Kako se pripremio na smrt.
Ali što u međuvremenu sada dalje činimo, dušo? Evo, sve dosad kretali smo se kao po ružičastim poljima i promatrali ljupkosti kreposti, obilnije orošene s izvora Duha Svetoga. A sada predstoji da izložimo svršetak njegove smrti: da je takvu imao, valja proslaviti; da smo ga izgubili, valja oplakati; a da je prispio u radosti Blaženih, valja čestitati. Ali koliko nam je ugodnije zadržavati se u onome što se ljubi, toliko je teže podnositi odsutnost onoga koga uvijek gledamo kao prisutnoga. Stoga je, kao da je poškropljeno maglom, tužno sve u što upiremo pogled: zamagljuju nam se oči, obuzimaju nas jecaji, drhte prsti, vrti se glava, lijevaju se suze: i povrh toga postoji, pobožnim učinkom ljubavi, nekakva želja za plakanjem. Otuda, što ovo opširnije kujemo na utjehu, to nas žarča ljubav zahvaća, a ljubeći smo pritisnuti i tugom. Zato ću, predragi moj Oče, brže proći stranice tvoga preminuća, na kojima onoga tko se dulje zadržava spopada silna klonulost. Odavde doduše zasad kaplje sposobnost oplakivanja, ali ćemo se malo poslije utješiti zbog dolaska u kojem se ti sada raduješ u radosti. Stoga te molimo, prije nego što trska počne otkucavati čas tvoga odlaska, vrati se, Šulamko, vrati se, kažem, malo, da te promotrimo. Jer će otuda trska jezika primiti dah, i lakše ćemo proći gorke putove čitanja. Vrati se, vrati se, moj predragi. I što ćemo vidjeti na tebi, osim kako si postrojen kao bojni redovi? Obrati se barem jednom k nama, molimo te, da svi vidimo kakva smo te prije imali i kolik si i sada. Evo, uzašao si, znamo, uzdižući se kroz pustinju kao zora, lijep kao mjesec, izabran kao sunce, strašan u Bogu, kao postrojena vojska tabora.
74 Što se, dakle, može učiniti strašnijim ljudskim pogledima nego što je bio pogled tvoga lica u času kada si nam davao oproštenje? Jer si bio zapovjedio, na našu molbu, Oče, da svi sjednemo na zemlju, kako bi ti mogao posve vidjeti naše lice, a mi tvoje podignutim očima. Po čemu priznajem da nisam čuo da je učitelj išta uređenije dopustio, niti da sam vidio išta plamteće ili strašnije nego u tvojim očima. Zatim, pobliže razlažući smisao, ovako si obilno progovorio svima: „Evo, kažeš, dolazim položiti račun za povjerene ovce: a vi, o stado meni povjereno, koje ćete primiti presudu za svoj poslušnost i neposlušnost, pazite da ću ja isti, koji sada stojim pred vama, na strašnom sudu biti pred vama i izložiti što sam zaradio od novca talenata ili kako sam ga potrošio. Ali u međuvremenu, ako ima ičega u čemu sam prema vama pretjerao znajući ili ne znajući, hoteći ili ne hoteći, oprostite, kao što i ja, kako priliči, ako ima ičega što je moje oprostiti, po Kristu otpuštam.”
75 Nakon što je, dakle, to tada unaprijed iznio, pun žara duha povukao se, kao da će već biti sudac u svome, da se pripravi kao da će se tada na nebesima boriti protiv duhovnih zala, spreman položiti račun o svome upravljanju: iako je uvijek postupao kao na samrti, tada je ipak, kao da će poći protiv legija, brižljivije uređivao oštricu duha, ne bi li kako mogao bez zapreke umaći ruglima ovoga života. Ali budući da se čita da protivnik nadmašuje njegovih dvadeset tisuća deseterostruko, uvijek je molio Gospodina za ono što je na mir: „Gospodine”, kaže, „stavi me uz sebe, pa neka se tako svatko bori protiv mene: inače neću umaći četama opakih, jer si ti jedini nađen slobodan među mrtvima. Jer došao je k tebi ovršitelj i u tebi nije našao ništa što bi bilo njegovo. Zato učini da čvršće prionem uz tebe, da se i ja po tebi u tvome tijelu nađem slobodan od svakoga zla.”
76 Preispitujući tako čitavoga sebe, još je u sebi našao nekakve sitnice, kao da još nisu bile iscrpljene, i naredio da se iznesu pred nekom braćom (kojih sam jedan, premda nedostojan, bio ja), pitajući boji li se da će zbog njih s pravom doći na sud. Čuvši to, prosudili smo prema Božjem pismu da se na njega ne odnosi ono što je on kao svoje dugo i mnogo oplakivao. Što misliš, kako je pronicavo sa sobom raspravljao o ostalome? Kako je bio strog prema sebi, on koji je i za tuđe grijehe, kao za svoje, kažnjavao samoga sebe? U međuvremenu, opominjući i poučavajući svakoga pojedinačno o pojedinostima, govorio je da se nakon njegove smrti u miru izbora slažu među sobom čisto i ispravno prema Bogu. Izložio je također svoju vjeru pred nekima od nas, gotovo i sav nauk koji je naučavao, da ga time čvršće preporuči našim srcima. Otuda je da smo, odsutni od takvoga oca, preplavljeni tugom, a ondje se pak radujemo jer se o Ocu spominju takve stvari. Ovamo nas vuče ovo, onamo nas odvlači drugo. U njemu, naime, oplakujemo zrelost ćudorednog života, postojanost vjere, čvrstoću nade, temelje ljubavi, u potpunosti najuzvišeniju Kristovu poniznost i u svemu najbogatiju darežljivost: i ne oplakujem ja, kažem, kao Spasitelj jadni Jeruzalem, nego plačem što su u smrti jednoga zajedno pale sve kreposti: ne zato što nam nedostaje onaj koji je otišao, nego zato što smo prestali gledati takvoga čovjeka kakvoga se bez suza jedva ili nikad ne možemo sjetiti.
77 Jer tko će ga se sjetiti suhih očiju, u kojemu je gotovo sav sjaj čestitosti uklonjen? Ili tko da ne žali što je obrana čitave Europe iznenada propala? Ili tko će bez nemira u duši moći navoditi sjaj rječitosti njegovih pisama? Ako si ga slušao u pučkom govoru, tekao je slatkorječivo. Ako bi pak isti govorio barbarskim jezikom, koji nazivaju teutonskim, isticao se rječitošću ljubavi. A ako na latinskom, već dalje zbog žudnje za slatkoćom nije bilo daha. Zato, predragi moji, svi vi koji znate kakvo dobro ima prisutnost tako velikoga čovjeka i prolazite putem, pazite i vidite ima li boli kao što je bol svih nas. Vidite, dakle, kako nas je Gospodin iznenada pobrao i postali smo opustjeli, jer je ljupkost uklonjena. Žutica nas je obuzela, jer se ružičasti sjaj pretvorio u pepeo.
Njegova posljednja bolest: pobožna smrt.
Bio se, dakle, starac Šimun pripravio da s upaljenim svjetiljkama pođe u susret rođenju Spasiteljevu i da radosno u svoje naručje primi Kralja kraljeva, Gospodina Isusa, koji izlazi iz svoje ložnice: ali ga je tri dana prije rođenja Gospodnjega dotakla veoma jaka groznica dok je po običaju u ponoć plakao u bazilici. Ostajući tako na bdjenjima zajedno s braćom, prinosio je u prsima Gospodinu žrtvu klicanja: i što su, kako svjedoče mnogi, zborovi glasnije pjevali, to je on više plakao u klicanju. I tako, vukući se sve do jutarnjih hvala, ništa manje nije kopnio u groznici od ljubavi prema Kristu, kao što je pisano u Pjesmi nad pjesmama: „Potkrijepite me cvijećem, okružite me jabukama, jer bolujem od ljubavi.” I dok su ga svakodnevno sve više i više pritiskale mnoge boli, nije opuštao duh, uvijek upravljen Bogu. Razborito je, dakle, sve tako uređivao kao da u tijelu ne nosi nikakvo zlo: postavljajući i sređujući tako pojedine radionice da njegov svršetak ne zatekne ništa nedovršeno, ponajprije da se i sveti dan proslavi dostojnim počastima. Kad je to dovršio, groznice su ga počele žešće pritiskati: ipak je svakodnevno dolazio u molitvenu kapelu blaženoga Martina, koga je u životu uvijek ljubio obilnom ljubavlju, i ondje slušajući Mise, primio je sveto pričesno zajedništvo, dok ga posljednji dan života nije izveo iz tmine ove noći.
79 A u međuvremenu, čuvši da je sveti Otac bolestan, blaženik biskup Hildeman, koga je on sam odgojio kao redovnika i po kraljevu dopuštenju uzvisio na toliku čast u Beauvaisu, odmah je došao i neprestano je bdio pred njim dok nije dovršio život, i vlastitim ga je rukama zajedno sa svom braćom pokopao. Kad je on stigao, sveti se Otac obradovao najvećom živahnošću i razveselio tako da se jedva nosio od prevelike radosti klicanja. Jer je iskazivao Bogu neizmjernu zahvalnost što ga tješi njegovim dolaskom, i govorio je: „Bože, stvoritelju i upravitelju svega, zahvaljujem ti jer nisam prevaren u svojoj želji.”
80 U međuvremenu, kad je taj isti sveti biskup počeo raspitivati kod nas treba li ga pomazati uljem blagoslova, kao što je propisao blaženi Apostol, upitali smo ga želi li to, znajući bez ikakve sumnje da ga ne sputavaju tereti grijeha. Čuvši to, podigavši oči k nebu, izbliza je preklinjao da se to učini. Što misliš da je tada činila sveta duša? Kolikim se je tada ispunjavala suzama? Oči su, dakle, bile uprte u Boga, a ruke ispružene prema nebesima, i pozivajući Duha Svetoga, govorio je: „Sada otpuštaš slugu svoga, Gospodine, po riječi svojoj u miru, jer sam primio sva sakramentalna otajstva tvoga otajstva: i što sada preostaje, osim da dođem k tebi? Ali ipak ne kako ja hoću, nego kako ti hoćeš: neka bude samo volja tvoja.” Inače je već odavno žeđao doći na izvor. Otuda je, kao šaljivim glasom, pun ozbiljnosti vjere, često govorio: „Odavde ću poći i doći ću k svome Bogu: radosno, kažem, doći ću, radosno ću umrijeti i radosno ću proći goleme jame ovoga života, jer ću prispjeti u vječne radosti, davno mi unaprijed obećane.”
81 Ovim i ovakvim riječima marljivo se naoružavao Kristov vojnik dok nije ušao u mjesto čudesnoga šatora, u glasu ispovijesti i hvale: ondje je nađeno i mnoštvo vojske koja slavi blagdane. I ondje se vjeruje da naš starac već kličući u plesu unaprijed pjeva: „Noć je odmakla, a dan se približio.” Dok se on svakodnevno, još u tijelu u groznici, tako preporučivao Bogu neizmjernim hvalama, dogodilo se iznenada, dok je sam boravio kod sebe, da je k njemu ušao sveti biskup: njemu je odmah doviknuo i rekao: „Trči brzo, o biskupe, zapovijedam ti, i poljubi noge moga Gospodina Isusa Krista, jer evo, ovdje je.” A onaj, čuvši to, silno je zadrhtao, jer nije nikako znao kamo da ide ni što da čini. A onaj je, rekavši to, povukao se u šutnju i smirio se. Zatim, nakon što je prošao osmi dan rođenja Kristova, počeo je življe ustrajati da mu se već odavde, kad su proslavljeni dani, dopusti otići, ne bi li nekako napokon prispio na blagdan koji noć ne prekida i koji se ne može pokvariti bolešću. I kad je već prošlo vrijeme ponoći, ovako je počeo i govorio braći: „O sinovi, meni u Gospodinu uvijek veoma dragi, znajte da ću danas otići odavde, jer mi je dano da već odavde iziđem i vidim (što daj Bože da bude) i pojavim se pred licem svoga Otkupitelja. Završen je, dakle, već tijek moje borbe, i posve ostaje da ne znam jesam li primljen za nagradu poziva. Ipak mi vjerujemo, Oče, da ono što oko nije vidjelo i uho nije čulo i u srce čovječje nije ušlo (inače je uzaludan trud vjere), osobito ti koji si s Apostolom mogao istinito reći: „Dobar sam boj izbojevao, trku završio, vjeru sačuvao: uostalom, što drugo nego da mi je pripravljena kruna pravednosti, koju će mi u onaj dan dati pravedni sudac?””
82 Zatim, kad je već svanulo jutro, pozvavši neke od nas, isti je blaženik Otac počeo požurivati da što brže preduhitre jutarnje molitve. Nakon tih riječi u hvali nebeskoga Krista njegov je jezik zanijemio. Tada je pak, kad su se svi sveti fratri zajedno okupili, primio sveto pričesno zajedništvo gotovo u prvi sat dana, kako je običaj, i počeli su ga himničkim hvalama preporučivati Gospodinu, i tako ustrajući u njegovu sprovodu sve do devetoga sata dana. Tada je on, upravo kada i Krist na križu, ispustio duh, da se dade znak da će onaj čiji je križ nosio u životu i koga je slijedio, slijediti njegove tragove i na samrti, dok ne prispije onome koga je tražio, koga je želio i koga je dugo svim srcem čeznuo. Kakva je, misliš, tada u taj sat bila žalost sviju, i kakve su bile osobito tužaljke redovnika? Dizao se pak prema gore jedan glas onih koji pjevaju u visinama, a plač sviju prema dolje razdirao je grudi svakoga pojedinoga: jer je, kao što je drugdje rečeno, bilo pobožno radovati se s tako velikim čovjekom i bilo je pobožno plakati zbog njegova odlaska. Jer tko ne bi plakao, pa makar bio rođen od kremena u taj sat, kad je slavni Božji pastir odlazeći odavde težio k nebesima? Jer on je bio, dobri Isuse, onaj koga sam u svemu od svih jedinoga našao kao Opat: on je između svih onaj za koga sam našao da traži ono što je drugoga više nego svoje. Koji je, kao što majka ljubi jedinca, tako svakoga najnježnije ljubio i pozivao da primaju čvršću hranu.
Ratbertov plač. Ukop sv. Adelarda.
Stoga vas, molim, čujte, ljudi, i gledajte svi narodi majku Corbie kako plače (a to je košnica redovnika), kako plače, kažem, i govori: „Oduzet mi je moj veličanstveni i nema nikoga tko bi me utješio od svih dragih: jer je Gospodin ispunio svoju jarost na meni i učinio što je naumio.” Ispunio je, dakle, ono što je zapovjedio od davnih dana: „Prah si i u prah ćeš se vratiti.” Zato je otišao moj najdraži i povukao se. Vratila se, dakle, djevica Izraelova u svoje gradove i odsada hoda slavno nad vodama vječnoga otkupljenja. Jer on je onaj koji mi je bio najdraži od želja: on koji obraća dušu moju i čuvar života mojega: on koji ustajući za nas na početku bdjenja, izlijevao je kao vodu srce svoje pred licem Gospodnjim. A sada nas je Gospodin ostavio nakratko napuštene, slomljene tugom zbog njega. Zato stavljamo u prah usta svoja, nadajući se u milosrđa Gospodnja, ne bi li bilo nade da možemo prispjeti onamo kamo se vjeruje da je već prispio naš pobožni zaštitnik. Dok se to ne dogodi, dok ne dođe željeni dan, neka mi prione jezik za nepce ako te ne spomenem, Oče Adelharde, ako te ne stavim na početak svojih sjećanja. Inače neka me zaboravi desnica moja ako ne objavim tvoje ime i hvale. Vjerujem, najdraži moj među najdražima, da prije može propasti majčinska ljubav nego da mi tebe ne ljubimo. Jer ako ona i zaboravi svoje, mi tebe nikada nećemo zaboraviti: nego dok traju vjekovi i noć s danom izmjenjuje smjene, naviještat će se slava o tvome uvijek najsvetijem životu, i mi nikada nećemo biti lišeni hvale tebi. A ti nas, molimo, povuci odavde za sobom, potrčimo na miris tvojih pomasti: jer su prsa tvoja bolja od vina, mirisna od najboljih pomasti. Jer pravedni te ljube: i zato tražimo dokle ćemo stići, gdje paseš, gdje počivaš: jer znamo da u podne.
84 Ne oplakujemo, dakle, onako kako priče kažu da je učinio trački pjesnik, u podzemlju smrt supruge: nego izdižemo iznad zvijezda ime oca, za koje priznajemo da si ga svečano uzdigao. Dakle, ako je i bio sretan onaj koji je u izmišljaju mogao ugledati sjajni izvor dobra, i sretan onaj koji je mogao razriješiti okove teške zemlje, sretniji smo mi koji možemo nakon tebe, Oca, upravljati takve i toliko svete zavjete. Pripovijeda se, naime, da je taj spomenuti pjesnik tužnim napjevima plačući za suprugom natjerao šume da trče, a rijeke da stoje nepomične: i neustrašivi bok košute spojio je sa surovim lavovima, a zec se nije bojao psa već umirenoga pjesmom. Kad mu je žar izgarajući dubinu prsa palio, pa mu ni sve ono što je bio pokorio nije tako ublažavalo dušu, ide blag k višnjima tražeći suprugu: a kad je nije našao, ušao je u podzemne dvore, ondje uz zvuke žica ugađajući umilne pjesme, sve što je bio zahvatio s glavnih izvora Muza. Na njegove glasove božica sjena, sažalivši se, kaže: „Napokon smo pobijeđeni kao sudac: i zato darujemo mužu suprugu, otkupljenu pjesmom.” Što misliš, kakvu je tada, prema pjesničkom pripovijedanju, on davao žalost? Kolike je tužaljke udvostručujući ljubav pokrenuo? Kolikim je molbama isprosio oproštenje? Njegovim se novim pjesmama bio zapanjio podzemni svijet, a božice osvetnice zločina, već tužne, natapale su se suzama.
85 Ali mi, predragi Oče, takvo što ne iznosimo zato što bismo ne znali da se nitko nije vratio iz podzemlja bez Krista, nego želimo otkriti kakvo dobro ima ljubav. Jer ljubav je sama sebi najveći zakon: i zato te tražeći nasljedovanjem kao po zakonu, jer je sav tvoj život bio zakon života, da zaslužimo prispjeti k tebi, štoviše k tebi jer k Kristu, kamo vjerujemo i želimo da si prispio. I molimo da Bog, ganut našim suzama, usliši, i da budeš sretno darovan nama, štoviše mi tebi, jer te molimo danoga Raju. Jer vjerujemo da si ondje već okrunjen s vrha Amane, s vrha Sanira, iz lavljih brloga, s gora leopardovih. Sve si to, naime, pobijedivši nadvladao: zato si postao ugodan među slastima Raja i ljupak, i nema na tebi ljage. Desnicom Kristovom si zagrljen, a lijevu pod glavom spavajući snom mira pritišćeš: i zato si postao pred njim kao onaj koji nalazi mir. Postelja je tvoja, dakle, jer boraviš u miru Kristovu, cvjetna prema kakvoći zasluge: grede su kuće tvoje od cedra, a stropovi od čempresa. I mi doista, Oče nama najprijateljskiji, koliko razumijemo, radujemo se i čestitamo ti, jer je u kući preokrenutoj nađena u tebi drahma koja je bila izgubljena: bila je, naime, izgubljena obavijena tminom noći, ali kad su upaljene svjetiljke, tebi se sretnije ponovno nalazi. Stoga u međuvremenu, kad drugo ne možemo, plačući sjedimo oko prava tvoga groba i odozgo posipamo cvijeće molitava. Čitamo nad onim dobrim imenom koje si stekao bolje nego mnoga bogatstva. Jer jedni od nas trgaju za tebe blijede ljubičice i bijele ljiljane, drugi narcise i rascvale ruže, drugi posipaju mirisnu majčinu dušicu: ovi to oslikavaju kolokazijom i mekim borovnicama: neki primješavaju i ugodne mirise: a nekolicina natapaju lažnim izvorima suza, a ja preko toga tkam ogrtače slova, da u budućim vremenima vijeka sačuva sveto ime. Jer ne tkam krivotvorenom vještinom rječitosti, nego čistim lanenim platnom, djelom čistoće, to omatam. Inače, ako tko želi potpunije upoznati ovoga čovjeka, kako je snažno vjerom pobijedio svijet, neka pročita ono gdje mu se upisuje novo ime i ime novoga grada Jeruzalema. I kad shvati kojim uresima grad sjaji, neka sve to pripiše njemu, jer se vjeruje da je ondje na neki način on sam postao grad i da ga je Bog učinio posjednikom ovoga grada.
86 Stoga se raduj i kliči, djevice vjere, sretna Corbie, od davnine tako zvana: jer si zaslužila da u Kristu uživaš i posjeduješ takva zaštitnika. Molim te, slavna majko pobožnosti, zagrli ovoga čovjeka, koga si ti kao novaka razborito i odmjerenim ćudorednim pravilima odgojila, i nasljeduj onoga koji te je poslije obogatio mnogim počastima. Zašto se, dakle, izjedaš od tuge, djevice i kćeri Boga Svevišnjega, kao da nemaš savjetnika? Evo, ostavila ti je brata baštinikom, koji će još mnogo raditi za tebe uz znoj. Otari, molim, suze: jer ćeš poslati ususret iz svoje sredine i ovoga starca, kad svi krajevi zemalja pošalju najizvrsnije ljude. Nadalje, kad susjedni samostani daju, naime sv. Vedasta u Arrasu i Centulu najsvetijega Richarija, i ostali uokolo ljude plemenite pobožnosti, dat ćeš možda i ti ne nejednakim zavjetom čovjeka najdostojnijega Bogu. I nećeš tada biti drugorazredna kad ćeš među ostalima i ovoga roditi Gospodinu iz praha zemlje: štoviše, radosna i veseleći se doći ćeš dolazeći, noseći barem nekoliko snopova. Zato se ohrabri i postupaj snažnije dok Amalek ne naiđe na putu, jer se drugi Jošua već s tobom kao vođa i prethodnik u kreposti bori u bojnom redu. Podupri, dakle, ovoga koji se već u prvim redovima bori među mnogima, i pogledaj onoga na gori koji već Gospodinu pruža dlanove u visine. Ovaj se bori, onaj moli: ovaj potiskuje neprijatelja, onaj pobjeđuje. Jer taj je, najdraža moja majko, ljubitelj braće i naroda Izraelova. Ovaj je onaj koji mnogo moli za svoje trajnom ljubavlju. Ovaj je onaj koji će, kako vjerujem, biti neprekidan zagovornik za građane. Stoga i Gospodine, po glasu blaženoga Ambrozija, jer nitko nema što bi drugima više prinosio nego što sebi želi, ne odvajaj nas od njega poslije smrti, koga smo u ovome životu osjetili najdražim. Nego gdje si ti, učini da budemo zajedno s njim: da se barem tako njegovim trajnim gledanjem kod tebe naslađujemo u Kristu, koga smo zbog tebe u ovome životu veoma ljubili, sada pokopanoga u miru Kristovu.
87 A pokopani su dolično udovi najdražega starca u bazilici blaženoga Petra Apostola pod svodom između središta te iste četiri crkve, pokriveni uglađenim kamenom: nad kojim se u osam stihova uklesanih dostojno čita zahvat glazbene pjesme:
Ovdje leži zaslugama izvrstan časni Opat, naš Adelhard, starac dostojan časti. Kraljevskoga roda, po pravu stanovnik Raja: muž čestit u ljubavi, ćudoređu i vjeri. Dok ga pod grobom spominješ svaki ti putniče, spoznaj što si, što ćeš biti, jer smrt sve odnosi. Jer nakon osmine Gospodnje ovdje odriješen od tijela, sljedećega je dana kličući pošao k zvijezdama.
88 I ondje su uokolo pokopana četiri časna muža koji su bili podignuti od Gospodina u istoj službi pokornoga služenja. Za što mislim da se nije dogodilo slučajno, nego da bi oni kojima je u Kristu bila ista vojna, noseći nakon Isusa uzvišenije na istome mjestu svoj križ, imali i mjesto ukopa koje bi barem po sličnosti toga istoga Križa uočljivije pristajalo. Među njima se u sredini vidi naš starac, nad kojim se udaraju znakovi za časove božanskoga časa, da se iz toga očituje, kako se vjeruje da se dogodilo, jer je njegov jezik bio cimbal Duha Svetoga i Pozivnik na službu božanskoga djela, ondje posvećen. Otuda i osam stihova nose naslov jer je preminuo nakon osmine Gospodnje, da se pokaže kako je on, dovršivši djelo kojim je davno sve pozivao, sretno prispio na osminu Gospodnju, bez umanjena ikojega broja slova.
Drugi život sv. Adelarda
PO SV. GERARDU, OPATU VELIKE ŠUME.
Proslov.
Velik je Gospodin i hvale predostojan, slavan i veličanstven u svojim Svetima. Jer on je kruna Svetih, on je nada, klicanje i radost. Njegovo je jedinstveno viđenje njihova sveopća radost. Njihovim se pak klicanjem utvrđuje sva zemlja, gora Sion, strane Sjevera, grad velikoga Kralja, Crkva sveukupnosti. Ona, urešena mnogobrojnim plodom ženidbe i po njima plodna različitim redom sinova, ukrašava izabranim građanima Jeruzalem, onaj naime nebeski grad, prema čijoj se slici unaprijed oblikuje ova zemaljska Crkva. U ovoj se čuva nada onoga grada, u onome se drži željena stvar. Ova čini blaženima, onaj okrepljuje izabrane. Niti je ova bez udjela u onim građanima: jer se Bog prepoznaje u njihovim domovima. Ondje se, naime, carevi sagibaju pred grobovima ribara, ribari se časte nasljeđem prvosvećenika, a prvosvećenici pobožnošću opata. I zato neka nas najviše veseli podložiti se dobru, neka bude tolika slast biti podložan Gospodinu, koji nije samo pomagač u rastu onih koji napreduju, nego i ljekovito providi padovima onih koji posrću, dok nam daje da ne izostaju ni anđeoska zagovaranja i podjeljuje pokroviteljstva Svetih, koje ne oklijevajmo usrdno moliti kao zagovornike za prijestupe. Dok ih sve, raspoređene po različitim pokrajinama, priliči svuda častiti zajedničkim službama, pojedinim ipak mjestima milosrdno pridjeljuje one koje je htio da posebno prigrlimo i gorljivije molimo.
2 Iz njihova je broja svjetlo domovine, blaženi Adalard, bio hvalevrijedan opat onih iz Corbie, koji je zasjao ne samo kao dragulj Franaka, nego i kao zvijezda Danica Saksonaca. Rodio je sinove Crkve, odgojio oce Corbie. Napokon sv. Ansgar, koga je Vala, brat samoga sv. Adelarda, u Corbie izabrao da ga kralj Ludovik s danskim kraljem Herioldom pošalje na naviještanje Dancima, i koji je poslije, pogođen od njih mnogim mukama za Kristovu vjeru, napokon počinuo u svojoj nadbiskupiji u Bremenu, urešen mnogim zaslugama, bio je slušatelj i pitomac toga istoga sv. Adelarda. Također Paskazije Radbert, opat toga istoga mjesta, koji je objavio sjajnu knjigu o Tijelu i Krvi Gospodnjoj, zaslužio je njegovo očinstvo dostojnim sinovstvom prema njemu: čijim se tijelom zajedno s ostalima resi Corbie: oni koji su, različiti po različitim stvarima, postigli zasluge različite svetosti u Kristu. A kakav je i kolik bio onaj, svjedoči u nekome pismu opat Lobbesa Heriger, koji se u ono vrijeme među mudracima smatrao najmudrijim. Premda je predugo ovdje umetnuti.
3 Svratimo nastojanje pera na sv. Adelarda, od koga smo se malo udaljili. U širenju njegove ljubavi tolika su djeca njegova gorjela ljubavlju da je jedan od njih sastavio njegov život s tolikom opširnošću, s tolikom širinom punom jadikovanja, s tolikom ljubavnom klonulošću Pjesme nad pjesmama da se može prije nazvati svadbenom pjesmom nego tekstom kakve povijesti. Tom zbrkom nimalo umjereno povrijeđen tadašnji čuvar crkve u Corbie često je opominjao opata da naredi da se podreže sve što je suvišno. Ali budući da je on bio zauzet svjetovnim brigama, ganut poštovanjem prema Svecu, uz koga je prianjao povlasticom ljubavi, onaj je naredio da se uberu cvjetovi njegova života s tako velike livade zelenila.
Pokoravajući se njegovu nalogu, u sažetosti se ne umanjuje mišljenje prethodnika, osim onoga koji nije autentično prosudio o ovoj povijesti u Prijenosu sv. Vida, ušavši naposljetku u ovaj način pisanja samo kroz to. Jer kako bi inače umetnuo novu Corbie koju je sagradio sv. Adelard, premda je u dlaku opisao sam prijenos koji su izvršili njegovi nasljednici, ipak je neuredno pogriješio u pogledu kronika vladara i Svetčevih nasljednika. Da se ukloni njegova zabluda lažnosti, neka svim čitateljima bude dovoljno svjedočanstvo samoga pisca, koji i ono što tvrdi iz neznanja opominje da treba potražiti u ovoj povijesti. Stoga mu sada oprostimo uvredu ove neurednosti, pod tim uvjetom da u onome što prosuduje drukčije nego što jest nitko ne treba u pojedinostima da mu vjeruje, i tako okrenimo pisaljku k istini stvari.
Adelardovo podrijetlo: novicijatstvo redovničkoga života.
U vrijeme, dakle, kada je Karlo držao žezlo, onaj naime Karlo kojemu je palma kreposti okončala slavu zajedno sa svijetom, vježbao se na dvoru Adalard, dječak dobre naravi. Njegove roditelje starina ne prešućuje, i zato kolikoga je plemstva bio potomstvo ne može sakriti. Jer prema rodoslovlju čitava plemenitoga roda, vodeći lozu rođenja od plemenitih franačkih kraljeva, imao je za oca Bernarda, brata velikoga kralja Pipina, a također rođaka istoga imena kao Pipin, Pipina mlađega, bratića, i druga pod školskim krilima, toga istoga cara Karla. Bio je i Franak po narodnosti, a Franci su nazvani po žestini: po rodu, naime, Trojanci, koji su dovedeni kroz ilirske zaljeve naselili meotske močvare pod vodstvom nekoga Antenora. Otuda s Rimljanima koji su slijedili Enejeve znakove imaju građansku zajednicu i nekoć je postojala i treba da postoji zajednička srodnost jednoga carstva. To je pak bilo u ono vrijeme kada se Karlo nazivao i bio rimski car. Jer on jedini bijaše koga je svijet držao većim od slave.
5 Pošto je s njim blaženi dječak prešao izvor slobodnih umijeća neoprano stopala, počeo je cvjetati među prvima na dvoru dobi i mudrosti, i smatrati se prvim pod samim vladarom sa žezlom. Ipak se bojao Boga i svakim je nadzorom čuvao svoje srce. Imao je i dva brata i isto toliko sestara, koje je nadilazio kako dobi tako i zaslugama. Jer iako je kao mladić po naravi bio vosak savitljiv na porok, ipak je bio slobodan od onih poroka kojima se ta dob obično kalja. Uvijek je u njegovim ustima bilo svjedočanstvo pravednosti, uvijek u srcu gađenje nad nepravdom: i što je bio mlađi, to je bio oštroumniji.
6 Ali u to vrijeme onima kojima je pokornost donijela prijatelje, istina je od istih rodila mržnju. Car je, naime, zakonitom ženidbom oženio kćer kralja Itala Deziderija: ali ju je poslije iz mržnje prema ocu, uvrijeđenu i omrznutu, odbacio, i uz krivokletstvo franačkih velikaša u javnom preljubu doveo kraljevstvu drugu. Koliko je ta stvar bila mrska, još i sada istok može javiti zapadu. I ako se manje pravednima nipošto nije gadila, vjerujem da se dobrima i savršenima nije mogla svidjeti. Zato je mladić, posve se gadeći nad nezakonitom ženidbom svoga rođaka i javno svjedočeći da su franački velikaši krivokletnici, izabrao još kao mladić ostaviti dvor i s dvorom svijet, nego da se čini kako opći s takvima i pristaje uz njih: da rođaku, kome se nije mogao usprotiviti zabranom, barem bijegom pokaže da se ne slaže.
7 Odrekavši se, dakle, dvorskih odličja i vježbanja, navršavajući dvadesetu godinu života, kada se mladenački duh smatra sklonijim grijehu, odlučio je prihvatiti Kristov jaram, oplemenjujući svoju slobodu njegovim služenjem. Budući da je u njemu namjeravao vojevati nehinjeno, tražio je samostan u kojem bi u novoj pobožnosti primio uzor bojevanja. Kao prikladna radionica te pobožnosti nalazi se mjesto koje se zove Corbie. Niti ga je nada prevarila, jer ono što je pobožno tražio, pobožnije mu je pripalo. Jer kolikoga je plemstva tada bilo to mjesto, dovoljno je jasno onima koji gledaju još po tragovima same stare ruševine. Da, naime, kažem manje nego što priliči o njegovoj hvali, ono je bilo uistinu Božji dvor i bez požude za jabukom drugi raj. A kakvo je tada bilo ono koje sada jedva čuva znakove Corbie? Svakako takvo kakvo je priličilo vojniku vrhovnoga Cara.
8 Kucajući, dakle, na ovome mjestu i kucajući primljen da se odgaja prema pravilu sv. Benedikta, najprije odloživši teret i svjetovno odijelo ulazeći, počeo je trčati putem Božjih zapovijedi. I odmah je postao učenik Božjega zakona onaj koji je prije već bio savršen učitelj svjetovne znanosti, pa je postizanjem najviše poniznosti ukratko shvatio savršenost jednoga i drugoga zakona. Jer zato je i došao: zato nije bio velik napor učenja. I milost Duha Svetoga činila mu je sve poučljivim, sve posve mogućim. Što god mu se zapovijedalo, tako je slušao kao da se zapovijeda od Boga. Nikome nije bio drugi u poniznosti, i premda novak, ipak je svima bio prvi u pobožnosti. Prema starijima prignut doličnim poštovanjem, prema mlađima ispunjen očinskom ljubavlju. I tako, postavši svima sve, malo poslije prednjači u krepostima onaj koji je malo prije svima bio pratitelj. Nakon što je djelom i odijelom ispovjedio promjenu života, monaha kakvoga je tražio, učinio je sebe u samostanu pobjedničkim borcem, jer ojačan Božjom desnicom borio se protiv duhovnih zala na nebesima.
9 I kad je već toliko procvao da se unutar redovničke stege vjerovalo i bilo istinito da mu je u duhu više nebeskoga nego zemaljskoga, povjerava mu se nekakva poslušnost, da se u svemu okuša taj novi samostanac. Povjerava mu se briga oko obrađivanja vrta, naime radi toga da odatle donese plod poslušnosti, i (kako neki tvrde) po kraljevu nalogu, kao da bi se, tobože povrijeđen tom poslušnošću, u duhu priklonio da se vrati na dvor. Tu je poslušnost redovnički i rado prihvatio, i prihvaćenu je prema moći i znanju pobožno ispunjavao. Obrađivao je vrt i s Marijom je u vrtu tražio uskrsloga Isusa. Moglo se vidjeti novoga obrađivača, nedavno među prvima na dvoru uz bok vladaru, kako sada grabljom i motikom čupa koprive iz zemlje. Moglo se vidjeti mladoga vrtlara, sada kako radi u kukuli koja nije njegova, a nedavno odjevena u svilu među dvorjanima. Ali to je promjena desnice Svevišnjega, koji sebi bira koga hoće i kakve hoće. Upravo je to bio put kojim je imao poći k zvijezdama.
Bježi na Monte Cassino: pozvan je natrag.
Nije mu bio dostatan taj put, nakon što se činilo da se navikom napredovanja može držati. Traži uži, da bi mogao uzlaziti iz kreposti u krepost. Ništa mu se ne čini taj ulazak u obraćenje, ako po njemu ne napreduje veći napredak kreposti. Smatra da mu nimalo ne koristi što su između rođaci i roditelji. Jer ga je njegova rodbina previše ljubila, i zato su ga posjećivali preko njegove volje. Taj posjet nije mu bio utjeha, nego opustošenost duha. Birajući, naime, da ne bude Kristov učenik na mahove, jer je i samoga sebe ostavio sasvim i u potpunosti, nije htio da mu roditelji ometaju namjeru. Mrzio je tlo rođenja, jer je čuo da se za takvo što vraća stostruko. Toliko je, dakle, otišao u duhu da je odlučio takvo što izbjeći bježeći, jer drukčije nije mogao. Jer da je zatražio dopuštenje, znao je da će mu biti posve uskraćeno. Što je, dakle, trebao učiniti? Nepobožnim se činilo ako tako ode, ali nepobožnijim ako ostane među prijateljima koji ga vuku natrag.
11 Stoga, dok je takvo što u mislima prevrtao i ponovno prevrtao, dobra je namjera oborila svaku sumnju. Kao drugi Ilija odmah kreće u bijeg, bježeći od požuda tijela, kako bi našao samoga sebe. A zbog čega je napustio svoje mjesto, svjedok je mjesto u koje se povukao. Jer nije tražio nikakvo skretanje blažega života, nego je voljom i putovanjem upravio korake na Monte Cassino: ondje nimalo nečasno primljen, nije razmišljao ni o čemu hitnome i traženome, nego o drugome umjesto drugoga.
12 Ipak nije mogao dugo ostati skriven onaj koga Bog nije htio da bude skriven, nego da ga tim bijegom slavnije uzvisi. Ondje se nalazio neki pustinjak koji, dok razgovara sa slugom Božjim s ljudskošću gostoprimstva, proriče mu sva buduća zbivanja, i tko je, i odakle je, i radi čega je došao. Dodaje povrh toga ono što mu se nimalo nije sviđalo, naime da će carevi poslanici koji su pošli za njim da ga vrate stići bez odgode. Čuvši to, Božji čovjek se doduše prikriva, ali postaje tužan: i nakon kraćega međusobnog razgovora traže jedan od drugoga molitvu za sebe i tješe se. I tako, povukavši se k ocu samostana, napokon priznaje razlog svoga dolaska: traži savjet, moli pomoć, preklinje mogućnost odlaska, dopuštenje, vrijeme i mjesto, da mu bude dopušteno preseliti se dalje, ondje gdje se ne čuje ni njegovo ime. A onaj, hvaleći namjeru, ne odbija molbu, nego odgađa odgovor. Tim odgađanjem odgovora odmah su presretnuti carevim molbenim poslanstvom. I jer je godina dana prošla dok nastoje, njihova se nastojanja odmah raspršuju. Čuje se carska zapovijed i čuvši je, jednako se vraćaju u samostan.
Postaje opat: miri Italiju: velikodušan prema potrebnima.
I jer mu započeti pothvat nije išao po želji, odlučuje biti u svome, kakav god da je bio odlučio biti u tuđem mjestu. Stoji među svojima i bježi od svojih, jer imajući samostan umjesto pustinje, ustraje u molitvama. Nema ništa osim sebe: od samoga sebe nastoji sebi pribaviti kraljevstvo Božje. Posvećuje se bdjenjima, muči se postom.
14 Stoga postaje takav da se udostoji biti uzvišen ne samo redom, nego i čašću. I nema nikakva odgađanja uzvišenja, jer Bog k tome upravlja srca sviju. Otac je, naime, samostana, osjećajući da ga napuštaju tjelesne sile, po volji sviju postavio za nasljednika izabranoga Adalarda. Zaogrnut čašću toga dostojanstva i zakonito ustoličen od vladara kraljevstva, ne postaje ljubitelj raskoši niti, kao što mnogi običavaju, razmetljiv. Kakav je bio on sam, takvima je htio da budu njegovi, i da takvi budu, privlačio je primjerom, propovijedao riječima. Propovijedanju nije nedostajalo višestruko znanje, a znanje je utemeljivao u srcima slušatelja preslatka rječitost. U njoj je koliko je dolično zasjao, posvjedočila je sva Galija koja se oslanjala na njegov savjet. A ponajviše Italija, koja mu je bila povjerena od Karla da ravna Pipinom mlađim u vladanju i da italsko kraljevstvo oblikuje prema mjerilu pravednosti. Ondje je očitovao toliku pravednost da je od naroda sebi pribavio anđeosku hvalu. Jer u sudu nije gledao tko je tko niti je u trsci tražio čvor. Već pri svome dolasku dokinuo je svaku tiraniju, onih naime koji su kao razbojnici u narodu vršili tiraniju grabeža: svakome je vratio njegovo i tako je među njima uklonio razlog parničenja i uspostavio jedinstven mir.
15 Uređujući tako kraljevstvo, stigao je u rimske krajeve, gdje ga je papa Lav primio s tolikom prisnošću kolikom je, kako se zna, prije nije primljen nitko od Franaka. Niti se to dogodilo slučajno, jer ga je takvoga našao, pa mu je dao ovo svjedočanstvo: „Znaj”, kaže, „najbolji od Franaka, da ako te nađem drukčijim nego što sam zamislio u duši, odsada neću vjerovati ničemu vašemu.” Čovjek velikoga ugleda, čijim bi i malim skretanjem vjernosti došlo do slabljenja jednoga kraljevstva. Ali kako bi mogao skrenuti od nje onaj koji ju je nastojao obnoviti onima koji skreću i pismima očitovati čak i carevima? U tome je bio bogat, ali je na sebe dragovoljno navlačio oskudicu zemaljskih stvari, jer je u Kristu htio biti siromah. Uzimao je od mnogih na zajam da uvijek daje, i uvijek je imao, a ipak je uvijek oskudijevao vraćajući. Uvijek je u rukama imao darežljivost koja mu je dotjecala davanjem. Dijelio je i obilovao: bilo mu je darovano kad je davao, jer ga je Božja nagrada uvijek preduhitrivala. Što je njegovima, koji nisu vjerovali nego su nerado podnosili, tako nekoć objavljeno Božjom dobrotom.
16 Tolikom se, napokon, darežljivošću prema onima koji traže poslužio jednom zgodom da braći nije ostalo nimalo priloga uz kruh, ni ribe, ni sira, ni ikakve hrane osim redovničkoga kruha. Zbog toga se više nego što je pravedno rasrdio brat koji je bio postavljen za upravitelja takvih stvari: „Čudim se”, kaže, „Oče, što znači tolika potrošnja, a od toga nikakva naknada ni od koga. Ne dozivaš u pamet oskudice braće, kako bi trebao, nego pomažeš potrebnima, a i sam oskudijevaš.” A onaj, smiješeći se prikrivajući, reče: „Ne uznemiruj se, brate, jer oni koji traže Gospodina neće oskudijevati ni u kojem dobru.” „Ti”, reče onaj, „tako uvijek obećavaš, ali neće se tako neprestano davati ono što neprestano rasipaš. Prije će braća osjetiti onoga koji troši nego što će trebati da vide onoga koji nadoknađuje.” Na Oca razdražena tolikom srdžbom, koji je iz ljubavi podnosio brata koji se srdio, pogledao je sin ljubavi i pružio ruku darežljivosti. Jer odmah su pred vratima bila dva kola, ne službom volova, nego Božjom providnošću dovedena poslužiteljem Božjim: jedna natovarena sirevima, druga ribama. Tom se posjetom blaženik Otac okrijepio, i više se obradovao bratovu prijekoru nego samoj toj okrepi: zapovijeda i odmah je prisutan onaj kome je zapovjeđeno. Kad je taj bio tu: „Onima koji se boje Boga, brate, nikad ništa ne nedostaje: blažen čovjek koji se uzda u njega. Evo, ono čega si se bojao Bog pobija, i tvoja se nevjera otvoreno dokazuje krivom. Pobijeđen napokon, pocrveni, i primivši ono što si ponovno tražio, nemoj više očajavati.” A onaj, odlazeći zbunjen, jer je bio jednostavan, ali ne bez žuči poput goluba: „Daj mi, Oče, oproštenje, molim: odsada ću, naime, vjerovati da ti sve ide po želji. Vraća se ono što si dao, jer imaš ono što si primio, milost koju si zaslužio.” Istinita ispovijest i neskladna zasluzi. Jer nije bio poludarežljiv, nego sasvim cijel. Lažem ako ostanem bez svjedočanstava.
17 Ako bi kadgod slučaj doveo pred njega umjesto dvojice jednoga potrebnoga, a nije imao pri ruci bratsku gozbu prikladnu za obojicu, smatrao je boljim dati sve jednome nego da se čini da obojica odlaze gotovo bez milostinje: jednome je iskazivao učinak pobožnosti, drugome samo osjećaj dobrohotnosti.
Adelardova pobožnost: težnja za mirom.
I nije bio prazan u utrobi pobožnosti: a kolika je bila u njemu, malo je mogao sakriti srcem, a još manje očima. Jer su mu neprestano kao nekakav vodotok tekle suze iz njih, koje su, kako se moglo vidjeti, bile svjedoci slatkoće, a ne krivnje ili savjesti pokajnika. Kad su ga njegovi povjerljiviji pitali za razlog jadikovanja: „Oplakujem samoga sebe, sinovi”, govorio je, „ne razmećući se svojom poniznošću, nego preispitujući savjest. Ja poznajem sebe iznutra i u duhu: zato oplakujem što sam počinio.” Govorio je to ne zato što bi bio takav, nego zato što su takvi bili oni, da ih pozove na jadikovanje. Kad god bi ga zauzeo kakav svjetovni posao, kako je zahtijevala i zahtijeva u takvim stvarima vremenita uprava, malo poslije, oslobođen posla, bio je sav u božanskim stvarima. Uskoro je potekla poplava suza, i među suzama je slatko šaputalo mrmljanje psalama.
19 Kad god je ulazio na božanski časoslov, sve je svjetovne misli ostavljao kod ulaznih vrata i hodao je sav sa sobom kao pred Bogom. Dok su drugi pjevali, on je plakao: jer se pred slađom glazbom rastapao u suzama, po kojoj je sav bio sastavljen. Tolike je, naime, bio slatkoće i najslađega usmjerenja prema Bogu da se, čak i kad je prisustvovao kraljevskim vijećima, čuvši kakvu melodiju nikako nije mogao suzdržati od plača. I nije čudo, jer ga je slatkoća domovine, u kojoj postaje slatko ono za čim je uvijek uzdisao kao novu pjesmu, tom slatkoćom rastapala.
20 A kad je i zbog crkvenoga posla putovao, od čega se, ako i kadgod, ipak rijetko može odvojiti takva služba, hodao je odvojen od svih drugih. Nije napuštao ustanove pravila, nego se predavao suzama umjesto čitanja i molitvama umjesto ostaloga poretka skupova. Pratioci, koji su u takvim stvarima bili navikli, išli su ispred i iza njega, baveći se svojim šalama, a on je sebi olakšavao neravnine puta pjevajući psalme.
21 Kamo god je išao, mir je išao s njim: rat je vodio s ratom, a savez je sklopio s mirom. S njim, stigavši jednom u Benevento, našao je da je on podigao oružje protiv Spoleta. U njima su tako bjesnjeli u ratnom žaru da se sve njihovo uništavalo oružjem, plijenom i plamenom: Belona je ključala na pogibao sviju: svima se činilo lijepim povratiti izgubljeno kroz samoga neprijatelja. To je bila mjera rata: prije propasti nego biti pobijeđen. Napokon Božji čovjek hoda među njima kao glasnik i iznosi objema stranama savjet mira. I ne odustaje dok među njima nije obnovio savez sve do poljubaca: vraća mir stranama, i čvrstom granicom potvrđuje drevne običaje i međe. Ovime je, dakle, i sličnim stvarima neumorno povezivao kraljevstvo u miru.
Ludovik Pobožni ga progoni: u progonstvu živi sveto.
Ali u to se vrijeme činilo da pravednost iseljava sa zemlje. Smrtnici podnose pomrčinu dok sunce sjaji, jer među njima propada boja i sjaj stvari. Napokon je svjetlo svijeta, car Karlo, pošao putem svega tijela i preminuo, te je umirući učinio carem svoga sina Ludovika, ali ne tako dobro sinovski kako je priličilo Carstvu. Jer nije slijedio očev put, nego je mislio kao Roboam, sin Salomonov. Što god je otac ljubio, on mrzi: što god se onome sviđalo, njemu se ne sviđa. Uklanjaju se očevi savjetnici, a dovode novi i mrzitelji prijašnjih. Njihova je dugogodišnja pokvarenost odmah uzdisala što su države sretne, naime zato što je prema Platonu vidjela da njihovi upravitelji prigrle mudrost. Bili su pak oni koji su Božjem čovjeku, uzdignutu u mudrosti i časti, zavidjeli u Karlovo vrijeme, i više su voljeli, nego da on vlada, da se pomiješaju pravo i krivo. Raspaljeni osvetom kad je došlo vrijeme te zavisti, čvrsto se urote da ga odvoje od Kraljeva boka, kako bi kraljevstvo, nemajući više branitelja pravednosti, izgubilo vlast, i da bi nepravda ponovno dobila mjesto vladanja koje treba ugrabiti njezinim prijevarama. I nije to bila preteška stvar: jer su pri ruci bili mjesto, vrijeme i osoba. Napokon, kako kažu, vladarima su dobri sumnjiviji nego zli. Njima je i tuđa krepost uvijek zastrašujuća. Da je to tako kod Božjega čovjeka, ništa nije bilo istinitije: on je, lišen dostojanstva časti bez suca, zbog dobročinstva državi podnio progonstvo, ako je primio zlo za dobro. O običaja! O vremena! Od zlatnoga uistinu glineno. Ali blaženi koji trpe progonstvo zbog pravednosti, zbog koje je, kao da svijet nije progonstvo, neosuđen primio osudu drugoga progonstva. Ipak ne bez suda, jer ga čeka sretna nagrada od Boga.
23 Raspada se, dakle, ono sretno bratstvo i sestrinstvo koje se poput nekoga zviježđa činilo sjajem čitava dvora. Bilo je petero braće i sestara, podijeljenih po spolu i dobi, ali sjedinjenih istom dobrotom. Sv. Adelard je držao prvi stupanj dobi i kreposti: iza njega Vala, najslavniji muž reda, baština pravednosti i pravičnosti. Uz njih prianjajući sa strane sveta djevica Gundrada, različita doduše po spolu, ali ne različita po svetosti, koja je jedina među Venerinim cvjetovima dvora zaslužila umaći ognju mladosti. Preostala dvoje Bernhar i Teodrada: koja je, uzvrativši bračni plod, izabrala s Marijom slušati Božju riječ pred Isusovim nogama. I ona je upravljala životom redovnica u Soissonsu, a on je u Corbie preuzeo lik Kristova učenika.
24 Ti se, dakle, cvjetovi dvora nevini šalju na različite strane. Sv. Adelard na otok Noirmoutier u Akvitaniji, postigavši Božjim upravljanjem mjesto koje je prije tražio bijegom. Vala je po Božjoj providnosti primljen u Corbie, da ona koja je plačući i tugujući bila opustošena odlaskom tako velikoga Oca, bude utješena svetošću i nasljedstvom predvodništva toga istoga brata. Bernhar se šalje u Lérins: Teodrada, kao nevinija od ostalih, premda su svi bili nevini, ostavlja se u Soissonsu. U Poitiers se upućuje Gundrada, da služi kao sluškinja kod dostojne dostojna, naime svetoj Radegundi. O tako sjedinjeni srcem, zašto tako razdvojeni prostranstvom svijeta? Koje je Bog sastavio, zašto ih je čovjek rastavio? A ovo progonstvo neka ne bude zakonita osuda, nego potajna dojava. Umjesto primljene dobrohotnosti isključuje svaku nepravdu zlonamjernosti.
25 I kad su zajedno izlazili s dvora, istupa Adelard zahvaljujući što je bio dostojan podnijeti uvredu, braću i sestre koji su plakali ublažavajući poljupcima, prijatelje uvjeravajući na postojanost duha, velikašima dvora pokazujući primjere kreposti, nadalje svima očitujući čudesnu postojanost svoga duha. Jer su ga mnogi pratili, jer drukčije nisu mogli, pokazujući suzama i skrušenošću srca da im se to ne sviđa. Kad se opraštao od onih koji su odlazili i sam se oprašten od njih udaljavao, oni odlaze sa suzama, a dva nadbiskupa, koji vrućim korakom i vrućim duhom stoje uz Kralja, govore: „Zar misliš, Care, da se osvećuješ time što ovoga čovjeka lišavaš časti ovim progonstvom? Ili si loše savjetovan ili nisi dobro promislio. Ne lišavaš ga naposljetku časti, nego ga, kako se njemu čini, u potpunosti častiš. Štoviše, ne osvećuješ se ti nad njim, nego se on osvećuje nad tobom, jer mu nikad nije bilo toliko klicanja i radosti koliko danas. Danas se raduje što je ponovno primio prijašnju slobodu u Kristu, i da mu nisi mogao učiniti nikakvu radost sličnu ovoj, bez prijetvornosti priznaje. Stoga znaj bez sumnje da ga mi nikad nismo vidjeli radosnijega.” Na to se Car oblije rumenilom: žali što je učinio ono što mu se već činilo da je uzaludno izazvalo rumeno lice, ali da je bilo neučinjeno, ne bi to svakako trebalo učiniti ubuduće. Tome, dok svi pripisuju stvar kao zločin (a nije ni bilo drukčije, jer onaj koji čini grijeh nije mogao biti bez grijeha), Božji se čovjek suprotstavlja na svaki način. „Neka se ovome”, govoreći, „neka se ovome ne pripisuje ono što nije u ljudskoj moći. Služi se Božjim dopuštenjem, jer je očito da smo mi na svaki način sagriješili. A ako se to od Gospodina potiče protiv nas, treba da zamiriše žrtva poniznosti.”
26 Propovijedajući to i drugo, odlazi u mjesto koje je bilo određeno za njegovu uporabu i koje je sam tražio svom žudnjom. Ondje su kolike poniznosti i milosti bio, prikladni svjedoci braća, među kojima je sedam godina vodio anđeoski život. Jer što je bio slobodniji od svjetovnih briga, to je pažljivije uzdisao za božanskim i nebeskim stvarima. Bio je ustrajan u molitvi, nakon molitve u čitanju, nakon čitanja u okrepljivanju braće. Okrepljivao ih je medonosnim rasuđivanjem, pružajući samoga sebe kao ogledalo koje bi slijedili u djelovanju. Bio je malen među najmanjima, manji među većima, poštujući veće kao gospodare, a njegujući manje kao sinove. A oni su se radovali njegovu očinstvu i kao pod svojim Opatom iskazivali su se dostojnim sinovstvom. Tražili su ga kad je opominjao i u svemu su slušali kad je savjetovao. Jer njegova je riječ bila začinjena solju i ublažavao je sve nepovoljne prilike. Otac samostana poštovao ga je na mjestu oca i nije smatrao da se išta učini bez njegova savjeta. A njemu je bilo najmanje stalo da savjetuje u takvim stvarima, kao onome koji je obično upravljao dvostrukom brigom carstva, osim ako ga ne bi nadvladala marljivost ili ljubav braće. Ali jer je, prema Pavlu, njegovo življenje bilo na nebesima, uvijek ga je zaokupljalo božansko motrenje. Od njega se rijetko kad udaljavao, osim ako ga je odvlačila ljubav braće ili okrepa jelom. I da bude brz zaključak opisa, jer se ne može načiniti potpuna definicija njegovih kreposti, ondje se pokazao takvim kakvoga nikakav govor ne može obuhvatiti.
Poziva se iz progonstva: vraća se u Corbie.
Nakon što je u takvu štovanju navršio sedam godina, još uvijek tako nov u služenju Bogu kao da još nije navršio ni dvije godine, Bog, u čijoj se ruci drži srce kraljevo, svojom uobičajenom dobrotom dokinuo je njegovo progonstvo. Gospodin je naime pogledao na zemlju, a pravednost se nagnula s neba. U kraljevstvu se ponovno nastanila pravednost, i ohladila se opačina mnogih. Opet zeleni boja stvari, i cvatu cvjetovi Crkava. Jer već je bilo došlo vrijeme smilovanja, već je bilo došlo njihovo vrijeme: jer je Božja blagost nadahnula cara Ludovika da svetog Adalarda pozove natrag iz progonstva. U njegovu je povratku bilo toliko klicanje u carstvu kao kad bi s neba vidljivo silazio sam božanski pohod. I nije bilo drukčije, jer je Bog po njemu pohađao smrtnike. Raduju se samostani redovnika, odjekuje u veselju ures Crkava, ponizuje se oholost oholih, uzvisuje se strpljivost poniznih, nastaje navala naroda, vraćenog u svoje prijašnje dostojanstvo: jer onome tko je bio oduzet onima što sjede u tmini zabluda ponovno sja sunce pravednosti. Primivši oca, siročad dobiva majke, a udovice i sirote dobivaju zaštitnika.
28 Ali kolika je bila radost ovih, tolika se tuga rađa u onih od kojih je odlazio. Raduju se i tuguju: jer bi ga željeli uvijek imati, a ipak bi radije da se vrati na svoje sjedište. Takva je bila među njima nesložna sloga i jednako složna nesloga. Dok su oko njega plakali u blagoj slatkoći ljubavi (jer se još kroz sedam godina, što mnogima zna biti dosadno, nisu bili zasitili njegove preslatke ljubavi), jedva su ga u žaru ljubavi bili prisiljeni otpustiti.
29 Osobito je pak među njima u ljubavi bio neki Raginard, poslije njega zasigurno, onoga koji je tada bio, budući opat toga istog mjesta, koji je, goreći jedinstvenom ljubavlju prema njemu, i radosno klicao i tugovao u uzajamnoj izmjeni duha. Jer se radovao što se branitelj istine vraća u domovinu, ali je neizmjerno tugovao što je lišen nazočnosti tako velika čovjeka. A kad je već izlazio iz samostana i braća ga pratila opraštajući se u suzama i ispraćajući ga, on se sakrio u dolini plača i zadovoljavao svoju bol uzdasima i suzama, jer kao nazočan nije mogao podnijeti nazočnost onoga koji odlazi. Tražeći ga često i češće zastajući iščekujući ga, svetac je odlučio nikako ne otići dok mu god preostaje da se oprosti s bratom. Kad su mu napokon pronađenoga dojavili i zamolili ga da ne ometa onoga koji želi otići, reče: „Nemojte, molim vas, otkrivati me onima koji me traže, jer odsutan mogu lakše podnijeti onoga koji odlazi.” Javlja se svecu i pokazuje na kojem se mjestu krije: a on se odmah vrati koracima ljubavi i dođe k bratu da ne bi ostao nepozdravljen. Kad je neočekivano stigao, onaj skoči uznemirena duha i plačući zavapi: „Jao meni, Oče, dodao sam grijeh grijehu. Nisam htio izaći k tebi, pa te ja jadnik prisiljavam da se ovamo vratiš: ali oprosti, jer sam se nadao da ću se sakriti. Naposljetku ne znam što da činim odgođen, ali već sad nazočan jedva mogu podnijeti čežnju za tobom. Ali daleko bilo da se zbog mene tebi zaplete ikakvo zadržavanje: neka te prati milost Gospodnja, jer će sa mnom, htio ne htio, uvijek biti tvoja nazočnost.” Rekavši to, izmijenivši i primivši oproštaj, dugo ostaju u ljubavnom zagrljaju i cjelovu: i tako svetac izlazi s ostalima, dok ga i on prati.
30 Pripravljaju se užad, pokreću se lađe: i kad se jedra razviju povjetarcu, dižu se sidra: ispruženih ruku namještaju se veslači i jarbolna brvna. Braća ispuštaju uzdahe, a lađe zvuk, i dok tako dugo stoje na obali, upiru pogled u onoga koji odlazi, sve dok im se od treperenja očiju ne učini da umjesto jednoga vide više njih.
31 Ali on, odvojivši poglede tijela, a ne srca, nakon nekoliko dana napokon stiže na dvor, iscrpljen dugom tjelesnom mršavošću. Ondje ga kralj i velikaši blagonaklono prime i sa suzama mole da im oprosti. Priznaju svoju pogrešku i nalaze ga bez pamćenja na nanesenu nepravdu. Videći naime da su obliveni stidom oni kojima nekoć nije bilo stid zavidjeti mu sve do izvršenja, preduhitrio je njihovo zadovoljenje i spuštenih očiju već one koji se ispričavaju tako blago umirio: „Ništa se, o care, ne događa na zemlji, ništa, o prvaci, bez razloga. Ništa se ne događa u svijetu bez Božjega suda. Ako nas Bog kara zbog naših grijeha, što se to tiče vas? Mi ćemo vidjeti. Ništa nisi mogao bez Božjega dopuštenja. Sada se poslužimo Božjom zapovijedi: otpustite, kaže, i otpustit će vam se, što ću ja prvi učiniti: vi me slijedite.” To se bez odgode učini od svih, i sve se izgladi.
32 Kad je to tako uređeno, mole ga da ponovno preuzme svoje prijašnje sjedište, što žarko traže njegovi sinovi, kojima se, umornima od čežnje, onih sedam godina činilo duljima od stostrukih godina. On prihvaća i ne odbija, jer po kanonima nije ni mogao, štoviše, zapovijeda mu ljubav sinova: i tako se uz veliku pratnju svojih vraća veslajući u Corbie. O kako je radosni dan tada obasjao stanovnike Corbieja! Taj dan, dan radosti, dan klicanja i slave. Tko može napokon iskazati s kolikom je svečanošću bio primljen? Ide naprijed u ogrtaču zgrnutom redovnički red, a ispred redovnika ide u bijelom ruhu red klerika: svaki spol i dob hrli u susret, i ne čuje se drugo osim suglasja jedne hvale, naime onih koji hvale Kristovu blagost zbog povratka oca. Suglasni su i razglasni, jer je spol promijenio glasove, a ne hvale. Nije ni opustošenost njegova odlaska prolila više suza nego što ih je sada opet izlila utjeha njegova povratka.
33 Ali nije izostala zapreka kojom bi se nakratko omela tolika radost. Onoga naime komu su se smiješile te radosti napao je poguban plamen groznica i udove dugo oslabljene progonstvom slabio je sada i bolešću slabosti. To je doduše umanjivalo veselje, ali je umnažalo suze koje su navirale s obje strane, i od radosti i od tuge. Tješili su se samo tom utjehom što su ga radije imali bolesna nego da ga nemaju ni zdrava. Stoga ga obasipajući svakojakom čovječnošću iskazuju mu djelo ljubavi s blagim sinovskim poštovanjem.
✠