Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

✠

Acta Sanctorum · Svezak II · 18. siječnja

O rimskoj Katedri sv. Petra

DE CATHEDRA S. PETRI ROMANA

Sadržaj (2)
  1. O blagdanu katedre sv. Petra.
  2. Bula PAVA IV., vrhovnoga svećenika.

Kršćanski su biskupi običavali godišnjicu primljenoga biskupstva slaviti javnim veseljem i osobitim sjajem svetih obreda, pohvalnim obredom koji je u skladu s onim što je nekoć po Bogu bilo ustanovljeno za Židove. To će se posvuda moći opaziti u djelima svetaca, a nije nam namjera ovdje o tome opširnije raspravljati. Dovoljno je navesti nekoliko primjera najuglednijih otaca, od kojih je većinu ipak Baronije sažeto naznačio u djelu Notationes ad Martyrologium.

2 Naime, sv. Ambrozije u 60. poslanici, koja je prva u 8. knjizi, upućenoj sv. Feliksu iz Coma, o kojemu ćemo raspravljati 8. listopada, ovako piše: „Ujedno zato što si najavio da dolazi dan slavan za obojicu nas, kada si preuzeo kormilo vrhovnoga svećeništva”, a malo dalje: „tada sam u naše razgovore upleo dan tvoga rođendana.” I naposljetku: „Tvoj ćemo rođendan pratiti molitvama, a ti nas ne zaboravi u svojim zavjetima.” Sv. Augustin u 32. govoru iz zbirke De verbis Domini ovako najavljuje proslavu rođendana hiponskoga biskupa Aurelija: „Sutra sviće godišnjica ređenja gospodina starca Aurelija: po mojoj poniznosti moli i opominje vašu ljubav da se udostojite najpobožnije doći u Faustovu baziliku.” Isti je na godišnjicu svoga biskupstva održao 24. i 25. homiliju iz zbirke De tempore; u prvoj se ovako spominje samoga dana: „No ipak, kad svane godišnjica našega ređenja, tada se najviše promatra čast ove službe kao da se prvi put nameće”, a zatim: „Na ovaj dakle svečani dan moga biskupstva itd.”; u drugoj pak: „Ovaj današnji dan, braćo, opominje me da pažljivije promislim o svome bremenu. Premda o njegovoj težini moram razmišljati danju i noću, ipak na neki način ovaj godišnji dan dublje urezuje tu misao u moja osjetila. Itd.”

3 Da je isti običaj bio na snazi kod istočnjaka, uvjerava nas kako drugo, tako i to što je i potomstvu određena godišnja proslava na onaj dan kada su neki glasovitiji biskupi prvi put zadobili biskupstvo. Tako se u menejima 15. prosinca slavi spomen posvećenja sv. Ivana Zlatoustoga, a ređenje sv. Bazilija slave 14. lipnja Latini, što su nedvojbeno preuzeli i stariji Grci, premda današnji to ne spominju. U kalendare je kod Latina upisano ređenje mnogih i počašćeno svetim obredima: sv. Ambrozija 7. prosinca, sv. Zenona VIII. istoga mjeseca itd.

4 Ni sama Rimska Crkva, majka i učiteljica ostalih, nije odbacila ovaj običaj; u njezinu se Martirologiju pod 3. rujna čita ovo: „U Rimu ređenje neusporedivoga muža sv. Grgura Velikoga za vrhovnoga svećenika, koji je prisiljen preuzeti to breme s uzvišenijega prijestolja zasjao svijetom jasnijim zrakama svetosti.” Svoje su naime rođendane, odnosno godišnje blagdane posvećenja, osobito običavali slaviti rimski prvosvećenici, kako se može vidjeti iz govora sv. Leona i drugih. Štoviše, u Rim su se tada slijevali mnogi drugi biskupi iz cijele Italije. To svjedoči papa Hilarije u 2. poslanici Askaniju i ostalim biskupima Taragonske pokrajine: „Pročitavši dakle”, kaže, „na saboru braće koju je okupila svečanost moga rođendana, vaše pismo itd.”; a prije Hilarija Siksto III. u poslanici Ćirilu Aleksandrijskom: „K blaženom apostolu Petru sabralo se sve bratstvo: evo slušateljstva dostojna slušatelja, dostojna onoga što treba čuti. Naši su subiskupi imali za svjedoka čestitanja onoga koga imamo za početak časti. Svetom je naime i časnom sinodom, koju mi je okupio moj rođendan po milosti Gospodnjoj, jer tako valja vjerovati, predsjedao on sam.” Isti Ivanu Antiohijskom: „Čulo je sve bratstvo, koje se okupilo na dan moga rođendana, kako se za dobro ljudskoga roda čestita Apostolskoj Stolici pod mojim predsjedanjem.” I sv. Paulin u 16. poslanici Delfinu (ne Severu, kako je Baronije navodi), govoreći o papi Anastaziju: „Poslije toga također, nakon nekoga vremena, udostojao se pozvati me i na svoj rođendan, što običava iskazivati samo svojim susvećenicima.” Više svjedočanstava otaca navodi naš Rosweyde u bilješkama uz tu poslanicu, gdje iz Anastazija Bibliotekara u životopisu Hadrijana I. pokazuje koliko je ta proslava bila svečana: „Napokon”, kaže Anastazije, „njegovo blaženstvo načini i veći svijećnjak u istoj crkvi bl. Petra u obliku križa, koji visi pred prezbiterijem, s tisuću tristo sedamdeset svijeća, i odredi da se četiri puta godišnje taj svijećnjak pali, to jest na Rođenje Gospodinovo, na Uskrs, na Rođendan apostola i na Rođendan prvosvećenika.”

Otuda blagdan Katedre sv. Petra, 3 No iznad svih ostalih štovao se rođendan, odnosno katedra apostola Petra, kako ona nazvana Antiohijskom, kada je prvi put u Antiohiji postavio sjedište prvosvećeništva, tako i Rimska, kada je onamo stigao da utemelji veličanstvo vječnoga svećeništva. O jednoj i drugoj katedri govori sv. Augustin u 13. govoru iz zbirke De Sanctis: „Ustanova današnje svetkovine od naših je starijih dobila ime Katedre zato što se prenosi da je prvi od apostola, Petar, danas primio biskupsku katedru. Pravo dakle Crkve štuju rođendan one Stolice koju je apostol primio za spasenje Crkava.” Rimska je pak Katedra upisana u sve martirologije: Rimski, pučki Bedin, Usuardov, Adonov, Rabanov, Notkerov, Bellinijev i najstariji sv. Jeronima te druge pradrevne rukopise. obnovljen od Pavla IV. 6 U Rimu je (ne zna se iz kojih razloga) ta svetkovina bila iščezla, ali ju je obnovio papa Pavao IV., čiju ćemo bulu o toj stvari dodati u nastavku. Stoga ne piše ispravno Maurolico: „Katedra sv. Petra, na kojoj je prvi put sjedio u Rimu četvrte godine cara Klaudija, gdje je pobio Šimuna Maga; koju je Pavao IV. zapovjedio svečano slaviti.” Bolje piše Galesini: „U Rimu Katedra sv. Petra apostola. On je desete godine nakon smrti Krista Gospodina, koja godina pada na kraj druge godine otkako je car Klaudije zadobio vlast, obavivši jednogodišnje propovijedanje koje je poduzeo putujući nakon oslobođenja iz okova, prvi put ušao u grad Rim upravo na ovaj dan; stoga je taj dan drevnom uredbom i običajem Crkve bio ustanovljen za proslavu rimske katedre bl. Petra, poslije je neko vrijeme bio prekinut, a odlukom pape Pavla IV. pobožno je vraćen u uporabu i stari obred.”

7 O dolasku sv. Petra u Rim opširno raspravlja Baronije u djelu Annales pod 44. godinom Kristovom. Ono što su neki zanesenjaci pokušali dovesti u sumnju, je li Petar ikada bio u Rimu, ne zaslužuje ni da se pobija. Optat Milevski ovako se obraća donatistu Parmenijanu u 2. knjizi, pri početku: „Dakle ne možeš poreći da znaš kako je u gradu Rimu Petru prvome povjerena biskupska katedra, na kojoj je sjedio glava svih apostola Petar.” Početak te Stolice pada u 43. godinu kršćanske ere, za konzulata Tiberija Klaudija Augusta po treći put i Lucija Vitelija po drugi put, kada je druga godina vladavine istoga Augusta istjecala 1. veljače.

8 Svjedoči Baronije u djelu Notae ad Martyrologium da se u pradrevnim brevijarima nalazi crkveni oficij za proslavu Rimske katedre, a u njemu ova molitva: „Svemogući vječni Bože, koji si neizrecivim otajstvom svome apostolu Petru udijelio prvenstvo rimskoga grada, odakle se evanđeoska istina raširila po svim kraljevstvima svijeta; podaj, molimo, da ono što je njegovim propovijedanjem poteklo u krug zemaljski slijedi sveukupna kršćanska pobožnost.” Obred pak oficija ovoga blagdana Pavao IV. odredio je kao dvostruki, a Klement VIII. dodao je da bude veliki dvostruki, kako svjedoči Gavanto u djelu Commentaria in Rubricas Breviarii, odsjek 7, poglavlje 3.

9 Sve do danas čuva se u Vatikanskoj bazilici sama drvena katedra na kojoj je nekoć u Rimu, kako se prenosi, sjedio Petar, i, kako piše Baronije u djelu Notae ad Martyrologium, koga je na sebi držala, propovijeda snagom čudesa, postigavši u suhu drvu svježu milost ozdravljenja, jer po njoj Bog ne prestaje dijeliti dobročinstva onima koji mole božansku pomoć. O katedri sv. Jakova apostola i sv. Marka evanđelista raspravljat ćemo drugdje. O proslavi pak ovoga dana postoji izvrsna rasprava koju je napisao naš Pedro de Ribadeneira u djelu Flos Sanctorum, kao i druge od starijih i novijih pisaca.

O blagdanu katedre sv. Petra.

Bula PAVA IV., vrhovnoga svećenika.

Pavao, biskup, sluga slugu Božjih, na vječni spomen.

Neizreciva dubina Božje providnosti, koja neomeđena nikakvim granicama raspoređuje podjednako nebeske i zemaljske stvari odlukom svoga pravednog suda, htjela je da bl. Petar, prvak apostola, kojemu je prije naš Spasitelj Gospodin Isus Krist bio rekao: „Ti si Petar i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju”, pošto je neko vrijeme boravio u Antiohiji, dođe u Rim i u njemu uspostavi biskupsku katedru te njome upravlja dvadeset pet godina; i naposljetku, kad su otkrivene varke Šimuna Maga i izigrane njegove opsjene te kad je sam Šimun Mag bio svladan, isti Petar i s njime njegov slavni suapostol, posuda izabrana, zasade Rimsku Crkvu i posvete je svojom krvlju; i da ondje gdje je bila glava praznovjerja bude glava svetosti; i gdje su stanovali poganski knezovi borave prvaci Crkava; i ona koja je prije bila učiteljica zablude postane učiteljica istine; te da ondje bude sveti narod, izabrani puk, svećenički i kraljevski grad, i da po svetoj katedri bl. Petra sam Grad, postavši glavom svijeta, šire predsjeda božanskom vjerom nego što je prije predsjedao zemaljskom vlašću.

2 No premda sam Grad mnogo više duguje istomu Petru, koji ga je po biskupskoj katedri u njemu uspostavljenoj utemeljio da bude ucijepljen u nebeska kraljevstva, negoli onima čijim su nastojanjem bili položeni prvi temelji njegovih zidina, od kojih ju je onaj koji joj je dao ime okaljao bratoubilačkim pokoljem; ipak svetkovinu same Katedre, koja je prema svjedočanstvu naših najstarijih svetih otaca bila 18. siječnja i u različitim dijelovima kršćanskoga svijeta, a osobito u Galiji i Španjolskoj, na rečeni se dan svečano slavi, nimalo ne obdržava, nego slavi samo svetkovinu Antiohijske katedre, koja je prema svjedočanstvu istih otaca bila 23. veljače, kao da je isti naš Spasitelj, koji je češće izabirao slabo da posrami sve što je jako, ne gledajući na našu nemoć, sačuvao svetkovinu Katedre na kojoj je sam apostol Petar prvi put sjedio u Rimu da se slavi u naše vrijeme, odnosno radije da se vrati drevnoj proslavi.

3 Stoga, razmatrajući da ako u ovome Gradu pobožno i svečano častimo Katedru Antiohijske Crkve, pravedno je i dolično da svetkovinu Katedre na kojoj je spomenuti apostol prvi put sjedio u Rimu slavimo to svečanije i pobožnije što mu sam Grad više duguje i obvezan je; ne libeći se u tome nasljedovati i niže Crkve, želimo, određujemo i zapovijedamo da se svetkovina Katedre na kojoj je isti bl. Petar sjedio u Rimu na isti dan 18. siječnja, ne samo u ovome presvetom Gradu nego i u svim Crkvama svijeta, i u onima u kojima se ona sada slavi, svake godine u buduća vječna vremena svečano slavi pod dvostrukim oficijem; ne oduzimajući time ništa svetkovini druge Katedre, koja se slavi rečenoga 23. veljače, nego određujući da se ona ima slaviti prema dosadašnjem pohvalnom običaju.

4 Nikomu dakle od ljudi neka ne bude dopušteno prekršiti ovu ispravu naše volje, odredbe, zapovijedi i odluke, niti joj se drskom smionošću usprotiviti. Ako se pak tko usudi to pokušati, neka zna da će navući na sebe srdžbu svemogućega Boga i bl. Petra i Pavla, njegovih apostola. Dano u Rimu, kod sv. Petra, godine Utjelovljenja Gospodnjega 1558., 13. siječnja, treće godine našega pontifikata.

✠

Izvornik: Acta Sanctorum. Ianuarius, tomus II, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 22. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.

18. siječnja Kalendar godine