Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost
Odaberite dan
Veljača
1234567891011121314151617181920212223242526272829
Ožujak
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Travanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Svibanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Lipanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Srpanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Kolovoz
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Rujan
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Listopad
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Studeni
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Prosinac
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Veljača
1234567891011121314151617181920212223242526272829
Ožujak
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Travanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Svibanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Lipanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Srpanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Kolovoz
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Rujan
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Listopad
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Studeni
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Prosinac
12345678910111213141516171819202122232425262728293031

✠

Acta Sanctorum · Svezak II · 18. siječnja

O sv. Priski, djevici i mučenici, u Rimu

DE S. PRISCA VIRGINE ET MARTYRE, ROMÆ

§ I. Rođendan za nebo sv. Priske, djela, dob.

§ I. S. Priscæ natalis, acta, æstas.

Rođendan za nebo najplemenitije djevice Priske 18. siječnja slave stari martirologiji. Naime, pučki Beda, Adon, Notker, Bellin imaju: „Istoga dana rođendan za nebo sv. Priske, djevice i mučenice.” Slično Usuard i vrlo mnogi rukopisi, od kojih je jedni slave samo kao djevicu, drugi samo kao mučenicu, kao stari Rimski, a također i Raban; te Wandelbert:

„Petnaestoga dana ujedno se Priska kao mučenica raduje.” A rukopis iz Rheinaua ima: „U Rimu sv. Priske.” Rimski pak: „Istoga dana sv. Priske, djevice i mučenice, koja je pod carem Klaudijem nakon mnogih muka ovjenčana mučeništvom.” Gotovo se slažu Kanizije, Florarium i drugi rukopisi, također Maurolico i Felicije, koji svjedoči da je drugi štuju 17. veljače.

2 Njezina je djela, piše Galesini, stavilo na papir bilježništvo Svete Rimske Crkve. Jesu li ona sačuvana u izvornom obliku, nama nije poznato. Ono što donosimo pružio je stari rukopisni kodeks samostana sv. Maksimina u Trieru; s time se slaže ono što u devetom čitanju današnjega oficija moli Rimska Crkva, te ono što su prenijeli Ferrari u djelu Catalogus SS. Italiae, Antun Gallonije u knjizi De Virginibus Romanis, Silvan Razzi u 1. svesku djela De feminis sanctitate illustribus, naš Ribadeneira u djelu Flos SS., Petar de Natalibus u 2. knjizi, pogl. 96, i drugi. Sažeto je to prikazao Galesini u Martirologiju: „U Rimu sv. Priske, djevice i mučenice. Ona je, rođena od oca konzulara, u svojoj trinaestoj godini optužena zbog kršćanske vjere te po zapovijedi cara Klaudija prisiljavana na štovanje idola, čemu se čvrstom dušom oduprla. Zbog toga je išamarana i bačena u tamnicu. Sutradan odatle izvedena, kako je ustrajala u istoj postojanosti vjere, bila je mučena bičevima i sramotno polivena vrelom mašću te ponovno bačena u zatvor. Tri dana poslije izložena lavu, nimalo ozlijeđena, zatvorena je u tamnicu, gdje je gotovo iscrpljena glađu tijekom gotovo tri dana obješena na mučilo. Zatim je rastrgana željeznim pandžama, potom bačena u vatru, odakle je čudesno Božjom pomoću sačuvana neozlijeđena. Naposljetku je izvan grada, odsijecanjem glave, palmu djevičanstva okrunila vijencem mučeništva.”

3 Uostalom, ova su djela posve nalik djelima sv. Martine i sv. Tacijane, kako smo upozorili i 12. siječnja, osim što se piše da su one podnijele smrt pod Aleksandrom, a Priska pod Klaudijem. Inače su nanesene jednake muke, odbijene jednakim čudesima, i uslijedila je jednaka propast tiranina. A to nije neuobičajeno ni drugdje, da je začetnik zločina đavao bezbožnicima podmetao iste vještine okrutnosti i smišljao ista oruđa boli. Niti svemoguća dobrota Božanstva nije mogla svojima, kako joj se svidjelo, donijeti iste i različite utjehe te podariti znamenja pobjede. Dakako, o Martini se posvuda spominju djela koja smo iznijeli (jer je ime Tacijane, ili Dacijane, manje slavno kod Latina), a o Priski Rimski i drugi brevijari te ostali pisci nabrajaju borbe istim redom i slijedom.

4 Neki joj pripisuju deset godina života, neki jedanaest, a većina trinaest. Pod kojim je Klaudijem ovjenčana (pod prvim, koji je vladao četvrti nakon Augusta, od 41. do 54. godine kršćanske ere, ili pod drugim, koji je vladao od 268. do 270. godine), manje je jasno. Gallonije i većina ostalih radije misle da je to bilo pod drugim: on je izvršio velik pokolj kršćana, kako će se reći 19. siječnja i drugdje. Oktavije Panciroli piše da je iste godine kad je sv. Petar pristao u Rim kao dvogodišnjakinja bila očišćena krštenjem, a pogubljena jedanaest godina poslije, kao prva među latinskim mučenicama.

5 Baronije u djelu Notationes ad Martyrologium Romanum ostaje neodlučan u mišljenju. Što se naime kaže da je ubijena treće godine Klaudijeve vladavine, to se bez sumnje odnosi na drugoga; jer niti je vjerojatno da su druge godine nakon dolaska sv. Petra u Grad, koja je bila treća godina Klaudija I., izdani proglasi, izvršeni pokolji i dogodila se tako čudesna obraćenja, a i Klaudije je vladao 14 godina, dok se ovdje pripovijeda da je nedugo nakon pogubljenja Priske preminuo i sam Klaudije koji ga je naredio. Drugi pak, premda je, kako piše Eutropije u 9. knjizi, umro unutar dvije godine vladavine, ipak je dotaknuo razdoblje triju godina ako ih računaš od kalenda siječnja; čini se naime da je proglašen carem oko 20. ožujka, dok je vojska opsjedala Aureola u Milanu, a to je u Rim javljeno 24. ožujka, kako je poznato iz Trebelija Poliona: bila je to 268. godina Kristova, za konzulata Ovinija Paterna po drugi put i Marinijana. Isti zatim Trebelije kaže: „Za konzulata Aticijana i Orfita božanska je naklonost pomogla Klaudijevim počecima.” Konzuli su bili Flavije Antiohijano, ili Aticijan, i Furije Orfit godine 270., kada je Klaudije poginuo. Tome u prilog ide i proročanstvo koje navodi isti Trebelije: „Kad se na Apeninima (drugi čitaju na Aponinu ili na Aponovu izvoru) raspitivao o sebi, dobio je ovakav odgovor:

6 ‘Dok ga treće ljeto ne vidi kako vlada Lacijem.’”

6 Nadalje, ako je Priska poginula potkraj vladavine Klaudija I., tko je bio onaj biskup grada Rima koji je pokopao njezino tijelo dok je apostol Petar još bio živ, ali u progonstvu? I smrt s neba koja je, kako se kaže, pogodila tiranina dok je Božanstvo osvećivalo ubojstvo Djevice također potvrđuje da se ona borila pod Klaudijem II., čiji kobni kraj poganski pisci spominju dvosmisleno, tako da možeš razumjeti kako oni namjerno prikrivaju božansku osvetu, kao često i drugdje. Aurelije Viktor kaže samo da je život darovao državi; Eutropije da je umro od bolesti; Trebelije da je pogođen bolešću napustio smrtnike i otišao na nebo blisko njegovim krepostima; Zosim da je, pošto je kuga počela bjesnjeti i među Rimljanima, kako mnogo drugih u vojsci umrlo, tako i Klaudije okončao život; a opet Trebelije: „I Deksip doduše ne kaže da je Klaudije ubijen, nego samo da je umro.” Ipak nije dodao da je umro od bolesti, tako da se čini da misli kako je to dvojbeno.

7 Ali više spomenika crkve sv. Priske, kako ili pod Klau- svjedoči Baronije, spominje da je ona trpjela za života apostola Petra, dijem starijim. pod Klaudijem starijim. „Što se doduše”, kaže on, „ne smije činiti nemogućim (samo ako se umjesto treće godine vrati trinaesta), budući da riječi Tacita u 15. knjizi djela Annales, kojima kaže: ‘I za trenutak potisnuto pogubno praznovjerje ponovno je izbijalo’, naizgled pokazuju da su prije prvoga progona, koji se dogodio pod Neronom, kršćani u Rimu često bili zlostavljani i suzbijani.” To kaže on, raspravljajući o progonu koji je tada protiv njih pokrenuo Neron. „Tako dakle nije nimalo čudno ako se kaže da je sv. Priska podnijela mučeništvo u posljednjim vremenima Klaudija starijega.” Tako Baronije. No čini se da Tacit na navedenom mjestu označava jedino to da je Poncije Pilat pogubljenjem Krista suzbio kršćansku vjeru, u čemu se ipak silno vara, jer se tada vjera počela najšire širiti. Ipak je sigurno da je Klaudije zlostavljao kršćane, jer ono što se u Dj 18, 2 kaže, da je Klaudije zapovjedio svim Židovima da napuste Rim, bilo je usmjereno ponajprije protiv kršćana, kako se zaključuje iz Svetonija u životopisu Klaudija, gdje u 25. poglavlju ovako piše: „Židove koji su na poticaj Krista neprestano dizali nemire protjerao je iz Rima.” Da je bjesnio i protiv drugih, makar i rimskoga roda, lako će naslutiti onaj tko se sjeti onoga što piše Aurelije Viktor: ne samo da je iz revnosti prema rimskim obredima suzbio po Galiji zloglasna praznovjerja druida, nego je njegova supruga Mesalina, uz muževljevo dopuštenje ili prisvojivši si neizmjernu slobodu, harala preljubima, ubojstvima i podvođenjem udanih žena i djevica; nimalo blaža nije bila ni Agripina; a oslobođenici, dokopavši se vrhovne vlasti, sve su okaljali bludom, progonstvom, pokoljem i proskripcijama: tako da se ne čini kako je kršćanska svetost i nevinost, osobito u uglednoj kući, mogla lako uživati mir pod vladarom odanim praznovjerjima i popustljivim prema svim sramotnim djelima.

8 Pa ipak, makar bila ubijena pod starijim Klaudijem, to nije ona Priska koju Pavao u poslanici Rimljanima u 16. poglavlju nalaže pozdraviti ovim riječima: „Pozdravite Prisku i Akvilu, suradnike moje u Kristu Isusu.” Jer je i ta poslanica napisana kad je Neron već upravljao carstvom, a u drugoj poslanici Timoteju, upućenoj iz Grada u Neronovo vrijeme, u 4. poglavlju šalje pozdrav istima kad su se vratili u Aziju i boravili u Efezu; a oni koji se spominju u Dj 18 kao prognanici iz Rima jesu Akvila, ili Akila, Židov podrijetlom iz Ponta, i Priscila, ili Priska, njegova žena, koji se štuju 8. srpnja.

Nobilissimæ Virginis Priscæ natalem XVIII Januarii celebrant vetera Martyrologia. Nam Beda vulgatus, Ado, Notkerus, Bellinus: Eodem die natalis S. Priscæ virginis et Martyris. Paria Usuardus, et plurima MSS. quorum alia Virginem tantum, alia solum Martyrem prædicant, ut vetus Romanum, et Rabanus quoque; ac Wandelbertus:

Quinta et dena simul Prisca pro Martyre gaudet. At MS. Rhinawiense: Romæ S. Priscæ. Romanum: Eodem die S. Priscæ Virginis Martyris, quæ sub Claudio Imperatore post multa tormenta martyrio coronata est. Consentiunt fere Canisius, Florarium, aliaque MS. Maurolycus quoque, et Felicius, qui ab aliis XVII Februarii coli testatur.

2 Acta ejus scribit Galesinius a S. R. E. Notariis commendata esse litteris. Ea an genuina extent, haud compertum est nobis. Quæ damus, exhibuit vetustus codex MS. monasterii S. Maximini Treviris; quibus congruant quæ in nona Lectione hodierni officii recitat Ecclesia Romana, quæ Ferrarius in Catalogo SS. Italiæ, Antonius Gallonius libro de Virginibus Romanis, Silvanus Razzius tom. 1, de feminis sanctitate illustribus, Ribadeneira noster in Flore SS. Petrus de Natalib. lib. 2, cap. 96, alique tradiderunt. Ea compendio perstrinxit Galesinius in Martyrologio: Romæ S. Priscæ Virginis et Martyris. Hæc patre Consulari nata, tertium et decimum annum agens, Christianæ fidei accusata, Claudii Imperatoris jussu ad idolorum cultum impellitur, cui obfirmato animo restitit: quamobrem colaphis cæsa, in carcerem conjicitur: postridie inde educta cum in eadem fidei constantia permaneret, verberibus excruciata, et ferventi adipe fœde delibuta, rursus in custodiam detruditur: triduo post leoni exposita, nullo modo læsa, in ergastulum includitur; ubi inedia tridui fere spatio pene confecta in equuleo suspenditur: tum unguibus ferreis excarnificata, post in ignem posita, inde admirabiliter Dei ope servatur incolumis. Postremo extra urbem, præciso capite, virginitatis palmam martyrii corona cumulavit.

3 Ceterum omnino consimilia sunt hæc SS. Martinæ et Tatianæ actis, uti et 12 Januarii monuimus, nisi quod illæ sub Alexandro, Prisca sub Claudio oppetisse mortem scribatur. Alioquin paria illata supplicia, paribus portentis depulsa; par secutum tyranni exitium. Nec id quidem non alibi usitatum, ut scelerum artifex diabolus eadem artes crudelitatis subministrarit impiis, eadem doloris machinatus sit instrumenta. Neque omnipotens benignitas Numinis non et eadem et diversa, ut libitum esset, potuit suis et solatia afferre, et victoriæ insignia largiri. Martinæ quidem certe quæ retulimus, ubique memorantur, gesta; (nam Tatianæ, sive Datianæ minus apud Latinos celebre nomen) Priscæ Romanum, aliaque Breviaria, et scriptores reliqui, eodem ordine successuque certamina recensent.

4 Ætatis ei annos alii decem, alii undecim, plerique tredecim tribuant. Sub utro coronata Claudio sit, (primone qui quartus ab Augusto imperavit, ab anno vulgari Christi 41, ad 54, an secundo, qui ab anno 268, ad 270,) minus liquet. Sub secundo Gallonius et ceteri plerique maliunt: multamque ille Christianorum cædem edidit, ut XIX Januarii et alibi dicetur, Octavius Pancirolus ipso anno quo Romam S. Petrus appulit bimulam lustratam esse baptismo, interemptam undecim post annis, primam Latinarum Martyrum scribit.

5 Baronius in Notat. ad Martyrol. Roman. sententiæ ambigius hæret. Quod enim anno tertio Claudii occisa dicitur, ad secundum haud dubie pertinet; neque enim anno altero post S. Petri in Urbem adventum, qui Claudii I, tertius fuit, verisimile est edicta, cædes, conversiones tammirabiles esse factas, et Claudius annos 14, imperavit, cum hic narretur paullo post Priscæ necem et ipse extinctus, qui eam conscivit, Claudius. Secundus vero, etsi, ut Eutropius lib. 9 scribit, intra biennium imperii interierit, trium tamen annorum, si eos a Kalendis Januariis auspicere, spatia attigit; nam circiter 20 Martii videtur Imperator factus esse, dum Aureolus Mediolani ab exercitu obsidetur, idque Romam IX Kal. Apriles nuntiatum est, ut ex Trebellio Pollione constat: is erat annus Christi 268. Ovinio Paterno II, et Mariniano Coss. Idem deinde Trebellius: Atticiano et Orphito Coss. auspicia Claudiana favor divinus adjuvit. Consules fuere Flavius Antiochianus, sive Atticianus et Furius Orfitus anno 270, quo Claudius periit. Eo facit, quod idem Trebellius recitat, oraculum: Cum in Apennino (alii Aponino legunt, vel Aponi fonte) de se consuleret, responsum hujusmodi accepit:

Tertia dum Latio regnantem viderit æstas.

6 Deinde si sub finem Claudii I, Prisca occubuit, quis ille Episcopus Urbis Romæ, a quo ejus conditum corpus, Petro Apostolo superstite, sed exulante? Quæ tyranno inflicta dicitur cælitus mors, ulciscente Numine cædem Virginis, ea quoque sub Claudio II, illam certasse fidem facit, cujus feralem obitum ambigue ethnici scriptores memorant, ut consulto dissimulari ab iis, ut sæpe alibi, divinam vindictam intelligas. Aurelius Victor solum vitam ait Reip. dono dedisse; Eutropius morbo interiisse; Trebellius affectum morbo mortales reliquisse, et familiare virtutibus suis petiisse cœlum; Zosimus, quod in Romanos quoque pestis sævire cœpisset, cum alios complures in exercitu mortuos esse, tum etiam Claudium vivendi finem fecisse, at rursum Trebellius: Et Dexippus quidem Claudium non dicit occisum, sed tantum mortuum. Nec tamen addidit morbo, ut dubium sentire videatur.

7 At complura ecclesiæ S. Priscæ monumenta, ut an sub Clau testatur Baronius, memorant eam vivente Apostolo Petro dio seniore, sub Claudio seniore passam esse. Quod quidem, inquit, haud impossibile videri debet, (modo pro tertio anno decimus tertius restituatur) quandoquidem ante primam, quæ sub Nerone facta est, persecutionem, sæpe vexatos atque repressos Romæ fuisse Christianos verba Taciti lib. 15, Annal. demonstrare videntur, quibus ait: Repressaque in præsens exitialis superstitio rursus erumpebat. Hæc ille, agens de persecutione in eos a Nerone tunc excitata. Sic igitur haud adeo mirandum, si ultimis Claudii senioris temporibus S. Prisca martyrium passa dicatur. Ista Baronius. At Tacitus loco citato, solum videtur per Pontium Pilatum repressam, Christi supplicio, religionem Christianorum significare: in quo tamen vehementer fallitur, non cæpit tunc fides latissime propagari. Vexatos tamen a Claudio Christianos certum est, cum quod Act. 18, 2 dicitur, præcepisse Claudium discedere omnes Judaëos a Roma, id præcipue in Christianos latum sit, ut ex Suctonio colligitur in Claudio ita scribente cap. 25. Judaëos impulsore Christo assidue tumultuantes Roma expulit. In alios quoque licet Romani generis sævisse facile conjicet, qui meminerit quod Aurelius Victor scribit, non modo compressas ab eo famosas per Galliam Druidarum superstitiones, Romanorum videlicet sacrorum studio; sed Messallinam conjugem permissa a viro, vel arrogata immensa quadam licentia, adulteriis, cædibus, nuptarum virginumque prostitutionibus grassatam; haud multo mitiorem fuisse Agrippinam; libertos vero potestatem nactos summam, stupris, exilio, cæde, proscriptionibus, omnia fœdasse: ut non facile Christianæ sanctitati et innocentiæ, præsertim illustri in domo, tranquillitas fuisse, superstitionibus dedito et flagitiis omnibus connivente Principe, videatur.

8 Neque tamen, ut sub seniore Claudio interfecta sit.

ea est Prisca, quam ep. ad Romanos salutari Paulus jubet cap. 16, his verbis: Salutate Priscam et Aquilam adjutores meos in Christo Jesu. Nam et illa Nerone imperium jam administrante scripta est epistola, et secunda ad Timotheum ex Urbe, Neronis temporibus, data, cap. 4, iisdem in Asiam reversis atque Ephesi commorantibus salutem impertitur; suntque qui Act. 18, memorantur Roma extorres, Aquila, sive Acylas Judæus, genere Ponticus, et Priscilla, sive Prisca, ejus uxor; qui 8 Julii coluntur.

§ II. Crkva sv. Priske, relikvije.

§ II. S. Priscæ ecclesia, reliquiæ.

Crkva sv. Priske u Rimu: Oktavije Panciroli piše da su Akvila Pontski i Priska imali kuću na Aventinu i da je ona posvećena u kršćansku crkvu. A sv. Pavao spominje njihovu kućnu crkvu kako u Rimu tako i u Efezu. U onu je rimsku papa sv. Eutihijan prenio tijelo djevice Priske s mjesta prvoga ukopa i mučeništva na Ostijskoj cesti, te je sama crkva otada nazvana imenom sv. Priske; poslije su u njoj, kako svjedoči isti Oktavije, stanovali grčki redovnici koje su s Istoka prognali carevi ikonoklasti. više puta obnavljana. 10 Tu crkvu spominje Anastazije Bibliotekar u životopisu Hadrijana I.: „Krov naposljetku naslovne crkve bl. Priske, koji se već spremao urušiti i bio u ruševinama, iznova je podigao, gdje je načinio i oltarnik od tkanine stauracin.” Napokon, u vrijeme pape Paskala II., nedugo nakon godine 1100., oratorij sv. Priske, trošan od starosti, bio je srušen i podignuta je nova crkva, kako ćemo niže reći prema Englezu Eadmeru. Poslije je Kalist III., koji je stolovao od 8. travnja 1455. do 6. kolovoza 1458., obnovio hram sv. Priske na Aventinu, kako pišu Platina i Bzovius. Napokon je Benedikt Giustiniani iz temelja obnovio pročelje iste bazilike, podigao ga više i u ljepšem obliku te proširio prostor. Obnovio je također konfesiju i kapelicu koja se nalazi pod njom, za čiji se oltar smatra da ga je posvetio apostol sv. Petar, gdje su bila položena i tijela sv. Akvile i Priscile te djevice Priske. Zatim je isti hram ukrasio pozlaćenim kasetiranim stropom. Tako Panciroli, 9. regija, 27. crkva. I Baronije svjedoči da se ondje kaže kako je oltar posvetio sv. Petar. Crkva sv. Priske ubraja se pak među najstarije naslovne crkve.

11 Panciroli pak svjedoči da se tijelo presvete Djevice čuva u istoj njezinoj bazilici, a dijelovi odjeće u Vatikanskoj crkvi sv. Petra i u crkvi sv. Lovre in Panisperna. No Eadmer u 4. knjizi djela Historia Novorum prenosi da je već davno u Galiju bila prenesena jedna kost iste junakinje: „U one dane”, kaže (naime dok je u Lyonu u Galiji bio u progonstvu sv. Anzelmo, za vladavine Henrika I. u Engleskoj, godine Kr 1103.), „pariški biskup Galo, dolazeći iz Rima k nama, donio je relikvije tijela blažene mučenice Priske koje su mu bile dane u Rimu, te mi je od njih u nazočnosti oca Anzelma dao malen djelić. Kako mi se taj djelić učinio posve malenim, kad sam zamolio biskupa da poveća dar, Anzelmo me obuzdao rekavši da je dovoljno ono što imam: ‘Budući da je’, reče, ‘ta kost od njezina tijela, dokle god joj bude nedostajala, neće imati svoju cjelovitost. Stoga, ako je dostojno sačuvaš i Gospođi kojoj pripada poslužiš u njoj s koliko god možeš pobožnosti, jednako će rado primiti prinos tvoje službe kao da služiš cijelomu njezinu tijelu.’ Pristao sam na tu riječ i ono što sam primio čuvam brižnom pažnjom.”

12 Isti Eadmer, ili Edmer, opširnije to pripovijeda u životopisu sv. Anzelma, koji ćemo donijeti 21. travnja: „U međuvremenu”, kaže, „dođe k nama pariški biskup Valon, muž veoma pobožan i od rane mladosti upućen u ustanove crkvenih običaja. On je bio poznat u Rimu i obavljao je službu apostolskoga poslanstva te je uživao prisno prijateljstvo oca Anzelma. Dolazeći dakle iz Rima k nama, nosio je sa sobom relikvije nekih svetaca koje je, kako smo pouzdano doznali, dobio na dar u Rimu. Razgovarajući tako s Anzelmom u mojoj nazočnosti, priopći mu koje je relikvije donio sa sobom iz Rima. Kad je ovaj na tome zahvalio Bogu, biskup izvadi iz posudice jednu kost, za koju je tvrdio da je od glave svete Božje mučenice Priske, te odmah dodajući kako ju je stekao, reče: ‘Bio sam u Rimu, i oratorij spomenute mučenice, u kojem je preblaženi prvak apostola Petar posvetio oltar, trošan od starosti bio je srušen, a tijelo mučenice, da bi bilo položeno u novoj crkvi, podignuto je u mojoj nazočnosti. Kako je dakle kardinal toga mjesta imao relikvije u svome pravu, a i sam mi je bio blizak prijatelj, ovu kost koju vidite, uzetu sa svetoga tijela, dao mi je u znak uzajamne ljubavi.’”

13 „Na tome je biskup završio. A ja, privučen ljubavlju prema tim relikvijama, počeh moliti biskupa da mi dade djelić od same kosti. I on reče: ‘Uzmi, i koliko od nje uspiješ odlomiti u prvom pokušaju, neka bude tvoje.’ Uzeh, i gle, mimo onoga čemu sam se nadao, na početku moga pokušaja u desnoj mi ruci ostade jedna čestica. A kako nisam mogao prikriti žalost u duši zbog njezine malenkosti i silno sam žudio da mi se dopusti još jednom odlomiti od nje, Anzelmo presiječe moju želju i reče: ‘Nemoj, nemoj; neka ti bude dovoljno ono što imaš. Uistinu ti naime kažem da za svo zlato koje postoji u Carigradu i s one ili s ove strane ne bi propustila sama Gospođa kojoj pripada da je zatraži za sebe na dan uskrsnuća svih. Stoga, ako joj iskažeš dužno poštovanje, jednako će biti dovoljno kao da ga iskazuješ cijelomu njezinu tijelu.’ Čuvši to, umirih se i od tada je sve do danas čuvam što sam doličnije mogao.” O toj me kosti nakon mnogo dana neki Petar, klinijevski redovnik, muž velikoga ugleda u svoje vrijeme, koji je bio komornik gospodina pape Urbana i Paskala, došavši k nama, zapitao što mislim. A on, kad je po mojem pripovijedanju doznao kako sam je stekao, prizna da je posve istinito ono što je biskup o tome rekao te ustvrdi da je bio nazočan kada je tu kost, uzetu s tijela mučenice, primio od kardinala.

14 Dio relikvija sv. Priske nekoć je bio donesen i u Chimay. Chimay je belgijski gradić u grofoviji Hainaut, plemenit naslovom kneževine. Ondje se nalazi zbor kanonika u bazilici posvećenoj sv. Monegundi, o kojoj ćemo raspravljati 2. srpnja: njezine se relikvije ondje običavaju čuvati u pozlaćenom srebrnom kovčežiću, a u drugome relikvije sv. Priske, djevice i mučenice, te ih dobri kanonici svaku zasebno nose u svečanoj procesiji. Obje su propale godine 1352., kad su Francuzi požarom opustošili gradić. Ipak se usred kora još i danas vidi ovaj natpis na francuskom jeziku, koji na latinskom glasi ovako: „Ovdje leži plemeniti muž Ivan, grof od Soissonsa, gospodar Chimaya, koji je tijelo sv. Priske donio iz Rima i umro godine 1282.” To otprilike pišu Miraeus u djelu Fasti Belgici i Molanus u djelu Natales SS. Belgii pod 2. srpnja. To navodi i Saussay 18. siječnja. Taj je Ivan bio treći toga imena grof od Soissonsa, drugi gospodar Chimaya, kojim se naslovom poslužio još za života oca Ivana Dobroga. Majka mu je bila Marija, rođena od Rogera, gospodara Toursa i Chimaya, i njegova baštinica. Ivan je oženio Margaretu od Montforta i s njom dobio Ivana IV. i Radulfa. Cijelo njihovo rodoslovlje izvodi André du Chesne u 4. knjizi djela Historia Castillonea, pogl. 3, gdje kaže da je Ivan umro oko godine 1284. iz rukopisa samostana sv. Maksimina.

Uhićenje sv. Priske, prvo ispitivanje protiv nje.

Za vladavine cara Klaudija, a nepoznate godine njegova carstva, izdao je on novu i najgoru zapovijed po cijelome svijetu, da kršćani ili prinesu žrtvu ili, ako ne prinesu žrtvu, budu predani smrti. Poslao je pak namjesnike i suce zadojene đavolskom zabludom. Zapovijed je naime bila izdana uz žestoku prijetnju, kako bi se uništilo bogoštovlje kršćana, pokazujući novu odredbu o žrtvama njihovim najopačnijim i okaljanim bogovima; car je zapovjedio da se ona izvršava te da oni koji pristanu žrtvovati budu udostojeni velike časti, a oni koji je prezru i ne htjednu žrtvovati budu mučeni okrutnim mukama. Za sve njih i one koji su to izvršavali car je Klaudije prinosio žrtve u Apolonovu hramu i zapovjedio uz velik strah da vojnici pohvataju one za koje se zna da drže kršćansku vjeru, muškarce i žene, kako bi slomljeni kaznama žrtvovali bogovima.

2 Tada bijahu zli ljudi koji su bili poslani da unište bogoštovlje kršćana: došavši u neku crkvu, ondje nađoše bl. Prisku kako moli. Bila je pak plemenita roda, otac joj je bio triputb konzul, veoma bogat. Ona je u jedanaestoj godini bila urešena dobrim djelima i milošću Božjom u vladanju. Carevi joj službenici rekoše: „Naš gospodar Klaudije zavolio te, da velikome bogu Apolonu dragovoljno prineseš žrtvu.” Blažena pak Priska radosne duše reče im: „Najprije ću ući u svetu opću Crkvu da se preporučim svome Gospodinu Isusu Kristu, pa ćemo tako s mirom poći. Treba naime za Krista i posramiti carstva nedostojnoga Klaudija i kao pobjednica stati pred našega Spasitelja Isusa Krista.” I ušavši u hram, dovrši svoju molitvu.

2 Kad je pak dovršila molitvu, požuri s njima k caru. Ušavši pak, službenici rekoše caru: „Ova pristaje na zapovijed tvoga carstva.” Čuvši to, car se silno obradova i zapovjedi da je uvedu u palaču. Kad je ušla u palaču, car reče:c „Velik si, bože Apolone, i slavan nad svim bogovima, koji si stvorio ovu djevicu slavnu rodom, lijepu licem, vedru duhom”, i govoreći to reče bl. Priski: „Odlučio sam naime da dođeš k meni kako bih učinio da se pokažeš gospodaricom moći moga carstva.” Na to bl. Priska reče: „Ja ću naime bez krvi prinositi žrtvu neokaljanome Bogu i Gospodinu svome Isusu Kristu.”

4 Čuvši pak to i ne razumijevajući što je rekla, car joj zapovjedi da uđe u Apolonov hram kako bi mu prinijela žrtvu. Svetica pak, kad joj bi zapovjeđeno da uđe, vedra lica reče caru: „Uđi ti i Apolonovi svećenici, pa neka vide kako svemogući Gospodin milostivo prima neokaljane žrtve svojih vjernika.” Car pak zapovjedi svima nazočnima da izbliza gledaju što ona čini. Blažena pak Priska reče: „Slava tebi, slavni Oče; tebe zazivam, tebe molim, sruši ovoga nepomičnoga i gluhoga idola: blato je naime i kalja sve koji se u nj uzdaju, nego ti, Bože, usliši mene grešnicu da spozna ovaj car kako ima ispraznu nadu u svoje idole, jer nijednoga drugog Boga ne smijemo klanjati osim tebe jedinoga.” I dok je ona to molila, odmah nasta velik potres, tako da se grad zatresao; i sruši se Apolon te se smrska, a na sličan način bi razoren četvrti dio hrama i zatrpa mnoštvo pogana zajedno sa svećenicima idola. Dok je naime trajao potres, prestrašeni car dade se u bijeg. Reče mu bl. Priska: „Care, stani i pomozi, jer je razbijen Apolon, i skupi njegove krhotine; povrh toga, dok su njegovi svećenici zatrpani njegovom ruševinom, neka sada dođe i pomogne im.”

3 A demon koji je prebivao u idolu povika snažnim glasom govoreći: „O djevice Prisko, službenice velikoga Boga koji je na nebesima, koja čuvaš njegove zapovijedi i ogolila si me od moga prebivališta! Prebivao sam naime u njemu šezdeset sedam godina, a pod carem Klaudijemd dvanaest godina. Mnogi su naime sveti mučenici prolazili, a mene nimalo nisu razotkrili; i imajući pod sobom devedeset tri najopakija duha, zapovijedao sam im i svaki mi je od njih svakodnevno prinosio po pedeset ljudskih duša. O care, tlačitelju kršćana, našao si svetu dušu po kojoj će tvoje carstvo sramotno završiti.” I dok je demon to snažnim glasom i naricanjem vikao i cvilio po zraku, kamo god je išao, vidjela se tama, te se svi koji su ga promatrali ispuniše sumnjom.

6 Car pak, ne shvaćajući da je idol smrskan božanskom milošću, zapovjedi da je udaraju po licu pljuskama. I dok su je dugo udarali, krvnici klonuše i vikahu govoreći: „Jao nama grešnicima! Uistinu se mi više mučimo nego ona, a ona ostajući neozlijeđena udara nas. Zaklinjemo te stoga, care, zapovjedi da je uklone od nas.” Car pak, silno razgnjevljen protiv njih, zapovjedi da još jače udaraju lice bl. Priske. Sveta pak Priska, pogledavši u nebo, reče: „Blagoslovljen si, Gospodine Isuse Kriste, jer daješ vječnu milost onima koji u te vjeruju.” I kad je izgovorila tu molitvu, okruži je sjajna svjetlost i dođe glas s neba govoreći: „Kćeri, pouzdaj se i ne boj se, jer ja sam Bog kojega štuješ i zazivaš: neću te ostaviti dovijeka.” Kad je to rečeno, car silno izbezumi.

a To je dodao neki prepisivač, ili zato što nije mogao odgonetnuti brojčane znakove, ili zato što nije mogao riješiti kronološku poteškoću koja mu se pojavila. Ako je sv. Priska podnijela mučeništvo pod Klaudijem starijim, dogodilo se to 34. godine Kristove, na izmaku 13. godine Klaudijeve; ako pak pod mlađim, 270. godine Kristove, 3. godine njegova carstva, kako donosi Petar de Natalibus u 2. knjizi, pogl. 96. B Nije li to možda Gaj Vibije Prisk, koji je 44. godine Kristove po drugi put bio konzul s Titom Statilijem Taurom? Ime se slaže, kao i vrijeme Klaudija starijega.c Bio je slavan hram Apolona Palatinskoga, koji je posvetio August, a postojala su i druga njegova svetišta u Gradu.
d Ovaj broj može odgovarati samo starijemu Klaudiju.

POGLAVLJE II.

Ponovljena ispitivanja, srušeni idoli.

Drugoga pak dana, sjedeći na sudačkoj stolici, reče: „Neka se uvede nepravedna Priska i čarobnica, da ponovno vidimo njezino čaranje.” Kad je ušla, reče joj car: „Pristani uz mene i prinesi žrtvu bogovima.” A ona odgovori: „Prestani, najzločestiji od ljudi i sine svoga oca đavla. Zar se ne stidiš što te pobjeđuje djevojka i što si sa mnom zgažen, kad me nikako ne možeš privoljeti da prinesem žrtvu idolima?” Tada razgnjevljeni car zapovjedi da je svuku i ponovno a išibaju. Sveta pak Priska činila se bijela poput snijega, a tijelo joj je toliko sjalo da je bljesak njezine svjetlosti zasljepljivao one koji su je gledali. Blažena pak Priska, dok su je šibali, govorila je Gospodinu: „Svojim sam glasom k Gospodinu zavapila i uslišao me u borbi moga mučeništva.” Čuvši je car kako to govori, silno razgnjevljen reče: „Misliš da ćeš me zavesti svojim čaranjima?” Bl. Priska reče caru: „Tvoj je otac Sotona prvak svih čaranja, koji ljubi bludnike i prigrljuje čarobnjake.” Car pak zapovjedi da je još više tuku batinama. Svetica pak, smiješeći se onomu koji joj je nanosio muke, reče: „O nepravedni i prokletstva dostojni, neprijatelju Božjega suda i istražitelju zala, zar ne osjećaš dobročinstva koja vječni Stvoritelj čini na meni, kao da si nerazuman?”

8 Limenije, carev rođak, reče mu: „Ova okaljana ne podnosi ove muke zbog slave kršćana i raspetoga, nego sjajeći poput sunčeve zrake misli da će tako sve postići. Neka tvoja vlast sada zapovjedi da je do sutra bace u tamnicu i operu vrelom rastopljenom mašću, pa ćemo tako okaljati njezin sjaj.” Car pak zapovjedi da je odmah pošalju u tamnicu do sutra. Dok su je odvodili u tamnicu, povika pred narodom snažnim glasom govoreći: „Zahvaljujem ti, Gospodine Isuse Kriste, i zaklinjem tvoju svetu milost, sačuvaj me, Gospodine, od najopakijega i okaljanoga Klaudija, jer tvoju dobrotu drži ni za što.” Cijelu je pak noć svetica u tamnici pjevala himne i slavila Boga. A čuli su se glasovi mnogih ljudi koji su s njom slavili Boga. Kad je pak svanulo jutro, zapovjedi svojima da je izvedu IZ RUKOPISA.

udaraju je plju- skama: okrijepljena je nebeskim glasom.

a ponovno je ši- baju, i to batina- ma: pjeva psalme u tam- nici: posjećuju je an- đeli i sve- ci.

130 o

S. Priscæ ecclesia Nomæ: Aquilæ Pontico ac Priscæ xdes fuisse in Aventino scribit Octavius Pancirolus, easque dedicatas in ecclesiam Christianorum. Et meminit S. Paulus domesticæ eorum ecclesiæ tam Romaæ quam Ephesi. In Romanam illam illatum est a S. Eutychiano Papa Priscæ Virginis corpus ex loco prioris sepulturæ ac martyrii, via Ostiensi; ipsaque xdes S. Priscæ nomine deinceps est appellata: inhabitata postmodum, ut idem Octavius auctor est, a monachis Græcis, quos ex Oriente fugarant Imperatores iconoclastæ. sæpius restaurata,

10 Hujus ecclesiæ meminit Anastasius Bibliothecarius in vita Adriani I. Tectum denique tituli B. Priscæ, quod jam casurum erat, et in ruinis positum, noviter fecit, ubi et vestem de stauracin fecit. Tandem Paschalis II, Papæ temporibus paullo post annum 1100, oratorium S. Priscæ vetustate consumptum, dirutum est, novaque condita ecclesia, ut infra ex Eadmero Anglo dicemus. Postea Callistus III, qui ab 8 April. an. 1455, ad 6 Aug. 1458 sedit, restituit S. Priscæ in Aventino templum; ut Platina et Bzøvius scribunt. Tandem Benedictus Justinianus ejusdem basilicæ frontem a solo restituit, altiusque et in nitidiorem sustulit formam, area dilatata. Confessionem quoque instauravit, et quod sub ea est sacellum, cujus ara ea esse existimatur, quam S. Petrus Apostolus dedicavit, ubi et SS. Aquilæ et Priscillæ, ac Priscæ Virginis condita fuere corpora. Aurato æinde laqueari eandem ornavit ædem. Ita Pancirolus reg. 9, eccles. 27. Testatur et Baronius isthic altare dici a S. Petro sacratum. Est vero inter antiquissimos Titulos, S. Priscæ Ecclesia.

11 Corpus autem sanctissimæ Virginis testatur Pancirolus in eadem ejus basilica asservari, partes vestimentorum in Vaticana S. Petri ecclesia et S. Laurentii in Panisperna. At pridem in Galliam delatum esse os unum ejusdem Heroidis tradit Eadmerus lib. 4, historiæ Novorum: In diebus illis, inquit (dum nimirum Lugduni in Gallia exularet S. Anselmus, Henrico I, in Anglia regnante, anno Chr. 1103.) Gualo Episcopus Parisiacensis de Roma veniens ad nos, reliquias corporis beatæ Martyris Priscæ sibi Romaæ datas attulit, et inde mihi in præsentia Patris Anselmi partem aliquantulam dedit. Quæ pars dum admodum parva mihi visa fuisset, rogantem me ut donum Antistes augeret, Anselmus compescuit dicens sufficere quod habebam: Cum enim, inquiens, os ipsum de corpore illius sit, donec eo caruerit, integritatem sui non habebit. Quapropter si illud digne servaveris, et Dominæ, cujus est, qua potes devotione in illo servieris, tam gratanter officii tui munus accipiet, quam si toti corpori ejus deservires. Adquievi dicto, et quod acceperam diligenti custodia servo.

12 Idem Eadmerus, sive Edmerus, fusius id narrat in vita S. Anselmi, quam 21 April. dabimus: Inter hæc, inquit, venit ad nos Walo Episcopus Parisiensis, vir bene religiosus, et Ecclesiasticarum consuetudinum institutionibus ab ineunte ætate imbutus. Hic Romae notus et Apostolicæ legationis ministerio functus, familiaritate Patris Anselmi potiebatur. Igitur iste a Roma ad nos veniens, quorumdam Sanctorum reliquias secum ferebat, quas, ut certo comperimus, sibi Romae datas habebat. Itaque cum Anselmo me præsente loquens, innotuit ei quid reliiquiarum a Roma secum detulerit. Ad quod cum ille Deo gratias ageret, Episcopus unum os, quod de capite sanctæ Martyris Dei Priscæ esse asserebat, e pyxide protulit, et id qualiter adeptus fuerit illico subinferens, ait: Romae eram, et oratorium nominatæ Martyris, in quo beatissimus Apostolorum Princeps Petrus altare sacravit, vetustate consumptum dirutum est, et corpus Martyris, in nova recondendum ecclesia, me adstante levatum est. Igitur cum loci ipsius Cardinalis reliquias in suo jure haberet, et ipse idem mihi familiaris existeret, os istud, quod videtis, de sacro corpore sumptum, mihi pro signo mutui amoris dedit.

13 Finierat Præsul in istis. Ast ego earumdem reliquiarum amore illectus, ut ex ipso osse mihi partem daret, deprecari Episcopum coepi. Et ille: Accipe, inquit, et quantum inde primo conatu frangere poteris, tuum sit. Accepi, et en, extra quam sperabam, in principio mei conatus una mihi particula in dextra manu remansit. Cumque de parvitate ipsius mœrorem animi dissimulare nequirem, et ut semel adhuc frangere inde mihi liceret, magnopere gestirem, rupit desiderium meum Anselmus, et ait: Noli, noli; quod habes sufficiat tibi. In veritate quippe dico tibi, quia pro toto auro, quod Constantinopoli et ultra citrave habetur, non omitteret Domina ipsa, cujus est, quin illud sibi vindicaret in die resurrectionis cunctorum. Quamobrem si debitam illi reverentiam exhibueris, æque sufficiet ac si toti corpori ejus exhiberes. Quod ego audiens adquievi, et quam decentius potui, ipsum ex hoc hucusque servavi. De quo osse post plures dies Petrus quidam monachus Cluniacensis, vir suo tempore magnaæ auctoritatis, qui Camerarius erat Domini Papæ Urbani atque Paschalis, ad nos veniens, a me percunctatus est, quid sentiret. At ille, ubi me referente accepit, qualiter id adeptus fuerim, vera omnino esse confessus est quæ Episcopus inde dixerat, seque præsentem fuisse asseruit, quando idem os a corpore Martyris sublatum a Cardinali susceperat.

14 Pars quoque S. Priscæ reliquiarum Chimacum olim allata. Est Chimacum Belgii oppidum in Comitatu Hannoniæ Principatus titulo nobile. Hic collegium est Canonicorum in basilica S. Monegundi sacra, de qua 2 Julii agemus: ejus isthic reliquiæ in loculo argenteo inaurato, in altero S. Priscæ Virginis ac Martyris asservari solent, et singulæ a bonis Canonicis in solenni supplicatione circumferri. Utræque anno 1352, Francis oppidum incendio vastantibus perierunt. In medio tamen chori hæc visitur etiamnum inscriptio verbis Gallicis, quæ Latine sic sonant: Hic jacet nobilis vir Joannes Comes Suessionensis, Dominus Chimaci, qui corpus S. Priscæ Roma attulit et anno 1282 obiit. Hæc fere Miræus in Fastis Belgicis, et Molanus in Natalib. SS. Belgii ad 2 Julii. Quæ et Saussaius 18 Januarii recitat. Joannes ille tertius ejus nominis Comes Suessionensis, Dominus Chimaci, qui corpus S. Priscæ Roma attulit et anno 1282 obiit. Hæc fere Miræus in Fastis Belgicis, et Molanus in Natalib. SS. Belgii ad 2 Julii. Quæ et Saussaius 18 Januarii recitat. Joannes ille tertius ejus nominis Comes Suessionensis fuit, secundus Chimaci Dominus, quem titulum, vivo Joanne Bono patre, usurpavit. Mater illi Maria fuit, Rogerio Turrium et Chimaci Domino nata, ejusque heres. Duxit Joannes Margaritam Montfortiam, ex enque Joannem IV, et Radulphum suscepit. Totam eorum genealogiam deducit Andreas du Chesne lib. 4, historiæ Castilloneæ cap. 3, ubi Joannem ait circiter an. 1284 obiisse. ex MS. monasterii S. Maximini.

S. Priscæ comprehensio, prima in eam quæstio.

Regnante Claudio Cæsare, a incerto anno imperii ejus, proposuit ipse præceptum novum et pessimum in toto mundo, utant sacrificent Christiani, aut si non sacrificaverint morti tradantur. Direxit vero Præsides et Judices imbutos diabolica seductione. Erat enim enim præceptum propositum per ferventem comminationem, quatenus dissiparetur Christianorum cultus, novam propositionem sacrificiorum nequissimorum ac pollutorum deorum suorum demonstrans; quam præcepit Imperator fieri, et consentientes immolare honoris magni effici dignos; contemptores vero et nolentes immolare tormentis crudelibus affligi. Horum vero omnium ac talia perficientium Claudius Imperator sacrificia exhibebat in templo Apollinis, et jussit cum magno terrore comprehendi a militibus eos qui religionem Christianam habere noscuntur, viros ac mulieres, ut poenis afflicti sacrificarent diis.

2 Tunc erant maligni viri, qui directi sunt ad dissipandum cultum Christianorum: venientes autem ad quamdam Ecclesiam, ibi invenerunt B. Priscam orantem. Erat autem genere nobilis, pater ejus terb Consul, dives nimis. Hæc in undecimo anno erat bonorum operum et gratia Dei moribus ornata. Ministri vero Imperatoris dicunt ad eam: Dominus noster Claudius adamavit te, quatenus magno Deo Apollini sacrificium sponte offeras. Beata vero Prisca læto animo dixit ad eos: Prius ingrediar sanctam universalem Ecclesiam, ut commendem me Domino meo Jesu Christo, et sic cum pace proficiscamur. Oportet enim pro Christo et confundere indignum imperio Claudium, et victricem Salvatori nostri Jesu Christo assistere. Et in templum ingressa complevit petitionem suam.

2 Expleta vero oratione properavit cum eis ad Imperatorem. Ingressi vero ministri dixerunt Imperatori: Hæc imperii tui jussioni consentiens est. Imperator audiens gavisus est valde, et jussit eam in Palatium duci. Ingressa ea in Palatium, Imperator ait:c Magnus es Deus Apollo, et super omnes Deos gloriosus, qui hanc virginem genere præclaram, vultu decoram, mente serenam composuisti, et hæc dicens ait ad B. Priscam: Te etenim ad me venire disposui, ut Imperii mei potentiæ faciam te Dominam demonstrari. Ad hæc B. Prisca ait: Ego enim immolabo sine sanguine immaculato Deo et Domino meo Jesu Christo.

4 Imperator autem audiens hæc, et non intelligens quæ dixerat, jussit eam in templum Apollinis ingredi ut immolaret ei. Sancta vero jussa introire, hilari vultu dixit Imperatori: Ingredere tu et sacerdotes Apollinis, et videant quomodo omnipotens Dominus immaculata fidelium suorum sacrificia placabiliter accipit. Imperator vero jussit omnes adstantes prope prospicere quæ ab ea fiebant. Beata vero Prisca dixit: Gloria tibi Pater gloriose; te invoco, te deprecor, præcipita hoc immobile surdumque idolum: lutum enim est et fedat omnes sapientes in se, sed tu Deus exaudi me peccatricem ut cognoscat Imperator iste, quod vanam spem habet in idolis suis, quia alium Deum non debemus adorare nisi te solum. Et hæc ea orante, statim terræ motus factus est magnus, ita ut civitas concuteretur; et corruit Apollo et comminutus est: simili modo quarta pars templi destructa est, et oppressit multitudinem pagnorum cum sacerdotibus idolorum. Etenim terræ motu mediante, pavefactus Imperator fugam arripuit. Ait ad eum B. Prisca: Imperator sta et adjuva, quia confractus est Apollo, et congrega fragmenta ejus, in super sacerdotibus ejus oppressis ejusdem ruina, nunc veniat et adjuvet eos.

3 Et dæmon, qui in idolo habitabat, clamavit voce magna dicens: O Virgo Prisca, magni Dei qui in coelis est ancilla, quæ præcepta ejus custodis, et me denudasti ab habitaculo meo! Habitavi enim in eo annis sexaginta septem, et sub Claudio Cæsare annisd duodecim. Multi enim sanctorum Martyrum proficiscentes me minime manifestaverunt; et habens sub me spiritus nequissimos nonaginta tres, præcipiebam eis, et offerebat mihi unusquisque eorum animas ho-
minum quotidie quinquaginta. O Imperator attritor Christianorum, invenisti animam sanctam, per quam imperium tuum cum turpitudine finiretur, et hæc cum magna voce et lamentatione dæmon per aera clamans et stridens, quocumque proficiscebatur, te nebræ videbantur; et omnes eum prospicientes dubitatione repleti sunt.
6 Imperator vero non intelligens quod per divinam gratiam idolum comminutum est, jussit alapis faciem ejus cædi. Et dum diu cæderetur, carnifices defecerunt, et clamabant dicentes: Væ nobis peccatoribus! vere nos magis cruciamur quam hæc, ipsa vero illæsa permanens nos cædit. Deprecamur ergo te, Imperator, jube eam a nobis tolli. Imperator autem valde iratus contra eos, præcepit nimis cædere faciem B. Priscæ. Sancta vero Prisca respiciens in coelum dixit: Benedictus es Domine Jesu Christe, quia æternam gratiam das iis qui in te credunt. Et cum hanc orationem dedisset, circumdedit eam lumen splendidum, et venit vox de coelo dicens: Filia confide, et nolli timere, ego enim sum quem adoras et invocas Deum: non te deseram in perpetuum. His dictis Imperator amens effectus est valde.
a Hoc librarius quispiam addidit, vel quia notas numerorum assequi non potuit, vel quia solvere obortam sibi difficultatem Chronologicam non potuit. Si passa est S. Prisca sub Claudio seniore, contigut id anno Christi 34, Claudii 13, exeunte: sin sub juniore, 270, Christi, ejus imperii 3, itaque habet Petrus de Natal. lib. 2, cap. 96. B An is fortassis C. Vibius Priscus, qui anno Christi 44, iterum Consul fuit cum T. Statilio Tauro? nomen congruit, tempusque Claudii senioris.c Celebre Apollinis Palatini templum fuit, ab Augusto dedicatum, cujus aliæ in Urbe ædes.
d Hic numerus non potest nisi seniori Claudio convenire.
CAPUT II.
Iteratæ quæstiones, eversa idola.
Alio vero die sedens pro tribunali, dixit: Introducatur injusta Prisca et incantatrix, quatenus iterum videamus ejus incantationem. Ingressa autem, ei dixit Imperator: Consenti mihi, et sacrifica diis. At illa respondit: Cessa hominum sceleratissime, et fili patris tui diaboli. Non erubescis a puella superari, et mecum conculcari, cum me minime poteris inclinare ad sacrificandum idolis? Tunc iratus Imperator jussit exspoliari eam, et iterum a cædi. Sancta autem Prisca videbatur candida sicut nix, cujus splendebat corpus in tantum, quod nitor claritatis ejus caligare faciebat respicientes in eam. Beata autem Prisca cum cæderetur dicebat ad Dominum: Voce mea ad Dominum clamavi, et exaudivit me in certamine passionis meæ. Imperator audiens eam ista dicentem valde iratus dixit: Tuis maleficiis seduci me putas? B. Prisca dixit Imperatori: Pater tuus Sathanas princeps est omnium maleficiorum, fornicatores diligens, et maleficos amplectens. Imperator autem jussit eam amplius fustibus cædi. Sancta vero supplicia sibi inferenti subridens dixit: O injuste et damnande, judicio Dei iminice, et scrutator malorum, non sentis beneficia quæ ab æterno conditore in me efficiuntur, quasi insipiens es?

8 Limenius consanguineus Imperatoris dixit ei: Hæc polluta non propter gloriam Christianorum, et crucifixi hæc supplicia sustinet; sed illa sicut radius solis fulgens, sic omnia se putat obtinere. Tua nunc potestas hanc in crastinum jubeat in carcerem retrudi, et pinguedine adipum fervide dissolvens lavari, et sic coinquinamus ejus claritatem. Jussit vero Imperator statim eam mitti in carcerem usque in crastinum. Dum deducta in carcerem fuisset exclamavit coram populo voce magna, dicens: Gratias ago tibi Domini Jesu Christe, et obsecro sanctam tuam gratiam, custodi me Domine a nequissimo et contaminato Claudio, quia tuam bonitatem pro nihilo reputat. Per totam autem noctem in carcere hymnos erat Sancta canens et glorificans Deum. Voces autem multorum virorum audiebantur glorificantium Deum cum ipsa. Mane autem facto jussit suis ejicere eam
EX MSS.
cæditur ala- pis:
voce cælesti corroboratur.
a
iterum cædi- tur,
etiam fusti- bus:
psallit in car- cere:
visitur ab An- gelis et San- ctis.
130 de

Mačevi, zvijeri i plamen svladani.

Spathæ, feræ, flamma superatæ.

iz tamnice, a prije toga da je namažu mašću i salom. Izlazeći pak iz palače, Limenije je osjetio ugodan miris i, ispunjen mirisom mnogih miomirisa, rekao svojim pratiteljima: „Osjećate li i vi ovaj snažan miris?” A oni rekoše: „Ovaj su miris bogovi stvorili za ljubljenu Prisku”, i svi su govorili da su joj se bogovi pokazali milostivima. Došavši pak do tamnice, nađoše blaženu Prisku kako sjedi na carskom prijestolju, a oko nje bijaše mnoštvo anđela čiji se sjaj nije mogao gledati. Ona je pak držala pločicu i čitala ovo: „Kako su veličanstvena djela tvoja, Gospodine! Sve si u mudrosti stvorio.” I uplašivši se, Limenije izađe odande, ode u palaču i navijesti caru velika čudesa Božja. Car zapovjedi da dođe u hram, prinese žrtvu i ostane na životu, ili, ako ne prinese žrtvu, da se preda zvijerima. Blažena pak Priska govoraše: „Putem zapovijedi tvojih trčah, nauči me opravdanjima svojim, i spoznat ću čudesa božanstva tvoga. Oslobodi me od muka ljudskih, da čuvam zapovijedi tvoje.” Dok je ona to govorila, odlučiše prevrnuti prijestolje, a muževi u bijelom koji su stajali oko nje nigdje se više nisu pojavili.

Ps 103. 6. 9 Car pak, ugledavši njezino lice vedrije nego što je prije bilo, reče joj: „Jesi li se urazumila i obratila da prineseš žrtvu dobrostivim bogovima?” Ona mu pak reče: „Care, moje je obraćenje ispunjeno, jer me ne nagovaraš da sudjelujem u tvojim prepirkama; oslobođena sam naime od tvojih ispraznosti i bezbožnosti najispraznijih zavođenja ovoga svijeta, primivši zapovijed od Gospodina Boga svoga. Meni je pak dobro prianjati uz Boga i u Gospodina Boga staviti nadu svoju, koji drži istinu, i ništa mi neće nedostajati, jer svemoguć je Bog moj. Zavođenje tvojih riječi mračne su strijele koje vode na strašan put. Mene pak raduje smrt svetaca koji su me okružili i sve održali, te svezali oca vašega đavla.” Svojom prisutnošću plaši demona. 10 Car pak razgnjevljen reče joj: „Nećeš umrijeti, Priska, nego uđi i prinesi žrtvu.” Priska reče: „Zapovijedaš li mi, care, da uđem u hram?” Na to car reče: „Uđi i prinesi žrtvu, da ne pogineš od zvijeri.” Sv. Priska reče: „Po milosti Boga moga koja se obilno daruje meni poniznoj u borbi, i na tvoju zapovijed, ući ću.” Demon pak koji je prebivao u idolu spoznade da je svetica došla pogubiti ga, te povika jakim glasom govoreći: „Jao meni, kamo da pobjegnem od duha tvoga, Bože nebeski? Oganj me progoni sa sva četiri ugla hrama.” Ušla je pak sv. Priska čineći znak križa u Kristovo ime, i pogledavši kip idola, reče caru: „Vidi obmanu, care: oči koje ne vide, uši koje ne čuju, ruke koje ne opipavaju, noge koje ne hodaju, lik lišen ukrasa isprazna izgleda. Hoćeš li dakle, care, da mu prinesem žrtvu?” Car pak obradovan reče: „Živjela bogovima, jer si pristala uz mene.” I približi se idolu blažena Priska i reče: „Tebi govorim koji prebivaš u ovom gluhom i nijemom idolu, izađi!” Rekavši to idolu, izli molitvu Gospodinu govoreći: „Kralju vječni Bože, koji si nebesa učvrstio i zemlju utemeljio, koji si vode stvorio, koji si zmaja satro, molim te, Gospodine, da me ne ostaviš, nego primi moju molbu i uništi ovaj idol rukom ljudskom načinjen, te učini da Klaudije, pun demonske obmane i svake zloće, spozna u različitim mukama da si ti blagoslovljen u vijeke. Amen.” I odmah nasta velika grmljavina, i pade oganj s neba, spali svećenike iz hrama, mnoštvo naroda pomrije, spali desni dio careva grimiza, a idol pretvori u pepeo. Blažena pak Priska reče: „Slava na visinama Bogu, i na zemlji mir ljudima dobre volje.” a Bičevima, kako tumači Petar de Natalibus.

I razgnjevljeni car, ne obazirući se na čudo niti na snagu nevidljivoga Boga, reče prefektu: „Uzmi ovu čarobnicu i oštrim željeznim kukama daj rastrgati cijelo njezino tijelo, da što prije ostavi svjetlo ovoga svijeta. Ja sam naime silno ispunjen žalošću i ne znam što da činim.” Prefekt je pak preuze, odmah pođe u pretorij i, sjevši na sudačku stolicu, zapovjedi da uvedu blaženu Prisku govoreći: „Neka uđe rušiteljica hrama, da vidim što hoće.” Blažena pak Priska uđe u pretorij smiješeći se. Prefekt pak reče: „Rugaš li mi se, nepravednice, jer ti je još dopušteno živjeti? Tako mi prečistoga sunca, dat ću baciti tvoju utrobu psima ako ne prineseš žrtvu bogovima, da vidim kakvu će ti utjehu pružiti tvoj Krist.” Sv. Priska reče: „O bezbožniče, zar da ti se ne rugam zbog moći tvoga cara, jer ga je djevojka pobijedila po Isusu Kristu, pa me ponovno predao tebi?” Prefekt reče: „On je gospodar i ima vlast, zato te predao meni da prineseš žrtvu ili pogineš u mukama.” Sv. Priska reče: „Ja ne prinosim žrtvu; izvrši kaznu koliku god hoćeš.” Tada prefekt zapovjedi da je rastegnu i mačevima sijeku njezine udove. Dok su je pak sjekli, vikala je govoreći: „Gospodine Isuse, pomozi mi, jer k tebi sam se utekla.”

12 Prefekt, izbezumljen, zapovjedi da je bace u tamnicu. Ona pak, stegnuvši svoje sveto tijelo i zaštitivši ga kosom svoje glave, brzo uđe u tamnicu. Prefekt pak, sjedeći na konju, ode do tamnice i nađe sveticu kako ponovno sjedi na uzvišenu mjestu, lica sjajna poput sunčeve zrake. Silno pak ožalošćen izađe, zatvori tamnicu, zapečati je svojim prstenom, ostavi oko pedeset stražara i ode caru. Blažena je pak Priska pjevala psalme i slavila Boga, i veliko je svjetlo bilo u onom boravištu. Kad je pak on ušao caru, nađe je u palači. Vidjevši ga, car se začudi i reče: „Zašto si došao ovamo?” On reče: „Kako mi je tvoje carstvo zapovjedilo da nepravednu Prisku još gore mučim, da je mačevima sijeku, željeznim noktima stružu i da pogine, ona niti je umrla niti je prinijela žrtvu. Evo, učinio sam što mi je zapovjeđeno; tvoje je pak da razmisliš što ćeš zapovjediti o njoj.” Car mu pak reče: „Očita je pouzdanost njezine sigurnosti koju ima po čaranjima. Neka se preda zvijerima da bude rastrgana i da rastrgana pogine.” Prefekt je šutio.

13 Kad je pak svanulo jutro, posla krvnike k njoj. Kad je ona ušla, prefekt reče: „Car ti je zapovjedio da prineseš žrtvu; ako pak ne prineseš žrtvu, bit ćeš predana zvijerima.” Blažena pak Priska, blistajući poput sunčeve zrake, reče: „Ja u ime Gospodina Isusa Krista, koji je trpio za nas koji u njega vjerujemo, ostajući u slavi, vjerujem da ću te pobijediti.” Čuvši to, prefekt se silno razgnjevi i reče caru: „Molim gospodara svoga da pođe sa mnom u amfiteatar.” Car odmah pođe s njim, i obojica učiniše da je bace među zvijeri. Blažena pak Priska reče: „Vidite i moju žrtvu.” Prefekt reče: „Vidi, care, ovu čarobnicu koja je smrvila naše bogove: neka je rastrgaju zvijeri.” Bio je pak ondje i drugi, silno strašan lav, koji je svakodnevno jeo a sedam ovaca. Taj nije jeo četiri dana kako bi proždro blaženu Prisku. Sjedeći pak, car, žalostan, zapovjedi da ona uđe. Kad je ušla, nasta velik zvuk s neba, tako da su se svi prestrašili, i reče joj car: „Vjeruj i složi se sa mnom; tako mi mojih bogova, silno te ljubim i otpuštam veliku srdžbu koja te okružila.” Blažena pak Priska, podigavši oči k nebu, reče: „Gospodine Isuse Kriste, koji si očitovao spoznaju svoga božanstva i okrunio svoje svece, sačuvaj me savršenom u ovoj borbi.” Caru pak reče: „O bijedniče, spoznaj da radije pristajem da me prožderu zvijeri kako bih zavrijedila vječni život koji je kod Krista, nego da, pristajući uz tvoju obmanu, upadnem u zamku vječne smrti.” Car pak zapovjedi da puste najkrvoločnijega lava kako bi je proždro. A lav je rikao u svojoj jazbini tako da je sve plašio. Onaj koji ga je hranio otvori lavu, i izašavši, lav riknu, potrča i dođe k svetici ne pokazujući strahote, nego ljubav; i prignuvši se, klanjao joj se i ljubio joj noge. Blažena pak Priska, moleći Boga, reče: „Gospodine, dopusti da budem dionica s njima dok sam u mučeničkoj borbi, sačuvaj moju dušu netaknutom i neozlijeđenom u svom milosrđu, Bože moj.” I rekavši to, reče caru: „Vidi, care, snagu muka i zvijeri koju si na mene doveo, jer je Krist, koji je stvorio nebo i zemlju i sve što je u njima, najslavniji pobjednik; njemu se naime sve pokorava voljom Očevom.” Car pak, vidjevši lava pitoma i kako iskazuje poštovanje ljubavi prema svetici, reče joj: „Ponizi samu sebe i priznaj bogove; oni su naime ti koji ti pomažu.” Blažena pak Priska reče: „Oni ne mogu pomoći sami sebi, kako će meni pomoći? U ime Gospodina moga Isusa Krista, po mojoj borbi i mučeništvu, svedeni su na ništa.” Car zapovjedi da lav uđe u svoju nastambu, ali prije nego što je ušao, nasrnu na jednoga careva rođaka i ubi ga. Tada razgnjevljeni car zapovjedi da sveticu ponovno bace u tamnicu. Potaknuta pak milošću Božjom, išla je govoreći: „Čuvaj me, Gospodine, od zamke koju mi postaviše i od sablazni onih koji čine bezakonje.”

14 Nakon tri pak dana zapovjedi car da se prinese žrtva u hramu i zapovjedi da dovedu sveticu, i dođe blažena Priska sjajna poput sunca. I reče joj car: „Vjeruj i prinesi žrtvu, i bit ćeš spašena.” Blažena djevica odgovori: „Ja prinosim žrtvu i vjerujem u Gospodina svoga Isusa Krista.” Tada razgnjevljeni car zapovjedi da je objese i stružu željeznim noktima. Dok su je pak rastezali, govorila je: „Razveselio si me, Gospodine, u volji svojoj, i u djelima ruku tvojih klicat ću. Sudovi su tvoji, Gospodine, istinsko vječno svjetlo”, jer su i urezi prodrli sve do njezinih kostiju. Dok je ona to govorila, odmah zabolješe ruke i kosti one koji su je mučili, te rekoše caru: „Molimo te, care, oslobodi nas od ovih muka. Anđeli nas naime Božji muče.”

13 Car pak zapovjedi da je predaju ognju i spale. Sluge pak učiniše što im bijaše zapovjeđeno od cara, zapališe velik oganj i baciše je u sredinu. Blažena pak Priska jakim glasom reče: „Gospodine, koji si s neba pogledao da vidiš ima li tko razuman ili tko traži Boga, pomozi meni, službenici svojoj.” Car je pak bio silno žalostan jer ga je pobjeđivala djevojka. I odmah nasta velika kiša i hučanje vjetra, i rasprši se veliki plamen te spali sve koji su stajali uokolo.

16 I razgnjevljeni car zapovjedi da joj obriju kosu s glave. Sluge učiniše što im je zapovjeđeno i obrijaše joj glavu. Ona reče: „Pisano je u Apostolu: Žena ako ima dugu kosu, to joj je na slavu. Ti si pak odrezao kosu moje glave koju mi je dao Bog. Neka Bog oduzme tvoje kraljevstvo od tebe.” Car pak zapovjedi da ona pođe u hram, zatvori vrata hrama, zapečati ih svojim prstenom i uđe u svoju palaču. Svetica je pak ostala slaveći Boga cijelu noć i dan. Car i svećenici svakoga su dana ulazili u hram, ali njoj nipošto nisu prilazili, jer su se čuli glasovi mnogih anđela. Car je pak govorio onima koji su bili s njim: „Velik je naš Bog kojega štujemo; okupio je sve bogove da pouče i učvrste Prisku.” Trećega pak dana zapovjedi da se prinesu bikovi na žrtvu. Svjetina pak, otvorivši vrata hrama, vidje blaženu Prisku kako sjedi na prijestolju, a s njom mnoštvo anđela čija se ljepota ne može opisati; vidješe pak da je njihov bog pao na zemlju i pretvorio se u prah. Zapanjeni car reče joj: „Gdje je naš Bog?” Sv. Priska reče: „Zar ne vidiš da se pretvorio u prah?” a Petar de Natalibus ima jednu ovcu.

de carcere, antea autem adipibus et pinguedinibus eam perungi. Procedens autem de palatio Limenius odoratus est odorem suavitatis, et aromatum multorum repletus dixit comitibus suis: Odoratis et vos odorem nimium? At illi dixerunt: Odorem hunc dii fecerunt pro dilecta Prisca, et omnes dicebant, quia dii propitii apparuerunt ei. Venientes vero ad carcerem invenerunt B. Priscam sedentem in sede imperiali; et multitudo Angelorum erat circa, eam quorum non erat considerare claritatem. Ipsa vero tenebat tabulam, et legebat hæc: Quam magnificata sunt opera tua Domine! omnia in sapientia fecisti. Et timens Limenius, egressus est inde, et ambulavit in palatium et annuntiavit Imperatori mirabilia Dei magna. Imperator jussit eam venire in templum et sacrificare et vivere; aut, si non sacrificaret, feris traderetur. Beata autem Prisca dicebat: Viam mandatorum tuorum cucurri, justificationes tuas doce me; et discam mirabilia Deitatis tuæ. Libera me a suppliciis hominum, ut custodiam mandata tua. Hæc autem ea dicente, decreverunt subvertere sedem; viri autem stantes erga eam in albis nusquam comparuerunt.

9 Imperator autem prospiciens vultum ejus alacriorem magis quam prius fuerat, dicit ad eam: Corripuisti temetipsam, et convertistite diis immolare benignis? Illa vero ad eum dixit: Imperator, mea conversio impleta est, quia me non suades in tuis controversiis adesse; liberata enim sum a vanitatibus tuis et impietatibus vanissimarum seductionum hujus seculi, præceptum accipiens a Domino Deo meo. Mihi autem adhærere Deo bonum est, et ponere in Domino Deo spem meam, qui veritatem continet, et nihil mihi deerit, quia omnipotens est Deus meus. Seductio sermonum tuorum jacula tenebrosa sunt, dirigentia in viam tetram. Me autem lætificat mors Sanctorum, qui me circumdederunt et omnia continuerunt, et obligaverunt patrem vestrum diabolum. præsentia sua terret damno-nem.

10 Imperator vero iratus dixit ad eam: Non moreris Prisca, sed ingressa sacrifica. Prisca dixit; Jubes me Imperator ingredi in templum? Ad hæc Imperator dixit: Ingredere, et sacrifica, ut non a feris pereas. S. Prisca dixit: Dei mei gratia largiente certanti mihi humili, et te jubente ingrediar. Cognovit vero daemon qui habitabat in idolo quia venit Sancta perdere eum, et clamavit voce magna, dicens: Væ mihi, quo fugiam a spiritu tuo, Deus coëli? Ignis me prosequitur a quatuor angulis templi. Ingressa est autem S. Prisca faciens crucem in Christi nomine, et respiciens statuam idoli, dixit Imperatori: Vide seductionem Imperator, oculos non videntes, aures non audientes, manus non palpantes, pedes non ambulantes, vana specie effigiem deornatam: vis ergo, Imperator, ut sacrificem ei? Imperator vero lætus effectus dixit: Vivas diis, quia consensisti mihi, et appropinquavit ad idolum B. Prisca, et dixit: Tibi dico qui habitas in hoc idolo surdo et muto, egredere. Hæc dicens ad idolum, orationem fudit ad Dominum, dicens: Rex æterne Deus, qui cœlos stabilisti, et terram fundasti, qui aquas condidisti, qui draconem contrivisti; te deprecor, Domine, ut non me deseras; sed suscipe deprecationem meam, et idolum hoc manu hominis factum destrue, et seductionem daemonis et omnis malitiæ plenum Claudium in diversis suppliciis cognoscere facias, quia tu es benedictus in saecula, Amen. Et mox tonitruum magnum factum est, et cecidit ignis de cœlo, et combussit sacerdotes de templo, et multitudo populi mortua est, et Imperatoris partem dexteram purpuræ combussit, et idolum in favillam redegit. Beata vero Prisca dixit: Gloria in excelsis Deo, et in terra pax hominibus bonæ voluntatis. a Flagellis, ut explicat. Pet. de Natal.

Et iratus Imperator non considerans miraculum, neque virtutem invisibilis Dei, dixit ad Præfectum: Accipe hanc magam et de acutis uncinis ferreis totum ejus corpus facias dissipari, quatenus lucem citius sæculi istius derelinquat. Ego enim valde mœrore sum plenus, et quid faciam nescio. Præfectus autem suscipiens eam, mox ambulavit in prætorium et sedens pro tribunali præcepit introduci B. Priscam, dicens: Ingrediatur destructrix templi, et videam quid velit. Beata autem Prisca ingressa est in prætorium subridens. Præfectus autem dixit: Irrides me injusta quia adhuc permissa es vivere? Per solem mundissimum, faciam interiora tua projici canibus, si non sacrificaveris diis, ut videam quale solamen adhibebit tibi Christus tuus. B. Prisca dixit: O impie, non habeo irridere te de potentia Imperatoris tui, quia victus est a puella per Jesum Christum, et iterum me tibi tradidit? Præfectus dixit: Dominus est, et potestatem habens ideo tradidit te mihi, ut sacrifices, aut pœnis intereas. B. Prisca dixit: Ego non sacrifico; exerce pœnam, quantam vis. Tunc jussit Præfectus extendi eam, et cum spathis incidi membra ejus. Cum autem incideretur, clamavit dicens: Domine Jesu adjuva me, quia ad te confugi.

12 Præfectus amens effectus, jussit eam in carcerem miti. Ipsa autem constringens sanctum suum corpus, et capillis capitis sui muniens, citius ingressa est in carcerem. Præfectus autem in equo sedens profectus est ad carcerem, et invenit Sanctam iterum in se de sublimi sedentem et splendida facie sicut radium solis. Multum vero afflictus egressus est, et clausit carcerem et signavit annulo suo, et custodes fere quinquaginta dereliquit, et ambulavit ad Imperatorem. Erat autem B. Prisca psallens et glorificans Deum, et lumen magnum erat in habitaculo illo. Ingresso autem eo ad Imperatorem, invenit eam in palatio. Quem Imperator videns admiratus dixit: Quid huc venisti: Qui dixit: Sicut me jussit imperium tuum injustam Priscam pejus affligere, spathis incidendam ac ungulis radendam atque perituram; et nec mortua est, nec sacrificavit. Ecce quæ præcepta sunt mihi, feci; tuum est vero cogitare quid jubeas de ea. Imperator autem dixit ei: Patet fiducia securitatis ejus, quam habet per incantationes. Feris tradatur, ut discerpatur, et discerpta intereat. Præfectus tacuit.

13 Mane autem facto direxit carnifices ad eam. Ingressa autem ea, Præfectus dixit: Imperator jussit te sacrificare; si vero non sacrificaveris, feris te tradendam. Beata autem Prisca effulgens sicut radius solis, dixit: Ego in nomine Domini Jesu Christi, qui passus est pro nobis in eum credentibus in gloria permanens, credo vincere te. Hæc audiens Præfectus nimis iratus dixit Imperatori: Obsecro Dominum meum ut veniat mecum in amphitheatrum. Imperator vero protinus ambulavit cum ipso; et fecerunt eam utrique inter feras jactari. Beata autem Prisca dixit: Videte et meum sacrificium. Præfectus dixit: Vide Imperator istam magam, quæ deos nostros comminuit: discerpatur a feris. Erat autem et alius leo immanissimus, qui quotidie comedebat a septem oves. Hic non comederat per dies quatuor, ut devoraret B. Priscam. Sedens autem Imperator et tristis existens, præcepit eam introire. Ingressa autem, sonus magnus factus est de cœlo, ita ut omnes paverent, et dixit ei Imperator: Crede et consenti mihi; per deos meos valde te diligo, dissolvens magnam iram quæ circumdedit te. Beata autem Prisca elevans oculos in cœlum dixit: Domine Jesu Christe, qui cognitionem deitatis tuæ manifestati, et Sanctos tuos coronasti, perfectam me in hoc certamine custodi. Ad Imperatorem autem dixit: O miser, cognosce quia magis consentio me a feris devorari, ut æternam vitam, quæ apud Christum est, merear, quam tuæ seductioni consentiens in laqueum incidam mortis æternæ. Imperator autem ferocissimum leonem jussit absolvi, ut eam devoraret. Et erat leo rugiens in cubili suo, ut omnes terreret. Ille qui eum nutriebat aperuit leoni, et egressus leo rugiit cursum arripiens, et ambulavit ad Sanctam, non terrorem ostendens, sed dilectionem; et inclinans se adorabat, osculabatur pedes ejus. Beata autem Prisca deprecans Deum dixit: Domine permittas cum eis communicare in peenali agone me existente, integram et sospitem conserves animam meam, in tua misericordia Deus meus, et hæc dicens ait Imperatori: Vide Imperator, quam mihi intulisti peñarum et ferarum virtutem, quia Christus, qui fecit cœlum et terram et omnia quæ in eis sunt, victoriosissimus est, ipsi enim subjiciuntur omnia, voluntate Patris. Imperator autem videns leonem mansuetum, et reverentiam amoris erga Sanctam facientem, dixit ad eam: Humilia temetipsam, et confitere diis; ipsi enim sunt qui te adjuvant. Beata vero Prisca dixit: Illi non possunt adjuvare seipsos, quomodo me adjuvant? In nomine Domini mei Jesu Christi per agonem meum et martyrium ad nihilum redacti sunt. Imperator jussit leonem ingredi in cubiculum suum, sed antequam ingrederetur impetum fecit in unum consanguineum Imperatoris, et interfecit eum. Tunc Imperator iratus jussit Sanctam in carcerem retrudi. Impulsa autem gratia Dei ambulavit dicens: Custodi me Domine a laqueo, quem statuerunt mihi, et a scandalis operantium iniquitatem.

14 Post tres vero dies jussit Imperator sacrificium facere in templum, et jussit adduci Sanctam, et venit B. Prisca splendida sicut sol. Dixitque ad eam Imperator: Crede et sacrifica, et salva eris. Beata Virgo respondit: Ego sacrifico, et credo in Domino meo Jesu Christo. Tunc Imperator iratus præcepit eam suspendi, etungulis radi. Attracta vero dicebat: Lætificasti me Domine in voluntate tua, et in opera manuum tuarum exultabo. Judicia tua, Domine, lumen verum æternum: quia et ingressæ sunt incisiones usque ad ossa ejus. Hæc autem ea dicente, statim indoluerunt brachia et ossa eorum qui eam cruciabant; et dixerunt ad Imperatorem: Precamur te Imperator, libera nos de peñis istis. Angeli enim Dei cruciant nos.

13 Imperator vero præcepit eam igni tradi et consumi. Ministri vero faciebant quæ jussa sibi fuerant ab Imperatore, et incendebant ignem copiosum, et jactaverunt eam in medium. Beata vero Prisca voce magna dixit: Domine qui de cœlo prospexisti, ut videas si est intelligens aut requirens Deum adjuva me ancillam tuam. Imperator autem valde tristis erat, quia vincebatur a puella. Et mox pluvia facta est magna, et sonitus venti, et dispersa est magna flamma, et incendit qui circumstabant omnes.

16 Et iratus Imperator præcepit comam capitis ejus radi. Fecerunt ministri quæ eis præcepta sunt, et raserunt caput ejus. Illa dixit: Scriptum est in Apostolo: Mulier si habuerit comam, gloria ejus est. Tu autem comam capitis mei, quam dedit mihi Deus, amputasti. Auferat Deus regnum tuum a te. Imperator vero jussit eam ambulare in templum, et clausit januam templi, et annulo suo signavit, et ingressus est palatium suum. Sancta vero mansit glorificans Deum per totam noctem et diem. Imperator et sacerdotes omni die ingrediebantur in templum; et minime ingrediebantur ad illam, quia audiebantur voces Angelorum multorum. Imperator autem dicebat ad eos qui cum ipso erant: Magnus est Deus noster, quem colimus; omnes deos congregavit ut instruant et muniant Priscam. Die autem tertia, fieri præcepit immolationem taurorum. Turbæ autem aperientes portam templi, viderunt B. Priscam sedentem in sede, et cum ea existentem cœtum Angelorum, quorum pulchritudo enarrari non potest, viderunt autem Deum illorum in terram cecidisse et in pulverem redactum esse. Stupefactus autem Imperator dixit ad eam: Ubi est Deus noster? S. Prisca dixit: Et non vides, quia in pulverem redactus est? a Pel. de Nat. ovem unicam habet.

Smrt, pokop, prijenos.

Cædes, sepultura, translatio.

Car, na to silno razgnjevljen, zapovjedi da je izvedu izvan grada i mačem joj odrube glavu. Sveta pak Priska mučenica, radujući se na izlasku iz ovoga tegobnog svijeta, pomoli se govoreći: „Gospodine Isuse Kriste, osloboditelju svih, tebe hvalim i klanjam ti se, tebe molim i zaklinjem, koji si me oslobodio od mnogih zala koja su mi bila pokazana; spasi me, Gospodine Isuse Kriste, kod kojega nema pristranosti, zapovjedi da ja, savršena u ispovijedanju tvoga imena, budem primljena u tvoju slavu, kako bih sjajno umakla zlu kojim sam okružena. Uzvrati pak opakom Klaudiju kako je postupao prema meni, službenici tvojoj.” I rekavši to, reče krvnicima: „Izvršite što vam je zapovjeđeno u onome zbog čega ste poslani.” I dovrši život blažena Priska od mača, i nasta glas s neba koji reče: „Budući da si se borila za moje ime, Priska, uđi u kraljevstvo nebesko sa svim svetima.” I kad se začuo taj glas, krvnici padoše ničice na svoja lica i umriješe.

Imperator ad hæc nimis iratus jussit duci eam foras civitatem, et gladio caput ejus amputari. Sancta autem Prisca Martyr gaudens in exitu laboriosi hujus seculi oravit, dicens: Domine Jesu Christe liberator omnium, te laudo et adoro, te deprecor, et tibi supplico, qui liberasti me de multis malis quæ mihi ostensa sunt, salva me Domine Jesu Christe, apud quem non est personarum acceptio, perfectam me in tui nominis confessione jube suscipi in tuam gloriam, ut splendide effugiam malum quo circumdata sum. Redde vero maligno Claudio, sicut operatus est in me ancillam tuam. Et hæc dicens dixit carnificibus: In quo directi estis complete jussa vobis, et finivit vitam B. Prisca per gladium, et vox de cœlo facta est dicens: Quia certasti pro nomine meo Prisca, ingredere in regnum cœlorum cum omnibus Sanctis. Et facta hac voce carnifices ceciderunt in facies suas et mortui sunt.

18 Tada bi javljeno a biskupu grada Rima po nekom kršćaninu, ondje gdje je sjedio skriven, kako su i na koji način sv. Prisku iznijeli izvan Rima, Ostijskom cestom otprilike na desetom milju od grada, i ondje joj odrubili glavu te je tako ostavili. Tada biskup, kad je to čuo, pođe s onim koji mu je to javio, i ondje je nađoše kako leži, a jedan orao sjedi kod njezine glave, a drugi kod nogu, čuvajući njezino tijelo da ga zvijeri ne dotaknu. Glava se pak, svijetla i sjajna lica, nasmiješila u Duhu Svetome. Sam biskup i onaj koji je s njim došao iskopaše joj grob i ondje je pokopaše.

18 Tunc nuntiatum est a Episcopo urbis Romæ per quemdam Christianum, ubi sedebat absconsus, quomodo vel qualiter S. Priscam foris Romam deportaverunt, via Ostiensi miliario ab urbe plus minus decimo, et ubi eam decollaverunt, et sic dimiserunt eam. Tunc Episcopus hoc cum audivit ambulavit cum ipso qui ei nuntiaverat, et ibi eam invenerunt jacentem, et unam quidem aquilam sedentem ad caput ejus et aliam sedentem ad pedes custodientem corpus ejus, ne a feris tangeretur. Caput vero lucidum splendida facie risit in spiritu sancto. Episcopus ipse, et qui cum eo venerat foderunt sepulchrum ejus et ibi eam sepelierunt.

19 Čuvši to, car je istoga dana bio pogođen boli u srcu, te je poput bijesna psa grizao vlastito meso i jecajući i dršćući govorio: „Smiluj mi se, Bože kršćana. Znam da sam prekršio tvoje zapovijedi, Kriste, i hulio na tebe, progonio sam tvoje ime i nezahvalno sagriješio protiv tvoje službenice. Pravedno me mučiš; kako sam činio, uzvratio si mi.” Izdisao je u velikim mukama, sav rastrgan i izranjavan, i nasta glas s neba: „Uđi, care, u peć paklenu, idi u tamu vanjsku, jer su ti pripravljena mračna mjesta muka za koja si rođen.” Nasta pak velik potres, i povjerovaše istoga dana od onih koji bijahu u gradu Rimu, zbog glasa koji se začuo s neba, više od pet tisuća ljudi, osim djece i žena. Dovršeno je pak mučeništvo sv. Priske mjeseca siječnja dana osamnaestoga.

19 Hoc autem audiens Imperator, percussus est dolore cordis eadem die, et sicut rabidus canis carnes suas comedebat, et gemens et tremens djcebat: Miserere mei Deus Christianorum. Scio quia transgressus sum præcepta tua Christe et blasphemavi te, nomen tuum persecutus sum, et in tuam ancillam ingratus peccavi. Juste a te crurior; tu sicut feci retribuisti mihi. Exspiravit cum supplicio multum discerptus et dilaniatus, et vox de cœlo facta est: Ingredere Imperator in clibanum gehennæ, vade in tenebras exteriores, tibi enim præparata sunt tenebrosa peñarum loca, ad quæ natus es. Factus est autem terra motus magnus, et crediderunt in eadem die de iis, qui erant in urbe Roma, pro voce quæ facta est de cœlo, numero plusquam quinque millia, exceptis parvulis et mulieribus. Completum est autem martyrium S. Priscæ mense Januario die octava decima.

20 Nakon ne mnogo vremena sagradiše ondje vjernici Kristovi crkvu i ondje služahu Gospodinu danju i noću. Ležalo je pak ondje njezino časno tijelo sve do vremenab... cara, i tako po milosti Kristovoj bi objavljeno presvetom i prečasnom predstojniku Apostolske Stolice grada Rima Eutihijanu; i on sazva zbor s klericima i vjernim laicima, te dade pripraviti sarkofag čudesne ljepote. I tako sam pođe sa svim rimskim klerom, i ondje gdje je bila objavljena, ukaza se, te iskopaše i ondje je nađoše. I tako, ljubeći je s velikom pobožnošću i štovanjem, podigoše preblaženo i presveto tijelo blažene Priske djevice i mučenice, i odnesoše je u grad Rim s himnima i duhovnim pjesmama, pokraj Rimskoga luka u crkvu svetih mučenika Akvile i Priske, i ondje položiše njezino presveto tijelo, hvaleći i slaveći svemogućega Boga koji je na nebesima, komu je čast i slava s Bogom Ocem u jedinstvu Duha Svetoga u vijeke vjekova. Amen.

20 Post non multum vero tempus, fabricaverunt ibi ecclesiam fideles Christi, et ibi servierunt Domino die noctuque. Jacuit autem ibidem venerabile ejus corpus usque ad tempusb.... Imperatoris, et sic per gratiam Christi revelatum est sanctissimo et revelatum est sanctissimo et reverendissimo Præsuli Sedis Apostolicæ Urbis Romæ Eutychiano, et fecit conventum cum Clericis, et fidelibus laicis, et fecit præparari sarcophagum miræ pulchritudinis; et sic ipse ambulavit cum omni clero Romano, et ibi ubi erat revelata apparuit, et foderunt, et ibi eam invenerunt; et sic diligentes cum magna devotione, et veneratione levaverunt beatissimum et sanctissimum corpus B. Priscæ Virginis et Martyris, et deduxerunt ipsam ad urbem Romam cum hymnis et canticis spiritualibus, juxta Arcum Romanum in ecclesia sanctorum sanctorum Martyrum Aquilæ et Priscæ, ibique posuerunt sanctissimum corpus ejus, laudantes et glorificantes omnipotentem Deum qui est in cælis, cui est honor et gloria cum Deo Patre in unitate Spiritus sancti in secula seculorum. Amen.

a Ili netko koga je sv. Petar ostavio u Rimu kad je sam bio protjeran u progonstvo; ili ako se dogodilo za Klaudija Mlađega, sv. Feliks.
b Rukopis je imao: Antonija, možda pak sve do konzulata cara Aurelijana III. i Avonija Marcelina? Te godine (koja bijaše 275. Kristova), kaže se da je papom postao sv. Eutihijan, što ćemo ispitati 8. prosinca.

a Vel quispiam a S. Petro Romæ relictus, cum ipse in exilium pelleretur; vel si sub Claudio juniore contigit, S. Felix.
b MS. habebat. Antonii, an forte usque ad consulatum Aureliani Imp. III. et Avonii Marcellini? eo anno (qui erat Christi 275), factus dicitur Pontifex S. Eutychianus, quod examinabimus 8 Decemb.

Izvornik: Acta Sanctorum. Ianuarius, tomus II, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 22. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.

18. siječnja Kalendar godine