Kako se pripremio na smrt.
Ad mortem ut sese præpararit.
Ali što u međuvremenu sada dalje činimo, dušo? Evo, sve dosad kretali smo se kao po ružičastim poljima i promatrali ljupkosti kreposti, obilnije orošene s izvora Duha Svetoga. A sada predstoji da izložimo svršetak njegove smrti: da je takvu imao, valja proslaviti; da smo ga izgubili, valja oplakati; a da je prispio u radosti Blaženih, valja čestitati. Ali koliko nam je ugodnije zadržavati se u onome što se ljubi, toliko je teže podnositi odsutnost onoga koga uvijek gledamo kao prisutnoga. Stoga je, kao da je poškropljeno maglom, tužno sve u što upiremo pogled: zamagljuju nam se oči, obuzimaju nas jecaji, drhte prsti, vrti se glava, lijevaju se suze: i povrh toga postoji, pobožnim učinkom ljubavi, nekakva želja za plakanjem. Otuda, što ovo opširnije kujemo na utjehu, to nas žarča ljubav zahvaća, a ljubeći smo pritisnuti i tugom. Zato ću, predragi moj Oče, brže proći stranice tvoga preminuća, na kojima onoga tko se dulje zadržava spopada silna klonulost. Odavde doduše zasad kaplje sposobnost oplakivanja, ali ćemo se malo poslije utješiti zbog dolaska u kojem se ti sada raduješ u radosti. Stoga te molimo, prije nego što trska počne otkucavati čas tvoga odlaska, vrati se, Šulamko, vrati se, kažem, malo, da te promotrimo. Jer će otuda trska jezika primiti dah, i lakše ćemo proći gorke putove čitanja. Vrati se, vrati se, moj predragi. I što ćemo vidjeti na tebi, osim kako si postrojen kao bojni redovi? Obrati se barem jednom k nama, molimo te, da svi vidimo kakva smo te prije imali i kolik si i sada. Evo, uzašao si, znamo, uzdižući se kroz pustinju kao zora, lijep kao mjesec, izabran kao sunce, strašan u Bogu, kao postrojena vojska tabora.
Sed quid interim jam deinceps agimus, anima? Ecce nunc usque quasi inter roseos versati sumus campos, et conspeximus amœna virtutum, de fonte sancti Spiritus uberius irrorata. Nunc vero instat, ut mortis ejus finem pandamus, quem habuisse talem, glorificandum est; amisisse, flendum; pervenisse vero ad Beatorum gaudia, congratulandum. Sed quanto nobis jucundius est, in eo quod amatur versari; tanto gravius est, ejus absentiam, quam semper præsentem cernimus, tolerare. Unde ceu respersum nebula, mæstum est omne quod inspicimus: caligant oculi nostri, operimur singultibus, tremunt digiti, rotatur caput, funduntur lacrymae: et insuper est pio amoris effectu quædam flendi voluntas. Unde et quanto hæc prolixius ad consolandum cudimus, tanto ardentius amore afficimur, amando quoque dolore premimur. Idcirco, mi Pater carissime, ocyus transibo obitus tui paginas, in quo diutius immoranti vehemens languor ingruit. Hinc quidem interim adstillat lugendi facltas, sed paullo post consolabimur de perventu, quo tu nunc lætaris in gaudio. Unde quæsumus, priusquam incipiat calamus pulsare tui exitus horam, revertere Sunamitis, revertere, inquam, paullulum, ut intueamur te. Recipiet enim inde spiritum linguae calamus, et levius transibimus amaros legendi cursus. Revertere, revertere mi carissime. Et quid videbimus in te, nisi ut castrorum acies quomodo sis ordinatus? Ad nos saltem semel, quæsumus, convertere, ut omnes, qualem te prius habuimus, quantusve et modo sis, videamus. Ecce ascendisti, novimus, per desertum quasi aurora consurgens, pulcher ut luna, electus ut sol, terribilis in Deo, velut castrorum exercitus ordinatus.
74 Što se, dakle, može učiniti strašnijim ljudskim pogledima nego što je bio pogled tvoga lica u času kada si nam davao oproštenje? Jer si bio zapovjedio, na našu molbu, Oče, da svi sjednemo na zemlju, kako bi ti mogao posve vidjeti naše lice, a mi tvoje podignutim očima. Po čemu priznajem da nisam čuo da je učitelj išta uređenije dopustio, niti da sam vidio išta plamteće ili strašnije nego u tvojim očima. Zatim, pobliže razlažući smisao, ovako si obilno progovorio svima: „Evo, kažeš, dolazim položiti račun za povjerene ovce: a vi, o stado meni povjereno, koje ćete primiti presudu za svoj poslušnost i neposlušnost, pazite da ću ja isti, koji sada stojim pred vama, na strašnom sudu biti pred vama i izložiti što sam zaradio od novca talenata ili kako sam ga potrošio. Ali u međuvremenu, ako ima ičega u čemu sam prema vama pretjerao znajući ili ne znajući, hoteći ili ne hoteći, oprostite, kao što i ja, kako priliči, ako ima ičega što je moje oprostiti, po Kristu otpuštam.”
74 Quid igitur terribilius humanis adspectibus videri potest, quam tui vultus erant adspectus in hora, cum nobis indulgentiam dares? Præceperas enim, petentibus nobis, Pater, ut omnes humi sederemus: quatenus tu os nostrum ex integro, et nos tuum erectis oculis potuissemus conspicere. Quo, fateor, nil me ordinabilius a magistro audisse indultum, nilque flammatius aut horribilius aliquid me vidisse, quam in tuis oculis. Pressius itaque enucleans sensum, ita affatim cunctis es locutus: Ecce, inquis, de creditis ego ovibus rationem redditurus venio: vos autem, o mihi commissus grex, de obedientia et inobedientia vestra sententiam excepturi, attendite, quod idem, qui nunc adsisto, in tremendo judicio vobis coram adero, et quid de talentorum pecunia sim lucratus, vel quomodo illam expenderim, presentabo. Attamen interim, si quid est, in quo excessi in vobis sciens aut nesciens, volens nolensve, indulgete, prout ego, juxta quod oportet, si quid est quod meum sit indulgere, vice Christi relaxo.
75 Nakon što je, dakle, to tada unaprijed iznio, pun žara duha povukao se, kao da će već biti sudac u svome, da se pripravi kao da će se tada na nebesima boriti protiv duhovnih zala, spreman položiti račun o svome upravljanju: iako je uvijek postupao kao na samrti, tada je ipak, kao da će poći protiv legija, brižljivije uređivao oštricu duha, ne bi li kako mogao bez zapreke umaći ruglima ovoga života. Ali budući da se čita da protivnik nadmašuje njegovih dvadeset tisuća deseterostruko, uvijek je molio Gospodina za ono što je na mir: „Gospodine”, kaže, „stavi me uz sebe, pa neka se tako svatko bori protiv mene: inače neću umaći četama opakih, jer si ti jedini nađen slobodan među mrtvima. Jer došao je k tebi ovršitelj i u tebi nije našao ništa što bi bilo njegovo. Zato učini da čvršće prionem uz tebe, da se i ja po tebi u tvome tijelu nađem slobodan od svakoga zla.”
75 His igitur tum ita præmissis, plenus fervore spiritus recessit, quasi jam futurus arbiter in suo: ut instrueret se, quasi contra spiritalia nequitiæ tunc in cælestibus pugnaturus, rationem villicationis suæ redditurum: licet semper quasi in mortis articulo pertractasset, tunc tamen velut contra legiones iturus, diligentius mentis aciem disponebat, si forte hudibria hujus vitæ sine impedimento posset effugere. Sed quia occursor decuplum ejus vigenti millibus superare legitur, semper quæ pacis sunt, Dominum precabatur: Domine, inquit, pone me juxta te, atque ita cujusvis manus pugnet contra me: alioquin turmas non effugiam iniquorum, quia tu solus inventus es inter mortuos liber. Venit enim ad te exactor, et in te non invenit quidquam quod suum esset. Idcirco fac me firmius in te inhærere, ut et ipse per te tuo in corpore mali totius inveniar liber.
76 Preispitujući tako čitavoga sebe, još je u sebi našao nekakve sitnice, kao da još nisu bile iscrpljene, i naredio da se iznesu pred nekom braćom (kojih sam jedan, premda nedostojan, bio ja), pitajući boji li se da će zbog njih s pravom doći na sud. Čuvši to, prosudili smo prema Božjem pismu da se na njega ne odnosi ono što je on kao svoje dugo i mnogo oplakivao. Što misliš, kako je pronicavo sa sobom raspravljao o ostalome? Kako je bio strog prema sebi, on koji je i za tuđe grijehe, kao za svoje, kažnjavao samoga sebe? U međuvremenu, opominjući i poučavajući svakoga pojedinačno o pojedinostima, govorio je da se nakon njegove smrti u miru izbora slažu među sobom čisto i ispravno prema Bogu. Izložio je također svoju vjeru pred nekima od nas, gotovo i sav nauk koji je naučavao, da ga time čvršće preporuči našim srcima. Otuda je da smo, odsutni od takvoga oca, preplavljeni tugom, a ondje se pak radujemo jer se o Ocu spominju takve stvari. Ovamo nas vuče ovo, onamo nas odvlači drugo. U njemu, naime, oplakujemo zrelost ćudorednog života, postojanost vjere, čvrstoću nade, temelje ljubavi, u potpunosti najuzvišeniju Kristovu poniznost i u svemu najbogatiju darežljivost: i ne oplakujem ja, kažem, kao Spasitelj jadni Jeruzalem, nego plačem što su u smrti jednoga zajedno pale sve kreposti: ne zato što nam nedostaje onaj koji je otišao, nego zato što smo prestali gledati takvoga čovjeka kakvoga se bez suza jedva ili nikad ne možemo sjetiti.
76 Qui totum se ita discutiens, adhuc invenit in se qualiacumque, quasi nondum exhausta, et præcepit ea coram quibusdam fratribus exponere, (quorum unus, etsi indignus, ego eram) interrogans, si de his se in judicium merito venturum fore pertimesceret. Quibus auditis, juxta divinam scripturam percensuimus, non ad eum pertinere, quæ ipse quasi sua longe diuque plangebat. Quid putas quam subtiliter secum reliqua disputabat? quam sibi severus erat, qui pro alienis etiam, ut pro suis, se puniebat? Interea singulos de singulis monens et instruens, aiebat, ut post obitum suum in electionis pace, caste ac recte secundum Deum inter se convenirent. Exposuit etiam fidem suam coram quibusdam ex nobis, pene et omnem doctrinam quam docuerat, ut ex hoc eam firmius commendaret pectoribus nostris. Hinc est quod tali absentes mœrore suffundimur; inde vero gaudentes sumus, quia de Patre talia recoluntur. Hinc ad hoc afficimur, ad aliud hinc protrahimur. Plangimus in eo siquidem maturitatem morum, fidei firmitatem, soliditatem spei, caritatis fundamenta, ex integro altissimam Christi humilitatem, et ditissimam in omnibus largitatem: nec ut Salvator, inquam, miseram Hierusalem ego lugeo: sed ploro in unius morte pariter omnes virtutes occubuisse: non quod nobis desit ille, qui abiit; sed quod talem videre desivimus, quem sine lacrymis vix aut numquam recordari valemus.
77 Jer tko će ga se sjetiti suhih očiju, u kojemu je gotovo sav sjaj čestitosti uklonjen? Ili tko da ne žali što je obrana čitave Europe iznenada propala? Ili tko će bez nemira u duši moći navoditi sjaj rječitosti njegovih pisama? Ako si ga slušao u pučkom govoru, tekao je slatkorječivo. Ako bi pak isti govorio barbarskim jezikom, koji nazivaju teutonskim, isticao se rječitošću ljubavi. A ako na latinskom, već dalje zbog žudnje za slatkoćom nije bilo daha. Zato, predragi moji, svi vi koji znate kakvo dobro ima prisutnost tako velikoga čovjeka i prolazite putem, pazite i vidite ima li boli kao što je bol svih nas. Vidite, dakle, kako nas je Gospodin iznenada pobrao i postali smo opustjeli, jer je ljupkost uklonjena. Žutica nas je obuzela, jer se ružičasti sjaj pretvorio u pepeo.
77 Quis enim siccis oculis ejus recordabitur, in quo pene omne honestatis decus sublatum est? Aut quis non doleat præsidium totius Europae subito deperiisse? Vel quis sine mentis scrupulo poterit epistolarum ejus nitorem eloquentiæ recitare? Quem si vulgo audisses, dulcifluus emanabat. Si vero, idem barbara, quam Teutiscam dicunt, lingua loqueretur, præminebat caritatis eloquio. Quod si Lafine, jam ulterius præ aviditate dulcoris, non erat spiritus. Idcirco mihi carissimi o vos omnes, qui nostis quid boni habeat tanti viri præsentia, et transitis per viam, attendite et videte, si est dolor sicut dolor nostrum omnium. Videte igitur quam subito vindemiavit nos Dominus, et facti sumus squallidi, venustate sublata. Aurigo possedit nos, quia decus roseum versum est in favillam.
Njegova posljednja bolest: pobožna smrt.
Ultima ejus ægritudo : pia mors.
Bio se, dakle, starac Šimun pripravio da s upaljenim svjetiljkama pođe u susret rođenju Spasiteljevu i da radosno u svoje naručje primi Kralja kraljeva, Gospodina Isusa, koji izlazi iz svoje ložnice: ali ga je tri dana prije rođenja Gospodnjega dotakla veoma jaka groznica dok je po običaju u ponoć plakao u bazilici. Ostajući tako na bdjenjima zajedno s braćom, prinosio je u prsima Gospodinu žrtvu klicanja: i što su, kako svjedoče mnogi, zborovi glasnije pjevali, to je on više plakao u klicanju. I tako, vukući se sve do jutarnjih hvala, ništa manje nije kopnio u groznici od ljubavi prema Kristu, kao što je pisano u Pjesmi nad pjesmama: „Potkrijepite me cvijećem, okružite me jabukama, jer bolujem od ljubavi.” I dok su ga svakodnevno sve više i više pritiskale mnoge boli, nije opuštao duh, uvijek upravljen Bogu. Razborito je, dakle, sve tako uređivao kao da u tijelu ne nosi nikakvo zlo: postavljajući i sređujući tako pojedine radionice da njegov svršetak ne zatekne ništa nedovršeno, ponajprije da se i sveti dan proslavi dostojnim počastima. Kad je to dovršio, groznice su ga počele žešće pritiskati: ipak je svakodnevno dolazio u molitvenu kapelu blaženoga Martina, koga je u životu uvijek ljubio obilnom ljubavlju, i ondje slušajući Mise, primio je sveto pričesno zajedništvo, dok ga posljednji dan života nije izveo iz tmine ove noći.
Paraverat ergo se Simeon senex ad natalem Salvatoris accensis lampadibus occurrere, et Regem Regum Dominum Jesum procedentem de thalamo suo ulnis suis lætus suscipere: sed tetigit eum triduo ante natalem Domini validissima febris, dum juxta consuetudinem noctis medio in basilica fleret. Qui ita perdurans ad vigilias una eum fratribus, hostiam jubilationis in pectore Domino consecrabat: et quanto, ut multi testes sunt, altius voce canebant chori, eo amplius idem flebat in jubilo. Sicque se pertrahens ad matutinorum usque laudes, nec minus amore Christi febricitans elanguebat, sicut scriptum est in Canticis: Fulcite me floribus, stipate me malis, quia amore langueo. Et dum quotidie magis magisque multis premeretur doloribus, spiritum non relaxabat, semper Deo intentus. Disponebat igitur ita omnia providus, ac si nihil mali ferret in corpore: instituens et ordinans ita singulas officinas, ut nil finis ejus imperfectum inveniret, præcipue ut et sanctus dies dignis celebraretur honoribus. Quo peracto, vehementius cæpit urgeri febribus: quotidie tamen ad oratorium B. Martini veniens, quem copioso amore in vita semper dilexerat, ibidemque Missas audiens, communionem sanctam percepit, donec ultimus dies vitæ a noctis hujus eum eduxit caligine.
79 A u međuvremenu, čuvši da je sveti Otac bolestan, blaženik biskup Hildeman, koga je on sam odgojio kao redovnika i po kraljevu dopuštenju uzvisio na toliku čast u Beauvaisu, odmah je došao i neprestano je bdio pred njim dok nije dovršio život, i vlastitim ga je rukama zajedno sa svom braćom pokopao. Kad je on stigao, sveti se Otac obradovao najvećom živahnošću i razveselio tako da se jedva nosio od prevelike radosti klicanja. Jer je iskazivao Bogu neizmjernu zahvalnost što ga tješi njegovim dolaskom, i govorio je: „Bože, stvoritelju i upravitelju svega, zahvaljujem ti jer nisam prevaren u svojoj želji.”
79 Interim vero audiens beatus vir Hildemannus Episcopus, quem ipse monachum nutrierat, et per concessum Regis tanto Bellovaci sublimarat honore, sanctum ægrotare Patrem, advenit illico, et excubabat jugiter ante eum, donec vivendi finem fecit, et eum propriis manibus una cum cunctis fratribus sepelivit. Qui dum advenisset, gavisus est sanctus Pater alacritate maxima et lætatus, ut vix se ferret præ nimio exultationis gaudio. Agebat namque Deo immensas gratias, quod de hujus eum consolaretur adventu, et dicebat: Deus omnium institutor et rector, gratias tibi ago, quia non sum fraudatus a desiderio meo.
80 U međuvremenu, kad je taj isti sveti biskup počeo raspitivati kod nas treba li ga pomazati uljem blagoslova, kao što je propisao blaženi Apostol, upitali smo ga želi li to, znajući bez ikakve sumnje da ga ne sputavaju tereti grijeha. Čuvši to, podigavši oči k nebu, izbliza je preklinjao da se to učini. Što misliš da je tada činila sveta duša? Kolikim se je tada ispunjavala suzama? Oči su, dakle, bile uprte u Boga, a ruke ispružene prema nebesima, i pozivajući Duha Svetoga, govorio je: „Sada otpuštaš slugu svoga, Gospodine, po riječi svojoj u miru, jer sam primio sva sakramentalna otajstva tvoga otajstva: i što sada preostaje, osim da dođem k tebi? Ali ipak ne kako ja hoću, nego kako ti hoćeš: neka bude samo volja tvoja.” Inače je već odavno žeđao doći na izvor. Otuda je, kao šaljivim glasom, pun ozbiljnosti vjere, često govorio: „Odavde ću poći i doći ću k svome Bogu: radosno, kažem, doći ću, radosno ću umrijeti i radosno ću proći goleme jame ovoga života, jer ću prispjeti u vječne radosti, davno mi unaprijed obećane.”
80 Interea cum cæpisset idem sanctus Episcopus a nobis percontari, utrum benedictionis oleo, sicut a B. Apostolo sancitum est, deberet perungi; interrogavimus eum, utrumne vellet, quem proculdubio scieramus peccatorum oneribus non detineri. Quod ille audiens, erectis oculis in cælum, cominus obsecrabat ut fieret. Quid putas tum sanctus agebat animus? quantis tunc replebatur lacrymis? Erant igitur oculi ad Deum defixi, manus vero ad cælos extensæ, invitansque sanctum Spiritum, dicebat: Nunc dimittis servum tuum, Domine, secundum verbum tuum in pace, quia percepi omnia tui mysterii sacramenta: et nunc quid super est, nisi ut ad te veniam? Verum tamen non sicut ego volo, sed sicut tu vis: tantum fiat voluntas tua. Alioquin sitiverat jam idem diu venire ad fontem. Unde et quasi jocosa voce, plenus gravitate fidei, frequenter dicebat: Hinc ibo, et ad Deum meum veniam: lætus, inquam, veniam, lætus moriar, lætusque transibo ingentes hujus vitæ foveas: quoniam ad gaudia perventurus sum sempiterna, longe mihi ante promissa.
81 Ovim i ovakvim riječima marljivo se naoružavao Kristov vojnik dok nije ušao u mjesto čudesnoga šatora, u glasu ispovijesti i hvale: ondje je nađeno i mnoštvo vojske koja slavi blagdane. I ondje se vjeruje da naš starac već kličući u plesu unaprijed pjeva: „Noć je odmakla, a dan se približio.” Dok se on svakodnevno, još u tijelu u groznici, tako preporučivao Bogu neizmjernim hvalama, dogodilo se iznenada, dok je sam boravio kod sebe, da je k njemu ušao sveti biskup: njemu je odmah doviknuo i rekao: „Trči brzo, o biskupe, zapovijedam ti, i poljubi noge moga Gospodina Isusa Krista, jer evo, ovdje je.” A onaj, čuvši to, silno je zadrhtao, jer nije nikako znao kamo da ide ni što da čini. A onaj je, rekavši to, povukao se u šutnju i smirio se. Zatim, nakon što je prošao osmi dan rođenja Kristova, počeo je življe ustrajati da mu se već odavde, kad su proslavljeni dani, dopusti otići, ne bi li nekako napokon prispio na blagdan koji noć ne prekida i koji se ne može pokvariti bolešću. I kad je već prošlo vrijeme ponoći, ovako je počeo i govorio braći: „O sinovi, meni u Gospodinu uvijek veoma dragi, znajte da ću danas otići odavde, jer mi je dano da već odavde iziđem i vidim (što daj Bože da bude) i pojavim se pred licem svoga Otkupitelja. Završen je, dakle, već tijek moje borbe, i posve ostaje da ne znam jesam li primljen za nagradu poziva. Ipak mi vjerujemo, Oče, da ono što oko nije vidjelo i uho nije čulo i u srce čovječje nije ušlo (inače je uzaludan trud vjere), osobito ti koji si s Apostolom mogao istinito reći: „Dobar sam boj izbojevao, trku završio, vjeru sačuvao: uostalom, što drugo nego da mi je pripravljena kruna pravednosti, koju će mi u onaj dan dati pravedni sudac?””
81 His et hujusmodi dictis sedulo se armabat Christi miles, donec ingressus est locum tabernaculi admirabilis, in voce confessionis et laudis: ubi et inventus est exercitus multitudinis festa celebrantis. Ibique jam senex noster tripudians creditur præcinere: Nox præcessit, dies autem appropinquavit. Qui cum quotidianis diebus adhuc in carne febricitans, immensis se Deo taliter commendaret laudibus, contigit subito, dum dum solus apud se ageret, ad eum ingressum fuisse sanctum Episcopum: ad quem continuo exclamans, ait: Curre velociter, o Episcope, præcipio tibi, et osculare pedes Domini mei Jesu Christi, quoniam ecce adest. At ille audiens, valde contremuit; quia quo iret, vel quid ageret, penitus ignorabat. Ille vero hoc dicto, recepit se sub silentio, et quievit. Tum deinceps peracto die octavo natalis Christi alacrius cœpit insistere, ut jam hinc ei celebratis diebus liceret abire, si quo modo ipse tandem perveniret ad festum quod nox non intercipit, neque morbo corrumpi potest. Et peracto igitur jam noctis mediae spatio, ita adorsus est, et fratribus dicebat: O filii, semper mihi in Domino multum carissimi, scitote quoniam hodie hinc ibo, datum est enim mihi jam hinc exire, ac videre, (quod utinam fiat) et apparere conspectui Redemptoris mei. Finitus est ergo jam cursus certaminis mei, et restat penitus, quid acceptus sim pro vocationis præmio, ut ignorem. Credimus nos tamen Pater quod nec oculus vidit, nec auris audivit, nec in cor hominis ascendit, (alioquin vacuus est labor fidei) præsertim qui dicere cum Apostolo veraciter potuisses: Cursum consummavi, fidem servavi: de reliquo quid aliud, quam reposita est mihi corona justitiæ, quam reddet mihi justus judex in illa die?
82 Zatim, kad je već svanulo jutro, pozvavši neke od nas, isti je blaženik Otac počeo požurivati da što brže preduhitre jutarnje molitve. Nakon tih riječi u hvali nebeskoga Krista njegov je jezik zanijemio. Tada je pak, kad su se svi sveti fratri zajedno okupili, primio sveto pričesno zajedništvo gotovo u prvi sat dana, kako je običaj, i počeli su ga himničkim hvalama preporučivati Gospodinu, i tako ustrajući u njegovu sprovodu sve do devetoga sata dana. Tada je on, upravo kada i Krist na križu, ispustio duh, da se dade znak da će onaj čiji je križ nosio u životu i koga je slijedio, slijediti njegove tragove i na samrti, dok ne prispije onome koga je tražio, koga je želio i koga je dugo svim srcem čeznuo. Kakva je, misliš, tada u taj sat bila žalost sviju, i kakve su bile osobito tužaljke redovnika? Dizao se pak prema gore jedan glas onih koji pjevaju u visinama, a plač sviju prema dolje razdirao je grudi svakoga pojedinoga: jer je, kao što je drugdje rečeno, bilo pobožno radovati se s tako velikim čovjekom i bilo je pobožno plakati zbog njegova odlaska. Jer tko ne bi plakao, pa makar bio rođen od kremena u taj sat, kad je slavni Božji pastir odlazeći odavde težio k nebesima? Jer on je bio, dobri Isuse, onaj koga sam u svemu od svih jedinoga našao kao Opat: on je između svih onaj za koga sam našao da traži ono što je drugoga više nego svoje. Koji je, kao što majka ljubi jedinca, tako svakoga najnježnije ljubio i pozivao da primaju čvršću hranu.
Ratbertov plač. Ukop sv. Adelarda.
Stoga vas, molim, čujte, ljudi, i gledajte svi narodi majku Corbie kako plače (a to je košnica redovnika), kako plače, kažem, i govori: „Oduzet mi je moj veličanstveni i nema nikoga tko bi me utješio od svih dragih: jer je Gospodin ispunio svoju jarost na meni i učinio što je naumio.” Ispunio je, dakle, ono što je zapovjedio od davnih dana: „Prah si i u prah ćeš se vratiti.” Zato je otišao moj najdraži i povukao se. Vratila se, dakle, djevica Izraelova u svoje gradove i odsada hoda slavno nad vodama vječnoga otkupljenja. Jer on je onaj koji mi je bio najdraži od želja: on koji obraća dušu moju i čuvar života mojega: on koji ustajući za nas na početku bdjenja, izlijevao je kao vodu srce svoje pred licem Gospodnjim. A sada nas je Gospodin ostavio nakratko napuštene, slomljene tugom zbog njega. Zato stavljamo u prah usta svoja, nadajući se u milosrđa Gospodnja, ne bi li bilo nade da možemo prispjeti onamo kamo se vjeruje da je već prispio naš pobožni zaštitnik. Dok se to ne dogodi, dok ne dođe željeni dan, neka mi prione jezik za nepce ako te ne spomenem, Oče Adelharde, ako te ne stavim na početak svojih sjećanja. Inače neka me zaboravi desnica moja ako ne objavim tvoje ime i hvale. Vjerujem, najdraži moj među najdražima, da prije može propasti majčinska ljubav nego da mi tebe ne ljubimo. Jer ako ona i zaboravi svoje, mi tebe nikada nećemo zaboraviti: nego dok traju vjekovi i noć s danom izmjenjuje smjene, naviještat će se slava o tvome uvijek najsvetijem životu, i mi nikada nećemo biti lišeni hvale tebi. A ti nas, molimo, povuci odavde za sobom, potrčimo na miris tvojih pomasti: jer su prsa tvoja bolja od vina, mirisna od najboljih pomasti. Jer pravedni te ljube: i zato tražimo dokle ćemo stići, gdje paseš, gdje počivaš: jer znamo da u podne.
82 Tum mane jam facto, accersitis nonnullis ex nobis, cœpit idem B. Pater urgere, quatenus matutinas ocyus prævenirent. Quibus dictis, in laude Christi cælestis ejus lingua obmutuit. Tunc vero simul convenientibus omnibus sanctis fratribus, communionem sanctam percepit ferme hora diei prima, sicut mus est, et cœperunt eum hymnidicis laudibus Domino commendare, atque ita perdurantes in ejus exequiis, usque in horam diei nonam. Tum idem quando et Christus in cruce, emisit spiritum, ut daretur indicium, quod cujus crucem in vita tulerat, quemque secutus fuerat, ejus et in mortis articulo sequeretur vestigia, donec perveniret ad eum quem quæsi erat, quem optarat, quem et diu de toto corde desiderarat. Quis, putas, tunc ea hora luctus omnium erat, et quam præcipua fuerint lamenta monachorum? Attollebatur autem sursum vox una canentium in excelso, et fletus omnium deorsum singulorum sceindebat pectora: quoniam, sicut alibi dictum est, et pium erat tanto viro congaudere, et pium erat ejus abscessu flere. Quis enim non fleret, etiamsi de silice natus esset ea hora, cum inclytus Dei pastor hinc abiens, cælos peteret? Ipse enim erat, bone Jesu, quem in toto ex omnibus solum Abbatem reperi: ipse ex universis, quem alterius plus quam sua quærentem inveni. Qui, sicut mater amat unicum, ita quosque tenerrime diligebat, atque ut solidiora caperent invitabat.
Ratberti luctus. S. Adelardi sepultura.
Quapropter, quæso, attendite viri, et videte universi populi matrem Corbeiam flentem, (quod est alvearium monachorum) flentem, inquam, ac dicentem: Ablatus est magnificus meus mihi, et nullus est qui consoletur me ex omnibus caris: quoniam complevit Dominus furorem suum in me, et fecit quæ cogitavit. Complevit ergo, quæ præceperat a diebus antiquis: Terra es, et in terram ibis. Idcirco abiit carissimus mihi, et recessit. Reversa est ergo virgo Israel ad civitates suas, et deinceps ambulat gloriose super aquas redemptionis æternæ. Ipse namque est, qui erat mihi yotorum carissimus: ipse convertens animam meam, et custos vitæ meæ: ipse qui consurgens pro nobis in principio vigiliarum, effundebat velut aquam cor suum ante conspectum Domini. Nunc vero posuit nos Dominus ad modicum desolatos, propter eum mœrore confectos. Ideo ergo ponimus in pulvere os nostrum, sperantes in misericordiis Domini, si forte sit spes ut pervenire possimus, quo jam piùs patronus noster pervenisse creditur. Quod donec fiat, donec optata dies veniat, hæreat lingua mea faucibus meis, si tui non meminero, Pater Adelharde, sinon te proposuero in principio recordationum mearum. Alioquin obliviscatur me dextera mea, nisi nomen tuum laudesque pandam. Credo mi carorum carissime, quod prius maternus amor perire possit, quam nos te non diligere. Quia etsi illa suorum obliviscitur, nos tui numquam obliti erimus: sed dum sæcula manent, et nox cum die partitur vices, fama prædicabitur de te semper sanctissimæ vitæ, nosque tua numquam immunes erimus a laude. Tu autem, quæsumus, trahe nos hinc post te, curramus in odorem unguentorum tuorum: quia meliora sunt ubera tua vino, fragrantia unguentis optimis. Recti enim te diligunt: et ideo quærimus, quousque perveniamus, ubi pascis, ubi cubas; scimus namque, quod in meridie.
84 Ne oplakujemo, dakle, onako kako priče kažu da je učinio trački pjesnik, u podzemlju smrt supruge: nego izdižemo iznad zvijezda ime oca, za koje priznajemo da si ga svečano uzdigao. Dakle, ako je i bio sretan onaj koji je u izmišljaju mogao ugledati sjajni izvor dobra, i sretan onaj koji je mogao razriješiti okove teške zemlje, sretniji smo mi koji možemo nakon tebe, Oca, upravljati takve i toliko svete zavjete. Pripovijeda se, naime, da je taj spomenuti pjesnik tužnim napjevima plačući za suprugom natjerao šume da trče, a rijeke da stoje nepomične: i neustrašivi bok košute spojio je sa surovim lavovima, a zec se nije bojao psa već umirenoga pjesmom. Kad mu je žar izgarajući dubinu prsa palio, pa mu ni sve ono što je bio pokorio nije tako ublažavalo dušu, ide blag k višnjima tražeći suprugu: a kad je nije našao, ušao je u podzemne dvore, ondje uz zvuke žica ugađajući umilne pjesme, sve što je bio zahvatio s glavnih izvora Muza. Na njegove glasove božica sjena, sažalivši se, kaže: „Napokon smo pobijeđeni kao sudac: i zato darujemo mužu suprugu, otkupljenu pjesmom.” Što misliš, kakvu je tada, prema pjesničkom pripovijedanju, on davao žalost? Kolike je tužaljke udvostručujući ljubav pokrenuo? Kolikim je molbama isprosio oproštenje? Njegovim se novim pjesmama bio zapanjio podzemni svijet, a božice osvetnice zločina, već tužne, natapale su se suzama.
84 Neque igitur, juxta quod fabulæ ferunt Threicium fecisse vatem, gemimus apud inferos conjugis mortem: sed super astra tollimus patris nomen, quo te solemniter conscendisse fatemur. Ergo etsi felix fuit ille, qui ficte potuit lucidum boni fontem visere; et felix qui potuit vincula gravis terræ solvere; feliciores sumus nos, qui possumus post te Patrem talia et tam sancta vota dirigere. Fingitur enim ille præfatus vates flebilibus modis flendo post conjugem silvas currere fecisse, amnes stare immobiles; junxit-que intrepidum latus cerva sævis leonibus; nectimuit lepus jam cantu placidum canem. Cujus cum fervor intima pectoris flagrantia ureret, nec sic mulcerent animum cuncta quæ subegerat; it mites ad superos, quærens conjugem; nec reperta, infernas adiit domos: illic sonantibus chordis blanda carmina temperans, quidquid de præcipuis Musarum fontibus hauserat. Ad cujus voces umbrarum dea miserans: Tandem, inquit, vincimur arbiter: et ideo donamus conjugem viro, emptam carmine. Quid putas tum ille, juxta poeticam narrationem, luctus dabat? quantosque threnos geminans amor moverat? quantisve precibus veniam implorarat? Cujus nova carmina stupuerat infernus, ultrices scelerum deæ jam mæstæ madebant lacrymis.
85 Ali mi, predragi Oče, takvo što ne iznosimo zato što bismo ne znali da se nitko nije vratio iz podzemlja bez Krista, nego želimo otkriti kakvo dobro ima ljubav. Jer ljubav je sama sebi najveći zakon: i zato te tražeći nasljedovanjem kao po zakonu, jer je sav tvoj život bio zakon života, da zaslužimo prispjeti k tebi, štoviše k tebi jer k Kristu, kamo vjerujemo i želimo da si prispio. I molimo da Bog, ganut našim suzama, usliši, i da budeš sretno darovan nama, štoviše mi tebi, jer te molimo danoga Raju. Jer vjerujemo da si ondje već okrunjen s vrha Amane, s vrha Sanira, iz lavljih brloga, s gora leopardovih. Sve si to, naime, pobijedivši nadvladao: zato si postao ugodan među slastima Raja i ljupak, i nema na tebi ljage. Desnicom Kristovom si zagrljen, a lijevu pod glavom spavajući snom mira pritišćeš: i zato si postao pred njim kao onaj koji nalazi mir. Postelja je tvoja, dakle, jer boraviš u miru Kristovu, cvjetna prema kakvoći zasluge: grede su kuće tvoje od cedra, a stropovi od čempresa. I mi doista, Oče nama najprijateljskiji, koliko razumijemo, radujemo se i čestitamo ti, jer je u kući preokrenutoj nađena u tebi drahma koja je bila izgubljena: bila je, naime, izgubljena obavijena tminom noći, ali kad su upaljene svjetiljke, tebi se sretnije ponovno nalazi. Stoga u međuvremenu, kad drugo ne možemo, plačući sjedimo oko prava tvoga groba i odozgo posipamo cvijeće molitava. Čitamo nad onim dobrim imenom koje si stekao bolje nego mnoga bogatstva. Jer jedni od nas trgaju za tebe blijede ljubičice i bijele ljiljane, drugi narcise i rascvale ruže, drugi posipaju mirisnu majčinu dušicu: ovi to oslikavaju kolokazijom i mekim borovnicama: neki primješavaju i ugodne mirise: a nekolicina natapaju lažnim izvorima suza, a ja preko toga tkam ogrtače slova, da u budućim vremenima vijeka sačuva sveto ime. Jer ne tkam krivotvorenom vještinom rječitosti, nego čistim lanenim platnom, djelom čistoće, to omatam. Inače, ako tko želi potpunije upoznati ovoga čovjeka, kako je snažno vjerom pobijedio svijet, neka pročita ono gdje mu se upisuje novo ime i ime novoga grada Jeruzalema. I kad shvati kojim uresima grad sjaji, neka sve to pripiše njemu, jer se vjeruje da je ondje na neki način on sam postao grad i da ga je Bog učinio posjednikom ovoga grada.
85 Sed nos, Pater carissime, talia non ideo inferimus, quod ignoremus neminem ab inferis sine Christo regressum fuisse; sed quid boni habeat amor, volumus aperire. Amor enim maxima lex sibi est: et ideo imitando quærimus te quasi per legem, quia omnis vita tua, lex vitæ fuit: ut mereamur pervenire ad te, imo ad te, quia ad Christum, quo te pervenisse credimus et optamus. Et precamur, ut Deus nostris fletibus motus exaudiat, et doneris feliciter nobis, imo nos tibi, quia te Paradiso datum petimus. Credimus namque, quod ibidem coronaris jam de capite Amana, de vertice Sanir, de cubilibus leonum, de montibus pardorum. Ista quippe omnia triumphando vicisti: idecirco factus es suavis inter delicias Paradisi et decorus, nec est in te macula. Dextera igitur Christi amplecteris, et lævam sub capite pacis somno dormiens premis: et ideo factus es coram eo quasi pacem reperiens. Lectus ergo tuus, quia in pace Christi versaris, floridus juxta meriti qualitatem: tigna domus tuæ cedrina: laquearia vero cypresina. Et nos quidem, Pater amicissime nobis, juxta quod intelligimus, gaudemus et gratulamur tibi, quia eversa domo, inventa est in te drachma, quæ perierat: perierat enim noctis caligine circumfusa, sed accensis lampadibus, tibi felicius denuo invenitur. Unde interim quando aliud non valemus, jura sepul-chri tui flentes circumsedemus, et superadspergimus orationum flores. Legimus super illud nomen bonum, quod melius acquisisti, quam divitias multas. Nam nostrum alii pallentes violas tibi et candentia lilia carpunt; alii narcissum et florentes rosas; alii serpil-lum ium bene olentem spargunt: isti colocasia et mollibus illud vacciniis pingunt: quidam et suaves intermiscent odores: nonnulli vero falsis lacrymarum rigant fontibus, et ego litterarum superintexo pallas: quatenus ævi temporibus futuris, sanctum servet nomen. Neque enim fucatæartis eloquentiatexo; sed sindone munda, puritatis opere, illud involvo. Alioquin si quis plenius hunc virum nosse desiderat, quam fortiter fide mundum vicerit, legat illud, ubi inscribitur ei nomen novum et nomen civitatis novae Hierusalem. Et cum intellexerit, quibus civitas fulgeat ornamentis, hoc totum illi conferat: eo quod ibidem quodammodo ipse civitas, et possessor hujusce civitatis a Deo creditur esse factus.
86 Stoga se raduj i kliči, djevice vjere, sretna Corbie, od davnine tako zvana: jer si zaslužila da u Kristu uživaš i posjeduješ takva zaštitnika. Molim te, slavna majko pobožnosti, zagrli ovoga čovjeka, koga si ti kao novaka razborito i odmjerenim ćudorednim pravilima odgojila, i nasljeduj onoga koji te je poslije obogatio mnogim počastima. Zašto se, dakle, izjedaš od tuge, djevice i kćeri Boga Svevišnjega, kao da nemaš savjetnika? Evo, ostavila ti je brata baštinikom, koji će još mnogo raditi za tebe uz znoj. Otari, molim, suze: jer ćeš poslati ususret iz svoje sredine i ovoga starca, kad svi krajevi zemalja pošalju najizvrsnije ljude. Nadalje, kad susjedni samostani daju, naime sv. Vedasta u Arrasu i Centulu najsvetijega Richarija, i ostali uokolo ljude plemenite pobožnosti, dat ćeš možda i ti ne nejednakim zavjetom čovjeka najdostojnijega Bogu. I nećeš tada biti drugorazredna kad ćeš među ostalima i ovoga roditi Gospodinu iz praha zemlje: štoviše, radosna i veseleći se doći ćeš dolazeći, noseći barem nekoliko snopova. Zato se ohrabri i postupaj snažnije dok Amalek ne naiđe na putu, jer se drugi Jošua već s tobom kao vođa i prethodnik u kreposti bori u bojnom redu. Podupri, dakle, ovoga koji se već u prvim redovima bori među mnogima, i pogledaj onoga na gori koji već Gospodinu pruža dlanove u visine. Ovaj se bori, onaj moli: ovaj potiskuje neprijatelja, onaj pobjeđuje. Jer taj je, najdraža moja majko, ljubitelj braće i naroda Izraelova. Ovaj je onaj koji mnogo moli za svoje trajnom ljubavlju. Ovaj je onaj koji će, kako vjerujem, biti neprekidan zagovornik za građane. Stoga i Gospodine, po glasu blaženoga Ambrozija, jer nitko nema što bi drugima više prinosio nego što sebi želi, ne odvajaj nas od njega poslije smrti, koga smo u ovome životu osjetili najdražim. Nego gdje si ti, učini da budemo zajedno s njim: da se barem tako njegovim trajnim gledanjem kod tebe naslađujemo u Kristu, koga smo zbog tebe u ovome životu veoma ljubili, sada pokopanoga u miru Kristovu.
86 Unde gaude et lætare virgo fidei, felix Corbeia, ex antiquo vocata: quia meruisti talem in Christo frui et possidere patronum. Quæso te, mater religionis inclyta, amplectere hunc virum, quem tu tyronem cælestibus sobrie ac discretete instituisti moribus: et imitare illum, qui te postea multis ampliavit honoribus. Quare igitur mærore consumeris virgo et filia Dei summi, quasi non sit tibi consiliarius? Ecce fratrem reliquit tibi heredem, qui multis adhuc pro te sudabit laboribus. Absterge, quæso, lacrymas: quoniam mittes obviam de medio tui etiam hunc senem, cum universæ terrarum partes miserint eximios quosque viros. Porro vicina monasteria cum dederint, videlicet Vedastum Atrebates, et Centulum Sanctissimum Richarium, et alia circumquaque viros religione nobiles; dabis forsitan et tu non impari voto virum Deo dignissimum. Neque insecunda tunc eris, cum inter reliquos istum etiam Domino de terræ pulvere generabis: imo lætabunda et gaudens veniendo venies, saltem paucos ferens manipulos. Idcirco confortare et robustius age, donec Amalec occurrit in via, quoniam alter Josue jam tecum dux et prævius virtute, pugnat in acie. Fulci igitur istum, jam in capite inter plurimos dimicantem: attende et illum in monte jam Domino palmas ad sublimia porrigentem. Hic pugnat, ille orat: hic hostem premit, ille vincit. Iste namque est, carissima mihi mater, fratrum amator, et populi Israel. Hic qui multum orat pro suis caritate perpetuus. Hic qui jugis, ut credo, intercessor erit pro civibus. Unde et Domine, juxta B. Ambrosii vocem, quia nemo habet quod aliis plus deferat, quam quod sibi optat; non nos ab illo post mortem separes, quem in hac vita carissimum sensimus. Sed ubi es, nos facias esse simul cum illo: ut vel sic ejus perpetua visione apud te fruamur in Christo, quem propter te in hac vita carissimum valde dileximus, nunc in pace Christi sepultum.
87 A pokopani su dolično udovi najdražega starca u bazilici blaženoga Petra Apostola pod svodom između središta te iste četiri crkve, pokriveni uglađenim kamenom: nad kojim se u osam stihova uklesanih dostojno čita zahvat glazbene pjesme:
Ovdje leži zaslugama izvrstan časni Opat, naš Adelhard, starac dostojan časti. Kraljevskoga roda, po pravu stanovnik Raja: muž čestit u ljubavi, ćudoređu i vjeri. Dok ga pod grobom spominješ svaki ti putniče, spoznaj što si, što ćeš biti, jer smrt sve odnosi. Jer nakon osmine Gospodnje ovdje odriješen od tijela, sljedećega je dana kličući pošao k zvijezdama.
87 Sepulta sunt autem decenter membra carissimi senis, in basilica B. Petri Apostoli sub fastigio inter ejusdem medioximæ quatuor ecclesiæ centra, tectus polito lapide: super quem octonis sculptum versibus musici carminis haustu digne legitur:
Hic jacet eximius meritis venerabilis Abba, Noster Adelhardus, dignus honore senex. Regia prosapies, Paradisi jure colonus: Vir charitate probus, moribus, atque fide. Quem dum sub tumulo recolis tu quisque viator, Cerne quid es, quid eris, mors quia cuncta rapit. Nam post octavas Domini hic carne solutus, Succedente die astra petivit ovans.
88 I ondje su uokolo pokopana četiri časna muža koji su bili podignuti od Gospodina u istoj službi pokornoga služenja. Za što mislim da se nije dogodilo slučajno, nego da bi oni kojima je u Kristu bila ista vojna, noseći nakon Isusa uzvišenije na istome mjestu svoj križ, imali i mjesto ukopa koje bi barem po sličnosti toga istoga Križa uočljivije pristajalo. Među njima se u sredini vidi naš starac, nad kojim se udaraju znakovi za časove božanskoga časa, da se iz toga očituje, kako se vjeruje da se dogodilo, jer je njegov jezik bio cimbal Duha Svetoga i Pozivnik na službu božanskoga djela, ondje posvećen. Otuda i osam stihova nose naslov jer je preminuo nakon osmine Gospodnje, da se pokaže kako je on, dovršivši djelo kojim je davno sve pozivao, sretno prispio na osminu Gospodnju, bez umanjena ikojega broja slova.
88 Et sunt ibidem perhumati quatuor circumquaque venerandi viri, qui fuerant uno ejusdem officio servitutis a Domino propagati. Quod factum non casu contigisse puto, sed ut quorum una in Christo fuit militia, post Jesum crucem sublimius eodem in loco ferre propriam, uilus esset et sepulturæ locus, qui eo dumtaxat secundum similitudinem ejusdem Crucis insignius cohæreret. Quorum medius senex noster cernitur, super quem signa ad horas divini officii pulsantur, ut ex hoc clareat, juxta quod provenisse creditur, quia fuerit lingua ejus cymbalum sancti Spiritus, et Invitatorium ad divini operis officium, ibidem dedicatum. Unde et octoni versus, quod post octavas Domini obierit, titulantur: quantenus monstretur eum opere consummato, quo dudum omnes invitaverat, ad octavam Domini, nullo litterarum imminuto numero feliciter pervenisse.
Drugi život sv. Adelarda
Alia vita s. Adelardi
PO SV. GERARDU, OPATU VELIKE ŠUME.
S. GERARDO ABBATE SILVÆ - MAJORIS.
Proslov.
Prologus.
Velik je Gospodin i hvale predostojan, slavan i veličanstven u svojim Svetima. Jer on je kruna Svetih, on je nada, klicanje i radost. Njegovo je jedinstveno viđenje njihova sveopća radost. Njihovim se pak klicanjem utvrđuje sva zemlja, gora Sion, strane Sjevera, grad velikoga Kralja, Crkva sveukupnosti. Ona, urešena mnogobrojnim plodom ženidbe i po njima plodna različitim redom sinova, ukrašava izabranim građanima Jeruzalem, onaj naime nebeski grad, prema čijoj se slici unaprijed oblikuje ova zemaljska Crkva. U ovoj se čuva nada onoga grada, u onome se drži željena stvar. Ova čini blaženima, onaj okrepljuje izabrane. Niti je ova bez udjela u onim građanima: jer se Bog prepoznaje u njihovim domovima. Ondje se, naime, carevi sagibaju pred grobovima ribara, ribari se časte nasljeđem prvosvećenika, a prvosvećenici pobožnošću opata. I zato neka nas najviše veseli podložiti se dobru, neka bude tolika slast biti podložan Gospodinu, koji nije samo pomagač u rastu onih koji napreduju, nego i ljekovito providi padovima onih koji posrću, dok nam daje da ne izostaju ni anđeoska zagovaranja i podjeljuje pokroviteljstva Svetih, koje ne oklijevajmo usrdno moliti kao zagovornike za prijestupe. Dok ih sve, raspoređene po različitim pokrajinama, priliči svuda častiti zajedničkim službama, pojedinim ipak mjestima milosrdno pridjeljuje one koje je htio da posebno prigrlimo i gorljivije molimo.
Magnus Dominus et laudabilis nimis, gloriosus et magnificus in Sanctis suis. Ipse est enim corona Sanctorum, ipse spes, exultatio et gaudium. Ejus singularis visio, eorum est universalis delectatio. Horum autem exultatione fundatur universa terra, mons Sion, Aquilonis latera, civitas Regis magni, universitatis Ecclesia. Quæ numeroso compta germine nuptiarum, et per eas diverso fœcunda ordine filiorum, civibus electis ornat Jerusalem, urbem illam scilicet cælorum, ad cujus hæc terrestris Ecclesia præfiguratur imaginem. In hac spes civitatis illius habetur, in illa res desiderata tenetur. Hæc beatos facit, illa electos reficit. Nec est ista expers civium illorum: Deus enim cognoscitur in domibus eorum. Ubi videlicet Imperatores curvantur ante tumulos piscatorum; piscatores honorantur successione Pontificum; Pontifices religione Abbatum. Et ideo summo nos delectet succumbere bono, tanto voluptas sit subesse Domino; qui non modo fautor est cremento proficientium, sed et remediabiliter providet casibus ruentium, dum et Angelica præstat nobis suffragia non deesse, et patrocinia confert Sanctorum; quos pro reatibus intercessores non dubitemus efflagitare. Quos cum diversis attributos provinciis communibus omnes conveniat passim honorare officiis; singulis tamen quibusque locis misericorditer provisos attribuit, quos specialiter nobis amplectendos et propensius exorandos voluit.
2 Iz njihova je broja svjetlo domovine, blaženi Adalard, bio hvalevrijedan opat onih iz Corbie, koji je zasjao ne samo kao dragulj Franaka, nego i kao zvijezda Danica Saksonaca. Rodio je sinove Crkve, odgojio oce Corbie. Napokon sv. Ansgar, koga je Vala, brat samoga sv. Adelarda, u Corbie izabrao da ga kralj Ludovik s danskim kraljem Herioldom pošalje na naviještanje Dancima, i koji je poslije, pogođen od njih mnogim mukama za Kristovu vjeru, napokon počinuo u svojoj nadbiskupiji u Bremenu, urešen mnogim zaslugama, bio je slušatelj i pitomac toga istoga sv. Adelarda. Također Paskazije Radbert, opat toga istoga mjesta, koji je objavio sjajnu knjigu o Tijelu i Krvi Gospodnjoj, zaslužio je njegovo očinstvo dostojnim sinovstvom prema njemu: čijim se tijelom zajedno s ostalima resi Corbie: oni koji su, različiti po različitim stvarima, postigli zasluge različite svetosti u Kristu. A kakav je i kolik bio onaj, svjedoči u nekome pismu opat Lobbesa Heriger, koji se u ono vrijeme među mudracima smatrao najmudrijim. Premda je predugo ovdje umetnuti.
2 De quorum numero lux patriæ B. Adalardus, Corbeiensium extitit Abbas prædicandus, qui non solum Francorum gemma, sed et Saxonum oriens effulsit stella. Genuit filios Ecclesiæ, nutrivit patres Corbeiæ. Denique S. Anscarius, qui a Walone ipsius S. Adalardi fratre in Corbeia fuit electus, ut a Rege Ludovico cum Herioldo Danorum Rege ad prædicationem Danorum mitteretur; quique postea pro fide Christi multis pœnis ab eisdem affectus tandem in Bremia Archiepiscopatu suo requievit, multis meritis decoratus, ejusdem S. Adalardi auditor fuit et nutritius. Ratbertus quoque Paschasius ejusdem Abbas loci, qui luculentum edidit librum de corpore et sanguine Domini; ejus meruit paternitatem digna filiatione sui: cujus etiam corpore cum reliquis illustratur Corbeia: qui diversi per diversa, diversæ sanctitatis in Christo adepti sunt merita. Hic autem qualis fuerit et quantus, in quadam epistola testatur Abbas Lobiensis Herigerus: qui eo tempore inter sapientes habebatur sapientissimus. Quamquam longum est hic interponere.
3 Svratimo nastojanje pera na sv. Adelarda, od koga smo se malo udaljili. U širenju njegove ljubavi tolika su djeca njegova gorjela ljubavlju da je jedan od njih sastavio njegov život s tolikom opširnošću, s tolikom širinom punom jadikovanja, s tolikom ljubavnom klonulošću Pjesme nad pjesmama da se može prije nazvati svadbenom pjesmom nego tekstom kakve povijesti. Tom zbrkom nimalo umjereno povrijeđen tadašnji čuvar crkve u Corbie često je opominjao opata da naredi da se podreže sve što je suvišno. Ali budući da je on bio zauzet svjetovnim brigama, ganut poštovanjem prema Svecu, uz koga je prianjao povlasticom ljubavi, onaj je naredio da se uberu cvjetovi njegova života s tako velike livade zelenila.
3 Ad S. Adalardum, de quo digressi sumus paulisper, calamum studeamus convertere. In cujus caritatis dilatatione, tanta filii sui fervebant dilectione, ut a quodam eorum tanta sit composita prolixitate ipsius vita, tanta lamentationis plena amplitudine, tanto cantici canticorum amatorio languore, ut magis epithalamium dici possit, quam textus alicujus historiæ. Qua confusione non mediocriter offensus Corbeiensis tunc custos Ecclesiæ, sæpe monuit Abbatem ut recidi juberet superflua quæque. Sed illo sæcularibus curis occupato, compunctus iste reverentia Sancti, cui hærebat amoris privilegio, flores ipsius vitæ decerpi jussit e tanto viriditatis prato.
Pokoravajući se njegovu nalogu, u sažetosti se ne umanjuje mišljenje prethodnika, osim onoga koji nije autentično prosudio o ovoj povijesti u Prijenosu sv. Vida, ušavši naposljetku u ovaj način pisanja samo kroz to. Jer kako bi inače umetnuo novu Corbie koju je sagradio sv. Adelard, premda je u dlaku opisao sam prijenos koji su izvršili njegovi nasljednici, ipak je neuredno pogriješio u pogledu kronika vladara i Svetčevih nasljednika. Da se ukloni njegova zabluda lažnosti, neka svim čitateljima bude dovoljno svjedočanstvo samoga pisca, koji i ono što tvrdi iz neznanja opominje da treba potražiti u ovoj povijesti. Stoga mu sada oprostimo uvredu ove neurednosti, pod tim uvjetom da u onome što prosuduje drukčije nego što jest nitko ne treba u pojedinostima da mu vjeruje, i tako okrenimo pisaljku k istini stvari.
Cujus parendo jussioni sub brevitate non detrahitur priorum sententiæ; excepta illius, qui non authentice sensit de hac historia in S. Viti translatione, non nisi denique per hanc scribendi viam ingressus. Quomodo enim aliter interponeret Corbeiam novam quam construxit S. Adalardus, licet ad unguem descripserit ipsam translationem factam per successores ejus, inordinate tamen erravit de Chronicis Principum et Sancti successoribus. Ad cujus errorem falsitatis removendum sufficiens sit cunctis legentibus ejusdem scriptoris testimonium, qui etiam hoc quod ignorando asserit, in hac monet historia requirendum. Quapropter nunc ei hujus inordinationis offensam donemus, eo scilicet tenore, ut in his quæ secus quam sunt sentit, a nullo sit per singula credendus, et sic ad rei veritatem scribendi calamum vertamus.
Adelardovo podrijetlo: novicijatstvo redovničkoga života.
Adelardi genus: vitæ monasticæ tyrocinium.
U vrijeme, dakle, kada je Karlo držao žezlo, onaj naime Karlo kojemu je palma kreposti okončala slavu zajedno sa svijetom, vježbao se na dvoru Adalard, dječak dobre naravi. Njegove roditelje starina ne prešućuje, i zato kolikoga je plemstva bio potomstvo ne može sakriti. Jer prema rodoslovlju čitava plemenitoga roda, vodeći lozu rođenja od plemenitih franačkih kraljeva, imao je za oca Bernarda, brata velikoga kralja Pipina, a također rođaka istoga imena kao Pipin, Pipina mlađega, bratića, i druga pod školskim krilima, toga istoga cara Karla. Bio je i Franak po narodnosti, a Franci su nazvani po žestini: po rodu, naime, Trojanci, koji su dovedeni kroz ilirske zaljeve naselili meotske močvare pod vodstvom nekoga Antenora. Otuda s Rimljanima koji su slijedili Enejeve znakove imaju građansku zajednicu i nekoć je postojala i treba da postoji zajednička srodnost jednoga carstva. To je pak bilo u ono vrijeme kada se Karlo nazivao i bio rimski car. Jer on jedini bijaše koga je svijet držao većim od slave.
Tempore igitur quo Carolus agebat in sceptris, ille scilicet Carolus, cui cum sæculo terminavit famam palma virtutis, tirocinabatur in palatio Adalardus, puer bonæ indolis. Cujus quidem genitores non silet antiquitas, et ideo quantæ nobilitatis fuerit celare non potest posteritas. Secundum enim totius generositatis genealogiam, ab ingenuis Francorum Regibus deducens nativitatis lineam, Bernardum fratrem magni Pippini Regis habuit patrem: consanguineum quoque æquivocum Pippini, Pippinum juniorem, consobrinum, quem et collegam sub alas scholares, eundem Carolum Imperatorem. Fuit quoque Francus natione, qui Franci dicti sunt a feritate; genere scilicet Trojani, qui per Illyricos sinus deducti Mæotidas insederunt paludes, duce quodam Antenore. Unde cum Romanis Æneia signa secutis civilis est eis communitas, et unius imperii quondam fuit et esse debet communis affinitas. Hoc autem eo tempore erat, quo Carolus Romanus Imperator dicebatur et erat. Ipse enim solus fuit, quem fama majorem mundus habuit.
5 Pošto je s njim blaženi dječak prešao izvor slobodnih umijeća neoprano stopala, počeo je cvjetati među prvima na dvoru dobi i mudrosti, i smatrati se prvim pod samim vladarom sa žezlom. Ipak se bojao Boga i svakim je nadzorom čuvao svoje srce. Imao je i dva brata i isto toliko sestara, koje je nadilazio kako dobi tako i zaslugama. Jer iako je kao mladić po naravi bio vosak savitljiv na porok, ipak je bio slobodan od onih poroka kojima se ta dob obično kalja. Uvijek je u njegovim ustima bilo svjedočanstvo pravednosti, uvijek u srcu gađenje nad nepravdom: i što je bio mlađi, to je bio oštroumniji.
5 Cum quo postquam beatus puer liberalium fontem transivit non inloto pede, inter primos palatii ætate et sapientia cœpit florere, et primus haberi sub ipso sceptrigerante. Timebat tamen Deum, et omni custodia servabat cor suum. Binos quoque fratres et totidem sorores habebat: quos sicut ætate ita et meritis anteibat. Licet enim utpote juvenis natura cereus esset in vitium flecti, immunis tamen erat ab his vitiis, quibus illa ætas solet inquinari. Semper erat in ore ejus justitiæ attestatio, semper in corde injuriæ detestatio: et quanto junior, tanto perspicacior.
6 Ali u to vrijeme onima kojima je pokornost donijela prijatelje, istina je od istih rodila mržnju. Car je, naime, zakonitom ženidbom oženio kćer kralja Itala Deziderija: ali ju je poslije iz mržnje prema ocu, uvrijeđenu i omrznutu, odbacio, i uz krivokletstvo franačkih velikaša u javnom preljubu doveo kraljevstvu drugu. Koliko je ta stvar bila mrska, još i sada istok može javiti zapadu. I ako se manje pravednima nipošto nije gadila, vjerujem da se dobrima i savršenima nije mogla svidjeti. Zato je mladić, posve se gadeći nad nezakonitom ženidbom svoga rođaka i javno svjedočeći da su franački velikaši krivokletnici, izabrao još kao mladić ostaviti dvor i s dvorom svijet, nego da se čini kako opći s takvima i pristaje uz njih: da rođaku, kome se nije mogao usprotiviti zabranom, barem bijegom pokaže da se ne slaže.
6 Sed ea tempestate, quos sibi amicos obsequium, ab eisdem veritas peperit odium. Imperator quippe Desiderii Regis Italorum filiæ legitimo connubio nupsit: sed postea odio patris, injuria perosam repudiavit, et perjuris Optimatibus Francorum publico adulterio alteram regno superduxit. Quæ res quantum detestabilis fuisset, etiam nunc oriens occidenti nuntiare valet. Et si minus justis omnino displicebat, credo quia bonis et perfectis placere non poterat. Quapropter adolescens omnimodo detestans propinqui sui illicitum conjugium, publice obtestans perjuros esse Optimates Francorum, elegit adhuc puer palatium et cum palatio sæculum postponere, quam talibus videretur communicari et consentire: ut propinquo, quem contraire prohibendo non posset, saltem fugiendo se dissentire monstraret.
7 Odrekavši se, dakle, dvorskih odličja i vježbanja, navršavajući dvadesetu godinu života, kada se mladenački duh smatra sklonijim grijehu, odlučio je prihvatiti Kristov jaram, oplemenjujući svoju slobodu njegovim služenjem. Budući da je u njemu namjeravao vojevati nehinjeno, tražio je samostan u kojem bi u novoj pobožnosti primio uzor bojevanja. Kao prikladna radionica te pobožnosti nalazi se mjesto koje se zove Corbie. Niti ga je nada prevarila, jer ono što je pobožno tražio, pobožnije mu je pripalo. Jer kolikoga je plemstva tada bilo to mjesto, dovoljno je jasno onima koji gledaju još po tragovima same stare ruševine. Da, naime, kažem manje nego što priliči o njegovoj hvali, ono je bilo uistinu Božji dvor i bez požude za jabukom drugi raj. A kakvo je tada bilo ono koje sada jedva čuva znakove Corbie? Svakako takvo kakvo je priličilo vojniku vrhovnoga Cara.
7 Abdicatis igitur palatii insignibus et tyrocinio, vicesimum ætatis agens annum, quando juvenilis animus proclivior habetur in peccando, statuit suscipere jugum Christi, libertatem suam ejus servitute nobilitando. Cui quia non ficte militare disponebat, cœnobium in quo militandi exemplum acciperet nova religione quærebat. Cujus religionis officina decens invenitur locus qui vocatur Corbeia. Nec spes eum fefellit, quia quod devote quærebat, devotius sibi cessit. Quantæ enim fuerit nobilitatis tunc locus ille, satis cernentibus adhuc claret vestigiis tantum veteris ruinæ. Ut enim minus quam decet dicam de laude ejus, ipsa erat veraciter aula Dei, et absque concupiscentia pomi alter paradisus. Et qualis tunc erat, quæ modo vix signa Corbeiæ servat? utique talis, qualem decebat militem summi Imperatoris.
8 Kucajući, dakle, na ovome mjestu i kucajući primljen da se odgaja prema pravilu sv. Benedikta, najprije odloživši teret i svjetovno odijelo ulazeći, počeo je trčati putem Božjih zapovijedi. I odmah je postao učenik Božjega zakona onaj koji je prije već bio savršen učitelj svjetovne znanosti, pa je postizanjem najviše poniznosti ukratko shvatio savršenost jednoga i drugoga zakona. Jer zato je i došao: zato nije bio velik napor učenja. I milost Duha Svetoga činila mu je sve poučljivim, sve posve mogućim. Što god mu se zapovijedalo, tako je slušao kao da se zapovijeda od Boga. Nikome nije bio drugi u poniznosti, i premda novak, ipak je svima bio prvi u pobožnosti. Prema starijima prignut doličnim poštovanjem, prema mlađima ispunjen očinskom ljubavlju. I tako, postavši svima sve, malo poslije prednjači u krepostima onaj koji je malo prije svima bio pratitelj. Nakon što je djelom i odijelom ispovjedio promjenu života, monaha kakvoga je tražio, učinio je sebe u samostanu pobjedničkim borcem, jer ojačan Božjom desnicom borio se protiv duhovnih zala na nebesima.
8 In hoc itaque loco pulsans, et pulsando admissus secundum regulam S. Benedicti instituendus, primo deposita sarcina et habitu sæculari ingrediendo, cœpit currere viam mandatorum Dei. Statimque discipulus effectus legis divinæ, qui antea jam perfectus erat magister mundialis scientiæ, per summæ humilitatis adeptionem breviter apprehendit utriusque legis perfectionem. Ad hoc enim venerat: ideo non magnus labor discendi erat. Sancti quoque Spiritus gratia omnia sibi faciebat docibilia, omnia penitus possibilia. Quidquid sibi imperabatur, ita parebat ac si divinitus imperaretur. Nulli secundus erat humilitate, et licet novitius, cunctis tamen prior religione. Erga priores digna acclinis veneratione, erga juniores paterna affectus dilectione. Sicque omnibus omnia factus, paullo post, omnes præcedit virtutibus, qui paullo ante omnium erat pedissequus. Postquam conversionem morum actu atque habitu professus, quem quærebat monachum, victorem in cœnobio se fecit monomachum, dextera quippe Dei confortatus, pugnabat contra nequitiæ spiritualia in cælestibus.
9 I kad je već toliko procvao da se unutar redovničke stege vjerovalo i bilo istinito da mu je u duhu više nebeskoga nego zemaljskoga, povjerava mu se nekakva poslušnost, da se u svemu okuša taj novi samostanac. Povjerava mu se briga oko obrađivanja vrta, naime radi toga da odatle donese plod poslušnosti, i (kako neki tvrde) po kraljevu nalogu, kao da bi se, tobože povrijeđen tom poslušnošću, u duhu priklonio da se vrati na dvor. Tu je poslušnost redovnički i rado prihvatio, i prihvaćenu je prema moći i znanju pobožno ispunjavao. Obrađivao je vrt i s Marijom je u vrtu tražio uskrsloga Isusa. Moglo se vidjeti novoga obrađivača, nedavno među prvima na dvoru uz bok vladaru, kako sada grabljom i motikom čupa koprive iz zemlje. Moglo se vidjeti mladoga vrtlara, sada kako radi u kukuli koja nije njegova, a nedavno odjevena u svilu među dvorjanima. Ali to je promjena desnice Svevišnjega, koji sebi bira koga hoće i kakve hoće. Upravo je to bio put kojim je imao poći k zvijezdama.
9 Cumque jam in tantum effloruisset, ut intra monasticam disciplinam magis inesse animo cælestibus quam terrenis crederetur et esset, committitur ei quædam obedientia, ut in omnibus probetur ille novus cœnobita. Commendatur ei cura horti excolendi, causa scilicet obedientiæ fructum exinde referendi, et (ut quidam asserunt) jussu regali, quasi scilicet hac obedientia injuriatus, flecteretur animo ad palatium regredi. Quam obedientiam monachice et libenter suscepit: et susceptam pro posse et nosse devote supplevit. Excolebat hortum, et cum Maria requirebat in horto resurgentem Jesum. Videre erat novum cultorem nuper inter primos palatii latera sua tenentem, nunc rastro et ligone urticas terræ rapientem. Videre erat juvenem hortulanum, nunc laborantem in cuculla non sua, nuper inter Palatinos sericatum. Sed hæc mutatio dexteræ Excelsi, qui quos vult et quales vult eligit sibi. Prorsus hæc erat via, per quam erat iturus ad astra.
Bježi na Monte Cassino: pozvan je natrag.
Fugit ad montem Cassinum: revocatur.
Nije mu bio dostatan taj put, nakon što se činilo da se navikom napredovanja može držati. Traži uži, da bi mogao uzlaziti iz kreposti u krepost. Ništa mu se ne čini taj ulazak u obraćenje, ako po njemu ne napreduje veći napredak kreposti. Smatra da mu nimalo ne koristi što su između rođaci i roditelji. Jer ga je njegova rodbina previše ljubila, i zato su ga posjećivali preko njegove volje. Taj posjet nije mu bio utjeha, nego opustošenost duha. Birajući, naime, da ne bude Kristov učenik na mahove, jer je i samoga sebe ostavio sasvim i u potpunosti, nije htio da mu roditelji ometaju namjeru. Mrzio je tlo rođenja, jer je čuo da se za takvo što vraća stostruko. Toliko je, dakle, otišao u duhu da je odlučio takvo što izbjeći bježeći, jer drukčije nije mogao. Jer da je zatražio dopuštenje, znao je da će mu biti posve uskraćeno. Što je, dakle, trebao učiniti? Nepobožnim se činilo ako tako ode, ali nepobožnijim ako ostane među prijateljima koji ga vuku natrag.
Nec via sufficit ista, postquam usu progressionis affectata est, posse teneri visa. Quærit arctiorem, ut possit ascendere de virtute in virtutem. Nihil ei videtur ista conversionis ingressio, nisi per hanc procedat sibi major virtutum progressio. Considerat sibi non parum obesse, cognatis et parentibus medium interesse. Nimis quippe diligebatur a suis, et ideo ultra voluntatem suam visitabatur ab eis. Quæ visitation non solamen sibi erat, sed mentis desolatio. Eligens quippe non per vices Christi esse discipulus, quia etiam se ipsum reliquerat totum totus, nolebat propositum suum impediri a parentibus. Oderat nativitatis solum: quia pro talibus quæstum audierat referri centuplicatum. Eo igitur animi processit, ut talia fugiendo, quia aliter non poterat, declinare decreverit. Nam si quæsisset licentiam, sciebat sibi omnino negandam. Quid ergo faceret? Inreligiosum videbatur si ita discederet, sed inreligiosius, si inter luctantes amicos remaneret.
11 Stoga, dok je takvo što u mislima prevrtao i ponovno prevrtao, dobra je namjera oborila svaku sumnju. Kao drugi Ilija odmah kreće u bijeg, bježeći od požuda tijela, kako bi našao samoga sebe. A zbog čega je napustio svoje mjesto, svjedok je mjesto u koje se povukao. Jer nije tražio nikakvo skretanje blažega života, nego je voljom i putovanjem upravio korake na Monte Cassino: ondje nimalo nečasno primljen, nije razmišljao ni o čemu hitnome i traženome, nego o drugome umjesto drugoga.
11 Proinde dum talia mente volvit et revolvit, omnem dubitationem bona intentio pessum dedit. Alter Elias statim fuga labitur, fugiens voluptatum carnis carnis, quatenus ipse sibi inveniretur. Cujus autem rei gratia loco suo cessit, testis est locus ad quem secessit. Non enim quæsivit aliquod remissioris vitæ diverticulum, sed voluntate et itinere direxit gressus ad montem Cassinum: ubi non parum honeste susceptus, nihil instantis et quæsitæ rei, sed alia pro aliis est commentatus.
12 Ipak nije mogao dugo ostati skriven onaj koga Bog nije htio da bude skriven, nego da ga tim bijegom slavnije uzvisi. Ondje se nalazio neki pustinjak koji, dok razgovara sa slugom Božjim s ljudskošću gostoprimstva, proriče mu sva buduća zbivanja, i tko je, i odakle je, i radi čega je došao. Dodaje povrh toga ono što mu se nimalo nije sviđalo, naime da će carevi poslanici koji su pošli za njim da ga vrate stići bez odgode. Čuvši to, Božji čovjek se doduše prikriva, ali postaje tužan: i nakon kraćega međusobnog razgovora traže jedan od drugoga molitvu za sebe i tješe se. I tako, povukavši se k ocu samostana, napokon priznaje razlog svoga dolaska: traži savjet, moli pomoć, preklinje mogućnost odlaska, dopuštenje, vrijeme i mjesto, da mu bude dopušteno preseliti se dalje, ondje gdje se ne čuje ni njegovo ime. A onaj, hvaleći namjeru, ne odbija molbu, nego odgađa odgovor. Tim odgađanjem odgovora odmah su presretnuti carevim molbenim poslanstvom. I jer je godina dana prošla dok nastoje, njihova se nastojanja odmah raspršuju. Čuje se carska zapovijed i čuvši je, jednako se vraćaju u samostan.
12 Non tamen diu potuit latuisse, quem Deus nolebat latere: imo hac fuga gloriosius magnificare. Quidam eremita ibi habebatur, qui dum cum famulo Dei hospitalitatis humanitate sermocinatur, prædicit sibi quæque futura, et quis esset, et unde esset, et cujus rei advenisset gratia. Addit insuper quæ sibi minime placerent, scilicet quia legati Imperatoris secuti eum ad reducendum, sine dilatione venturi essent. Quibus auditis vir Dei dissimulat quidem, sed tristis efficitur: et brevius prolato colloquio invicem, ab invicem pro se orati petunt, et consolantur. Sicque secedens ad patrem monasterii, causam adventus sui tandem confitetur: quærit consultum, petit auxilium, precatur abscedendi copiam, licentiam, tempus, et locum, ut liceat sibi ulterius migrare, quo nec audiatur nomen suum. At ille laudans intentionem, non avertit petitionem; sed differt responsionem. Cujus responsionis dilatione statim intercipiuntur Imperatoris precatorialegatione. Et quia annus est dum moliuntur, molitiones eorum illico dissolvuntur. Auditur Imperiale mandatum, et audito pariter reditur monasterium.
Postaje opat: miri Italiju: velikodušan prema potrebnima.
Fit Abbas: Italiam pacat: in egenos liberalis.
I jer mu započeti pothvat nije išao po želji, odlučuje biti u svome, kakav god da je bio odlučio biti u tuđem mjestu. Stoji među svojima i bježi od svojih, jer imajući samostan umjesto pustinje, ustraje u molitvama. Nema ništa osim sebe: od samoga sebe nastoji sebi pribaviti kraljevstvo Božje. Posvećuje se bdjenjima, muči se postom.
Et quia ad votum res cœpta sibi non suppeditabat, in suo disponit esse, qualiscumque in alieno loco esse decreverat. Inter parentes stat, et parentes fugit, quia claustrum pro eremo habens, orationibus insistit. Nihil habet præter se: de se ipso regnum Dei studet sibi comparare. Vigiliis vacat: jejunio se excruciat.
14 Stoga postaje takav da se udostoji biti uzvišen ne samo redom, nego i čašću. I nema nikakva odgađanja uzvišenja, jer Bog k tome upravlja srca sviju. Otac je, naime, samostana, osjećajući da ga napuštaju tjelesne sile, po volji sviju postavio za nasljednika izabranoga Adalarda. Zaogrnut čašću toga dostojanstva i zakonito ustoličen od vladara kraljevstva, ne postaje ljubitelj raskoši niti, kao što mnogi običavaju, razmetljiv. Kakav je bio on sam, takvima je htio da budu njegovi, i da takvi budu, privlačio je primjerom, propovijedao riječima. Propovijedanju nije nedostajalo višestruko znanje, a znanje je utemeljivao u srcima slušatelja preslatka rječitost. U njoj je koliko je dolično zasjao, posvjedočila je sva Galija koja se oslanjala na njegov savjet. A ponajviše Italija, koja mu je bila povjerena od Karla da ravna Pipinom mlađim u vladanju i da italsko kraljevstvo oblikuje prema mjerilu pravednosti. Ondje je očitovao toliku pravednost da je od naroda sebi pribavio anđeosku hvalu. Jer u sudu nije gledao tko je tko niti je u trsci tražio čvor. Već pri svome dolasku dokinuo je svaku tiraniju, onih naime koji su kao razbojnici u narodu vršili tiraniju grabeža: svakome je vratio njegovo i tako je među njima uklonio razlog parničenja i uspostavio jedinstven mir.
14 Proinde talis efficitur, ut non solum ordine, sed etiam honore sublimari dignetur. Nec fit aliqua sublimandi dilatio, cunctorum corda ad id disponente Deo. Pater quippe monasterii, corporis viribus se sentiens destitui, electum annutu cunctorum subrogavit Adalardum. Cujus dignitatis honore indusiatus, et a Principe regni legaliter inthronisatus; non efficitur philopompus, non ut plures assolent, pompolentus. Qualis ipse erat, tales suos esse volebat: et ut essent, exemplo trahebat, verbis prædicabat. Nec deerat prædicationi multiplex scientia; scientiam vero fundabat in cordibus auditorum prædulcis facundia. In qua quam decenter emicuit, omnis Gallia, quæ ejus consilio innitebatur, pacata probavit. Maxime vero Italia, quæ sibi a Carolo fuerat commissa, ut Pippino juniori ad regendum magistraret, et ad stateram justitiæ regnum Italicum informaret. Ubi tantam operatus est æquitatem, ut a populo comparaverit sibi Angelicam laudem. Nullius enim in judicio personam accepit, neque in scirpo nodum quæsivit. In ingressu suo omnem tyrannicam deposuit potestatem, eorum scilicet, qui velut prædones in populo exercebant rapiendi tyrannidem: unicuique sua restituit, et sic inter eos jurgandi causam destituit, pacemque unitam constituit.
15 Uređujući tako kraljevstvo, stigao je u rimske krajeve, gdje ga je papa Lav primio s tolikom prisnošću kolikom je, kako se zna, prije nije primljen nitko od Franaka. Niti se to dogodilo slučajno, jer ga je takvoga našao, pa mu je dao ovo svjedočanstvo: „Znaj”, kaže, „najbolji od Franaka, da ako te nađem drukčijim nego što sam zamislio u duši, odsada neću vjerovati ničemu vašemu.” Čovjek velikoga ugleda, čijim bi i malim skretanjem vjernosti došlo do slabljenja jednoga kraljevstva. Ali kako bi mogao skrenuti od nje onaj koji ju je nastojao obnoviti onima koji skreću i pismima očitovati čak i carevima? U tome je bio bogat, ali je na sebe dragovoljno navlačio oskudicu zemaljskih stvari, jer je u Kristu htio biti siromah. Uzimao je od mnogih na zajam da uvijek daje, i uvijek je imao, a ipak je uvijek oskudijevao vraćajući. Uvijek je u rukama imao darežljivost koja mu je dotjecala davanjem. Dijelio je i obilovao: bilo mu je darovano kad je davao, jer ga je Božja nagrada uvijek preduhitrivala. Što je njegovima, koji nisu vjerovali nego su nerado podnosili, tako nekoć objavljeno Božjom dobrotom.
15 Taliter igitur disponendo regnum pervenit fines Romanorum, ubi a Leone Papa tanta susceptus est familiaritate, quanta neminem Francorum constat prius susceptum fuisse. Nec id casu evenit, talem quippe eum invenit, ideo hoc ei testimonium perhibuit: Scias, inquit, optime Francorum, quia si aliud te invenero præter quod affeci animum, nihil deinceps credam vestratum. Magnæ auctoritatis homo, cujus fides parum devia unius regni fieret evacuatio. Sed quomodo ab ea posset deviare, qui eam deviantibus studebat redintegrare, et etiam Imperatoribus scriptis intimare. In hac utque dives erat, sed rerum mundi aporiam sponte sibi inferebat, quia in Christo pauper esse volebat. Accipiebat a multis mutuo ut semper daret, et semper haberet, et tamen semper egeret restituendo. Semper inter manus habebat largitatem, quæ sibi affluebat per erogationem. Erogabat et abundabat: donabatur cum dabat; quia divina retributio eum semper præveniebat. Quod suis non credentibus sed ferentibus indigne taliter olim propalatum est divina bonitate.
16 Tolikom se, napokon, darežljivošću prema onima koji traže poslužio jednom zgodom da braći nije ostalo nimalo priloga uz kruh, ni ribe, ni sira, ni ikakve hrane osim redovničkoga kruha. Zbog toga se više nego što je pravedno rasrdio brat koji je bio postavljen za upravitelja takvih stvari: „Čudim se”, kaže, „Oče, što znači tolika potrošnja, a od toga nikakva naknada ni od koga. Ne dozivaš u pamet oskudice braće, kako bi trebao, nego pomažeš potrebnima, a i sam oskudijevaš.” A onaj, smiješeći se prikrivajući, reče: „Ne uznemiruj se, brate, jer oni koji traže Gospodina neće oskudijevati ni u kojem dobru.” „Ti”, reče onaj, „tako uvijek obećavaš, ali neće se tako neprestano davati ono što neprestano rasipaš. Prije će braća osjetiti onoga koji troši nego što će trebati da vide onoga koji nadoknađuje.” Na Oca razdražena tolikom srdžbom, koji je iz ljubavi podnosio brata koji se srdio, pogledao je sin ljubavi i pružio ruku darežljivosti. Jer odmah su pred vratima bila dva kola, ne službom volova, nego Božjom providnošću dovedena poslužiteljem Božjim: jedna natovarena sirevima, druga ribama. Tom se posjetom blaženik Otac okrijepio, i više se obradovao bratovu prijekoru nego samoj toj okrepi: zapovijeda i odmah je prisutan onaj kome je zapovjeđeno. Kad je taj bio tu: „Onima koji se boje Boga, brate, nikad ništa ne nedostaje: blažen čovjek koji se uzda u njega. Evo, ono čega si se bojao Bog pobija, i tvoja se nevjera otvoreno dokazuje krivom. Pobijeđen napokon, pocrveni, i primivši ono što si ponovno tražio, nemoj više očajavati.” A onaj, odlazeći zbunjen, jer je bio jednostavan, ali ne bez žuči poput goluba: „Daj mi, Oče, oproštenje, molim: odsada ću, naime, vjerovati da ti sve ide po želji. Vraća se ono što si dao, jer imaš ono što si primio, milost koju si zaslužio.” Istinita ispovijest i neskladna zasluzi. Jer nije bio poludarežljiv, nego sasvim cijel. Lažem ako ostanem bez svjedočanstava.
16 Tanta denique super petentes largitate usus est aliquando, ut fratribus pulmenti nihil esset residui omnino, non pisces, non caseus, non aliquis præter panem monachorum victus. Unde plus justo indignatus frater, qui talium erat assignatus minister: Miror, ait, Pater quid sibi velit tanta expensio, et exinde nulla a quocumque repensio. Non animo reducis penurias fratrum, ut deberes: sed egentibus succurris, et ipse eges. Atille subridens dissimulando: Non turberis, ait, frater: inquirentes enim Dominum non deficient omni bono. Tu, inquit ille, ita semper polliceris: sed non sic continuo dabitur quod indesinenter effundis. Prius sentient fratres expendentem, quam debeant videre rependentem. Tanta lacessitum Patrem indignatione, qui indignantem patiebatur fratrem pro caritate, respexit filius caritatis, et porrexit manum largitatis. Statim enim adsunt duo plaustra pro foribus, non boum ministerio, sed ministro Dei deducta divinitus; unum onustum caseis, alterum piscibus. Qua beatus Pater visitatione relevatus, et plus redargutione fratris, quam etiam ipsa relevatione gavisus; jubet, et adest illico ille jussus. Quo præsto: Timentibus, inquit, Deum frater nihil deest aliquando: beatus vir qui sperat in eo. Ecce, quod timebas a Deo arguitur, et incredulitas tua aperte convincitur. Convictus tandem erubesce: et acceptis quæ repetebas, noli amplius desperare. At ille discedens confusus, erat enim simplicitate, sed non sine felle columbinus: Damihi, inquit, Pater veniam, peto: deinceps quippe credam tibi omnia cedere pro voto. Redditur quod dedisti, quia habes quod accepisti, gratiam quam meruisti. Vera confessio, nec dissona a merito. Non enim erat semilargus, sed ex integro totus. Mentior si testimoniis destituor.
17 Ako bi kadgod slučaj doveo pred njega umjesto dvojice jednoga potrebnoga, a nije imao pri ruci bratsku gozbu prikladnu za obojicu, smatrao je boljim dati sve jednome nego da se čini da obojica odlaze gotovo bez milostinje: jednome je iskazivao učinak pobožnosti, drugome samo osjećaj dobrohotnosti.
17 Si quando fortuna egentes sibi præsentabat bis unum, et agapen utrisque competentem non habebat ad manum, satius sensebat alteri totum tribuere, quam uterque eorum pene ineleemosynatus videretur recedere: isti impendebat pietatis effectum, illi benevolentiæ tantummodo affectum.
Adelardova pobožnost: težnja za mirom.
Adelardi pietas: pacis studium.
I nije bio prazan u utrobi pobožnosti: a kolika je bila u njemu, malo je mogao sakriti srcem, a još manje očima. Jer su mu neprestano kao nekakav vodotok tekle suze iz njih, koje su, kako se moglo vidjeti, bile svjedoci slatkoće, a ne krivnje ili savjesti pokajnika. Kad su ga njegovi povjerljiviji pitali za razlog jadikovanja: „Oplakujem samoga sebe, sinovi”, govorio je, „ne razmećući se svojom poniznošću, nego preispitujući savjest. Ja poznajem sebe iznutra i u duhu: zato oplakujem što sam počinio.” Govorio je to ne zato što bi bio takav, nego zato što su takvi bili oni, da ih pozove na jadikovanje. Kad god bi ga zauzeo kakav svjetovni posao, kako je zahtijevala i zahtijeva u takvim stvarima vremenita uprava, malo poslije, oslobođen posla, bio je sav u božanskim stvarima. Uskoro je potekla poplava suza, i među suzama je slatko šaputalo mrmljanje psalama.
Nec erat inanis a visceribus pietatis: quæ quanta sibi inesset, parum corde, minus celare poterat oculis. Semper quippe quasi aliquod aquagium manabant ex eis lacrymæ, quæ, ut videri poterat, testes erant dulcedinis, non reatus, vel pœnitentis conscientia. Qui cum a suis secretioribus interrogaretur lamenti causam: Plango me ipsum filii, dicebat, non ostetando humilitatem mean, sed conveniendo conscientiam. Ego me intus et mente novi: ideo plango quod commisi. Dicebat hoc, non quod talis esset, sed qui tales erant, ut ad planectum invitaret. Quandocumque res eum occupabat mundialis, utpote exigebat, et exigit in talibus œconomia temporalis, paulo post exoccupatus aderat totus in divinis. Mox fluebat lacrymarum inundatio, et inter lacrymas dulciter susurrabat spalmorum murmuratio.
19 Kad god je ulazio na božanski časoslov, sve je svjetovne misli ostavljao kod ulaznih vrata i hodao je sav sa sobom kao pred Bogom. Dok su drugi pjevali, on je plakao: jer se pred slađom glazbom rastapao u suzama, po kojoj je sav bio sastavljen. Tolike je, naime, bio slatkoće i najslađega usmjerenja prema Bogu da se, čak i kad je prisustvovao kraljevskim vijećima, čuvši kakvu melodiju nikako nije mogao suzdržati od plača. I nije čudo, jer ga je slatkoća domovine, u kojoj postaje slatko ono za čim je uvijek uzdisao kao novu pjesmu, tom slatkoćom rastapala.
19 Ubi quoque ad divinum officium introibat, omnes cogitationes sæculares secus ostium introitus reponebat, et secum totus utpote ante Deum incedebat. Aliis spallentibus ipse flebat: dulciori enim musica solvebatur in lacrymis, per quam totus constabat. Tantæ enim erat dulcedinis, et dulcissimæ in Deum intentionis, ut si etiam regalibus consiliis assisteret, audita aliqua melodia nullo modo se a fletibus temperaret. Nec mirum, quia dulcedo patriæ, in qua dulcescit, cui semper suspirabat canticum novum, hac dulcedine solvebat eum.
20 A kad je i zbog crkvenoga posla putovao, od čega se, ako i kadgod, ipak rijetko može odvojiti takva služba, hodao je odvojen od svih drugih. Nije napuštao ustanove pravila, nego se predavao suzama umjesto čitanja i molitvama umjesto ostaloga poretka skupova. Pratioci, koji su u takvim stvarima bili navikli, išli su ispred i iza njega, baveći se svojim šalama, a on je sebi olakšavao neravnine puta pjevajući psalme.
20 Cumque etiam pro Ecclesiæ negotio itineraretur, quod ab hujusmodi ministerio, et si aliquando, raro tamen segregari consequitur, secretus ab omnibus aliis gradiebatur. Nec deserebat instituta regulæ, sed fletibus vacabat pro lectione, et orationibus pro reliquo conventuum tenore. Comites, qui in talibus consueti erant, praecedebant, et sequebantur eum, salibus suis intendendo: ipse autem salebras itineris relevabat sibi psalmodiando.
21 Kamo god je išao, mir je išao s njim: rat je vodio s ratom, a savez je sklopio s mirom. S njim, stigavši jednom u Benevento, našao je da je on podigao oružje protiv Spoleta. U njima su tako bjesnjeli u ratnom žaru da se sve njihovo uništavalo oružjem, plijenom i plamenom: Belona je ključala na pogibao sviju: svima se činilo lijepim povratiti izgubljeno kroz samoga neprijatelja. To je bila mjera rata: prije propasti nego biti pobijeđen. Napokon Božji čovjek hoda među njima kao glasnik i iznosi objema stranama savjet mira. I ne odustaje dok među njima nije obnovio savez sve do poljubaca: vraća mir stranama, i čvrstom granicom potvrđuje drevne običaje i međe. Ovime je, dakle, i sličnim stvarima neumorno povezivao kraljevstvo u miru.
21 Ubicumque gradiebatur, pax secum comitabatur: bellum cum bello habebat: fœdus cum pace inierat. Cum qua olim perveniens Beneventum, invenit eam arma sumpsisse contra Spoletum. In quibus tanto Marte bacchabantur, ut omnia sua armis, prædis, et flammis adnihilarentur: fervebat Bellona in omnium necem: omnibus pulchrum videbatur perdita recipere per medium hostem. Hæc erat mensura belli, prius deficere quam vinci. Tandem vir Dei inter eos medius caduceator deambulat: et utrisque consultum pacis expectorat. Nec ante desistit, quam fœdus inter eos usque ad oscula restituit: pacem partibus redintegrat: mores et fines certo limite antiquat. His ergo et similibus fœderabat regnum indefessus.
Ludovik Pobožni ga progoni: u progonstvu živi sveto.
A Ludovico Pio relegatur: in exilio sancte vivit.
Ali u to se vrijeme činilo da pravednost iseljava sa zemlje. Smrtnici podnose pomrčinu dok sunce sjaji, jer među njima propada boja i sjaj stvari. Napokon je svjetlo svijeta, car Karlo, pošao putem svega tijela i preminuo, te je umirući učinio carem svoga sina Ludovika, ali ne tako dobro sinovski kako je priličilo Carstvu. Jer nije slijedio očev put, nego je mislio kao Roboam, sin Salomonov. Što god je otac ljubio, on mrzi: što god se onome sviđalo, njemu se ne sviđa. Uklanjaju se očevi savjetnici, a dovode novi i mrzitelji prijašnjih. Njihova je dugogodišnja pokvarenost odmah uzdisala što su države sretne, naime zato što je prema Platonu vidjela da njihovi upravitelji prigrle mudrost. Bili su pak oni koji su Božjem čovjeku, uzdignutu u mudrosti i časti, zavidjeli u Karlovo vrijeme, i više su voljeli, nego da on vlada, da se pomiješaju pravo i krivo. Raspaljeni osvetom kad je došlo vrijeme te zavisti, čvrsto se urote da ga odvoje od Kraljeva boka, kako bi kraljevstvo, nemajući više branitelja pravednosti, izgubilo vlast, i da bi nepravda ponovno dobila mjesto vladanja koje treba ugrabiti njezinim prijevarama. I nije to bila preteška stvar: jer su pri ruci bili mjesto, vrijeme i osoba. Napokon, kako kažu, vladarima su dobri sumnjiviji nego zli. Njima je i tuđa krepost uvijek zastrašujuća. Da je to tako kod Božjega čovjeka, ništa nije bilo istinitije: on je, lišen dostojanstva časti bez suca, zbog dobročinstva državi podnio progonstvo, ako je primio zlo za dobro. O običaja! O vremena! Od zlatnoga uistinu glineno. Ali blaženi koji trpe progonstvo zbog pravednosti, zbog koje je, kao da svijet nije progonstvo, neosuđen primio osudu drugoga progonstva. Ipak ne bez suda, jer ga čeka sretna nagrada od Boga.
Sed ea tempestate visa est e terris justitia migrare. Patiuntur mortales lucente sole deliquium, quia perit inter eos color et decus rerum. Lux denique orbis Carolus Imperator viam universæ carnis ingressus defecit, filiumque suum Ludovicum moriendo Imperatorem effecit; sed non tam bene filiatum, sicut decuisset Imperium. Non enim secutus est viam patris, sed sensit cum Roboam filio Salomonis. Quidquid pater amaverat, odio habet: quidquid illi placuerat, sibi displicet. Removentur paterni consultores: admoventur novi, et priorum osores. Quorum annosa perversitas statim felices esse res publicas ingemuit, eo scilicet quia juxta Platonem rectores earum amplecti sapientiam vidit. Erant autem illi, qui viro Dei sapientia et honori ampliato invidebant tempore Caroli; et malebant, quam hunc regnare, fasque nefasque confundi. Cujus invidiæ adepto tempore vindicta accensi, quatenus eum separent a Latere Regis firmantur convoti, ut justitiam ulterius non habendo defensorem regnum amitteret, et inquitas suis quandoque capienda fraudibus dominandi locum reciperet. Nec erat res perardua: quia suppetebat locus, tempus, persona. Denique, ut aiunt, Regibus boni quam mali suspectiores sunt. His quoque virtus aliena semper est formidolosa. Quod viro Dei ita esse nihil constitit verius, qui sine judice dignitate honoris exutus, ob beneficium reipublicæ exilium tulit; sique mala pro bonis recepit. O mores! o tempora! ex aureis utique fictilia. Sed beati qui persecutionem patiuntur propter justitiam, pro qua quasi mundus exilium non esset, alterius exilii injudicatus excepit sententiam. Non tamen sine judicio, quia feliciter munerandus divino.
23 Raspada se, dakle, ono sretno bratstvo i sestrinstvo koje se poput nekoga zviježđa činilo sjajem čitava dvora. Bilo je petero braće i sestara, podijeljenih po spolu i dobi, ali sjedinjenih istom dobrotom. Sv. Adelard je držao prvi stupanj dobi i kreposti: iza njega Vala, najslavniji muž reda, baština pravednosti i pravičnosti. Uz njih prianjajući sa strane sveta djevica Gundrada, različita doduše po spolu, ali ne različita po svetosti, koja je jedina među Venerinim cvjetovima dvora zaslužila umaći ognju mladosti. Preostala dvoje Bernhar i Teodrada: koja je, uzvrativši bračni plod, izabrala s Marijom slušati Božju riječ pred Isusovim nogama. I ona je upravljala životom redovnica u Soissonsu, a on je u Corbie preuzeo lik Kristova učenika.
23 Dissolvitur itaque illa felix germanitas, quæ sicut aliqua constellatio totius palatii videbatur claritas. Germani erant quinque, ut sexu ita discreti et ætate, sed eadem uniti bonitate. S. Adalardus primum ætatis et sanctitatis tenebat gradum: post quem Walo virorum clarissimus ordinis, justitiæ, et æquitatis heredium. Quibus sancta virgo Gundrada hærens ex latere, dispar quidem erat sexu, sed non dispar sanctitate, quæ sola intra Venereos palatii flores ignem juventutis meruit evadere. Reliqui duo Bernharius et Theodrada: quæ reddito fructu nuptiali ante pedes Jesu verbum Dei elegit audire cum Maria. Et ipsa quidem Suessionis Sanctimonialium rexit vitam; ille vero Corbeiæ Christi discipulatus assumpsit formam.
24 Ti se, dakle, cvjetovi dvora nevini šalju na različite strane. Sv. Adelard na otok Noirmoutier u Akvitaniji, postigavši Božjim upravljanjem mjesto koje je prije tražio bijegom. Vala je po Božjoj providnosti primljen u Corbie, da ona koja je plačući i tugujući bila opustošena odlaskom tako velikoga Oca, bude utješena svetošću i nasljedstvom predvodništva toga istoga brata. Bernhar se šalje u Lérins: Teodrada, kao nevinija od ostalih, premda su svi bili nevini, ostavlja se u Soissonsu. U Poitiers se upućuje Gundrada, da služi kao sluškinja kod dostojne dostojna, naime svetoj Radegundi. O tako sjedinjeni srcem, zašto tako razdvojeni prostranstvom svijeta? Koje je Bog sastavio, zašto ih je čovjek rastavio? A ovo progonstvo neka ne bude zakonita osuda, nego potajna dojava. Umjesto primljene dobrohotnosti isključuje svaku nepravdu zlonamjernosti.
24 Hi ergo palatii flores per diversa mittuntur insontes. S. Adalardus ad Heri Aquitaniæ insulæ adeptus Dei dispensatione locum, quem ante quærebat per fugam. Walo providente Deo recipitur Corbeiæ, ut quæ flens et dolens desolata erat tanti Patris decessione, ejusdem fratris consolaretur sanctitatis et prælationis successione. Bernharius Lirino mittitur: Theodrada quasi reliquis innocentior, cum omnes innocentes essent, Suessionis relinquitur. Pictavis dirigitur Gundrada, apud dignam digna, Sanctam scilicet Radegundem ancillatura. O corde tam uniti, cur orbis intercapedine tam discreti? Quos Deus conjunxit, homo cur separavit? Hæc autem proscriptio non sit legalis judicatio, sed furtiva relatio. Loco tamen acceptæ benevolentiæ omnem excludit injuriam malivolentiæ.
25 I kad su zajedno izlazili s dvora, istupa Adelard zahvaljujući što je bio dostojan podnijeti uvredu, braću i sestre koji su plakali ublažavajući poljupcima, prijatelje uvjeravajući na postojanost duha, velikašima dvora pokazujući primjere kreposti, nadalje svima očitujući čudesnu postojanost svoga duha. Jer su ga mnogi pratili, jer drukčije nisu mogli, pokazujući suzama i skrušenošću srca da im se to ne sviđa. Kad se opraštao od onih koji su odlazili i sam se oprašten od njih udaljavao, oni odlaze sa suzama, a dva nadbiskupa, koji vrućim korakom i vrućim duhom stoje uz Kralja, govore: „Zar misliš, Care, da se osvećuješ time što ovoga čovjeka lišavaš časti ovim progonstvom? Ili si loše savjetovan ili nisi dobro promislio. Ne lišavaš ga naposljetku časti, nego ga, kako se njemu čini, u potpunosti častiš. Štoviše, ne osvećuješ se ti nad njim, nego se on osvećuje nad tobom, jer mu nikad nije bilo toliko klicanja i radosti koliko danas. Danas se raduje što je ponovno primio prijašnju slobodu u Kristu, i da mu nisi mogao učiniti nikakvu radost sličnu ovoj, bez prijetvornosti priznaje. Stoga znaj bez sumnje da ga mi nikad nismo vidjeli radosnijega.” Na to se Car oblije rumenilom: žali što je učinio ono što mu se već činilo da je uzaludno izazvalo rumeno lice, ali da je bilo neučinjeno, ne bi to svakako trebalo učiniti ubuduće. Tome, dok svi pripisuju stvar kao zločin (a nije ni bilo drukčije, jer onaj koji čini grijeh nije mogao biti bez grijeha), Božji se čovjek suprotstavlja na svaki način. „Neka se ovome”, govoreći, „neka se ovome ne pripisuje ono što nije u ljudskoj moći. Služi se Božjim dopuštenjem, jer je očito da smo mi na svaki način sagriješili. A ako se to od Gospodina potiče protiv nas, treba da zamiriše žrtva poniznosti.”
25 Cumque simul egrederentur e palatio, procedit Adalardus, quod dignus fuerit contumeliam pati gratias agendo, fratres et sorores lacrymantes osculis leniendo, amicis fortitudinem mentis persuadendo, Proceribus palatii exempla virtutum exhibendo, porro mirabilem mentis suæ constantiam omnibus demonstrando. Sequebantur enim eum plures, quia aliter non poterant, id sibi displicere lacrymis et contritione cordis ostendentes. Quibus cum recedentibus valediceret, et ipse valedictus ab eis recederet, recedunt cum lacrymis: et duo Archipræsules, qui calido pede et calida mente assistunt Regi, dicentes: Putas te, Imperator, vindicare, quia hunc virum exhonoras hac proscriptione? Aut male es consultus, aut non bene præmeditatus. Non denique exhonoras, sed, ut sibi videtur, pleniter eum honoras. Verumenimvero non te ex illo, sed ex te vindicas illum, quia numquam sibi tanta quanta hodie fuit exultatio et gaudium. Hodie pristinam libertatem in Christo se recepisse gratulatur, et quia non aliquod gaudium huic simile sibi potuissès facere, sine simulatione fatetur. Unde scias proculdubio, quia numquam lætior visus est a nobis aliquando. Ad hæc Imperator perfunditur rubore: dolet se fecisse, quod jam ruboris sibi videbatur irritum facere: sed si foret infectum, non esset utique posthac faciendum. Cui rem cunctis imputantibus pro crimine (nec aliter erat, peccatum enim faciens peccato non poterat carere) vir Dei omnimoda ratione obnititur. Non huic, dicens, non huic, quod non est in hominis potestate, imputetur. Utitur Dei permissione, cui constat nos omnimodis deliquisse. Quod si a Domino adversum nos incitatur, oportet ut sacrificium humilitatis odoretur.
26 Propovijedajući to i drugo, odlazi u mjesto koje je bilo određeno za njegovu uporabu i koje je sam tražio svom žudnjom. Ondje su kolike poniznosti i milosti bio, prikladni svjedoci braća, među kojima je sedam godina vodio anđeoski život. Jer što je bio slobodniji od svjetovnih briga, to je pažljivije uzdisao za božanskim i nebeskim stvarima. Bio je ustrajan u molitvi, nakon molitve u čitanju, nakon čitanja u okrepljivanju braće. Okrepljivao ih je medonosnim rasuđivanjem, pružajući samoga sebe kao ogledalo koje bi slijedili u djelovanju. Bio je malen među najmanjima, manji među većima, poštujući veće kao gospodare, a njegujući manje kao sinove. A oni su se radovali njegovu očinstvu i kao pod svojim Opatom iskazivali su se dostojnim sinovstvom. Tražili su ga kad je opominjao i u svemu su slušali kad je savjetovao. Jer njegova je riječ bila začinjena solju i ublažavao je sve nepovoljne prilike. Otac samostana poštovao ga je na mjestu oca i nije smatrao da se išta učini bez njegova savjeta. A njemu je bilo najmanje stalo da savjetuje u takvim stvarima, kao onome koji je obično upravljao dvostrukom brigom carstva, osim ako ga ne bi nadvladala marljivost ili ljubav braće. Ali jer je, prema Pavlu, njegovo življenje bilo na nebesima, uvijek ga je zaokupljalo božansko motrenje. Od njega se rijetko kad udaljavao, osim ako ga je odvlačila ljubav braće ili okrepa jelom. I da bude brz zaključak opisa, jer se ne može načiniti potpuna definicija njegovih kreposti, ondje se pokazao takvim kakvoga nikakav govor ne može obuhvatiti.
26 Hæc et alia prædicando, discedit ad locum ut destinatum usui suo, ita et a se expetitum omni desiderio. Ubi quantæ fuerit humilitatis et gratiæ, testes idonei sunt fratres, inter quos per septennium vitam duxit Angelicam. Quanto enim curis sæcularibus erat exoccupatior, tanto divinis et cælestibus suspirabat attentior. Assiduus erat in oratione, post orationem in lectione, post lectionem in fratrum relevatione. Relevabat eos melliflua ratione, se ipsum præbens speculum quem sequerentur in actione. Parvus erat inter minores, minor inter majores; majores venerans ut dominos, minores colens ut filios. At illi gaudebant ejus paternitate, et quasi sub Abbate suo exhibebant se digna filiatione. Expetebant monentem, et in omnibus audiebant consulentem. Sermo quippe ejus sale erat conditus, et omnes adversos secundabat casus. Pater cenobii patris eum venerabatur loco, neque aliquid fieri censebat sine ejus consilio. Illi autem minimum erat in talibus consulere, utpote qui alterplicem imperii curam solebat disponere, nisi fratrum diligentia evictus esset aut caritate. Sed quia in cælis erat, secundum Paulum, ejus conversatio, semper per tenebat eum divina contemplatio. A qua vix aliquando recedebat, nisi fratrum caritas, aut edulii eum relevatio abstrahebat. Et ut fiat cita descriptionis conclusio, quia non potest fieri virtutum ejus plena definitio; talem se ibi exhibitit, qualem nulla valet comprehendere oratio.
Poziva se iz progonstva: vraća se u Corbie.
Revocatur ab exilio : Corbeiam redit.
Nakon što je u takvu štovanju navršio sedam godina, još uvijek tako nov u služenju Bogu kao da još nije navršio ni dvije godine, Bog, u čijoj se ruci drži srce kraljevo, svojom uobičajenom dobrotom dokinuo je njegovo progonstvo. Gospodin je naime pogledao na zemlju, a pravednost se nagnula s neba. U kraljevstvu se ponovno nastanila pravednost, i ohladila se opačina mnogih. Opet zeleni boja stvari, i cvatu cvjetovi Crkava. Jer već je bilo došlo vrijeme smilovanja, već je bilo došlo njihovo vrijeme: jer je Božja blagost nadahnula cara Ludovika da svetog Adalarda pozove natrag iz progonstva. U njegovu je povratku bilo toliko klicanje u carstvu kao kad bi s neba vidljivo silazio sam božanski pohod. I nije bilo drukčije, jer je Bog po njemu pohađao smrtnike. Raduju se samostani redovnika, odjekuje u veselju ures Crkava, ponizuje se oholost oholih, uzvisuje se strpljivost poniznih, nastaje navala naroda, vraćenog u svoje prijašnje dostojanstvo: jer onome tko je bio oduzet onima što sjede u tmini zabluda ponovno sja sunce pravednosti. Primivši oca, siročad dobiva majke, a udovice i sirote dobivaju zaštitnika.
Qua veneratione postquam explevit septennium, ita adhuc novus in Dei obsequio, quasi nondum supplesset biennium; Deus, in cujus manu cor Regis habetur, solita dignatione solvit ejus exilium. Dominus enim in terram aspexit, et justitia de cælo prospexit. Resedit in regno æquitas, et refrigescit multorum iniquitas. Revirescit color rerum; colorantur flores Ecclesiarum. Jam enim tempus miserendi, jam venerat tempus earum: quia clementia Dei inspiravit Imperatorem Ludovicum, quatenus ab exilio Sanctum revocaret Adalardum. In cujus revocatione tanta fuit imperii exultatio, quanta si cælitus descenderet visibiliter ipsa divina visitatio. Nec secus erat, quia Deus per eum mortales visitabat. Gratulantur cænobia monachorum: resultat jocunditate decus Ecclesiarum: superborum arrogantia humiliatur: humilium patientia exaltatur: fit concursus populi, restituta sibi pristina dignitate: quia qui subtractus fuerat sedentibus in tenebris errorum refulget sol justitiæ. Recepto patre fuint matrimes orphani, gubernatorem recipiunt viduæ et pupilli.
28 Ali kolika je bila radost ovih, tolika se tuga rađa u onih od kojih je odlazio. Raduju se i tuguju: jer bi ga željeli uvijek imati, a ipak bi radije da se vrati na svoje sjedište. Takva je bila među njima nesložna sloga i jednako složna nesloga. Dok su oko njega plakali u blagoj slatkoći ljubavi (jer se još kroz sedam godina, što mnogima zna biti dosadno, nisu bili zasitili njegove preslatke ljubavi), jedva su ga u žaru ljubavi bili prisiljeni otpustiti.
28 Sed quanta istis lætitia, tanta illis a quibus recedebat oritur mæstitia. Gaudent et dolent; quia semper eum habere vellent, et tamen ad suam sedem redire mallent. Hæc erat inter eos discors concordia, et concors pariter discordia. Quem circa lacrymantes pia dilectionis dulcedine, (non enim erant adhuc satiati per septennium, quod multis solet esse tædium, ejus dulcissima dilectione) vix eum fervore caritatis cogebantur dimittere.
29 Osobito je pak među njima u ljubavi bio neki Raginard, poslije njega zasigurno, onoga koji je tada bio, budući opat toga istog mjesta, koji je, goreći jedinstvenom ljubavlju prema njemu, i radosno klicao i tugovao u uzajamnoj izmjeni duha. Jer se radovao što se branitelj istine vraća u domovinu, ali je neizmjerno tugovao što je lišen nazočnosti tako velika čovjeka. A kad je već izlazio iz samostana i braća ga pratila opraštajući se u suzama i ispraćajući ga, on se sakrio u dolini plača i zadovoljavao svoju bol uzdasima i suzama, jer kao nazočan nije mogao podnijeti nazočnost onoga koji odlazi. Tražeći ga često i češće zastajući iščekujući ga, svetac je odlučio nikako ne otići dok mu god preostaje da se oprosti s bratom. Kad su mu napokon pronađenoga dojavili i zamolili ga da ne ometa onoga koji želi otići, reče: „Nemojte, molim vas, otkrivati me onima koji me traže, jer odsutan mogu lakše podnijeti onoga koji odlazi.” Javlja se svecu i pokazuje na kojem se mjestu krije: a on se odmah vrati koracima ljubavi i dođe k bratu da ne bi ostao nepozdravljen. Kad je neočekivano stigao, onaj skoči uznemirena duha i plačući zavapi: „Jao meni, Oče, dodao sam grijeh grijehu. Nisam htio izaći k tebi, pa te ja jadnik prisiljavam da se ovamo vratiš: ali oprosti, jer sam se nadao da ću se sakriti. Naposljetku ne znam što da činim odgođen, ali već sad nazočan jedva mogu podnijeti čežnju za tobom. Ali daleko bilo da se zbog mene tebi zaplete ikakvo zadržavanje: neka te prati milost Gospodnja, jer će sa mnom, htio ne htio, uvijek biti tvoja nazočnost.” Rekavši to, izmijenivši i primivši oproštaj, dugo ostaju u ljubavnom zagrljaju i cjelovu: i tako svetac izlazi s ostalima, dok ga i on prati.
29 Præcipuæ autem inter eos dilectionis quidam erat Raginardus, post eum utique, qui tunc erat, ejusdem loci Abbas futurus, qui unica fervens in eum amoris caritate, gaudebat et dolebat, mutua animi alternitate. Quia enim repatriaret assertor veritatis, lætabatur; sed supra modum dolebat quod tanti viri præsentia privabatur. Cumque monasterium jam egrederetur, et fratres eum lacrymis valedicendo et deducendo prosequerentur, ille delitescens in valle plorationis, dolori satisfaciebat gemitibus et lacrymis, quia præsens ferre non poterat præsentiam abeuntis. Quem ille frequenter requirens et sæpius expectando resistens, statuit omnino non discedere, quamdiu superesset sibi fratri valedicere. Cui tandem reperto cum nuntiaretur, et ne impediret abire volentem rogaretur: Nolite precor, ait, quærentibus me detegere, quia lenius absens possum abeuntem ferre. Renuntiatur Sancto: ostenditur quo delitescat loco: qui statim passibus caritatis regressus venit ad fratrem, ne remaneret insalutatus. Et cum pervenisset ex improviso, exiliens ille consternatus animo: Hei mihi, Pater clamabat lacrymando, addidi peccatum peccato. Nolui ad te exire, ideo miser huc te cogo redire: sed da veniam, quia sperabam latere. Nescio denique quid faciam dilatum, sed jam præsens vix queo ferre tui desiderium. Absit autem ut per me aliqua intricetur tibi mora: Domini tecum comitetur gratia, quia mecum velim nolim tui semper erit præsentia. His dictis dato et accepto vale, diu immorantur in osculi caritate: sique Sanctus egreditur cum reliquis, etiam illo prosequente.
30 Pripravljaju se užad, pokreću se lađe: i kad se jedra razviju povjetarcu, dižu se sidra: ispruženih ruku namještaju se veslači i jarbolna brvna. Braća ispuštaju uzdahe, a lađe zvuk, i dok tako dugo stoje na obali, upiru pogled u onoga koji odlazi, sve dok im se od treperenja očiju ne učini da umjesto jednoga vide više njih.
30 Præparantur rudentes, impelluntur naves: et velis auræ patentibus, solvuntur anchoræ: expapillatis brachiis aptantur remiges, et antennæ. Dant fratres gemitus, et naves sonitum, atque tamdiu super ripam stantes recedenti intentant visum, donec crispantibus oculis pro uno sibi videntur videre numerum.
31 Ali on, odvojivši poglede tijela, a ne srca, nakon nekoliko dana napokon stiže na dvor, iscrpljen dugom tjelesnom mršavošću. Ondje ga kralj i velikaši blagonaklono prime i sa suzama mole da im oprosti. Priznaju svoju pogrešku i nalaze ga bez pamćenja na nanesenu nepravdu. Videći naime da su obliveni stidom oni kojima nekoć nije bilo stid zavidjeti mu sve do izvršenja, preduhitrio je njihovo zadovoljenje i spuštenih očiju već one koji se ispričavaju tako blago umirio: „Ništa se, o care, ne događa na zemlji, ništa, o prvaci, bez razloga. Ništa se ne događa u svijetu bez Božjega suda. Ako nas Bog kara zbog naših grijeha, što se to tiče vas? Mi ćemo vidjeti. Ništa nisi mogao bez Božjega dopuštenja. Sada se poslužimo Božjom zapovijedi: otpustite, kaže, i otpustit će vam se, što ću ja prvi učiniti: vi me slijedite.” To se bez odgode učini od svih, i sve se izgladi.
31 At ille solutis carnis non cordis aspectibus, post aliquot dies tandem pervenit ad palatium, longa corporis macie confectus. Ubi susceptus favorabiliter a Rege et ab Optimatibus veniam dare petitur lacrymabiliter. Fatentur errorem, et inveniunt injuriæ immemorem. Videns enim suffusos pudore, quibus non fuit pudor olim sibi usque ad effectum invidere satisfactionem eorum prævenit, et demissis oculis jam satisfacientes ita dulciter delinivit: Nihil, ait, o Cæsar fit in terra, nihil, o Proceres, sine causa. Nihil fit in mundo sine Dei judicio. Si nos pro peccatis nostris arguit Deus, quid ad vos? Nos viderimus. Nihil potuisti sine Dei permissione. Modo utamur Dei jussione: dimittite, inquit, et dimittemini quod ego primus faciam: vos me sequimini: fit sine mora ab omnibus: festucantur omnia.
32 Kad je to tako uređeno, mole ga da ponovno preuzme svoje prijašnje sjedište, što žarko traže njegovi sinovi, kojima se, umornima od čežnje, onih sedam godina činilo duljima od stostrukih godina. On prihvaća i ne odbija, jer po kanonima nije ni mogao, štoviše, zapovijeda mu ljubav sinova: i tako se uz veliku pratnju svojih vraća veslajući u Corbie. O kako je radosni dan tada obasjao stanovnike Corbieja! Taj dan, dan radosti, dan klicanja i slave. Tko može napokon iskazati s kolikom je svečanošću bio primljen? Ide naprijed u ogrtaču zgrnutom redovnički red, a ispred redovnika ide u bijelom ruhu red klerika: svaki spol i dob hrli u susret, i ne čuje se drugo osim suglasja jedne hvale, naime onih koji hvale Kristovu blagost zbog povratka oca. Suglasni su i razglasni, jer je spol promijenio glasove, a ne hvale. Nije ni opustošenost njegova odlaska prolila više suza nego što ih je sada opet izlila utjeha njegova povratka.
32 Quibus ita compositis petitur pristinam sedem recipere flagitantibus fliis suis, quibus fatigatis desiderio septennium illud prolixius videbatur centuplicibus annis. Recipit, nec refutat, etenim secundum canones non poterat; imo caritas filiorum sibi imperat: et sic cum multa stipatione suorum Corbeiam remigrat. O quam jocunda dies illustravit tunc Corbeienses! Dies illa, dies lætitiæ, dies exultationis et gloriæ. Quanta denique fuerit receptus ambitione quis valet perorare? Procedit palliatus ordo monachorum, monachosque præcedit candidatus ordo Clericorum: omnis sexus et ætas ruit in obviam: nec est audire, nisi unius laudis conceinentiam; Christi scilicet propter reditum patris laudantium clementiam. Consonant et dissonant, quia voces, non laudes sexus mutavit. Nec plures fudit lacrymas ejus discessionis desolatio, quam nunc quoque refudit regressionis consolatio.
33 Ali nije izostala zapreka kojom bi se nakratko omela tolika radost. Onoga naime komu su se smiješile te radosti napao je poguban plamen groznica i udove dugo oslabljene progonstvom slabio je sada i bolešću slabosti. To je doduše umanjivalo veselje, ali je umnažalo suze koje su navirale s obje strane, i od radosti i od tuge. Tješili su se samo tom utjehom što su ga radije imali bolesna nego da ga nemaju ni zdrava. Stoga ga obasipajući svakojakom čovječnošću iskazuju mu djelo ljubavi s blagim sinovskim poštovanjem.
33 Sed non defuit impedimentum, quo aliquantisper tantum impediretur gaudium. Illum enim pro quo hæc arridebant gaudia, flamma febrium invadens pestifera, membra diu attenuata exilio, attenuabat etiam nunc invaletudinis morbo. Quæ res lætitiam quidem minuebat, sed lacrymas utrimque procedentes et ex gaudio et ex mærore augebat. Ea tantum relevabantur consolatione, quia malebant eum infirmum, quam nec sanum habere. Quamobrem affluentes erga eum omnimoda humanitate, caritatis officium exhibent ei benigna filiatione.