Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

✠

Acta Sanctorum · Svezak I · 2. siječnja

O sv. Adelardu, opatu Corbieja

DE S. ADELARDO

Sadržaj (22)
  1. Opatu u Corbieju.
  2. Životopis sv. Adelarda
  3. Predgovor pisca.
  4. Adelard ostavlja dvor i postaje monah.
  5. Revnosno i pobožno obavlja službu vrtlara.
  6. Njegova prelijevajuća velikodušnost prema potrebnima.
  7. Pobožnost i neprestane suze.
  8. Wala i Bernarije, njegova braća, te sestra Gundrada prognani su.
  9. Poglavlje XVII.
  10. Poglavlje XVIII.
  11. Kako se pripremio na smrt.
  12. Njegova posljednja bolest: pobožna smrt.
  13. Drugi život sv. Adelarda
  14. Proslov.
  15. Poziva se iz progonstva: vraća se u Corbie.
  16. Po njegovu savjetu vraćaju se ostali prognanici: car čini pokoru.
  17. Čudesa opata sv. Adalarda.
  18. Predgovor autora.
  19. Druga čudesa sv. Adalarda
  20. Prolog.
  21. Razlog zašto je sv. Adalard odnesen u Flandriju.
  22. O prijenosu Sveca u Flandriju, i o tome kako su se pri njegovu dolasku otvorila vrata crkve.

Wala i Bernarije, njegova braća, te sestra Gundrada prognani su.

U međuvremenu se naš starac, čestit u mudrosti, šalje gotovo kao jedan od neplemenitih na otok Her. Poslan onamo, lišen svake ljudske časti, ali u međuvremenu sa svih strana poduprt nebeskim bedemom. Razlaže se pak na neko vrijeme kako sretna četveroprega bratske sloge, združena na način one Ezekielove, nad kojom je Isus, opasan oklopom kreposti, najdostojnije predsjedao. Bilo ih je dakle petero poteklih od sjemena jednoga čovjeka: njih trojicom služio se kao bliskim savjetnikom car August te je zajedno s njima, u čvrstoj četverokutnoj postojanosti, vladao prilično dobro uređenim Franačkim carstvom, uvećanim za opće dobro. O tim je naime konjima Habakuk prikladno zapjevao Gospodinu govoreći: „Jer ćeš uzjahati na konje svoje, i tvoja je vožnja spasenje.” Njihov je trk u početku bio nejednak, ali duh jednak prema pobjedničkoj palmi. Zatim se pak, dok njima predsjeda Duh Sveti, u njima dovršava jedna svrha u skladnoj želji: oni koji su se isprva činili da trče kao konji različitih boja, ali složni u volji, napokon, kako kaže blaženi Jeronim, vuku jedan jaram vozača jednako podignutim vratom i jednaki u nakani, ne čekajući udarce biča, nego na te poticaje Kristova glasa tako žarki da postaju učitelji i vođe čete svetosti. Bio je pak stariji naš starac, najsvetiji, već u dobi i milosti posvećen Gospodinu, zreliji u savjetu, nad svima izvanredniji u svetosti. Zatim Wala, najznamenitiji među ljudima, koji ga je poslije naslijedio, vrstan otac monaha, u ono vrijeme prvi među prvima i jedini svima najmiliji, prisnom bliskošću privržen kralju i uzdignut na najveće dostojanstvo prefekture, u senatu najslavniji od svih, a u vojništvu razboritim duhom najhrabriji od sviju. Njega je u svakom životnom poslu pratila tolika hvala da se smatralo kako ljubavlju može daleko više nego oholost i tiranija svih ostalih. Bio je naime čuvar pravde i ures poštenja, a ujedno i pravedan tlačitelj tlačitelja.

33 Uz njih je sa strane prianjala po spolu sestra Gundrada, različita imena, ali po krepostima bez sumnje ravna, prisutna braći svojom postojanošću: budući da je kao djevica bila bliskija kralju, najplemenitija od plemenitih, koja je usred Venerinih žara na dvoru i mladenačkih ljepota, pa i usred ugodnih naslada i usred svih zavodljivih čari požude, jedina zaslužila (kako vjerujemo) ponijeti palmu čednosti i mogla (kako se kaže) proći neozlijeđenim putem kroz prljavštine tijela. Zadržala je, kažem, sa sobom žezla čednosti jer je posve vjerovala da će joj biti bogatije sačuvati cjelovitost tijela nego oskvrnuti ružičaste cvjetove čistoće. Čednost je pak krepost (kojom je, kako se pokazuje, sretno zaslužila biti ovjenčana), kako kaže najrječitiji Tertulijan, „cvijet ćudoređa, čast tjelesa, ures spolova, cjelovitost krvi, vjernost roda, temelj svetosti, predujam svakoga dobroga uma”. A zatim kaže: „Premda rijetka, niti lako savršena, i jedva trajna.” Takva je dakle Kristova službenica među svim pogibeljima za čistoću izabrala tražiti bojno polje i zaslužila kao pobjednica zadobiti trijumf čednosti. Preostalo dvoje, naime naš Bernarije i njegova Bogu posvećena sestra Teodrada, koja je, već donijevši plod braka, prihvatila drugi stupanj čistoće, sjedili su kod kuće kod Isusovih nogu s Marijom: ona upravljajući u Soissonsu životom redovnica, a on imajući s nama oblik Kristova učenika, ali su oboje žurili trčati prema jednoj nagradi višnjega poziva.

34 Vidim dakle u tom njihovu slatkom broju od petorice kako odjekuje glazbeni zvuk što se vraća s obiju strana i kako se njihove veličine slažu u nekom skladu. Nadalje, ako najprije pogledaš muškarce, a drugo dvije sestre, bit će to grčki diapente i omjer polutorne veličine. Jer trojica a nadmašuju dvostruko za polovicu svoje (veličine) prema nečemub, a skladno pjeva jedan, naime naš blaženi starac, između dvojice i dviju: i tako daju medotočnu harmoniju glazbenoga umijeća i piramidu, lik geometrijske discipline. Ali ono što čini jedan, to jest starac Adelard između četvero, da dobro pjevaju, na to isti taj, uzdižući se nad njima, poziva da kao četverokutni oganj gore ljubavlju prema nebeskoj domovini. Uostalom, ako ih promotrite kao postavljene u poslu općega dobra, opet će troje biti podložno javnim službama, poput Marte, a dvoje usredotočeno samo na to da kod Isusovih nogu čuju riječ. I tako je u sredini naš starac Otac, koji između oba života, djelatnoga naime i motriteljskoga, u međuvremenu hodi umjereno u sredini. Napokon, ako ih ponovno pažljivo promotrite, troje ih je koji dobivaju pobjedu uzdržljivosti, a dvoje koji najprije snuju čedni brak; naposljetku pak oboje vuku jednak jaram redovničke stege. U svemu su dakle odjeveni u dvostruko, u svemu se naviještaju kao suglasni, složni i jednobojni. Vidim ih doista s Benjaminom pojedinačno među patrijarsima zaogrnute s pet haljina, ali da ih naš Isus poslije slavnije ukrašava jednostavnom svadbenom haljinom. Promatram pak pet povjerenih talenata, ali čitam da je svima njima pridodana jedna nagrada.

35 Dok su se oni tako gorljivije natjecali jedni s drugima, za sebe i za sve, zapuhao je vjetar zavisti i raspršio ih daleko jedne od drugih, njih u kojima je osobito cvala dika svega kraljevstva: da bi se i oni prokušani očitovali i da bi se oni k kojima dođu poduprli njihovim krepostima. Ali Corbieja je tada, već dugo hvaljena i u ustima mnogih, tužna i plačući, dok je žalovala lišena tolika zaštitnika, za svoju utjehu, po Božjem raspoređenju, zaslužila primiti veoma slavnoga muža Walu, među ostalim plemićima koje je imala, kao Kristova novaka, kojega se poslije, nakon bratove smrti, umjesto Krista radosno ponosi imati za oca. O Božja providnosti i oči spremne da prođu svu zemlju, ti koji snažno sežeš od kraja do kraja i sve blago raspoređuješ, kako su nepojmljiva sva tvoja djela i sudovi, ti koji se ljudskom sljepoćom služiš u neprocjenjivu naumu svjetlosti! Jer na neko vrijeme bičuješ sinove koje nakanjuješ okruniti. Otuda je dakle, moj svemogući Oče, da se naš Bernarije vraća u Lérins, a tvoj se Wala u Corbieji, kao što rekoh, prima kao novak. Odlažući pojas vojništva da se sav zaodjene haljinom svetosti, prihvatio je najprije novicijat raja da u sebi dovrši mjeru Kristovu. Teodrada se naime kao nevina ostavlja u Soissonsu pod svetim zavjetom. Nadalje, spomenuta Gundrada šalje se k svetoj Radegundi, nekoć kraljici, upravo zato da bi, dok je cvjetala usred dvorskih pogibelji, oponašala znamenja njezinih kreposti, te da bi moleći s njom dan i noć Boga, zazivajući ga, primala u međuvremenu utjehu za sebe i svoje.

Zbog presude izrečene Adelardu tuže se svi dobri, a on se raduje.

Ali kada se ti isti povlače s dvora kao obeščašćeni, stupa naš starac kao pozvan na gozbu, među njima, kako kažu, čvrst u vjeri, čio u duhu, svjestan čistoće. Zahvaljivao je naime što je nađen dostojnim podnositi porugu za istinu. Zatim, čas tješeći poljupcem brata koji plače, čas utječući na sestru milinama i poticajima svetaca, uvjeravajući prijatelje na duševnu čvrstoću, a velikanima dvora pokazujući primjere kreposti, nadalje je u svemu očitovao čudesnu postojanost svoga duha: tako da su dvojica nadbiskupa, vrativši se od njega plačući, kako se pripovijeda, rekla caru Augustu koji je pitao: „Što misliš, kažu, o care? Zar se želiš osvetiti ovome čovjeku obeščašćujući ga i zapovijedajući mu da ode u progonstvo u bilo koji dio svijeta? Iskreno priznajemo da mu nikada nisi mogao prirediti radost sličnu ovoj, kojom mu se sada s neba daruje prokušana strpljivost, osobito jer si danas silno čestita što u Kristu ponovno prima prijašnju slobodu. Stoga znaj da ga nikada nismo vidjeli radosnijega, nikada ugodnijega. Zato se, oslonjen na svetu nadu, ne boji ničijega udarca, niti ga odavde prodire ikakva bol.” Čuvši to, car, obuzet stidom, požalio je što je učinio ono što je već bilo zaustaviti zbog rumenila stida.

37 Ali pobožni je Kristov sluga onima koji su to pripisivali caru gotovo kao zločin govorio: „Nemojte, molim vas, braćo moja, nemojte gledati kao da je ono što se s nama događa u ljudskoj moći. Priznajem naime da se, čak i ako isti izabere nešto drugo osim onoga što je Bog jednom izrekao, to ne može posve opozvati dok se najprije ne dovrši na djelu, niti se može dovršiti ono što je određeno ako to isti ne odobri. Stoga vas opominjem, najdraži, gledajte Boga u nama, premda po čijim rukama ne bih želio da ispuni svoju volju, jer, prema Jobu, kada to ispuni, takve su stvari kod njega spremne i mnoge druge. Uostalom, kada se ispuni ono što je unaprijed određeno, ne onim što će biti u volji ovoga, nego onako kako tvoja dobrota milostivo odobri, bit ćemo nekada opozvani. U međuvremenu pak, molim vas, poštedite vladara kojega nam je Bog dao, jer se ponekad služi ne na neki način svojom voljom, nego voljom našega Gospodina, kojemu smo sagriješili. Uostalom, prema riječi blaženoga Davida, ako ga Gospodin potiče protiv nas, preklinjem vas, usrdno molite da se omili žrtva naše poniznosti i da u svemu primi svoje pokajnike, ali tako da bude njegova volja.” Gle kolika i kako nepokolebljiva strpljivost je prionula uz njega, kolika pouka i kolika nutrina pobožnosti! Dakle, usred svega toga i usred glasova svih koji uzdišu i razgovora u suzama, bio je u sredini sam sebi tješitelj i poticatelj na kreposti.

38 Bio je naime kao zrcalo svetosti i, usred prava svih tužbi, odvjetnik onih koji ih iznose. Reci, molim te, tko tada, pa i da ima kameno srce, ne bi plakao? Tko bi, i da je isklesan od kremena, ne bi osjećao bol? Ili tko bi se mogao suzdržati i željeznim očima da ne tuguje, osobito u onome času kada su svi jednim glasom jadikujući vikali: „Najgora sljepoća i zao savjet da se vrelo savjeta odvodi u progonstvo. To se, kažu, neće nadoknaditi, niti će se među Francima naći itko njemu sličan i toliki branitelj ljubavi i istine. Iskreno priznajemo da je to najgora prijevara i da je ovo lukava obmana otrova. Gle kako nastupa najnepravednije vrijeme dok se pravedni i dobri ljudi obeščašćuju i nema nikoga tko bi to zabranio. Što će dakle, misliš, biti s nama? Gle, kažu, uklanja se onaj koji zabranjuje pokvarenost, i gdje će više biti mjesta pravdi, kakva razboritost savjeta, osobito kada svi traže svoje? Nitko dakle ne gleda na opće dobro, nego svatko najgore skrbi za sebe, savjet se prodaje za darove, traže se (sebe), nagrade, gledaju se vlastiti dobici.”

39 Služeći se tim i takvim glasovima tužbi, općenito su srca sviju bila prisiljena uzdisati uz plač pojedinaca. Nisu znali dakle da se to dogodilo po skrivenom Božjem sudu, da naš starac ne bi gledao zla kada se budu događala i da bi kazna za grijeh u međuvremenu slobodnije bjesnila nad nekima. Tada je stoga, kao da mu je nedostajalo samo ono što je isprva žarko želio, po Božjem raspoređenju izgnan iz ljudskoga kruga, i vjerujemo da se nahranio nebeskim sakramentima, da bi onaj kojemu je bilo zabranjeno gledati zemaljsko tlo postao, po Ivanovu primjeru, istražitelj nebeske domovine. Što misliš? Zar je Bog mogao zaboraviti da ga je isprva, protiv volje svoje odluke, zadržao od takve službe? Ali sada mu se možda zato daje odavno željena želja, kao da onoga kojega je Bog prije povrijedio naporom ove časti napokon poslije ublaži dopuštenjem djela, da ga, ako bi ga i najmanja mrlja prašine okaljala usred pogibelji ovoga svijeta, naviknut na anđeosko društvo, opere vrelima suza. Vjeruje se bez sumnje da se to dogodilo kako bi sedam godina, koji su broj posvećen tome, ondje bio vođen Duhom Svetim, ako bi ikako zaslužio u cijelosti primiti sedmerostruku milost istoga Duha. Inače ne bi bila pridana takva i tolika slava kreposti, osim što je po božanskoj odluci ustanovljeno da onaj koji je već bio slavan u gotovo svim dijelovima Europe obasja i tlo Akvitanije na krajnjim granicama, da bi onaj koji je sam po sebi bio moćan imenom svetosti ondje postao svima slavniji i zatim, svagdje poduprt Božjom pomoću, obilnije izlio nagrade zasluga. a Sur. Sirm. odvjetnik prava onih koji iznose tužbe.

Život u progonstvu sveto i hvalevrijedno proveden.

Svjedoci su i potvrditelji te stvari sveta braća, među kojima je isti Blaženik, kako sami priznaju, viđen da živi anđeoskim životom kroz sedmogodište. Tu je braću on pokretao na sve što je Božje plamenom svete pobožnosti, jer je u njemu bila tolika snaga ljubavi da se mogao uliti u sve i čvršće ih utvrditi svojom ljubavlju u Božjoj stvari. Najviša je naime Božja snaga u svemu pratila njegove teške nezgode, ona koja je trojici mladića usred peći učinila kao da puše dah rose. Stoga ga oluje nisu razbijale niti su ga udarali silni vjetrovi. Bio je naime utemeljen u Kristovoj ljubavi. I da kažem s Apostolom: „Tko će nas rastaviti od ljubavi Kristove? Nevolja? Tjeskoba? Progonstvo? Glad? Golotinja? Pogibao? Mač?” Uistinu, da govorim jasnije, ni smrt, ni život, ni sadašnje, ni buduće, pa ni ikakvo stvorenje nije ga moglo rastaviti od Božje ljubavi koja je u Kristu Isusu. Bili su naime utemeljeni njegovi nogama na stijeni i zato se nije mogao pokolebati.

41 Stoga su ga blaženi muževi, među kojima je isprva izgledalo da boravi kao pod nadzorom, upoznavši, počeli silno ljubiti i veoma častiti, ne doduše zbog časti kraljevskoga srodstva, nego zbog ljupkosti ćudoređa i dokaza mudrosti, kao i zbog uzvišenosti kreposti, stavljajući ga u toliku čast da su ga i poglavar toga mjesta i sav onaj sveti zbor častili kao oca pokornošću, te su po njegovu savjetu upravljali svim svojim stvarima i slušali ga u svemu čim bi on jednom nešto izrekao ustima. Ti si naime sve to, neshvatljivi Bože Oče, raspoređivao svojim migom, da bi tvoj pobožni sluga napokon barem jednom zadobio dugo željeni mir i da bi tvoji pobožni vojnici bili poduprti njegovim savjetom.

42 Bio je dakle ondje slobodan u nebeskoj suboti, u trajnom uživanju, i okusio je kako je dobar Gospodin. Stoga, mislim, nema nikoga tko bi mogao do kraja izreći kakve su neizmjerne hvale i zahvale ondje odjekivale iz njegovih usta. Jer to mu je sretno prebivalište bilo prebivalište na način raja, iz kojega je zavišću zmije bio izbačen prvi čovjek. I prilično čudesan poredak. Onaj je doduše izbačen odatle i pokriven sramotom, a ovaj se, kao vraćen njegovim nagovorom, ondje ponosi time što već uživa anđeosko društvo. Bio mu je dakle, kako kaže jedan od izvrsnih pjesnika:

Kako siguran pokoj i život nesposoban za prijevaru, bogat raznim dobrima i dokolica na prostranim imanjima.

I tako se veoma radostan veselio usred ugodnih odmora svetosti, kao usred cvjetnih ljepota raja, bez sumnje zbog mržnje na istinu određen u progonstvo sve do blaženoga Ivana, kao što kaže časni prezbiter Beda.

43 Štoviše, moglo se vidjeti kako se posvuda okreću valoviti kotači svijeta i kako se tabori Babilona i Jeruzalema isprepleteno sukobljavaju te naizmjence hvataju oružje i bijeg. Otuda je, moj svemogući Bože Oče, tvoj borac toliko plakao i tugovao zbog pogibelji ovoga života i, prožet boli, uzdisao u velikoj tužaljci, moleći i proseći osobito da oprostiš sljepoći svojih neprijatelja. Vidio je naime i unaprijed uočavao već ostarjeli Otac da se u ovo vrijeme bijedni život ljudskoga roda slabi nasladama i da Jezabela govori da je proročica i zavodi Božje sluge da bludniče i jedu od žrtvovanoga idolima, da slijede proždrljivost trbuha i da se ovjenčavaju pohotom. Jer, kažem, činilo bi se čudovišnim kada bi vladala proždrljivost bez raskoši ili raskoš bez proždrljivosti. Jao, kako je bijedno stanje trbuha koji, prianjajući uz srodnost takvih dijelova, biva zatvoren s oba kraja i ohološću zle sreće zaodijeva se taštom čašću. Stoga vas, premda se služim pjesničkim glasom, opominjem:

Vi koji berete cvijeće i jagode što rastu pri tlu, bježite odavde, jer se u tim uporabama krije zmija. Ali spomenuti naš starac u međuvremenu nije prestajao plakati nad onima koje u pohlepi za bogaćenjem kao neke ptice noć osvjetljava, a dan zasljepljuje: koji, dok ne gledaju Božji raspored nego svoje strasti, smatraju da je sloboda ili nekažnjivost zločina posve sretna. Ali ponekad se po njihovoj okrutnosti zlodjela nebeskom čovjeku toliko gomilaju dobročinstva da je smatrao kako će mu svaka radost biti prisutna dok je u kušnji izvršio pobjedu nad zavidnicima. Zato je, kamo god se okrenuo, išao naprijed i sve više rastao.

44 Radovao se dakle da se u njemu ispuni Božja volja, jer se pripravljalo da sav bude podložan Bogu. Govorio je naime među ostalim riječima svoje strpljivosti onome koji se tužio na njegovo progonstvo da želi oponašati primjer jednostavnosti ovaca i da se poput zeca ne brine za promjenu mjesta. Ovca je naime, govorio je, radi ogrtača topline drugih lišena runa bez ikakve zavisti, a golotinja drugoga grije se ostacima njezina ogrtača. Tako i ako u meni ima kakvo razborito djelo koristi, htio bih da ga svatko primi besplatno bez moje dobiti. I tako, ako budem gonjen amo-tamo poput zeca zbog nasrtaja onoga koji vreba, niti mjesto mira na kojemu sam nekoć posve počivao ostavljam s tugom, niti ono prema kojemu sam potisnut zadržavam s ljubavlju. A naše je življenje na nebesima: zato mislimo na ono što je gore, a ne na ono što je na zemlji. Jer umrli smo s Kristom i naš je život skriven s Kristom u Bogu: kada se pojavi Krist, život naš, tada ćete se i vi s njime pojaviti u slavi. Tim i takvim riječima učvršćivao je duše braće na stijeni, a to je Krist, da bi se, jer su se činili smještenima izvan svijeta usred morskih valova, dublje učvrstili u nebu nadom koju imamo kao sidro.

Pozvan natrag iz progonstva, počasno se prima.

Tako utvrđen očinskim bojnim redom kroz sedmogodište razboritošću kreposti, dogodilo se, po Božjem odobrenju, da je napokon okončao svoje progonstvo i da se sjajniji vratio vlastitim častima. Vlastitima pak kažem zato što bi mu priličile po zasluzi i što bi isti zaslugama uzvisio vrhovnu službu očinstva. Uostalom, rekao sam da ga treba vratiti častima jer ga je posvuda krasila vlastita čast zasluga i mudrost: ne zato što bi izgubio ono zbog čega bi se mogao smatrati dostojnim poštovanja, nego da bi mu se po procjeni mnoštva, lišenom službe časti koliko je bilo u njima, vratili znakovi dostojanstva. Uostalom, nije se mogao obeščastiti, kao što otkriva promišljena istina, onaj koga je resila nebeska milost, osobito jer nezaslužena čast više sramoti bezumnika kad se ističe na najvišim sjedištima nego što ga ukrašava, jer bi se manje otkrila njegova sramota da nije uzdignut na visoke službe, čime poput guke, kako netko kaže, iskače na površini kože, zbog čega se može činiti nedostojnim poglavarom. Ali našega starca ne časte posvuda svi toliko tuđim koliko vlastitim častima zasluga, i u međuvremenu ga svi smatraju dostojnim časti. Ipak, jer dostojanstvo ne može učiniti dostojnima poštovanja one koji su nevaljali dok ih mnogima izlaže, nego ih ista čast čini prezrenijima, štoviše nedostojnima, uostalom je poznato da je naš starac bio obdaren tolikom veličanstvenošću dostojanstva da se nije dogodilo da se čini dostojnim časti samo po stupnjevima uzvišenosti, nego zato što je bio poduprt mnogim savjetom, te se stoga i među nepoznatima činio veoma dostojnim poštovanja.

46 Tako se dogodilo da je, po isteku vremena, napokon bio pozvan natrag s najvećom pažnjom da ponovno primi prijašnje dostojanstvo, dok su posvuda svi klicali i gotovo svi čestitali. Otuda su se glasovi radosti odasvud dizali sve do neba. Čestitale su monaške zajednice, odjekivao je radošću crkveni kler, a i radosti puka posvuda su sjale. Nastalo je pak takvo okupljanje naroda kao da se u zajedničkom blagdanu sviju nebeskim proglasom čini znamenitim.

47 Braća pak s kojima je u međuvremenu boravio, čuvši dan njegova povratka, počeli su doista žalostiti se i biti tužni te na neki način i čestitati, a naprotiv su zbog prevelike ljubavi silno plakali i plačući su ga jedva bili prisiljeni pustiti. Među njima je krepostima poštovani Ragnard, koji se poslije bira za opata, osobito gorio duhom uma, plačući od duševne tuge, a u plaču se i radovao. Radovao se doduše što je ljubitelj istine primio mjesto odmjerene zasluge, ali je silno tugovao što je lišen nazočnosti tolika čovjeka. Stoga se dogodilo da se, kada je štovatelj Boga već-već odlazio odatle i sva braća gorljivim duhom ljubila njegove tragove i korake te ih prala suzama i opraštala se od njega, spomenuti Božji čovjek povukao kući u odaje suza da ne vidi kako odlazi onaj za kojega bi želio da ostane s njime više nego on sam, i za kojega bi bez sumnje bio spreman i umrijeti. Ali dok ga je starac mnogo i dugo iščekujući tražio, nađen je na nekom tamnom mjestu kako plače i jeca te ispušta mnoge uzdahe. Kad je bio pozvan da se oprosti sa starcem, a on nije htio izići, zamolio je posrednike da ga ondje plačućega ne otkrivaju. Čuvši to, ljubav svetoga čovjeka vraća se već s lađe da ne bi ostavio nepoljubljenim brata kojega je znao da je svet. Kad je pak sveti starac došao k njemu, počeo je onaj glasno vapiti slabašnim glasom i govoriti: „Što si ovdje tražio, sretni Oče, ili zašto si mi se sada htio pokazati? Imam Boga za svjedoka da bih radije tebe ovdje mrtva pokopao nego da, ostavivši mene, odavde živ odeš.” Tada ga sva braća i sluge prate velikim plačem: dižu se jedra, napokon se pokreću vesla, svi ispuštaju uzdah i čekaju na obali sve dok su ga mogli vidjeti. U njima je naime gorjeo jedan duh ljubavi i zato se nisu mogli suzdržati.

48 On je pak, odvojivši poglede tijela, ali ne i srca, oslabjevši dugom mršavošću tijela, napokon stigao na dvor. Ondje su ga svi s velikom revnošću primili, pa se istraživalo kako da mu kraljevsko visočanstvo udovolji, jer su se bojali da će zbog nepravde učinjene tolikomu čovjeku upasti u buduću pogibelj. Tada je blaženi starac, videći da o takvim stvarima razmišljaju sa stidom duha, pohitao u sredinu i blagim riječima umirio sramežljiv kraljev um. Uvjerio ga je pak da ništa takvoga ne zadržava u duši, nego da sve mora pripisati Božjem sudu.

49 U međuvremenu, na pritisak istoga vladara, biva prisiljen primiti svoj samostan svetoga života, dok njegovi sinovi preklinju da ga barem na bilo koji način zasluže primiti. Kada je k njima stigao dugo željeni da ih već-već zagrli pobožnim zagrljajima, mučila ga je groznica, neprijateljica zdravlja, tako da su dvostruki osjećaji ranjavali duše pojedinaca. Borili su se naime u svakome tuga sućuti i žar radosti: zato što su gledali kako se najokrutnije razdiru udovi najdražega čovjeka, za kojega bi rado podnijeli i gubitak samoga života koliko god bili hrabri. Nadvladavala je pak u svima čas veličina radosti, čas izljev suza, te su zajedno i pomiješano uzdizali do neba hvale radosti, tako da nitko nije sumnjao da je u njemu onamo došao Gospodin, kojemu tako primljenome svi čestitaju, a on se svima blago obratio.

Pokora Ludovika Pobožnoga. Adelardova poniznost i uzdržljivost.

Ali kada je ondje neko vrijeme slatko počinuo, obradovan službom ljubavi, ponovno ga slavnije poziva August i vraća se na dvor. Kada je ondje ušao, kako netko kaže, obasjan zrakama kreposti: „Jer došao je Titan, blijede zvijezde.” Odmah se pojavila ogoljena nerazboritost koja je bila pokrivena plaštem tmine i nastalo je silno zaprepaštenje tko je doveo narodni senat do tolike besmislenosti. Oni su, spoznavši da su bili nimalo malo zavarani zavisti, proglasili gotovo nevažećim sve što su kroz to vrijeme, kako im se činilo, vatreno raspravljali. Razrješava se stoga okrutno sužanjstvo mnogih, osobito onih koji su potjecali od kraljevskoga sjemena. Vraća se dakle u isti mah sloboda svima, na bilo kojemu mjestu da su bili držani, osim onima kojima je smrt prije oduzela život. Zatim je nekima tonzura, nanesena zbog žestine jarosti, prešla u krunu i dragovoljno daju Bogu ono što su nekoć nevoljko primili kao na sramotu.

51 Što više? Sam slavni car, prihvaćajući javnu pokoru zbog nekih svojih prijestupa, postao je najponizniji od sviju, onaj koji je sam sebi, kao u kraljevskoj uzvišenosti, bio najgori nagovaratelj: da bi se oni čije su oči sagriješile u prijestupu izliječili kraljevskom zadovoljštinom, osobito jer nije dvojbeno da je očito bilo kada je on htio da svi promotre, a kada nije htio da vide. Ali da se nije vratio branitelj istine, u međuvremenu se nimalo ne bi očitovalo kojim su letargičnim duhom bili pritisnuti. Otuda je i zrela starost nastojala uvjeravanjem liječiti ranu njihove sljepoće spasonosnim Kristovim protuotrovom.

52 A zatim se trudio da krepost pravde i mudrosti ponovno prime svoja sjedišta: da svatko za sebe čuva povjereni posao i da se svakomu dodijele njegova prava. Nadalje je novotarije riječi i, prema Apostolu, drske pretpostavke suzbijao u svemu kao kugu. Sve je dakle što ne bi našao u zakonu ljubavi smatrao neprijateljskim Bogu i odbacivao kao otrov. I kada je po tim i takvim pohvalama zasjao jasnije kao zlato prokušano u ognju, postao je svima deseterostruko poštovaniji, tako da je u ustima sviju izvanredno odjekivao. Grlio se pak rukama sviju i svi su ga štovali kao oca. I bio je učiteljima Crkava kao sin po poniznosti, a po savjetu i razboritosti kao slavan podupiratelj. Dok se on tako neumorno trudio da svi budu nađeni savršeni i dostojni Boga, čini se da se napokon ponovno rađa novi poredak Franaka i da zora pravde sviće kao s istoka. Utišalo se naime već djelomično more razljućenosti i slegli su se, kako kaže Vergilije, vjetrovi šaputava povjetarca. Vratila se, kako isti kaže, djevica čežnje, ako se smije malo promijeniti: vratila su se i Saturnova kraljevstva, jer je porod dobra uma već zasjao kao s visokoga neba.

53 Kad su dakle svi uokolo dotle bili prosvijetljeni revnošću zadovoljštine i kada su njegovi s njim uživali najveći mir, htio se napokon osloboditi tih briga da bude sav posvećen sebi i Bogu. Ali sveta braća to nipošto nisu dopustila, premda im je iznosio mnogu ispriku svoje starosti, jer se činio to korisnijim onima koji teže vrhuncima kreposti što je bio zreliji u dobi, osobito jer je još bio snažan po snazi Duha Svetoga i svježini još neiscrpna tijela, brinući se da se umara poslovima napora i bdjenja, čak i više nego što bi mladenačka postojanost mogla pratiti.

54 Tko je naime ikada bio tako žarki kao što je bio on? I tko se činio tako okrutnim sucem drugoga kao on samome sebi? Iskreno priznajem da nikada, osim prema sebi gdje je bio tvrđi, nije imao potrebu ispravljanja. Stoga, kada su ga njegova braća i sinovi veoma često javno korili zašto je tako neprijateljski raspoložen prema sebi, on koji se svima smatrao tako razboritim, govorio je, govoreći tako da ublaži njihove ranjene duše: „Ja ću se brinuti o sebi i posve ću se pobrinuti za vašega slugu da ne propadne umoren glađu ili naporima.” Ali kada bi to učinio, sakrivši se na kratko, ne dugo poslije ponovno bi započinjao glad i poslove napora, tako da su to jedva mogli podnijeti mladenački udovi, kojima se mučio odricanjima i djelima bdjenja. Ipak je uvijek bio pun milosti svježine, uvijek u umjerenoj mršavosti prilično rumen, i lijepa lica te ugodna izgleda. Nije mu naime lice i čelo borala troma jarost, nego ga je cijeloga zrela vedrina činila lijepim i prikladnim. Sveta ga je pak sijeda kosa krasila snježnom bjelinom, i poput ljiljana nad ružičastim haljinama, tu i tamo je vlasi glave, kao uzdignute palme, zadržavao nad kožom, i bio je, kao što je pisano u Pjesmi nad pjesmama, naš starac „bijel i rumen, izabran između tisuća”, tako da se na njemu korila ljudska narav što se, prije nego što odraste, kvari manama.

Višestruka hvala zatražena od dobara duha i tijela.

I ako nakratko želim pohvaliti grudu njegova tijela zbijenu mnogim sjajevima, bit će maleno ono što ulažem, jer je, urešen sjajem kreposti, zasjao kao ljiljan među ružičastim bojama poškropljen Kristom. I nema sumnje jer „svako je tijelo trava i sva slava njegova kao cvijet poljski”, a krepost Kristova, koja je u njemu uvijek cvala, ostaje zauvijek. Uostalom, ako budem htio pišući do kraja oslikati njegovu plemenitost i osobu, što se na grčkom kaže χερακτη-ρισμός, bit ću neelokventan, onaj nad kojim, mislim, nijemo stoji rječitost retoričkoga umijeća i svaka govornička vještina: zašutjet će onaj Demostenov govor i smirit će se Tulijev ponor. Premda bi se pak po vještini ovoga umijeća njegova osoba na sve načine razmatrala da bi se mogla potvrditi kao prikladna za pohvalu u poslu, ne bez razloga se ovima pretpostavlja onaj u kojemu se mnogo toga što preostaje nalazi sretnije. Razmatra se pak po imenu, narodu, domovini, rodu, dostojanstvu, sreći, tijelu, odgoju, ćudoređu, načinu života, kako upravlja obiteljskim imanjem, kakav je u domaćem običaju, po naklonosti, umijeću, stanju, i opet drugom stanju, držanju, licu, hodu, govoru, osjećaju. Pošto se dakle osoba razmotri na te načine, prosuđuje se iskazuje li se tko kao nevaljao ili prikladan za posao. Ali sada je drago vidjeti je li naš sjajni starac procvjetao s toliko pohvala koliko je obilježja govorničkoga umijeća za njegovu hvalu.

56 Pod imenom dakle u popisu ovih kreposti najprije se pita je li mudar. A tko je mudriji od onoga koji, brižno čuvajući sve zapovijedi nebeskoga učitelja više nego umijeće govorništva, nastoji da zbog Boga ne dopusti ono što je zabranjeno i da sačuva sve što je zapovjeđeno? Nadalje, budući da je mudrost spoznaja ljudskih i božanskih stvari s težnjom za dobrim življenjem, bez sumnje se može nazvati mudrim onaj koji i ono što je Božje Bogu i ono što je ljudsko zna razborito upravljati i želi zbog Boga. To je dakle posao razborita čovjeka i zato se ne sumnja da je onaj o kojemu istražujemo bio mudar. Po narodnosti tijela pak (što je svima jasno) bio je Franak, ali i preporođen u Kristu, gdje je i duhom živio te postaje nebeski. Domovina mu je pak, premda se najistinitije čini da je ovdje rođen, bila onaj nebeski Jeruzalem, u kojemu se nigdje sretnije ne prebiva, kako se svjedoči po vlastitim zaslugama. Po rodu doduše potekao od najplemenitijega plemena Franaka, kao što sam malo prije naveo, ali je milošću napokon od Boga plemenitije posvojen za sina. Iako se činio velikim po kraljevskom dostojanstvu, gle, postao je veći po uzvišenosti vječnoga života. Jer sreća kojom je bio uzdignut potvrđuje se na onome mjestu gdje je rečeno:

Siromah u tjeskobi kraljuje imajući Boga.

Budući da je prezreo maleno, ušavši u radosti svoga Gospodara, uzvisuje se i podiže postavljen nad mnogim.

57 A što se tiče tijela, je li bio snažan ili lijep, svjedoči vjera i izvrsnost ćudoređa. Stoga se ne bez razloga na njega primjenjuje ono u Pjesmi nad pjesmama: „Glava mu je”, kaže, „najbolje zlato, a uvojci kao uzdignute palme”, jer je sve što mu je bilo dano za ljepotu nastojao uspeti prema gore težeći k Bogu. „Oči su mu kao golubice nad potocima voda, koje su oprane mlijekom”, jer se vjeruje da je sav njegov pogled bio jednostavan i usredotočen samo na Boga, nepomiješan sa žuči požuda, nego opran istinskom nedužnošću uma. Nadalje, „obrazi su mu kao gredice mirisa, koje su zasadili pomastari”, to jest sveti naučitelji, „urešene svakim cvijetom nauka i biljem kreposti. Ruke su mu tokarski oblikovane”, izražavajući lik svetosti i kružnim pokretom brzo prionuvši uz svako dobro, „pune hijacinata”, sjajeći nebeskim izgledom dok na nebesima skupljaju blago, ispunjene mnogim darovima. „Trbuh mu je od bjelokosti”, razdijeljen u redove kreposti. „Grlo mu je najslađe” zbog saća rječitosti, i sav je poželjan po vjerojatnosti ćudoređa i izvanrednoj ljubavi. Zato tražimo tebe, Oče, dok paseš među ljiljanima, tražimo onoga koga ljubi duša naša. Jer u postelji te noćima tražimo sa suzama: neka odjekne glas tvoj, molim, u ušima našim, jer glas je tvoj sladak i lice tvoje ljupko. Jer ne možemo ne ljubiti tebe oca za kojega vjerujemo da će biti uz nas.

58 Već ako se govori o odgoju, bio je taj drugi Mojsije poučen u svoj mudrosti sadašnjega života kao jedan od kraljevih sinova, zatim doveden na Sinaj, na kojemu se obasjava nazočnošću samoga Gospodina i ulazi da uživa trajnu bliskost. A ćudoređem kojim je bio urešen svjedoči njegov život, koji miriše najvišim znamenjima zasluga i naviješta se najvećim pohvalama. Jer hrana, koju filozofi određuju kao vježbanje uživanja dovršena djela da bi se došlo do mira, bio je Gospodin, kojega je ljubio, kojega je volio, kojega je neprestano želio. Stupnjevi pak tih kreposti jesu kada se kod njih najprije postavlja naklonost uma. Nadalje, ista ta naklonost jest promjena duše ili tijela iz nekog privremenog razloga. Zatim se ono što je pogođeno okreće u marljivost da postigne svoj učinak. A marljivost je stalna i snažna zauzetost duše primijenjena na neku stvar s velikom voljom. Nakon što se obuče navika stečene stvari, kada u potpunosti zadobijemo ono što je savršeno, o čemu je pisano: „Svećenici tvoji neka se obuku u pravednost i sveti tvoji neka kliču.” Sretna je doista odjeća kreposti kojom se tko god obuče i čuva haljine svoje da ne hodi gol, taj, obučen u svadbenu haljinu, ne izbacuje se van, koju da je naš prvi roditelj napokon sačuvao u raju, nikako se ne bi otvorivši oči našao gol. Stoga su ga, kao što je pisano, dok je silazio, svukli razbojnici i zadavši mu rane otišli. Ali naš starac, cvatući, pokriven takvom odjećom, već vjerujemo da sluša: „Hodit će”, kaže mu Krist, „sa mnom u bijelome jer je dostojan, i neću izbrisati imena njegova iz knjige života.” I dok je takvom odjećom bio obučen vrstan Otac, silno se vježbao da bi kao hranom za život uživao Krista kojega je obukao.

59 Nadalje preostaje, prema spomenutoj nauci, istražiti kako je upravljao svojim imanjem. Što pak da kažem kako je upravljao svojim imanjem onaj koji ni sebe nije zadržao za sebe? Učinio je naime ono što je čuo od Gospodina: „Ako hoćeš”, kaže, „biti savršen, idi, prodaj sve što imaš i podaj siromasima, pa dođi i idi za mnom.” Pošto je to ispunio, uostalom, kako je upravljao dobrima svoje Crkve, prikladni su svjedoci sveta braća čijim se savjetom i poslušnošću služio, po kojima je sve tako rasporedio da svima bude dovoljno, niti da kome mnogo pretiče, niti da išta propadne uzalud, nego da se sve na Božju hvalu čovječnije dijeli: dajući braći ono što je zdravo za sadašnji život i odstranjujući sve što je štetno i suvišno, obilno poslužujući sve goste, a i obitelj čuvajući prilično neozlijeđenom od jarma ropstva. Štoviše, postavljajući napuštene udovice te obitelji i neoženjene ljude po pojedinim selima, neprestano im je davao uzdržavanje. Također je za siročad i nemoćne, kao i za goste, na istim mjestima prikladno ustanovio kao neko svratište, da bi dobra ove Crkve svi posjedovali kao svoju baštinu. Imam Boga za svjedoka da je on sam često poučavao poslužitelje te službe kao liječnik da oni domišljato smisle kako da im priprave nešto za jelo i da u takvim jelima ne propadne njihovo zdravlje. Nadalje, prema kralju i bogatima nitko od naših nije bio tako darežljiv, da bi se zato u svemu slavio Bog, darovatelj svega, sudeći mnogo puta da je „blaženije davati nego primati” i da po drugima uvijek treba hoditi sredinom između siromaštva, koliko je bilo do njega, i bogatstva, te da se oni koji imaju pouče da budu kao da nemaju; pravednim je također smatrao da svi sluge ove Crkve tako osjećaju kao oca da ni oholi ne sumnjaju da im je gospodar. Povrh toga je tako bio podupiratelj i učitelj njihovih kreposti da je postajao i gospodar mana, premda razborit i najstroži progonitelj.

60 Već nadalje, kakvim je bio domaćim običajem zna mjera svetoga proročišta u kojemu je bila skrivena mana i zlatna urna, te zlatni kadioni žrtvenik i Aronov štap koji je prolistao, a imalo je to proročište dvadeset lakata u duljinu i dvadeset u širinu, te dvadeset u visinu, da bi, dovršeno sa svake strane dvostrukom deseticom, u ljubavi prema Bogu i bližnjemu bilo poduprto trajnom četverokutnošću, i nema sumnje da mu je Gospodin bio temelj. Unutar te mjere uzdignut, samo božansko motrenje zna što je naš starac po svome domaćem običaju činio.

61 Naklonošću pak tako privučen poticajima svih dobara da je nad bratskom nutrinom gorio službom ljubavi kao bakljama. Zatim je dakle očito kojim je umijećem bio poučen, jer je nađen plodnim u savjetu pouke. Jer je, kako se kaže, motritelj razboritosti sa tisuću očiju, najrječitiji raspravljač o krepostima, najsvetiji učitelj slobodnih umijeća dotle da bi na njemu potvrdio onu izreku blaženoga Antuna da je osjetilo smislilo umijeće i da onaj tko je cjelovit u osjetilu ne treba umijeća. O stanju što dalje da govorim? Onaj koji je, kao što sam spomenuo, sjajno zasjao iz kraljevskoga roda. A i o drugome stanju, je li bio vlastiti, kako sami kažu, ili posvojeni ili odbačeni, što da dodajem kad se ne poriče da je bio sin Bernarda, brata velikoga kralja Pipina, i da je posvojenik Božji?

62 A po nošnji kojom je bio urešen, poznato je da sam malo prije rekao da se pokazuje da je Krist bio njegova duga haljina do peta. Uostalom, pokazuje se da je nošnja odjeće bila jedva dostatna redovnička, štiteći udove više od hladnoće nego noseći ikakvu čast. Neki su je naime u šali nazivali oklopom hladnoće, jer je bila krznena i kao prsni oklop oko utrobe za grijanje topline. A po licu je bio blag i po stasu sličan palmi, zato što je bio lijep na pogled i skladan, kao odgojen u milinama raja. Kako su lijepi koraci njegovi i kako krasne noge za naviještanje evanđelja, jer je po njima brži od košuta, a u obući uresniji od kraljeve kćeri.

63 Nadalje, kako je tekao njegov govor, kako rječit, kako pun misli, kako ugodan za slušanje! Postoje njegova pisma upućena mnogima i glasovi sviju koji svjedoče da nikada nisu čuli nikoga da govori bogatije ili izrazitije. Glasom je doista, pjevniji od labuda, milovao sluh, ali je i slađe od meda okusu srca prijala melodija. Svako je pak njegovo pripovijedanje bilo veoma otvoreno, kratko i jasno (koju vrstu govora govornici uzdižu najvećim pohvalama), ne primješavajući ništa prljavo niti zadržavajući išta dvosmisleno u smislu, a u završecima napredujući ravnim korakom: njegov se smisao, pun saća, zatvarao najbogatijim završetkom. Zvuk je dakle tvrdnje bio tumačenje riječi, tako da se glasom oblikovalo pravo razumijevanje riječi i da su se pojedinim dijelovima vraćala njihova svojstva osjetilima, imajući sve dijelove pripovijedanja razlučene po poglavljima i najlakše za pamćenje, a za uvjeravanje ili odvraćanje najspremnije, uvijek gorljivije potičući slušatelje na pažnju, žešće od vatre na želju, raspršujući tromost i pokrećući one koji sjede.

Kad bi mi se dala takva rječitost, jasnije bih ispunio ono što sam pokušao: sada se pak duguje isprika za neznanje, a oproštenje za želju, osobito jer ničije pero ne bi bolje poslužilo za taj posao nego njegovo, čiji govor jednako nadmašuje kao što se ističe život. Ali jer to sama oskudica darovitosti uskraćuje, potvrdit će se da je već sama želja ispunila zakone ljubavi.

64 Preostaje sada iznijeti kakav je bio po osjećaju. Ali kojom ću vještinom darovitosti otkriti njegov duševni osjećaj, koji je u svakom životnom poslu uvijek bio zahvaćen jednim žarom uma? Neprestano naime želeći umrijeti i biti s Kristom, zamarao se naporima, a da je ostajanje u tijelu potrebno zbog nas, premda je drukčije ispovijedao, duboko je osjećao. Stoga se svim životnim naporom trudio koristiti svima, uvijek zauzet, da tako kažem, tisućama poslova ljubavi, osobito jer je bio savjet cijele domovine i otac svih potrebitih, koji je ustima i rukama, sa svom okolnošću dobara, za Kristovu slobodu bio svima sluga.

Počeci, smještaj i napredak saksonske Corbieje.

Jer, budući da je uvijek bio zapaljen žarom, stigao je sve do granica Saske, gdje je već bila počela da se gradi veoma mala ćelija od svetoga čovjeka, njegova imenjaka po imenu Adelarda, o trošku ovoga samostana, zato što je taj blaženi čovjek, jer je bio njegov odgojenik i bliski sin, posredovao umjesto njega dok se on na otoku Heru smatrao prognanikom svijeta i građaninom raja. Vidjevši dakle pobožni Otac i najsvetiji starac započeto djelo koje je bilo dužnost pobožnosti, otišao je kralju i zamolio ga da mu se dade mjesto za gradnju, jer se ono na kojemu je bilo smješteno pokazivalo da nije korisno ni prikladno. Čuvši to, car August veoma se obradovao, želeći mu mnogo darovati, da ga nije zadržao sam onaj koji nikada nikomu nije dopuštao da mu dade koliko bi tko htio, nego koliko bi on sam ili makar malo prosudio, čineći uvijek ono Apostolovo da je „blaženije davati nego primati”. Primivši pak ovlast od kralja da ga sagradi gdje god htjedne, izabrao je veoma ugodno mjesto i redovnicima veoma prikladno za stanovanje, gdje je i kralj poslije udijelio mnoga dobročinstva zbog ljubavi prema svemogućemu Bogu.

66 Mjesto je pak, onima koji idu prema izlasku sunca od Očeva vrela, smješteno na obali Wesera, u obliku slova Δ, položeno u ravnici doline: na izlasku sunca ima spomenuto korito i brdo pruženo nasuprot uz rijeku. Nadalje, s juga drugo brdo, izlazeći iz rijeke, u zavoju se pruža prema zapadu. A sa sjevera drugo ide nasuprot u jednakom položaju sve dok se međusobno ne spoje, dajući put kroz sredinu: tako u sredini doline nastaje lik koji, koliko se sjećam, izražava oblik Δ na ovaj način, i ne bez razloga jer je učitelj istine, poučen božanskim migom, izabrao takvo mjesto koje bi i hranilo Kristove učenike i opisalo ih svojim obilježjem i označilo položajem.

67 Jer se u svim likovima geometrije ništa potpunije ni savršenije ne nalazi od trokutastoga. Taj je naime broj u aritmetici jedini početak sveukupne širine i površine, a u geometriji se isti nalazi plošnost. I tko god je pažljivo promotrio taj lik, u tim se umijećima ne nalazi ništa čudesnije, niti se u našoj disciplini išta veće ili bolje naviješta nego Trojstvo, pravi Bog. Dakle, nešto oblikovano bez toga broja označuje se kao ništa savršeno, naime bez početka i kraja te sredine između početka i kraja. Taj je pak lik, kao što rekoh, prvak širine, zato što se sve ostale površine razlažu u njemu. A on sam, jer nije podložan nikakvim počelima niti je uzeo početak od druge širine nego od samoga sebe, u samoga se sebe razlaže. Ako se on tako uzdigne prema gore, kao što je pokazano, pokazuje se da oni koji ondje stanuju moraju plamtjeti ognjem ljubavi. A to što njegov početak nastaje od širine pokazuje da se veoma široka Božja zapovijed može ispuniti samo raširena srca. A to što sve površine razlaže u sebi jasno označuje da se sve ostale kreposti dovršavaju njegovom širinom, i sama ljubav se usavršava samo štujući Trojstvo u jedinstvu, da bi se u toj trojici održalo nerazdvojno jedinstvo kao pravo savršenstvo. Neka bude dovoljno da sam ovo rekao da pokažem koliko je taj bio razborit i mudar i kolikim je žarom ljubavi gorjela ona koja je pripravila učenicima tako veliko i takvo mjesto za stanovanje, navodnjavano vodama, kao da je manji Egipat i drugi raj Gospodnji, onima koji dolaze od Očeva vrela na izlazak sunca. Uistinu, od Očeva vrela, rekoh, jer se vjeruje da preporođeni u Kristu odatle nadilaze ne samo do izlaska sunca nego i preko samoga sunca. To je mjesto blaženi Otac nazvao Corbieja po imenu drugoga, da bude znak ubuduće od koga je ono prije bilo utemeljeno.

Poglavlje XVII.

Adelard u svojima utvrđuje revnost siromaštva. Pomno skrbi za njih.

Tko, moj najdraži Oče, može dostatno ispripovjediti tvoju providnosnu pouku u svemu? Uistinu priznajem da se, kad god te se do kraja sjetim, prilično čudim kako si bio providnosan u svemu. Sjećam se naime tvojih pouka kojima si ih hranio i poučavao još nejake o vjeri i ljubavi, među kojima si u sredinu stavljao i nadu, te o ćudoređu i o svakoj nauci života. Kako su također trebali primati stvari koje im tko ponudi, provodio si s njima usred poslova brižnosti, preporučujući im u svemu da ni u čemu ne budu pohlepni za zemaljskim stvarima niti da išta žele primiti čime bi se drugi opterećivali, te da, čak i ako su baštinici darovatelja stvari, oprezno paze da ne bi možda oni kojima je pripadala baština postali siromašni. Takvo je bilo njegovo brižno i pobožno razmišljanje na svim mjestima kojima je upravljao, da ne bi primio ništa nečasno niti da bi koga poslije pritisnulo kajanje kao zbog milosrđa. Govorio je naime da su mnogi, ne samo upravitelji Crkava nego i sami oni koji ondje žive za Boga i čine se da su se odrekli svijeta, bili prevareni time što su toliko obilovali stvarima da su bili prisiljeni ponovno služiti svijetu, oni koji su trebali biti mrtvi svijetu. „Što će”, kaže, „moći koristiti da budući baštinici budu opljačkani od vlastitih dobara i da se ponovno podlože svjetovnim poslovima? Jasno je dakle da u sadašnjem vremenu zato služimo općoj stvari jer ona, oslabljena našim pohlepnim žudnjama, očito tvrdi da ne može opstati sama po sebi. I zato smo mi nesretnici, koji smo trebali biti slobodni u Kristu, postali, čak i nevoljko, sluge najsramotnijega ropstva. Prihvativši stoga priliku, kao u Božjoj stvari nosimo vojnu službu svijeta, dok Apostol kaže: „Nitko tko vojuje za Boga ne zapliće se u svjetovne poslove.” Jer se od nas ne zahtijeva što zadržavamo samo ono što je potrebno, nego zato što posjedujemo suvišno, kako oni kažu, i odakle mi bijednici želimo biti široki u posjedu, odatle smo stisnuti u svakom dobrom djelu. Stoga, dječice, budite zadovoljni siromaštvom Kristovim, bez kojega nitko nije bogat. Znajte naime da su „blaženi siromasi duhom, jer njihovo je kraljevstvo nebesko”. I zato, braćo moja, nemojte, kao za djelo pobožnosti, slijedeći pohlepu izgubiti vječni posjed. Budite dakle ono što je htjela da budete vječni Kristov poziv, da biste, sudjelujući u Kristovu siromaštvu, zaslužili biti bogati s njime bez kraja.”

69 Dok ih je tim i takvim riječima svakodnevno jačao i utvrđivao, ondje se, po Božjem djelovanju, gradio temelj ne samo samostana nego i nebeske domovine. Što misliš, kolikom je tada radošću bio zahvaćen njegov duh i kolikim veseljem kada je ljubav svemogućega Boga tako plamtjela u njima da je i sav onaj kraj po njima blagoslivljao Bog? Priznajem stoga da se, vraćajući se katkad k nama, od pobožne ljubavi i duhovne radosti jedva mogao suzdržati, odasvud kličući i radujući se što se Krist po njemu slavi u mnogima, dok je nas zalijevao i hranio nebeskom hranom, a njih sadeći u Kristu i razmnožavajući činio je da donose Bogu veoma obilan plod. Tako se, očitujući se u svemu takvim, vjerovalo da vrši Kristovu ulogu, a i uzorom poniznosti je svima išao ispred.

70 Onaj koji je tako neprestano bio zahvaćen jednim duhom klicanja želio je polje ulaska, a taj ulazak je, prema blaženom Augustinu u knjizi De animæ quantitate, jedna od sedam i šesta krepost savršenstva. Peti je naime njihov stupanj Mirnoća, šesti Ulazak, sedmi Motrenje. Oni se mogu najpriličnije izreći ovako: U sebi, dok svaka duša ulazi u sebe i boravi u sebi; K Bogu, dok svakodnevno žarko čeznući ulazi k njemu govoreći ovako: „Žedna je duša moja Boga, Boga živoga: kada ću doći i pojaviti se pred licem Božjim?” Kod Boga, kada se već u jasnom svjetlu neprestano motreći priljubljuje uz onoga u kojega žele zaviriti i anđeli. Kamo se sada naš starac raduje da je stigao, raduje se da je zaslužio, zahvaljuje i s najvećom čilošću duha grli ono što je shvatio.

71 Stoga što drugo da kažem nego ono Elizejevo: „Oče moj, oče moj, kola Izraelova i konjanici njegovi”, i vozaču kreposti? Gle kako nas iznenada ostavljaš puste, i zato te tražimo plačnim glasom i istražujemo tvoje medotočne običaje ujutro u našim srcima, niti igdje miruje zjenica našega oka niti se tješi osim kada sebi obećava da si ti za nas bolje prisutan. Sjećamo se naime kojim si nas grudima dojio ili koliko smo u tebi uživali Božje proročište i kojim smo se zamasima krila nosili i hranili u utrobi ljubavi, tako da bi nas, i da smo kameni, omekšala molitva tvoje pobožnosti. Sve si naime bio svima nama da nas pridobiješ za Krista. A ako bi se okrenuo kakvom posebnom poslu nekih, jednome si u tren oka davao savjet života, drugoga si ponekad tješio poljupcima. Nadalje, stišćući ruku onoga, dušu drugoga si blažio čudesnim osjećajem, i tako si svima bio jedan i sav pojedinima.

72 A imena braće, premda si ih uvijek držao zapisana u nutrini svete brižnosti, ipak ti gotovo nikada nije nedostajao njihov siguran broj brižno zapisan na ruci, i to zato da bi sve pomno pregledavao i brižno u sebi razmatrao ćudoređe pojedinaca. Već si se naime u sebi raspravljao o pojedincima na sudu da ne bi poslije pretrpio štetu zbog povjerenih ovaca. Dobro si dakle znao što komu koristi i zato si svima pružao ono što je odgovaralo spasenju pojedinaca. Tvoja je dakle razboritost ni u čemu, koliko je dopušteno reći, nije skretala od svrhe, u lakoći ispunjavanja onoga što je pojedincima koristilo, a općenito pribavljajući svima ono što je prikladno. Gotovo nikoga kroz tjedan nisi ostavljao neoslovljenim osjećajem bliskosti, nikoga koga u danu općenito, osim iz kakva razloga nemogućnosti, ne bi poučio, dajući svima ono što je zdravo, nikomu nipošto ne uskraćujući, kako vjerujemo, ono što je potrebno. Stoga, kćeri jeruzalemske, kako sam primoran reći, plačite nad ovim našim starcem i uzmite tužaljku. Plačite nad čovjekom koji nas je odijevao u grimiz ljubavi, odozgo sav protkan milinama, koji je pružao uresu ukrase kreposti. Obucite kostrijet i gorko jadikujte, jer je uklonjen i otišao onaj koji nas je tješio i grijao kao dadilja u krilu. Stoga će gorko plakati duša moja i bit će suze na obrazima mojim dokle god ne ugledam onoga koga ljubi duša moja. Misliš li da će mi doći, Oče, vrijeme kada ili ako ikako bude dopušteno ugledati lice i izgled tvoga obraza?

Poglavlje XVIII.

✠

2. siječnja Kalendar godine