Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

✠

Acta Sanctorum · Svezak I · 2. siječnja

O sv. Adelardu, opatu Corbieja

DE S. ADELARDO

Sadržaj (22)
  1. Opatu u Corbieju.
  2. Životopis sv. Adelarda
  3. Predgovor pisca.
  4. Adelard ostavlja dvor i postaje monah.
  5. Revnosno i pobožno obavlja službu vrtlara.
  6. Njegova prelijevajuća velikodušnost prema potrebnima.
  7. Pobožnost i neprestane suze.
  8. Wala i Bernarije, njegova braća, te sestra Gundrada prognani su.
  9. Poglavlje XVII.
  10. Poglavlje XVIII.
  11. Kako se pripremio na smrt.
  12. Njegova posljednja bolest: pobožna smrt.
  13. Drugi život sv. Adelarda
  14. Proslov.
  15. Poziva se iz progonstva: vraća se u Corbie.
  16. Po njegovu savjetu vraćaju se ostali prognanici: car čini pokoru.
  17. Čudesa opata sv. Adalarda.
  18. Predgovor autora.
  19. Druga čudesa sv. Adalarda
  20. Prolog.
  21. Razlog zašto je sv. Adalard odnesen u Flandriju.
  22. O prijenosu Sveca u Flandriju, i o tome kako su se pri njegovu dolasku otvorila vrata crkve.

Opatu u Corbieju.

Ime svetoga opata Adelarda većina je novijih pisaca unijela u svoje martirologije. Hugo Ménard u djelu Martyrologium Benedictinum piše: U Corbieju u Galiji, svetoga opata Adalarda; koji, rođen od kraljevskoga roda, prezrevši stvari ovoga svijeta, u dvadesetoj godini života postaje monah: o njemu se čita da je svakodnevno barem dvaput, ujutro i uvečer, obilnim suzama oplakivao svoje i tuđe grijehe. Postavši pak opatom, toliko je cvao u svakoj kreposti da su ga neki nazivali imenom presvetoga opata Antuna. Gotovo isto donose Arnold Wion i Petar Galesini. Spominju ga Ferrari u djelu Generalis catalogus Sanctorum, Usuardovo kölnsko izdanje iz 1521. godine, Martyrologium Germanicum, Molanus u dodacima Usuardu i u djelu Natales Sanctorum Belgii, Aubert Miraeus u djelu Fasti Belgici et Burgundici, te Antun Sander u djelu Hagiologium Flandriæ. Neki ga navode 1. siječnja. Drugi ga nazivaju i Adelhard, Adalard, Alard, a Baronije Adelrhad.

2 Njegov je životopis napisao sv. Pashazije Radbert, o kojemu pišemo 26. travnja. Taj je životopis već prije objavio Surije, a zatim naš Sirmond sa spisima istoga sv. Radberta: ta smo izdanja međusobno usporedili i pregledali prema različitim čitanjima iz rukopisa iz Corbieja koja je Antun Fortius, monah iz Corbieja, poslao istome Sirmmondu, a on ih je priopćio nama. Dodali smo i drugi životopis i čudesa sv. Adelarda, kojih je autor sv. Gerard, monah iz Corbieja, a potom prvi opat samostana Sauve-Majeure u Gaskonji (o kojemu ćemo pisati 5. travnja), prepisana iz drevnoga bertinijanskoga kodeksa. Postoji i drugi kraći životopis u rukopisu samostana Rouge-Cloître.

3 Sažetak životopisa sv. Adelarda donosi Molanus u djelu Natales Sanctorum Belgii, te na kraju dodaje: Blagdan ima drugoga dana siječnja, ali spomen uzdignuća relikvija XI. dana mjeseca sekstila, no ni u jednom martirologiju nisam našao njegovo ime na taj dan. A rukopisni Florarium bilježi uzdignuće X. dana listopada. Ali Molanus nastavlja: Iz više razloga treba ga spominjati među svecima Belgije: ponajprije zato što Meyer navodi da je podrijetlom iz Uscije, blizu Oudenaardea. Uscia je pak udaljena od

6 Vidjevši nesretni Ariovald da je njegov zločin božanski očitovan, postidje se zbog toga i, bojeći se da se njemu ne dogodi štogod slično, pošalje upravo onoga kojega je strašna sila mučila zajedno sa suputnicima k blaženom Atali, moleći da mu oprosti počinjeno zlo i obećavajući da će biti veoma spreman na poslušnost ako se udostoji primiti njegove darove. Blaženi otac Atala odgovori da nikada dovijeka neće primiti darove arijanskoga čovjeka. Ipak zamoli svu braću da za kužnoga čovjeka koji je bio doveden upute molitvu Gospodinu. Dok su oni gorljivo molili, onomu kužnom čovjeku vrati se zdravlje, ali nije dugo uživao blagodat života. Kad se naime zaželio vratiti u svoj kraj, zahvati ga oganj groznice te usred kaznenih muka ognja bi lišen života. Njega se nikako nisu usudili pokopati pokraj grobova drugih, nego ga položiše daleko od ljudi na neko upadljivo mjesto, gdje bi prolaznici govorili: Ovdje leži pokopan onaj bijednik koji je pokazao svoju okrutnost prema bobijskim monasima. toga grada jednu milju, na putu prema Bruggeu; pučki se zove Huyse. Drugdje čitam da je Uscia bila očevina Adalardova, kao što je bio i Berthem, znamenito selo na području Leuvena. A opat iz Corbieja patron je obiju župa. Čuo sam pak od župnika iz Oudenaardea, ne od onih koje poznajemo kao slavne mučenike, nego od njihovih nasljednika, da je blagdan sv. Alarda nekoć u Huiseu bio slavan i da u narodu kruži predaja da je on odande podrijetlom: te da je ondje ostavio i izvor koji do danas nosi ime po njemu.

4 Ali postoje i drugi razlozi zbog kojih se spominje među Belgijcima. Pripada naime rodoslovlju Pipina i Karla Velikoga, prvih brabantskih vojvoda, kao što se prepoznaje iz gore rečenoga. I naposljetku, Corbie zna da godišnje po Adalardovoj darovnici prima vrlo mnogo iz Belgije, a i da je prije primio još više. Živio je ipak izvan naše Belgije, prema sadašnjim granicama, naime u Corbieju u Francuskoj, koji graniči s Artoisom: i sa svojim je imenjakom osnovao Corbie u Saskoj. U oba pak samostana veoma su cvali i pobožnost i znanosti. Štoviše, ti su samostani bili rasadnici prvih bremenskih nadbiskupa koji su obratili sjeverne krajeve.

5 Malo zatim isti Molanus dodaje: Iz rečenoga je jasno da griješe neki stanovnici Berthema koji sv. Adalarda opisuju kao mlađega Hajmonova sina, odgojena u njihovu selu s divovskim konjem kojega imaju naslikana u crkvi: dok iz navedene povijesti proizlazi da je bio stariji sin, od oca, kako imaju čitanja blagdana, Bernarda, brata kralja Pipina. Ipak iz vjerodostojnih isprava, potpisanih i rukom samoga svetoga čovjeka, proizlazi da mnogo toga u Berthemu po njegovoj darovnici posjeduje Corbie, a nešto i sami stanovnici.

O sv. Adelardu i drugom Adelardu, njegovu učeniku i utemeljitelju saskoga Corbieja, mnogo će se reći pod 15. lipnja, kad bude govora o prenesenim relikvijama sv. Vida; premda opat Gerard u predgovoru te povijesti kori njezina pisca.

Životopis sv. Adelarda

KOJI JE NAPISAO SV. PASHAZIJE RADBERT.

Predgovor pisca.

Vrijedno je truda nasljedovati najučenije muževe koji su pobožnim osjećajem duše djelom pobožnosti oplakivali pogrebe dragih u Kristu, a plačući su ih popratili i divnim pohvalama. Jer, kao što je rekao blaženi Ambrozije u djelu Super Valentinianum, premda je pisanje o onome za čime tuguješ povećanje boli, ipak ponajčešće nalazimo smirenje u spomenu onoga za čijim gubitkom tugujemo, zato što nam se u pisanju, dok k njemu usmjeravamo um i upiremo pažnju, čini da on u riječi ponovno oživljava i sav utječe u srž našega uma. Uostalom, zadaća je potomstva da primjere njihovih kreposti povjerimo pismu, kako bismo i svoj dug ljubavi isplatili bližnjima i sinovima ne bismo uskratili primjere otaca koje trebaju nasljedovati. Znamo dakle da oni nisu propali nakon smrti, nego su blaženo preobraženi, da bi umirući prispjeli k besmrtnim radostima najviše sreće. Stoga ih ne treba posve izbrisati iz sjećanja, osobito takve kojima istrgnuće smrti nije značilo prestanak postojanja, nego prijelaz na bolje. Ne smije se naime tvrditi, prema ludosti nekih nevjernika, ono što Pismo kaže: Kratko je i mučno vrijeme našega života, i nema lijeka na svršetku čovjekovu, niti se zna za ikoga da se vratio iz podzemlja. Niti valja govoriti da smo rođeni ni iz čega i da ćemo nakon ovoga biti kao da nismo ni bili. Istinito je dakle i bez oklijevanja valja ispovijedati da je Krist uskrsnuo od mrtvih i umirući pobijedio smrt; tako da se na sličan način svi koji u Kristu umiru ne nalaze više mrtvi, nego štoviše u njemu živi i blaženi. Bog je naime Bog živih, a ne umirućih, jer se u onome koji živi svi koji su u njemu nalaze živi. Zato ih i Pismo običava nazivati usnulima.

2 Stoga je najpobožnije, kao što rekoh, nasljedovati svete muževe, naime spomenutoga Ambrozija i blaženoga Jeronima, te ostale svete muževe dostojne nasljedovanja, koji su svojim dragima najrječitije sastavili nadgrobne govore. Premda ne mogu dosegnuti njihovo umijeće rječitosti, znaj ipak da ne nedostaje građe za govor: jer pisanjem želim obnoviti spomen na muža kojega gotovo cijeli svijet slavi kao sveta i divna: a kojega smo vidjeli i uživali ljubav njegove prisnosti, premda nedostojni, ne možemo o njemu posve šutjeti, iako smo neuki: da bismo, dok nam je uskraćeno gledati ga očima, zaslužili pratiti ga barem službom uma.

3 Ali dok o tome počinjem razmišljati, u nutrini me obuzimaju dva posve suprotna osjećaja, naime žalost i radost. No žalostiti se zbog takve stvari zabranjuje Apostol; a radovati se priječi ne samo moja nego i iznenadna napuštenost svih nas. Kad se odvažu oba ta ploda pobožnosti, svakako se zbog nade vječnoga obećanja valja više radovati i veoma suosećati u radosti zbog tolikoga zaštitnika: tako da je već prošao kroz sretne borbe onaj za kojega se nimalo ne sumnja da je počinuo u Kristu i da će bez kraja blaženo boraviti. Ali budući da me više svladava plač ljubavi negoli malodušnost očaja, ne dvojim da mi treba oprostiti: osobito jer Apostol ne zabranjuje plakati, osim jedino da za usnulima ne tugujemo kao ostali koji nemaju nade. Posve je dakle jedno tugovati s očajem, a sasvim drugo tugovati i sućutno žaliti što smo zbog grijeha ovamo došli tako da se nakratko jedva činimo nečim malenim: stoga nesumnjivo suzama oprati grob dragih mora biti osjećaj dužne pobožnosti, a ne zablude.

4 S takvom se pobožnošću, premda trom umom, spominjem tebe, najdraži među muževima, oče Adelarde, uresu starosti, sliko svetosti, uzore kreposti: toliko te se, kažem, spominjem vezom ljubavi da se jedva mogu umjeriti između obaju osjećaja. Kad vidim kako je Gospodin Isus Krist oplakivao mrtvoga Lazara kojega je ljubio, i ne samo oplakivao nego se i potresao u duhu, nesumnjivo sam prisiljen plakati, lišen takva i tolikoga nebeskog proročišta. Uostalom, sama narav uči da drage ne smijemo zaboraviti, nego ih preporučiti kojim god umijećima možemo, kako bi se ljubav čvrsto držala u umu i kad je uklonjeno tjelesno viđenje, te kako ljubav koja se nekoć u umu zapalila ne bi umrla dok onaj koga ljubimo bolje živi. Stoga, najdraži mojim željama, po čijem grobu po običaju puka posipam cvijeće, želeći ukrasiti pogreb službom književnosti, kako mirisi tvojih kreposti ne bi ostali zatvoreni u grobu, nego nadaleko i naširoko mirisali kao primjer budućim vremenima. Ne smatram naime da treba, po običaju nekih, postaviti dječake s jedne i druge strane nad grob koji bi izmišljajući tvoje pohvale trebali pjevati, da bi poput tužaljki poticali srca slušatelja na plač i jecaje; nego ću zakone istine, da se ne bi zapustili zbog moje trome dokolice, povjeriti vjernosti pisma, te ću se tako, okrijepljen tvojim nagovorom, tebe sjećati kroza stoljeća. Niti ćeš moći biti istrgnut iz moje duše ako budem iznosio tvoje ime i tvoje pohvale. Vjerna mi je savjest da je sve što budem rekao manje od tvoje hvale: zato se nimalo ne stidim uvjeravati sebe u takvo što o tebi. Stoga tvoja sadašnja odsutnost, koja ostaje sa mnom, rađa u meni nove osjećaje suza: ipak tako da odsutna prisutnost čini da se radujem što si već sretan prispio k davno obećanim radostima.

5 Nemoj, molim te, reći meni koji plačem: Trebao si se radovati zbog mene radije negoli plakati, najdraži sine, osobito jer znaš da sam umakao ruglu svijeta i prispio k izvoru vječnoga života: kad bi me ljubio, svakako bi se radovao i suveselio, jer već uživam haljinu besmrtnosti i naslađujem se gledajući slavu veličanstva. Znam, oče moj, znam, kažem, da svukavši tjelesno ruho već uživaš nebesko gledanje: ali svladan sam, prožet pobožnom ljubavlju, te oplakujem tvoju sadašnju odsutnost, zbog čega mi se žalosnim čini sve što gledam dok uzdišući osjećam da nisi ovdje. I da se poslužim riječima Fortunata:

Kao što janje koje ljubi majku, odbijeno od vimena, tužno i tjeskobno luta travnatim poljima; sad bježi na ravnice parajući zrak blejanjem, sad se vraća u tor, ali mu bez majke nije ugodno;

Tako i ja tvojim riječima, oče, izričem da sam bez tebe. Dan tvoje smrti, kažem, kamo sreće da mi nije osvanuo, jer meni malenomu nije mogao biti gori niti je tvojima mogao svanuti okrutniji: stoga razmišljam što da radim ili što da učinim, ali gorak od tuge ne nalazim izlaza. Kako rekoh, budući da Apostol zabranjuje, ne usuđujem se mnogo plakati, iako želim; a slava tvoje svjetlosti nagovara me da se radujem, premda nerado. Već je naime za tebe, oče moj, prošla zima i minula je kiša. Došla je dakle svadba Jaganjčeva: uživaš među milinama raja: glas tvoj već je odjeknuo u mojim ušima: i čuo se glas grlice koji ovako govori: Kako smo čuli, sine, tako smo i vidjeli u gradu Gospodnjem: čuli smo doduše slavne stvari, ali gledamo još uzvišenije, u gradu Gospodina nad vojskama: kreposti dakle, a ne mana, jer ga je Bog utemeljio dovijeka na temelju vječnosti. Jasno doduše razumijem da ti takvo što pjevaš, ali uzdišem tugujući i tjeskobno jecam, daleko zasada odijeljen od tvoga društva. I što je još teže, svijet te slavi kao muža kreposti, a mi te niti dotičemo niti vidimo.

6 Znam dakle da ne želiš primiti ni ove pohvale, ti koji svoje nesumnjivo već držiš zapisane na nebu. Ondje si sebi posve načinio žitnicu i ondje je uvijek bilo prebivalište tvoga uma. Stoga, premda tražim za sebe ono što ulažem, ipak ti na tome čestitam jer uživaš ono što si ljubio: žalim sebe kojega si, odbijena od mlijeka, prebrzo ostavio: radujem se zbog tebe, ali plačem zbog sebe. Svladan dakle tvojim radostima, naposljetku ne odbijam zahvaljivati Bogu. Zahvaljujem doduše što smo te takva imali: ali svladava me osjećaj što smo ostali bez tebe prije negoli si nas kao drugove raja pridružio svome društvu. Zbog toga te zaklinjem, oče moj, pogledaj kroz rešetke, i kroz prozore, ako Gospodin dopusti, promotri sinove svoga zavjeta. Znam dakle kakvom si ljubavlju bio obdaren, kakvom vjerom čvrst i kakvom nadom dugo poput sidra privezan za Gospodina. Zato držim posve sigurnim da se taj tvoj trostruki konopac teško, štoviše nikada, ne raskida. Diviš se ne samo oblacima i zvijezdama pod nogama nego i visokoj ravnici neba, odjeven u snježnobijelu haljinu. Zato te molim da ne odgađaš smilovati se poniznima, koje si nekoć poticao na takvo što na bojnom polju. Jaka je, oče moj, kao smrt bila tvoja ljubav: zato te nije pobijedio nijedan neprijatelj niti svladala ikoja borba. Hrabro si pobijedio slasti svijeta i zato si, bez sumnje vjerujemo, okrunjen slavom pobjednika. Dođite, kćeri jeruzalemske, i vidite krunu kojom je okrunjen naš starac u vječnoj svečanosti, i kakvim je haljinama pozlaćen. Promotrite kako je još kao mladić pobijedio zloga neprijatelja, kako je nekoć kao dječak nogama zgazio svijet. Kad je kratko boravio u samostanu, odjednom je od učenika poniznosti postao učitelj kreposti: i onaj koji se dan prije činio sljedbenikom drugih, našao se kao vođa i predvodnik svojih suboraca u Kristu. Izabrao si naime sebi, dobri Isuse, novaka i dječaka: nije on izabrao tebe, nego si ti njega izabrao i predizabrao, pretečena tvojim milosrđem. Izabrao si ga kad mu je bilo gotovo dvadeset godina, kada je ljudska dob odviše nesretna, krhka i vrlo sklona grijehu: onda kada su svi tvoji novaci, izlazeći iz zemlje egipatske, od dvadeset godina i naviše, na tvoj poticaj upisani u knjigu života. A i kad ih ponovno Mojsije i Eleazar popisuju, svi te dobi i stariji koji mogu ići u rat ubrajaju se u nebeski zbor. Samo oni u taboru Gospodnjem razapinju šatore, samo oni izlaze u boj. Doista, jer je veoma čudesno pobijediti onda kada se čovjek naslađuje raznim mamcima, i slaviti pobjedu kada ga tjeraju mnogi poticaji. Dvadeset se naime dobiva kad se pet uzme četiri puta, ili kad se četiri zbroji pet puta. Kad se to tako zbroji, očito je da će za rat biti najspremniji samo oni koji su ostarjeli u dobi Staroga i Novoga zavjeta i bili odgojeni njihovom mudrošću. Njihova je dakle krepost najprikladnija za vojevanje; i najprije ih valja opomenuti da pobijede same sebe: osobito jer se tada neprijatelj, koliko god je u tijelu, služi većim lukavstvima obmane.

Adelard ostavlja dvor i postaje monah.

Budući da je bio kraljevskoga roda, unuk velikoga kralja Pipina i bratić cara Karla, u dvorskoj službi poučen svakoj mudrosti svijeta, odgajan zajedno s vladarom zemalja kod istih učitelja, radije je izabrao biti prijatelj pravednosti i istine negoli pristati uz nedopuštene stvari, premda mamljen mnogim laskanjima. Stoga se dogodilo, kad je isti car Karlo otjerao Dezideratu, kćer langobardskoga kralja Deziderija, koju je prije toga sebi isprosio za ženu čak uz prisege nekih Franaka, da se blaženi starac nikakvim nastojanjem nije dao nagovoriti, dok je još bio dvorski mladić, da onoj koju je kralj uzeo za života prve žene iskaže ikakvu službu pokornosti. Nego je na sve načine osuđivao takav brak i tugovao je mladić blažene naravi što su neki Franci time postali krivokletnici i što se kralj služi nedopuštenom posteljom, otjeravši vlastitu ženu bez ikakve krivnje. Raspaljen tom prevelikom revnošću, radije je izabrao još kao mladić ostaviti svijet negoli se miješati u takve poslove, kako bi bijegom pokazao da ne pristaje uz rođaka kojemu se nije mogao suprotstaviti zabranom. Stoga se vjeruje da je bio spreman umrijeti za pravednost ništa manje od Ivana, jer je jednakim žarom korio nedopuštenu kraljevu drskost i prezirao takvu ženidbu: ne obazirući se na prava srodstva da bi dao pristanak tijelu protiv Kristovih zakona, čije kršenje nije podnosio te ih je u svojoj duši stavljao na prvo mjesto. Stoga je radije htio s Kristom, plemenita duha, podnositi sramotu križa da posrami sve što je jako, negoli da bude posinjen u kraljevstvo i bude kraljev sin.

8 Prezrevši dakle bogatstva faraonova kraljevstva, prispio je naposljetku dotle da kao monah, poput Mojsija u pustinji, uživa u Božjim razgovorima. Nije naime još tako obuven u svijet mogao gledati nebesko viđenje na gori: nego svukavši sve to i posvećen, djelovanjem Božje milosti, postao je učenik Spasiteljev. Čitao je naime: Ako se tko ne odrekne svega što posjeduje, pa i samoga sebe, ne može biti moj učenik. Nije dakle ni ne znao da je lakše devi proći kroz iglene uši negoli bogatašu ući u kraljevstvo nebesko. I zato je odložio tovare magarčića kako bi lakše trčao uskim i tijesnim putem Božjih zapovijedi. Odloživši ih, u Corbieju je, štoviše u samome Kristu, ondje potražio izvor poput onoga Davidova jelena. Gdje

Revnosno i pobožno obavlja službu vrtlara.

Tada je, dakle, tvoj, Kriste, po dobi dječak, a po duhu plemenit, oborio zamke svijeta: tada je odložio oružje kralja Šaula da bi se samim kamenom, koji je nosio u grudima, srušio silni zavodnik duša. Napokon je izabrao nositi tebe u svom srcu: da po tvome poticaju vojuje protiv zlih duhova u nebeskim prostorima. Što da kažem više? Tako je stupio na bojno polje i stigao u samostan, gdje je kucajući godišnjim zavjetom napokon ušao na vrata pravednosti, kroz koja ulaze samo pravednici. Zatim je stigao do vrata, ojačan krepošću, koja jedina svakoga od svojih vodi u život. Ušao je, naime, na uzak i tijesan put, koji je za malobrojne, da bi raširenim srcem trčao putem Božjih zapovijedi s bistrošću najpronicavije vještine. A kad je već dugo tako sav procvjetao usred redovničke stege da se vjerovalo kako je više u nebeskom nego u zemaljskom, oci su, vođeni ne znam kakvim osjećajem kao po kraljevskoj zapovijedi, postavili njega za vrtlara. Radujući se kao dobar Kristov borac, kao da je usred rajskih naslada, tako se poslušan radovao u duši: znao je, naime, da je Gospodin bio pokopan u ovakvoj spilji, i ondje da se ukazao Mariji kao vrtlar, znao je da je na istome mjestu uskrsnuo, a također da su se ondje ukazala anđeoska viđenja. Stoga je uistinu iskapajući blago u vrtovima duše, višestrukim pomastima mazao Isusovo tijelo.

Što misliš da je tada govorio, potvrđen takvom službom? Ako se ne varam, govorio je, ako ne glasom, a ono osjećajem duše, govorio je, kažem: „Neka dođe dragi moj u vrt svoj zasađen krepošću i neka jede plod svojih voćaka.” Bilo je, dakle, u njegovoj duši raznovrsnog povrća kreposti, i stoga se ne dvoji da je rekao: „neka jede plod svojih voćaka”; svojih, kažem, jer nije pljeskao sebi, nego Gospodnjoj milosti, ako je u duhu nosio što dobro. Neka drugi više obrađuju poljske poslove nego kreposti duše, opravdavajući se poslušnošću: ovaj, ne propuštajući takvo što, posvetio je Gospodinu svoju dušu, vrt naslada. Učinio je, naime, ono za što se sjećao da mu je od Njega rečeno: „Stavi me kao pečat na svoje srce.” Ograđen tom zaštitom, u duši se više naslađivao Gospodnjim razgovorom nego poslovima vremenitih stvari: jer uistinu je dragi njegov Krist bio sišao pohađati vrt njegove duše, sišao je svakako u gredicu mirisa i u njoj se hranio slastima kreposti. A vrt naslada nazvan je rajem zato što se pod njim razumije ljudski um, jer se Eden tumači kao vrt naslada. Odatle su ga neki i nazvali cvatućim. Sišao je, dakle, u njega Krist da nabere ljiljane čistoće i vidi jesu li već proklijali mogranji.

A duša je dobrog čovjeka, kao što rekoh, vrt pun slasti krepostima, i tako napokon drugi raj. Ondje se žanje smirna, to jest umrtvljivanje udova, s mirisima kreposti. Bere se ruža mučeništva obojena krvlju: sjaje plodovi dolina, orošeni nebeskim poukama: klijaju mogranji zbog miomirisa dobrih djela, a povrh toga, ako se što iznutra krije, plameni pobožni žar ljubavi prema Bogu. Odatle je, brate, ako hoćeš zapaziti, da je naš starac bio sav ljubazan i blag, odatle da je bio sposoban za svaki govor čistoće. Ne čini li ti se da su med i mlijeko tekli s njegova jezika, kad se tako ulijevao svojim govorom da je ponekad druge činio kao opijenima od svetosti, a sve povezane sa sobom zbog prevelike slatkoće? A što su drugo bile njegove usne nego saće koje kaplje, i da kažem uzvišenije, što drugo nego oruđe Duha Svetoga? Inače ljudska mudrost ne bi mogla shvatiti ono što je govorio. Napokon, riječi pune dara svetosti tekle su kao nebesko proroštvo.

Iz želje za većim mirom odlazi na Kasino. Ubrzo je nevoljko pozvan natrag u Galiju.

Kad je pak on tako daleko i dugo bio vođen Duhom Svetim, kaže se da se sjetio zapovijedi Abrahamu, gdje Pismo veli: „Iziđi iz zemlje svoje, i od rodbine svoje, i iz doma oca svojega, i dođi u zemlju koju ću ti pokazati.” Kad je takvo što razmotrio u sebi, počeo je u sebi razmišljati i govoriti da još nije djelom ispunio ovu vrstu zapovijedi. Jer ako je u duhu ostavio tlo svoga rođenja, smatrao je da je još tijelom prisutan. Iako je prema evanđeoskoj zapovijedi već bio ostavio oca, ili majku, ili rođake da bi se smatrao dostojnim Božjim učenikom, još se više žalostio jer su ga, premda zbog njegova dostojanstva, ipak češće pohodili srodnici i znanci nego što je to želio duh čovjeka željnog mira. Zbog toga se dogodilo da je odmah kao drugi Ilija krenuo u bijeg, bježeći ne pred Jezabelom, nego pred požudom tijela. Tražio je, naime, strogi Kristov vojnik da pobjegne kako bi u bijegu potpunije pronašao samoga sebe. I tako je onaj koji je nedavno bio poduprt mnogim uslugama ulagivanja postao putnik u tuđini, nemajući s Kristom, što je uzvišen način imanja, ni gdje da položi glavu. Tako bježeći od sebe da bi pronašao sebe, stigao je sa sobom u snazi riječi sve do gore Kasina, ne želeći upoznati brige domovine niti da se o njemu razglašavaju pohvale vjetrom taštine. Mislio je, naime, da je samo htio toliko spoznati, još ne odvojen od mana, dokle god bi boravio unutar međa domovine. I da se ponovno ne bi spleo u nove đavolske mreže, izišao je idući preko sebe, da bi na neki način mogao posvjedočiti izvješćem istine: „A živim, ali ne više ja, nego živi u meni Krist.”

12 Ali kad je tako svjestan došao na Kasino, koji se smatrao izvorom i početkom svega redovništva, primio ga je doduše otac samostana, ali po Božjoj providnosnoj odluci ondje je mogao ostati samo kratko. Priča se, naime, da mu je odmah neki pustinjak u Duhu Božjem prorekao tko je i odakle je, i zbog kojeg je razloga dotle došao. A zatim je ubrzo prorekao da će doći kraljevi glasnici koji će ga zatražiti natrag i vratiti na njegovo mjesto. Kad je to on čuo, silno se uznemirio što mu želje ne idu povoljno. Uzevši odmah opata toga mjesta, iznio mu je sve svoje prilike, moleći i zaklinjući da mu, ako bi ikako mogao pobjeći, milostivo odobri da se njegovo ime ubuduće ne čuje ni izdaleka.

13 Ali Bog je ubrzo preduhitrio njihove namjere, i dok oni odgađaju razrješenje, odmah biva preduhitren glasnicima. Oni su ga zadržali i vratili u domovinu. Što misliš, kako mu je bila gorka duša, kako tužna, jer se nevoljko vraćao na međe domovine i u slatka polja vlastitoga tla! Neka, dakle, čuju takva čovjeka naši sugrađani redovnici, koji tromi počivaju namazani čađom sjena: neka čuju oni koji za sobom vuku mnoštva svjetovnjaka: neka čuju, kažem, da nije dovoljno sigurno da se daju zavesti osjećajima svojih roditelja. Krist, dakle, ne poznaje majku i ne mari za braću da bi nam pokazao pravo duhovno bratstvo. „Tko god”, kaže, „vrši volju Oca mojega koji je na nebesima, taj mi je brat i sestra i majka.” Zatim odvraća učenika od pogrebne dužnosti da mu ne bude dopušteno pokopati oca prema dugom tjelesnog prava: „Pusti”, kaže, „neka mrtvi pokapaju svoje mrtve, a ti idi za mnom.” Sve je to, dakle, znao naš pobožni starac i stoga je žurio pobjeći iz sredine svojih sugrađana. Sjećao se, naime, da Isus nije učinio čudesa u domovini, i da prorok nije bez časti osim u svome zavičaju. A ovaj, lišen časti svijeta, zato je žurio izići iz veza svojih dragih da bi uistinu mogao sebi pribaviti čast duha i, da kažem uzvišenije, na zemlji živjeti anđeoskim životom. Činilo mu se da ne može postati dovoljno siromašan usred svojih roditelja, koji su bili moćni kraljevskom čašću i sjali obiljem bogatstva. I zato, raskinuvši veze slavnog imena, htio je postati siromašan bez častoljublja, nekoć bogat. Ali izvanredan preziratelj samoga sebe postaje uresniji siromaštvom, sjajniji bijegom, uzvišeniji neznatnošću poniznosti: i da se poslužim riječima bl. Jeronima, neka budu neki bogatiji redovnici nego što su bili svjetovnjaci: neka posjeduju bogatstva pod siromašnim Kristom, koja nisu imali pod bogatim i varljivim đavlom, da Crkva uzdiše nad njima bogatima, koje je svijet prije smatrao prosjacima: a naš Adelhard, gazeći sve što je svjetsko, pobijedio je u svom držanju i sve što je svjetsko zgazio pod nogama.

I dok je tako miran već kao pobjednik sjedio u visokoj tvrđavi duha, po uređenju Božje providnosti ponovno mu se određuje novi red borbe. Ne dugo nakon što se vratio, uz pristanak samog samostanskog oca, događa se da se, ne mnogo različit, to jest drugi Augustin, za života prethodnika bira nasljednik, osim što je onaj bio biskup, a ovaj je postavljen na mjesto opata: obojica se ipak pokazuju kao savršeni Božji upravitelji. Bio je pak taj blaženik poput pratitelja spomenutog oca Augustina, najsjajniji nasljedovatelj djela, prilično oštra duha, spremne volje, bogat rječitošću, slatkorječan u govoru, čineći slušatelju toliku korist da si njegov jezik jedva mogao vjerovati da je išta drugo nego pero Duha Svetoga. Službu njegova propovijedanja preporučivale su suze, a tvrdoću srca omekšavao je uzdah. Tekao je, dakle, od njega kasni pljusak suza kako bi duše obilnije primile sjeme za donošenje ploda i kako bi takvim osjećajem ljubavi blago smirivao srce slušatelja.

13 Glas mu se činio punim miline krepkosti i jačim od svake postojanosti, a on sam, sjajna tjelesna lica, smatran je punim punine Duha Svetoga. Bio je, prema Horaciju, ono što se velikim pohvalama uzdiže:

Čvrst, i u samome sebi sasvim gladak i zaokružen.

Čvrst, naime, u vjeri, postojan i čvrst u kreposti toliko da se činilo da ni pred čim ne drhti i ni u što ne sumnja, pa i kad bi se sav svijet srušio slomljen strahom. Ipak, ako bi ga kadikad pogodila kakva oluja straha, ponekad je nadvladavao nadom, a ponekad pobjeđivao razumom: svjetovni ga strah, pak, nigdje nije mogao probosti uzdižući se. Gladak i zaokružen u samome sebi, štoviše u Gospodinu, kaže se da je bio zato što se nije samo samome sebi prilagođavao krepostima i običajima, nego je bio i prikladan svima i najdostojniji ljubavi, u tolikoj mjeri da je bio sve svima i gotovo svima zadobivao. Bio je, naime, plemenit po tijelu, ali plemenitiji po običajima: pun Božje mudrosti, ali ne bez djela: lijepa lica, ali ljepši po vjeri i svetosti: bogat podrijetlom, ali bogatiji dobrotom, jer je bio izdanak rođen od nebeskog izdanka.

Djela koja je učinio u Italiji: ugled kod Pape i Cara.

Sav je, dakle, bio zaodjenut u novoga čovjeka i, koliko je to ovdje smrtnicima dopušteno, obnovljen u dubini Gospodina. Njegova je zaprega bila četveropreg kreposti: a kotači toga četveroprega bili su razboritost, pravednost, jakost i umjerenost. Nadalje, u njemu je bila tolika razboritost da se činilo da iz njegove duše izvire vrelo savjeta. Vidio je, naime, istodobno prošlo, sadašnje i buduće, da bi o pojedinostima predvidio što treba činiti ili što se Božjim savjetom pokazuje da treba slijediti. A koliko je težio za pravednošću, svjedok je Francuska i sva kraljevstva zemaljska, podložena njegovu savjetu, a ponajviše Italija, koja mu je bila povjerena da kraljevstvo i njegova kralja Pipina Mlađega korisno, pravedno i razborito te časnije oblikuje za stanje države i štovanje vjere, gdje je zaslužio toliku pohvalu da su ga neki, kako se pripovijeda, proglašavali zbog ljubavi prema kreposti ne čovjekom, nego anđelom. Priznaju, naime, da nikada u sudu nije gledao na nečiju osobu, niti je, prema pučkoj izreci, njegov duh bio slomljen zlatnom šakom. Jedini je, kako kažu, mogao neozlijeđen prijeći rijeku pohlepnog Aheronta i kroz godine se vraćati iz Alpa bez pogibelji sljepoće, pred kojim je spremno drhtala oholost ponosnih, a radovala se poniznost krotkih. Odmah je, naime, pri dolasku uklonio svaku tiransku vlast odatle, onih koji su kao nepravedni razbojnici bjesnjeli u narodu, i to tim drskije što su se dopušteno pomagali pravom gospodstva, odakle su i svu zemlju pustošili najgorom vlašću. Najprije je, dakle, ovima vratio mir, a zatim je kao pobožan sudac svakome vratio njegova prava. Tolika je, dakle, bila u njemu snaga mudrosti da se umjesto šibe stroga suca služio riječju i bez odgađanja svakome određivao ono što je bilo pravedno. Učinio je, dakle, da svatko ispunjava svoju dužnost i da nitko ne prisvaja tuđe pravo. Bio je, pak, rizničar siromaha, baština udovica, a otac siročadi, tješitelj ožalošćenih, mišica nemoćnih i možda bič onih koji se ohole. Ipak je sve spuštao s oholosti duha domišljatom bistrošću i nikoga nije sasvim slamao, osim onoga za koga je vidio da je nepopravljiv.

17 I tako, snažan u kreposti, blag i krotak, stigao je do rimskih krajeva, gdje ga je papa Lav, tadašnji vrhovni svećenik, primio s tolikom iskaznicom prisnosti da se zna da prije toga nije tako primio nikoga od Franaka. Odatle neki naši pripovijedaju da mu je u šaljivom raspoloženju rekao: „Franče”, veli, „pouzdano znaj da ako te nađem drukčijim nego što te smatram, više nije potrebno da ovamo dolazi ikoji od Franaka kojemu bih trebao vjerovati.” Iz toga se uistinu očituje koliku je težinu imao taj čovjek, čije bi iznevjerenje vjernosti pokazalo da je sav franački rod nepouzdan, i kolike je postojanosti bio.

18 Ali koliki je, ponajviše pokazuju djela ispunjenog obećanja i svjedoče pisma koja je o toj vjernosti, koju treba čuvati među ljudima, nedavno uputio caru Lotaru, govoreći među ostalim ovako: „Što misliš”, veli, „kneže, ako je vjernost često usred prolivene krvi i oružja onih koji bjesne, čak i među poganima, imala toliku snagu da se svatko povjeravao prisegama vjernosti drugoga, koliko mora vrijediti savez kršćanina, obećan u istini? Neka te nitko ne zavara, zaklinjem te”, veli, „care, jer kad se povrijedi vjernost protiv nekoga, u njoj se ne prezire čovjek, nego Bog svjedok i istina.”

Iz takvih je riječi bez sumnje očito da bi lakše bilo da se slome željezni okovi nego da se onečaste obećanja vjernosti ovoga čovjeka, osobito kad je u cijelim njegovim grudima sjalo samo vrelo istine i čista jednostavnost. Ako bi ga pažljivo promotrio, u njemu je bio duh utisnut Kristovim pečatom, i zato ni u čemu nije mogao biti pokvaren.

Nasljeduje kreposti različitih svetaca.

Duša mu je, pak, bila poput rajskoga vrta, zatvorenog zidom vjere, zasađenog vrstama svih kreposti. Od ovoga je čovjeka nasljedovao poniznost, od onoga blagost, a od drugoga je slijedio umjerenost u hrani i skroman izgled odjeće: od onoga je imao i strpljivost, a od ovoga krotkost. Uz čest je pak uzdah ustima izgovarao takvu riječ pobožnosti: „Na kome ću počinuti, ako ne na poniznom i mirnom i onome koji drhti pred mojim riječima?” Ti znaš, dobri Isuse, zašto je takvo što marljivo ponavljao u osjećaju duše: imao je, naime, u sebi jasno i prikladno za uvjeravanje ljudi u svetost, čuvao je u duši sve tvoje zapovijedi koje su mu bile povjerene i odatle je raspravljao sa sobom, imajući pred očima riječi tvojih zapovijedi, i tako je jednim pogledom duha razmatrao živote svih svetaca, čije je primjere kreposti marljivo prebirao da bi iz svega toga sabrao jednoga savršenog čovjeka, punog Boga i urešenog vršenjem vjere.

20 Piše, naime, Tulije, kralj latinske rječitosti, u 2. knjizi de inventione rhetoricæ artis, da su u vrijeme kad su Krotonjani cvjetali u bogatstvu, i kad su se smatrali sretnima te su htjeli hram svoje vjere izvanredno obogatiti slikama, pozvali nekoga Zeuksida, koji se činio da nadmašuje umijećem sve slikare, te su ga uzeli uz veliku cijenu da im naslika sliku neke Helene, djelo koje će ostati čudesno. On ih je odmah upitao imaju li kakvih lijepih djevica, a oni su čovjeka smjesta odveli u vježbaonicu i pokazali mu mnoge mladiće obdarene velikim ugledom, jer su kući s najvećom pohvalom donijeli najčasnije pobjede iz gimnastičkog natjecanja. Kad se on silno divio likovima i tijelima mladića, oni rekoše: „Kod nas su djevice sestre ovih, a po njima možeš naslutiti kolikog su ugleda.” A on reče: „Dajte mi ih, molim vas, da dok slikam prenesem sve što je najljepše na sliku jednoga predmeta koji ste odlučili zatražiti.” Pokorivši se tome, slikar je izabrao petoricu čiji je oblik po svome sudu ocijenio da je ljepote. Nije, naime, smatrao da u jednome tijelu može naći sve što je tražio za ljepotu, zato što priroda u jednostavnoj vrsti nije u svemu ispunila savršenstvo, kao da drugima neće imati što podariti ako jednome ustupi sve.

21 Tako je, dakle, i naš starac, stupajući u vježbaonicu ovoga života, nakon što je opran na vrela krštenja i nakon odricanja od svijeta, čistim pogledom duha zapazio različite ljude koji teže različitim ciljevima. Jedne je, doduše, vidio kako se znoje za počasti svijeta i radosti sadašnjega života, druge pak za raskoš i tjelesnu požudu, neke da teže za pravednošću, a također i neke da gledaju na budući život. Ipak je od svih koje je mogao spoznati izabrao pet djevica, koje pobožnim uljem ljubavi neprestano ukrašavaju svoje svjetiljke i spremaju se izići u susret zaručniku i zaručnici, te ih je nasljedovao budnim duhom da ga ne bi možda lopov, došavši noću, zatekao na spavanju i odnio. Čuo je također iz gimnastičke pjesme svetaca kako su dostojne časti pobjede, i iz svega toga u sebi je preoblikovao jednu Kristovu sliku. Ondje, u jednome naime Bogu i čovjeku Kristu Isusu, pronašao je sve što je ljepote i uresa vječnoga života preko onoga što se može zamisliti. Ali savršenstvo koje je u svim udovima Crkve priroda uskratila, milost je podarila, da Bog bude sve u svemu. Stoga se u svemu trudio da već u svemu nađe Krista. Zbog toga su ga neki, kako donose epistolæ Magistri Albini, nazivali Antunom, a neki pak, kao što je gore rečeno, Aurelijem Augustinom. Činio je, naime, ono Grgurovo, a drugo bl. Silvestra.

Njegova prelijevajuća velikodušnost prema potrebnima.

Svjedok mi je moja savjest da sam se često čudio zašto je htio uzimati toliki zajam da bi dijelio potrebnima ili za potrebe svojih, dok nisam pogledao život bl. Silvestra, čiji je primjer u tome nasljedovao, da se uvijek posuđujući radije nađe siromašan nego bogat. Govorio je, naime, onima koji su mu često bili u blizini: „Želiš li znati”, veli, „ti, činiš li se škrtim ili velikodušnim? Znaš posve da ako si se bojao da si dao više nego što je trebalo, osuđen si kao škrtac. A ako si dao manje nego što si dugovao, to je svakako znak velikodušnosti. I zato te, sine, opominjem da, ako bi što propustio, u tome ispadneš kriv da od našega radije prosudiš dati više nego išta manje podijeliti.”

23 Zna uzvišena krepost da je češće davao tako velikodušno da su se i on sam kao siromah i njegovi ujedno činili potrebnima. Ali tada je radostan, tada je veseo klicao u Gospodinu. Govorio je, naime: „Kad bismo barem u malome sudjelovali u Kristovu siromaštvu.” Ali nikada mu se nije učinilo da je ikada mogao stići do te stvari, zato što je Krist u njemu neprestano više hrabrio malodušne da nauče velikodušno dijeliti svoje i uzdati se u Božju darežljivost. Preduhitrio ga je, naime, božansko milosrđe poslužujući. Stoga, kad je jednoga dana svu sirnu kašu iz samostana posve potrošio na goste, tako da ništa nije sačuvao za braću, dogodilo se da je netko, budući da je bio podrumar, rekao kao prijetećim glasom u nekom duševnom raspoloženju: „Čudim se”, veli, „oče, što hoće to tvoje rasipanje velike stvari. Evo, ne dopuštaš da išta ostane braći čime bi se rado nahranili.” Nato je on, budući da je bio blag u govoru, smiješeći se rekao: „Gospodin će dati.” A onaj reče: „Ti uvijek tako obećavaš, ali neće se po primjeru dati ono što ti neselektivno rasipaš.” A dok se to događalo, gle, pred vratima su dva kola, jedna noseći ne znam kakvu ribu, a druga puna sireva. Kad je to čuo blaženi otac, radostan zbog brata, zapovjedio je da odmah dođe. „Evo, brate”, veli, „i u onome čega si se bojao bivaš opovrgnut. Evo, nepromišljeni biva kažnjen zbog nemara.” Nato je on, budući da je bio jednostavna duha, vidjevši da ga opovrgavaju dobročinstva, rekao: „Daj mi, oče, ubuduće, daj koliko god hoćeš. Više, naime, neću reći: ‘Neće dati Gospodin’, nego ću posve reći da će se dati koliko god hoćeš.”

24 Nije, dakle, tako velik čovjek sa svojim razboritim osjećajem mogao ne znati što, komu i koliko da dade. Samo se to, ako je po volji, može pripisati kao mana što je govorio: govorio je, naime, ovako: „Ako mi za davanje bude tako oskudno da nemam što podijeliti dvojici potrebnika da bi samo netko od njih primio pomoć, čini mi se dobrim da onomu kojemu po pravu više pripada dadem sve, nego da obojici ne podijelim gotovo ništa ili ih ostavim sasvim praznih ruku.” Stoga je jednome iskazivao oba dara dobrohotnosti, a drugome osjećaj pobožnosti. Gledajte, tvrda srca, gledajte utrobu pobožnosti. Evo, ovaj, iako nije mogao udijeliti svima, ipak je sve patnje i oskudice te razne nevolje osjećao suosjećajnim osjećajem kao svoje.

Pobožnost i neprestane suze.

Uistinu je bio tako velik i takav da je o sebi, dakako po svjedočanstvu istine, mogao ustvrditi: „Ranjen sam ljubavlju.” Jer da nije bio ranjen ljubavlju, ne bi oplakivao svačije nevolje neprestanim jadikovkama kao svoje. Plakao je, pak, svakoga dana, ako ne i više, jedanput na dan ili dvaput, ujutro naime i uvečer. Bio je, dakle, u njemu taj trajni oganj koji nije gasnuo na žrtveniku duše, nego je neprestano gorio takvom željom. Ondje se, naime, prinosila Gospodinu ugodna paljenica: ondje su se klale žrtve, osobito u ponoć: bio je, naime, budan u molitvama. Svu je salost tijela i zamke požuda tada spaljivao ognjenim plamenom i sve unutarnje životne dijelove, te glavu s nogama, to jest početak života i svršetak Gospodnji, prinosio je kao žrtvu. Prvo je, naime, sve prao suzama da bi se zatim sve čistije spaljivalo Gospodinu. Priznajem otvoreno da nikada nisam našao čovjeka u kojem bi bilo tolika vrela suza i tolikog uzdisanja. Mislio bi, naime, da će iznutra sve, rastopljeno u suzama, dubokim uzdasima razderati grudi. Činilo se da u njemu kao da odjekuju gromovi dok se udarao čestim udarcima da bi obilnije izmamio pljuskove suza. Nema sumnje da s pravom kažemo da su bili gromovi, jer si ti bio unutra, dobri Isuse, da suzama zalijevaš sjeme kreposti i da plod punog polja, koje si blagoslovio, opereš vrelom škropljenja.

26 Kad sam ga ja, malen, jednom upitao za vrstu ove jadikovke i milost tolikog plača, odgovorio je ovako rekavši: „Plačem”, veli, „sine, sebe oplakujem: ne kao da se ponizujući trebam rasplakati ili da promatram tajne nebeskog oltara, nego, kažem, promatrajući što sam, plačući tugujem. Plačem doduše ne zato što bih se htio tako oplakivati, nego zato što znam da me se tako mora oplakivati, bez sumnje plačem.” O duboka poniznosti čovjeka i najuzvišenija bistrino duha! Govorio je, naime, to ne zato što bi se takvim znao, nego da bi mene, koga je možda takvim poznavao, pozvao na plač barem kasnije i tako svojim suzama smekšao kameno srce. Inače si zato plakao što, kao da si ušao u svetinju nad svetinjama, nisi još mogao neprekidno zadržati ono što si gledao: „Nada koja se odgađa, naime, mori dušu.” Gledao si, dakle, okom duha onu nebesku domovinu, gdje zborovi slave hvale Bogu da se pjevaju himni, i uživao si u onom blaženom i sretnom nebeskom suglasju, gdje neumornim glasom odjekuju glazbala od radosti klicanja, a što je još veće, učinio si svoju vlastitu dušu prebivalištem Duha Svetoga. Ali kad bi taj isti duh malo više uzletio, da bi ga potražio, plakao si od prevelike ljubavi i mnogo si plakao govoreći ovako: „Duša mi se rastopila dok mi je govorio”, budući da je govorio i otišao. Otišao je da bi duša, željna uživanja, radosnije rasplamtjela i da bi, kad nađe u sebi plamen ljubavi, čvršće zadržala. Odatle je bilo, oče moj, da ti na samrti nije silazio s usta izraz veće čežnje, i govorio si: „Žedna je duša moja za živim Bogom: kada ću doći i pojaviti se pred licem Božjim?” Već si, naime, želio ući na mjesto čudesnog šatora: već je glas klicanja bio u ušima i hvale u ustima: već se čuo zvuk onoga koji gosti: već si na neki način bio među onima kojima je prebivalište kao u svih koji se raduju. Takvo je što, naime, dok si plakao, stajalo pred tvojim očima, i zato si sav klonuo od ljubavi i govorio: „Zaklinjem vas, kćeri jeruzalemske, ako nađete dragoga mojega, da mu javite da bolujem od ljubavi.” Neka dalje zna čitatelj da ako se od takvih stvari malo odvojio zbog bilo kakvih poslova, kao da izlazi iz svetišta, žurio je što brže da se vrati, ali odmah pronalazeći samoga sebe, bio je sav prisutan, kao da u danu nije imao ništa drugo u rukama. Odmah su, naime, bile tu suze, odmah uzdasi i sva pobožnost. Oživljavao je također odmah duh, i sav tjelesni osjet odmah je umirao svijetu.

27 A ako bi ušao u Božju službu, kako je običavao govoriti radosna duha, odmah je pred vratima ostavljao sve misli i razloge vremenitih stvari i ulazio sav sa sobom, da bude sav prisutan Bogu i sebi. Kad bi ga promatrao, iznenada bi vidio kako ulazi u skrovitosti svoje duše i gleda nešto uplašena lica. Umačući, naime, pero jezika u vrelo Duha Svetoga, da bi čist pjevao hvale Bogu, usred samih hvala, opažajući nešto glazbeno, ponekad je obilno plakao. I što je čudno? Kad je, kako sam čuo po izvješću jednoga biskupa, usred samih mnoštava naroda na dvoru, dok su kralj i njegovi savjetnici smjerali nešto drugo, a mnoštvo je prema običaju posvuda bučilo, često postavljen u njihovoj sredini tugovao, kao da je ovamo došao na natjecanje u plakanju. Tako je ondje sjedeći, na drugom mjestu skrovitije stajao pred Kraljem nebesa.

28 A ako je usred pogibelji svijeta bio zauzet amo-tamo crkvenim poslom, nipošto nije napuštao odredbe pravila, nego je umjesto čitanja bio slobodan za suze i umjesto ostalih službi služio je Gospodinu klicanjem duha. Znali su, dakle, svi njegovi pratitelji i suputnici da ne želi da mu se neprestano približavaju: zato su hodali daleko od njega kako bi on bio slobodan samo za Boga. Bilo je, naime, njemu već došlo vrijeme da ne klanja Ocu ni na gori ni u Jeruzalemu, i da tako kažem, ni na kojem mjestu, nego u duhu i istini. A hramom toga istoga Duha učinio je svoju dušu i prebivalištem istine. Stoga je, kako mi se činilo, posvuda bio sav sa sobom i sav s Bogom, i brižno je hodio s Njime.

29 Odatle je bilo da se uistinu uvijek nalazio vedar, i uvijek blag i radostan, odatle da se u svemu smatrao tako strpljivim, tako dugotrpnim i tako dobronamjernim. Bio je, naime, sin mira i spona ljubavi, da bi bratska srca međusobno prianjala jedno uz drugo. To znaju Spoleto i Benevento: kad su se neprestano sjekli neprijateljskim mačem, dogodilo se da je taj blaženi čovjek, idući zbog toga sve dotle, stigao i ušao u Benevento. Nadalje, dok je ondje bio, uspostavio je među njima takav mir da i danas povezani i udruženi međusobno prianjaju jedno uz drugo u Kristovu miru. Stoga je ne samo kod njih, nego i kod Grka i na svim morskim otocima zaslužio preveliku naklonost ljubavi i glas kreposti. Razmatrao je, pak, u tome razdoru da su oboji kršćani i braća, i nije smatrao da mogu tako ugoditi Bogu da se okrvavljuju tolikim pokoljem i čine pljačke svojih dobara: „Jer svatko”, veli Apostol, „tko mrzi brata svojega, ubojica je: i znamo da nijedan ubojica nema vječnoga života koji ostaje u njemu.” Stoga se pobožni otac bacio između njih i mir Kristov, koji je bio narušio đavao, uistinu je potpuno vratio. Bio je, dakle, u takvu poslu neumoran i vrstan borac za pravednost.

Zbog kreposti je izložen zavisti: šalje se u progonstvo.

Odatle se i dogodilo, kad je car Karlo završio posljednji dan života i kad je njegov sin, uzvišeni Ludovik, naslijedio kraljevstvo, da je po djelovanju zavisti đavla u njemu istina zlih ponovno bila uznemirivana uobičajenim zasjedama. I nije to ništa novo, jer se zna da je kod opakih istina uvijek bila neprijateljska i pravednost rastrgana optužbama ludih. Već je, naime, dugovječna opačina izopačenih, prema onoj Platonovoj izreci, uzdisala da su države blažene i sretne kad bi njima upravljali ljubitelji mudrosti ili kad bi se dogodilo da njihovi upravitelji teže za mudrošću. Stoga su, raspaljeni prijevarom i zavišću, smislili kako da poput Daniela uklone njega iz kraljeve blizine, da bi pravednost, nemajući više branitelja, izgubila svoj položaj, a bezakonje, uništeno svojim prijevarama, ponovno zadobilo mjesto vladanja. Znao si ti, Bog istražitelju svih duša, koji si tu namjeru usadio u njegovo srce da se pokori kraljevim i crkvenim zapovijedima, da je to učinio samo zbog zajedničkog nastojanja svih dobrih, naime da sloboda, rasterećena tiranije moćnijih, spremnije vojuje za Gospodina i da se s pravom hvale svih Crkava pobožnije uzvraćaju Gospodinu. Ali Bog, koji svoje uvijek poziva na više, htio je ovoga čovjeka očitije potvrditi i pokazati koliko je velik u nevoljama: da bi onaj koji je kao pobjednik za Boga slavodobitno slavio u sretnim prilikama, slavodobitno slavio i u nevoljama: da bi, budući da je već Božjom milošću životom i običajima sebi stekao sedam evanđeoskih blaženstava, osmom, koje je preostalo, ispunio djelima: „Blago”, veli Evanđelje, „onima koji trpe progonstvo zbog pravednosti, jer njihovo je kraljevstvo nebesko.” Podnio je, dakle, taj isti oholost zlikovaca i bio optužen prijevarom ljudskosti, onaj koji iz ljubavi prema pravednosti i istini nije sebi spremno sačuvao ništa sigurno, osim da se za nju na sve načine preda sve do smrti. Nikada, naime, nije iz straha sakrio istinu, nikada nije dopustio da laž ima mjesta, nego je milostivo štitio bijednike izloženom čistoćom istine, one koje je osobito mučila pohlepa i okrutna tromost neukih. Stoga, kad je sljepoća bezbožnika isplela lukavije paučine nego što je oprezno isplela lovačke mreže, nije htio pojaviti se pred licem, da se ne bi možda sramota pokvarenosti, dok sja pravednost, pokazala ružnijom. Zbog toga se dogodilo da je bez tužitelja, bez sučeljenja, kao i bez saslušanja i bez suda, pravednost u njemu bila kažnjena. Onaj koji je, potisnut od sadašnjih dobara i lišen časti, okaljan mnijenjem mnoštva, podnio progonstvo radi koristi države. Ali kako je slična i luda bila lukavost izopačenih! Mislili su, naime, da će uvijek zaraziti i okaljati glas kreposti dobrih zbog častoljublja dostojanstva, osobito kad se tim više muče tuđom slavom što ne žele postići ono čime se smatraju dostojnima časti slavnog imena. Ali ako je Bog za nas, tko je protiv nas? Lagali su, dakle, da mogu onečistiti čast i sreću onih koji su svoja uporišta dobara prenijeli u nebo. Ondje, naime, ni lopovi ne prokopavaju ni ne kradu. Nitko, naime, nema poslije Boga ništa dragocjenije od samoga sebe. Zato tko samoga sebe dobrim djelovanjem čuva, nužno je da posjeduje svega sebe i Boga: nikada, naime, neće moći isprazniti sebe od svoje časti i biti lišen cijene dobara, od koje nema ničega bogatijega, ako se tko ne baci izvan samoga sebe.

31 Najdragocjenija je, dakle, vrsta posjedovanja ures kreposti, kojim se ništa teže ne stječe, ništa slađe ljubavlju ne prima, ništa sretnije ne posjeduje. To je blago naš starac marljivo tražio, tražeći ga sretnije pronašao, a pronađeno je, kamo god išao, nosio sa sobom posjedujući ga. I tako, koliko je bio rasterećen od svjetovnih stvari, toliko je, usredotočen na svoj posjed, amo-tamo bogatije vraćao i sebe nebu. Već si upoznala, bestidna težnjo pohlepe, da se Kristov vojnik nije držao tvojim vezama niti je bio pomračen tvojom tminom, nego je, sjedeći u visokoj tvrđavi ljubavi, podvrgnuo svijet kao pod noge svojom vlašću velikodušnosti. Stoga nije išao onamo kamo je vodila revnost zavidnika, nego onamo kamo ga je vodio Duh Božji, kao pozvan na gozbu, prilično dragovoljno. Reci, molim te, jadna pohlepo svijeta, zašto se daš zanijeti ispraznim radostima? Zašto grliš izvanjska dobra i prolazan luksuz umjesto vječnih slasti života? Znaj da nikada neće biti tvoje lice ono koje ti je narav stvari učinila tuđim. A ako nastojiš zadovoljiti narav, znaj da je malo ono što zahtijeva. A ako luksuzu pohlepe ništa neće moći biti dovoljno, o jadna oholosti smrtnika i nepromišljena pohlepo koja oponaša kreposti, zašto se uranjaš u tolike valove? Zašto te pretiču udesi vječne smrti? Zašto nepromišljeno prelaziš preko sebe, kad ćeš odatle, ako si i mogla nešto biti, izgubiti sve? Evo, znamo da si uvijek vodila rat s pravednošću i istinom, i odatle je, dakle, to čime se još mučiš zavisti. Ti si najprije okrvavila svijet u Abelovu bratoubilaštvu, zatim si kroz sve vrijeme poklala tisuće svetaca mačem bezakonja, a što je zločinačkije, prodala si Gospodina za cijenu pohlepe. Nadalje, i dok pobjeđuješ, bivaš pobijeđena, ti koja si već gažena nogama svetaca. Zašto ne čuješ, nesretnice, tužaljke svetaca protiv sebe, koje pod Božjim žrtvenikom viču: „Osveti, Gospodine, krv našu?” Možda misliš da u ovome nisi prolila krv i da ćeš zato biti ispričana? Priznajem otvoreno da se bezakonje nije lagalo samome sebi zato što nije prolilo krv. Čuješ li pravednog Gospodina: „Meni osveta, i ja ću uzvratiti”? Ali ono što si nepredviđeno smislila da prisiliš našega starca da ode u progonstvo sa zemaljskih prebivališta, Gospodin njegov je upotrijebio za krunu. Stoga je prema svome običaju zlo tvoje sljepoće pretvorio u dobro drugoga. Evo, ponovno se stavlja zlato u peć, evo kuša se ognjem kušnje: kuje se, dakle, i gladi da bi krasna posuda oblikovana na čast mogla sjajnije zasjati. Ali dok svatko sadašnji promatra ishod takvih stvari, možda sudi prema onoj Vergilijevoj izreci: „I da Bog ne mari ni za koga od smrtnika.” Pravednik, naime, katkad, gle, propada u svojoj pravednosti, biva uništen prijevarom klevetnika, i svaki opak sebi prisvaja pohvalu mudrosti. Ipak je ishod stvari potvrdio svršetak obiju stvari.

PO SV. PAZIHALU RADBERTU. Rim 12, 19. Kao što se zlato u peći kušnje kuša, lagalo je bezakonje samome sebi. ” Ecloga 8. lagalo je bezakonje samome sebi.

„I da Bog ne mari ni za koga od smrtnika.”

Pravednik, naime, katkad, gle, propada u svojoj pravednosti, biva uništen prijevarom klevetnika, i svaki opak sebi prisvaja pohvalu mudrosti. Ipak je ishod stvari potvrdio svršetak obiju stvari.

✠

2. siječnja Kalendar godine