Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

✠

Acta Sanctorum · Svezak I · 2. siječnja

O sv. Adelardu, opatu Corbieja

DE S. ADELARDO

Sadržaj (22)
  1. Opatu u Corbieju.
  2. Životopis sv. Adelarda
  3. Predgovor pisca.
  4. Adelard ostavlja dvor i postaje monah.
  5. Revnosno i pobožno obavlja službu vrtlara.
  6. Njegova prelijevajuća velikodušnost prema potrebnima.
  7. Pobožnost i neprestane suze.
  8. Wala i Bernarije, njegova braća, te sestra Gundrada prognani su.
  9. Poglavlje XVII.
  10. Poglavlje XVIII.
  11. Kako se pripremio na smrt.
  12. Njegova posljednja bolest: pobožna smrt.
  13. Drugi život sv. Adelarda
  14. Proslov.
  15. Poziva se iz progonstva: vraća se u Corbie.
  16. Po njegovu savjetu vraćaju se ostali prognanici: car čini pokoru.
  17. Čudesa opata sv. Adalarda.
  18. Predgovor autora.
  19. Druga čudesa sv. Adalarda
  20. Prolog.
  21. Razlog zašto je sv. Adalard odnesen u Flandriju.
  22. O prijenosu Sveca u Flandriju, i o tome kako su se pri njegovu dolasku otvorila vrata crkve.

Po njegovu savjetu vraćaju se ostali prognanici: car čini pokoru.

Kad je malo opuštenije počinuo i, htio ne htio, držeći se u miru malo se oporavio, ponovno ga poziva car: i onaj tko je prije bio primljen slavno, sada se na dvoru prima još slavnije. Dok ulazi, prati ga tolika milost, dok govori tolika mudrost, a dok je tako mudar tolika rječitost, da je svakome odmah postajala očita vlastita nerazboritost. Dive se, i zapanjeni su, i zastaju nad njegovom razboritošću: jer oni koji su se prije sami sebi činili savršenim govornicima, sada stoje stavivši prst na usta, gotovo nijemi. Sve što su bili vijećali biva poništeno, a sve što ovaj izgovori biva potvrđeno. Tako se oslobađa sužanjstvo mnogih, ponajviše onih kojima je bila povezana kraljevska srodnost, i tako se ponajprije popravlja njegovo sretno srodstvo po bratu i svima se ujednom vraća puna sloboda. Svi se vraćaju iz različitih krajeva, osim onih koje je smrt, preduhitrujući ih sretnije, vratila domovini. Tonzurom nekih, primljenom bez prava, po njemu prelazi u krunu, i dragovoljno se Bogu prinosi ono što je bilo nametnuto na sramotu.

33 Primajući javnu pokoru, slavni car čini sebe poniznijim od svih u svojim krivnjama, onaj koji je kraljevskom uzvišenošću bio postao drugi Tarkvinije. Sve naime što je primjerom i dopuštenjem naveo druge da sagriješe, napokon je, poučen spasonosnim savjetom, iscjeljivao kraljevskom zadovoljštinom, unaprijed sve dovodeći na put pokore kojima je bio postao put skretanja. U svemu je slušao sv. Adalarda i molio da carstvo vrati na prijašnju čestitost. I on nije zakazao, nego je pravdu i pravednost vratio na njihovo vlastito sjedište. Suzbio je novotarije riječi i nepromišljene umišljenosti u puku. I budući da odlazeći nije promijenio nebo nego dušu, obuzdavajući promijenjeno carstvo strahom i ljubavlju, ono se deseterostruko uvećava u odnosu na ono kakvo je bilo kad je otišao. Osim toga, određuje se da bude učitelj i svim Crkvama: kojima je po savjetu i razboritosti učitelj, ali se po poniznosti pokazuje kao učenik. I nije prestao dok nije učinio da franačko kraljevstvo pomladi u svakoj slavi.

Mnogo se ispravlja po Adalardovu savjetu.

Adalardov ustroj tijela i duha, blagost, briga za podložnike.

Adalard se želi odreći službe.

Pošto su tako prilike uređene u miru, razmišlja da se ponovno svuče sa svjetovnih briga kako bi preostalo vrijeme života proveo u božanskim stvarima. Ali nije mu dopušteno, naime od njegovih sinova, kojima je bio najveća nada poslije Boga i majčinski otac. Jer što je bio zreliji u dobi, to se činio korisnijim onima koji teže kreposti i savršenijim u svakom djelovanju. I nije bilo nikoga tko bi mogao nad njim provoditi takvu vlast, osobito kad je snagom Duha Svetoga i svježinom još neiscrpljena tijela toliko krepko djelovao da ga u naporima i poslovima ustrajnošću nijedan mladić nije mogao slijediti, a kamoli dostići. Toliko je bio savršen u djelovanju, čineći sve blago, dok je samoga sebe postupao bez blagosti. Tko je naime ikada tako bio gospodar sluge kao što je on bio gospodar samoga sebe? Tko tako okrutan prema drugome kao što je on bio sudac samome sebi? Kad su ga ponekad sinovi zaklinjali sa sinovskim poštovanjem zašto je tako nepromišljen prema samome sebi, on koji je prema drugima postupao najrazboritije, odmah je pred njima obećavao popravak, ali je malo poslije ponavljao bdjenja i gladovanje.

Strog prema sebi, blag prema ostalima.

Njegov lik pun dostojanstva.

37 Ipak je bio privlačan ljupkošću uresa, umjerene mršavosti, prilično rumene boje. Njegovo lice nije zasjenjivala nikakva izobličenost, nego ga je trajna vedrina činila dostojanstvenim kako dok jede tako i dok posti. Sijeda kosa resila ga je snježnom bjelinom, i poput ljiljana nad ružičastom odjećom, vlasi glave sjajile su nad grimiznom kožom. Da je bio biran između tisuća, ne bi se mogao izabrati ni bjelji ni rumeniji.

Njegova blagost prema potrebitima.

38 Ostalo se njegovo ne može dostojno pohvaliti. Osobom i plemenitošću i mudrošću i čestitošću nije odudarao od samoga umijeća službe. Ta kako je najbolje uredio dobra Crkve, svjedočit će Corbie dok god bude postojao. Ondje je bilo utočište siromaha, obzir prema bogatima, majčinski dom siročadi, i po njegovu primjeru još uvijek ostaje utočište svima koji traže. Nijedan bogataš nije odlazio nedarivan, nijedan siromah nije se vraćao neuslišan. Neoženjene muškarce i udovice upućivao je da primaju potporu po pojedinim imanjima: oni koji su posvuda na prikladnim mjestima od njega primali gostinjac, posjedovali su dobra Crkve zajednički kao baštinu. Jer se njemu i njegovima pripravljalo blago na nebu, a kuću je Božju mudro upravljao mudrac.

Njegova odjeća.

39 Uostalom, kroj njegove odjeće jedva je bio dostatan protiv hladnoće, ali je više štitio udove nego što je donosio išta od časti ili skupocjenosti. Nikako nije trebao nikakvo tjelesno dotjerivanje: ništa mu naime nije nedostajalo od ljudske ljepote, a ništa ni od nutrine duše. Izgledom je bio neusporediv, stasom visok, hodom djevičanski: njegov je glas labuđom slatkoćom milovao sluh, a govor je svakoga tko ga je slušao činio pamtljivim.

Ustroj tijela i glasa.

Nosi oko sebe imena svih svojih.

40 Sam je pak imao toliki spomen na svoje sinove u očinskoj nutrini da nije samo promatrao njihovo vladanje, nego je uvijek imao zapisan njihov broj i imena u svojim rukama, da mu ne bi izmaknulo za koga će polagati račun Bogu i za koliko njih. Stoga, vodeći najveću brigu o njima, nikoga od njih u tjednu nije ostavljao bez razgovora, da neprijatelj, našavši ih dokoni, ne bi posijao kukolj po njihovim srcima.

41 Stoga tko god bude htio znati koliko je bio djelotvoran u odredbama svoga ustroja, moći će to pročitati, ne bez velikoga divljenja, u knjizi koja je o tome napisana, gdje će također zapaziti kako je mudro mudrac uredio kuću Corbeijske Crkve.

42 I što bi se u njemu više hvalilo, kad nije bio manji od Mojsija niti lošiji od Salomona u uređenju stvari i svega onoga što mu je htio nadahnuti Duh Sveti? Ako bi govorio pučkim, to jest romanskim jezikom, činilo se da ne zna nijedan drugi, i nije čudo, jer je napokon bio plemenito odgojen u svemu. Ako bi pak govorio germanskim, isticao se savršenije, a ako latinskim, ni u kojemu nipošto potpunije. To svjedoče brojna njegova pisma koja su upućena mnogima i smatraju se najplemenitijima od svih. Jer nije ni mogao ne poznavati knjige dovoljno plemenito onaj koji je pod okriljem škole bio hranjen i poučavan zajedno sa svojim bratićem carem Karlom, a nakon što se odrekao svijeta, prilično se marljivo posvetio redovničkoj naobrazbi.

43 Tako dakle savršen u obadvjema disciplinama, naime svjetovnoj i božanskoj, postavši svima sve, bio je posrednik među kraljevima i knezovima, većima i manjima, najpravedniji u svemu, ugodan Bogu i ljudima. U njemu je pak cvjetalo vijeće cijele domovine, i premda mu je jedina želja bila umrijeti i biti s Kristom, ipak je, pobijeđen molbama svojih, posvuda uređivao mir i čestitost carstva.

to jest, pučkim galskim, koji je poput talijanskoga i španjolskoga oblikovan od latinskoga.

Gradi novi Corbie na rijeci Weser, opskrbljuje ga potrebnim stvarima i često ga pohodi.

Nastavljajući to, stigao je u Saksoniju i zbog ovoga određenog posla. Taj je pak posao bio u tome što je ondje nekoć bio odlučio uspostaviti kontemplativni redovnički život, za čije je uspostavljanje po nekom dječaku imenom Teodrad, kojega je kralj doveo iz Saksonije u Franačku i koji je postao redovnik u Corbieju, od njegovih roditelja bio dobio mjesto za gradnju. Na tom je mjestu ponekad namjeravao sagraditi crkvu prikladnu za potrebe redovnika, ali budući da je shvatio da mjesto nije dovoljno prikladno, uvijek je to odgađao uz neizvjesno odlaganje. Tu je odgodu produžio sve do Karlove smrti, a nakon Karla sve do svoga izgona u progonstvo. Za vrijeme progonstva pak ono što je bilo u njegovoj vlasti, što je prije primio, vratio je pod svoju vlast.

43 Ali je ondje imao jednoga sina u Kristu, najprisnijega sebi među svim redovnicima i jednoznačno istoimenoga. Taj je, da se ne bi uvukao tko drugi, preuzeo spomenuto mjesto umjesto njega. I budući da je znao da je on to prije htio, iz ljubavi prema njemu počeo je ondje graditi ćeliju troškovima iz Corbieja. Počeo je, ali nije dovršio sve dok se svetac nije vratio iz progonstva. A kad se vratio, uređivao je ako je išta od njegova bilo poremećeno.

46 Tim je tijekom sada stigao u Saksoniju i, stigavši, pregledavši mjesto sa svih strana, shvatio da je potpuno nekorisno. Bio je u duhu neodlučan jer nije htio napustiti započeto djelo redovničkoga života, a nemajući prikladnijega, smatrao je ovo mjesto neprikladnim. Napokon se uputio kralju i zamolio da mu daruje mjesto prikladno za gradnju. Onaj ni trenutka nije oklijevao, nego se, obradovan njegovom pobožnom željom, odlučio da bude po njegovu izboru gdje god ga nađe. Otišao je, potražio, našao i javio, te radosno primivši ovlast za gradnju i povrh toga obdaren mnogim darovima kraljevskom darežljivošću, ostavivši ćeliju, počeo je graditi samostan.

47 A to je mjesto na rijeci Weser, najveće ljupkosti i tako prikladne blagosti podneblja da je očito od početka stvoreno za potrebe redovnika. Ono se naime širi u ravnici doline, oblikovano poput slova delta. Ima napokon prema istoku korito uz koje se pruža brdo u pročelju. Nadalje, s juga iz korita izlazi drugo brdo koje se pruža prema zapadu raširena zavoja, a sa sjevera drugo u jednakom položaju nasuprot, sve dok se, ostavljajući put po sredini, ne učini da se međusobno spajaju. I tako najravnija dolina, ostajući u sredini, pokazuje se kao da cvate poput nekoga drugog raja u ljepoti čitava podneblja, na taj način izražavajući lik trokuta koliko god se poklapa.

48 Gradeći dakle na tom mjestu Crkvu s pomoćnim zgradama, ukrašava je najboljim redovnicima koje može naći: redovnike poučava vladanju, mjesto dobrima, i sve svima onako kako naređuje sv. Benedikt. Mjesto naziva Corbie, da bi potomcima bilo znak odakle je uzelo građu svoga postojanja, i određuje da bude kći franačkoga Corbieja. I s pravom, jer je sve što je bilo započelo od one kao od jajeta. I nije prošlo mnogo vremena kad se po imutku, iako ne po dostojanstvu, mogla usporediti s majkom. Jer kad se nadaleko širio dobar miris redovnika, koje je presveti Otac iz krila majke dovodio kćeri sve kao izabranike, toliko je obilovala velikodušnost cara i svih velikaša prema Crkvi da je prije ponestajala volja za primanjem nego za davanjem: toliko je gorjelo štovanje prema svetom Ocu i njegovim sinovima da su radije upisivali Crkvu nego svoju rođenu djecu kao baštinike svojih dobara.

49 Ali on, videći da je Crkvi dodijeljeno dovoljno, koliko je naime bilo potrebno, u imanjima, u zlatu i u ostalim dobrima, postavlja mjeru primanju i svakodnevnim propovijedanjem iskorjenjuje iz srdaca podložnika manu pohlepe. „Moramo biti mrtvi svijetu”, govorio je, „i svojim životom kraljevati s Kristom. Ali evo, mnogi koji se čine da su se odrekli svijeta, obilujući prekomjernim dobrima, nalaze se kako ponovno služe svijetu. Koliko je to apsurdno, zapazite s nama. Inače nam ništa ne koristi što smo se lišili vlastitih dobara, kako kaže Apostol: Nitko tko vojuje Bogu ne upliće se u svjetovne poslove. Nije naše da se bogatimo odakle drugi postaju siromašni, niti naše da se veselimo odakle drugi tuguju. Budimo zadovoljni dostatnim, kojima treba biti dostatno i siromaštvo Kristovo, koji je, bogat, za nas htio postati siromašan.”

50 Propovijedajući to i drugo, često je prelazio iz Corbieja u Corbie radujući se zajedno s njima, slušajući naime da su ugodan miris u Kristu. Radovao se tako dostojnom nasadu i uživao u njihovu već ukorijenjenom jedinstvu. Bili su naime među sobom zajednički i, budući da je mlađa pod istim ocem već bila poput sestre, predrage sestre. Sretan Otac zbog takva sinovstva, sretnije kćeri zbog takva očinstva, najsretniji sinovi ako ostanu u ovom jedinstvu! Jer evo, Otac odlazi: ostavlja u svijetu, ali ne ostavlja u Kristu one koje je hranio. Blizu je vrijeme da umrem i budem s Kristom, vrijeme da umrem na zemlji i ponovno se rodim na nebu.

51 Primicao se dakle blagdan nad blagdanima, onaj naime blagdan u koji je po otajstvu svoga utjelovljenja Gospodin postavio svoj šator u suncu. Bio se vratio iz Saksonije u Galiju da bi, kad je kći utemeljena u Kristu, proslavio Gospodnji dolazak kod majke Corbieja. I već se drugi starac Šimun bio pripravio da pođe u susret Gospodinu koji dolazi i radosno u svoje naručje primi Kralja kraljeva koji izlazi iz ložnice, kad gle, tri dana prije Božića zahvatila ga je veoma jaka groznica dok je molio i plakao prema svome običaju u bazilici o ponoći. On je tako ustrajavajući u svim bdjenjima zajedno s braćom pjevao psalme s njima i pjevajući plakao sve do svanuća, prinoseći u grudima Gospodinu žrtvu klicanja.

52 Kad je pak osvanuo dan, zapovijeda da se braća okupe k njemu. Kad su stali pred njim, opominjući svakoga pojedinačno o pojedinim stvarima, naznačuje da je blizu vrijeme njegova rastanka i zajednički govori o miru i jedinstvu prema Bogu pri budućem izboru. I izgovarajući vjerovanje s molitvom, preporučujući se ostalima koji su plakali, zadržao je one s kojima je trebao raspraviti o uređenju stvari.

53 A kad se nemoć iz dana u dan sve više pogoršavala, tako je brižno sve uređivao kao da ne podnosi nikakvo zlo, osobito se trudeći da zbog mučnine svoje slabosti sveti blagdan ne bi imao manje časti ili službe. Ostalo je pak jednako nastojao urediti da se nakon njega pod njim ne bi činilo da išta ostaje nedovršeno. Proslavivši dakle blagdan koliko je mogao štovanjem, u koji se najviša božanstvenost dostojaše preuzeti našu ljudskost, ostali su mu dani bili radni jer je u njemu pogubna groznica počela pohlepnije napredovati u bolesti. Svakodnevno je ipak dolazio u oratorij sv. Martina, čiju je uspomenu po povlastici ljubavi ispred ostalih slavio s ostalima, i ondje slušajući mise primao je svetu pričest.

54 U međuvremenu, čuvši da je bolestan, biskup Beauvaisa Hildeman, kojega je on bio odgojio kao redovnika i uzdigao na tu čast uz kraljevo dopuštenje, nije zadržan slavljem predstojećega blagdana, nego, promijenivši radosti, pohađa svoga oca iz suosjećanja zbog bolesti. Njegovu se dolasku sveti Otac toliko obradovao s takvom živahnošću da bi, da mu nije bio posljednji čas, gotovo zaboravio bolest zbog tolika tješenja. Zahvaljuje Bogu i njemu što nije bio prevaren u svojoj želji. Želio je naime vidjeti ga i preminuti u njegovim rukama.

55 I upitan želi li da ga on pomaže uljem blagoslova, podigavši oči k nebu, na sve je načine molio da se to učini. Pozvani biskup je nazočan i odmah je učinjeno ono što je tražio. Jedva se naime od dolaska udaljavao od njegova služenja, nego je, postavivši pred krevet stolčić, uvijek sjedio pred njim. Jednoga je pak dana, kad je on nakratko izašao iz sobe, a bolesnik od groznice ostao sam unutra, pohođen Božjom nazočnošću počeo vikati kad se biskup vratio: „Trči brzo, biskupe, zapovijedam ti, i poljubi noge Gospodina mojega Isusa Krista, jer evo, nazočan mi je.” Na to je on silno zadrhtao i, ne znajući kamo da krene, stao je neodlučan, a i svetac se povukao u šutnju.

56 A na osmi dan od Božića, to jest na blagdan Obrezanja, počeo je življe ustrajati u molitvama Bogu da mu se, kad prođu blagdani, napokon dopusti otići odavde. I molitve nisu bile bez želje: kad je naime prošlo vrijeme ponoći, predznajući ono što će biti, obratio se okupljenoj braći na ovaj način: „O sinovi, plode moje starosti u Gospodinu: ispunio sam broj, znajte da ću danas otići odavde. Dano mi je da uđem na putove svega tijela i pojavim se pred licem svoga Otkupitelja. Dovršen je trk moje borbe: ne znam kakvu ću nagradu primiti. Ali priteknite mi u pomoć, molim vas, da se ja vama i vi meni možete radovati u Gospodinu.”

57 Rekavši to, dao im je dopuštenje da izađu, zadržavši neke koje je poticao da što brže preduhitre jutarnju molitvu. Kad je to završeno, primio je popudbinu, i primivši je, u hvali Kristovoj njegov je jezik zanijemio. Ali mu nisu nedostajali jezici sinova, naime onih koje je poučio u hvali Božjoj. Preporučen Gospodinu njihovim psalmima, molitvama i suzama od prvoga sata, oko devetoga sata ispustio je duh i pogodio svoje tužnom klonulošću.

58 Slijedi glas onih koji preporučuju dušu Kristu i jecaji onih koji prekidaju glasove. Tko naime ne bi plakao, pa makar bio rođen od kamena? Mnogo je stvari koje mogu izmamiti suze. Stoje sinovi siročad i Corbie, majka njihova udovica, čija bol i žalost prodiru i u nebeske dvore. Stoje ovce bez pastira, raste nijema bol bez glasa. On je naime bio, dobri Isuse, onaj kojega sam u svemu od svih našao jedinim opatom, onaj od svih za koga sam našao da traži ono što je drugoga više nego ono što je njegovo. Kao što majka ljubi jedinca sina, tako je svakoga najnježnije ljubio i poticao da prihvate čvršće stvari,

Slijedila je tužbalica Corbieja, ili radije sv. Ratberta, kao u prijašnjem životu, i epitaf sv. Adalarda, sve potpuno istim riječima, osim što je bila izostavljena priča o Orfeju koji traži natrag Euridiku. Ali ja sam sve to izbrisao. Ako je to uistinu dodao sv. Gerard, moći će se čitati gore u pogl. 20, br. 83 i sljedećima.

Čudesa opata sv. Adalarda.

Predgovor autora.

Kolike je uglednosti bilo mjesto Corbie kod starijih, tko god šuti, viču kamenje ne samo ušima nego i očima potomstva. U njemu se naime nalaze tri glavne crkve u kojima ispovijest Presvetoga Trojstva može dobro ujediniti srca vjernika: prva ističe ribara Petra, druga ribarenoga evanđelista Ivana, treća evangeliziranoga prvimučenika Stjepana. Lijep poredak, uređen svakako od Boga. Jer ne bih rekao da je osnivačica ovoga kraljica Batilda, nego njoj, kao i svim dobrima, nadahniteljica milost Duha Svetoga.

2 Nadalje, smještaj je zdrav i veoma prikladan, cvjetajući ljupkošću svake korisnosti, potpuno prikladan za potrebe redovnika, kao za to tražen i pronađen. S jedne strane protječe rijeka Somme, s druge strane rječica Corbie, utječući, daje ime mjestu, ali odmah padajući u Sommu, ondje gdje daje, ondje i gubi. I tako se po livadama, vodama i poljima što se pružaju nadaleko i naširoko smatra sličnim i različitim od saskoga Corbieja, onoga kojemu je kao i ovome upravitelj i utemeljitelj bio sv. Adalard.

3 Pošto su gore iznesena njegova djela i običaji života, slijedi plemenita građa njegove dragocjene smrti. Pokopan naime kod crkve Petra, glavne po prvenstvu, ležao je na srednjem mjestu, pred nižom stepenicom svetišta. Znak je jezik epitafa, ali ne biva nikakva druga sličnost groba. Ondje se dugo prah vraća u prah, iščekujući s izabranima uskrsnuće tijela, dok taj naraštaj nije rodio gotovo čitav naraštaj, i svima osim pismenima bilo je skriveno gdje počiva tako sretno blago. Grob je bio dulje skriven, kao što ostatak zemlje gaze svi: nitko od prolaznika, nitko od molitelja nije neprijateljski raspoložen. Napokon je onaj koji razlučuje zasluge, želeći objavljivanjem proslaviti grob po zasluzi pokopanoga, učinio takav početak proslavljanja svoga sluge.

Čudesno očitovanje njegova groba po onome kojemu su noge prianjale uz popločenje. pločenje. Rađa se radost oboma, onome dopuštenje za odlazak, a redovnicima veličanstvenost njihova zaštitnika. I nije svecu izostala nagrada vezivanja i odrješivanja: vraćajući se naime, onaj je sagradio prikladan grob i povrh toga odredio za sve dane svoga života godišnji dan plaćanja danka.

O uzetoj ženi, od Boga izliječenoj po zasluzi sveca.

Ovo je dakle vezivanje poslije bilo odrješenje mnogih. Zbog toga naime glasovitoga događaja mjesto se počelo posjećivati s velikim štovanjem. Okupljaju se zdravi i nemoćni, jedni tražeći zdravlje duše, a drugi tijela. Među njima je neka uzeta žena, uvijek ležeći uz grob, na neki način činila silu čovjeku Božjemu. Nije je isključivala noć, osim prvoga noćnog mira, ni dan, osim kad je tijelo okrepljivala hranom. Zvala se pak Ulfiarda, i zato je uvijek bila tako pri ruci jer je bila stanovnica Corbieja, toliko uzeta da je više išla na nogama onih koji su je nosili nego na svojima. A kad bi nedostajali nosači, pomislio bi da ne ide dvonožac nego da puže četveronožac na klupicama. Nestala je svaka druga nada da će povratiti zdravlje, osim poslije Boga smilovanja sv. Adalarda. Jedne je dakle noći, kako je običavala, dolazeći k grobu, glavom tražila zemlju, ali molitvama nebo. Sjedila je poslije molitve jer nije mogla stajati: držeći svijeću, suzama i svojom bijedom okretala je k sebi poglede redovnika koji su pjevali psalme. Umnažala je molitvu jer nije tražila tuđe nego svoje zdravlje. Napokon je priteklo božansko smilovanje jer je posredovao zagovor njegova prijatelja. Čuje se pucketanje živaca dok živci skaču k živcima, a zglobovi k zglobovima. Osjećajući zdravlje po zagovoru sv. Adalarda, pozvala je k sebi svoju pratiteljicu koja je sjedila iza nje. Ona prilazi onoj koja je zove i brže nego što se kaže nalazi je zdravu i uspravnu kako stoji. Dive se oni koji su bili nazočni, tražeći isto, i sve više postaju sigurniji u svoje zdravlje. I redovnike je obuzelo toliko klicanje da im se činilo da se umjesto hvale sluzi događa prekid hvala Gospodnjih. Ali je jutarnjoj molitvi bio nazočan opat Ingelran, koji je u to vrijeme dublje filozofirao od ostalih i kojega svjedokom ovoga znaka nije poslao slučaj, nego čijem je stadu pastir bio sveti Rikarije. Pristupajući k njemu, opat Corbieja Heribert dao je znak rukom, jer je samome sebi bio nametnuo šutnju sv. Benedikt ako bi, prekinuvši jutarnju molitvu, zapjevao hvalospjev Te Deum laudamus. Onaj je odbio i dao znak da se jutarnja molitva mora dovršiti, i tako svi hvalama slave događaj. To se i dogodilo, žena sudjeluje s onima koji hvale i sama postaje jezik svoga zdravlja onima koji znaju i onima koji ne znaju. Uz to, uzeta žena, poznata svim stanovnicima Corbieja, ozdravljena daje puno svjedočanstvo čudu.

O ozdravljenju ruku žene, zaslugama svetoga ispovjedaoca i zagovorom.

Bila je također u samom samostanu Corbieju žena koja je, bolujući od razne tjelesne slabosti, imala prste tako priljubljene uz korijen dlana da je bila potpuno lišena službe obiju ruku. Polažući svu nadu toga zgrčenja u Božjega sveca, čijom je blagošću često vidjela da se mnogi bolesnici vraćaju od same smrtne pogibelji, svakodnevno je dolazila k grobu i među ostalim bolesnicima zazivala pomoć Boga i sv. Adalarda. I kad je često vidjela da mnogi odlaze zdravi kojima je ona nastojala pristupiti prva i revnije, nije zbog toga zapala u očaj, nego se još više hrabrila na molbu. Pripisivala je naime svojim grijesima to što je njezina molba manje djelotvorna. Molila je dakle i primila, tražila je i našla, kucala je i otvorilo joj se. I jer nije prestala, poput Kanaanke, spašena je u svojoj vjeri. Jer kad je dulje zazivala milosrđe sveca i svakodnevno ležeći uz njegov grob očekivala učinak svoje molbe, napokon je na prvu nedjelju Muke Gospodnje sretno zaslužila naći ono što je dugo tražila. Stojeći naime sabrana duha pred grobom gdje je bilo pokopano sveto tijelo, usred molitava i suza počela je ispružati zglobove prstiju. Vraća se slobodi dlan obiju ruku, već svaki može zgrabiti i ponovno se sklopiti oba dlana. Ruke se vraćaju svojoj službi, a tijelo koje je bolovalo od slabosti vraća se zdravlju. I tako se proslava sveca pjevanjem hvalospjeva Te Deum laudamus upravlja na hvalu Bogu. I da se sve iznese pod svjedočanstvom, prikladan je svjedok tada doduše dječak, ali poslije opat Fulko, koji je preuzeo teret i čast Corbieja kad je opat Rikard bio uklonjen iz ljudskoga života.

O uzdignuću sveca, i požaru crkve, i pogibelji kraljevstva.

Crkva sv. Petra u Corbieju gori u požaru. Ali o tome do sada: sada treba reći kako je bilo proslavljeno njegovo uzdignuće. U to je vrijeme zadesilo da su mnoge nevolje navrle na Corbie, a mnoge i na franačko kraljevstvo. Glavna se naime crkva sv. Petra u Corbieju, iz đavlove zavisti, zapalila ognjem, a gotovo sva Galija prepuštena je pogibelji gladi. Svoju je službu u franačkom kraljevstvu vršio kralj Robert, a u Corbieju umjesto Krista opat Rikard, obojica sretno, osim što je u ovoga požar, a u onoga glad sedam godina okrutno vladala. Toliko je naime naroda glad prepuštala smrti da se činilo da sestre nit režu ne palcem nego mačem. Ta je pak pošast umirućih, dok je previše mučila i ostale krajeve, najviše uznemiravala krajeve Amiensa.

8 Prisiljeni tom nuždom, odlučuju da sebi što brže pribave lijek, naime da Bogu, kojega su uvrijedili mnogovrsnim zlima, udovolje nekim dobrim djelima. Činilo se naime da im se ova kazna odozgo nameće zato što nikada nisu čuvali mir, koji jedini ljubi i zapovijeda da se ljubi Gospodin. Takav je naime običaj po naravi usađen u galskom kraljevstvu da više od drugih naroda uvijek žele vršiti bjesnilo ratova. Ali što sada? Nije potrebno htjeti umrijeti u ratu, jer u gomilama umiru od mača gladi i kuge. Svijet ne može podnijeti srdžbu Suca: sklapa se odluka kao kod Ninivljana. Zajedno se sastaju mir i pravda, već se sviđa da se vrate Saturnova kraljevstva. Očajnima preostaje jedna jedina odluka od svih: da bi umirili srdžbu višnjega suca, zatraže zagovor svetaca. Traže se moći: uz moći se, kako koje mjesto leži u blizini, sakupljaju, i ondje se potvrđuje nepovrediv savez mira. Tako se stanovnici Amiensa i Corbieja udružuju sa svojim zaštitnicima, određuju potpun mir, to jest čitavoga tjedna, i jednodušno obećavaju Bogu da će se svake godine radi potvrđivanja toga vraćati u Amiens na blagdan sv. Firmina. Vežu se zavjetom ovoga obećanja i zavjet učvršćuju prisegom. A to je obećanje bilo da ako se tko bude prepirao u kakvu nesporazumu, neće se osvećivati pljačkom ni požarom dok se na određeni dan pred Crkvom, pred biskupom i grofom, ne održi mirovni govor.

9 Koliko je pak ta odluka bila ugodna Gospodaru gospodara, jasnije od svjetla pokazao je skup svetaca koji je ondje bio. Toga je naime dana Corbie dokazao kolike su zasluge kod Boga zagovori njegovih zaštitnika. Kad su na stranu odnesene moći onamo kamo se svidjelo opatu i redovnicima, svi nemoćnici koji su onamo došli moliti bez odgode su postali zdravi i čitavi. I tako se, pošto je uspostavljen mir, svatko vratio svomu. Otada se glas o tome počeo tako daleko i široko širiti da se Corbie s pravom smatrao dostojnim da se nazove drugim Rimom. Naposljetku, nazočni i odsutni, svezani i zatvorenici, zazvavši ime svetaca Corbieja, bez odgode su osjećali prvenstvo sv. Petra.

10 Kad je dakle glas o tako velikom dobru iz dana u dan sjajio jasnije, svidjelo se začetniku ovoga da mjesto uzvisi plemenitije, pokazujući zasluge blaženoga Adalarda, čije je tijelo još bilo pokriveno grobnim spomenikom: bilo je pak pokriveno u crkvi koja je bila spaljena ognjem, a braća su bila prešla u susjednu crkvu sv. Ivana Evanđelista s moćima svetaca. Ondje treba reći kako se i komu očitovao, kao i kako ga je Bog kod groba nakon njegova uzdignuća slavno uzvisio: ali o ovome najprije, a o onome poslije.

Kojim je znakovima opat Rikard bio potaknut da uzdigne sveto tijelo.

Neki svećenik imenom Himold, koji je prema svojoj namjeri stekao prilično dobar glas, boravio je u spomenutom samostanu sv. Ivana Evanđelista, jer se smatrao čuvarom te iste crkve. Njemu se jedne noći u snu ukazao taj isti ispovjedalac i, vodeći ga sa sobom kroz zakutke spaljene crkve, otkrio mu je mnoga čudesna i zapanjujuća događanja, koja je on, vrativši se budan, smatrao dostojnim ispripovijedati mnogima. Vidio je naime među ostalim nekoga kao maglovita čovjeka, neugledna stasa, crna, prljava, prekrivena krpama i godinama, koji je, naginjući obraz na ruku, sav bio, tako da kažem, ne znak onoga koji tuguje nego znak tuge. O tome je svećenik u snu u mnogome ispitujući svetoga vodiča rekao: „Tko je taj, Gospodine, koji očituje toliku bol?” „Ovo je”, reče sv. Adalard, „onaj zloduh čija je jedina volja sve vući u propast i koji je ovo svetište predao proždrljivosti ognja. Budući da sada protivno nadi vidi da mu se događa da se ponajbolji samostanci svim silama trude obnoviti kuću Božju ljepše nego što je prije bila, zato se muči onolikom boli koliko vidiš i tuguje zbog toga što vas čini radosnima.” Na to je svećenik zapanjen i zapanjen probuđen nije postao gluh slušatelj nego istinit navjestitelj svoga viđenja.

12 I tako se po tome, i po onome što je prije rečeno, i po mnogim često očitovanim znakovima učinilo opatu Rikardu sretne uspomene da ono što je Bog htio i hoteći pokazivao ne odgađa svojim nemarom. Stoga, poslavši poslanike da prime blagoslov od pape Ivana, koji se u to vrijeme smatrao namjesnikom sv. Petra u rimskoj pontifikalnoj hijerarhiji, ne samo da je dobio dopuštenje nego je i apostolskim nalogom bio naložen da učini ono što bi rado učinio i bez naloga. I budući da je bio odsutan biskup Amiensa Fulko, za kojega je opat po savjetu braće predvidio da sudjeluje u ovom otajstvu, poziva se Drogo od Thérouannea, hvalevrijedan po svjedočanstvu svakoga dobrog glasa. Pošto su se s njim poslužitelji dvostruko pripravili, naime ustrojem srca i tijela, sveto se tijelo 26. rujna uzdiže iz groba i predaje rukama biskupa ili opata da ga štuju okupljeni narodi. Hromi, gluhi, nijemi, osakaćeni i slijepi odmah ozdravljaju. Zgušnjava se mnoštvo onih koji pristupaju: nema broja prinosima vjernika, utoliko što ondje prije ponestane mjesto i vrijeme nego nakana darovatelja. Otada se dakle naslov ispovjedaoca upisuje zajedno s ostalim zaštitnicima Corbieja, s kojima sve do današnjega dana štiti Corbie i uvijek će ga štititi. A to je uzdignuće svetoga tijela proslavljeno godine od utjelovljenja Gospodnjega 1040. u osmoj indikciji, dok je u Rimu vladao Konrad, a u Franačkoj Robert.

a To je Ivan XX., za kojega Baronije kaže da je preminuo godine Kristove 1033., 27. listopada. Čudno je da je ovo uzdignuće zatim bilo toliko odgođeno, sve do 7. godine Benedikta IX.
b Manje ispravno se papa naziva namjesnikom sv. Petra: jer je on nasljednik sv. Petra, a namjesnik Kristov.
c Ne slažu se s ovom indikcijom kraljevi Konrad, za kojega se piše da je preminuo godine 1039. u sedmoj indikciji, i Robert, za kojega se piše da je preminuo godine Kristove 1033. u prvoj indikciji.

O nijemom i gluhom izliječenom pred grobom svetoga ispovjedaoca.

Ne treba zaboravom mimoići kako se Bog udostojao nakon toga proslaviti ga, kao što sam doznao od njega samoga koji se radovao toj proslavi. Bila je uočnica onoga blagdana kojim je po muci križa uzašao na nebesa nebeski nosilac ključeva. Činilo se da svaki put uokolo vodi u Corbie (toliko je Petar uzvisio slavu svoga Corbieja), jedni da mole, drugi da trguju, treći da budu podignuti, jer je bila spaljena ona crkva koju je Krist utemeljio na takvoj stijeni. Među njima je doveden neki dječak imenom Roger, kojemu je narav sačuvala sposobnost govora i sluha za blagost sv. Adalarda. Pošto su roditelji obišli ostale molitve svetaca, u prvi sat blagdanskoga dana došli su k grobu koji je sv. Adalard učinio slavnim svojim pepelom. Grob je pak bio u crkvi opustošenoj požarom, dok je tijelo s ostalima bilo časno položeno u crkvi sv. Ivana Evanđelista. Roditelji mole za sebe i za sina, često zazivajući sv. Petra, a još češće sv. Adalarda. Pritekao je obojica, štoviše Bog zbog obojice. Dječak je naime, povrativši zdravlje, počeo razgovarati s onima koji su bili nazočni i slušati ih. O višnje dobrote! I da tko ne bi pripisao drugima ono što je Bog posebno darovao sv. Adalardu, ovo se smilovanje dogodilo ne pred tijelom nego pred grobom. To se javlja opatu i redovnicima, povećava se radost blagdana, započinje žurna ophodnja, sv. Adalard se nosi uokolo dok narod slijedi, dolazi se k grobu, ondje pjevaju, moli se hvalospjev Te Deum laudamus, ukratko se govori o učinjenom djelu i tako se odlazi.

O gluhom i nijemom, zgrčena ruku, nogu i čitava tijela, i izliječenom nad grobom.

Bio je neki drugi u Normandiji imenom Gislebert, lišen ne samo tjelesne naravi nego gotovo i ljudskoga lika. Bio je naime zgrčen po cijelom tijelu, pogrbljen, lica savijena unatrag, također gluh i nijem, sačuvanih jedino očiju kojima je mogao gledati svoju bijedu. Njegovi su ga donijeli u Corbie: ondje je dugo boravio primajući milostinju s ostalima od braće. Napokon je nakon dugoga vremena u snu opomenut od sv. Adalarda da odmah kad ustane pođe moliti k njegovu grobu. Probudio se dakle i htio je ići, ali premda ga je svetac već pohodio, nikako nije mogao ići. I jer je često gledajući bio poučen znakovima redovnika, dao je znak onima koji su bili s njim da mu pomognu. A oni, sažalijevajući se nad njegovom bijedom, nosili su ga onamo gdje je svetac ležao s ostalima, prema crkvi sv. Ivana Evanđelista. Ali ih je on znakom glave odvratio i okrenuo da idu prema grobu, da nikomu ne bi bilo sumnje tko ga je pohodio. Odmah su ga podigli i položili pred grob. Ondje je kratko ležao, molio i isprosio: osjetio je snagu, ustao je, zahvalio je i otišao zdrav.

O ogorčenju stanovnika Amiensa i ozdravljenju nijemoga i gluhoga.

Bila je izrasla između stanovnika Amiensa i Corbieja i neka nova pobožnost, a iz pobožnosti je niknuo običaj koji se također ponavljao svake godine. Na osminu Prosina okupljalo se s obiju strana na jedno mjesto: ondje su se iznosila tijela svetaca, rješavale su se parnice, zavađeni su se pozivali na mir, narod je izmjenjivao molitvene postaje. Obnavljale su se odredbe obaju mjesta, držao se govor puku i tako se vraćalo. Ali s vremenom je sama stvar počela gubiti vrijednost zbog navike i od velikoga štovanja postajati nepoštovanje. Oba su se naime spola predavala podrugljivu smijehu i igrama, započinjala kola i ponašala se nepoštovanja dostojno, i tako su gotovo svi zanemarivali tijela svetaca. Taj je postupak bio mrzak dobrima, a ponajviše redovnicima.

16 Upravljao je Corbiejem opat Rikard, opat svakako blažene uspomene: kad je kroz više godina gledao da se takve stvari događaju, jednoga puta, kad su trebali krenuti u ophodnju, sazvavši braću, reče: „Bojim se da ne uvrijedimo svece koje se običava nositi, jer vidite svake godine koliko im se iskazuje nepoštovanja. Ali ako vam se čini dobrim, neka se pusti da počivaju u svojim počivalištima.” „Ne treba tako”, kažu braća, „jer će oni koji dođu sa svojima, ako im mi drukčije iziđemo u susret, stanovnici Amiensa to pripisati oholosti.” „Neka bude”, kaže opat, „kako vam se čini, ali ako hoćete, ponesite sv. Adalarda, jer nijedan od ostalih neće biti nošen uokolo.” Biva potvrđeno ono što je bio naredio, jer se nitko nije mogao usprotiviti, štoviše, Bog je tako uredio, i tako sv. Adalard, kao nedostojniji od ostalih, prima uvredu koju je bilo naređeno da podnese umjesto ostalih. Izlazi se u ophodnju i dolazi na određeno mjesto. Susreću se stanovnici Amiensa sa sv. Firminom, a stanovnici Corbieja sa sv. Adalardom: i čim zajedno stignu, započinju antifone po običaju, zaustavljaju se s obiju strana i mole s dužnom pobožnošću. Ali se iz kratkoga neznanja ponekad stječe velika milost. Bilo je naime nekih koji su teško podnosili kao da su redovnici prezreli onamo donijeti ostale moći svetaca, naime sv. Petra i sv. Gencija. Uistinu pak to nije bilo izostavljeno iz kakva drugog razloga nego, kao što je gore napisano, zbog nepoštovanja koje im je iskazivao puk. Ali mnogi mnogo govore dok mnogi ne znaju kako stvar stoji. Redovnici dakle, pošto je sv. Adalard izbliza dolično smješten, stoje uza svoga zaštitnika s pažnjom koju duguju. Puk Corbieja postupa po običaju, sv. Firmina dariva darovima i moli ga molitvom. Sv. Adalard, postavljen nasuprot, nije bio posjećivan onim štovanjem kojega je bio dostojan. Nitko kod njega nije molio, nitko od njega ništa nije tražio, a ipak je, još neupitan, već namjeravao dati.

17 Nije dakle Gospodin podnio poniženje svoga sluge, nego je po ozdravljenju nekoga odmah pokazao nazočnima kolike je zasluge imao kod njega. Uzvisio je svoga izabranika i proslavio ga ispred svih koji su bili doneseni pred njega. Neki je naime Retbert, kako je bio opomenut u snu, dolazeći s pukom Amiensa, naime poslužitelj nekoga Rokulfa iz utvrde Aulnay, pred svima počeo moliti kod nosiljaka, i to tim pažljivije jer je bio potpuno lišen sluha i glasa. Bio je obliven pljuskom suza, uzdahom i kimanjem glave izražavao je ono što nije mogao glasom, kao da vidi sveca kako razgovara s njim, tako žudeći rječitim srcem. Svi su upravljali poglede u njega, a on ni u koga, nego je stojeći udarao u prsa i cjelivao nosiljke. Napokon ga je pogledala božanska blagost da bi po njemu očitovala zasluge svoga svetoga ispovjedaoca. A kad je nakratko u sebi osjetio Božju silu, dugo i mnogo zijevajući počeo se naprezati prema glasu. Ganuo je mnoge na sućut, a još više njih čak do prolijevanja suza. Napinjući se pak svom snagom ponovno prema glasu, kroz nosnice, kroz usta i kroz uši iskašljao je bujicu krvi koja je svu u kapima poprskala nosiljke. I tako, ispustivši glas, provalio je u ovo što je prije htio, a nije mogao izgovoriti, govoreći: „Bože, pomozi mi, i ti, sv. Adalarde.” To je bio prvi glas nakon povratka zdravlja, i odmah su svi potrčali, a i on je, jedva se održavajući na nogama, počeo posrtati kao pijan. Ali ga prihvaćaju i polako posjedaju, ispituju ga, a on ispovijeda izlažući silu koja se dogodila u njemu. Raduje se oba puka i hvale izriču oba reda i oba spola. Nema nikakve sumnje ondje gdje je učinjeno tako očito ozdravljenje. Bio je uistinu najveći povod za vjerovanje osoba, naime poznata samima stanovnicima Amiensa s kojima je bio došao, koja je ponovno dobila sposobnost govora i sluha. I sam Rokulf, čiji je bio poslužitelj, vjerno je svjedočio. I Bog, koji je učinio čudo, ostavio je očigledan znak vjerovanja, a krv koja je poprskala nosiljke brisala je iz srdaca svih otrov nevjere.

18 Koliko je to bila sigurna stvar i samim klericima Amiensa, odatle se razabire što se jedan od njih odmah popeo na uzvišenije mjesto i o samoj toj stvari i o ostalom neko vrijeme govorio puku. Odjekuju glasovi dostojni hvale i raste uzbuđenje tolikoga klicanja. Oko tijela nastaje nepristupačna gužva, izlijevaju se molitve, prinose se darovi, započinje se hvalospjev Te Deum laudamus, u njemu odjekuje oba reda i oba spola, i tako sv. Adalard brani svece od uvrede koju je bio poslan da primi umjesto njih.

19 Kad je tako sve uređeno, raspušta se skup i započinje redovnička ophodnja, vraća se na vlastito sjedište, dok slijedi i puk Amiensa. Polja odjekuju u njegovu hvalu, susjedi mu izlaze u susret s dužnim štovanjem. Neki pak od redovnika, idući naprijed u crkvu, odjeveni u albe i kape s ostalim zalozima svetaca, izišli su mu u susret. A kad su se zajedno, pjevajući himne, vratili u crkvu i položili tijelo sv. Adalarda na žrtvenik, ponovno se onaj koji je bio izliječen prostro na popločenju pred tijelom i zahvaljivao, ponovno ispuštajući krv kroz uši, kroz usta i kroz nosnice. Odjekuje čitava Crkva radosnim glasovima: nitko u njoj ne prestaje s hvalama i himnima. I ne bez razloga: takve je naime časti dostojan onaj koga se Bog udostojava počastiti.

savez prijateljstva. Kralj pak Filip, smatrajući sebi štetom što je njegovo kraljevstvo kao umanjeno gubitkom Corbieja, koji je njegov otac, kao što smo gore rekli, u brak bio dao svojoj sestri, uđe u sam Corbie s kraljevskom pratnjom i prisili građane da mu kao kralju prisegnu vjernu sigurnost.

22 Pošto je to doznao grof Robert, teško je podnio uvredu koja mu je bila nanesena. Budući da se zbog nje, kako je srdžba zahtijevala, nije mogao u taj čas osvetiti kralju, okrenuo je osvetu na Corbeijsku Crkvu koja nije zaslužila ništa takvo. Odmah je naime provalio u njezina imanja i posjede nadaleko rasprostrte po njegovoj zemlji i uskratio braći koja su ondje vojevala za Krista ono što je bilo namijenjeno za potrebe njihove odjeće. Stoga su opat Fulko, koji je u to vrijeme upravljao Corbeijskom Crkvom, i braća, ne malo uznemireni, izlili suznu tužaljku pred kraljevom nazočnošću i zbog toga zatražili njegov savjet i pomoć. Ali kad im zbog nemogućnosti ili nemara kraljeva nije uslijedio nikakav povrat izgubljenoga i kad su pretrpjeli veliku štetu jer su gotovo dvije godine bili bez svojih prihoda, razmišljajući što treba učiniti, počeli su se kolebati u duhu zbog toga. Napokon, bacajući svoju brigu u Gospodina kao u luku, učvrstili su u njemu sidro svoga spasenja. Jer im je bila zajednička odluka da se uteku božanskoj pomoći i da grofu predstave svetoga Adalarda, kako bi grof, ganut njegovom nazočnošću, njemu i sv. Petru vratio njihov posjed.

Druga čudesa sv. Adalarda

Prolog.

Kreposti i čudesa kojima u sadašnjosti moć božanskoga djelovanja udostojava proslaviti svoje svece, kad god se pojave, dostojno je prenijeti potomcima pisanim svjedočanstvom, kako bi se njihova srca potaknula na hvaljenje Božje sile i još više zapalila na iskazivanje časti moćima svetaca. Stoga ukratko bilježimo neke kreposti koje je u našim vremenima učinio naš zaštitnik, naime sveti Adalard, štoviše, po njemu je djelovala božanska sila. Njih doduše nismo vidjeli svojim očima, nego smo ih doznali iz pripovijedanja vjernih ljudi koji su to vidjeli i bili nazočni. Njihovu pripovijedanju treba iskazati punu vjeru, jer ih preporučuje svetost vladanja i poštovanje prema dobi. Ne bi naime njima rasla korist spasenja niti svecu uvećanje slave kad bi se sada podupiralo kakvim lažima, za koga se zna da je prije bio proslavljen mnogim čudesima. A kako smo primili od njih, tako i nastavljajući pripovijedamo.

Razlog zašto je sv. Adalard odnesen u Flandriju.

Franački kralj Henrik, koji je naslijedio kraljevstvo od svoga oca Roberta, imao je sestru imenom Adelu, koju je bračnom vezom spojio s markizom Flamanaca, naime starijim Balduinom, i njoj je dao Corbie, koji je ležao uz njegovo kraljevstvo, kao mirazni dar zajedno s mnogim drugim dobrima. Zbog te su veze kralj i grof sklopili među sobom savez, i među njima je vladalo veliko prijateljstvo dokle god su živjeli. Ali budući da se, kao što kaže neki filozof, prijateljstvo često razbaštinjuje, nakon što je obojica, naime kralj i grof, preminulo, među njihovim sinovima, naime kraljem Filipom i grofom Robertom

O prijenosu Sveca u Flandriju, i o tome kako su se pri njegovu dolasku otvorila vrata crkve.

Izabravši, dakle, braću razboritijeg savjeta koji će pratiti Sveca, i pripravivši sve što je bilo potrebno za putovanje, krenuvši na put s velikom čašću, kako je priličilo, stigli su u Flandriju, ne gubeći nadu u Božje milosrđe i Svečevu zaslugu. A glas je išao ispred njih i Grof je bio čuo da mu braća trebaju dovesti Sveca, te je zabranio da im bude otvoren ulaz u bilo koju crkvu, misleći da tako nitko od njih ne može k njemu pristupiti. Ali stvar se zbila drukčije nego što je on prosudio. Jer kad su oni krenuli prema selu koje se zove Curba, gdje se po nasljednom pravu drži crkva sv. Petra, svećenik je prema Grofovu nalogu zaključao vrata crkve i potražio skriveno sklonište s ključevima da ga se ne bi moglo naći. Napokon se stiže do crkve, traže se ključevi, svećenik se traži na sve strane, ali onima koji traže uskraćuje se mogućnost da ga nađu. Čudo za ispripovijedati, tražeći vjerna slušatelja! Dok je nastajalo neko zadržavanje u traženju crkvenog svećenika, ondje su se odjednom sama od sebe slomile brave, odskočile zasunice, otvorila su se vrata crkve i pokazala se prohodnima Svecu i svima koji su ga pratili. Nije ondje djelovala magijska ni mehanička vještina, nego se da bi se pokazala zasluga sv. Adalarda očitovala nebeska sila u otvaranju vratnica. Evo u ovom činu drugoga Petra, i u takvu čudu usporedba sa sv. Petrom, kojemu su povjereni ključevi kraljevstva nebeskoga. Jer sv. Petru, oslobođenu iz tamnice po anđelu, željezna su se vrata sama otvorila; ovome su slično, već izvedenu iz tamnice, to jest iz okova tijela po anđelu savjeta, sama popustila tvrda drvena vrata. O čudesna udostojenja! Zaslužio je od Gospodina milost koja je bila darovana nebeskom ključaru. S pravom se i u tuđoj zemlji njemu otvorila crkva sv. Petra, jer je on, zadobivši gostoprimstvo u Corbieju, vršio poslanstvo crkve sv. Petra, kao po savezu zajedništva, da povrati njezina dobra. Tako se Svetac unosi u crkvu prije nepristupačnu, prati narod oba spola koji se okupio; hvale se s radosnim klicanjem srca i glasa prinose božanskom Veličanstvu od redovnika i klerika, dok narod plješće i zahvaljuje Gospodinu.

O tome kako mu je Grof vratio sve što je bio uzeo.

Sljedećega se dana odatle prenosi i ubrzava se putovanje da se pronađe Grofa. A gdje god se čulo za Svečev dolazak, izdaleka mu je zbog već razglašena čuda dolazilo u susret neizmjerno mnoštvo naroda. I ne samo da su se već natjecali da mu unatoč Grofovu nalogu otvore vrata crkava, nego su i crkvene i svjetovne osobe zahtijevale da se Svetac unese u crkve, bojeći se više da navuku na sebe božansku nego Grofovu uvredu. Čuvši, pak, braća da Grof boravi u kraju Tournaija oko gradića Schelmasa, koji je bio opkolio opsadom vojnika, okrenuli su onamo put i napokon stigli kamo su bili krenuli. Kad je Grof čuo da mu ga donose, požurio je ukloniti se njegovoj prisutnosti. Tada su ga knezovi, koji su obično stajali uz njegov bok i o čijem je savjetu ovisila sva njegova odluka, počeli zbog toga koriti govoreći da mu ništa neće ići povoljno dok god pljačka crkve svetaca od njihovih dobara. Savjetovali su mu, pak, da Sveca dočeka ponizno i da ispravi sve što je protiv Sveca sagriješio. Njihovu je razboritu savjetu Grof popustio i ponizno izišao pred Sveca. Mogao si vidjeti drugoga kralja Ninivljana kako silazi sa svoga prijestolja i ide bosih nogu od poniznosti, odloživši svoju čast: s tolikom pobožnošću, dok je okruživala četa vojnika, Grof je pristupio Svečevim nosilima i, uzevši nosila svojim rukama, dok su vojnici natječući se ublažavali njihovu laku težinu, unio ih u crkvu nedaleko smještenu. Ondje je pred svojim prvacima u Svečevoj prisutnosti vratio sve što je bio uzeo Crkvi u Corbieju, i ispravio je sve što je sagriješio protiv sv. Petra i sv. Adalarda, moleći da mu se po njima isprosi oproštenje od Gospodina. Braća su ga, pak, u ime Gospodina, koji ne prezire srce skrušeno i ponizno, i sv. Petra, kojemu je od Gospodina dana vlast vezivanja i odrješivanja, odrješila, i poslala ga radosna i preporučenog svojim molitvama natrag na opsadu gradića. Odatle su oni koji nisu bili nezahvalni prema božanskom milosrđu i koji su posredovanjem sv. Adalarda zaslužili Grofovu naklonost iskazali neizmjerne hvale Svevišnjem Bogu, čije je uho, koje su pokucali molitvama, čulo pripravnost njihova srca.

O tome kako ga je Grofica htjela zadržati.

Tako, ne učinivši uzaludnim trud putovanja, radosni sa Svecem krenuše na povratak. Ali ispriječila im se neka neugodnost uznemirenosti da bi uslijedila veća radost. Dogodilo se, naime, da su stigli u gradić koji se zove Lille i unijeli Božjega Sveca u crkvu sv. Stjepana Prvomučenika, koja se ondje nalazi. Tih je dana u tome istom kaštelu boravila grofica Adela, koju smo gore spomenuli, dok je Grof, naime njezin sin, bio zauzet opsadom spomenutoga gradića Schelmasa. Kad je ona čula da je ondje prisutan sveti Božji ispovjedalac, silno se obradovala što joj se pružila prilika da ga zadrži. Pozvavši, dakle, redovnike, među ostalim riječima koje je izrekla, rekla im je: „Znajte, gospodari moji, da mi je sv. Adalard po krvnom srodstvu zajedničkog roda najbliži, i zato, da bi mi pripravio milost časti na nebesima, želim uzvisiti njegovu čast na zemlji. Stoga mi je u duši da ga zadržim u ovoj zemlji, jer ću za izvršenje onoga što želim ovdje biti prikladnija. Ili ću, naime, dati da mu se sagradi nova crkva, koju ću obogatiti neizmjernim dobrima, uz određene redovnike ili klerike koji će služiti Svecu; ili ću dati da se prenese u samostan Blandinium, koji je smješten u čast sv. Petra apostola u kaštelu Gentu, gdje ću mu dati iskazati čast ispred svih svetaca koji se ondje nalaze. Zabranjujem vam, dakle, da ga uklanjate iz crkve sv. Stjepana, nego se vratite u svoje mjesto, osim ako vam radije ne bude po volji ostati s njim.” Napokon je zapovjedila da se zaključana vrata i izlazi putova čuvaju postavljenim stražarima, da Svetac ne bi u tišini noći mogao biti potajno odnesen.

O tome kako su svete relikvije odnesene kroz sredinu stražara.

Što su sada mogli učiniti redovnici? Smješteni u tuđoj zemlji i lišeni pomoći svojih, nisu se mogli suprotstaviti Grofičinoj vlasti da bi joj u odnošenju Sveca nanijeli kakvo nasilje. Odmah su se vratili k Svecu Adalardu i, našavši se izvan nade, vijećali su što bi im bilo bolje učiniti. Tražeći, pak, savjet o toj stvari, izricali su među sobom tužeći se ovakve riječi: „Što ćemo učiniti? Kamo ćemo skrenuti? Povratak našim ljudima bez sv. Adalarda nije nam potreban, jer će nas možda ili protjerati ili, što je sramotnije, zatrpati kamenjem. Napokon nam se vratiti brani poruga i sramota, jer ako se ne vratimo, nanijet će toliku štetu našoj suglasnosti i našim pothvatima. Osim toga, premda bismo bez predstavljanja Sveca mogli imati njihovu naklonost, odnošenje toga našega Oca postat će opustošenje naše majke Crkve. Sama će, naime, naša majka, koja nas je kao sinove grijala u svome krilu, biti ostavljena kao sjenica u vinogradu i kao koliba u krastavčištu.” Tako se prije ljuljala lađica njihova srca na moru, i dok je u njima Krist spavao, jer su sumnjali, počeli su tonuti. Ali kad su zavapili: „Gospodine, spasi nas, ginemo”, odmah se probudio Gospodin i zapovjedio vjetrovima i valovima.

27 Dok su oni donosili odluku, odozgo im je udahnuto da u tišini gluhe noći uzmu relikvije svetoga ispovjedalca izložene iz nosila i da s njima u utočištu bijega skrbe za sebe i svoje. Što se čita da je učinio i sam Spasitelj i opomenuo svoje da čine isto: „Kad vas”, kaže, „budu progonili u jednom gradu, bježite u drugi”, premda to možemo razumjeti i preneseno. Kad je, dakle, sav svijet po selu bio obuzet snom, redovnici su uskratili počinak svojim očima, tražeći priliku da privedu kraju ono što je bilo u njihovim dušama. U ponoć su pristupili srebrnoj škrinjici kojom je bilo pokriveno dragocjeno blago i samoga su ga odvažnim, da tako kažem, ali vjernim rukama iznijeli. Napokon su ga, dragocjenijeg od zlata i topaza i nadmašujućeg svojim mirisom miomiris svih začina, umotali u skupocjen plašt, a zatim u jelenju tkaninu, i povjerili ga na odnošenje jednome od njih, naime gospodaru Everardu, koji se činio snalažljivijim za to. Dok su ostali sa Svečevom škrinjom, on se, zabrinut zbog blaga koje mu je povjereno, nimalo malo mučio u duši kako da zbog straža čuvara iziđe iz grada. I dok je sav bio u toj brizi, zasjala je jutarnja ura u kojoj, protjeravši večernju tugu, boravi radost Kristova uskrsnuća; tada je Krist, koji je pravo sunce pravednosti, odgoneći tmine zablude i tuge, pokazao stazu spasenja i radosti. Jer u isti čas ponudio mu se neki redovnik, kao poslan od Gospodina, kojega je nadbiskup grada Reimsa bio uputio Grofu radi svoga posla.

Udruguvši se s njim, nositelj svetih relikvija izišao je kroz sredinu četa stražara, dok su vrata bila otvorena, i Božjom providnošću, naime po zasluzi sv. Adalarda, ostavio njihovu stražu izigranom.

28 Uistinu je u ovome činu obnovljeno čudo koje se dogodilo kod groba uskrsloga Krista, ako se ipak usuđujemo izjednačiti snagu vojnika sa slavom Kralja. Ali ne umanjujemo slavu Kralja ako naviještamo snagu vojnika, jer je snaga vojnika slava Kralja. Straža vojnika je, naime, postavljena kod Kristova groba da ga ne bi ukrali njegovi učenici; jednako je tako pomnost čuvara određena vratima i izlazima putova da se tijelo sv. Adalarda ne bi potajno iznijelo od njegovih redovnika. Krist je u svitanje uskrsnuvši učinio beskorisnima vojnike koji su čuvali zapečaćeni grob; i sv. Adalard je u rano jutro izlazeći prevario stražare koji su nadzirali vrata i izlaze putova. Vojnici su pri Kristovu uskrsnuću od straha postali kao mrtvi; čuvari su, nakon što je odnesen sv. Adalard, od prevelikog čuđenja postali zapanjeni.

29 Tako se tijelo svetoga ispovjedalca vraća u Corbie i redovnici ga primaju s velikim veseljem klera i puka. Položen s velikom čašću, kako je zahtijevalo njegovo dostojanstvo, u crkvenu riznicu, uresio je nju svojom prisutnošću, koju je prije bila učinila tamnom njegova nenazočnost. Braća su, pak, sa srdačnom pobožnošću iskazala neizmjerne hvale božanskoj dobroti, malo mareći ako bi došlo do gubitka škrinje, kad ih je blaženima i bogatima učinilo vraćanje dragocjenoga blaga. Ono je, naime, bila nadoknadiva šteta, a ovdje bi, da su ga izgubili, bila nenadoknadiva šteta. Ali onaj koji je htio vratiti blago tijela, udostojao se poslati natrag i posudu istoga, da bi se, kao što se u odnošenju tijela, tako i u ponovnom pojavljivanju posude očitovala Svečeva zasluga.

O vraćanju škrinje, i o tome kako je pri njezinu ponovnom pojavljivanju ozdravio hromac.

U međuvremenu, dok se pronosio glas, kad je Grofici bilo javljeno da je na takav način sv. Adalard odnesen od redovnika, teško je podnijela što je tako izigrana. Ipak, shvaćajući da je to Božja volja i da zato više ne može pružati ruke protiv bujice, zatraživši dopuštenje, dopustila im je da se sa škrinjom svetoga ispovjedalca vrate svojim kućama. Tako su oni, kao izišavši iz Egipta, gdje su već bili zadržani kao sužnji, dok ih je štitio oblak nebeske obrane da ih ne bi spalilo sunce nevolje, stigli, pod vodstvom našega novoga Mojsija, u zemlju mira i sigurnosti.

31 A kad su već bili blizu Corbieja, poslavši unaprijed glasnike poručili su svojoj braći da u pravi čas iziđu u susret škrinjici sv. Adalarda s rukom istoga ispovjedalca. Odmah se svježoj radosti dodaje još nova radost, oglašavaju se trube, crkva se ukrašava sagovima i plaštevima, osvjetljava se i paljenjem mnogih svjetiljaka; napokon, kad se okupio narod, započinje svečana ophodnja i s rukom sv. Adalarda, dok idu ispred voštanice i križevi, kreće se u susret. Tada su sinovi Izraelovi, kao primajući Kovčeg Gospodnji vraćen od Filistejaca, unosili u Božji šator, i s Davidom su išli naprijed pjevajući psalme glasom klicanja i ispovijedanja, dok su naokolo odjekivale različite vrste glazbala za umnožavanje radosti.

32 A gle, neki je hromac ležao na vratima hrama, toliko zgrčen u oba stopala da su mu tabani (što je bilo jadno za vidjeti) straga prianjali uz stražnjicu. Došao je, pak, onamo puzeći koliko je mogao rukama i koljenima ne samo da bi zatražio hranu od onih koji ulaze, nego i da bi zamolio sv. Adalarda da bude uz njegove boli. Kad je on vidio da se unose nosila Svečeva, dok je išao ispred dugi red ophodnje, koliko je sama bolest dopuštala, počeo je vikati da se smiluje nad njim. A sv. Adalard mu po običaju bl. Petra nije dao zlata ni srebra, nego mu je, darujući božansku milost, podario ono što je bilo bolje. Jer na čudesan bi način odmah vidio kako se prije zgrčene žile istežu, koža puca, krv teče, stopala i noge vraćaju na prirodno mjesto, a on da se od prevelikih muka zamara, tako da se činilo da gotovo klone. Napokon, uspravivši se na svojim nogama, već ne trebajući ničiju pomoć, pristupio je nosilima Sveca. O hvalevrijednog li Božjega dara, o hvalevrijedne li Svečeve zasluge! Prisutnosti njegova tijela nije bilo, a Gospodin je tolika čudesa pokazivao u posudi njegova tijela. Ali to je mogao pokazati u posudi njegova tijela onaj koji je htio ozdravljati bolesnike sjenom tijela sv. Petra. Tada je onaj koji je bio ozdravljen, prateći i noseći nosila, zahvaljivao Gospodinu, nasljedujući onoga evanđeoskog gubavca koji se vratio i dao slavu Bogu. Kad su sinovi s tolikom radošću bili primljeni u krilu majke Crkve, iznoseći iz blaga savjesti žrtvu nade i vjere, koju je na žrtveniku srca zapalio žar ljubavi, otpjevali su hvalospjev Te Deum laudamus pred žrtvenikom božanskoga veličanstva.

O ponovnom polaganju svetih relikvija u škrinju.

Napokon, penjući se na stube propovjedaonice, oni koji su iz doline plača po stubama kreposti uzišli na goru klicanja, snizili su se narodu koji je ležao u podnožju i nije se mogao popeti na više, pružajući spasonosnu besjedu koja odgovara učinjenome djelu i sadašnjemu vremenu. I nisu prešutjeli, za potvrdu svoga govora, ono što im se dogodilo na putu, kolika je Gospodnja milost u svemu bila uz njih i kolikim je čudesima očitovao sebi dragoga ispovjedalca. I da nitko od njih ne bi ostao u sumnji da je vraćen sv. Adalard, dali su da se njegove relikvije donesu iz riznice gdje su prije bile položene. Njih su, doista, iznijeli pred oči nazočnoga naroda i pružili ih na gledanje očima svih nazočnih, sjajnije, kako je dolično vjerovati, od stare bjelokosti i ugodne za gledanje zbog svoje rijetkosti. Nakon što je pak Svečevom prisutnošću uklonjen s njih svaki oblak sumnje, časno su ga ponovno položili u onu istu škrinju koja je malo prije bila vraćena s radošću.

34 Kad je to obredno izvršeno, pokraj sv. Gencijana smjestili su sv. Adalarda, koji u Božjem domu cvjeta kao ruža mučeništva, dok on cvjeta pred Bogom kao ljiljan čistoće. Sretna li dvorana koja se podupire tolikim stupovima! Sretna li Crkva koja se obasjava tolikim svjetiljkama! Da i ne spominjemo ostale čijom prisutnošću sretno cvjeta sama Crkva, tim je zaštitnicima zaštićena protiv naleta vjetrova i gromova oluja. Jer kad oni obasjavaju, odgone se od nje tmine mraka i oblaci žalosti. Njih, dakle, častimo, njih štujmo na zemlji, da se nas udostoje sjećati na nebesima.

✠

2. siječnja Kalendar godine