§ I. Rođendan za nebo sv. Priske, djela, dob.
Rođendan za nebo najplemenitije djevice Priske 18. siječnja slave stari martirologiji. Naime, pučki Beda, Adon, Notker, Bellin imaju: „Istoga dana rođendan za nebo sv. Priske, djevice i mučenice.” Slično Usuard i vrlo mnogi rukopisi, od kojih je jedni slave samo kao djevicu, drugi samo kao mučenicu, kao stari Rimski, a također i Raban; te Wandelbert:
„Petnaestoga dana ujedno se Priska kao mučenica raduje.” A rukopis iz Rheinaua ima: „U Rimu sv. Priske.” Rimski pak: „Istoga dana sv. Priske, djevice i mučenice, koja je pod carem Klaudijem nakon mnogih muka ovjenčana mučeništvom.” Gotovo se slažu Kanizije, Florarium i drugi rukopisi, također Maurolico i Felicije, koji svjedoči da je drugi štuju 17. veljače.
2 Njezina je djela, piše Galesini, stavilo na papir bilježništvo Svete Rimske Crkve. Jesu li ona sačuvana u izvornom obliku, nama nije poznato. Ono što donosimo pružio je stari rukopisni kodeks samostana sv. Maksimina u Trieru; s time se slaže ono što u devetom čitanju današnjega oficija moli Rimska Crkva, te ono što su prenijeli Ferrari u djelu Catalogus SS. Italiae, Antun Gallonije u knjizi De Virginibus Romanis, Silvan Razzi u 1. svesku djela De feminis sanctitate illustribus, naš Ribadeneira u djelu Flos SS., Petar de Natalibus u 2. knjizi, pogl. 96, i drugi. Sažeto je to prikazao Galesini u Martirologiju: „U Rimu sv. Priske, djevice i mučenice. Ona je, rođena od oca konzulara, u svojoj trinaestoj godini optužena zbog kršćanske vjere te po zapovijedi cara Klaudija prisiljavana na štovanje idola, čemu se čvrstom dušom oduprla. Zbog toga je išamarana i bačena u tamnicu. Sutradan odatle izvedena, kako je ustrajala u istoj postojanosti vjere, bila je mučena bičevima i sramotno polivena vrelom mašću te ponovno bačena u zatvor. Tri dana poslije izložena lavu, nimalo ozlijeđena, zatvorena je u tamnicu, gdje je gotovo iscrpljena glađu tijekom gotovo tri dana obješena na mučilo. Zatim je rastrgana željeznim pandžama, potom bačena u vatru, odakle je čudesno Božjom pomoću sačuvana neozlijeđena. Naposljetku je izvan grada, odsijecanjem glave, palmu djevičanstva okrunila vijencem mučeništva.”
3 Uostalom, ova su djela posve nalik djelima sv. Martine i sv. Tacijane, kako smo upozorili i 12. siječnja, osim što se piše da su one podnijele smrt pod Aleksandrom, a Priska pod Klaudijem. Inače su nanesene jednake muke, odbijene jednakim čudesima, i uslijedila je jednaka propast tiranina. A to nije neuobičajeno ni drugdje, da je začetnik zločina đavao bezbožnicima podmetao iste vještine okrutnosti i smišljao ista oruđa boli. Niti svemoguća dobrota Božanstva nije mogla svojima, kako joj se svidjelo, donijeti iste i različite utjehe te podariti znamenja pobjede. Dakako, o Martini se posvuda spominju djela koja smo iznijeli (jer je ime Tacijane, ili Dacijane, manje slavno kod Latina), a o Priski Rimski i drugi brevijari te ostali pisci nabrajaju borbe istim redom i slijedom.
4 Neki joj pripisuju deset godina života, neki jedanaest, a većina trinaest. Pod kojim je Klaudijem ovjenčana (pod prvim, koji je vladao četvrti nakon Augusta, od 41. do 54. godine kršćanske ere, ili pod drugim, koji je vladao od 268. do 270. godine), manje je jasno. Gallonije i većina ostalih radije misle da je to bilo pod drugim: on je izvršio velik pokolj kršćana, kako će se reći 19. siječnja i drugdje. Oktavije Panciroli piše da je iste godine kad je sv. Petar pristao u Rim kao dvogodišnjakinja bila očišćena krštenjem, a pogubljena jedanaest godina poslije, kao prva među latinskim mučenicama.
5 Baronije u djelu Notationes ad Martyrologium Romanum ostaje neodlučan u mišljenju. Što se naime kaže da je ubijena treće godine Klaudijeve vladavine, to se bez sumnje odnosi na drugoga; jer niti je vjerojatno da su druge godine nakon dolaska sv. Petra u Grad, koja je bila treća godina Klaudija I., izdani proglasi, izvršeni pokolji i dogodila se tako čudesna obraćenja, a i Klaudije je vladao 14 godina, dok se ovdje pripovijeda da je nedugo nakon pogubljenja Priske preminuo i sam Klaudije koji ga je naredio. Drugi pak, premda je, kako piše Eutropije u 9. knjizi, umro unutar dvije godine vladavine, ipak je dotaknuo razdoblje triju godina ako ih računaš od kalenda siječnja; čini se naime da je proglašen carem oko 20. ožujka, dok je vojska opsjedala Aureola u Milanu, a to je u Rim javljeno 24. ožujka, kako je poznato iz Trebelija Poliona: bila je to 268. godina Kristova, za konzulata Ovinija Paterna po drugi put i Marinijana. Isti zatim Trebelije kaže: „Za konzulata Aticijana i Orfita božanska je naklonost pomogla Klaudijevim počecima.” Konzuli su bili Flavije Antiohijano, ili Aticijan, i Furije Orfit godine 270., kada je Klaudije poginuo. Tome u prilog ide i proročanstvo koje navodi isti Trebelije: „Kad se na Apeninima (drugi čitaju na Aponinu ili na Aponovu izvoru) raspitivao o sebi, dobio je ovakav odgovor:
6 ‘Dok ga treće ljeto ne vidi kako vlada Lacijem.’”
6 Nadalje, ako je Priska poginula potkraj vladavine Klaudija I., tko je bio onaj biskup grada Rima koji je pokopao njezino tijelo dok je apostol Petar još bio živ, ali u progonstvu? I smrt s neba koja je, kako se kaže, pogodila tiranina dok je Božanstvo osvećivalo ubojstvo Djevice također potvrđuje da se ona borila pod Klaudijem II., čiji kobni kraj poganski pisci spominju dvosmisleno, tako da možeš razumjeti kako oni namjerno prikrivaju božansku osvetu, kao često i drugdje. Aurelije Viktor kaže samo da je život darovao državi; Eutropije da je umro od bolesti; Trebelije da je pogođen bolešću napustio smrtnike i otišao na nebo blisko njegovim krepostima; Zosim da je, pošto je kuga počela bjesnjeti i među Rimljanima, kako mnogo drugih u vojsci umrlo, tako i Klaudije okončao život; a opet Trebelije: „I Deksip doduše ne kaže da je Klaudije ubijen, nego samo da je umro.” Ipak nije dodao da je umro od bolesti, tako da se čini da misli kako je to dvojbeno.
7 Ali više spomenika crkve sv. Priske, kako ili pod Klau- svjedoči Baronije, spominje da je ona trpjela za života apostola Petra, dijem starijim. pod Klaudijem starijim. „Što se doduše”, kaže on, „ne smije činiti nemogućim (samo ako se umjesto treće godine vrati trinaesta), budući da riječi Tacita u 15. knjizi djela Annales, kojima kaže: ‘I za trenutak potisnuto pogubno praznovjerje ponovno je izbijalo’, naizgled pokazuju da su prije prvoga progona, koji se dogodio pod Neronom, kršćani u Rimu često bili zlostavljani i suzbijani.” To kaže on, raspravljajući o progonu koji je tada protiv njih pokrenuo Neron. „Tako dakle nije nimalo čudno ako se kaže da je sv. Priska podnijela mučeništvo u posljednjim vremenima Klaudija starijega.” Tako Baronije. No čini se da Tacit na navedenom mjestu označava jedino to da je Poncije Pilat pogubljenjem Krista suzbio kršćansku vjeru, u čemu se ipak silno vara, jer se tada vjera počela najšire širiti. Ipak je sigurno da je Klaudije zlostavljao kršćane, jer ono što se u Dj 18, 2 kaže, da je Klaudije zapovjedio svim Židovima da napuste Rim, bilo je usmjereno ponajprije protiv kršćana, kako se zaključuje iz Svetonija u životopisu Klaudija, gdje u 25. poglavlju ovako piše: „Židove koji su na poticaj Krista neprestano dizali nemire protjerao je iz Rima.” Da je bjesnio i protiv drugih, makar i rimskoga roda, lako će naslutiti onaj tko se sjeti onoga što piše Aurelije Viktor: ne samo da je iz revnosti prema rimskim obredima suzbio po Galiji zloglasna praznovjerja druida, nego je njegova supruga Mesalina, uz muževljevo dopuštenje ili prisvojivši si neizmjernu slobodu, harala preljubima, ubojstvima i podvođenjem udanih žena i djevica; nimalo blaža nije bila ni Agripina; a oslobođenici, dokopavši se vrhovne vlasti, sve su okaljali bludom, progonstvom, pokoljem i proskripcijama: tako da se ne čini kako je kršćanska svetost i nevinost, osobito u uglednoj kući, mogla lako uživati mir pod vladarom odanim praznovjerjima i popustljivim prema svim sramotnim djelima.
8 Pa ipak, makar bila ubijena pod starijim Klaudijem, to nije ona Priska koju Pavao u poslanici Rimljanima u 16. poglavlju nalaže pozdraviti ovim riječima: „Pozdravite Prisku i Akvilu, suradnike moje u Kristu Isusu.” Jer je i ta poslanica napisana kad je Neron već upravljao carstvom, a u drugoj poslanici Timoteju, upućenoj iz Grada u Neronovo vrijeme, u 4. poglavlju šalje pozdrav istima kad su se vratili u Aziju i boravili u Efezu; a oni koji se spominju u Dj 18 kao prognanici iz Rima jesu Akvila, ili Akila, Židov podrijetlom iz Ponta, i Priscila, ili Priska, njegova žena, koji se štuju 8. srpnja.
§ II. Crkva sv. Priske, relikvije.
Crkva sv. Priske u Rimu: Oktavije Panciroli piše da su Akvila Pontski i Priska imali kuću na Aventinu i da je ona posvećena u kršćansku crkvu. A sv. Pavao spominje njihovu kućnu crkvu kako u Rimu tako i u Efezu. U onu je rimsku papa sv. Eutihijan prenio tijelo djevice Priske s mjesta prvoga ukopa i mučeništva na Ostijskoj cesti, te je sama crkva otada nazvana imenom sv. Priske; poslije su u njoj, kako svjedoči isti Oktavije, stanovali grčki redovnici koje su s Istoka prognali carevi ikonoklasti. više puta obnavljana. 10 Tu crkvu spominje Anastazije Bibliotekar u životopisu Hadrijana I.: „Krov naposljetku naslovne crkve bl. Priske, koji se već spremao urušiti i bio u ruševinama, iznova je podigao, gdje je načinio i oltarnik od tkanine stauracin.” Napokon, u vrijeme pape Paskala II., nedugo nakon godine 1100., oratorij sv. Priske, trošan od starosti, bio je srušen i podignuta je nova crkva, kako ćemo niže reći prema Englezu Eadmeru. Poslije je Kalist III., koji je stolovao od 8. travnja 1455. do 6. kolovoza 1458., obnovio hram sv. Priske na Aventinu, kako pišu Platina i Bzovius. Napokon je Benedikt Giustiniani iz temelja obnovio pročelje iste bazilike, podigao ga više i u ljepšem obliku te proširio prostor. Obnovio je također konfesiju i kapelicu koja se nalazi pod njom, za čiji se oltar smatra da ga je posvetio apostol sv. Petar, gdje su bila položena i tijela sv. Akvile i Priscile te djevice Priske. Zatim je isti hram ukrasio pozlaćenim kasetiranim stropom. Tako Panciroli, 9. regija, 27. crkva. I Baronije svjedoči da se ondje kaže kako je oltar posvetio sv. Petar. Crkva sv. Priske ubraja se pak među najstarije naslovne crkve.
11 Panciroli pak svjedoči da se tijelo presvete Djevice čuva u istoj njezinoj bazilici, a dijelovi odjeće u Vatikanskoj crkvi sv. Petra i u crkvi sv. Lovre in Panisperna. No Eadmer u 4. knjizi djela Historia Novorum prenosi da je već davno u Galiju bila prenesena jedna kost iste junakinje: „U one dane”, kaže (naime dok je u Lyonu u Galiji bio u progonstvu sv. Anzelmo, za vladavine Henrika I. u Engleskoj, godine Kr 1103.), „pariški biskup Galo, dolazeći iz Rima k nama, donio je relikvije tijela blažene mučenice Priske koje su mu bile dane u Rimu, te mi je od njih u nazočnosti oca Anzelma dao malen djelić. Kako mi se taj djelić učinio posve malenim, kad sam zamolio biskupa da poveća dar, Anzelmo me obuzdao rekavši da je dovoljno ono što imam: ‘Budući da je’, reče, ‘ta kost od njezina tijela, dokle god joj bude nedostajala, neće imati svoju cjelovitost. Stoga, ako je dostojno sačuvaš i Gospođi kojoj pripada poslužiš u njoj s koliko god možeš pobožnosti, jednako će rado primiti prinos tvoje službe kao da služiš cijelomu njezinu tijelu.’ Pristao sam na tu riječ i ono što sam primio čuvam brižnom pažnjom.”
12 Isti Eadmer, ili Edmer, opširnije to pripovijeda u životopisu sv. Anzelma, koji ćemo donijeti 21. travnja: „U međuvremenu”, kaže, „dođe k nama pariški biskup Valon, muž veoma pobožan i od rane mladosti upućen u ustanove crkvenih običaja. On je bio poznat u Rimu i obavljao je službu apostolskoga poslanstva te je uživao prisno prijateljstvo oca Anzelma. Dolazeći dakle iz Rima k nama, nosio je sa sobom relikvije nekih svetaca koje je, kako smo pouzdano doznali, dobio na dar u Rimu. Razgovarajući tako s Anzelmom u mojoj nazočnosti, priopći mu koje je relikvije donio sa sobom iz Rima. Kad je ovaj na tome zahvalio Bogu, biskup izvadi iz posudice jednu kost, za koju je tvrdio da je od glave svete Božje mučenice Priske, te odmah dodajući kako ju je stekao, reče: ‘Bio sam u Rimu, i oratorij spomenute mučenice, u kojem je preblaženi prvak apostola Petar posvetio oltar, trošan od starosti bio je srušen, a tijelo mučenice, da bi bilo položeno u novoj crkvi, podignuto je u mojoj nazočnosti. Kako je dakle kardinal toga mjesta imao relikvije u svome pravu, a i sam mi je bio blizak prijatelj, ovu kost koju vidite, uzetu sa svetoga tijela, dao mi je u znak uzajamne ljubavi.’”
13 „Na tome je biskup završio. A ja, privučen ljubavlju prema tim relikvijama, počeh moliti biskupa da mi dade djelić od same kosti. I on reče: ‘Uzmi, i koliko od nje uspiješ odlomiti u prvom pokušaju, neka bude tvoje.’ Uzeh, i gle, mimo onoga čemu sam se nadao, na početku moga pokušaja u desnoj mi ruci ostade jedna čestica. A kako nisam mogao prikriti žalost u duši zbog njezine malenkosti i silno sam žudio da mi se dopusti još jednom odlomiti od nje, Anzelmo presiječe moju želju i reče: ‘Nemoj, nemoj; neka ti bude dovoljno ono što imaš. Uistinu ti naime kažem da za svo zlato koje postoji u Carigradu i s one ili s ove strane ne bi propustila sama Gospođa kojoj pripada da je zatraži za sebe na dan uskrsnuća svih. Stoga, ako joj iskažeš dužno poštovanje, jednako će biti dovoljno kao da ga iskazuješ cijelomu njezinu tijelu.’ Čuvši to, umirih se i od tada je sve do danas čuvam što sam doličnije mogao.” O toj me kosti nakon mnogo dana neki Petar, klinijevski redovnik, muž velikoga ugleda u svoje vrijeme, koji je bio komornik gospodina pape Urbana i Paskala, došavši k nama, zapitao što mislim. A on, kad je po mojem pripovijedanju doznao kako sam je stekao, prizna da je posve istinito ono što je biskup o tome rekao te ustvrdi da je bio nazočan kada je tu kost, uzetu s tijela mučenice, primio od kardinala.
14 Dio relikvija sv. Priske nekoć je bio donesen i u Chimay. Chimay je belgijski gradić u grofoviji Hainaut, plemenit naslovom kneževine. Ondje se nalazi zbor kanonika u bazilici posvećenoj sv. Monegundi, o kojoj ćemo raspravljati 2. srpnja: njezine se relikvije ondje običavaju čuvati u pozlaćenom srebrnom kovčežiću, a u drugome relikvije sv. Priske, djevice i mučenice, te ih dobri kanonici svaku zasebno nose u svečanoj procesiji. Obje su propale godine 1352., kad su Francuzi požarom opustošili gradić. Ipak se usred kora još i danas vidi ovaj natpis na francuskom jeziku, koji na latinskom glasi ovako: „Ovdje leži plemeniti muž Ivan, grof od Soissonsa, gospodar Chimaya, koji je tijelo sv. Priske donio iz Rima i umro godine 1282.” To otprilike pišu Miraeus u djelu Fasti Belgici i Molanus u djelu Natales SS. Belgii pod 2. srpnja. To navodi i Saussay 18. siječnja. Taj je Ivan bio treći toga imena grof od Soissonsa, drugi gospodar Chimaya, kojim se naslovom poslužio još za života oca Ivana Dobroga. Majka mu je bila Marija, rođena od Rogera, gospodara Toursa i Chimaya, i njegova baštinica. Ivan je oženio Margaretu od Montforta i s njom dobio Ivana IV. i Radulfa. Cijelo njihovo rodoslovlje izvodi André du Chesne u 4. knjizi djela Historia Castillonea, pogl. 3, gdje kaže da je Ivan umro oko godine 1284. iz rukopisa samostana sv. Maksimina.
Uhićenje sv. Priske, prvo ispitivanje protiv nje.
Za vladavine cara Klaudija, a nepoznate godine njegova carstva, izdao je on novu i najgoru zapovijed po cijelome svijetu, da kršćani ili prinesu žrtvu ili, ako ne prinesu žrtvu, budu predani smrti. Poslao je pak namjesnike i suce zadojene đavolskom zabludom. Zapovijed je naime bila izdana uz žestoku prijetnju, kako bi se uništilo bogoštovlje kršćana, pokazujući novu odredbu o žrtvama njihovim najopačnijim i okaljanim bogovima; car je zapovjedio da se ona izvršava te da oni koji pristanu žrtvovati budu udostojeni velike časti, a oni koji je prezru i ne htjednu žrtvovati budu mučeni okrutnim mukama. Za sve njih i one koji su to izvršavali car je Klaudije prinosio žrtve u Apolonovu hramu i zapovjedio uz velik strah da vojnici pohvataju one za koje se zna da drže kršćansku vjeru, muškarce i žene, kako bi slomljeni kaznama žrtvovali bogovima.
2 Tada bijahu zli ljudi koji su bili poslani da unište bogoštovlje kršćana: došavši u neku crkvu, ondje nađoše bl. Prisku kako moli. Bila je pak plemenita roda, otac joj je bio triputb konzul, veoma bogat. Ona je u jedanaestoj godini bila urešena dobrim djelima i milošću Božjom u vladanju. Carevi joj službenici rekoše: „Naš gospodar Klaudije zavolio te, da velikome bogu Apolonu dragovoljno prineseš žrtvu.” Blažena pak Priska radosne duše reče im: „Najprije ću ući u svetu opću Crkvu da se preporučim svome Gospodinu Isusu Kristu, pa ćemo tako s mirom poći. Treba naime za Krista i posramiti carstva nedostojnoga Klaudija i kao pobjednica stati pred našega Spasitelja Isusa Krista.” I ušavši u hram, dovrši svoju molitvu.
2 Kad je pak dovršila molitvu, požuri s njima k caru. Ušavši pak, službenici rekoše caru: „Ova pristaje na zapovijed tvoga carstva.” Čuvši to, car se silno obradova i zapovjedi da je uvedu u palaču. Kad je ušla u palaču, car reče:c „Velik si, bože Apolone, i slavan nad svim bogovima, koji si stvorio ovu djevicu slavnu rodom, lijepu licem, vedru duhom”, i govoreći to reče bl. Priski: „Odlučio sam naime da dođeš k meni kako bih učinio da se pokažeš gospodaricom moći moga carstva.” Na to bl. Priska reče: „Ja ću naime bez krvi prinositi žrtvu neokaljanome Bogu i Gospodinu svome Isusu Kristu.”
4 Čuvši pak to i ne razumijevajući što je rekla, car joj zapovjedi da uđe u Apolonov hram kako bi mu prinijela žrtvu. Svetica pak, kad joj bi zapovjeđeno da uđe, vedra lica reče caru: „Uđi ti i Apolonovi svećenici, pa neka vide kako svemogući Gospodin milostivo prima neokaljane žrtve svojih vjernika.” Car pak zapovjedi svima nazočnima da izbliza gledaju što ona čini. Blažena pak Priska reče: „Slava tebi, slavni Oče; tebe zazivam, tebe molim, sruši ovoga nepomičnoga i gluhoga idola: blato je naime i kalja sve koji se u nj uzdaju, nego ti, Bože, usliši mene grešnicu da spozna ovaj car kako ima ispraznu nadu u svoje idole, jer nijednoga drugog Boga ne smijemo klanjati osim tebe jedinoga.” I dok je ona to molila, odmah nasta velik potres, tako da se grad zatresao; i sruši se Apolon te se smrska, a na sličan način bi razoren četvrti dio hrama i zatrpa mnoštvo pogana zajedno sa svećenicima idola. Dok je naime trajao potres, prestrašeni car dade se u bijeg. Reče mu bl. Priska: „Care, stani i pomozi, jer je razbijen Apolon, i skupi njegove krhotine; povrh toga, dok su njegovi svećenici zatrpani njegovom ruševinom, neka sada dođe i pomogne im.”
3 A demon koji je prebivao u idolu povika snažnim glasom govoreći: „O djevice Prisko, službenice velikoga Boga koji je na nebesima, koja čuvaš njegove zapovijedi i ogolila si me od moga prebivališta! Prebivao sam naime u njemu šezdeset sedam godina, a pod carem Klaudijemd dvanaest godina. Mnogi su naime sveti mučenici prolazili, a mene nimalo nisu razotkrili; i imajući pod sobom devedeset tri najopakija duha, zapovijedao sam im i svaki mi je od njih svakodnevno prinosio po pedeset ljudskih duša. O care, tlačitelju kršćana, našao si svetu dušu po kojoj će tvoje carstvo sramotno završiti.” I dok je demon to snažnim glasom i naricanjem vikao i cvilio po zraku, kamo god je išao, vidjela se tama, te se svi koji su ga promatrali ispuniše sumnjom.
6 Car pak, ne shvaćajući da je idol smrskan božanskom milošću, zapovjedi da je udaraju po licu pljuskama. I dok su je dugo udarali, krvnici klonuše i vikahu govoreći: „Jao nama grešnicima! Uistinu se mi više mučimo nego ona, a ona ostajući neozlijeđena udara nas. Zaklinjemo te stoga, care, zapovjedi da je uklone od nas.” Car pak, silno razgnjevljen protiv njih, zapovjedi da još jače udaraju lice bl. Priske. Sveta pak Priska, pogledavši u nebo, reče: „Blagoslovljen si, Gospodine Isuse Kriste, jer daješ vječnu milost onima koji u te vjeruju.” I kad je izgovorila tu molitvu, okruži je sjajna svjetlost i dođe glas s neba govoreći: „Kćeri, pouzdaj se i ne boj se, jer ja sam Bog kojega štuješ i zazivaš: neću te ostaviti dovijeka.” Kad je to rečeno, car silno izbezumi.
a To je dodao neki prepisivač, ili zato što nije mogao odgonetnuti brojčane znakove, ili zato što nije mogao riješiti kronološku poteškoću koja mu se pojavila. Ako je sv. Priska podnijela mučeništvo pod Klaudijem starijim, dogodilo se to 34. godine Kristove, na izmaku 13. godine Klaudijeve; ako pak pod mlađim, 270. godine Kristove, 3. godine njegova carstva, kako donosi Petar de Natalibus u 2. knjizi, pogl. 96. B Nije li to možda Gaj Vibije Prisk, koji je 44. godine Kristove po drugi put bio konzul s Titom Statilijem Taurom? Ime se slaže, kao i vrijeme Klaudija starijega.c Bio je slavan hram Apolona Palatinskoga, koji je posvetio August, a postojala su i druga njegova svetišta u Gradu.
d Ovaj broj može odgovarati samo starijemu Klaudiju.
POGLAVLJE II.
Ponovljena ispitivanja, srušeni idoli.
Drugoga pak dana, sjedeći na sudačkoj stolici, reče: „Neka se uvede nepravedna Priska i čarobnica, da ponovno vidimo njezino čaranje.” Kad je ušla, reče joj car: „Pristani uz mene i prinesi žrtvu bogovima.” A ona odgovori: „Prestani, najzločestiji od ljudi i sine svoga oca đavla. Zar se ne stidiš što te pobjeđuje djevojka i što si sa mnom zgažen, kad me nikako ne možeš privoljeti da prinesem žrtvu idolima?” Tada razgnjevljeni car zapovjedi da je svuku i ponovno a išibaju. Sveta pak Priska činila se bijela poput snijega, a tijelo joj je toliko sjalo da je bljesak njezine svjetlosti zasljepljivao one koji su je gledali. Blažena pak Priska, dok su je šibali, govorila je Gospodinu: „Svojim sam glasom k Gospodinu zavapila i uslišao me u borbi moga mučeništva.” Čuvši je car kako to govori, silno razgnjevljen reče: „Misliš da ćeš me zavesti svojim čaranjima?” Bl. Priska reče caru: „Tvoj je otac Sotona prvak svih čaranja, koji ljubi bludnike i prigrljuje čarobnjake.” Car pak zapovjedi da je još više tuku batinama. Svetica pak, smiješeći se onomu koji joj je nanosio muke, reče: „O nepravedni i prokletstva dostojni, neprijatelju Božjega suda i istražitelju zala, zar ne osjećaš dobročinstva koja vječni Stvoritelj čini na meni, kao da si nerazuman?”
8 Limenije, carev rođak, reče mu: „Ova okaljana ne podnosi ove muke zbog slave kršćana i raspetoga, nego sjajeći poput sunčeve zrake misli da će tako sve postići. Neka tvoja vlast sada zapovjedi da je do sutra bace u tamnicu i operu vrelom rastopljenom mašću, pa ćemo tako okaljati njezin sjaj.” Car pak zapovjedi da je odmah pošalju u tamnicu do sutra. Dok su je odvodili u tamnicu, povika pred narodom snažnim glasom govoreći: „Zahvaljujem ti, Gospodine Isuse Kriste, i zaklinjem tvoju svetu milost, sačuvaj me, Gospodine, od najopakijega i okaljanoga Klaudija, jer tvoju dobrotu drži ni za što.” Cijelu je pak noć svetica u tamnici pjevala himne i slavila Boga. A čuli su se glasovi mnogih ljudi koji su s njom slavili Boga. Kad je pak svanulo jutro, zapovjedi svojima da je izvedu IZ RUKOPISA.
udaraju je plju- skama: okrijepljena je nebeskim glasom.
a ponovno je ši- baju, i to batina- ma: pjeva psalme u tam- nici: posjećuju je an- đeli i sve- ci.
130 o
Mačevi, zvijeri i plamen svladani.
iz tamnice, a prije toga da je namažu mašću i salom. Izlazeći pak iz palače, Limenije je osjetio ugodan miris i, ispunjen mirisom mnogih miomirisa, rekao svojim pratiteljima: „Osjećate li i vi ovaj snažan miris?” A oni rekoše: „Ovaj su miris bogovi stvorili za ljubljenu Prisku”, i svi su govorili da su joj se bogovi pokazali milostivima. Došavši pak do tamnice, nađoše blaženu Prisku kako sjedi na carskom prijestolju, a oko nje bijaše mnoštvo anđela čiji se sjaj nije mogao gledati. Ona je pak držala pločicu i čitala ovo: „Kako su veličanstvena djela tvoja, Gospodine! Sve si u mudrosti stvorio.” I uplašivši se, Limenije izađe odande, ode u palaču i navijesti caru velika čudesa Božja. Car zapovjedi da dođe u hram, prinese žrtvu i ostane na životu, ili, ako ne prinese žrtvu, da se preda zvijerima. Blažena pak Priska govoraše: „Putem zapovijedi tvojih trčah, nauči me opravdanjima svojim, i spoznat ću čudesa božanstva tvoga. Oslobodi me od muka ljudskih, da čuvam zapovijedi tvoje.” Dok je ona to govorila, odlučiše prevrnuti prijestolje, a muževi u bijelom koji su stajali oko nje nigdje se više nisu pojavili.
Ps 103. 6. 9 Car pak, ugledavši njezino lice vedrije nego što je prije bilo, reče joj: „Jesi li se urazumila i obratila da prineseš žrtvu dobrostivim bogovima?” Ona mu pak reče: „Care, moje je obraćenje ispunjeno, jer me ne nagovaraš da sudjelujem u tvojim prepirkama; oslobođena sam naime od tvojih ispraznosti i bezbožnosti najispraznijih zavođenja ovoga svijeta, primivši zapovijed od Gospodina Boga svoga. Meni je pak dobro prianjati uz Boga i u Gospodina Boga staviti nadu svoju, koji drži istinu, i ništa mi neće nedostajati, jer svemoguć je Bog moj. Zavođenje tvojih riječi mračne su strijele koje vode na strašan put. Mene pak raduje smrt svetaca koji su me okružili i sve održali, te svezali oca vašega đavla.” Svojom prisutnošću plaši demona. 10 Car pak razgnjevljen reče joj: „Nećeš umrijeti, Priska, nego uđi i prinesi žrtvu.” Priska reče: „Zapovijedaš li mi, care, da uđem u hram?” Na to car reče: „Uđi i prinesi žrtvu, da ne pogineš od zvijeri.” Sv. Priska reče: „Po milosti Boga moga koja se obilno daruje meni poniznoj u borbi, i na tvoju zapovijed, ući ću.” Demon pak koji je prebivao u idolu spoznade da je svetica došla pogubiti ga, te povika jakim glasom govoreći: „Jao meni, kamo da pobjegnem od duha tvoga, Bože nebeski? Oganj me progoni sa sva četiri ugla hrama.” Ušla je pak sv. Priska čineći znak križa u Kristovo ime, i pogledavši kip idola, reče caru: „Vidi obmanu, care: oči koje ne vide, uši koje ne čuju, ruke koje ne opipavaju, noge koje ne hodaju, lik lišen ukrasa isprazna izgleda. Hoćeš li dakle, care, da mu prinesem žrtvu?” Car pak obradovan reče: „Živjela bogovima, jer si pristala uz mene.” I približi se idolu blažena Priska i reče: „Tebi govorim koji prebivaš u ovom gluhom i nijemom idolu, izađi!” Rekavši to idolu, izli molitvu Gospodinu govoreći: „Kralju vječni Bože, koji si nebesa učvrstio i zemlju utemeljio, koji si vode stvorio, koji si zmaja satro, molim te, Gospodine, da me ne ostaviš, nego primi moju molbu i uništi ovaj idol rukom ljudskom načinjen, te učini da Klaudije, pun demonske obmane i svake zloće, spozna u različitim mukama da si ti blagoslovljen u vijeke. Amen.” I odmah nasta velika grmljavina, i pade oganj s neba, spali svećenike iz hrama, mnoštvo naroda pomrije, spali desni dio careva grimiza, a idol pretvori u pepeo. Blažena pak Priska reče: „Slava na visinama Bogu, i na zemlji mir ljudima dobre volje.” a Bičevima, kako tumači Petar de Natalibus.
I razgnjevljeni car, ne obazirući se na čudo niti na snagu nevidljivoga Boga, reče prefektu: „Uzmi ovu čarobnicu i oštrim željeznim kukama daj rastrgati cijelo njezino tijelo, da što prije ostavi svjetlo ovoga svijeta. Ja sam naime silno ispunjen žalošću i ne znam što da činim.” Prefekt je pak preuze, odmah pođe u pretorij i, sjevši na sudačku stolicu, zapovjedi da uvedu blaženu Prisku govoreći: „Neka uđe rušiteljica hrama, da vidim što hoće.” Blažena pak Priska uđe u pretorij smiješeći se. Prefekt pak reče: „Rugaš li mi se, nepravednice, jer ti je još dopušteno živjeti? Tako mi prečistoga sunca, dat ću baciti tvoju utrobu psima ako ne prineseš žrtvu bogovima, da vidim kakvu će ti utjehu pružiti tvoj Krist.” Sv. Priska reče: „O bezbožniče, zar da ti se ne rugam zbog moći tvoga cara, jer ga je djevojka pobijedila po Isusu Kristu, pa me ponovno predao tebi?” Prefekt reče: „On je gospodar i ima vlast, zato te predao meni da prineseš žrtvu ili pogineš u mukama.” Sv. Priska reče: „Ja ne prinosim žrtvu; izvrši kaznu koliku god hoćeš.” Tada prefekt zapovjedi da je rastegnu i mačevima sijeku njezine udove. Dok su je pak sjekli, vikala je govoreći: „Gospodine Isuse, pomozi mi, jer k tebi sam se utekla.”
12 Prefekt, izbezumljen, zapovjedi da je bace u tamnicu. Ona pak, stegnuvši svoje sveto tijelo i zaštitivši ga kosom svoje glave, brzo uđe u tamnicu. Prefekt pak, sjedeći na konju, ode do tamnice i nađe sveticu kako ponovno sjedi na uzvišenu mjestu, lica sjajna poput sunčeve zrake. Silno pak ožalošćen izađe, zatvori tamnicu, zapečati je svojim prstenom, ostavi oko pedeset stražara i ode caru. Blažena je pak Priska pjevala psalme i slavila Boga, i veliko je svjetlo bilo u onom boravištu. Kad je pak on ušao caru, nađe je u palači. Vidjevši ga, car se začudi i reče: „Zašto si došao ovamo?” On reče: „Kako mi je tvoje carstvo zapovjedilo da nepravednu Prisku još gore mučim, da je mačevima sijeku, željeznim noktima stružu i da pogine, ona niti je umrla niti je prinijela žrtvu. Evo, učinio sam što mi je zapovjeđeno; tvoje je pak da razmisliš što ćeš zapovjediti o njoj.” Car mu pak reče: „Očita je pouzdanost njezine sigurnosti koju ima po čaranjima. Neka se preda zvijerima da bude rastrgana i da rastrgana pogine.” Prefekt je šutio.
13 Kad je pak svanulo jutro, posla krvnike k njoj. Kad je ona ušla, prefekt reče: „Car ti je zapovjedio da prineseš žrtvu; ako pak ne prineseš žrtvu, bit ćeš predana zvijerima.” Blažena pak Priska, blistajući poput sunčeve zrake, reče: „Ja u ime Gospodina Isusa Krista, koji je trpio za nas koji u njega vjerujemo, ostajući u slavi, vjerujem da ću te pobijediti.” Čuvši to, prefekt se silno razgnjevi i reče caru: „Molim gospodara svoga da pođe sa mnom u amfiteatar.” Car odmah pođe s njim, i obojica učiniše da je bace među zvijeri. Blažena pak Priska reče: „Vidite i moju žrtvu.” Prefekt reče: „Vidi, care, ovu čarobnicu koja je smrvila naše bogove: neka je rastrgaju zvijeri.” Bio je pak ondje i drugi, silno strašan lav, koji je svakodnevno jeo a sedam ovaca. Taj nije jeo četiri dana kako bi proždro blaženu Prisku. Sjedeći pak, car, žalostan, zapovjedi da ona uđe. Kad je ušla, nasta velik zvuk s neba, tako da su se svi prestrašili, i reče joj car: „Vjeruj i složi se sa mnom; tako mi mojih bogova, silno te ljubim i otpuštam veliku srdžbu koja te okružila.” Blažena pak Priska, podigavši oči k nebu, reče: „Gospodine Isuse Kriste, koji si očitovao spoznaju svoga božanstva i okrunio svoje svece, sačuvaj me savršenom u ovoj borbi.” Caru pak reče: „O bijedniče, spoznaj da radije pristajem da me prožderu zvijeri kako bih zavrijedila vječni život koji je kod Krista, nego da, pristajući uz tvoju obmanu, upadnem u zamku vječne smrti.” Car pak zapovjedi da puste najkrvoločnijega lava kako bi je proždro. A lav je rikao u svojoj jazbini tako da je sve plašio. Onaj koji ga je hranio otvori lavu, i izašavši, lav riknu, potrča i dođe k svetici ne pokazujući strahote, nego ljubav; i prignuvši se, klanjao joj se i ljubio joj noge. Blažena pak Priska, moleći Boga, reče: „Gospodine, dopusti da budem dionica s njima dok sam u mučeničkoj borbi, sačuvaj moju dušu netaknutom i neozlijeđenom u svom milosrđu, Bože moj.” I rekavši to, reče caru: „Vidi, care, snagu muka i zvijeri koju si na mene doveo, jer je Krist, koji je stvorio nebo i zemlju i sve što je u njima, najslavniji pobjednik; njemu se naime sve pokorava voljom Očevom.” Car pak, vidjevši lava pitoma i kako iskazuje poštovanje ljubavi prema svetici, reče joj: „Ponizi samu sebe i priznaj bogove; oni su naime ti koji ti pomažu.” Blažena pak Priska reče: „Oni ne mogu pomoći sami sebi, kako će meni pomoći? U ime Gospodina moga Isusa Krista, po mojoj borbi i mučeništvu, svedeni su na ništa.” Car zapovjedi da lav uđe u svoju nastambu, ali prije nego što je ušao, nasrnu na jednoga careva rođaka i ubi ga. Tada razgnjevljeni car zapovjedi da sveticu ponovno bace u tamnicu. Potaknuta pak milošću Božjom, išla je govoreći: „Čuvaj me, Gospodine, od zamke koju mi postaviše i od sablazni onih koji čine bezakonje.”
14 Nakon tri pak dana zapovjedi car da se prinese žrtva u hramu i zapovjedi da dovedu sveticu, i dođe blažena Priska sjajna poput sunca. I reče joj car: „Vjeruj i prinesi žrtvu, i bit ćeš spašena.” Blažena djevica odgovori: „Ja prinosim žrtvu i vjerujem u Gospodina svoga Isusa Krista.” Tada razgnjevljeni car zapovjedi da je objese i stružu željeznim noktima. Dok su je pak rastezali, govorila je: „Razveselio si me, Gospodine, u volji svojoj, i u djelima ruku tvojih klicat ću. Sudovi su tvoji, Gospodine, istinsko vječno svjetlo”, jer su i urezi prodrli sve do njezinih kostiju. Dok je ona to govorila, odmah zabolješe ruke i kosti one koji su je mučili, te rekoše caru: „Molimo te, care, oslobodi nas od ovih muka. Anđeli nas naime Božji muče.”
13 Car pak zapovjedi da je predaju ognju i spale. Sluge pak učiniše što im bijaše zapovjeđeno od cara, zapališe velik oganj i baciše je u sredinu. Blažena pak Priska jakim glasom reče: „Gospodine, koji si s neba pogledao da vidiš ima li tko razuman ili tko traži Boga, pomozi meni, službenici svojoj.” Car je pak bio silno žalostan jer ga je pobjeđivala djevojka. I odmah nasta velika kiša i hučanje vjetra, i rasprši se veliki plamen te spali sve koji su stajali uokolo.
16 I razgnjevljeni car zapovjedi da joj obriju kosu s glave. Sluge učiniše što im je zapovjeđeno i obrijaše joj glavu. Ona reče: „Pisano je u Apostolu: Žena ako ima dugu kosu, to joj je na slavu. Ti si pak odrezao kosu moje glave koju mi je dao Bog. Neka Bog oduzme tvoje kraljevstvo od tebe.” Car pak zapovjedi da ona pođe u hram, zatvori vrata hrama, zapečati ih svojim prstenom i uđe u svoju palaču. Svetica je pak ostala slaveći Boga cijelu noć i dan. Car i svećenici svakoga su dana ulazili u hram, ali njoj nipošto nisu prilazili, jer su se čuli glasovi mnogih anđela. Car je pak govorio onima koji su bili s njim: „Velik je naš Bog kojega štujemo; okupio je sve bogove da pouče i učvrste Prisku.” Trećega pak dana zapovjedi da se prinesu bikovi na žrtvu. Svjetina pak, otvorivši vrata hrama, vidje blaženu Prisku kako sjedi na prijestolju, a s njom mnoštvo anđela čija se ljepota ne može opisati; vidješe pak da je njihov bog pao na zemlju i pretvorio se u prah. Zapanjeni car reče joj: „Gdje je naš Bog?” Sv. Priska reče: „Zar ne vidiš da se pretvorio u prah?” a Petar de Natalibus ima jednu ovcu.
Smrt, pokop, prijenos.
Car, na to silno razgnjevljen, zapovjedi da je izvedu izvan grada i mačem joj odrube glavu. Sveta pak Priska mučenica, radujući se na izlasku iz ovoga tegobnog svijeta, pomoli se govoreći: „Gospodine Isuse Kriste, osloboditelju svih, tebe hvalim i klanjam ti se, tebe molim i zaklinjem, koji si me oslobodio od mnogih zala koja su mi bila pokazana; spasi me, Gospodine Isuse Kriste, kod kojega nema pristranosti, zapovjedi da ja, savršena u ispovijedanju tvoga imena, budem primljena u tvoju slavu, kako bih sjajno umakla zlu kojim sam okružena. Uzvrati pak opakom Klaudiju kako je postupao prema meni, službenici tvojoj.” I rekavši to, reče krvnicima: „Izvršite što vam je zapovjeđeno u onome zbog čega ste poslani.” I dovrši život blažena Priska od mača, i nasta glas s neba koji reče: „Budući da si se borila za moje ime, Priska, uđi u kraljevstvo nebesko sa svim svetima.” I kad se začuo taj glas, krvnici padoše ničice na svoja lica i umriješe.
18 Tada bi javljeno a biskupu grada Rima po nekom kršćaninu, ondje gdje je sjedio skriven, kako su i na koji način sv. Prisku iznijeli izvan Rima, Ostijskom cestom otprilike na desetom milju od grada, i ondje joj odrubili glavu te je tako ostavili. Tada biskup, kad je to čuo, pođe s onim koji mu je to javio, i ondje je nađoše kako leži, a jedan orao sjedi kod njezine glave, a drugi kod nogu, čuvajući njezino tijelo da ga zvijeri ne dotaknu. Glava se pak, svijetla i sjajna lica, nasmiješila u Duhu Svetome. Sam biskup i onaj koji je s njim došao iskopaše joj grob i ondje je pokopaše.
19 Čuvši to, car je istoga dana bio pogođen boli u srcu, te je poput bijesna psa grizao vlastito meso i jecajući i dršćući govorio: „Smiluj mi se, Bože kršćana. Znam da sam prekršio tvoje zapovijedi, Kriste, i hulio na tebe, progonio sam tvoje ime i nezahvalno sagriješio protiv tvoje službenice. Pravedno me mučiš; kako sam činio, uzvratio si mi.” Izdisao je u velikim mukama, sav rastrgan i izranjavan, i nasta glas s neba: „Uđi, care, u peć paklenu, idi u tamu vanjsku, jer su ti pripravljena mračna mjesta muka za koja si rođen.” Nasta pak velik potres, i povjerovaše istoga dana od onih koji bijahu u gradu Rimu, zbog glasa koji se začuo s neba, više od pet tisuća ljudi, osim djece i žena. Dovršeno je pak mučeništvo sv. Priske mjeseca siječnja dana osamnaestoga.
20 Nakon ne mnogo vremena sagradiše ondje vjernici Kristovi crkvu i ondje služahu Gospodinu danju i noću. Ležalo je pak ondje njezino časno tijelo sve do vremenab... cara, i tako po milosti Kristovoj bi objavljeno presvetom i prečasnom predstojniku Apostolske Stolice grada Rima Eutihijanu; i on sazva zbor s klericima i vjernim laicima, te dade pripraviti sarkofag čudesne ljepote. I tako sam pođe sa svim rimskim klerom, i ondje gdje je bila objavljena, ukaza se, te iskopaše i ondje je nađoše. I tako, ljubeći je s velikom pobožnošću i štovanjem, podigoše preblaženo i presveto tijelo blažene Priske djevice i mučenice, i odnesoše je u grad Rim s himnima i duhovnim pjesmama, pokraj Rimskoga luka u crkvu svetih mučenika Akvile i Priske, i ondje položiše njezino presveto tijelo, hvaleći i slaveći svemogućega Boga koji je na nebesima, komu je čast i slava s Bogom Ocem u jedinstvu Duha Svetoga u vijeke vjekova. Amen.
a Ili netko koga je sv. Petar ostavio u Rimu kad je sam bio protjeran u progonstvo; ili ako se dogodilo za Klaudija Mlađega, sv. Feliks.
b Rukopis je imao: Antonija, možda pak sve do konzulata cara Aurelijana III. i Avonija Marcelina? Te godine (koja bijaše 275. Kristova), kaže se da je papom postao sv. Eutihijan, što ćemo ispitati 8. prosinca.
✠
Izvornik: Acta Sanctorum. Ianuarius, tomus II, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 22. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.