji, dok ih je štitio oblak nebeske obrane da ih ne bi spalilo sunce nevolje, stigli, pod vodstvom našega novoga Mojsija, u zemlju mira i sigurnosti.

Interea fama volante, cum Comitissæ nuntiatum fuisset taliter S. Adalardum a monachis sublatum esse, moleste tulit se ita delusam esse. Tamen intelligens hoc esse voluntatis divinæ, et ideo jam non posse contra torrentem brachia tendere; postulata venia, concessit illis cum scrinio sancti Confessoris remeare ad propria. Taliter illi, quasi de Ægypto egressi, ubi jam quasi captivi fuerant detenti, protegente eos cælestis defensionis nube, ne urerentur a sole tribulationis, pervenerunt, duce novo Moyse nostro, in terram pacis et securitatis.

31 A kad su već bili blizu Corbieja, poslavši unaprijed glasnike poručili su svojoj braći da u pravi čas iziđu u susret škrinjici sv. Adalarda s rukom istoga ispovjedalca. Odmah se svježoj radosti dodaje još nova radost, oglašavaju se trube, crkva se ukrašava sagovima i plaštevima, osvjetljava se i paljenjem mnogih svjetiljaka; napokon, kad se okupio narod, započinje svečana ophodnja i s rukom sv. Adalarda, dok idu ispred voštanice i križevi, kreće se u susret. Tada su sinovi Izraelovi, kao primajući Kovčeg Gospodnji vraćen od Filistejaca, unosili u Božji šator, i s Davidom su išli naprijed pjevajući psalme glasom klicanja i ispovijedanja, dok su naokolo odjekivale različite vrste glazbala za umnožavanje radosti.

31 Cumque jam facti fuissent proximi Corbeiæ, præmittentes nuntios mandaverunt fratribus suis, ut scrinio S. Adalardi mature occurrerent cum brachio ejusdem Confessoris. Illico gaudium novum adhuc recenti gaudio superadditur: classica pulsantur: ecclesia tapetibus et palliis adornatur; accensis etiam luminaribus plurimis illuminatur: denique facto populi conventu festiva processio orditur: et cum brachio S. Adalardi præcedentibus cereis et crucibus obviam proceditur. Tunc filii Israel quasi arcam Domini de Philistæis reductam suscipientes, in tabernaculo Dei referebant: et cum David in voce exultationis et confessionis psallentes præcedebant, variis musicorum instrumentorum generibus ad augendam lætitiam circumquaque sonantibus.

32 A gle, neki je hromac ležao na vratima hrama, toliko zgrčen u oba stopala da su mu tabani (što je bilo jadno za vidjeti) straga prianjali uz stražnjicu. Došao je, pak, onamo puzeći koliko je mogao rukama i koljenima ne samo da bi zatražio hranu od onih koji ulaze, nego i da bi zamolio sv. Adalarda da bude uz njegove boli. Kad je on vidio da se unose nosila Svečeva, dok je išao ispred dugi red ophodnje, koliko je sama bolest dopuštala, počeo je vikati da se smiluje nad njim. A sv. Adalard mu po običaju bl. Petra nije dao zlata ni srebra, nego mu je, darujući božansku milost, podario ono što je bilo bolje. Jer na čudesan bi način odmah vidio kako se prije zgrčene žile istežu, koža puca, krv teče, stopala i noge vraćaju na prirodno mjesto, a on da se od prevelikih muka zamara, tako da se činilo da gotovo klone. Napokon, uspravivši se na svojim nogama, već ne trebajući ničiju pomoć, pristupio je nosilima Sveca. O hvalevrijednog li Božjega dara, o hvalevrijedne li Svečeve zasluge! Prisutnosti njegova tijela nije bilo, a Gospodin je tolika čudesa pokazivao u posudi njegova tijela. Ali to je mogao pokazati u posudi njegova tijela onaj koji je htio ozdravljati bolesnike sjenom tijela sv. Petra. Tada je onaj koji je bio ozdravljen, prateći i noseći nosila, zahvaljivao Gospodinu, nasljedujući onoga evanđeoskog gubavca koji se vratio i dao slavu Bogu. Kad su sinovi s tolikom radošću bili primljeni u krilu majke Crkve, iznoseći iz blaga savjesti žrtvu nade i vjere, koju je na žrtveniku srca zapalio žar ljubavi, otpjevali su hvalospjev Te Deum laudamus pred žrtvenikom božanskoga veličanstva.

32 Ecce autem quidam claudus ad portam templi jacebat, ita utroque pede contractus, ut plantæ pedum ejus (quod erat visu miserabile) retro hærerent natibus. Venerat autem ibi reptando in quantum poterat manibus et genibus non solum ut alimoniam peteret ab introeuntibus, sed ut S. Adalardum rogaret suis adesse doloribus. Qui cum feretrum Sancti præcedente longo processionis ordine vidisset inferri in quantum ipsa ægritudo patiebatur, clamare cœpit, ut sui misereretur. Sanctus vero Adalardus more B. Petri aurum vel argentum illi nondedit, sed quod melius erat, divina concedente gratia, illi tribuit. Nam mirum in modum statim videres nervos prius contractos extendi, cutem disrumpi, sanguinem manare, pedes cruraque ad naturalem locum redire, illum autem præ nimiis angustiis fatigari, ita ut pene videretur deficere. Tandem in suis erectus pedibus, jam nullius egens adminiculo ad feretrum Sancti accessit. O laudandum Dei donum; o prædicandum Sancti meritum! Præsentia corporis ejus aberat, et tanta in vase corporis ejus Dominus ostendebat. Sed hoc in vase corporis ejus ostendere potuit, qui per umbram corporis S. Petri ægrotos sanare voluit. Tunc qui sanatus fuerat feretrum prosequens et bajulans, gratias referebat Domino, imitans illum Evangelicum leprosum, qui reversus laudem dedit Deo. Cum tanto gaudio filiis in sinu matris Ecclesiæ receptis, de thesauro conscientiæ proferentes sacrificium spei et fidei, quæ in ara cordis accenderat fervor caritatis, hymnum Te Deum laudamus cantaverunt coram altario divinæ majestatis.

O ponovnom polaganju svetih relikvija u škrinju.

De repositione sanctarum reliquiarum in scrinio.

Napokon, penjući se na stube propovjedaonice, oni koji su iz doline plača po stubama kreposti uzišli na goru klicanja, snizili su se narodu koji je ležao u podnožju i nije se mogao popeti na više, pružajući spasonosnu besjedu koja odgovara učinjenome djelu i sadašnjemu vremenu. I nisu prešutjeli, za potvrdu svoga govora, ono što im se dogodilo na putu, kolika je Gospodnja milost u svemu bila uz njih i kolikim je čudesima očitovao sebi dragoga ispovjedalca. I da nitko od njih ne bi ostao u sumnji da je vraćen sv. Adalard, dali su da se njegove relikvije donesu iz riznice gdje su prije bile položene. Njih su, doista, iznijeli pred oči nazočnoga naroda i pružili ih na gledanje očima svih nazočnih, sjajnije, kako je dolično vjerovati, od stare bjelokosti i ugodne za gledanje zbog svoje rijetkosti. Nakon što je pak Svečevom prisutnošću uklonjen s njih svaki oblak sumnje, časno su ga ponovno položili u onu istu škrinju koja je malo prije bila vraćena s radošću.

Denique ascendentes gradus pulpiti, qui de valle plorationis per gradus virtutum ascenderant in montem exultationis, populis infimis jacentibus, nec ad altiora conscendere valentibus, condescenderunt propinatione salutiferi sermonis rei gestæ temporique præsenti respondentis. Nec siluerunt, ad confirmationem sui sermonis quæ in via accidissent eis, quanta Domini gratia in omnibus affuisset illis, quantisque sibi dilectum Confessorem declarasset miraculis. Et ne aliquis eorum dubius existeret S. Adalardum esse relatum, reliquias ejusdem de secretario, ubi ante repositæ fuerant, præsentari fecerunt. Quas quidem in conspectu populi adstantis extulerunt, ipsasque ut credi decet antiquo ebore lucidiores, visuque pro sui raritate delectabiles, conspectibus omnium adstantium cernendas præbuerunt. Postquam autem præsentia Sancti remota est ab illis omnis nubes dubitationis, eum honorifice reposuerunt in eodem scrinio quod paullo ante relatum fuerat cum gaudio.

34 Kad je to obredno izvršeno, pokraj sv. Gencijana smjestili su sv. Adalarda, koji u Božjem domu cvjeta kao ruža mučeništva, dok on cvjeta pred Bogom kao ljiljan čistoće. Sretna li dvorana koja se podupire tolikim stupovima! Sretna li Crkva koja se obasjava tolikim svjetiljkama! Da i ne spominjemo ostale čijom prisutnošću sretno cvjeta sama Crkva, tim je zaštitnicima zaštićena protiv naleta vjetrova i gromova oluja. Jer kad oni obasjavaju, odgone se od nje tmine mraka i oblaci žalosti. Njih, dakle, častimo, njih štujmo na zemlji, da se nas udostoje sjećati na nebesima.

34 Quo rite peracto secus S. Gentianum martyrii rosa in domo Dei vernantem collocaverunt S. Adalardum castitatis lilio ante Deum florentem. Felix aula, quæ tantis sustentatur columnis! Felix Ecclesia, quæ tantis illuminatur lucernis! ut taceamus ceteros quorum præsentia feliciter ipsa floret Ecclesia, istis tutoribus protegitur contra ventorum flatus, et tempestatum fulmina. Istis enim illuminantibus, repelluntur ab ea tenebrarum caligines, et mœrorum nubila. Istos itaque honoremus, istos veneremur in terris, ut nostri memores esse dignentur in cælis.

2. siječnja Kalendar godine