Samostan sv. Martina, koji pučki nazivaju Velikim samostanom, na francuskome Marmoutier, udaljen dvije milje od grada Toursa, dao je više asketa slavnih po redovničkoj kreposti. Među njima bio je sv. Leobard, o kojemu Martyrologium Romanum 18. siječnja piše: „Ondje (u Toursu) sv. Leobarda, rekluza, koji je zablistao čudesnim uzdržavanjem i poniznošću.” Spominju ga također Galesini, Saussay, Molanus u djelu Addit. ad Usuardum, Wion, Ménard, Dorgan, Canisius i drugi; Maurolico i Martyrol. Colonien. nazivaju ga Leobaldom; kölnski kartuzijanci u djelu Auctarium ad Usuard. Leopardom; odatle Florarium bilježi: „U Toursu Leoparda, ispovjedaoca”, a nakon nekoliko umetnutih bilješki: „U Velikom samostanu sv. Leobalda, ispovjedaoca.” Felicius ga naziva Leobardom ili Leobaldom, a Ferrari Leonardom i navodi ga 17. siječnja.
2 Životopis sv. Leobarda napisao je sv. Grgur iz Toursa u knjizi De Vitis Patrum, u posljednjem poglavlju. Njega smo, već prije objavljenoga od Surija, usporedili s rukopisom S. Mariæ de Ripatorio i s nekoliko tiskanih primjeraka. Isti životopis, ali malo skraćen, donosi Benoît Gonon u 2. knjizi djela De vitis PP. Occidentis, Zacharias Lippeloo i drugi. U životopisu sv. Grgura Tourskoga 17. studenoga stoji o Leobardu ovo: „Ništa manjom revnošću pokazao se brižnim i oko blaženoga Leobarda: kojega je opaki duh toliko uznemirivao zlim mislima da je zbog neke uvrede riječima odlučio napustiti ćeliju u koju se odavna bio zatvorio. Ali ni on nije mogao pasti jer je zaslužio imati Grgura koji ga je podizao. Kada je naime po običaju odlazio u Veliki samostan, kao da će cjelivati svete Martinove stope, brižni je pastir, želeći vidjeti kako se drži ovca vezana Kristovom ljubavlju, svratio u njegovu kolibu. Njemu je on odmah otkrio tajne svoga srca koje je đavao bio izmislio kao razložne. On je pak odmah, kakva je već bio pronicava uma, prozreo đavolske izmišljotine te je, uzdišući s nemalom boli, počeo koriti čovjeka i prikladnim riječima razotkrio đavolsku lukavost; a vrativši se kući, s pobožnom mu je brigom poslao knjige prikladne za redovničku nakanu. Kad ih je pročitao, ne samo da je bio izliječen od onoga napada koji je trpio, nego je i mnogo napredovao u oštrini uma.” Odatle se nadalje može zaključiti dob sv. Leobarda, budući da je Grgur uzdignut na biskupsku stolicu godine 372.
3 Jean Savaron u djelu Origines Claromontanæ piše da se relikvije opata sv. Leobarda čuvaju u crkvi sv. Pavla u Auvergneu, što je preuzeo iz 2. knjižice djela De Sanctis, eccles. et monaster. Claromont; gdje pod brojem 14 stoji ovako: „U crkvi sv. Pavla ondje počiva sv. Leonard.” Uz to on sam ovako tumači: „Domorodac područja Auvergnea, suvremenik sv. Grgura Tourskoga, rekluz u ćeliji blizu Velikoga samostana, koji je, nakon što je u najvećoj strogosti dobro proživio tijek života, bio položen u grob što ga je sam motikom isklesao u svojoj ćeliji. Gregor. Turon. de vita PP; posl. pogl., za kojega bih vjerovao da ga je poslije Auvergne prisvojio kao svoga i položio u ovu crkvu sv. Pavla.” Tako on, ali je taj dokaz slab jer se naziva Leonardom, a s tim je imenom u Galiji živjelo više svetaca.
PISAC SV. GRGUR, BISKUP TOURSKI.
Crkva vjernih se izgrađuje kad god se najpobožnije ponavljaju djela svetaca: i premda najveću radost osjeća zbog onih koji su od početka svoje dobi provodili redovnički život i zaslužili stići u luku savršenstva, ipak se po Gospodinovoj zapovijedi raduje i zbog onih koji su se obratili od svijeta te su započeto djelo uz pomoć božanskoga milosrđa uspjeli privesti kraju.
2 Blaženi je dakle Leobard bio domorodac područja Auvergnea, doduše ne iz senatorskoga roda, ali ipak slobodnoga podrijetla: od samoga je početka držao Boga u srcu, pa premda se nije isticao slavnim rodom, ipak je blistao zaslugama. On je u pravo vrijeme s ostalim dječacima bio poslan u školu, naučio je napamet nešto iz psalama te se, i ne znajući da će postati klerik, nedužan pripremao za službu.
3 No kada je dospio u zakonitu dob, na nagovor roditelja prema ljudskom običaju, bio je potaknut da djevojci dade zalog, kao da će je uzeti za ženu. A kako je on to odbijao, reče otac: „Zašto, preslatki sine, odbijaš očinsku volju i ne želiš se združiti brakom kako bi podigao potomstvo iz našega roda, koje će biti od koristi budućim naraštajima? Uzaludnim se naime trudom mučimo radeći ako neće biti baštinika koji će to uživati. Zašto punimo kuću bogatstvom ako iz našega roda neće poteći nitko tko bi se njime služio? Zašto za plaćenu cijenu podvrgavamo robove našoj vlasti ako opet moraju potpasti pod tuđu vlast? Božanska Pisma svjedoče da djeca moraju slušati glas roditelja: a ti, budući da se pokazuješ neposlušnim roditeljima, pazi da se ne bi mogao izbaviti od nebeskih kazni.” Dok je otac to govorio, premda je imao i drugih sinova, ipak je lako nagovorio tako mladu dob da se ne protivi njegovoj volji. Napokon, davši zaručnici prsten, pruža joj poljubac, daje obuću i slavi svečani dan zaruka.
4 U međuvremenu su otac i majka, usnuli snom smrti, otišli s ovoga svijeta, dovršivši već tijek sadašnjega života. On pak s jednim rođenim bratom, nakon što je prošlo vrijeme žalosti, natovaren svadbenim darovima, krene kući drugoga brata: njega zateče toliko pijana od vina da niti je prepoznavao niti je htio primiti rođenoga brata u vlastitu kuću. On pak, uzdišući i plačući, povuče se u stranu, dođe do neke kolibe u kojoj je bilo nakupljeno sijeno, ondje priveza konja i dade mu krme, pa leže na sijeno da se odmori. Probudivši se pak usred noći, ustade sa svoga ležaja i, podignuvši ruke k nebu, poče zahvaljivati svemogućemu Bogu što postoji, što živi, što se hrani njegovim darovima, i nastavi s mnogim drugim sličnim riječima. I dok je izvlačio duge uzdahe i obilno natapao obraze čestim suzama, svemogući Bog, koji je one koje je unaprijed poznavao i predodredio da budu suobličeni slici Sina njegova, ganu njegovo srce da, ostavivši svijet, bude predan božanskoj službi. Tada on, već kao svećenik i čuvar svoje duše, poče samome sebi propovijedati govoreći: „Što činiš, dušo? Zašto se držiš u neodlučnosti? Ta isprazan je svijet, isprazne su njegove požude, isprazna je slava svijeta, i sve što je u njemu jest ispraznost. Bolje je dakle ostaviti ga i slijediti Gospodina nego pristajati uz njegova djela.”
5 Izgovorivši to, kada je danje svjetlo počelo vraćati dan zemlji, uzjaha konja i poče se vraćati u svoje prenoćište. I dok je putem već bodro išao, poče u sebi razmišljati što da učini i kamo da ode, te reče: „Potražit ću grob blaženoga Martina, odakle izlazi blagotvorna snaga nad bolesnike; vjerujem naime da će i meni otvoriti put k Bogu molitva onoga koji je, umolivši samoga Gospodina, mrtve vratio iz podzemlja.” I tako, nastavivši put u pratnji molitve, uđe u baziliku sv. Martina: zadržavši se oko nje nekoliko dana, prešavši a rijeku, pobožno pristupi ćeliji blizu Velikoga samostana, iz koje se bio povukao neki Alarik: ondje se, praveći vlastitim rukama pergamenu, pripremi za pisanje; ondje se, kako bi razumio Sveta pisma, vježbao da u pamćenju zadrži psalme Davidove pjesme, koji mu bijahu odavna iščeznuli. Tako poučen čitanjem božanskih Pisama, spoznade da je istinito ono što mu je Gospodin prije nadahnuo u srcu. A da se ovo što smo iznijeli nikome ne bi učinilo izmišljenim, za svjedoka uzimam Boga, jer sam to doznao iz usta samoga blaženika.
6 A nakon što je prošao kratak vremenski razmak, pokazao se takvim i tolikim da su ga svi poštovali: uzevši motiku, klesanjem kamena proširi ćeliju u koju je bio ušao; u toj se ćeliji naslađivao postovima, molitvom,b pjevanjem psalama i čitanjem, niti je ikada prestajao s božanskim časoslovom i molitvom. Ponekad je pisao kako bi od sebe otjerao škodljive misli.
7 U međuvremenu pak, kako bi se kušač pokazao uvijek neprijateljem i zavidnikom Božjih slugu, kada je jedan od svetih redovnika imao neku svađu sa susjednom braćom, ubacio mu je pomisao da, ostavivši onu ćeliju, prijeđe u drugu. A kada smo mi ondjec po običaju došli na molitvu, otkrio nam je lukavstvo otrova koji se širio. Ja sam pak, uzdišući s nemalom boli, počeo koriti čovjeka, tvrdeći da je to đavolska lukavost, te sam mu, odlazeći od njega, poslao knjige i životopise otaca, kao i pravila redovnika, odnosno kakvi trebaju biti oni koji se zatvaraju u rekluzorij i s kakvim oprezom redovnici moraju živjeti. Kad ih je pročitao, ne samo da je od sebe otjerao opaku pomisao, nego je i svoj um izobrazio tolikom oštroumnošću da smo se divili rječitosti njegova govora. Bio je naime sladak u govoru, blag u poticanju, a imao je brigu za narode, zauzimanje za kraljeve i neprestanu molitvu za sve bogobojazne crkvene ljude. Ipak se nije, poput nekih, ponosio spuštenim pramenovima kose ili puštanjem brade, nego je u određeno vrijeme šišao kosu i bradu.
8 Provodeći u toj ćeliji dvadeset i dvije godine u takvu djelovanju, bio je okrijepljen tolikom Gospodinovom milošću da je, pomazavši zlokobne prišteve slinom svojih usta, suzbijao snagu bijesnoga otrova. Onima pak koji su bolovali od groznice, čašom vina posvećenom znakom blaženoga križa, gasio je nastupajuću zimicu i vrućicu; posve zasluženo tjerajući mučne groznice od drugih onaj koji je u sebi ugasio poticaje škodljiva grijeha.
9 Jednoga pak dana dođe k njemu neki slijepac, ponizno oplakujući nevolje svoje boli, te je preklinjao i molio da svetac dodirom svoje desnice dotakne njegove zatvorene oči. Kako je on to veoma dugo odbijao, napokon svladan čovjekovim suzama i ganut milosrđem, nakon što je tri dana upućivao molitvu Gospodinu za njega, četvrtoga dana stavi ruku na njegove oči i reče: „Gospodine svemogući, jedinorođeni Sine Boga Oca, koji s njime i s Duhom Svetim kraljuješ u vijeke, koji si čovjeku slijepom od rođenja vratio svjetlost pljuvačkom svojih blaženih usta, vrati i ovome svome sluzi vid svjetlosti, da spozna da si ti Gospodin svemogući.” I rekavši to, čim je na očima slijepca načinio znak križa, odmah se rasprši tama i Gospodin mu na njegove molitve vrati svjetlost. Za svjedočanstvo toga čuda kao jamac stojid opat Eustahije.
10 Napokon on, skršen radom oko kamena podno brda koji je neprestano klesao, iznemogao strogošću posta i oslabljen neprestanom molitvom, poče postupno gubiti tjelesnu snagu. Jednoga pak dana, dok se osjećao previše iscrpljenim, zapovjedi da nas pozovu k njemu. Kad smo mu pristupili, nakon što je oplakao potrebu svoga pogreba, zatražio je od nas grešnikae eulogije. Primivši ih i ispivši malo čistoga vina, reče: „Moje se vrijeme već ispunjava da mi Gospodin zapovjedi osloboditi se okova ovoga tijela: ali bit će još nekoliko dana razmaka; ipak moram biti pozvan prije svetoga dana Uskrsa.” O blaženoga muža, koji je tako služio Stvoritelju svega da je božanskom objavom spoznao svoju smrt! Bio je naime deseti mjesec kada je to izgovorio.
11 Dvanaestogaf pak mjeseca poče ponovno teško pobolijevati. Dođe dan Gospodnji, pozva svoga poslužitelja i reče: „Pripremi malo hrane da uzmem, jer se osjećam veoma iscrpljenim.” A kad on odgovori: „Spremno je, gospodine”, reče mu: „Iziđi van i pogledaj izlazi li već narod s mise nakon završetka svečanoga bogoslužja.” To je pak govorio ne zato što bi htio uzeti hranu, nego da nitko ne bude svjedok njegova preminuća. On dakle iziđe, a kad se potom vratio i ušao u ćeliju, nađe Božjega čovjeka ispružena tijela kako je zatvorenih očiju izdahnuo duh. Odatle je postalo očito da su ga primili anđeli, jer sveti junak nije htio da pri njegovu preminuću bude prisutan čovjek. Vidjevši to, onaj poslužitelj podiže glas u plač, te je tako, dok su dotrčala ostala braća, bio opran, odjeven u doličnu odjeću i položen u grob koji si je sam isklesao u prije spomenutoj ćeliji. A da je pridružen zboru svetaca, kako otkrivaju česta čudesa, vjerujem da nijednom vjerniku nije dvojbeno.
a Ligeri, pučki Loire, koja teče pokraj grada Toursa.
b Sur. i MS. Rip. imaju „šutnjom”.
c To se pojašnjava iz onoga što smo u predgovoru, pod brojem 2, naveli iz životopisa sv. Grgura.
d Claude Robert ga u popisu opata Velikoga samostana naziva Eustohijem.
e O eulogijama je rečeno drugdje; ovdje se može razumjeti euharistija, u kojem se značenju ta riječ također upotrebljava.
f Čini se da je onaj tko je prvi upisao Leobardovo ime u martirologij mislio na prosinac, ali budući da se spominje Uskrs, prije kojega je prorekao da će umrijeti, radije treba uzeti veljaču ili ožujak, odnosno posljednji mjesec godine koja završava Uskrsom. Ako je ipak inače umro 18. siječnja, u nedjelju, onda je to bilo godine 382., ili radije 388.
✠
Izvornik: Acta Sanctorum. Ianuarius, tomus II, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 22. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.