Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

✠

Acta Sanctorum · Svezak I · 2. siječnja

O sv. Adelardu, opatu Corbieja

DE S. ADELARDO

Opatu u Corbieju.

Abbate Corbeiensi.

Ime svetoga opata Adelarda većina je novijih pisaca unijela u svoje martirologije. Hugo Ménard u djelu Martyrologium Benedictinum piše: U Corbieju u Galiji, svetoga opata Adalarda; koji, rođen od kraljevskoga roda, prezrevši stvari ovoga svijeta, u dvadesetoj godini života postaje monah: o njemu se čita da je svakodnevno barem dvaput, ujutro i uvečer, obilnim suzama oplakivao svoje i tuđe grijehe. Postavši pak opatom, toliko je cvao u svakoj kreposti da su ga neki nazivali imenom presvetoga opata Antuna. Gotovo isto donose Arnold Wion i Petar Galesini. Spominju ga Ferrari u djelu Generalis catalogus Sanctorum, Usuardovo kölnsko izdanje iz 1521. godine, Martyrologium Germanicum, Molanus u dodacima Usuardu i u djelu Natales Sanctorum Belgii, Aubert Miraeus u djelu Fasti Belgici et Burgundici, te Antun Sander u djelu Hagiologium Flandriæ. Neki ga navode 1. siječnja. Drugi ga nazivaju i Adelhard, Adalard, Alard, a Baronije Adelrhad.

Sancti Abbatis Adelardi nomen plerique recentiores suis Martyrologiis adscripsere. Hugo Menardus in Martyrologio Benedictino: Apud Corbejam Galliæ, Sancti Adalardi Abbatis; qui regio genere natus, rebus hujus sæculi spretis, vigesimo ætatis anno fit monachus: de quo illud legitur, quod quotidie bis saltem mane et vespere sua alienaque peccata profusis uberrime lacrymis deploraret. Abbas autem creatus, ita in omni virtute floruit, ut Antonii sanctissimi Abbatis nomine, illum aliqui appellarent. Eadem fere habent Arnoldus Wion, et Petrus Galesinius. Meminerunt ejus Ferrarius in generali catalogo Sanctorum, Usuardi editio Colonien. anni 1521. Martyrologium Germanicum, Molanus in additionibus ad Usuardum, et in Natalibus Sanctorum Belgii, Autbertus Miræus in fastis Belgicis et Burgundicis, Antonius Sanderus in Hagiologio Flandriæ. Quidam eum 1 Januarii referunt. Appelatur etiam ab aliis Adelhardus, Adalardus, Alardus, et a Baronio Adelrhadus.

2 Njegov je životopis napisao sv. Pashazije Radbert, o kojemu pišemo 26. travnja. Taj je životopis već prije objavio Surije, a zatim naš Sirmond sa spisima istoga sv. Radberta: ta smo izdanja međusobno usporedili i pregledali prema različitim čitanjima iz rukopisa iz Corbieja koja je Antun Fortius, monah iz Corbieja, poslao istome Sirmmondu, a on ih je priopćio nama. Dodali smo i drugi životopis i čudesa sv. Adelarda, kojih je autor sv. Gerard, monah iz Corbieja, a potom prvi opat samostana Sauve-Majeure u Gaskonji (o kojemu ćemo pisati 5. travnja), prepisana iz drevnoga bertinijanskoga kodeksa. Postoji i drugi kraći životopis u rukopisu samostana Rouge-Cloître.

2 Vitam ejus scripsit S. Paschasius Ratbertus, de quo nos XXVI Aprilis. Ea pridem edita a Surio est, ac deinde a Sirmondo nostro cum ejusdem S. Ratberti operibus: quas inter se editiones contulimus, recensuimusque ad varias lectiones ex MS. Corbejensi ab Antonio Fortio monacho Corbejensi ad eumdem Sirmondum transmissas, nobisque ab eo communicatas. Adjecimus aliam S. Adelardi vitam et miracula, auctore S. Gerardo monacho Corbejensi, ac deinde primo Abbate Silvæ Majoris in Vasconia (de quo v Aprilis agemus) ex vetusto codice Bertiniano descripta. Habetur alia brevior vita in MS. Rubæx vallis.

3 Sažetak životopisa sv. Adelarda donosi Molanus u djelu Natales Sanctorum Belgii, te na kraju dodaje: Blagdan ima drugoga dana siječnja, ali spomen uzdignuća relikvija XI. dana mjeseca sekstila, no ni u jednom martirologiju nisam našao njegovo ime na taj dan. A rukopisni Florarium bilježi uzdignuće X. dana listopada. Ali Molanus nastavlja: Iz više razloga treba ga spominjati među svecima Belgije: ponajprije zato što Meyer navodi da je podrijetlom iz Uscije, blizu Oudenaardea. Uscia je pak udaljena od

3 Vitæ S. Adelardi compendium habet Molanus in Natalibus Sanctorum Belgii; ac tandem subdit: Natalem habet die secunda Januarii, sed elevationis memoriam die xi Sextilis, in nullo tamen Martyrologio eo die illius reperi nomen. At MS. Florarium die x Octobris elevationem consignat. Sed pergit Molanus: Multiplici autem de causa inter SS. Belgii est memorandus: Primum quod Mejerus referat eum ex Uscia oriundum esse, prope Aldenardam. Distat autem Uscia a

6 Vidjevši nesretni Ariovald da je njegov zločin božanski očitovan, postidje se zbog toga i, bojeći se da se njemu ne dogodi štogod slično, pošalje upravo onoga kojega je strašna sila mučila zajedno sa suputnicima k blaženom Atali, moleći da mu oprosti počinjeno zlo i obećavajući da će biti veoma spreman na poslušnost ako se udostoji primiti njegove darove. Blaženi otac Atala odgovori da nikada dovijeka neće primiti darove arijanskoga čovjeka. Ipak zamoli svu braću da za kužnoga čovjeka koji je bio doveden upute molitvu Gospodinu. Dok su oni gorljivo molili, onomu kužnom čovjeku vrati se zdravlje, ali nije dugo uživao blagodat života. Kad se naime zaželio vratiti u svoj kraj, zahvati ga oganj groznice te usred kaznenih muka ognja bi lišen života. Njega se nikako nisu usudili pokopati pokraj grobova drugih, nego ga položiše daleko od ljudi na neko upadljivo mjesto, gdje bi prolaznici govorili: Ovdje leži pokopan onaj bijednik koji je pokazao svoju okrutnost prema bobijskim monasima. toga grada jednu milju, na putu prema Bruggeu; pučki se zove Huyse. Drugdje čitam da je Uscia bila očevina Adalardova, kao što je bio i Berthem, znamenito selo na području Leuvena. A opat iz Corbieja patron je obiju župa. Čuo sam pak od župnika iz Oudenaardea, ne od onih koje poznajemo kao slavne mučenike, nego od njihovih nasljednika, da je blagdan sv. Alarda nekoć u Huiseu bio slavan i da u narodu kruži predaja da je on odande podrijetlom: te da je ondje ostavio i izvor koji do danas nosi ime po njemu.

6 Videns facinus suum infelix Ariovaldus divinitus manifestatum, confusus inde, et metuens ne sibi tale quid eveniat; ipsum quem vis horrida torquebat, cum conviatoribus ad B. Attalam dirigit, postulans ut commissum malum ignoscat, spondens se multum ejus obsequio paratum fore, si sua dona dignaretur accipere. Beatus Pater Attalas respondit, se numquam in perpetuum Ariani hominis dona suscepturum. Rogat tamen universos fratres, ut pro pestifero, qui adductus fuerat, orationem ad Dominum fundant. Quibus attentius orantibus, pestifer ille sanitati rediditur, sed vitæ lucris non diu potitur. Nam cum ad propria redire desideraret, correptus igne febrium, inter penales incendii calamitates vita privatus est. Quem nequaquam juxta aliorum sepulchra sepelire ausi sunt, sed procul ab hominibus in quodam conspicuo loco posuerunt, quo prætereuntes dicerent: Hic jacet ille miser humatus, qui Bobiensibus monachis crudelitatem suam ostendit. dicta civitate uno miliari, via Brugensi; vulgo Huyse. Alibi lego Usciam fuisse patrimonium Adalardi, sicut etiam fuit Berthemum, territorii Lovaniensis non obscurus pagus. Et utriusque parochiæ Abbas Corbejensis est patronus. Accepi autem a Pastoribus Aldenardensibus, non illis quos illustres Martyres cognovimus, sed ab eorum successoribus, festum S. Alardi quondam in Hussia celebre fuisse, et in ore vulgi esse, eum inde oriundum: fontem quoque inibi reliquisse, qui in præsentiarum ab eo nomen servat.

4 Ali postoje i drugi razlozi zbog kojih se spominje među Belgijcima. Pripada naime rodoslovlju Pipina i Karla Velikoga, prvih brabantskih vojvoda, kao što se prepoznaje iz gore rečenoga. I naposljetku, Corbie zna da godišnje po Adalardovoj darovnici prima vrlo mnogo iz Belgije, a i da je prije primio još više. Živio je ipak izvan naše Belgije, prema sadašnjim granicama, naime u Corbieju u Francuskoj, koji graniči s Artoisom: i sa svojim je imenjakom osnovao Corbie u Saskoj. U oba pak samostana veoma su cvali i pobožnost i znanosti. Štoviše, ti su samostani bili rasadnici prvih bremenskih nadbiskupa koji su obratili sjeverne krajeve.

4 Sed et aliæ sunt causae, ob quas inter Belgas memoretur. Pertinet enim ad genealogiam Pipinorum et Magni Caroli, primorum Brabantiæ Ducum, ut ex supradictis agnoscitur. Et postremo, Corbeja se annue ex donatione Adalardi valde multa ex Belgio recipere, et plura recepisse cognoscit. Vixit tamen extra nostrum Belgium, prout nunc sunt limites, in Corbeja videlicet Franciæ, Artesiis contigua: et cum æquivoco suo Saxoniæ Corbejam struxit. In utroque autem monasterio et pietas et studia multum viguerunt. Imo monasteria hæc plantaria fuerunt primorum Bremensium Archiepiscoporum, qui Aquilonares regiones converterunt.

5 Malo zatim isti Molanus dodaje: Iz rečenoga je jasno da griješe neki stanovnici Berthema koji sv. Adalarda opisuju kao mlađega Hajmonova sina, odgojena u njihovu selu s divovskim konjem kojega imaju naslikana u crkvi: dok iz navedene povijesti proizlazi da je bio stariji sin, od oca, kako imaju čitanja blagdana, Bernarda, brata kralja Pipina. Ipak iz vjerodostojnih isprava, potpisanih i rukom samoga svetoga čovjeka, proizlazi da mnogo toga u Berthemu po njegovoj darovnici posjeduje Corbie, a nešto i sami stanovnici.

5 Paucis deinde interjectis subdit idem Molanus: Ex dictis liquet aberrare quosdam Berthemi incolas, qui S. Adalardum describunt Haymonis filium minorem natu, in suo pago nutritum cum giganteo equo, quem in templo depictum habent: cum ex citata historia constet eum fuisse majorem natu, ex patre, ut lectiones festi habent, Bernardo, fratre Pipini Regis. Constat tamen ex authenticis instrumentis, etiam ipsius sancti viri manu subscriptis, multa in Berthem, ex donatione ejus, a Corbeja, quædam etiam ab incolis possideri.

O sv. Adelardu i drugom Adelardu, njegovu učeniku i utemeljitelju saskoga Corbieja, mnogo će se reći pod 15. lipnja, kad bude govora o prenesenim relikvijama sv. Vida; premda opat Gerard u predgovoru te povijesti kori njezina pisca.

De S. Adelardo, alteroque Adelardo ejus discipulo et Corbejæ Saxonicæ Fundatore haud pauca dicentur ad XV Junii, cum de S. Viti translatis reliquiis agetur; quamquam Gerardus Abbas in Prologo illius historiæ auctorem reprehendat.

Životopis sv. Adelarda

Vita s. Adelardi

KOJI JE NAPISAO SV. PASHAZIJE RADBERT.

AUCTORE S. PASCHASIO RATBERTO.

Predgovor pisca.

Prologus auctoris.

Vrijedno je truda nasljedovati najučenije muževe koji su pobožnim osjećajem duše djelom pobožnosti oplakivali pogrebe dragih u Kristu, a plačući su ih popratili i divnim pohvalama. Jer, kao što je rekao blaženi Ambrozije u djelu Super Valentinianum, premda je pisanje o onome za čime tuguješ povećanje boli, ipak ponajčešće nalazimo smirenje u spomenu onoga za čijim gubitkom tugujemo, zato što nam se u pisanju, dok k njemu usmjeravamo um i upiremo pažnju, čini da on u riječi ponovno oživljava i sav utječe u srž našega uma. Uostalom, zadaća je potomstva da primjere njihovih kreposti povjerimo pismu, kako bismo i svoj dug ljubavi isplatili bližnjima i sinovima ne bismo uskratili primjere otaca koje trebaju nasljedovati. Znamo dakle da oni nisu propali nakon smrti, nego su blaženo preobraženi, da bi umirući prispjeli k besmrtnim radostima najviše sreće. Stoga ih ne treba posve izbrisati iz sjećanja, osobito takve kojima istrgnuće smrti nije značilo prestanak postojanja, nego prijelaz na bolje. Ne smije se naime tvrditi, prema ludosti nekih nevjernika, ono što Pismo kaže: Kratko je i mučno vrijeme našega života, i nema lijeka na svršetku čovjekovu, niti se zna za ikoga da se vratio iz podzemlja. Niti valja govoriti da smo rođeni ni iz čega i da ćemo nakon ovoga biti kao da nismo ni bili. Istinito je dakle i bez oklijevanja valja ispovijedati da je Krist uskrsnuo od mrtvih i umirući pobijedio smrt; tako da se na sličan način svi koji u Kristu umiru ne nalaze više mrtvi, nego štoviše u njemu živi i blaženi. Bog je naime Bog živih, a ne umirućih, jer se u onome koji živi svi koji su u njemu nalaze živi. Zato ih i Pismo običava nazivati usnulima.

Pretium operis est, viros quosque doctissimos imitari, qui pio mentis affectu, carorum in Christo funera pietatis opere deflevere, flendo quoque miris eos prosecuti sunt laudibus. Quoniam, sicut Beatus Ambrosius in opere super Valentinianum dixit, etsi incrementum doloris sit, id quod doleas scribere, tamen plerumque in ejus, quem amissum dolemus, commemoratione requiescimus, eo quod in scribendo dum in eum mentem dirigimus, intentionemque defigimus, videtur nobis in sermone reviviscere, et totus medullam nostræ mentis influere. Ceterum posteritatis negotium est, ut eorum exempla virtutum litteris commendemus, quatenus et nostrum caritatis debitum proximis persolvamus, et Patrum exempla, quos imitari debeant, filius non negemus. Novimus igitur eos non periisse post mortem, sed beatus immutatos, ut moriendo ad immortalia summæ felicitatis gaudia pervenirent. Idcirco non omnino penitus oblitterandi sunt a memoria, præsertim tales, quorum non desiisse hinc mortis evulsio fuit, sed in melius commutasse. Neque enim fatendum est, juxta quorumdam perfidorum insaniam, quod scriptura inquit: Exiguum et cum tædio est tempus vitæ nostræ, nec est refrigerium in fine hominis, et non est qui agnitus sit regressus ab inferis. Neque hoc diccendum, quod ex nihilo nati sumus, et post hæc futuri sumus, quasi non fuerimus. Verum igitur est et incunctanter profitendum, Christum resurrexisse a mortuis, et mortem moriendo vicisse; ut similiter omnes, qui in Christo moriuntur, non jam mortui, imo in eo vivi atque beati inveniantur. Deus enim vivorum est, et non morientium, eo quod in illo qui vivit, omnes qui in ipso sunt, vivi inveniuntur. Unde et scriptura eos dormientes appellare consuevit.

2 Stoga je najpobožnije, kao što rekoh, nasljedovati svete muževe, naime spomenutoga Ambrozija i blaženoga Jeronima, te ostale svete muževe dostojne nasljedovanja, koji su svojim dragima najrječitije sastavili nadgrobne govore. Premda ne mogu dosegnuti njihovo umijeće rječitosti, znaj ipak da ne nedostaje građe za govor: jer pisanjem želim obnoviti spomen na muža kojega gotovo cijeli svijet slavi kao sveta i divna: a kojega smo vidjeli i uživali ljubav njegove prisnosti, premda nedostojni, ne možemo o njemu posve šutjeti, iako smo neuki: da bismo, dok nam je uskraćeno gledati ga očima, zaslužili pratiti ga barem službom uma.

2 Quapropter officiosissimum est, sicut dixi, sanctos imitari viros, videlicet præfatum Ambrosium, et Beatum Hieronymum, reliquosque sacros imitabiles viros, qui suis epitaphia caris facundissime condiderunt. Etsi non assequi eorum jura facundiæ queo, materiam tamen loquendi scias non deesse: quia eum recolere scribendo cupio virum, quem sanctum et admirabilem universus pene prædicat orbis: quemque vidimus, et usi familiaritatis ejus amore, licet indigni, sumus, omnino tacere, quamvis indocti, nequimus: ut dum eum oculis videre negamur, saltem mentis officio prosequi mereamur.

3 Ali dok o tome počinjem razmišljati, u nutrini me obuzimaju dva posve suprotna osjećaja, naime žalost i radost. No žalostiti se zbog takve stvari zabranjuje Apostol; a radovati se priječi ne samo moja nego i iznenadna napuštenost svih nas. Kad se odvažu oba ta ploda pobožnosti, svakako se zbog nade vječnoga obećanja valja više radovati i veoma suosećati u radosti zbog tolikoga zaštitnika: tako da je već prošao kroz sretne borbe onaj za kojega se nimalo ne sumnja da je počinuo u Kristu i da će bez kraja blaženo boraviti. Ali budući da me više svladava plač ljubavi negoli malodušnost očaja, ne dvojim da mi treba oprostiti: osobito jer Apostol ne zabranjuje plakati, osim jedino da za usnulima ne tugujemo kao ostali koji nemaju nade. Posve je dakle jedno tugovati s očajem, a sasvim drugo tugovati i sućutno žaliti što smo zbog grijeha ovamo došli tako da se nakratko jedva činimo nečim malenim: stoga nesumnjivo suzama oprati grob dragih mora biti osjećaj dužne pobožnosti, a ne zablude.

3 Sed dum hoc cogitare incipio, duobus valde contrariis afficior intus, mœroris videlicet atque gaudii. Sed contrarii Apostolus pro tali negotio vetat; gaudere vero non solum mea, verum omnium nostrorum subita desolatio prohibet. Quibus utrisque taxatis stipendiis pietatum, gaudere magis, multumque congaudere profecto spe promissionis æternæ de tanto patrono oportet: itaque; per felices eum jam transisse agones, quem proculdubio requievisse in Christo, sine fine beate mansurum, minime dubitatur. Sed quia fletu amoris vincor potius, quam desperationis ignavia, mihi parcendum non ambigo: præsertim cum Apostolus non flere prohibeat, nisi tantum ut de dormientibus, tamquam ceteri qui spem non habent, non contrastemur. Ergo longe aliud est, cum desperatione contrariari; aliud vero dolere et condolere, quod sic peccati causa huc venimus, ut ad modicum vix parum aliquid esse videamur: unde proculdubio carorum lacrymis abluere sepulturam, debitæ pietatis affectio esse debet, non erroris.

4 S takvom se pobožnošću, premda trom umom, spominjem tebe, najdraži među muževima, oče Adelarde, uresu starosti, sliko svetosti, uzore kreposti: toliko te se, kažem, spominjem vezom ljubavi da se jedva mogu umjeriti između obaju osjećaja. Kad vidim kako je Gospodin Isus Krist oplakivao mrtvoga Lazara kojega je ljubio, i ne samo oplakivao nego se i potresao u duhu, nesumnjivo sam prisiljen plakati, lišen takva i tolikoga nebeskog proročišta. Uostalom, sama narav uči da drage ne smijemo zaboraviti, nego ih preporučiti kojim god umijećima možemo, kako bi se ljubav čvrsto držala u umu i kad je uklonjeno tjelesno viđenje, te kako ljubav koja se nekoć u umu zapalila ne bi umrla dok onaj koga ljubimo bolje živi. Stoga, najdraži mojim željama, po čijem grobu po običaju puka posipam cvijeće, želeći ukrasiti pogreb službom književnosti, kako mirisi tvojih kreposti ne bi ostali zatvoreni u grobu, nego nadaleko i naširoko mirisali kao primjer budućim vremenima. Ne smatram naime da treba, po običaju nekih, postaviti dječake s jedne i druge strane nad grob koji bi izmišljajući tvoje pohvale trebali pjevati, da bi poput tužaljki poticali srca slušatelja na plač i jecaje; nego ću zakone istine, da se ne bi zapustili zbog moje trome dokolice, povjeriti vjernosti pisma, te ću se tako, okrijepljen tvojim nagovorom, tebe sjećati kroza stoljeća. Niti ćeš moći biti istrgnut iz moje duše ako budem iznosio tvoje ime i tvoje pohvale. Vjerna mi je savjest da je sve što budem rekao manje od tvoje hvale: zato se nimalo ne stidim uvjeravati sebe u takvo što o tebi. Stoga tvoja sadašnja odsutnost, koja ostaje sa mnom, rađa u meni nove osjećaje suza: ipak tako da odsutna prisutnost čini da se radujem što si već sretan prispio k davno obećanim radostima.

4 Qua pietate, licet mentis ingenio segnis, tui recordor, virorum carissime Adelarde Pater, senectutis decus, species sanctitatis, forma virtutum: in tantum, inquam, tui recordor, amoris vinculo, ut vix admodum me valeam inter utraque temperare negotia. Qui dum video Dominum Jesum Christum, Lazarum, quem diligebat, flevisse mortuum, et non solum flevisse, verum turbatum esse spiritu; nimirum flere cogor, tali ac tanto cæli destitutus oraculo. Ceterum ipsa natura docet carorum non oblivisci debere, sed quibus possumus eos commendare ingeniis ut et dilectio in mente firma teneatur, visione carnis sublata; et amor in mente qui dudum accensus fuerat, dum melius vivat, quem diligimus, non moriatur. Unde, mi votorum carissime, cui superspargo more vulgi sepulchri jura ex floribus, ornare cupiens funus litterarum officiis; quatenus tuarum aromata virtutum non tumulo teneantur clausa, sed longe lateque in exemplum futuris fragrent temporibus. Neque enim more quorumdam censeo pueros hinc inde super tumulum constituere, qui tuas fingendo laudes debeant de cantare, ut instar lugubrium carminum ad fletus et gemitum audientium pectora concitent; sed veritatis jura mihimet torpentis otio ne abdicentur, litterarum fidei commendabo, atque ita tuo refrigeratus alloquio, tui per sæcula memorabor. Neque e meo poteris evelli animo, nisi nomen tuum laudesque depromam. Fidelis est mihi conscientia, quod quidquid dixero, a tua minus est laude: ideo persuadere mihi de te talia minime erubesco. Unde tua præsens absentia mihi manens, novos in me generat lacrymarum affectus: ita tamen, ut præsentia absens faciat gratulari, quod jam perveneris ad diu promissa gaudia felix.

5 Nemoj, molim te, reći meni koji plačem: Trebao si se radovati zbog mene radije negoli plakati, najdraži sine, osobito jer znaš da sam umakao ruglu svijeta i prispio k izvoru vječnoga života: kad bi me ljubio, svakako bi se radovao i suveselio, jer već uživam haljinu besmrtnosti i naslađujem se gledajući slavu veličanstva. Znam, oče moj, znam, kažem, da svukavši tjelesno ruho već uživaš nebesko gledanje: ali svladan sam, prožet pobožnom ljubavlju, te oplakujem tvoju sadašnju odsutnost, zbog čega mi se žalosnim čini sve što gledam dok uzdišući osjećam da nisi ovdje. I da se poslužim riječima Fortunata:

Kao što janje koje ljubi majku, odbijeno od vimena, tužno i tjeskobno luta travnatim poljima; sad bježi na ravnice parajući zrak blejanjem, sad se vraća u tor, ali mu bez majke nije ugodno;

Tako i ja tvojim riječima, oče, izričem da sam bez tebe. Dan tvoje smrti, kažem, kamo sreće da mi nije osvanuo, jer meni malenomu nije mogao biti gori niti je tvojima mogao svanuti okrutniji: stoga razmišljam što da radim ili što da učinim, ali gorak od tuge ne nalazim izlaza. Kako rekoh, budući da Apostol zabranjuje, ne usuđujem se mnogo plakati, iako želim; a slava tvoje svjetlosti nagovara me da se radujem, premda nerado. Već je naime za tebe, oče moj, prošla zima i minula je kiša. Došla je dakle svadba Jaganjčeva: uživaš među milinama raja: glas tvoj već je odjeknuo u mojim ušima: i čuo se glas grlice koji ovako govori: Kako smo čuli, sine, tako smo i vidjeli u gradu Gospodnjem: čuli smo doduše slavne stvari, ali gledamo još uzvišenije, u gradu Gospodina nad vojskama: kreposti dakle, a ne mana, jer ga je Bog utemeljio dovijeka na temelju vječnosti. Jasno doduše razumijem da ti takvo što pjevaš, ali uzdišem tugujući i tjeskobno jecam, daleko zasada odijeljen od tvoga društva. I što je još teže, svijet te slavi kao muža kreposti, a mi te niti dotičemo niti vidimo.

5 Ne, quæso, lacrymanti dicas: Gratulari de me potius quam flere, carorum fili debueras, præsertim cum scias me evasisse mundi ludibria, et pervenisse ad fontem æternæ vitæ: qui si me diligeres, gauderes utique et congauderes, quia jam fruor immortalitatis stola, et satior intuendo majestatis gloriam. Scio, mi Pater, scio, inquam, quia exutus carneis indumentis, cælesti jam frueris visione: sed vincor itaque, pio perfusus amore, præsentem tuam flere absentiam, quo mihi triste videtur omne quod intueor, dum te suspirans abesse sentio. Et, ut verbis Fortunati utar:

Qualiter agnus amans genitricis ab ubere pulsus, Tristis et herbosis anxius errat agris; Nunc fugit ad campos, feriens balatibus auras, Nunc redit ad caulas, nec sine matre placent;

Sic me de tuis Pater absentem suggero verbis. Dies, inquam, obitus tui mihi utinam non duxisset, quia nec poterat pejor esse mihi exiguo, neque sævior ulla tuis omnibus inlucescere: quo quid agam quidve faciam perpendo, sed mœrore amarus non invenio. Prohibente, ut dixi, Apostolo, multum flere volens non audeo; gaudere vero, quamvis invitus, tuæ claritatis gloria persuadeor. Jam enim tibi hyems, mi Pater, abiit, et recessit imber. Ergo venerunt nuptiæ agni: inter delicias paradisi frueris: vox tua sonuit jam in auribus meis: et audita est vox turturis, ita dicens: Sicut audivimus, fili, sic vidimus in civitate Domini: audivimus quidem gloriosa, sed cernimus potiora, in civitate Domini virtutum: virtutum ergo, et non vitiorum; quia Deus fundavit eam in æternum fundamento perpetuitatis. Intelligo quidem plane talia te canentem, sed suspiro dolens, et gemo anxius, longe interdum a tuo sejunctus consortio. Et quod serius est, orbis te virtutis virum prædicat, nec contingimus, nec videmus.

6 Znam dakle da ne želiš primiti ni ove pohvale, ti koji svoje nesumnjivo već držiš zapisane na nebu. Ondje si sebi posve načinio žitnicu i ondje je uvijek bilo prebivalište tvoga uma. Stoga, premda tražim za sebe ono što ulažem, ipak ti na tome čestitam jer uživaš ono što si ljubio: žalim sebe kojega si, odbijena od mlijeka, prebrzo ostavio: radujem se zbog tebe, ali plačem zbog sebe. Svladan dakle tvojim radostima, naposljetku ne odbijam zahvaljivati Bogu. Zahvaljujem doduše što smo te takva imali: ali svladava me osjećaj što smo ostali bez tebe prije negoli si nas kao drugove raja pridružio svome društvu. Zbog toga te zaklinjem, oče moj, pogledaj kroz rešetke, i kroz prozore, ako Gospodin dopusti, promotri sinove svoga zavjeta. Znam dakle kakvom si ljubavlju bio obdaren, kakvom vjerom čvrst i kakvom nadom dugo poput sidra privezan za Gospodina. Zato držim posve sigurnim da se taj tvoj trostruki konopac teško, štoviše nikada, ne raskida. Diviš se ne samo oblacima i zvijezdama pod nogama nego i visokoj ravnici neba, odjeven u snježnobijelu haljinu. Zato te molim da ne odgađaš smilovati se poniznima, koje si nekoć poticao na takvo što na bojnom polju. Jaka je, oče moj, kao smrt bila tvoja ljubav: zato te nije pobijedio nijedan neprijatelj niti svladala ikoja borba. Hrabro si pobijedio slasti svijeta i zato si, bez sumnje vjerujemo, okrunjen slavom pobjednika. Dođite, kćeri jeruzalemske, i vidite krunu kojom je okrunjen naš starac u vječnoj svečanosti, i kakvim je haljinama pozlaćen. Promotrite kako je još kao mladić pobijedio zloga neprijatelja, kako je nekoć kao dječak nogama zgazio svijet. Kad je kratko boravio u samostanu, odjednom je od učenika poniznosti postao učitelj kreposti: i onaj koji se dan prije činio sljedbenikom drugih, našao se kao vođa i predvodnik svojih suboraca u Kristu. Izabrao si naime sebi, dobri Isuse, novaka i dječaka: nije on izabrao tebe, nego si ti njega izabrao i predizabrao, pretečena tvojim milosrđem. Izabrao si ga kad mu je bilo gotovo dvadeset godina, kada je ljudska dob odviše nesretna, krhka i vrlo sklona grijehu: onda kada su svi tvoji novaci, izlazeći iz zemlje egipatske, od dvadeset godina i naviše, na tvoj poticaj upisani u knjigu života. A i kad ih ponovno Mojsije i Eleazar popisuju, svi te dobi i stariji koji mogu ići u rat ubrajaju se u nebeski zbor. Samo oni u taboru Gospodnjem razapinju šatore, samo oni izlaze u boj. Doista, jer je veoma čudesno pobijediti onda kada se čovjek naslađuje raznim mamcima, i slaviti pobjedu kada ga tjeraju mnogi poticaji. Dvadeset se naime dobiva kad se pet uzme četiri puta, ili kad se četiri zbroji pet puta. Kad se to tako zbroji, očito je da će za rat biti najspremniji samo oni koji su ostarjeli u dobi Staroga i Novoga zavjeta i bili odgojeni njihovom mudrošću. Njihova je dakle krepost najprikladnija za vojevanje; i najprije ih valja opomenuti da pobijede same sebe: osobito jer se tada neprijatelj, koliko god je u tijelu, služi većim lukavstvima obmane.

6 Novi igitur quod neque has velis accipere laudes, qui tuas jam in cælo scriptas proculdubio tenes. Ibi tuum prorsus feceras horreum, ibique tuum semper erat erat mentis habitaculum. Unde quamvis mihi exigam quod impendo, tibi exinde gratulor, quia frueris quod amasti: mihi doleo, quem depulsum a lacte velocius amisisti: jocundor tua causa, sed mea plango. Tuis itaque gaudiis superatus, tandem gratias Deo agere non recuso. Ago quidem gratias, quod talem te habuimus: vincor vero affectu, quia prius te carvimus, quam comites paradisi nos tuo adsciveris consortio. Propter quod obsecro, mi Pater, prospicias per cancellos, per fenestras quoque, Domino concedente, voti intuearis filios. Novi igitur, qua fueris caritate præditus, quave fide firmus, qualique spe diu velut anchora Domino religatus. Certissimum idcirco teneo, quod triplex iste tuus funiculus difficile, imo numquam resolvitur. Miraris non modo sub pedibus nubes ac sidera, sed etiam altam planitiem cæli, niveo candidatus habitu. Ideo precor ne differas misereri humilium, quos dudum ad talia provocabas in certaminis campo. Fortis, mi Pater, fuit ut mors dilectio tua: ideo nullo victus es hoste, nullo superatus agone. Vicisti oblectamenta mundi fortiter, et ideo coronaris, credimus, gloria triumphantis indubitanter. Venite filiæ Hierusalem, et videte diadema, quo coronatus est senex noster solennitate æterna, quibus ille inauratus est indumentis. Perpendite, quomodo adhuc invenis malignum vicerit hostem, quomodo puer mundum pedibus olim calcaverit. cum parum fuisset immoratus, subito humilitatis discipulus, factus est magister virtutum: et qui pridie pedissequus videbatur aliorum, inventus est dux et prævius suorum in Christo commilitonum. Elegeras enim, bone Jesu, tibi tyronem et puerum: non quidem ille te, sed tu illum elegeras et præelegeras, tua præventum misericordia. Eligisti eum ferme cum viginti esset annorum, quando infelix nimium ætas humana, fragilis et valde proclivis est ac peccandum: tunc quando omnes tyrones tui, cum exirent de terra Ægypti, a viginti annis et supra, in libro vitæ te conscripti sunt præmonente. Nec non et cum rursus a Moyse et Eleazaro recensentur omnes hac ætate et deinceps, qui possunt ad bella procedere, in cæleste collegium supputantur. Hi tantum in castris Domini figunt tentoria, hi soli procedunt ad bella. Sane quia mirum admodum est tunc vincere, cum oblectatur variis blandimentis; triumphare, multis cum impellitur argumentis. Viginti etenim fiunt, quinque quater ducti; aut quatuor quinquies supputati. Quibus ita collectis, constat eos tantum ad bella fore promptissimos, qui veteris ac novi testamenti ætate senuerint, et ejus sapientia fuerint educati. Horum igitur virtus est ad bellandum aptissima; et ut se vincant primum, monenda: præsertim cum tunc hostis, quantum in carne est, majoribus utitur decipiendi ingeniis.

Adelard ostavlja dvor i postaje monah.

Adelardus aula relicta fit monachus.

Budući da je bio kraljevskoga roda, unuk velikoga kralja Pipina i bratić cara Karla, u dvorskoj službi poučen svakoj mudrosti svijeta, odgajan zajedno s vladarom zemalja kod istih učitelja, radije je izabrao biti prijatelj pravednosti i istine negoli pristati uz nedopuštene stvari, premda mamljen mnogim laskanjima. Stoga se dogodilo, kad je isti car Karlo otjerao Dezideratu, kćer langobardskoga kralja Deziderija, koju je prije toga sebi isprosio za ženu čak uz prisege nekih Franaka, da se blaženi starac nikakvim nastojanjem nije dao nagovoriti, dok je još bio dvorski mladić, da onoj koju je kralj uzeo za života prve žene iskaže ikakvu službu pokornosti. Nego je na sve načine osuđivao takav brak i tugovao je mladić blažene naravi što su neki Franci time postali krivokletnici i što se kralj služi nedopuštenom posteljom, otjeravši vlastitu ženu bez ikakve krivnje. Raspaljen tom prevelikom revnošću, radije je izabrao još kao mladić ostaviti svijet negoli se miješati u takve poslove, kako bi bijegom pokazao da ne pristaje uz rođaka kojemu se nije mogao suprotstaviti zabranom. Stoga se vjeruje da je bio spreman umrijeti za pravednost ništa manje od Ivana, jer je jednakim žarom korio nedopuštenu kraljevu drskost i prezirao takvu ženidbu: ne obazirući se na prava srodstva da bi dao pristanak tijelu protiv Kristovih zakona, čije kršenje nije podnosio te ih je u svojoj duši stavljao na prvo mjesto. Stoga je radije htio s Kristom, plemenita duha, podnositi sramotu križa da posrami sve što je jako, negoli da bude posinjen u kraljevstvo i bude kraljev sin.

Qui cum esset regali prosapia, Pipini Magni Regis nepos, Caroli consobrinus Augusti, inter palatii tyrocinia omni mundi prudentia eruditus, una cum terrarum Principe magistris adhibitus, elegit magis justitiæ fore et veritatis amicus, quam in illicita consentire, etiam multis oblectatus blanditiis. Unde factum est, cum idem Imperator Carolus desideratam Desiderii Regis Italorum filiam repudiaret, quam sibi dudum etiam quorumdam Francorum juramentis petierat in conjugium, ut nullo negotio beatus senex persuaderi posset, dum esset adhuc tyro palatii, ut ei, quam vivente illa Rex acceperat, aliquo communicaret servitutis obsequio. Sed culpabat modis omnibus tale connubium, et gemebatpuer beatæ indolis, quod et nonnulli Francorum eo essent perjuri, atque Rex illicito uteretur thoro, propria sine aliquo crimine repulsa uxore. Quo nimio zelo succensus elegit plus sæculum relinquere adhuc puer, quam talibus admisceri negotiis, ut propinquo, quem contra ire prohibendo non posset, non se consentire fugiendo monstraret. Nec minus igitur Joanne pro justitia mori paratus fuisse creditur, qui pari annisu inlicitam reprehendebat Regis audaciam, et spernebat hujusmodi nuptias: nec considerans propinquitatis jura, ut carni assensum præberet contra leges Christi, quas violare non ferens, sibi in animo præponebat. Unde et voluit magis cum Christo mente ingenuus crucis ignominiamferre, ut fortia quæque confunderet, quam si etiam adoptaretur in regnum, ut esset Regis filius.

8 Prezrevši dakle bogatstva faraonova kraljevstva, prispio je naposljetku dotle da kao monah, poput Mojsija u pustinji, uživa u Božjim razgovorima. Nije naime još tako obuven u svijet mogao gledati nebesko viđenje na gori: nego svukavši sve to i posvećen, djelovanjem Božje milosti, postao je učenik Spasiteljev. Čitao je naime: Ako se tko ne odrekne svega što posjeduje, pa i samoga sebe, ne može biti moj učenik. Nije dakle ni ne znao da je lakše devi proći kroz iglene uši negoli bogatašu ući u kraljevstvo nebesko. I zato je odložio tovare magarčića kako bi lakše trčao uskim i tijesnim putem Božjih zapovijedi. Odloživši ih, u Corbieju je, štoviše u samome Kristu, ondje potražio izvor poput onoga Davidova jelena. Gdje

8 Despiciens itaque Pharaonis regni divitias, pervenit tandem, ut monachus velut Moyses in eremo Dei frueretur aloquiis. Neque enim adhuc sæculo ita calceatus, poterat cæleste visum in monte videre: sed exutus his omnibus et sanctificatus, Dei agente gratia, discipulus factus est Salvatoris. Legerat ergo, Nisi quis renuntiaverit omnibus quæ possidet, adhuc et semetipsum, non potest meus esse discipulus. Neque igitur ignorabat, quod facilius sit camelum per foramen acus transire, quam divitem in regnum cælorum intrare. Et ideo deposuit aselli onera, ut facilius arctam atque strictam viam mandatorum Dei curreret. Quibus depositis, Corbeiæ, imo Christi ibidem expetiit fontem, velut cervus ille Davidicus. Ubi

Revnosno i pobožno obavlja službu vrtlara.

Munus hortulani sedulo et pie obit.

Tada je, dakle, tvoj, Kriste, po dobi dječak, a po duhu plemenit, oborio zamke svijeta: tada je odložio oružje kralja Šaula da bi se samim kamenom, koji je nosio u grudima, srušio silni zavodnik duša. Napokon je izabrao nositi tebe u svom srcu: da po tvome poticaju vojuje protiv zlih duhova u nebeskim prostorima. Što da kažem više? Tako je stupio na bojno polje i stigao u samostan, gdje je kucajući godišnjim zavjetom napokon ušao na vrata pravednosti, kroz koja ulaze samo pravednici. Zatim je stigao do vrata, ojačan krepošću, koja jedina svakoga od svojih vodi u život. Ušao je, naime, na uzak i tijesan put, koji je za malobrojne, da bi raširenim srcem trčao putem Božjih zapovijedi s bistrošću najpronicavije vještine. A kad je već dugo tako sav procvjetao usred redovničke stege da se vjerovalo kako je više u nebeskom nego u zemaljskom, oci su, vođeni ne znam kakvim osjećajem kao po kraljevskoj zapovijedi, postavili njega za vrtlara. Radujući se kao dobar Kristov borac, kao da je usred rajskih naslada, tako se poslušan radovao u duši: znao je, naime, da je Gospodin bio pokopan u ovakvoj spilji, i ondje da se ukazao Mariji kao vrtlar, znao je da je na istome mjestu uskrsnuo, a također da su se ondje ukazala anđeoska viđenja. Stoga je uistinu iskapajući blago u vrtovima duše, višestrukim pomastima mazao Isusovo tijelo.

Što misliš da je tada govorio, potvrđen takvom službom? Ako se ne varam, govorio je, ako ne glasom, a ono osjećajem duše, govorio je, kažem: „Neka dođe dragi moj u vrt svoj zasađen krepošću i neka jede plod svojih voćaka.” Bilo je, dakle, u njegovoj duši raznovrsnog povrća kreposti, i stoga se ne dvoji da je rekao: „neka jede plod svojih voćaka”; svojih, kažem, jer nije pljeskao sebi, nego Gospodnjoj milosti, ako je u duhu nosio što dobro. Neka drugi više obrađuju poljske poslove nego kreposti duše, opravdavajući se poslušnošću: ovaj, ne propuštajući takvo što, posvetio je Gospodinu svoju dušu, vrt naslada. Učinio je, naime, ono za što se sjećao da mu je od Njega rečeno: „Stavi me kao pečat na svoje srce.” Ograđen tom zaštitom, u duši se više naslađivao Gospodnjim razgovorom nego poslovima vremenitih stvari: jer uistinu je dragi njegov Krist bio sišao pohađati vrt njegove duše, sišao je svakako u gredicu mirisa i u njoj se hranio slastima kreposti. A vrt naslada nazvan je rajem zato što se pod njim razumije ljudski um, jer se Eden tumači kao vrt naslada. Odatle su ga neki i nazvali cvatućim. Sišao je, dakle, u njega Krist da nabere ljiljane čistoće i vidi jesu li već proklijali mogranji.

A duša je dobrog čovjeka, kao što rekoh, vrt pun slasti krepostima, i tako napokon drugi raj. Ondje se žanje smirna, to jest umrtvljivanje udova, s mirisima kreposti. Bere se ruža mučeništva obojena krvlju: sjaje plodovi dolina, orošeni nebeskim poukama: klijaju mogranji zbog miomirisa dobrih djela, a povrh toga, ako se što iznutra krije, plameni pobožni žar ljubavi prema Bogu. Odatle je, brate, ako hoćeš zapaziti, da je naš starac bio sav ljubazan i blag, odatle da je bio sposoban za svaki govor čistoće. Ne čini li ti se da su med i mlijeko tekli s njegova jezika, kad se tako ulijevao svojim govorom da je ponekad druge činio kao opijenima od svetosti, a sve povezane sa sobom zbog prevelike slatkoće? A što su drugo bile njegove usne nego saće koje kaplje, i da kažem uzvišenije, što drugo nego oruđe Duha Svetoga? Inače ljudska mudrost ne bi mogla shvatiti ono što je govorio. Napokon, riječi pune dara svetosti tekle su kao nebesko proroštvo.

Iz želje za većim mirom odlazi na Kasino. Ubrzo je nevoljko pozvan natrag u Galiju.

Kad je pak on tako daleko i dugo bio vođen Duhom Svetim, kaže se da se sjetio zapovijedi Abrahamu, gdje Pismo veli: „Iziđi iz zemlje svoje, i od rodbine svoje, i iz doma oca svojega, i dođi u zemlju koju ću ti pokazati.” Kad je takvo što razmotrio u sebi, počeo je u sebi razmišljati i govoriti da još nije djelom ispunio ovu vrstu zapovijedi. Jer ako je u duhu ostavio tlo svoga rođenja, smatrao je da je još tijelom prisutan. Iako je prema evanđeoskoj zapovijedi već bio ostavio oca, ili majku, ili rođake da bi se smatrao dostojnim Božjim učenikom, još se više žalostio jer su ga, premda zbog njegova dostojanstva, ipak češće pohodili srodnici i znanci nego što je to želio duh čovjeka željnog mira. Zbog toga se dogodilo da je odmah kao drugi Ilija krenuo u bijeg, bježeći ne pred Jezabelom, nego pred požudom tijela. Tražio je, naime, strogi Kristov vojnik da pobjegne kako bi u bijegu potpunije pronašao samoga sebe. I tako je onaj koji je nedavno bio poduprt mnogim uslugama ulagivanja postao putnik u tuđini, nemajući s Kristom, što je uzvišen način imanja, ni gdje da položi glavu. Tako bježeći od sebe da bi pronašao sebe, stigao je sa sobom u snazi riječi sve do gore Kasina, ne želeći upoznati brige domovine niti da se o njemu razglašavaju pohvale vjetrom taštine. Mislio je, naime, da je samo htio toliko spoznati, još ne odvojen od mana, dokle god bi boravio unutar međa domovine. I da se ponovno ne bi spleo u nove đavolske mreže, izišao je idući preko sebe, da bi na neki način mogao posvjedočiti izvješćem istine: „A živim, ali ne više ja, nego živi u meni Krist.”

12 Ali kad je tako svjestan došao na Kasino, koji se smatrao izvorom i početkom svega redovništva, primio ga je doduše otac samostana, ali po Božjoj providnosnoj odluci ondje je mogao ostati samo kratko. Priča se, naime, da mu je odmah neki pustinjak u Duhu Božjem prorekao tko je i odakle je, i zbog kojeg je razloga dotle došao. A zatim je ubrzo prorekao da će doći kraljevi glasnici koji će ga zatražiti natrag i vratiti na njegovo mjesto. Kad je to on čuo, silno se uznemirio što mu želje ne idu povoljno. Uzevši odmah opata toga mjesta, iznio mu je sve svoje prilike, moleći i zaklinjući da mu, ako bi ikako mogao pobjeći, milostivo odobri da se njegovo ime ubuduće ne čuje ni izdaleka.

13 Ali Bog je ubrzo preduhitrio njihove namjere, i dok oni odgađaju razrješenje, odmah biva preduhitren glasnicima. Oni su ga zadržali i vratili u domovinu. Što misliš, kako mu je bila gorka duša, kako tužna, jer se nevoljko vraćao na međe domovine i u slatka polja vlastitoga tla! Neka, dakle, čuju takva čovjeka naši sugrađani redovnici, koji tromi počivaju namazani čađom sjena: neka čuju oni koji za sobom vuku mnoštva svjetovnjaka: neka čuju, kažem, da nije dovoljno sigurno da se daju zavesti osjećajima svojih roditelja. Krist, dakle, ne poznaje majku i ne mari za braću da bi nam pokazao pravo duhovno bratstvo. „Tko god”, kaže, „vrši volju Oca mojega koji je na nebesima, taj mi je brat i sestra i majka.” Zatim odvraća učenika od pogrebne dužnosti da mu ne bude dopušteno pokopati oca prema dugom tjelesnog prava: „Pusti”, kaže, „neka mrtvi pokapaju svoje mrtve, a ti idi za mnom.” Sve je to, dakle, znao naš pobožni starac i stoga je žurio pobjeći iz sredine svojih sugrađana. Sjećao se, naime, da Isus nije učinio čudesa u domovini, i da prorok nije bez časti osim u svome zavičaju. A ovaj, lišen časti svijeta, zato je žurio izići iz veza svojih dragih da bi uistinu mogao sebi pribaviti čast duha i, da kažem uzvišenije, na zemlji živjeti anđeoskim životom. Činilo mu se da ne može postati dovoljno siromašan usred svojih roditelja, koji su bili moćni kraljevskom čašću i sjali obiljem bogatstva. I zato, raskinuvši veze slavnog imena, htio je postati siromašan bez častoljublja, nekoć bogat. Ali izvanredan preziratelj samoga sebe postaje uresniji siromaštvom, sjajniji bijegom, uzvišeniji neznatnošću poniznosti: i da se poslužim riječima bl. Jeronima, neka budu neki bogatiji redovnici nego što su bili svjetovnjaci: neka posjeduju bogatstva pod siromašnim Kristom, koja nisu imali pod bogatim i varljivim đavlom, da Crkva uzdiše nad njima bogatima, koje je svijet prije smatrao prosjacima: a naš Adelhard, gazeći sve što je svjetsko, pobijedio je u svom držanju i sve što je svjetsko zgazio pod nogama.

I dok je tako miran već kao pobjednik sjedio u visokoj tvrđavi duha, po uređenju Božje providnosti ponovno mu se određuje novi red borbe. Ne dugo nakon što se vratio, uz pristanak samog samostanskog oca, događa se da se, ne mnogo različit, to jest drugi Augustin, za života prethodnika bira nasljednik, osim što je onaj bio biskup, a ovaj je postavljen na mjesto opata: obojica se ipak pokazuju kao savršeni Božji upravitelji. Bio je pak taj blaženik poput pratitelja spomenutog oca Augustina, najsjajniji nasljedovatelj djela, prilično oštra duha, spremne volje, bogat rječitošću, slatkorječan u govoru, čineći slušatelju toliku korist da si njegov jezik jedva mogao vjerovati da je išta drugo nego pero Duha Svetoga. Službu njegova propovijedanja preporučivale su suze, a tvrdoću srca omekšavao je uzdah. Tekao je, dakle, od njega kasni pljusak suza kako bi duše obilnije primile sjeme za donošenje ploda i kako bi takvim osjećajem ljubavi blago smirivao srce slušatelja.

13 Glas mu se činio punim miline krepkosti i jačim od svake postojanosti, a on sam, sjajna tjelesna lica, smatran je punim punine Duha Svetoga. Bio je, prema Horaciju, ono što se velikim pohvalama uzdiže:

Čvrst, i u samome sebi sasvim gladak i zaokružen.

Čvrst, naime, u vjeri, postojan i čvrst u kreposti toliko da se činilo da ni pred čim ne drhti i ni u što ne sumnja, pa i kad bi se sav svijet srušio slomljen strahom. Ipak, ako bi ga kadikad pogodila kakva oluja straha, ponekad je nadvladavao nadom, a ponekad pobjeđivao razumom: svjetovni ga strah, pak, nigdje nije mogao probosti uzdižući se. Gladak i zaokružen u samome sebi, štoviše u Gospodinu, kaže se da je bio zato što se nije samo samome sebi prilagođavao krepostima i običajima, nego je bio i prikladan svima i najdostojniji ljubavi, u tolikoj mjeri da je bio sve svima i gotovo svima zadobivao. Bio je, naime, plemenit po tijelu, ali plemenitiji po običajima: pun Božje mudrosti, ali ne bez djela: lijepa lica, ali ljepši po vjeri i svetosti: bogat podrijetlom, ali bogatiji dobrotom, jer je bio izdanak rođen od nebeskog izdanka.

Djela koja je učinio u Italiji: ugled kod Pape i Cara.

Sav je, dakle, bio zaodjenut u novoga čovjeka i, koliko je to ovdje smrtnicima dopušteno, obnovljen u dubini Gospodina. Njegova je zaprega bila četveropreg kreposti: a kotači toga četveroprega bili su razboritost, pravednost, jakost i umjerenost. Nadalje, u njemu je bila tolika razboritost da se činilo da iz njegove duše izvire vrelo savjeta. Vidio je, naime, istodobno prošlo, sadašnje i buduće, da bi o pojedinostima predvidio što treba činiti ili što se Božjim savjetom pokazuje da treba slijediti. A koliko je težio za pravednošću, svjedok je Francuska i sva kraljevstva zemaljska, podložena njegovu savjetu, a ponajviše Italija, koja mu je bila povjerena da kraljevstvo i njegova kralja Pipina Mlađega korisno, pravedno i razborito te časnije oblikuje za stanje države i štovanje vjere, gdje je zaslužio toliku pohvalu da su ga neki, kako se pripovijeda, proglašavali zbog ljubavi prema kreposti ne čovjekom, nego anđelom. Priznaju, naime, da nikada u sudu nije gledao na nečiju osobu, niti je, prema pučkoj izreci, njegov duh bio slomljen zlatnom šakom. Jedini je, kako kažu, mogao neozlijeđen prijeći rijeku pohlepnog Aheronta i kroz godine se vraćati iz Alpa bez pogibelji sljepoće, pred kojim je spremno drhtala oholost ponosnih, a radovala se poniznost krotkih. Odmah je, naime, pri dolasku uklonio svaku tiransku vlast odatle, onih koji su kao nepravedni razbojnici bjesnjeli u narodu, i to tim drskije što su se dopušteno pomagali pravom gospodstva, odakle su i svu zemlju pustošili najgorom vlašću. Najprije je, dakle, ovima vratio mir, a zatim je kao pobožan sudac svakome vratio njegova prava. Tolika je, dakle, bila u njemu snaga mudrosti da se umjesto šibe stroga suca služio riječju i bez odgađanja svakome određivao ono što je bilo pravedno. Učinio je, dakle, da svatko ispunjava svoju dužnost i da nitko ne prisvaja tuđe pravo. Bio je, pak, rizničar siromaha, baština udovica, a otac siročadi, tješitelj ožalošćenih, mišica nemoćnih i možda bič onih koji se ohole. Ipak je sve spuštao s oholosti duha domišljatom bistrošću i nikoga nije sasvim slamao, osim onoga za koga je vidio da je nepopravljiv.

17 I tako, snažan u kreposti, blag i krotak, stigao je do rimskih krajeva, gdje ga je papa Lav, tadašnji vrhovni svećenik, primio s tolikom iskaznicom prisnosti da se zna da prije toga nije tako primio nikoga od Franaka. Odatle neki naši pripovijedaju da mu je u šaljivom raspoloženju rekao: „Franče”, veli, „pouzdano znaj da ako te nađem drukčijim nego što te smatram, više nije potrebno da ovamo dolazi ikoji od Franaka kojemu bih trebao vjerovati.” Iz toga se uistinu očituje koliku je težinu imao taj čovjek, čije bi iznevjerenje vjernosti pokazalo da je sav franački rod nepouzdan, i kolike je postojanosti bio.

18 Ali koliki je, ponajviše pokazuju djela ispunjenog obećanja i svjedoče pisma koja je o toj vjernosti, koju treba čuvati među ljudima, nedavno uputio caru Lotaru, govoreći među ostalim ovako: „Što misliš”, veli, „kneže, ako je vjernost često usred prolivene krvi i oružja onih koji bjesne, čak i među poganima, imala toliku snagu da se svatko povjeravao prisegama vjernosti drugoga, koliko mora vrijediti savez kršćanina, obećan u istini? Neka te nitko ne zavara, zaklinjem te”, veli, „care, jer kad se povrijedi vjernost protiv nekoga, u njoj se ne prezire čovjek, nego Bog svjedok i istina.”

Iz takvih je riječi bez sumnje očito da bi lakše bilo da se slome željezni okovi nego da se onečaste obećanja vjernosti ovoga čovjeka, osobito kad je u cijelim njegovim grudima sjalo samo vrelo istine i čista jednostavnost. Ako bi ga pažljivo promotrio, u njemu je bio duh utisnut Kristovim pečatom, i zato ni u čemu nije mogao biti pokvaren.

Nasljeduje kreposti različitih svetaca.

Duša mu je, pak, bila poput rajskoga vrta, zatvorenog zidom vjere, zasađenog vrstama svih kreposti. Od ovoga je čovjeka nasljedovao poniznost, od onoga blagost, a od drugoga je slijedio umjerenost u hrani i skroman izgled odjeće: od onoga je imao i strpljivost, a od ovoga krotkost. Uz čest je pak uzdah ustima izgovarao takvu riječ pobožnosti: „Na kome ću počinuti, ako ne na poniznom i mirnom i onome koji drhti pred mojim riječima?” Ti znaš, dobri Isuse, zašto je takvo što marljivo ponavljao u osjećaju duše: imao je, naime, u sebi jasno i prikladno za uvjeravanje ljudi u svetost, čuvao je u duši sve tvoje zapovijedi koje su mu bile povjerene i odatle je raspravljao sa sobom, imajući pred očima riječi tvojih zapovijedi, i tako je jednim pogledom duha razmatrao živote svih svetaca, čije je primjere kreposti marljivo prebirao da bi iz svega toga sabrao jednoga savršenog čovjeka, punog Boga i urešenog vršenjem vjere.

20 Piše, naime, Tulije, kralj latinske rječitosti, u 2. knjizi de inventione rhetoricæ artis, da su u vrijeme kad su Krotonjani cvjetali u bogatstvu, i kad su se smatrali sretnima te su htjeli hram svoje vjere izvanredno obogatiti slikama, pozvali nekoga Zeuksida, koji se činio da nadmašuje umijećem sve slikare, te su ga uzeli uz veliku cijenu da im naslika sliku neke Helene, djelo koje će ostati čudesno. On ih je odmah upitao imaju li kakvih lijepih djevica, a oni su čovjeka smjesta odveli u vježbaonicu i pokazali mu mnoge mladiće obdarene velikim ugledom, jer su kući s najvećom pohvalom donijeli najčasnije pobjede iz gimnastičkog natjecanja. Kad se on silno divio likovima i tijelima mladića, oni rekoše: „Kod nas su djevice sestre ovih, a po njima možeš naslutiti kolikog su ugleda.” A on reče: „Dajte mi ih, molim vas, da dok slikam prenesem sve što je najljepše na sliku jednoga predmeta koji ste odlučili zatražiti.” Pokorivši se tome, slikar je izabrao petoricu čiji je oblik po svome sudu ocijenio da je ljepote. Nije, naime, smatrao da u jednome tijelu može naći sve što je tražio za ljepotu, zato što priroda u jednostavnoj vrsti nije u svemu ispunila savršenstvo, kao da drugima neće imati što podariti ako jednome ustupi sve.

21 Tako je, dakle, i naš starac, stupajući u vježbaonicu ovoga života, nakon što je opran na vrela krštenja i nakon odricanja od svijeta, čistim pogledom duha zapazio različite ljude koji teže različitim ciljevima. Jedne je, doduše, vidio kako se znoje za počasti svijeta i radosti sadašnjega života, druge pak za raskoš i tjelesnu požudu, neke da teže za pravednošću, a također i neke da gledaju na budući život. Ipak je od svih koje je mogao spoznati izabrao pet djevica, koje pobožnim uljem ljubavi neprestano ukrašavaju svoje svjetiljke i spremaju se izići u susret zaručniku i zaručnici, te ih je nasljedovao budnim duhom da ga ne bi možda lopov, došavši noću, zatekao na spavanju i odnio. Čuo je također iz gimnastičke pjesme svetaca kako su dostojne časti pobjede, i iz svega toga u sebi je preoblikovao jednu Kristovu sliku. Ondje, u jednome naime Bogu i čovjeku Kristu Isusu, pronašao je sve što je ljepote i uresa vječnoga života preko onoga što se može zamisliti. Ali savršenstvo koje je u svim udovima Crkve priroda uskratila, milost je podarila, da Bog bude sve u svemu. Stoga se u svemu trudio da već u svemu nađe Krista. Zbog toga su ga neki, kako donose epistolæ Magistri Albini, nazivali Antunom, a neki pak, kao što je gore rečeno, Aurelijem Augustinom. Činio je, naime, ono Grgurovo, a drugo bl. Silvestra.

Tunc ergo tuus Christe ætate puer, mente ingenuus, prostravit mundi illecebras: tunc deposuit arma Saul Regis, ut te solo lapide, quem gestebat in pectore, prosterneretur ingens animarum delusor. Te denique elegit secum in præcordiis ferre: te auctore contra spiritalia nequitiæ in cælestibus dimicare. Quid plura? ita certaminis campum ingressus, pervenit ad cænobium: ubi annuo pulsans voto, tandem introivit portas justitiæ, per quas soli justi ingrediuntur. Deinde pervenit ad portam, virtute mactus, quæ sola suos quosque ducit ad vitam. Ingressus namque est arctam et strictam viam, quæ paucorum est, ut dilatato animo, viam mandatorum Dei curreret sagacissimæ artis ingenio. Atque cum jam diu ita totus effloruisset inter monasticam disciplinam, ut magis inesse cælestibus quam terrenis crederetur; nescio quo ducti Patres affectu quasi ex jussu regio hortulanum eum constituunt. Qui gaudens ut bonus athleta Christi, ac si inter paradisi delicias, ita obediens lætabatur animo: sciebat namque Dominum in hujusce sepultum fuisse spelæo, ibique eum Mariæ ut hortulanum apparuisse sciebat eodem in loco eum resurrexisse, etiam inibi visiones Angelicas apparuisse. Unde profecto thesaurum effodiens in hortis animi, multiplici corpus aromate ungebat Jesu.

Quid tunc putas dicebat, tali adstipulatus officio? Ni fallor, dicebat (si non voce, mentis tamen affectu) dicebat, inquam: Veniat dilectus meus in hortum suum virtute consitum, et comedat fructum pomorum suorum. Erant igitur illi in animo diversa virtutum olera; et idcirco dixisse non ambigitur, ut comedat fructum pomorum suorum; suorum, inquam, quia non sibi, sed Domini applaudebat gratiæ, si quid boni mente gestaret. Alii labores agrorum superexcolant, quam virtutes animi, obedientiæ causa defensi: iste talia non omittens, hortum deliciarum animam suam Domino consecraverat. Fecerat enim quod ab eo sibi dictum meminerat: Pone me sicut signaculum erga cor tuum. Quo præsidio vallatus, secum in animo Domini magis delectabatur colloquio, quam rerum negotiis temporalium: descenderat enim profecto dilectus ejus Christus hortum animi illius invisere: descenderat utique ad areolam aromatis, et in eo virtutum deliciis pascebatur. Hortus autem deliciarum eo vocatus est paradisus, quod intelligitur mens hominis, quia Eden hortus deliciarum interpretatur. Unde et quidam florentem eum dixerunt. Descenderat ergo in eo Christus, ut lilia colligeret castitatis, et videret si jam mala Punica germinassent.

10 Est autem boni viri animus, ut dixi, hortus plenus deliciarum virtutibus, atque ita alter denique paradisus. Metitur ibi myrrha, membrorum scilicet mortificatio, cum virtutum aromatibus. Colligitur rosa martyrii sanguine rubricata: nitent poma convallium, cælestibus disciplinis irrorata: germinant mala Punica, propter odoramenta bonorum actuum: absque eo, si quid intrinsecus latet, Dei flagrans pius ardor amoris. Inde est, frater, si velis advertere, quod noster senex totus amabilis et suavis erat: inde, quod aptus omni eloquio puritatis. Nonne tibi videtur mel et lac ex ejus lingua manasse, qui ita se suo influebat eloquio, ut nonnunquam alioquos quasi ebrios redderet sanctitate, omnes vero sibi connexos præ dulcore nimio faciens? Et quid aliud erant ejus labia, quam favus distillans? et ut altius dicam, quid aliud, quam organum sancti Spiritus? Alioquin humana non potuisset apprehendere sapientia, quæ loquebatur. Plena denique sanctitatis munere verba cælesti manabant oraculo.

Majoris quietis studio Cassinum petit. Mox revocatur in Galliam invitus.

Qui cum idem ita longe diuque a sancto ageretur Spiritu, recordatus præcepti Abrahæ fuisse dicitur, ubi inquit Scriptura: Exi de terra, et de cognatione tua, et de domo patris tui; ac veni in terram, quam monstravero tibi. Qui cum secum talia contulisset, cæpit intra se meditari et dicere, quod nondum hoc præcepti genus opere complevisset. Qui si mente reliquerat nativitatis solum, reputabat quod adhuc corpore interesset. Etsi juxta Evangelii præceptum, patrem, aut matrem, aut cognatos jam relinquerat, ut Deo dignus haberetur discipulus, adhuc etiam amplius molestabatur: quia licet pro dignitatis genere, sæpius tamen eum invisendo propinqui et noti frequentarent, quam quieti viri animus proposcisset. Quō factum est ut illico alter Elias fuga laberetur, non Jezabel sed carnis fugiens voluptatem. Quærebat enim severus Christi miles effugere, ut sese fugiendo plenius inveniret. Atque ita qui dudum fuerat multis fulcitus blandimentorum obsequiis, factus est hospes peregrinationis: non habens cum Christo (quod egregium habendi genus est) saltem ubi caput reclinet. Itaque sic se fugiens, ut se inveniret, pervenit secum in fortitudine verbi usque ad montem Cassinum, nolens patriæ cognoscere curas, neque prædicari de se vento jactantiæ laudes. Cogitabat autem solum se velle tantum percepisse, necdum divisum a vitiis, quousque moraretur infra patriæ fines. Et ne rursus novis diaboli retibus ligaretur, exivit ultra se vadens, si quo modo posset relatu veritatis edicere: Vivo autem jam non ego, vivit vero in me Christus.

12 At ubi ita conscius venit Cassinum, quod totius fons religionis et origo putabatur, susceptus quidem a Patre monasterii; sed Dei disponente judicio, ibi eum paullulum licuit immorari. Fertur namque, quod illico quidam ei anachoreta in Spiritu Dei prædiceret, quinam et unde esset, et ob quam causam eousque advenisset. Ac deinde post modicum prædicit adventuros Regis nuntios, qui eum repeterent, suoque in loco restituerent. Quod ille audiens, turbabatur plurimum, quod votis prospera non succederent. Qui assumens illico Abbatem loci illius, retulit ei sua quæque, rogans atque obsecrans si quo modo posset effugere, clementer annueret, quo nomen illius ultra etiam nec a longe audiretur.

13 Sed præoccupavit Deus mox eorum consilia, et dum moras faciunt evolvendi, continuo præoccupatur nuntiis. Qui tenentes eum reduxerunt in patriam. Quid putas, quam amarus erat animus, quam mæstus, quia ad patriæ fines et dulcia proprii soli arva invitus rediret? Audiant igitur hujusmodi virum nostri concives Monachi, qui lenti requiescunt umbrarum delibuti fuligine: audiant, qui post se sæcularium greges trahunt: audiant, inquam, quod non satis tutum sit, suorum se deliniri parentum affectibus. Christus ergo matrem nescit, et ignorat fratres, ut veram nobis mentis ostendat fraternitatem. Si quis, inquit, fecerit voluntatem patris mei, qui in cælis est, ipse meus frater, soror, et mater est. Deinde revocat discipulum ab officio funeris, ne patrem liceat sepelire debito carnis jure: Sine, inquit, mortuos sepelire mortuos suos, tu autem sequere me. Hoc igitur totum noverat pius senex noster, et ideo fugere festinabat e medio civium suorum. Recordabatur namque, quod Jesus non sit signa operatus in patria: neque Propheta sit sine honore, nisi in proprio solo. Hic autem honore mundi expoliatus, idcirco festinabat exire carorum vinculis, ut vere posset sib mentis honorem adsciscere, atque, ut altius dicam, Angelicam in terris degere vitam. Videbatur non satis pauper posse fieri in medio parentum suorum, qui regni pollebant honore, et divitiarum copiis renitebant. Et ideo disruptis vinculis clari nominis, voluit pauper fieri sine ambitione, quondam locuples. Sed sui contemptor eximius paupertate fit ornatior, fuga clarior, vilitate humilitatis sublimior: et ut B. Hieronymi verbis utar, sint nonnulli ditiores monachi, quam fuerant sæculares: possideant opes sub paupere Christo, quas sub locuplete et fallace diabolo non habuerant: ut suspiret eos Ecclesia divites, quos mundus tenuit ante mendicos: Adelhardus vero noster mundi omnia calcans, vicit in schemate, et cuncta quæ mundi sunt, sub pedibus attrivit.

Et dum ita quietus jam victor celsa sederet in mentis arce; dispensante Dei providentia, rursus ei novus constituitur pugnandi ordo. Agitur namque non longe postquam redierat, proprio consentiente monasterii Patre, ut nec multum longe dispar, id est, alter Augustinus, vivente prædecessore successor eligatur: nisi quod ille Episcopus fuerit, iste vero Abbatis loco subrogatus sit: utrique tamen perfecti Dei dispensatores inveniuntur. Erat autem idem beatus præfati Patris Augustini velut pedissequus, operum clarissimus imitator, satis acutus ingenio, voluntate promptus, eloquentia dives, dulcifluus affatu, auditorem tanto afficiens fructu, ut linguam ejus vix aliud, quam calamum sancti Spiritus credere potuisses. Prædicationis ejus officium lacrymæ commendabant, et cordis duritiam gemitus molliebat. Fluebat itaque lacrymarum ab eo serotinus imber, quatenus mentes uberius semen fructificandi caperent, et cor audientium hujusmodi sensu caritatis amore mulceret.

13 Vox ejus plena viroris gratia, et omni constantia fortior videbatur: ipse vero vultu corporeo nitens, plenus pinguedine sancti Spiritus credebatur. Erat autem, juxta Horatii, quod magnis laudibus prædicatur,

Fortis, et in seipso totus teres atque rotundus.

Fortis siquidem fide, constantia et virtute solidus in tantum, ut nil trepidans, nihilque dubitans videretur, etiamsi totus terrore infractus orbis laberetur. Verumtamen si aliqua terroris procella impulsus esset aliquando spe superabat, aliquando vero ratione vincebat: timor autem mundialis eum nusquam potuit subrigendo transverberare. Teres autem et rotundus ideo in seipso, imo in Domino dicitur fuisse, quia quia non solum sibimet virtutibus ac moribus aptabatur; verum etiam omnibus congruus erat, et amore dignissimus: in tantum ut omnia omnibus esset, et pene cunctis lucrifieret. Erat siquidem carne nobilis, sed nobilior moribus: plenus Dei sapientia, sed opere non vacuus: pulcra facie, sed fide ac sanctitate pulchrior: dives progenie, sed ditior almitate, quia propago erat natus de propagine cæli.

Res ab eo in Italia gestæ: apud Pontificem et Imperatorem auctoritas.

Totus igitur novo homine indutus erat, et quantum hic mortalibus fas est, in intimo Domino recreatus. Equitatus ejus erat quadriga virtutum: rotæ vero quadrigæ illius, prudentia, justitia, fortitudo et temperantia. Porro prudentia tanta illi inerat, ut fons consilii ex ejus animo manare videretur. Cernebat enim simul præterita, præsentia, et futura: ut de singulis prævideret quid agendum, quidve sequendum Dei consilio monstraretur. Justitiam vero quantum sectatus sit, testis est Francia, et omnia regna terrarum, consultu sibi submissa: maxime tamen Italia, quæ sibi commissa fuerat, ut regnum et ejus Regem Pipinum juniorem, ad statum Reip. et ad Religionis cultum utiliter, juste atque discretete honestius informaret: ubi tantam promeruit laudem, ut a quibusdam, ita ut fertur, non homo, sed pro virtutis amore, Angelus prædicaretur. Fatentur enim, quod numquam in judicio alicujus personam inspexerit: neque juxta provenbium vulgi, aureo pugno sitmurus ejus animifractus. Solus, ut aiunt, potuit illæsus fluvium transire Acherontis avari, et sine discrimine cæcitatis ex Alpibus remeare per annos: ante quem tremebat in promptu superborum altitudo, gloriabatur humilitas mansuetorum. Deposuit enim illico in ingressu omnem inde tyrannicam potestatem, qui velut prædones iniqui in populo furebant, tantoque audentius, quantum liciti auxiliabantur dominii jure, unde et omnem terram pessima potestate vastabant. Primum ergo his pacem reddidit: deinde sua cuique pius arbiter jura restituit. Ergo tanta inerat ei sapientiæ virtus, ut pro virga censoris judicis uteretur verbo, neque moram faciens, sua cuique quæ justa fuerant, designando. Fecit igitur ut suum quique adimplerent officium, et nulli jus usurparent alienum. Erat autem thesaurarius pauperum, viduarum patrimonium, pater vero orphanorum, mœrentium consolator, brachium infirmorum, et forte superbientium flagrum. Verumtamen omnes de supercilio mentis artificioso deponebat ingenio, et nullum penitus frangebat, nisi quem conspiceret irrevocabilem esse.

17 Atque ita virtute validus, mitis et mansuetus, Romanorum pervenit ad fines: ubi a Domino Leone, tunc temporis Apostolico, tanto familiaritatis officio est susceptus, ut neminem constiterit Francorum antea suscepisse. Unde nostrorum quidam narrant, sibi jocoso dixisse animo: France, inquit, sciendo scias, quia si te aliud invenero, quam te credeo, non ultra necesse est Francorum aliquem huc venire, cui credere debeam. Quo profecto patet, quantum pondus idem vir habuerit, cujus evacuatio fidei, Francorum genus omne probaverit non credendum, cujusve firmitatis fuerit.

18 Sed quantus sit, plurimum produnt opera promissionis impleta: et testantur litteræ quas de hac, quæ inter homines est tenenda fides. Lothario Imperatori nuper direxit, inter reliqua ita dicens: Quid putas, inquit, o Princeps, si fides sæpe inter cruores et sævientium arma, etiam inter paganos tantum valuit, ut quisque se committeret alterius fidei sacramentis: quantum valere debeat fœdus Christiani, in veritate promissum? Non te decipiat aliquis obsecro, inquit, Imperator: quia fides cum contra aliquem violatur, non homo, sed Deus testis et veritas in ea contemnitur.

Talibus dictis proculdubio liquet, quod facilius fuerit, ferri violari vincula, quam hujus viri fidei contaminari promissa, præsertim cum in ejus pectore nil toto, nisi fons veritatis et mera simplicitas radiabat. Quem si diligenter inspiceres, erat in eo animus sigillo Christi impressus: ideo in nullo penitus corrumpi poterat.

Variorum Sanctorum virtutes imitatur.

Animus vero ejus erat velut hortus paradisi, fidei muro conclusus, universarum consitus virtutum generibus. Hujus viri imitabatur humilitatem, istius lenitatem: sequebatur autem alterius parsimoniæ victum, et mediocrem vestimentorum habitum: illius quoque habebat patientiam, hujus vero mansuetudinem. Cum frequenti autem suspirio tale mihi verbum pietatis ore dicebat: Super quem requiescam, nisi super humilem et quietum, ac trementem sermones meos? Tu nosti bone Jesu, ut quid talia sibi sedulo replicabat mentis affectu: habebat enim sibi distincte et apposite ad persuadendam hominibus sanctitatem: universa tua præcepta sibi commissa animo tenebat, et inde conferebat secum, habens tuorum dicta mandatorum suos ante oculos, atque ita omnium Sanctorum vitas uno mentis intuitu considerabat, quorum sedulo ruminabat virtutum exempla, ut ex his omnibus unum colligeret virum perfectum, Deo plenum, et religionis officio decoratum.

20 Scribit namque Tullius, rex eloquentiæ Latinæ, in lib. 2 de inventione rhetoricæ artis, quo tempore Crotoniense florerent opibus, atque ita cum beati numerarentur, et templum religionis suæ picturis egregie locupletare vellent; vocasse quemdam Zeuxim, qui omnium pictorum ingenio videbatur excellere: quem magno pretio conductum adhibuerunt, ut sibi pingeret cujusdam Helenæ imaginem..... opus mirabile permansurum. Qui illico quæsivit ab eis si quasdam virgines formosas haberent: illi autem statim deduxerunt hominem in palæstram, atque ei pueros ostenderunt multos magna præditos dignitate: nam honestissimas ex gymnico certamine victorias, domum cum laude maxima retulerunt. Cum puerorum igitur formas et corpora magno hic opere miraretur; Horum, inquiunt illi, sorores sunt apud nos virgines, quæ quanta sint dignitate potes ex his suspicari. Et ille: Præbete igitur illas mihi, quæso, ut ex his dumpingo, formosissima quæque transferam super unius imaginem rei, quam petere censuistis. Quod illi obtemperantes, pictor quinque delegit quarum formam suo probavit judicio pulchritudinis esse. Neque enim putavit omnia quæ quæreret ad venustatem uno se in corpore reperire, eo quod nihil simplici in genere omnibus ex partibus perfectum natura expolivit. Tamquam ceteris non sit habitura quid largiatur, si uni cuncta concesserit.

21 Ita siquidem et senex noster ingrediens palæstram hujus vitæ, postquam ablutus est baptismi fonte, post abrenuntiationem sæculi, quo puro mentis intuitu conspexit diversos ad diversa tendentes. Alios quidem vidit sudare ad mundi honores, et præsentis vitæ gaudia; alios vero ad luxum et libidinem carnis; nonnullos autem sectari justitiam, necnon et aliquos futuram respicere vitam. Elegit tamen ex omnibus quos potuit intelligere, quinque virgines, quæ pio caritatis oleo suas indesinenter ornant lampades, et parant exire obviam sponso et sponsæ; et has imitatus est vigilanti animo, ne forte fur nocte veniens, dormientem subriperet. Audivit etiam ex gymnico carmine Sanctorum, quam dignas honore victorias: atque ex his omnibus unam in se Christi reformavit imaginem. Illic in uno videlicet Deo et homine Christo Jesu, omnia quæ sunt venustatis et decoris æternæ vitæ ultra quam intelligi possit, adinvenit. Sed perfectum, quod in omnibus Ecclesiæ partibus natura prohibuit buit, gratia concessit, ut sit Deus omnia in omnibus. Ideirco ex omnibus per omnia satagebat, ut jam Christum in omnibus inveniret. Ob hoc autem ab aliquibus, ut epistolæ Magistri Albini ferunt, Antonius vocabatur: a nonnullis vero, ut supra dictum est, Aurelius Augustinus. Agebat namque istud Gregorii, aliud vero B. Silvestri.

Njegova prelijevajuća velikodušnost prema potrebnima.

Ejus in egentes effusa liberolitas.

Svjedok mi je moja savjest da sam se često čudio zašto je htio uzimati toliki zajam da bi dijelio potrebnima ili za potrebe svojih, dok nisam pogledao život bl. Silvestra, čiji je primjer u tome nasljedovao, da se uvijek posuđujući radije nađe siromašan nego bogat. Govorio je, naime, onima koji su mu često bili u blizini: „Želiš li znati”, veli, „ti, činiš li se škrtim ili velikodušnim? Znaš posve da ako si se bojao da si dao više nego što je trebalo, osuđen si kao škrtac. A ako si dao manje nego što si dugovao, to je svakako znak velikodušnosti. I zato te, sine, opominjem da, ako bi što propustio, u tome ispadneš kriv da od našega radije prosudiš dati više nego išta manje podijeliti.”

Testis est mihi conscientia mea, quod sæpe mirabat, cur tantum mutuo vellet accipere, ut indigentibus, vel suorum erogaret usibus, donec vitam B. Silvestri inspexi, cujus in hoc imitabatur exemplum; ut semper magis mutuando pauper, quam dives inveniretur. Dicebat namque sibi sæpe cohærentibus: Visnosse, o, inquit, tu, utrum avarus largusve videaris? scias prorsus, quod si timueris quid magis te dedisse quam oportuerit, avarus convinceris. Quod si minus quam debueras, largitatis est utique signum. Et ideo te, fili, moneo, ut magis si neglexeris, in hoc reus appareas, ut de nostro plus censeas tribuere, quam minus aliquid erogare.

23 Zna uzvišena krepost da je češće davao tako velikodušno da su se i on sam kao siromah i njegovi ujedno činili potrebnima. Ali tada je radostan, tada je veseo klicao u Gospodinu. Govorio je, naime: „Kad bismo barem u malome sudjelovali u Kristovu siromaštvu.” Ali nikada mu se nije učinilo da je ikada mogao stići do te stvari, zato što je Krist u njemu neprestano više hrabrio malodušne da nauče velikodušno dijeliti svoje i uzdati se u Božju darežljivost. Preduhitrio ga je, naime, božansko milosrđe poslužujući. Stoga, kad je jednoga dana svu sirnu kašu iz samostana posve potrošio na goste, tako da ništa nije sačuvao za braću, dogodilo se da je netko, budući da je bio podrumar, rekao kao prijetećim glasom u nekom duševnom raspoloženju: „Čudim se”, veli, „oče, što hoće to tvoje rasipanje velike stvari. Evo, ne dopuštaš da išta ostane braći čime bi se rado nahranili.” Nato je on, budući da je bio blag u govoru, smiješeći se rekao: „Gospodin će dati.” A onaj reče: „Ti uvijek tako obećavaš, ali neće se po primjeru dati ono što ti neselektivno rasipaš.” A dok se to događalo, gle, pred vratima su dva kola, jedna noseći ne znam kakvu ribu, a druga puna sireva. Kad je to čuo blaženi otac, radostan zbog brata, zapovjedio je da odmah dođe. „Evo, brate”, veli, „i u onome čega si se bojao bivaš opovrgnut. Evo, nepromišljeni biva kažnjen zbog nemara.” Nato je on, budući da je bio jednostavna duha, vidjevši da ga opovrgavaju dobročinstva, rekao: „Daj mi, oče, ubuduće, daj koliko god hoćeš. Više, naime, neću reći: ‘Neće dati Gospodin’, nego ću posve reći da će se dati koliko god hoćeš.”

23 Novit altissima virtus, quod frequentius in tantum liberaliter tribuebat, ut ipse pauper, ac sui simul viderentur egere. Sed tunc lætus, tunc gaudens exultabat in Domino. Aiebat namque: Utinam vel in modico paupertate Christi participaremur. Sed numquam ei visum est aliquando ad hoc potuisse pervenire negotium, eo quod Christus magis in eo pusillanimes animaret assidue, ut sua liberaliter discerent erogare, et de Dei largitate præsumere. Præoccupabat enim eum divina clementia ministrando. Unde cum quodam die omne pulmentum casei de monasterio hospitibus ex integro expendisset, ita ut nihil fratribus reservaret, contigit ut quidam, cum esset Cellarius, quasi voce minaci quodam mentis affectu diceret. Miror, ait, Pater, quid tua velit ingentis rei expensio. En nihil residui permittis esse fratribus, quo vesci libeat: Tum ille, ut erat suavis eloquio, arridens: Dominus dabit, inquit. Et ille, Tu semper, inquit, ita polliceris: sed non sic exemplo dabitur, quod tu indifferenter effundis. Interim autem dum hæc aguntur, ecce duo adsunt plaustra præforibus, unum nescio quid ferens piscium, et aliud plenum caseis. Quod beatus Pater audiens, lætus pro fratre, jussit eum adesse continuo. Ecce frater, inquit, et quod timebas, argueris. Ecce imprudens convincitur ignavia. Tum ille, ut erat simplex animo, videns se argui beneficiis: Dami Pater, inquit, deinceps, da quantum volueris. Jam enim non dicam ulterius: Non dabit Dominus: sed dicam prorsus, quia dabitur, quantum volueris.

24 Nije, dakle, tako velik čovjek sa svojim razboritim osjećajem mogao ne znati što, komu i koliko da dade. Samo se to, ako je po volji, može pripisati kao mana što je govorio: govorio je, naime, ovako: „Ako mi za davanje bude tako oskudno da nemam što podijeliti dvojici potrebnika da bi samo netko od njih primio pomoć, čini mi se dobrim da onomu kojemu po pravu više pripada dadem sve, nego da obojici ne podijelim gotovo ništa ili ih ostavim sasvim praznih ruku.” Stoga je jednome iskazivao oba dara dobrohotnosti, a drugome osjećaj pobožnosti. Gledajte, tvrda srca, gledajte utrobu pobožnosti. Evo, ovaj, iako nije mogao udijeliti svima, ipak je sve patnje i oskudice te razne nevolje osjećao suosjećajnim osjećajem kao svoje.

24 Neque igitur tantus vir prudenti affectu poterat ignorare, quid, cui, et quantum daret. Hoc solum vitii, si libeat, deputetur, quod aiebat: dicebat enim ita: Si ad dandum mihi ita exiguum fuerit, ut non habeam quod duobus impertiam indigentibus, quo solum eorum aliquis adjumentum capiat, bonum mihi videtur, cui jure magis competit, ut ei totum tribuam, quam utrisque nil pene impertiam, aut eos ex toto vacuos relinquam: unde uni impendebat utrumque benevolentiæ munus, alteri pietatis affectum. Videte duri cordes, vide te viscera pietatis. Ecce hic licet non posset largiri omnibus, tamen omnium doloribus et penuriis, atque casibus variis, compassionis affectu quasi propriis afficiebatur.

Pobožnost i neprestane suze.

Pietas et assiduæ lacrymæ.

Uistinu je bio tako velik i takav da je o sebi, dakako po svjedočanstvu istine, mogao ustvrditi: „Ranjen sam ljubavlju.” Jer da nije bio ranjen ljubavlju, ne bi oplakivao svačije nevolje neprestanim jadikovkama kao svoje. Plakao je, pak, svakoga dana, ako ne i više, jedanput na dan ili dvaput, ujutro naime i uvečer. Bio je, dakle, u njemu taj trajni oganj koji nije gasnuo na žrtveniku duše, nego je neprestano gorio takvom željom. Ondje se, naime, prinosila Gospodinu ugodna paljenica: ondje su se klale žrtve, osobito u ponoć: bio je, naime, budan u molitvama. Svu je salost tijela i zamke požuda tada spaljivao ognjenim plamenom i sve unutarnje životne dijelove, te glavu s nogama, to jest početak života i svršetak Gospodnji, prinosio je kao žrtvu. Prvo je, naime, sve prao suzama da bi se zatim sve čistije spaljivalo Gospodinu. Priznajem otvoreno da nikada nisam našao čovjeka u kojem bi bilo tolika vrela suza i tolikog uzdisanja. Mislio bi, naime, da će iznutra sve, rastopljeno u suzama, dubokim uzdasima razderati grudi. Činilo se da u njemu kao da odjekuju gromovi dok se udarao čestim udarcima da bi obilnije izmamio pljuskove suza. Nema sumnje da s pravom kažemo da su bili gromovi, jer si ti bio unutra, dobri Isuse, da suzama zalijevaš sjeme kreposti i da plod punog polja, koje si blagoslovio, opereš vrelom škropljenja.

Vere tantus ac talis erat, ut de se, quippe relatu veritatis, potuisset asserere: Vulneratus, caritate ego sum. Qui nisi vulneratus esset a caritate, omnium casus continuis lamentis ut proprios non lugeret. Flebat autem diebus singulis, si non amplius, semel in die, aut secundo, mane videlicet et vesperi. Ignis ergo eratiste in eo perpetuus, non deficiens ex altari animi; sed jugiter tali ardebat voto. Ibi enim fiebat suave holocaustum Domino: ibi victimæ mactabantur, præcipue in noctis medio: erat enim pervigil in orationibus. Omnem carnis adipem, et concupiscentiarum illecebras tunc cremabat flammarum incendio, et omnia intrinsecus vitalia, caputque cum pedibus, id est initium vitæ ac finem Domini in sacrificium adolebat. Lavabat enim quæque lacrymis primum, ut deinceps omnia Domino mundius cremarentur. Fateor plane, numquam me virum invenisse, cui fons lacrymarum tantus inesset, tantusque gemitus. Putares enim intrinsecus omnia fletibus resoluta, profundis suspiriis pectus disrumpere. Videbantur in eo quasi tonitrua resonare, dum se crebris tunderetictibus, ut lacrymarum imbres uberius eliceret. Haud dubium, quin tonitrua fuisse recte dicamus: quia tu intus eras bone Jesu, ut fletibus virtutum rigares semina, et agri pleni, quem benedixeras, fructum fonte adspersionis ablueres.

26 Kad sam ga ja, malen, jednom upitao za vrstu ove jadikovke i milost tolikog plača, odgovorio je ovako rekavši: „Plačem”, veli, „sine, sebe oplakujem: ne kao da se ponizujući trebam rasplakati ili da promatram tajne nebeskog oltara, nego, kažem, promatrajući što sam, plačući tugujem. Plačem doduše ne zato što bih se htio tako oplakivati, nego zato što znam da me se tako mora oplakivati, bez sumnje plačem.” O duboka poniznosti čovjeka i najuzvišenija bistrino duha! Govorio je, naime, to ne zato što bi se takvim znao, nego da bi mene, koga je možda takvim poznavao, pozvao na plač barem kasnije i tako svojim suzama smekšao kameno srce. Inače si zato plakao što, kao da si ušao u svetinju nad svetinjama, nisi još mogao neprekidno zadržati ono što si gledao: „Nada koja se odgađa, naime, mori dušu.” Gledao si, dakle, okom duha onu nebesku domovinu, gdje zborovi slave hvale Bogu da se pjevaju himni, i uživao si u onom blaženom i sretnom nebeskom suglasju, gdje neumornim glasom odjekuju glazbala od radosti klicanja, a što je još veće, učinio si svoju vlastitu dušu prebivalištem Duha Svetoga. Ali kad bi taj isti duh malo više uzletio, da bi ga potražio, plakao si od prevelike ljubavi i mnogo si plakao govoreći ovako: „Duša mi se rastopila dok mi je govorio”, budući da je govorio i otišao. Otišao je da bi duša, željna uživanja, radosnije rasplamtjela i da bi, kad nađe u sebi plamen ljubavi, čvršće zadržala. Odatle je bilo, oče moj, da ti na samrti nije silazio s usta izraz veće čežnje, i govorio si: „Žedna je duša moja za živim Bogom: kada ću doći i pojaviti se pred licem Božjim?” Već si, naime, želio ući na mjesto čudesnog šatora: već je glas klicanja bio u ušima i hvale u ustima: već se čuo zvuk onoga koji gosti: već si na neki način bio među onima kojima je prebivalište kao u svih koji se raduju. Takvo je što, naime, dok si plakao, stajalo pred tvojim očima, i zato si sav klonuo od ljubavi i govorio: „Zaklinjem vas, kćeri jeruzalemske, ako nađete dragoga mojega, da mu javite da bolujem od ljubavi.” Neka dalje zna čitatelj da ako se od takvih stvari malo odvojio zbog bilo kakvih poslova, kao da izlazi iz svetišta, žurio je što brže da se vrati, ali odmah pronalazeći samoga sebe, bio je sav prisutan, kao da u danu nije imao ništa drugo u rukama. Odmah su, naime, bile tu suze, odmah uzdasi i sva pobožnost. Oživljavao je također odmah duh, i sav tjelesni osjet odmah je umirao svijetu.

26 Qui, cum exiguus ego aliquando ab eo requirerem hujusce lamenti genus, et tanti fletus gratiam, intulit ita, dicens: Plango, inquit, fili, me plango: non quasi humiliando flere me conveniam, aut ut altaria cæli sacramenta conspiciam: sed me, inquam, quid sim considerans, plangendo lugeo. Plango quidem, non quia sic me vellem plangere: sed quia me ita plangendum novi, proculdubio plango. O profunda humilitas viri, et altissimum mentis ingenium! Dicebas enim hæc, non quod te talem scires, sed ut me, quem talem forte noveras, ad plangendum saltem serius invitares, et pectus saxeum sic tuis fletibus emollires. Alioquin tu ideo flebas, quod velut intra sancta sanctorum ingressus, nondum continuare poteras, quod cernebas: Spes namque quæ differtur, affligit animam. Ergo cernebas mentis oculo cælestem illam patriam, ubi hymni dici chori Deo laudes concelebrant: et fruebaris beato illo et felici cæli concentu, ubi indefessa voce resultant prægaudio jubilationis organa: et quod majus est adhuc, feceras tuam ipsius animam sancti Spiritus habitaculum. Sed cum idem spiritus paullulum altius evolasset, ut eum requireres, flebas præ amore nimio, multumque flebas ita dicens: Anima mea liquefacta est, ut locutus est mihi, siquidem locutus est et abiit. Abiit, ut mens avida fruendi felicius inardesceret, et flammam cum invenisset in eo caritatis firmius retineret. Inde erat, mi Pater, quod in mortis articulo non recedebat ab ore plus affectus, ac dicebas: Sitivit anima mea ad Deum vivium: quando veniam et apparebo ante faciem Dei? Jam enim cupiebas ingredi tabernaculi locum admirabilis: jam vox exultationis in auribus erat, et confessionis in ore: jam sonus epulantis audiebatur: jam quodammodo intereras his, quorum habitatio est sicut lætantium omnium. Talia quippe, dum fleres, tibi ante oculos assistebant, et ideo amore totus eiangueras ac dicebas: Adjuro vos filiæ Jerusalem, si inveneritis dilectum meum, ut nuntietis ei, quia amore langueo. Noverit plus lector, quod si se a talibus paullulum pro quibuslibet negotiis segregasset, quasi a sanctis exiens, festinabat ocyus ut rediret: sed continuo totum se inveniens, totus aderat, quasi si in die nihil aliud inter manus habuisset. Mox etenim aderant lacrymæ, mox gemitus atque omnis devotio. Revirebat quoque animus illico, et omnis sensus corporis continuo mundo moriebatur.

27 A ako bi ušao u Božju službu, kako je običavao govoriti radosna duha, odmah je pred vratima ostavljao sve misli i razloge vremenitih stvari i ulazio sav sa sobom, da bude sav prisutan Bogu i sebi. Kad bi ga promatrao, iznenada bi vidio kako ulazi u skrovitosti svoje duše i gleda nešto uplašena lica. Umačući, naime, pero jezika u vrelo Duha Svetoga, da bi čist pjevao hvale Bogu, usred samih hvala, opažajući nešto glazbeno, ponekad je obilno plakao. I što je čudno? Kad je, kako sam čuo po izvješću jednoga biskupa, usred samih mnoštava naroda na dvoru, dok su kralj i njegovi savjetnici smjerali nešto drugo, a mnoštvo je prema običaju posvuda bučilo, često postavljen u njihovoj sredini tugovao, kao da je ovamo došao na natjecanje u plakanju. Tako je ondje sjedeći, na drugom mjestu skrovitije stajao pred Kraljem nebesa.

27 Quod si ad Dei intrasset officium, ut idem jucundo animo solitus erat dicere, mox omnes cogitationes et causas rerum temporalium ante ostium reponebat, et secum totus ingrediebatur, ut totus Deo ac sibi adesset. Quem si conspexisses, subito videres eum introire suæ secretiora mentis, et nescio quid verenti vultu respicere. Tingebat quippe calamum linguae fonte sancti Spiritus, ut mundus Deo laudes diceret: atque inter ipsas laudes, nescio quid musicum percipiens, ali quando quando abundantissime flebat. Et quid mirum? Cum, ut audivi quodam referente Episcopo, inter ipsas palatii populorum frequentias, dum Rex et Consiliarii ejus, aliud quid intenderent, et turba more solito undique perstreperet, sæpe eorum in medio positus lugebat, quasi ad agonem flendi huc venisset. Itaque ibi residens, alibi cœlorum Regi secretius adsistebat.

28 A ako je usred pogibelji svijeta bio zauzet amo-tamo crkvenim poslom, nipošto nije napuštao odredbe pravila, nego je umjesto čitanja bio slobodan za suze i umjesto ostalih službi služio je Gospodinu klicanjem duha. Znali su, dakle, svi njegovi pratitelji i suputnici da ne želi da mu se neprestano približavaju: zato su hodali daleko od njega kako bi on bio slobodan samo za Boga. Bilo je, naime, njemu već došlo vrijeme da ne klanja Ocu ni na gori ni u Jeruzalemu, i da tako kažem, ni na kojem mjestu, nego u duhu i istini. A hramom toga istoga Duha učinio je svoju dušu i prebivalištem istine. Stoga je, kako mi se činilo, posvuda bio sav sa sobom i sav s Bogom, i brižno je hodio s Njime.

28 Quod si inter mundi discrimina huc illucque pro Ecclesiæ negotio occupatus esset, instituta tamen regulae minime deserebat: sed pro lectione vacabat fletibus, et pro reliquiis officiis mentis jubilo Domino famulabatur. Noverant igitur omnes sui comites et itineris socii, nolle eum ut continue sibi appropinquarent: id circo procul ab eo gradiebantur, quatenus ille soli Deo vacaret. Venerat enim illi jam tempus, ut neque in monte, neque in Hierosolymis, et ut ita dicam, neque in aliquo loco, sed ut in spiritu et veritate adoraret Patrem. Templum autem ejusdem Spiritus suam fecerat animam, veritatisque habitaculum. Idcirco, ut mihi visum est, totus ubique secum totusque cum Deo erat, ac sollicitus cum eo gradiebatur.

29 Odatle je bilo da se uistinu uvijek nalazio vedar, i uvijek blag i radostan, odatle da se u svemu smatrao tako strpljivim, tako dugotrpnim i tako dobronamjernim. Bio je, naime, sin mira i spona ljubavi, da bi bratska srca međusobno prianjala jedno uz drugo. To znaju Spoleto i Benevento: kad su se neprestano sjekli neprijateljskim mačem, dogodilo se da je taj blaženi čovjek, idući zbog toga sve dotle, stigao i ušao u Benevento. Nadalje, dok je ondje bio, uspostavio je među njima takav mir da i danas povezani i udruženi međusobno prianjaju jedno uz drugo u Kristovu miru. Stoga je ne samo kod njih, nego i kod Grka i na svim morskim otocima zaslužio preveliku naklonost ljubavi i glas kreposti. Razmatrao je, pak, u tome razdoru da su oboji kršćani i braća, i nije smatrao da mogu tako ugoditi Bogu da se okrvavljuju tolikim pokoljem i čine pljačke svojih dobara: „Jer svatko”, veli Apostol, „tko mrzi brata svojega, ubojica je: i znamo da nijedan ubojica nema vječnoga života koji ostaje u njemu.” Stoga se pobožni otac bacio između njih i mir Kristov, koji je bio narušio đavao, uistinu je potpuno vratio. Bio je, dakle, u takvu poslu neumoran i vrstan borac za pravednost.

Zbog kreposti je izložen zavisti: šalje se u progonstvo.

Odatle se i dogodilo, kad je car Karlo završio posljednji dan života i kad je njegov sin, uzvišeni Ludovik, naslijedio kraljevstvo, da je po djelovanju zavisti đavla u njemu istina zlih ponovno bila uznemirivana uobičajenim zasjedama. I nije to ništa novo, jer se zna da je kod opakih istina uvijek bila neprijateljska i pravednost rastrgana optužbama ludih. Već je, naime, dugovječna opačina izopačenih, prema onoj Platonovoj izreci, uzdisala da su države blažene i sretne kad bi njima upravljali ljubitelji mudrosti ili kad bi se dogodilo da njihovi upravitelji teže za mudrošću. Stoga su, raspaljeni prijevarom i zavišću, smislili kako da poput Daniela uklone njega iz kraljeve blizine, da bi pravednost, nemajući više branitelja, izgubila svoj položaj, a bezakonje, uništeno svojim prijevarama, ponovno zadobilo mjesto vladanja. Znao si ti, Bog istražitelju svih duša, koji si tu namjeru usadio u njegovo srce da se pokori kraljevim i crkvenim zapovijedima, da je to učinio samo zbog zajedničkog nastojanja svih dobrih, naime da sloboda, rasterećena tiranije moćnijih, spremnije vojuje za Gospodina i da se s pravom hvale svih Crkava pobožnije uzvraćaju Gospodinu. Ali Bog, koji svoje uvijek poziva na više, htio je ovoga čovjeka očitije potvrditi i pokazati koliko je velik u nevoljama: da bi onaj koji je kao pobjednik za Boga slavodobitno slavio u sretnim prilikama, slavodobitno slavio i u nevoljama: da bi, budući da je već Božjom milošću životom i običajima sebi stekao sedam evanđeoskih blaženstava, osmom, koje je preostalo, ispunio djelima: „Blago”, veli Evanđelje, „onima koji trpe progonstvo zbog pravednosti, jer njihovo je kraljevstvo nebesko.” Podnio je, dakle, taj isti oholost zlikovaca i bio optužen prijevarom ljudskosti, onaj koji iz ljubavi prema pravednosti i istini nije sebi spremno sačuvao ništa sigurno, osim da se za nju na sve načine preda sve do smrti. Nikada, naime, nije iz straha sakrio istinu, nikada nije dopustio da laž ima mjesta, nego je milostivo štitio bijednike izloženom čistoćom istine, one koje je osobito mučila pohlepa i okrutna tromost neukih. Stoga, kad je sljepoća bezbožnika isplela lukavije paučine nego što je oprezno isplela lovačke mreže, nije htio pojaviti se pred licem, da se ne bi možda sramota pokvarenosti, dok sja pravednost, pokazala ružnijom. Zbog toga se dogodilo da je bez tužitelja, bez sučeljenja, kao i bez saslušanja i bez suda, pravednost u njemu bila kažnjena. Onaj koji je, potisnut od sadašnjih dobara i lišen časti, okaljan mnijenjem mnoštva, podnio progonstvo radi koristi države. Ali kako je slična i luda bila lukavost izopačenih! Mislili su, naime, da će uvijek zaraziti i okaljati glas kreposti dobrih zbog častoljublja dostojanstva, osobito kad se tim više muče tuđom slavom što ne žele postići ono čime se smatraju dostojnima časti slavnog imena. Ali ako je Bog za nas, tko je protiv nas? Lagali su, dakle, da mogu onečistiti čast i sreću onih koji su svoja uporišta dobara prenijeli u nebo. Ondje, naime, ni lopovi ne prokopavaju ni ne kradu. Nitko, naime, nema poslije Boga ništa dragocjenije od samoga sebe. Zato tko samoga sebe dobrim djelovanjem čuva, nužno je da posjeduje svega sebe i Boga: nikada, naime, neće moći isprazniti sebe od svoje časti i biti lišen cijene dobara, od koje nema ničega bogatijega, ako se tko ne baci izvan samoga sebe.

29 Inde erat quod profecto semper hilaris, semperque mitis ac lætus inveniebatur: inde quod tam patiens, tam longanimis, tamque benignus in omnibus habebatur. Erat enim filius pacis, caritatisque catena,'ut fraterna sibi viscera invicem cohærerent. Novit hoc Spoletum et Beneventum: qui cum hostili gladio se invicem indesinenter cæderent, factumest ut idem vir beatus illuc usque ob hoc progrediens deveniret, et Beneventum intraret. Porro ibi cum esset, inter eos tantam restituit pacem, ut usque hodie connexi et confæderati sibi mutuo in pace Christi cohæreant. Unde non solum apud eos, sed etiam apud Græcos et omnes maris insulas nimiam promeruit amoris gratiam, atque famam virtutis. Perpendebat autem in hoc dissidio quod utrique Christiani et fratres essent: neque censuit eos ita Deo placere posse, ut tanta cruentarentur cæde, et suarum prædas facultatum facerent: Quia omnis, inquit Apostolus, qui odit fratrem suum, homicida est: et scimus, quod omnis homicida non habet vitam æternam in se manentem. Unde se medium inter eos piùs Pater injecit, et quam diabolus pacem Christi violaverat, sane ad plenum restituit. Igitur in, hujuscemodi negotio infatigabilis videbatur, et pro justitia certator eximius.

Ob virtutem invidiæ patet: in exilium mittitur.

Unde et factum est, cum Imperator Carolus diem vitæ fecisset extremum, et Ludovicus proles ejus Augustus successisset in regnum, ut diaboli agente invidia, in eo veritas pravorum rursus solitis agitaretur insidiis. Nec novum aliquid: quia apud improbos semper inimica veritas fuisse comperitur, et justitia stultorum criminibus lacerata. Jam enim annosa perversorum improbitas, juxta illud Platonis, beatas et felices Respublicas esse ingemiscebat, si eas studiosi sapientiæ regerent, vel si earum rectores studere sapientiæ contigisset. Unde dolo accensi atque invidia excogitaverunt quomodo ceu Danielem ex Regis latere amoverent, ut justitia, ulterius non habendo defensorem, statum amitteret: et iniquitas suis perempta fraudibus locum dominandi reciperet. Noveras enim omnium animarum Deus inspector, qui hoc consilium illius cordi inserueras ut Regis et Ecclesiæ cederet jussionibus, quod non nisi ob commune omnium bonorum studium hoc fecerat: videlicet ut libertas, potentiorum tyrannide relevata, propensius Domino militaret, et universarum jure laudes Ecclesiarum devotius Domino redderentur. Sed Deus, qui suos ad altiora semper invitat, voluit hunc virum manifestius approbare, quantusque esset in adversis ostendere: ut qui tantus Deo victor in prosperis triumphabat, in adversis etiam triumpharet: ut quia jam gratia Dei septem Evangelii beatitudines vita et moribus sibi acquisierat, octavam quæ supererat, operibus adimpleret: Beati, inquit Evangelium, qui persecutionem patiuntur propter justitiam, quoniam ipsorum est regnum cœlorum. Passus est igitur idem malignorum supercilio, et accusatus fraude humanitatis, qui amore justitiæ ac veritatis in promptu nil sibi tutum servaverat, nisi se pro ea usque ad mortem modis omnibus tradidisset. Numquam enim timore occuluerat veritatem: numquam mendacium locum habere concesserat: sed miseros objecta veri puritate clementer tegebat quos præsertim avaritia et crudelis imperitorum vexabat ignavia. Unde cum cæcitas iniquorum dolosius aranearum telas, quam cautius venandi retia texuisset, noluit ante faciem apparere, ne forte pravitatis turpitudo, justitia relucente, fœdius monstraretur. Quo factum est, ut sine accusatore, sine congressu, nec non sine audientia atque sine judicio, justitia plecteretur in eo. Qui pulsus præsentibus bonis dignitate exutus, vulgi existimatione fœdatus, ob beneficium Reipub. exilium tulit. Sed quam cæca et stulta perversorum calliditas fuit! Cogitabant enim inficere bonorum semper et commaculare virtutis fama, ob dignitatis ambitionem: præsertim cum eo magis alterius torqueantur gloria, quo nolunt assequi eam, qua clari nominis honore digni habeantur. Sed si Deus pro nobis, quis contra nos? Ergo mentiti sunt se posse polluere decus ac felicitate eorum, qui sua in cælum facultatum tulerunt præsidia. Illic enim neque fures effodiunt, nec furantur. Nemo enim aliquid habet post Deum seipso pretiosius. Ideo qui semetipsum bene operando custodit, necesse est se totum et Deum possideat: numquam enim se suo vacuare honore, ac facultatum pretio, quo nihil ditius est, privari poterit, si se quisque extra se non projecerit.

31 Najdragocjenija je, dakle, vrsta posjedovanja ures kreposti, kojim se ništa teže ne stječe, ništa slađe ljubavlju ne prima, ništa sretnije ne posjeduje. To je blago naš starac marljivo tražio, tražeći ga sretnije pronašao, a pronađeno je, kamo god išao, nosio sa sobom posjedujući ga. I tako, koliko je bio rasterećen od svjetovnih stvari, toliko je, usredotočen na svoj posjed, amo-tamo bogatije vraćao i sebe nebu. Već si upoznala, bestidna težnjo pohlepe, da se Kristov vojnik nije držao tvojim vezama niti je bio pomračen tvojom tminom, nego je, sjedeći u visokoj tvrđavi ljubavi, podvrgnuo svijet kao pod noge svojom vlašću velikodušnosti. Stoga nije išao onamo kamo je vodila revnost zavidnika, nego onamo kamo ga je vodio Duh Božji, kao pozvan na gozbu, prilično dragovoljno. Reci, molim te, jadna pohlepo svijeta, zašto se daš zanijeti ispraznim radostima? Zašto grliš izvanjska dobra i prolazan luksuz umjesto vječnih slasti života? Znaj da nikada neće biti tvoje lice ono koje ti je narav stvari učinila tuđim. A ako nastojiš zadovoljiti narav, znaj da je malo ono što zahtijeva. A ako luksuzu pohlepe ništa neće moći biti dovoljno, o jadna oholosti smrtnika i nepromišljena pohlepo koja oponaša kreposti, zašto se uranjaš u tolike valove? Zašto te pretiču udesi vječne smrti? Zašto nepromišljeno prelaziš preko sebe, kad ćeš odatle, ako si i mogla nešto biti, izgubiti sve? Evo, znamo da si uvijek vodila rat s pravednošću i istinom, i odatle je, dakle, to čime se još mučiš zavisti. Ti si najprije okrvavila svijet u Abelovu bratoubilaštvu, zatim si kroz sve vrijeme poklala tisuće svetaca mačem bezakonja, a što je zločinačkije, prodala si Gospodina za cijenu pohlepe. Nadalje, i dok pobjeđuješ, bivaš pobijeđena, ti koja si već gažena nogama svetaca. Zašto ne čuješ, nesretnice, tužaljke svetaca protiv sebe, koje pod Božjim žrtvenikom viču: „Osveti, Gospodine, krv našu?” Možda misliš da u ovome nisi prolila krv i da ćeš zato biti ispričana? Priznajem otvoreno da se bezakonje nije lagalo samome sebi zato što nije prolilo krv. Čuješ li pravednog Gospodina: „Meni osveta, i ja ću uzvratiti”? Ali ono što si nepredviđeno smislila da prisiliš našega starca da ode u progonstvo sa zemaljskih prebivališta, Gospodin njegov je upotrijebio za krunu. Stoga je prema svome običaju zlo tvoje sljepoće pretvorio u dobro drugoga. Evo, ponovno se stavlja zlato u peć, evo kuša se ognjem kušnje: kuje se, dakle, i gladi da bi krasna posuda oblikovana na čast mogla sjajnije zasjati. Ali dok svatko sadašnji promatra ishod takvih stvari, možda sudi prema onoj Vergilijevoj izreci: „I da Bog ne mari ni za koga od smrtnika.” Pravednik, naime, katkad, gle, propada u svojoj pravednosti, biva uništen prijevarom klevetnika, i svaki opak sebi prisvaja pohvalu mudrosti. Ipak je ishod stvari potvrdio svršetak obiju stvari.

PO SV. PAZIHALU RADBERTU. Rim 12, 19. Kao što se zlato u peći kušnje kuša, lagalo je bezakonje samome sebi. ” Ecloga 8. lagalo je bezakonje samome sebi.

„I da Bog ne mari ni za koga od smrtnika.”

Pravednik, naime, katkad, gle, propada u svojoj pravednosti, biva uništen prijevarom klevetnika, i svaki opak sebi prisvaja pohvalu mudrosti. Ipak je ishod stvari potvrdio svršetak obiju stvari.

31 Pretiosissimum ergo genus possessionis est virtutum decus, quibus, nihil gravius acquiritur, nil suavius amando percipitur, nihil felicius possidetur. Hunc thesaurum sibi senex noster laborando quæsierat, quærendo felicius adinvenerat, inventum autem, quocumque iret, secum possidendo ferebat. Atque ita quanto exoccupatus rebus mundi fuerat, tanto suae possessioni intentus, hinc inde locupletius et se cælo restituebat. Noveras jam impudens concupiscentiæ quæstus, quia miles Christi non tuis tenebatur vinculis, neque tua obfuscabatur caligine: sed celsa præsidens caritatis arce, mundum quasi sub pedibus suo liberalitatis dominio subjugarat. Idirco non quocumque invidentium zelus, sed quo Dei agebat Spiritus, quasi ad epulas invitatus, satis admodum ultroneus ibat. Dic, quæso, misera mundi cupiditas, quid inanibus gaudiis raperis? Quid externa bona et momentaneum luxum pro æternis vitæ deliciis amplexaris? Noveris, quod numquam tua facies esse, quæ a te natura rerum fecit aliena. Quod si naturæ satisfacere quæris, scito quia parum est quod requirit. Quod si cupiditatis luxui nil satis esse poterit, o misera mortalium præsumptio, et temeraria virtutum imitatrix cupido, ut quid tantis immergeris fluctibus? Quid mortis æternæ præoccuparis casibus? Ut quid ultra te inconsulte transcendis, cum inde, si quid esse potuisses, totum amittas? Ecce cum justitia, et veritate bellum te semper habuisse novimus; et inde est igitur, quo adhuc livore torqueris. Tu primo mundum in Abel fratricidio cruentasti: deinde per omne tempus Sanctorum millia iniquitatis gladio trucidasti: et quod scelestius est, Dominum cupiditatis pretio vendidisti. Porro adhuc vincendo vinceris, quæ jam Sanctorum predibus conculcaris. Quare non audis infelis adversum te Sanctorum querimonias, sub altari Dei clamantes: Vindica Domine sanguinem nostrum? Forte cogitas, quod in isto sanguinem non fuderis, ideo te excusatum iri? Fateor plane, quia non

PER S. PASCH. RATBER. Rom. 12. 19. Velut aurum infornace tentationis probatur. mentita est iniquitas sibi. Audisne decentem Dominum: Mihi vindictam, et ego retribuam? Sed quod tu excogitaveras improvise, ut senem nostrum terrarum sedibus exulare cogeres, Dominus ejus hoc usus est ad coronam. Igitur more solito tuum cæcitatis malum convertit in alterius bonum. Ecce rursus ponitur aurum in fornace: ecce tentationis igne probatur: tunditur ac limatur igitur, ut speciosum vas in honorem formatum possit clarius renitere. Sed dum præsens quisque talium contemplatur rerum eventum, fortassis censet, juxta illud Virgilii: Nec curare Deum mortalia quemquam. Justus enim aliquando ecce in sua perit justitia, calumniantium fraude perimitur, et pravus sibi quisque vendicat sapientiæ laudem. Verumtamen utrarunque rerum finem rei probavit eventus. Ecloga 8. mentita est iniquitas sibi. Audisne decentem Dominum: Mihi vindictam, et ego retribuam? Sed quod tu excogitaveras improvise, ut senem nostrum terrarum sedibus exulare cogeres, Dominus ejus hoc usus est ad coronam. Igitur more solito tuum cæcitatis malum convertit in alterius bonum. Ecce rursus ponitur aurum in fornace: ecce tentationis igne probatur: tunditur ac limatur igitur, ut speciosum vas in honorem formatum possit clarius renitere. Sed dum præsens quisque talium contemplatur rerum eventum, fortassis censet, juxta illud Virgilii:

Nec curare Deum mortalia quemquam.

Justus enim aliquando ecce in sua perit justitia, calumniantium fraude perimitur, et pravus sibi quisque vendicat sapientiæ laudem. Verumtamen utrarunque rerum finem rei probavit eventus.

2. siječnja Kalendar godine