Lure je glasoviti samostan u Grofoviji Burgundiji, nedaleko od Luxeuila, na francuskome pučki zvan Lure. Njega je utemeljio sv. Deikol, kojega mnogi noviji pisci nazivaju Deikolom i pogrešno ga pripisuju Britaniji te samostanu Sutrium (koji nigdje ne postoji). Njegov se rođendan za nebo slavi 18. siječnja, na koji dan Hugues Ménard u djelu Martyrologium Benedictinum bilježi: „U Burgundiji sv. Deikole, opata, učenika sv. Kolumbana.” Kölnski kartuzijanci u djelu Additiones ad Usuardum pišu: „Istoga dana blaženoga Deikole, opata, učenika sv. Kolumbana, o kojemu se među ostalim znamenjima vjere i djela čita da je jednom, umoran od putovanja, svoj ogrtač objesio na sunčeve zrake kao na motku.” Rukopis Florarium bilježi: „Istoga dana sv. Deikola, opata i ispovjedaoca; on je bio duhovni otac sv. Kolumbana, naime mlađega, odnosno Kolumbina.” André Saussay u djelu Martyrol. Gallicanum piše: „Istoga dana na području Besançona, u samostanu Lure, preminuće sv. Deikole, učenika sv. Kolumbana i prvoga opata toga samostana, muža slavna po nebeskom razmatranju, mnogostrukoj slavi kreposti i sjaju znamenitih čudesa. On je, ustrojivši prema Božjoj volji to vježbalište redovništva, upravljanje njime predao na brigu blaženomu Kolumbanu. Sam se pak zatvorio u povučeniju ćeliju kako bi se posvetio jedino razmatranju nebeskih stvari, da bi sabran u Bogu izdahnuo posljednji dah života; njega je moleći sretno poslao u nebo, a nakon blaženoga svršetka zasjao je veličanstvenim znamenjima slave primljene kod Krista.”
2 Martyrologium Roman. bilježi: „U Britaniji sv. Deikole, opata, učenika blaženoga Kolumbana.” Isto ima Galesini, te Felicius i Maurolico, koji ga ispravno nazivaju Deikolom. Molanus u djelu Addit. ad Usuardum, a po njemu Wion, bilježi: „Istoga dana sv. Deikole, opata sutrijskoga, učenika sv. Kolumbana.” Rukopisno djelo Kalendarium SS. Ord. S. Benedicti bilježi: „Sv. Deikole, opata Lurea, učenika sv. Kolumbana u samostanu Luxeuilu.” Spominju ga također na ovaj dan Dorgan, Canisius, Camerarius i Martyrologium Anglicanum.
3 U rukopisu Florarium ponovno se navodi 15. veljače ovim riječima: „U Franačkoj sv. Deikola, opata, učenika sv. Kolumbana.” Isti Florarium 21. studenoga bilježi: „Također prijenos sv. Ambrozija, milanskoga biskupa, opata Brendana i Deikola, te biskupa Teonesta.”
životopis napisan oko 965. godine Kristove,
4 Životopis sv. Deikola napisao je neki nepoznati pisac prije gotovo 700 godina. Svoje vrijeme on sam naznačuje kada piše da je samostan Lure grofu Eberhardu povjerila Valdrada, priležnica lotarinškoga kralja Lotara, sina cara Lotara i unuka Ljudevita Pobožnoga; da ga je njegov sin Hugo predao blaženomu Baltranu, a potvrdio ga Oton I., dok još nije bio car, nakon što je isti Baltran drugdje 30 godina provodio pustinjački život; te da ga je nakon smrti naslijedio nećak Werdolf, „koji je još živ”, kaže, „i sam živi beženstvenim životom, a svima koji žele ispravno živjeti svijetli poput svjetiljke.” I posvećuje taj isti životopis, nazivajući se bilo redovnikom, bilo samo prijateljem i nasljedovateljem redovnika, iz prologa dovoljno
odakle je ovamo preuzet.
5 Taj životopis, prepisan iz pergamena u Lureu, naš je Pierre-François Chifflet odabrao iz svoga još neobjavljenoga djela Luxovium. Isti životopis, ali mjestimice skraćen, čitamo u rukopisnim zbirkama Nicolasa Belforta. Hugues Ménard u 1. knjizi djela Observationes svjedoči da je pronašao primjerak istoga životopisa, ali okrnjen, u samostanu sv. Kornelija i Ciprijana kod Compiègnea. Opširno o sv. Deikolu piše Vincent iz Beauvaisa u knjizi 23., poglavlju 2. i tri sljedeća poglavlja; Petar de Natalibus u knjizi 2., poglavlju 98; Trithemius u 3. knjizi djela De viris illustrib. Ord. S. Benedicti, poglavlju 61., gdje se pogreškom prepisivača naziva opatom lutenskim umjesto lutrenskim. Još pogrešnije u djelu Martyrologium Anglicanum kaže se da je bio iz Sutrija u Toskani. Postoji doduše gradić Sutri nedaleko od Rima, ali Deikol s njim nema nikakve veze. David Camerarius navodi Bedu, koji ga spominje u knjizi 3., poglavlju 19. No ondje se spominje drugi, Dikul, učenik sv. Furseja, kako smo rekli 16. siječnja uz njegov životopis.
6 Trithemius piše da je sv. Deikol cvjetao godine 600., naime tada pod vodstvom sv. Kolumbana u samostanu Luxeuilu; manje točno Wion navodi da je cvjetao u vrijeme franačkoga kralja Klotara II. oko godine 590., jer premda je Klotar tada bio kralj, dječak od otprilike 6 godina, ipak je tek 23 godine poslije postao kraljem cijele Galije. Još dalje odlazi Martyrol. Germanicum, s godinom 580. zabilježenom na rubu, a od svih najpogrešnije Martyrologium Anglicanum kaže da je umro oko godine 591. Došao je u Galiju kao mladić s Kolumbanom, u vrijeme kralja Sigiberta, prije godine 375., a oko godine 610., nakon što je Kolumban bio protjeran, započeo je samostan Lure: brigu o njemu povjerio je možda oko godine 620. Kolumbinu, niti se čini da je sam mnogo poslije poživio, jer se kaže da je pri Kolumbanovu odlasku već bio u poodmakloj dobi.
Životopis od nepoznatoga pisca,
prepisan iz pergamenâ iz Lurea po Petru Franji Chiffletu iz Družbe Isusove, u njegovu još neobjavljenom djelu Luxovium. a PROLOG PISCA.
Tko je zdrave pameti i razboritošću dokazuje da prezire svijet, treba sretnom trgovinom po selima umnažati prirast nebeske škole; štoviše, povrh toga, uklonivši iz temelja i najmanje oklijevanje valovite zapreke, treba unaprijed kušati nerazrješivi zalog slasti, kako bi, ne hodeći po tijelu, nego po duhu, neumorno ulagao trud u sve plodove Duha. Potaknut tom pobožnom, ali kamo sreće da je sama po sebi potpuna, pretpostavkom, prepoznaješ se ne bez razloga dostojnim prevelika štovanja, Vardolfe, dok neumornim ramenima, okružen mnoštvom stražara, kroz tolike povratke sunca u Zodijaku neokaljanim korakom nosiš djevičanstvo, te zapovijedaš, moliš i preklinješ da se iz poslušnosti, ništa drukčije nego kakav god sljedbenik monahâ, duhovnoga djela trebam prihvatiti duhovnim početkom. Na to ja kažem: Bez oklijevanja se pokoravam; ali zbog tromosti neznanja jedva mogu, kao onaj koji dosad ni u kakvom tijeku bogoslužja nije učvrstio korak. Ali nasuprot tome, reći ćeš, ako ti ne bude nedostajalo dobre volje, ljubav, po kojoj sva dobra nalaze djelotvornost, bez sumnje će pobožni pothvat privesti ostvarenju. a U rukopisu se ovaj prolog nazivao prvim; drugi je pak obuhvaćao sve ono što smo mi saželi u 1. i 2. poglavlje. Belfort je oba izostavio, rekavši u predgovoru ovo: Prema stilu smo se ponijeli na uobičajen način, posve izostavivši nejasan i jedva razumljiv prolog; čiji pak ako dokučimo pravi smisao, ponajviše govori ovo: da njega, koji živi u celibatu, moli časni Werdolf da ne drukčije nego kakav sljedbenik monaha nasljeduje poslušnost.
Zaštitnici raznih gradova Galije.
Premda blažena Majka Crkva, nadaleko i naširoko rasprostranjena po cijelome svijetu, s pravom i zasluženo duhovnim klicanjem štuje i resi časne zasluge svih svetih, ipak se napose i pojedinačno raduje što na određenim mjestima posjeduje pojedine i takoreći vlastite zaštitnike, kako bi, zaštićena izvana i iznutra, obradovana zaštitom, neozlijeđena zavrijedila iščekivati obećane radosti vječnoga slavlja. Premda se stanovnici Europe, poput dobrih ratara koji okopavaju vinograd Gospodnji, raduju što obiluju najbogatijom plodnošću i gotovo pred svim radnicima evanđeoske sjetve osjećaju da su obilato oplođeni božanskim plodom, ipak se ponajviše prvaci Galijâ, kao nimalo lijeni stanovnici raja, raduju što nisu oskudni u božanstvu zbog radosne hrpe ruža i ljiljana, to jest blistavih Kristovih mučenika i opata koji blaženo u miru odlaze s ovoga svijeta. Ne diče se naime samo time što su zadobili vođe Gospodnjega stada u utvrđenim gradovima i a biskupskim samostanima, kao i u kaštelima zaštićenima kulama, nego i u ćelijama najprostranije pustinje, a ujedno i u siromašnim kolibicama, stostruko bogatijima od carskih dvorova, radosno kliču s uzvišenom pobožnošću što imaju zasunjene najsvjetlije zemne ostatke svetaca, raspetih ovome opakom svijetu, zelenih u sretnoj nadi i povezanih natapanjem Duha Svetoga. I ne bez razloga: pisano je naime da onima koji ljube Gospodina sve okreće na dobro. I drugdje: Ja ljubim one koji ljube mene.
3 Zar bez najvećega obilja radosti spominjem da apostol cijele Galije, dragocjenib Dionizije, i njegovi suborci, Rustik i Eleuterije, koji su prvi za temelj prave vjere, obrubljeni krvlju Jaganjčevom, vlastitom krvlju posvetili zapadne granice, posjeduju pariški koturn? I da radi dostojanstva mimoiđem mnoge ovnove Gospodnjih ovaca, kakvu li radost i klicanje nema napučenost Toursa uc Martinu, za kojega se odavno prepoznaje da je miris njegove kreposti, dapače i izvrsnost čudesa, bez usporedbe nadmašila sva podneblja svijeta? Što reći o tome da je kulama utvrđeno sjedište Poitiersa zaslužilo za biskupa veličanstvenoga mužad Hilarija? Ne manjom radošću kliču građani Limogesa, koji unutar svojih zidina drže presvetoga sina Kristova,e biskupa Marcijala i rođaka preblaženoga Prvaka apostolâ. Zar se Bourges, metropola Akvitanaca, ne hvali, ne uzdiže, dapače i ne uzvisuje ne bez razloga zbog blažene nazočnosti najizvrsnijega prvosvećenikaf Sulpicija? Doista ne bez razloga. Štoviše, osobiti Kapitol Gospodnjega križa, carski grad Orléans, vidi se kako zbog čuvanja zaloga blaženih otacag Anijana ih Evurcija uzdiže ljupku glavu iznad susjednih gradova. Sada pak radosnije od svega dolazi u sjećanje da je u župi gore spomenutoga grada najplemenitije mjesto Fleury, jednako časno i po samome položaju, upravo u ovu večer svijeta čudesnom udostojanjem Svemogućega neprocjenjivo poduprto. Nedavno je naime po božanskoj zapovijedi i anđeoskoj opomeni sretno zaslužio nebesko blago, to jest preblaženoga oca i monarha i Benedikta, koji neka je blagoslovljen na nebu i na zemlji, a ujedno i njegovu sestru svetu k Skolastiku. Ondje se naime nalazi duhovno vježbalište monaha i neosvojivo utočište uvijek otvoreno bijednicima i onima koji se nakon mnogih nedjela odriču svijeta i njegovih požuda, neprestano se ondje vježbajući u borilištu očinske stege i zbog noćnih strahova uvijek hodeći naoružani, muževno u klin zbijeni razbijaju đavolske bojne redove; niti pak, kako obično biva, nakon pobjede prestaju vojevati, nego dok god traje danas, neprestano se bore, neprestano slave pobjedu.
4 Zar i najuzvišenija utvrda Lyonaca, koja vrhom dotiče zvijezde, osim tisuća mučenika, ne kliče s pravom radosno zbog svoga prvoga oca i učitelja l Ireneja? Doista s pravom. Sviđa mi se naime spominjući mimoići znamenitu izvrsnost stanovnika Reimsa, koji bdijući uz starca njeguju najželjenije zemne ostatke sv. m Remigija, čudotvornoga biskupa i apostola Franaka; koji ako je apostol i drugima, ipak nije manje njihov, jer se njegovim zaslugama pripisuje to što se njihova Crkva svakodnevnim potomstvom oplođuje. A što reći o ljupkosti grada Soissonsa? Šutim (što je ipak njegovo najveće blago) o tome što je mogao imati Gospodnjega pladnjonošu n Sebastijana, gotovo neusporediva mučenika, kao i izvrsne mučenike o Krispina i Krispinijana; toliko je zaslugama i uzvišenošću čudesa bl. p biskupa Medarda obilježen da se čini kako ni za kim ne zaostaje. Sada pak smatram da nipošto ne smijem zaboravnim korakom mimoići grad Leuka, kojemu je pripalo da bude oplemenjen uzvišenošću tolikih otaca, naime q Mansueta, svoga prvoga biskupa i ljubljenoga učenika bl. Petra apostola, kao i presvetoga r biskupa Apra; obojica se ondje pohađaju s dostojnim štovanjem. Prema redoslijedu mjesta vidim ne malo urešenim prebogati grad Metz, za koji se Božanstvo udostojalo toliko pobrinuti da imena svih njegovih apostola ondje blistaju zlatnim slovima, bez sumnje ispisanima anđeoskom rukom. Taj je pak sretni grad zaslužio ove prve oce: s Klementa, t Feliksa, v Auktora, x Celestina, y Adelfa, z Arnulfa, osim onih koje je jedino Gospodin znao nagraditi.
5 Prikladnim slijedom zemalja promatram uzvišenost Triera, koji je, kako je dolikovalo najhrabrijoj matroni, za rušenje veličine svoje zablude zaslužio tri jednako najhrabrija muža za učitelje zdravoga nauka; jer kako pjeva Lirik: Malenome dolikuje maleno; tako je u ovome skladu, kao što je već nadaleko očito, veliki Trier, kao drugi Rim, morao imati velike učitelje, naime aa Euharija, bb Valerija i cc Martina, koje je iz rimske vlasti poslao u Trier sam Prvak apostolâ te su đavolsko zborište učinili Kristovom crkvom. Štoviše, tijekom vremena zadobio je za zaštitnike dd Maksimina, neusporediva muža čiji se samostan naokolo smatra uzorom monaha, ee Paulina, ff gg Agricija, Nicetija, hh Luitvina i veoma mnoge druge, čije zasluge i imena drži upisane knjiga nebeskoga života, a spomen u istome gradu vječno cvjeta. Čini se da ne valja nemarno mimoići ni ii cisvogeške krajeve Alzacije, čija je glava i sav ures grad Argentina, koji se pučkim imenom zove Strasbourg; on se, osim glavnih relikvija, raduje što posjeduje vlastite zaštitnike, koje je od Gospodina primio kao utemeljitelje prave vjere i izdašne sijače božanske riječi, to jest kk Amanda, ll Justina, mm Arbogasta, nn Florencija i neke druge, čija imena u popisu blaženoga reda bez kraja drži oo zapisana onaj višnji kraljevski dvor. Sada pak, da zbog zamora i opširnosti mimoiđem mnoge potrebne oce, milo mi je doći k podgorskim Burgundima i dvoglavim dlijetom istražiti te pobožnim ušima obznaniti ako je božanska blagost u njima izvela štogod vrijedno pisanja i spomena. Ondje je naime veoma drevan grad, nekoć po carskoj posebnosti sasvim doličan, koji se zbog sjaja položaja i vodom bogatoga kruga najslavnije utvrde pp frigijskom riječju kroz mnoge mijene vremena nazivao Chrysopolis; etimologija toga imena na romulskom jeziku glasi Zlatni grad; koji je poslije qq nekim slučajem nazvan Besançon. On je naime, kao onaj na kojega je Gospodin pogledao, zaslužio dvije masline koje blistaju pretilom svjetiljkom, naime rr Fereola i Ferucija, najrazboritije Kristove svjedoke, za koje se sada raduje što ih ima kao palmom ovjenčane zaštitnike i u krvi Jaganjčevoj obijeljene najvjernije branitelje.
a O riječi Archisterium raspravljali smo uz pogl. 19 životopisa sv. Antuna, 17. siječnja.
b Ovdje spomenuti sveci štuju se: Dionizije i drugovi 9. listopada.
c Sv. Martin 11. studenoga.
d Sv. Hilarije 13. siječnja.
e Sv. Marcijal 30. lipnja.
f Sv. Sulpicije 17. siječnja.
g Sv. Anijan Orleanski 17. studenoga.
h Sv. Evurcije 7. rujna. i Sv. Benedikt 21. ožujka. k Sv. Skolastika 10. veljače. l Sv. Irenej 28. lipnja. m Sv. Remigije 1. listopada, koji se ovdje naziva silicernius, to jest starac, kao onaj koji već gleda tlo ili kamen groba, ili je dostojan da mu se uskoro pripremi silicernium, to jest pogrebna gozba. n Sv. Sebastijan 20. siječnja, za kojega se čini da se zato naziva Gospodnjim pladnjonošom što je hranio svece ili siromahe. Tako sv. Jeronim u poslanici 120 (koja je u Glosi stavljena kao prolog Danijelu, što i jest, premda on u Komentarima na Danijela ima drugi prolog) Habakuka, prenesenoga iz Judeje u Kaldeju, naziva pladnjonošom. o Sv. Krispin i Krispinijan 23. listopada. p Sv. Medard 8. lipnja. q Sv. Mansuet, biskup Toula, 3. rujna. r Sv. Aper 13. rujna. s Sv. Klement iz Metza 25. studenoga. t Sv. Feliks 21. veljače. v Sv. Auktor 10. kolovoza. x Sv. Celestin, ili Celestije, 14. listopada. y Sv. Adelfije 29. kolovoza. z Sv. Arnulf 18. srpnja. aa Sv. Euharije 8. prosinca. bb Sv. Valerije 29. siječnja. cc Sv. Matern 14. rujna. dd Sv. Maksimin 29. svibnja. ee Sv. Paulin 31. kolovoza. ff Sv. Agricije 13. siječnja. gg Sv. Nicetije 3. prosinca. hh Sv. Luitvin 29. rujna. ii Vogezi su spomenuti 8. siječnja u životopisu sv. Erharda od pisca Pavla, pogl. 2; ovdje se čini da treba čitati trans-Vosagicas, jer je u odnosu na Burgundiju i Lure s one strane Vogeza Argentina, odnosno Argentoratum. kk Sv. Amand kaže se da se u Argentoratu štuje 13. studenoga. Ipak ono što se o njemu spominje pokazuje da je to isti onaj koji je bio biskup Utrechta i štuje se u Belgiji 6. veljače. ll Više je nebesnika ovoga imena; tko je ovaj, još nam nije poznato. mm O sv. Arbogastu 21. srpnja. nn O sv. Florenciju 7. studenoga. oo To jest napisana, tako Papija; pravilnije charaxata, od χράσσω, obilježavam. pp Frigijsko je stavljeno umjesto grčko. O imenu Chrysopolis raspravlja Ivan Jakov Chifflet u 1. dijelu svoga djela Vesontio, pogl. 12. qq Kakav je to bio slučaj? Čini se da je to bilo prvo i glavno ime grada; drugo je nadjenuto radi časti i nije bilo trajno prihvaćeno. rt Štuju se sv. Fereol i Ferucije 16. lipnja.
Sv. Kolumban protjeran iz Luxeuila.
Sada pak vrijeme i red naravno zahtijevaju da mi, koji smo dosad trčeći po perivojima Galijâ, tražeći ruže i ljiljane za obogaćivanje riznice Gospodnje, lutali ovamo i onamo, redom, kako je dolično, s desne strane stignemo ovamo. Postoji naime na području prije spomenutoga grada veoma duhovno mjesto, smješteno na samome rubu vogeške šume, kojemu je zbog iskustva veoma mnogih kreposti nadjenuto najprikladnije ime; naziva se naime duhovno svjetlo ovaca (lux ovium); a zašto, ne odbijam ukratko objasniti.
7 U doba naime a Sigiberta, kralja Franaka, već je gotovo po cijeloj Galiji i Njemačkoj žar božanske vjere zbog rastućega nemara otupio ne samo kod svjetovnoga klera nego (što je još žalosnije) i u samostanskim ogradama, gdje su prije prema Jeremiji zvijezde davale svjetlost na svojim stražama; i koliko se posvuda umnožila opačina, toliko je ohladnjela ljubav mnogih, do te mjere da se zbog prevladavajuće isprazne navike veoma rijetko mogao naći netko gorljiv duhom.
OD PISCA Otkupitelj svijeta, Bog i Gospodin naš Isus Krist, dugo žalostan što je njegova Crkva zbog lijenosti i neznanja svećenika i biskupa zapuštena i, da tako kažem, gotovo ugašena, da bi odagnao mnogolike tmine mlitavosti zapovjedio je da iz zapadnih krajevab Irske u galske međe zasja najsjajnija zraka, naime blaženi Kolumban, izvrsni zemljak svihc Škota. On je oštrim marom, poput mladića dobre naravi, počeo žednim srcem crpsti oštroumlje slobodnih umijeća, tako da, premda su u ono vrijeme posvuda ponajviše cvale vježbe filozofije, ni u jednome prekomorskom učilištu nije bio ni od koga manji. I budući da je već tada u samoj nježnoj mladosti istraživao pravu mudrost pomoću vještine svjetovnih znanosti, nije se skliska mladenačka dob mogla lako prikloniti strminama grijeha, jer mu je sva nakana bila bez oklijevanja učiti. Čemu da duljim? Posve prožet svim znanostima, kao što rekosmo, postavši već dostojnom posudom izbora Gospodnjega mnogim prednostima zasluga, pohranio je riznicu obaju zavjeta u pismohranu nutarnje tajne, po djelovanju Duha Svetoga.
učenost,
8 Njegovim su poučavanjem bili odgojeni mnogi plemići istih krajeva te su stasali do snage muževnoga duha, dok je odozgo rosila višnja milost, te su ga svi počeli toliko grliti očinskom ljubavlju i neraskidivim ljepilom božanske ljubavi da su po ljubavi Duha Svetoga, koja je u njima obilovala, od sela do sela svetim dogovorom među sobom odlučivali da će, što god božanska volja odredi učiniti s njihovim Učiteljem, po jednome srcu i jednoj duši kao nerazdvojni drugovi činiti zajedno kod kuće i vani, u miru i u ratu, te da ni zbog čega osim same smrti neće moći nastati razdor. Imena nekolicine od njih dovoljno otkriva i knjiga izdana o njegovu presvetom životu, a mjesta koja su ih zaslužila kao skrbnike pohađaju ih s božanskim štovanjem. Ipak smo za glavne i njemu prisnije od ostalih upoznali ove: Kolumbana,d njegova imenjaka, te rođenu braćue Gala i Deikola.
učenici,
9 A nakon što je Božji muž Kolumban kraljevskom darežljivošću u kraljevstvu Burgunda slobodno stekao mogućnost ostanka i boravka, neko vrijeme žudeći za motrilačkim životom, zatvoren u pustinjskoj pustoši zajedno s nekolicinom suputnika, nedugo zatim opomenut božanskim migom, po uzoru na prvu Crkvu radije je izabrao zajednički samostanski život negoli pokoravanje vlastitoj volji. I više željan umnožiti stado Gospodnje negoli zadovoljiti se brigom samo za vlastito spasenje, poput nimalo mlitava Kristova vojnika, opasan kukuljicom (cuculla),f a ne kukuljem (cucullo), svim je silama uložio trud u gradnju Gospodnjega ovčinjaka na mjestu koje je otada dobilo ime Luxeuil. I dok je časni Otac, sav predan Božjoj volji, obavivši radionice božanske škole, svakodnevno riječima s neba ulijevao duhovnu kišu u srca braće, kao onaj koji je bio ispunjen božanskim daždem i kojemu nije nedostajalo ništa od duhovne milosti, sabrao je u nebeske žitnice po pravilnoj mjeri nemali plod Gospodnje sjetve; i toliko je narasla hrpa duhovnih snopova da je u kratkom vremenu tri stotine i više monaha, oklopljenih vjerom, s kacigom nade i štitom ljubavi, u spomenutom samostanu vodilo božanski rat, kao nekakav anđeoski klin zbijen protiv najopakijih duhova ovoga zraka.
samostan, 10 Novost pak ovoga anđeoskoga života nije blago podnosio drevni neprijatelj, koji uvijek po svojima provodi otajstvo bezakonja, te je, kao nekoć Ahaba i Jezabelu protiv Ilije, tako kraljag Teodorika i kraljicu Brunhildu raspalio bakljom nepodnošljive zavisti na progon sluge svemogućega Boga i učinio da ga (o strahote!) prognaju iz kraljevstva Burgunda. No kada je tako velik muž, kojemu je podložan cijeli svijet, odlučio ustuknuti pred zavišću (jer uzrok njegova odlaska istinito svjedoči knjižica njegova života), veoma prokušanome mužuh Eustaziju predao je mjesto očinskoga imena i ujedno službe te ga postavio sebi za zamjenika u njegovanju Gospodnjega stada; sam se pak s nekolicinom koji su s njim radi Krista prihvatili hodočašće, lica puna suza, s Kristom kao vođom, zaputio u druge krajeve.
11 Među njima su također bili časni braća Gal i Deikol, čija smo imena i gore zapisali, slijedeći stope svoga Oca, te je obojica, htjeli ne htjeli, po božanskom sudu pretrpjela gubitak namjeravanoga puta: od njih je Gal, da učinim i obrat (anastrophe) uzroka kasnijih mjesta, slijedeći svoga učitelja sve do apeninskih vrhova koji opasuju Italiju veoma brzim hodom, radi spasenja mnogih, kao što pokazuje današnji dan, iznenada bio zahvaćen groznicom i stisnut prevelikom klonulošću, tako da nije mogao učiniti ni koraka naprijed; tada se, koliko je god naporom mogao, bacio pred očeve noge i ponizno se ispričao od obavljanja dužnosti. A Božji muž Kolumban, kako je bio veoma snažna duha, strogo potaknut revnošću prema učeniku, pogodio ga je prilično teškim prijekorom i vezao ovakvom poslušnošću: Ostani, reče, lezi umoran. Zašto napuštaš svoga Oca, predragi sine? Zar je to ona ljubav kojom sam te brižnom skrbi hranio od samih pelena, potpuno te poučio u profinjenosti slobodnih umijeća i povrh toga te oblikovao savršenstvom anđeoskoga života? Sada pak, budući da me svojim odlaskom činiš veoma žalosnim i ostavljaš me gotovo lišena ljudske utjehe, pazi da se, dokle god ja budem uživao ovo okretno sunce, nipošto ne usudiš pristupiti slavljenju svetih otajstava. Rekavši to, padnu jedan drugome u zagrljaj, obilato liju suze s obiju strana, te su tako između radosti i žalosti napokon jedan drugome rekli posljednje zbogom; pobožni se Učitelj revno zaputi u Italiju, a bolesni se učenik, ostavljen, u kratkom vremenskom razmaku vratio u prijašnju snagu. Niti pak valja vjerovati da se sama ta bolest dogodila pukim slučajem, nego ga je Božanstvo, koje uređuje sve stvari, prigodom bolesti zadržalo radi liječenja bolesti mnogih; a budući da je imao nemalo poznavanje barbarskoga govora, Gospodin ga je odredio kao premoćnoga vrhovnog liječnika za tvrdoglavost Alemana i Švaba. Ako koga zanima istražiti djelotvornost njegova nauka i izvrsnoga života, kao i znamenitih čudesa koja je Gospodin po njemu i više nego dovoljno učinio, pri ruci mu je knjižica o njegovu životu sastavljena blistavom ljupkošću, u kojoj najlakše sjaji da ni u čemu što je Božje nije bio manji ni od kojega od prethodnih otaca nakon apostola. I dodaj ono što sama istina svjedoči: da dokle god se okreće zvjezdano nebo, njegove slavne zasluge pohvalno cvjetaju ne samo kod Alemana, kojima ga je Bog odredio za zaštitnika, nego (što je još veće) i zato što se svugdje gdje se važe Kolumbanova zasluga ništa manje ne cijeni ni Galova.
a Ovaj je Sigibert bio sin Klotara I., kralj Austrazije, ubijen u 14. godini kraljevanja, Kristove 575. (u izvorniku tiskarska pogreška 873), od ubojica koje je poslala Fredegunda, priležnica brata Hilperika. Njegova udovica Brunhilda (što ime znači smeđu junakinju, bruyne hilt) izazvala je potom čudesne tragedije tijekom gotovo 40 godina. Pod Sigibertom je iz Irske u Galiju došao sv. Kolumban s 12 drugova, u dobi od 20 godina, kako u njegovu životopisu 21. studenoga piše opat Jona.
b Tako Jona: Kolumban dakle, koji se zove i Kolumba, rođen je na otoku Irskoj.
c Jona: Njega (otok Irsku) nastanjuje narod Škota, i malo poslije: Rođen je dakle on u počecima vjere toga naroda.
d Ovdje se niže naziva Kolumbin i navodi se u nekim martirologijima 21., a u drugima 22. studenoga.
e Životopis sv. Gala donijet ćemo 16. listopada.
f Kakva je naime razlika između cuculla i cucullus! O obliku monaške kukuljice i njezinu mističnom značenju govorili smo 3. siječnja kad smo raspravljali o relikvijama sv. Šimuna Stilita, pod slovom e.
g Teodorik i Teodebert naslijedili su godine 596. (u izvorniku tiskarska pogreška 896) oca Hildeberta, kralja Austrazije, a nakon smrti sv. Guntrama i Burgundije, pod skrbništvom bake Brunhilde; njezinim su poticajem oružjem neprestano uznemiravali i Klotara, sina Hilperikova, i jedan drugoga. Teodeberta, kojega je brat pobijedio u bitci, ubili su njegovi u Kölnu godine 612., a sljedeće je godine umro Teodorik.
h Štuju sv. Eustazija 29. ožujka. i ἀναστροφή je obrat, kada se ono što je kasnije kaže prije. Tako je ovdje sv. Deikol ostao u Galiji, a sv. Gal je dugo poslije bio zahvaćen groznicom u Reciji, kada je sv. Kolumban odande kretao u Italiju; ipak pisac to pripovijeda prije.
POGLAVLJE III. Dolazak sv. Deikola u Lure.
No budući da smo dosad, kako je doličnost savjetovala, radi razjašnjenja onoga čemu težimo lutali kroz mnoge stvari, sada red razuma i razum reda pomno zahtijevaju da i o bl. Deikolu, uz Kristovu pomoć, kakvim god stilom (koliko naša moć dopušta) pomno napišemo ponešto od onoga što je Gospodin po njemu učinio. a Nakon što je preblaženi monarh i vozar Gospodnji Kolumbanb bio protjeran iz samostana u Luxeuilu, hodočašće koje je poduzeo iz evanđeoske poslušnosti radi umnažanja božanskoga djela, nimalo se ne bojeći lukavstva neprijatelja, pohitavši u Italiju nastojao je umnožiti. I budući da se grad sagrađen na gori ne može sakriti, kako bi svjetiljka Gospodnja jasno svijetlila svim crkvama po svijetu, povevši sa sobom neke svoje učenike za koje je znao da su savršeniji, dok je božanska blagost išla pred njima, pratila ih i slijedila, radosni su krenuli.
13 A kada su odmakli dvije milje i došli do mjestac koje se naziva Veprae, bl. Deikol, monah svetoga Oca već poodmakle dobi,d počeo je snažno malaksati u nogama; bez oklijevanja pao je na koljena pred Ocem i pobožno zamolio dopuštenje da ostane. A on, najblažim osjećajem suosjećajući sa slabošću brata, nije mu uskratio dopuštenje, nego ga je očinskim glasom preporučio božanskom milosrđu rekavši: Svemogući Bog, radi čije si ljubavi ostavio rodno tlo i u svemu mi uvijek bio poslušan, neka učini da se zajedno radujemo u nazočnosti njegova veličanstva. I pošto su se dugo zbog veličine ljubavi uzajamno grlili i obilato lili pobožne suze, napokon je pobožni Otac učeniku poželio blagoslov ovim riječima rekavši: Blagoslovio te Gospodin sa Siona, da vidiš dobra Jeruzalema u sve dane života svoga. Rekavši to, tako velik Otac brzo se zaputi započetim putem, a učenik je, kako je Božanstvo prije vjekova odredilo, radi spasenja mnogih ostao kod Burgunda.
15 e Nakon što je pak bl. Deikol spoznao da je ostavljen sam pred samim Bogom, uložio je trud u svakovrsnu pobožnost i posvetio se molitvama kako bi mu se ubrzo očitovalo što god se svidjelo božanskoj volji o njemu. Prošavši pak posvuda neizvjesnim šumskim bespućima, pomno tražeći i istražujući mjesta prikladna za ljudsko prebivanje, napokon je došao do nekoga suhog mjesta, prilično pritisnut mukom žeđi. I kad se ondje, prignuvši koljena, dugo molio Stvoritelju svega,f štapom kojim se služio polako razgrćući zemlju, iznenada je svome vjernom sluzi darovao obilnu vodu izvorčića, koji otada najbistrijim potočićem natapa susjedna mjesta i, dokle god se gazi zemlja, od svih se stanovnika naziva imenom istoga Oca, ljubi i dolično štuje. Utješen pak tolikim i takvim darom, muž je Gospodnji zahvalio Božanstvu i sam se obilno okrijepio te svim budućim vjekovima očito ostavio blagoslov svoje uspomene. I to je prvo čudo moći koje je Gospodin učinio po bl. Deikolu. Uistinu je divan Bog u svetima svojim i vjeran u svim riječima svojim. Onaj koji u Evanđelju kaže: Zaista, kažem vam, što god moleći tražite, vjerujte da ćete primiti i bit će vam, učinio je što je obećao i obogatio vjeru svoga sluge sjajnom čašću. I onaj koji je nekoć izraelskom rodu izveo vodu iz stijene, sam je na molitvu svoga sluge zapovjedio da presuho mjesto obiluje potocima voda.
13 g Dok je pak sveti muž po pustinji, poput lutajućega putnika, tražio prikladna mjesta za boravak (jer mu je njegov Otac pod naslovom poslušnosti zapovjedio da više ne ulazi u samostan u Luxeuilu), neočekivano se dogodilo da je naišao na krdo svinja;h svinjar pak, vidjevši muža tako visoka stasa i odjevena u ruho dotad neviđena kroja, pogođen zapanjenošću počeo je ispitivati tko je, odakle je došao i kakvu nakanu ima da je u tako prostranoj pustinji htio ići bez vodiča ili suputnika. Njemu je Božji muž blagim govorom odgovorio: Ne boj se, brate; putnik sam i nosim monašku odluku. Htio bih pak, ako je po tvojoj volji, da mi iz ljubavi što prije pokažeš ima li u blizini kakvo mjesto prikladno za ljudski boravak. Njemu svinjar reče: Ne znam doduše u ovome kraju nastanjiva mjesta, osim nedaleko odavde jednoga koje se zove Lure, močvarnoga i prilično obilno natopljena izvorima, smještenoga na posjedu nekoga premoćnog vazala i imenom k Weifharija. Njemu sveti muž reče: Možeš li mi, brate moj, biti vodič da mogu vidjeti samo to mjesto? A on odgovori: Mogao bih nekako, ali ne usuđujem se svoje krdo ovdje ostaviti bez nadzornika. Njemu bl. Deikol reče: Nemoj, sine moj, uporno uskraćivati tako maleno vrijeme. Istinski znaj da, ako odlučiš poći sa mnom, u međuvremenu nećeš izgubiti ni najmanjega praščića. A ako štogod ne vjeruješ, ja ti svoj štap postavljam za zamjeničkoga čuvara, da pri povratku spoznaš koliko vrijedi moja vjera uz tvoju ljubav. Rekavši to, štap koji je nosio u ruci čvrsto zabode u tlo i za vodičem koji je išao naprijed zaputi se prema imenovanome mjestu. Kada se pak nakon duga sata svinjar vratio istim putem, zabrinut da vidi krdo, našao je prema obećanju svetoga muža svoje krdo okupljeno u krug oko štapa kako sito leži, te da ni jedno jedino iz njega ne nedostaje. O uistinu zasluge blaženoga muža, kojemu se pokoravaju i nerazumne životinje dok on razumno traži Boga! On naime uzvisuje svoje vjerne iznad ljudi, onaj koji je, premda je bio Bog nad svima, htio postati čovjekom među svima. a Dosad se u rukopisu protezao drugi prolog; ovdje pak počinje poglavlje, odnosno 1. čitanje, s naslovom: Gdje je bl. Deikol otišao od svetoga Oca Kolumbana.b Petar de Natalibus piše, neispravno, da je, kad je sv. Kolumban s učenicima odlazio iz Britanija, on s Očevim dopuštenjem, jer je bio slab u nogama, ondje ostao. Trebao je pisati o Galijama.d Kod Ménarda: spriječen bolešću nogu i ruku.e U rukopisu pogl. II., naslov: Gdje je s neba zaslužio izvor.g U rukopisu pogl. III., naslov: Gdje je prvi put došao u Lure.h Petar de Natalibus čini ga govedarom, i to onim koji pase ovce. i Vasallus, ili vassallus, vjerni štićenik koji od gospodara prima u štićenički posjed zemljište, imanje ili selo. O etimologiji vidi Martinija u djelu Lexicon. k Kod Belforta i Vincenta: Werfarija. Kod Petra de Natalibusa: Versarija.
POGLAVLJE IV. Nepravda nanesena Deikolu biva osvećena.
A časni muž Deikol, stigavši na željeno mjesto, neprestano neumorno ustrajući u božanskom djelu, kao onaj koji je bio raspet svijetu i svega sebe prinio Bogu, našao je crkvicu smještenu na obronku neke gore, posvećenu na čast sv. Martina, u kojoj je prije spomenuti vitez u određena vremena zajedno sa svojima obavljao službu božanskoga bogoštovlja. Isto pak to mjestašce, u kojem sada u miru počivaju njegovi presveti zemni ostatci, još nikome nije pružalo pristup za ulazak, nego je sa svih strana bilo zaštićeno gustoćom šuma i obiljem izvora. Božji pak muž, ne zaboravljajući evanđeosku zapovijed, pazio je da svoju pravednost ne čini pred ljudima, da ga oni ne vide, nego je čekao skroviti sat kada bi se sam mogao prostrti pred samim Bogom. Čudesno je reći i ljudskim umom neistraživo! Kad god bi sam pristupio vratima iste crkve da ispuni sat božanskoga zborovanja, bez oklijevanja su mu s neba, a da ih nitko nije otključao, pružala širok ulaz.
17 Kad je to opazio svećenik, počeo se javno tužiti ovim riječima: Jao meni! Zbog jednoga putujućeg monaha ovdje više ne mogu živjeti. A kad se nemalo mnoštvo, koje se bilo okupilo u crkvu, raspitivalo što to znači, svećenik je dodao: Skriva se naime u ovoj šumici neki putujući monah, koji se služi ne znam kakvim čarolijama te, običavajući često dolaziti ovamo usred noći radi molitve, brižljivo zasunjena vrata brže nego što se kaže otključava i unutra se posvećuje molitvama. Svjedočim Bogom neba i zemlje da ću ga, ako ga ubuduće zateknem u našoj crkvi, izudarati zasluženim batinama i izbaciti osramoćena. Njemu su nazočni razborito rekli: Imaj strpljenja u međuvremenu, dok ne dođe naš gospodar i sam ne ispita istinu. I ako je takva moć od Boga, ne možemo mu zabraniti; ako je pak drukčije, kako dolikuje varalici, protjerajmo ga iz naših krajeva. Eto, oni koji pobožno prianjaju uz svemogućega Boga, kako zapovijedaju počelima, a ona se ne opiru. Onaj koji je nakon svoga uskrsnuća ušao k učenicima kroz zatvorena vrata, sam je učinio da se njegovu sluzi Deikolu otvore zatvorena vrata.
18 b Blaženi je pak Deikol danju i noću revno molio pred božanskom nazočnošću, nimalo se ne bojeći ljudskih prijetnji (jer je uvijek bio ograđen anđeoskom stražom), te je po običaju ulazio u crkvu, sve dok ga svećenik sa službenicima nije žestoko progonio. No kako je svemogući Bog čuvao svoga slugu neozlijeđenim od ruku bezbožnika, ponovno navedeni prijevarnom zlobom,c otvorili su prozore crkve, a širom otvorena vrata, dovratke i pragove sve do vrha zagradili su golemom hrpom kupine, trnja i drača, govoreći: Možda ako onaj monah sada pokuša ući, neće proći bez znaka nesreće. Ali budući da ni mudrost, ni razboritost, ni savjet ne mogu biti protiv Boga, ta zlonamjernost nije nimalo naškodila Božjem čovjeku, nego je, kad god je smatrao prikladnim, snažno ulazio.
19 Zbog toga su se oni najgluplji ljudi preko svake mjere razljutili i poslali tužbeno poslanstvo svome gospodaru, koji je u to vrijeme boravio na svojemd alodiju, u mjestu koje se naziva Villa Callonis, govoreći: Sviđa li ti se, gospodaru, da neki monah prisvaja sebi tvoju kapelicu za molitveni prostor, a nitko ga ne može izbaciti? Čuvši to, Waifharije, obuzet naglim bijesom, donese odveć okrutnu presudu protiv Božjega čovjeka rekavši: Idite žurno, i ako ga itko od mojih vjernih može uhvatiti, neka bude uškopljen bez saslušanja. Tek što je on izdao zapovijed, istoga je toga sata taj bijednik pravednim Božjim sudom bijedno upao u zamku koju je nepravedno pripremio sluzi Božjemu. Jer isti onaj ud koji je zapovjedio odsjeći sluzi Božjemu odmah mu se pretvorio u oteklinu, tako da mu se sva utroba silovito spustila na isto mjesto i pripremala blisku smrt. A kad se vidjelo da ga muči žestoka bol, njegova žena, imenom Bertilda, sjetivši se presude koju je nepromišljeno nametnuo Božjem čovjeku, s teškom ga je žalošću opomenula rekavši: Doista vjerujem da se zbog onoga putnika, kojega si bez razloga zapovjedio uškopiti, sama bol okrenula na tebe. Ja ću brže-bolje poslati i pozvati ga, ne bi li se možda njegovim molitvama tolika bol odagnala od tebe. Ali budući da na zemlji ništa nije bez uzroka, prije nego što su glasnici stigli do Božjega čovjeka, isti je Waifharije, svladan smrću, završio život.
20 e Čuvši to, bl. Deikol, ne gledajući na nepravdu nepobožnoga viteza, nego na vjeru pobožne žene, korak po korak zaputi se na put. A kad je stigao na mjesto, pobožna ga je žena, koja je već postala udovicom, primila s najvećom čašću kako je dolikovalo tako velikom Ocu. On je pak, kao umoran od puta, prije nego što je sjeo, htio skinuti svojf ogrtač (birrus), koji Grci nazivajug amphibalus, radi rashlađenja. Vidjevši to, veoma mnogi sluge koji su bili nazočni dotrčali su sa svih strana da brižno spreme haljinu Božjega čovjeka na sigurno. Njima on reče: Neće biti tako, dječice; jer ja nalazim slugu koji će mi vjerno čuvati haljinu. Putnik sam radi Krista; što god mu se svidi o njegovu sluzi, neka učini. Čudesna i zapanjujuća stvar! Časni muž, ugledavših sunčevu zraku kako kroz prozor kuće jasno ulazi poput grede (što po definiciji filozofa nije ništa drugo nego gustoća zraka i obasjanje sunca), pristupi i položi haljinu na nju. Ondje je ona naime gotovo dva ili tri sata visjela bez ikakva zemaljskog oslonca i čekala Božjega čovjeka kada će se htjeti ponovno odjenuti. Zapanjeni ovim čudom, oni koji su bili nazočni dadoše slavu Bogu, koji se tako nečuvenim načinom udostojao proslaviti svoga slugu.
a U rukopisu je također ovdje počinjalo 4. poglavlje, naslov: Gdje su se vrata crkve sama od sebe otvorila blaženom mužu.
b U rukopisu pogl. 3., naslov: Gdje Waifharije zapovijeda da ga se osramoti.
c Petar de Natalibus mijenja i brka ovu pripovijest: I dok se to često događalo, kaže, svećenik te crkve, potaknut zavišću, javio je to patronu, imenom Versariju; s čijim je dopuštenjem sa svojima uredio da, kad onaj monah noću uđe u crkvu, on pođe za njim i s njima ga ubije. Kad je dakle vrebao sat i žurio ubiti Sveca, došavši do crkve, našao je vrata i prozore zagrađene trnjem i kupinom; i tako ne mogavši ući, ostavio je Božjega čovjeka. Čuvši to Versarije i pripisavši to čarobnjačkim vještinama, zapovjedio je svojima da se monahu, gdje god se nađe, odsijeku spolovila.
d Kod Vincenta i Belforta: na svojem alodiju (in allodio suo). Alodij je imanje, odnosno bilo koji slobodni posjed vlastitoga prava, a ne primljen u leno sa štićeničkim teretom. Umjesto Villa Callonis, kod Ménarda je Villa Calldius.
e U rukopisu pogl. 6., naslov: Gdje je svoj ogrtač objesio na sunčevu zraku i učinio znamenito čudo.
f Birrus je vrsta odjeće; neki prevode klamida, drugi ogrtač (lacerna), Petar de Natalibus kapa (cappa). O riječi birrus, odnosno byrrhus, opširno raspravlja naš Rosweyde u Onomasticonu uz Vitae Patrum, Lovro Landtmeter u djelu De vetere Clerico, knj. 1, pogl. 12, Salmasius uz Vopiskova Karina.
g Drugdje se amphibalum uzima za svećeničku odjeću, od ἀμφιβάλλω, stavljam oko sebe, odijevam, obavijam.
h Tako su odjeću o sunčeve zrake vješali sv. Goar prezbiter 6. srpnja, sv. Florencije, biskup Strasbourga, 7. studenoga, sv. Amabilis prezbiter 19. listopada i drugi.
Samostan u Lureu sagrađen i obdaren.
Videći pak časna žena tako očito čudo koje se događa po sluzi Božjemu, pade mu pred noge, poče udvostručivati naricanje i jakim glasom zazivati Božjega čovjeka govoreći: Slugo Boga svevišnjega, smiluj se svome sluzi, mome gospodaru, jer je u neznanju sagriješio protiv tebe i tako mu božanska osveta nije dopustila da dalje živi. Sada pak više tugujem zbog njegova grijeha, da se ne bi mučio u paklu, negoli zbog njegove vremenite smrti kojom sam nesretno ostala udovicom. Stoga, Oče i gospodaru moj, do zemlje ponizno molim tvoju pobožnost da se udostojiš kod svemogućega Boga, čijim se pravim slugom dokazuješ, pobožnim zavjetom posredovati za odrješenje njegove duše, a da ne postane lišena vječnoga života. I kakvo god bilo naše imanje kod Vivarija i samo mjesto na kojem je sagrađena crkva sv. Martina sa svim njezinim pripatcima, a povrh toga i ovo selo sa svime što mu pripada, rado predajem tvome očinstvu da ga posjeduješ vječnim pravom. Njemu on odgovori: Ne boj se, vjerujem Bogu svojemu da će zbog tvoje vjere ne samob njegova duša biti oslobođena iz ruke pakla, nego će i ubrzo zadobiti radost raja, jer u tebi vidim istinito ispunjenu Apostolovu izreku kojom kaže: Spasit će se muž nevjernik po ženi vjernici. I tako je muž pun Boga znamenitim čudom koje je izveo obratio srca mnogih na ljubav prema redovništvu.
22 c I pošto je sveti muž, predviđajući duhom buduće događaje, u nazočnosti mnogih vlašću primio imenovana imanja, vraća se u Lure s golemim mnoštvom vjernika; i dok je veoma dugo sam obilazio samo to mjesto, napokon je ušao ondje gdje sada počiva. Ondje se naime predao molitvi i zahvalio Darovatelju darova; i nakon toga reče: Ovo je počivalište moje u vijeke vjekova: ovdje ću prebivati jer sam ga izabrao. Čuvši to, vjernici su naokolo došli posjetiti slugu Božjega i obogatili ga obilnim darovima. On je pak s najvećim marom uložio trud kako bi isto to mjesto učinio prikladnim za uporabu svete vjere. Tolik je pak uspjeh božanska darežljivost podarila njemu da je ondje u malom razmaku lijepim radom dovršio dva oratorija: jedan na čast preblaženoga Prvaka apostolâ, a drugi na čast učitelja narodâ.
23 Kada je to dovršeno, počeli su sa svih strana pobožni muževi hrliti k učiteljstvu tako velikoga Oca i pobožno podlagati svoje vratove slatkom jarmu Gospodnjem; i to je mjesto, prema volji Gospodnjoj, postalo raj monaha, koje je dotad bilo otvoreno brlozima divljih zvijeri. I da kažem sve, ondje bi se vidjelo kako se očito ispunja Izaijino proročanstvo koje kaže: U brlozima u kojima su prije prebivali zmajevi niknut će zelenilo trske i rogoza. Ali budući da je Prorok govorio metonimijski, stavljajući trsku za ono što se trskom čini, to jest pismo, pod trskom se razumije Sveto pismo, a rogozom se označuje nada i radost slušatelja. Što bi drugo sveti muž zajedno sa svojom braćom i učenicima činio nego da razmatrajući, čitajući i propovijedajući ispunja svete riječi? Stoga je prema savršenstvu stege Gospodnje, kojom se onaj blaženi uzdigao do potpune čistoće, ondje ustanovljena škola božanskoga služenja, tako da je prema Djelima apostolskim svima bilo jedno srce i jedna duša, niti je itko od njih išta smatrao svojim, nego im je sve bilo zajedničko.
24 d Jednoga dana, dok je blaženi muž budnim marom s braćom ustrajao u božanskom djelu, dogodilo se da je slavni kralje Klotar (koji je, prema onome što mu je Otac Kolumban, pun duha proroštva, prorekao, već bio učvršćen čvrstoćom triju kraljevstava) došao u blizinu istoga samostana radi lova; imao je naime dvor i kraljevski posjed blizu samostana, koji dotad još ni po čemu nije pripadao Božjem čovjeku. Jednom prigodom, dok su mnogi velikaši u plemenitom lovu progonili golemoga vepra samotnjaka, odmah je zvijer, bježeći od okrutnih ljudi, utekla k nastambama duhovnih muževa i pitomo ušla u ćeliju Božjega čovjeka. Sveti je pak muž, koji je uvijek bio sav predan Bogu, vidjevši da se divljina zvijeri pretvorila u pitomost, milosrdno joj pružio ruku i rekao: Vjeruj mi, jer si utekla ljubavi braće, danas nećeš biti lišena života.
25 Kad gle, lovci su sa svih strana slijedeći tragove zvijeri stigli sve do ćelije Božjega čovjeka; oni pak od njih koji su bili razboritijega uma, ušavši u oratorij Božjega čovjeka i zatekavši zvijer kako, ostavivši divljinu, leži pred oltarom, gotovo su ostali bez daha od zaprepaštenja te su najvećom brzinom poslali glasnike da pozovu veličanstvenoga kralja na prizor tolike kreposti. Kad je on kraljevski došao i pomolio se, s najvećom je poniznošću nastojao ispitati Božjega čovjeka odakle je i kakvu nakanu ondje ima. Nakon što mu je sveti muž ispripovjedio kako je istina stajala, kralj je dodao: A od čega, časni Oče, živiš ti ili oni koji su s tobom? Muž Gospodnji odgovori: Pisano je da onima koji se boje Boga ništa ne nedostaje; ovo pak neka ti ne bude skriveno, da vodimo siromašan život, ali nam je dovoljno ako se bojimo Boga. A kad je kralj doznao da je učenik bl. Kolumbana, reče: Doista, Oče moj, samo ostani s nama i ne napuštaj nas; ja ću se dovoljno pobrinuti kako da se ovo mjesto zbog tvoga očinstva ubuduće učvrsti bez oskudice: sve što je dosad pripadalo mojoj vlasti u ovoj okolici, bilo u šumama ili kraljevskim ribolovištima, također i livadama ili pašnjacima, od današnjega dana i ubuduće predajući predajem tebi i ovome svetom mjestu u vječni posjed. Štoviše, povrh toga čvrsto ti dodjeljujem u selu koje se zove Bredanas, zajedno s crkvom i svime što se ondje nalazi. A budući da ovdje nedostaju vinogradi, sve što se u Sv. Antunu naziva mojim pravom slobodnom predajom, kao najdostojnijem Ocu, darežljivo predajem. Kad je to tako potvrđeno, na očigled kralja i svih koji su bili nazočni, na zapovijed Božjega čovjeka vepar se, ne ozlijedivši nikoga, žurno zaputio u svoje uobičajene brloge. I tako se pobožni kralj, pobožno primivši Očev blagoslov, s radošću vratio kući.
a Petar kaže da je Versarije, uskrišen Deikolovim molitvama, darovao njemu sve svoje posjede.
b Kaže da će Weifharijeva duša biti oslobođena ne iz tamnice osuđenih, gdje nema otkupljenja, nego iz čistilišne vatre, uz pomoć pobožnosti njegove supruge. Sasvim je jasno naime da se, kad je pozvao sv. Deikola, zgadio nad svojim zločinom onom boli koja bi bila dovoljna za brisanje krivnje.
c U rukopisu pogl. 7., naslov: Gdje je primio Lure u vlasništvo i samostanski ga uredio.
d U rukopisu pogl. 8.: Gdje je vepar ušao u ćeliju Božjega čovjeka, i o dolasku kralja Klotara.
e Klotar, sin Hilperikov, unuk Klotara I., naslijedio je oca godine 584. (u izvorniku tiskarska pogreška 884) u četvrtom mjesecu života; monarhiju Galije zadobio je godine 613., što je tri godine prije prorekao sv. Kolumban.
Deikolova smrt. Pustošenje Lurea.
Kad je to doista obavljeno, počeo je muž Gospodnji brižno u sebi razmišljati kako da mjesto koje mu se svemogući Bog na njegovu hodočašću udostojao darovati učvrsti pod zaštitom Prvaka, kako nakon njegove sretne smrti nipošto ne bi bilo izloženo bezbožnim otimačima i vječnim neprijateljima mira. Napokon se, po višnjem nadahnuću, poslužio mudrim savjetom, okupio skup braće i slugu te se zaputio k rimskoj uzvišenosti. A kad ga je rimski prvosvećenik veoma časno primio, nakon što je pohodio pragove apostolâ i završio molitvu, Papa ga pomnim ispitivanjem upita koji je razlog da se tako velik Otac prihvatio tako velika putnoga truda. Njemu muž Gospodnji reče: Škot sam, brate, i putnik radi Krista. Dogodilo se pak da sam se, po volji Gospodnjoj, zaustavio u krajevima Galijâ kod Burgunda, na mjestu koje se zove Lure, gdje sam već uz božansku pomoć Prvacima apostolâ, koji drže ovu rimsku utvrdu, prema svojim mogućnostima sagradio dva oratorija. I sada je Gospodin obogatio ono mjesto po knezovima one zemlje najboljim imanjima i kraljevskim dobrima te gotovo u svemu što može dostajati za potrebe naše braće. No onaj je narod divlji i preko svake mjere odan grabežljivosti. Stoga, vrhovni biskupe, sviđa mi se samo to mjesto i sve što mu je podložno čvrstom predajom povjeriti Prvaku apostolâ, uz svjedočanstvo vječnoga spomena. Pod tim naime uvjetom da svi moji nasljednici, koji će odsada i ubuduće stegovno upravljati istim mjestom, svake godine ovamo apostolskoj nazočnosti donose kao danak deset srebrnih solida. I obavivši sve zbog čega je bio došao, prema razlogu čvrste molbe, primio je povelju zapečaćenu apostolskom vlašću da dokle god svijet bude stajao, opat istoga mjesta, koji bude postavljen po izboru braće koja ondje borave, u svemu ima slobodnu odluku raspolagati onim što je Božje, bez ičijega proturječja. Štoviše, povrh toga je rukom koja nosi ključeve pod svezom anateme izdao zapovijed da nijednom kralju ili velikašu nikada ne bude dopušteno nanositi štetu spomenutom mjestu ni silom ni vlašću, nego da onaj koji upravlja Rimskim Carstvom i zadobiva odvjetništvo Apostolske Stolice uvijek vjerno štiti isto mjesto svojom obranom. Blaženi se pak Deikol, veoma obradovan apostolskim darom, okrenuvši leđa rimskim zidinama, povratnim putem brzo vrati u Galiju, natovaren nebeskim darovima, to jest dragocjenim zalozima mučenika i crkvenim uresima, zajedno sa svojom povlasticom potvrđenom apostolskim pečatom.
27 Nakon što se po sretno obavljenu trudu vratio kući i sve što se odnosi na Boga veoma pobožno uredio u samostanu, nekoga svoga učenika, imenom Kolumbina, kojega je i sa svetoga studenca podigao i sam poučio, u čiji je život i ćudoređe bio veoma siguran, izborom je braće postavio za opata na svoje mjesto i povjerio mu upravljanje dušama. Kad je on bio zaređen, sam je, čeznući za skrovitijim i strožim životom, sebi zasebno sagradio maleni oratorij i dao ga posvetiti u ime Previšnjega Trojstva; te onaj koji se dosad s Martom brinuo oko čestoga služenja Gospodinu, odlučio je odsada s Marijom sjediti do nogu Gospodnjih i pomno slušati njegovu riječ. I tako se sveti muž, jer se u praktičnom, to jest djelatnom životu vjerno znojio za Gospodina, stupnjevitim redom dostojno uspeo k teorijskom, to jest motrilačkom životu: ne brinući se više kao prije za mnogo toga, nego s Psalmistom tražeći jedno što je potrebno i govoreći: Za jedno molim Gospodina, samo to ja tražim: da živim u domu Gospodnjem sve dane života svoga; i jer je sebi izabrao najbolji dio, neće mu se oduzeti uvijeke.
28 Nakon što je pak časni muž, već poodmakle dobi, pun mnogovrsnih zasluga, završio djevičanski život na zemlji, radosno izišavši iz tamnice tijela, okružen mnoštvima nebeskih građana, bio je smješten u nebeske stanove. Preminuo je pak izvrsni Otac 18. siječnja, kada Feb običava izlaziti iz obratnice Jarca i prolaziti prvi dio Vodenjaka po zodijačkom krugu. A onoga sata kada se približio njegov sretni odlazak, pozvao je opata Kolumbina s braćom i opominjao ih o svemu što je Božje te da čuvaju mir i uzajamnu ljubav. I pošto je primio popudbinu našega otkupljenja, dao je poljubac braći; i rekavši svima zbogom, usred samih riječi molitve i hvale, predao je najradosniju dušu nebesima. Pokopan je pak u oratoriju koji je sam sebi sagradio i u kojem je mnoge godine živio anđeoskim životom. Ondje su naime njegovi sveti ostatci u miru sahranjeni i ondje iščekuju slavu uskrsnuća dok se Gospodin ne vrati sa svadbe i smrt ne bude progutana u pobjedi, kako bi se u zboru svih izabranih s Kristom pojavio u slavi.
29 c Nakon što je časni Otac Deikol otišao sa svijeta i sretno ušao na pašnjake vječnoga života, bl. se Kolumbin u svemu trudio kako bi zajedno sa svojom braćom mogao nepogrešivo slijediti očeve stope. Gospodin je pak po zaslugama svoga sluge Deikola dao istome mjestu takav napredak da su mnogi plemići i moćnici, ostavivši duh svjetovne vrtoglavice, sa svime što su mogli imati izabrali monašku stegu i prilično obogatili samostan, a i sami se podložili svetojd rubrici.
30 Dok je ondje duhovna škola cvala tijekom mnogih nizova godina, iznenada je nastala žalosna oluja čiju je okrutnost osjetio gotovo cijeli svijet. Najokrutniji naime narode Ugrâ, čiju bijesnu jarost kroz stoljeće viču srušene gradske zidine i spaljene crkvene građevine, božanskom je osvetom radi kažnjavanja Crkve, koja je obilovala lažnim kršćanima te je stoga u mnogome razgnjevila Gospodina, provalio s brojnim četama ratnika; i poput najcrnje zvijeri, što god je napao, smrvio je svojim zubima, a ostalo pogazio nogama. I kad je brojna vojska napala kraljevstvo Burgunda, a svi se domorodci, od najmanjega do najvećega, iz želje za životom posakrivali po gorskim vrhovima, po zavojima dolina i po strmim liticama, dogodilo se da su đavolski ljudi ušli u samostan bl. Deikola; pošto su ga pomno pretražili i nikoga nisu našli, odlučivši po uobičajenom bezumlju sve predati ognju, božanska je blagost, osim dvaju apostolskih oratorija, uništila njihove bezbožne pothvate. A kad su bijesni pokušali pristupiti grobu sv. Deikola, bili su tako pogođeni božanskim strahom da su smatrali kako su u neposrednoj pogibelji. Napokon izišavši, nastojeći spaliti počivalište tako velikoga Oca, dok im se opirala višnja sila, nisu uspjeli nagorjeti ni jedan jedini crijep. Tada su prirodnome ludilu dodali bijes, napunili oratorij slamom sve do vrha i podmetnuli veoma snažnu vatru kako bi zadovoljili svoju opaku volju. Čudesne li moći! Što su se više trudili, to je slama više prezirala vatru. Vidjevši to, opaki su ljudi prestrašeni pobjegli van i zaputili se pustošiti druga mjesta. Eto kako se blagost Gospodnja borila protiv bezumnika i sačuvala grob svoga sluge neokaljanim. Tada se jasno pokazalo kakav je bio muž koji je od Gospodina zaslužio to mjesto u baštinu.
a U rukopisu pogl. 9.: Gdje je pošao u Rim i svoje mjesto povjerio sv. Petru.
b U rukopisu pogl. 10., naslov: Gdje je postavio Kolumbina za opata, i o njegovoj smrti.
c U rukopisu pogl. 11.: Gdje su Ugri napali njegovo mjesto, a nisu mogli zapaliti njegov oratorij.
d Rubrica je u pravom smislu crvena zemlja, ovdje se uzima za pravilo; jer i drvodjelje trljaju uže o crvenu zemlju ili kredu te njime utiskuju znak kako bi zatim usmjerili rezanje.
e Ovdje je vremenska pogreška: jer ono što se poslije pripovijeda o Valdradi, priležnici Lotara II., dogodilo se prije, budući da je Lotar umro godine 869; Ugri su pod Ludovikom, sinom Arnulfovim, kraljem Njemačke, koji je umro godine 911., prvi put napali Njemačku, a tek su godine Kristove 919. opljačkali Italiju i dio Franačke, to jest Lotarovo kraljevstvo (kako piše Flodoard u djelu Chronicon), te još nekoliko puta poslije.
✠
Izvornik: Acta Sanctorum. Ianuarius, tomus II, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 22. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.