Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost
Odaberite dan
Veljača
1234567891011121314151617181920212223242526272829
Ožujak
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Travanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Svibanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Lipanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Srpanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Kolovoz
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Rujan
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Listopad
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Studeni
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Prosinac
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Veljača
1234567891011121314151617181920212223242526272829
Ožujak
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Travanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Svibanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Lipanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Srpanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Kolovoz
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Rujan
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Listopad
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Studeni
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Prosinac
12345678910111213141516171819202122232425262728293031

✠

Acta Sanctorum · Svezak II · 18. siječnja

O sv. Deikolu, odnosno Deikoli, opatu Lurea u Burgundiji

DE S. DEICOLO, SIVE DEICOLA, ABBATE LUTRENSI IN BURGUNDIA

Sadržaj (11)
  1. Životopis od nepoznatoga pisca,
  2. Zaštitnici raznih gradova Galije.
  3. Sv. Kolumban protjeran iz Luxeuila.
  4. POGLAVLJE III. Dolazak sv. Deikola u Lure.
  5. POGLAVLJE IV. Nepravda nanesena Deikolu biva osvećena.
  6. Samostan u Lureu sagrađen i obdaren.
  7. Deikolova smrt. Pustošenje Lurea.
  8. Napadači crkvenih dobara kažnjeni.
  9. Lure predan kraljevskoj priležnici: a od nje drugima.
  10. Relikvije sv. Deikola i Kolumbina.
  11. Lure obnovljen po bl. Baltranu.

Napadači crkvenih dobara kažnjeni.

a I kad su barbarski muževi, okrutniji od svake zvijeri, gotovo cijelu Galiju i Germaniju dijelom mačem, a dijelom ognjem opustošili; te nije bilo nijednoga kršćanina koji bi im izišao u susret i kopljem zaprijetio, nesretnici su se, radujući se svojoj nekažnjivosti, vratili u svoje krajeve natovareni mnogim bogatstvima. Žalosno za reći! Mogao si vidjeti kako na svetim mjestima, gdje je prije cvala pobožnost monaha i vojevala odanost klerika, rastu koprive, trnje i svakojako grmlje kao u pustinji; a budući da je ostalo malo stanovnika, polja su posvuda pretvorena u pustinju. I kad je i mjesto bl. Deikola osjetilo nesreću tolikoga gubitka te ondje više nije bilo ni monaha ni klerika, neki je moćni grof iz alzaških krajeva, po imenu Eberhard, koji je običavao zalaziti u kraljevstvo Burgundaca, silom napao to mjesto i bezbožno ga prisvojio sebi kao baštinu. I budući da mu se nije našao nitko tko bi mu se suprotstavio, sve vrijeme dok je poslije živio zadržao ga je tiranskom rukom protiv pravde. Jao, o boli! Blaženi Gospodnji ispovjedalac Deikol nikada nije pomišljao imati grofove za baštinike svoga mjesta, nego monahe mile Bogu: niti se ikada trudio hraniti konje ili lovačke pse, nego okupljati siromahe i putnike. O čudesne Božje strpljivosti! Neka bude: zar ću šuteći uvijek šutjeti? govori Gospodin. Nipošto.

32 Kad je pak taj isti grof u tolikoj tvrdokornosti uma preminuo, njegov sin po imenu Hugo, koji je i sam već postao grofom, sve što se činilo da pripada njegovu ocu, bilo s pravom bilo s nepravdom, silovito je napao i uporno prigrabio sebi: a među svime i mjesto svetoga oca Deikola. Budući da se on zbog snage svoga muškoga potomstva smatrao glasovitim gotovo u svim kraljevstvima te je u mnogim poslovima, kao kakav ratnički vitez, bio nepobjediv: neko je vrijeme nekažnjeno uživao posjed sv. Deikola. I dok je sveto mjesto svakodnevno bilo zauzeto svjetovnim prljavštinama, jednoga puta, kad su trojica njegovih sinova umorni i u večernji sat došli na to isto mjesto, obavivši sve što je bilo pri ruci potrebno, zdravi i nepovrijeđeni neoprezno su se smjestili blizu groba blaženoga Oca. A budući da nisu dali slavu Bogu niti čast njegovu svecu Deikolu, nije im (hvala Bogu) prošlo nekažnjeno. Koga da više štedim? Ali budući da istina rađa mržnju, a moja je odluka ne gledati tko je tko, tko smatra ugodnim, neka smatra ugodnim; tko neugodnim, neka smatra neugodnim: ja pak, držeći se kraljevskoga puta, ne gledajući na naklonost naroda niti se nadajući plaćici ikakve sitnice, idući zdesna i slijeva prema Apostolu, smatram najboljim ne prešutjeti istinu. Nisu li svi koji se broje pod imenom mučenika za istinu oboreni u smrt? A budući da je istina Krist, nju pozivam za svjedoka i sve njegove sljedbenike. Te iste noći trojica njegovih sinova, od kojih je prvorođeni bio Eberhard, drugi Hugo, a treći Guntram, kad su se nakon slatkoće sna probudili za lovačku vježbu, nađoše sebe drukčijima nego što su bili. Mogao si doista vidjeti konzularne muževe toliko zgrčene i nemoćne da bi pomislio kako su od rođenja lišeni vlasti nad svim udovima i oslabljeni u cijelom zdravlju: i da gotovo sve kažem na hvalu Isusa Krista i njegova Sveca, osim što su jezičci drhtali izgovarajući pokoru i priznanje krivnje, ostali su udovi bili posve beskorisni: ruke ništa, noge pak nimalo; o ostalome nema sumnje.

33 Dok su se pak izvrsni vitezovi dugo držali kao zarobljenici u okovima grijeha, otac već zrele dobi nije lijeno došao pozvan na prizor svoje osude, pun suza, dok su im sa svih strana predbacivali razne krivnje da su za takve nevolje sami krivi, svjedočeći da su u mnogome sagriješili. Naposljetku je stari otac, natjeran nepodnošljivom boli sinova, ovim riječima progovorio istinu: Čujte me, reče, sinovi, poslušajte riječi svoga oca. Znajte zasigurno da vam se ova nesreća nije dogodila nekim slučajem, nego pravednim Božjim sudom i Gospodnjom osvetom. Jer moj mi je otac mnogo puta običavao pripovijedati kako je posjedovao ovo mjesto i da je ovo sveto mjesto pripadalo Gospodnjem svecu Deikolu. Ali (kako vidim) ta je nepravda sada pala na vaše glave, jer svemogući Bog ne dopušta da nepravda nanesena njegovim izabranicima prođe nekažnjeno, nego će uzvratiti sinovima nepravdu otaca do četvrtoga i petoga naraštaja. Vjerujem ipak da nas njegovo milosrđe očinski kažnjava da nas ne bi zauvijek predao smrti, jer ne želi da itko propadne, nego da se svi spase. Stoga čistom ispoviješću i dostojnim jadikovkama pokore utecimo se Gospodinu i njegovu Svecu protiv kojega smo sagriješili: pa možda ne samo da ćete vi biti vraćeni u prijašnji lik, nego ćemo, što je veće, savršeno zaslužiti lijek za svoje duše. Na to sinovi jednodušno rekoše: Najbolji si savjet našao, oče; spremni smo savršenim srcem predati sami sebe za sluge sv. Deikolu. Neka nam dakle bude žao učinjenoga: ako se čovjek kaje, pogreška ne škodi. Nastojmo na sve načine da plemenitost tijela promijenimo u plemenitost duha. Odrecimo se svijeta koji sav u zlu leži; potrudimo se kako bismo odsad mogli biti slobodni samo za Boga. Pristupimo redovničkom zavjetovanju. Zavjetujmo se Bogu i izvršimo. Hodajmo dok imamo svjetlo ovoga života, da nas ne obuzmu tame vječne smrti.

34 Kad je to rečeno, pratioci potreseni dotrčaše udarajući u tužan jauk i bjesneći na pogrebni način. Žalosno za reći! Mogao si vidjeti prefektorske barune, malo prije brže od orlova i jače od lavova, kako se služe tuđom pomoći i kao željezom okovani bivaju nošeni pred grob blaženoga Oca. I kad su ondje veoma dugo molili božansku blagost, plačući glasno vikali da su sagriješili i da su zasluženo zapali u ovu bijedu, naposljetku su posredovanjem svetoga Oca s neba bili pogledani i vraćeni u prijašnju cjelovitost. Što bi više činili? Otac ustavši sa sinovima, zajedničkim zavjetom i zajedničkim pristankom predadoše se Bogu i njegovu svecu Deikolu, ne na vojničku službu, nego na redovničku službu. Pošto su to učinili, zakletvom su se nad grobom tolikoga Oca jednodušno obvezali da se nijedan od njih neće povući, nego da će se uskoro posve odreći svijeta te se tonzurom, odijelom i zavjetovanjem poslušno podložiti pravilu preblaženoga oca Benedikta i do kraja čuvati postojanost toga mjesta. Kad je taj ugovor sklopljen, uvijek iznova strašnom zakletvom potvrdiše čvrstoću nad svetim Ocem da od toga dana pa sve dok se nebo okreće neće željeti posjedovati kao baštinu ni samo mjesto ni sve što mu pripada, niti će itko ikada iz slijeda njihove rodbine imati ni koliko je prostora za stopalo da bi posjedovao po nasljednom pravu. I pošto je pogodba sklopljena pred mnogima, vratiše se u svoje krajeve s nemalom radošću. a U rukopisu pogl. 12: Gdje je Eberhard prisvojio mjesto sebi, i o sinovima Huginim.

Lure predan kraljevskoj priležnici: a od nje drugima.

Ali budući da još preostaju neki koji se čude i žele znati kako je mjesto svetoga Oca dospjelo u nepravednu ruku grofa Eberharda i njegova sina, nije mi teško kako god istinitim perom iznijeti. No dok to nastojim, čini se da vremenima namećem obrnut redoslijed, koji Grci nazivaju anastrofa, a razumu i stranici koja podliježe razumu predviđanje ili unaprijed uzimanje, koje Grci zovu prolepsa. Pošto je pak bl. Kolumbin, dovršivši tijek svoga truda, pošao u nebeska kraljevstva, na njegovo je mjesto došao časni opat Iho,b koji je, dok je mnogo godina revno upravljao tim istim mjestom i s velikom budnošću skrbio za povjereno mu stado, iznenada zbog prijevare nove Herodijade morao gledati kako opata s monasima protjeruju, a sva oružja božanske škole (jao) propadaju. A uzrok je bio ovaj: U ono vrijeme kad je kralj Lotar boravio u pokrajini Alzasu, na svome plemenitom kraljevskom dobru koje se zove Marlenheim (čije dostojanstvo još uvijek svjedoče visoki bedemi čudesne gradnje), iznenada je bio opečen žigom staroga neprijatelja i doveden do tolike mahnitosti strmoglavljenoga uma da je otpustio svoju pobožnu suprugu kraljicuc Berisindu i uzeo neku bludnicu po imenu Waldrada. Budući da je ona bila najglasovitija čarobnica, toliko je raznovrsnim čaranjima opčinila kraljev duh da je lako ishodila sve što bi od njega zatražila. I dok je takvo bezakonje raslo, a nije bilo nikoga tko bid ga zadavio, jadnik je gotovo slobodno živio u tolikom rodoskvrnuću. Ipak, kako je djelovao stid jer nije mogla boraviti s njim u palači, predao joj je opatiju sv. Deikola i obdario je paklenim mirazom. Tada je bludnica, veoma obradovana, prisvojila sebi sveto mjesto i nastanila se u mjestu koje se zove Saint-Quentin, te je ondje na zlokoban način opustošila sve što je pripadalo svetom Ocu; opata je uvrijedila, a sve monahe protjerala: zato će bez sumnje njezina duša biti u gorčini dovijeka.

36 c Časna pak kraljica, pošto je osjetila rastavu i otkrila kraljevu bludnicu, nije ga htjela javno sramotiti, nego ga spasonosnim ukorom ispraviti; te se, posavjetovavši se s ukućanima, radi pritužbe što brže uputila u Rim. Kad ju je s neizmjernim poštovanjem primio cijeli rimski zbor, nasamo je posjetila apostolskoga prvosvećenika i puna suza otkrila razdor između sebe i svoga gospodara. Kad je to pastir Crkve doznao, apostolskim je pismima brzo pozvao kralja da stane na kraj tolikom zločinu i da se ubuduće popravi. I kad je pozvani kralj došao, kako je kralju dolikovalo, bio je časno primljen. Nakon molitve, u Lateranskom je konzistoriju papa razgovarao s kraljem i ukorio ga dostojnim prijekorom. Tada je kralj, skrušena srca i prostrt po zemlji, zatražio oproštenje i priznao se krivim; a kad je primio pokoru, papa je kraljicu pozvao kraljicu u kraljevu nazočnost i pomirio ih u Kristu, predao kraljičinu desnicu kraljevoj desnici te ga strašnim prokletstvom obvezao da prema Apostolu, kao što Krist ljubi Crkvu, tako i on odsad ljubi svoju ženu. vrativši se na bljuvotinu, božanski je kažnjen.

37 Nakon toga se kralj vraća u Galiju: a kraljica, kako zahtijeva žensko putovanje, polakše ide putem; toliko da je kralj išao pred njom sad dva, sad jedan dan. No spomenuta bludnica, čuvši da se kralj po crkvenom redu pomirio s kraljicom, zmijskim siktanjem iz daljine ponovno napadne kralja. I kad je kralj, već prešavši Apenine, jedne noći konačio kodf Borgo San Donnina, glasnici spomenute bludnice, brži od južnoga vjetra, stigoše i donesoše pred kraljeve oči njezinu bludničku odjeću. Kad ju je ugledao, odmah je toliko planuo ognjem bijesa i zavisti prema kraljici da je neopozivom odlukom u sebi odlučio ne vratiti se u domovinu prije nego što je vidi odrubljene glave. Ali je njegovu volju pretekla božanska strogost i najpravednija pravičnost njegove odredbe: jer kad je sutradan zdrav krenuo iz konačišta, prije nego što je okusio išta od hrane, tako je sa svima svojima bio zaražen i pogođen iznenadnim dahom da se od tolikoga mnoštva nije našao nijedan kojemu bi ostala koža ili dlaka. Naposljetku, spoznavši krivnju, na samrti uđoše u grad Piacenzu. Ondje je doista bijedni kralj sa svima svojima završio život bez popudbine otkupljenja, osim nekoga klerika i bolesnoga sluge koji su jedva umakli da jave istinu o događaju. Tko pri sebi ne bi vidio da je ova očita osveta izvršena po zaslugama sv. Deikola? A kad je pobožna kraljica stigla u spomenuti grad i uplakana vidjela toliki pokolj mrtvih, dala je pokopati pomazanika Gospodnjega, svoga gospodara; ostale je pak (koliko su mogućnosti dopuštale) zapovjedila zakopati pod zemlju; i nakon toga se u miru vratila u domovinu.

38 Čuvši pak Waldrada, najopakija žena, sve što se dogodilo na rimskom putu, više prestrašena strahom od časne kraljice nego skrušena krivnjom vlastitoga zločina (ona koja od kršćanstva nije imala ništa osim samoga imena), pokleknuvši više iz bijega nego iz dobre volje, pretvarala se da traži Boga te je licemjerno ušla u samostang sv. Romarika. I dok je ondje neko vrijeme boravila više velom nego srcem, osvrćući se unatrag, tugovala je što joj se posve oduzima mjesto sv. Deikola te se na ženski način počela tužiti kao da je lišena baštine; i dozvavši grofa Eberharda, pod izlikom krvnoga srodstva, usudila se učiniti još jedan strašan zločin te mu je predala sveto mjesto pod zaštitom odvjetništva. On je pak, kakav je bio pohlepan i napadač svetih mjesta, tom prilikom napao mjesto sv. Deikola; a nakon smrti te opake žene, kukastom ga je rukom prisvojio sebi u baštinu. I bio bi to učinio: jer ni njemu nije prošlo nekažnjeno: naime, prema Proroku, pomiješao je krv s krvlju, to jest dodao je zločin zločinu. Otpustio je naime svoju zakonitu suprugu Adallindu, dao joj otpusnicu, a sam se umiješao u bludilišta. Jer je neku redovnicu iz samostanah Erstein privezao uza se i vukao to bezakonje sve do smrti. A što je Adallinda nakon toga učinila, čestitost ne dopušta unijeti na stranicu. Kakvom je pak smrću sam grof završio život, nije mi teško razglasiti radi primjera. Smjelo govorim ono što mi se uz tvrdnju pouzdanih osoba dogodilo spoznati jasnije od svjetla: povjerovao bi naime da je gotovo tri godine bio pogođen Herodovom pošasti, koji je prema Djelima apostolskim, udaren od anđela, vrveći crvima izdahnuo. Crvi su mu naime tako ključali od tjemena sve do peta da su njegovi najbliži odatle trpjeli najveći smrad: i tako je bijedno s Herodom završio bijedan život. Niti treba sumnjati da u mukama dobiva jednaku kaznu onaj čiji je život u svakom zločinu nasljedovao: i budući da je bl. Deikolu nepravedno oduzeo njegovu baštinu na zemlji, sam se na neki način lišio vječne baštine na nebesima.

a U Belfortovu rukopisu sljedeće je poglavlje o drskosti Hildegarde bilo stavljeno ispred ovoga, a ovoga, koje je u Chiffletovu rukopisu bilo 13., naslov je glasio: O bludu kralja Lotara, njegovoj smrti i smrti Eberhardovoj.
b Nipošto ne treba smatrati da je ovaj Iho, kojega Belfort naziva Benicha, doživio vremena kralja Lotara, koji je godine 855. od oca Lotara primio Lotaringiju, ako je neposredno naslijedio sv. Kolumbina, koji je iz Irske sa sv. Kolumbanom prije godine 575. došao u Galiju. Sumnjamo na pogrešku kod Ménarda, gdje se kaže da su Huni za života sv. Kolumbina opustošili Lure: premda se prije onih provala Ugara u Djelima svetaca katkad spominju Huni, jer su možda barbari unajmljeni od nekoga vladara, koji su okrutno harali, nazivani Hunima, iz kojega god naroda bili.
c Drugi je nazivaju Teutbergom, Teutergom, Teobergom; Belfort Bertsindom.

To se čini rečeno kao otvoriti ždrijelo; inače facillare znači zadaviti, odnosno stisnuti ždrijelo.e Ova kobna tragedija, vođena više godina, uz znamenito prekršenje dužnosti nekolicine biskupa, dok se papa Nikola I. najsnažnije opirao kraljevskoj požudi, naposljetku je pod Hadrijanom II. završila žalosnim raspletom. Opširnije o njoj raspravlja Baronije u 10. svesku.f U puku se naziva Borgo San Donnino, nekoć Julia Fidentia, kako ćemo reći uz životopis sv. Donnina 9. listopada; smješteno je između Parme i Piacenze i sada je biskupski grad.g O ovome preslavnom samostanu, u puku nazvanom Romarici-mons, a francuski Remiremont, govorit ćemo uz životopis samoga sv. Romarika 8. prosinca.h Kod Belforta Hestehin, pogrešno. To je Erstein, ili Eristein, plemeniti samostan redovnica uz rijeku Ill između Strasbourga i Benfelda, koji su utemeljili Luj Pobožni i njegova supruga Irmingarda.

Relikvije sv. Deikola i Kolumbina.

Ali budući da smo već u prethodnom poglavlju dovoljno spomenuli kako je nepravedni grof Hugo postao baštinik sv. Deikola, sada preostaje da spremnije perom izložimo i neka čudesna djela svetoga Oca. Grofica Hildegarda naime, supruga istoga Huge, jednoga je puta potaknuta radoznalošću drsko ušla u oratorij svetoga Oca sa svećenicima i ostalom gomilom vjernika kako bi sa sobom u Alzas kao najveći dar odnijela nešto od zemnih ostataka tolikoga Oca. I dok su se uz velik napor znojili da podignu poklopac svetoga sarkofaga, toliki je potres iznenada uzdrmao sve zgrade, uz najveće gromove koji su slijedili i strahote munja, da su svi izbezumljeni bili potreseni najgušćom sljepoćom; toliko da nitko gotovo dva sata nije mogao vidjeti svoga bližnjega. Tada je grofica, skrušena srca, ubrzo iskusila koliko kod Boga vrijede slavne zasluge njezina ljubljenoga Deikola.

40 Ali budući da se pokazalo kako uzalud radi oko groba svetoga Oca, odvažno je pristupila da pretraži grob bl. Kolumbina, kako bi barem od učenika uzela nešto ona kojoj je odozgo bio uskraćen učitelj. O čudesnih Božjih sudova! Pristupila je s nekolicinom, lako otvorila grobnicu, s velikom žurbom zgrabila sebi samo jedan zub i ponovno zatvorila grob. No pošto je promotrila zub, na ženski je način počela sumnjati treba li štovati kao relikvije ono što je tako lako i bez otpora zadobila: i da bi joj neko pokazano čudo dalo vjeru, zapovjedila je da se u oratoriju nagrne užareno ugljevlje i bacila zub u sredinu. Čemu više riječi? Brže nego što je izrečeno, zub je dao silan prasak te je pobjednički i neozlijeđen iskočio dokle god mu se tvar nije ispriječila. Naposljetku povjerovavši, nastojala je pokupiti dragocjeni zalog i s velikom ga je brižljivošću spremila uza se. Od toga sata, i dokle god je živjela među ljudima, zubobolja je nije napustila ni na jedan sat. Tada je, vođena kasnim kajanjem, vratila zub u grob; bol joj je ipak ostala nepokretna. A zašto je Svetac Gospodnji dopustio da se otvori njegov grob, ali nije htio da se išta odnese, neka kaže tko želi: meni pak nije jasno. Jedno je samo očito, da je savršeni Otac, budući da monasi običavaju izbjegavati društvo žena, ono što je za života nastojao čuvati htio da ostane nepovrijeđeno i nakon smrti. Tada je svima otvoreno postalo poznato koliko vrijede zasluge Učitelja, ako su tolike zasluge učenika. a Ovo je poglavlje u rukopisu 14., s naslovom: Gdje se Hildegarda prestrašena vratila s njegova groba, i o njezinoj zubobolji.

Lure obnovljen po bl. Baltranu.

Ne smatram da treba prešutjeti cijelu stranicu onoga što su gotovo svi stanovnici Europe nužno morali osjetiti. Pošto su grof Hugo i njegovi sinovi, koje smo gore naveli, htjeli ne htjeli, kako su se zavjetovali Bogu i sv. Deikolu, vratili sveto mjesto slobodnim, počeli su brižljivo tražiti po samostanima i po mnogim pustinjačkim ćelijama bi li igdje mogli pronaći nekoga Kristova prijatelja i učitelja istinskoga života koji bi očinskim načinom i redovničkim redom podupro to mjesto, dok bi oni sami pod njegovim vodstvom nosili stijeg svete poslušnosti. Živio je pak u to vrijeme neki prisni prijatelj svemogućega Boga po imenub Baltran, u svemu hvalevrijedna života, za kojega su već tada svi priznavali da je tijekom pedeset godina besprijekorno provodio pustinjački život; i tolika je već čudesa svemogući Gospodin po njemu učinio da ni Jadranski zaljev nije mogao zatvoriti njegovo ime, nego se i kod Danajaca njegov glas smatrao slavnim, naime zbog veličine njegova djevičanstva. Šutim o zemaljskim kraljevima i velikašima. Sam preslavni vladar Oton, koji je tada držao žezlo, običavao ga je posjećivati te je obilato uzvisio njegovo mjesto najvećim darovima: toliko da je sam časni Otac zbog učestalosti gostiju sagradio sebi skrovitu kolibicu u kojoj bi mogao boraviti sam sa sobom, dok je mjesto koje je isprva odabrao pobožno uredio za redovničku stegu okupivši nemalu četu monaha.

42 Dok je pak sveti muž nekoliko godina bdio nad pridobivanjem duša, stari ga je neprijatelj preko svojih slugu počeo uznemirivati mnogim nepravdama, tugujući što mu se svakodnevno nanosi šteta zbog duša koje je čovjek Gospodnji istrgnuo iz njegovih zuba i nastojao vratiti Bogu. Ugrabivši pak priliku, dvojica biskupa, potaknuta kugom lakomosti, razjapljenih ralja počeše napadati to isto mjesto; ne zato što bi im bilo stalo do mjesta, nego da bi dobra koja je darežljivost vjernika dodijelila mjestu za učvršćenje službe božanske škole, iščekujući u međuvremenu njegovu svetu smrt, grabežljivom revnošću posve prigrabili sebi: od kojih je jedan bio upravitelj crkve u Metzu, a drugi je bio ekonom ovčinjaka u Strasbourgu. Dok su se dakle takvi ovnovi crkava dugo prepirali oko dobara blaženoga Kristova siromaha, s neba sačuvanih (jer je jedan od njih tvrdio da pripadaju njegovu pravu zbog župe, a drugi zbog podložnosti mjesta), jednoga je puta sluga svemogućega Boga bio zahvaćen najvećom slabošću te se približio kraju. Dok je glas o toj njegovoj bolesti letio susjednim pokrajinama, lešinari obaju biskupa gladnim kljunom navale na ćeliju Božjega čovjeka i sumnjičavo iščekuju njegov blaženi prelazak. Kad je on to doznao, iznenada se, dok ga je liječila višnja blagost, počeo krijepiti i oporavljati: i dozvavši k sebi neke od tih nepravednih ljudi, pomno ih upita za razlog njihova čekanja. Kad su mu oni ispripovjedili kako stvar stoji, čovjek Gospodnji odgovori: Ali ni meni nije nepoznato nastojanje vaše volje i spletka neprijatelja ljudskoga roda. Odlazite što brže, jer sada ne umirem: i vjerujte mi da vam se neće dogoditi ono što želite, da biste nakon moje smrti trebali razgrabiti prinose vjernika koje sam ja stekao. Na takav prijekor cijeli se taj skup veoma posramljen povukao odatle.

43 Čovjek pak Gospodnji, želeći radije imati za baštinika svojih dobara samoga Gospodina koji ih je dao nego svijet, počeo je širokom rukom rasipno dijeliti siromasima i klericima sve što je imao, želeći se posve osloboditi i već kao starac poduzeti hodočašće za Krista te dane koji su mu još preostali provesti kod preblaženoga prvaka apostola, u Rimu, zatvoren i povučen u svetoj dokolici. Kad se ta vijest pročula kod Huge i njegovih sinova, nisu lijeno suznom molbom zamolili čovjeka Gospodnjega da ih ne napusti kao siročad i lišene oca. Njima blaženi muž odgovori da ondje više nipošto ne može ostati, nego da želi ustupiti mjesto zavisti te da mu je tako odredio Gospodin. Oni pak suznih očiju počeše još snažnije salijetati Božjega čovjeka govoreći: O osobiti prijatelju Kristov i nepokolebljivi stupe svete Crkve, usliši svoje sluge i ne ostavljaj nas napuštene. Neka tvoje očinstvo zna da smoc mi već dugo zavjetovani redovničkom životu i običajima, ali dosad nismo mogli pronaći vođu i oca. Zbog toga, sveti Oče, neka ti se svidi poći s nama ovamo blizu, na neko sveto mjesto i najprikladnije za redovnički život, koje se zove Lure. Njima čovjek Gospodnji odgovori: Što se vas tiče to mjesto? Oni rekoše: Nama doista nimalo ne pripada; nego ga je neki preblaženi muž, po imenu Deikol, koji je bio i učenik svetoga Kolumbana, zaslužio od Gospodina u baštinu. On je naime sam sagradio mjesto, podvrgnuo ga redovničkoj stezi i svojom svetom nazočnošću ondje svakodnevno sjaji čudesima. Dogodilo se pak jednom prilikom da su naši roditelji prije ne mnogo godina napali to samo mjesto i posjedovali ga kao vlastito. Sada smo pak ondje toliko božanski prestrašeni da smo se u nazočnosti tolikoga Oca nedavno strašnim zakletvama obvezali da ćemo uskoro prigrliti redovničko zavjetovanje i ondje zauvijek čuvati postojanost.

44 Na to pobožni muž odgovori: Napisano je: Sve što činiš, čini sa savjetom, i poslije djela nećeš se kajati. Ako se božanskoj providnosti sviđa da se maknem s ovoga mjesta i popustim vašem nagovoru, dajte mi takvo jamstvo pred našom braćom i ostalim vjernicima da ćete sve uređenje za božansku službu koje imam kod sebe sigurno i netaknuto prenijeti onamo te mi ga ondje nepovrijeđeno ponovno predati; pod tim svakako uvjetom da najprije pošaljem onamo nekoga pouzdanog muža od naše braće koji će pomno ispitati mjesto, u šumama, u poljima, u livadama, u ribolovima i u svemu što zahtijeva korist monaha; jer neću doći sam, nego ću sa sobom povesti svoju braću i sluge. Na to oni rekoše: Neka bude po tvojoj volji, Oče; i pošto je zakletva položena na skupu mnogih, kako se svidjelo svetom mužu, poslao je s njima svoga nećaka po imenu Werdolf, kojega je sam odgojio i u kojemu je bila sva njegova nada nakon Boga. Kad je on sa svom pomnjom ispitao istinitost stvari, vrativši se Božjem čovjeku, donese radosnu vijest; i pošto mu je nasamo opisao mjesto, doda: Treba se čuvati, reče, da ovim ljudima ne poklonimo lakovjerno povjerenje. A samo je mjesto, kako priznaju svi domoroci, podložno rimskom gospodstvu i uz upisani danak podliježe vrhovnom prvosvećeniku. Stoga, ako u nazočnosti vladara Otona budu htjeli vratiti mjesto i uspostaviti mu prijašnju slobodu, primimo ga iz same carske ruke; s takvom naime sigurnošću da dovijeka nikome ne bude dopušteno povrijediti ono za što veličanstvo koje nosi žezlo odredi da ostane nepovrijeđeno.

45 Čovjek Gospodnji na to reče: Neka tvoj savjet bude ugodan svemogućemu Bogu. Sada se dakle opaši, kreni putem poslušnosti i požuri sve to u moje ime priopćiti caru. On, želeći se odmah pokoriti Očevoj zapovijedi, uzjahavši konje, sretnim je putem otišao caru i priopćio o čemu se radi. Ako bi mi pak tko zavidnim okom prigovorio da taj isti vladar u to vrijeme nije bio car, lako ću ga pobiti onim lukavim silogizmom da je naknadno dodana čast akcidens, dok bit ustraje u istovjetnosti: i budući da se moglo ostvariti ono što se ostvarilo, moć je u njemu uvijek bila nazočna, a čin je u svoj čas uslijedio. Ali to je rečeno u digresiji; nastavimo naime započeto. Kad je pak najpobožniji vladar sve to doznao, zahvalio je Stvoritelju svega i nakon toga rekao: Čujte svi savjetnici pravičnosti i vjerni prijatelji: Mnogo sam puta pomišljao onoga našega Oca, blaženoga muža Baltrana, jer ga srdačno ljubim, kad bi mi htio pristati, uzvisiti biskupskom čašću; sada pak, kako vidim, više voli kao Kristov siromah ustrajati u borbi svetoga natjecanja nego napredovati u sjaju ovoga svijeta. I evo njegova najpouzdanijega glasnika po kojemu mi vjerno poručuje da želi umrijeti u tuđini za Krista i mjesto koje je dosad nastavao prepustiti zavisti. A postoji mjesto u krajevima Burgundije, prilično prikladno za sveti život, koje su dosad grof Hugo i njegovi sinovi otimački posjedovali; za nj sveti muž moli da mu ga naše gospodstvo velikodušno dodijeli, te da se sve što mu je svemogući Bog udijelio za učvršćenje svoje službe vlašću našega carstva zauvijek pripoji tom istom mjestu. Jer samo to mjesto pod zaštitom našega carstva podliježe Rimskoj i Apostolskoj Stolici. Odgovoriše dvorjani i carevi savjetnici: Ako se sviđa tvome veličanstvu, vladaru cijele zemlje, neka se pred tvoje lice pozovu oni muževi koji su dosad protiv pravde i zakona prisvajali sebi to mjesto, pa neka ga po javnom zakonu javno vrate i najčvršćom zakletvom daju takvo jamstvo svim tvojim vojnicima i privatnim vjernicima da se od sada pa dovijeka ni oni ni itko od njihovih nasljednika ne usudi obnoviti tu nepravdu niti se drzne silom ili vlašću uznemirivati samo mjesto; nego neka čvrsto i nepokolebljivo (kao što je bilo od početka gradnje mjesta) kod braće koja ondje služe Bogu i sv. Deikolu ostane slobodna odluka birati po Bogu opata koji će snažno upravljati mjestom bez ikakva protivljenja. Štoviše, neka se carsko visočanstvo pobrine priopćiti apostolskom biskupu da vlašću nebeskih ključeva sastavi ispravu povlastice, učini je neraskidivom ogradom prokletstva i potvrdi pečatom apostolskoga imena. Čemu se toliko zadržavati na pojedinostima? Sve je, prema onome što se svidjelo Božanstvu, pobožni car ispunio po savjetu vjernika: napadače svetoga mjesta nazvao je nepravednima: po općem je pravu primio mjesto i pred tisuću svjedoka vlašću ga predao blaženom mužu (prema onome što je gore rečeno): a njega samoga, kao i dobra s neba darovana svetom mužu, povjerio je na čuvanje vojvodi Rudolfu i spomenutim grofovima pod uvjetom njihove vjernosti.

46 Tako je dakle čovjek Gospodnji bio ustoličen na razorenom mjestu bl. Deikola sa svojim monasima i slugama, sa svime što mu je božanska darežljivost udijelila. I bilo je veoma potrebno da sa sobom donese potporu u troškovima, jer je mjesto našao žalosno lišeno svih stvari potrebnih za ljudski život. Tada je uložio svako nastojanje kako bi mogao duhovno obnoviti mjesto. Samostan vazda Djevice Marije, koji je ondje prije bio veoma malen, časno je proširio, uzvisio i doveo do savršenstva. Ubrzo je prema mogućnostima sagradio radionice, kako bi monasi mogli nepovrijeđeno čuvati redovničku stegu koja je kod njega uvijek cvala. Ušao je pak časni Otac u to isto mjesto uoči blagdana apostola Šimuna i Jude; i iste godine, na dan Uznesenja vazda Djevice Marije, kao što mu je mnogo godina prije bilo božanski nagoviješteno, pun Duha Svetoga preminuo je i bio pokopan s desne strane oltara samostana koji je sam obnovio na bolje. Ondje doista veoma često, kad vjera molitelja to zatraži, sjaji čudesima, a kad je on pošao u nebeska kraljevstva, u upravljanju samostanom naslijedio ga je njegov nećak Werdolf, koji je još živ, sam živi djevičanskim životom i svima koji žele ispravno živjeti svijetli poput svjetiljke.

a U rukopisu 48: Gdje je bl. Baltran ušao u mjesto sv. Deikola.
b Ménard ga naziva Valtran.
c Kod Belforta: Oni su ga suznih očiju još više salijetali da ih ne ostavi napuštene, govoreći da su i oni sami već odavno monasi.

✠

Izvornik: Acta Sanctorum. Ianuarius, tomus II, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 22. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.

18. siječnja Kalendar godine