U koje je vrijeme ili na kojem mjestu sv. Atenogen podnio mučeništvo, nije predano. Spominje ga sv. Bazilije u knjizi De Spiritu sancto ad Amphilochium, poglavlje 29: „Ako pak tko”, kaže, „poznaje Atenogenov himan, koji je ostavio svojim učenicima kao kakav oproštajni dar žureći se već k dovršenju koje biva po ognju, taj poznaje i mišljenje mučenika o Duhu Svetome.” Toliko Bazilije. Oproštajni dar, kako bilježi naš Fronton du Duc, na grčkom je ἐξετήριον, što je Erazmo preveo agressorium (ispravnije bi rekao egressorium), a Billy legatum. Kraljevski kodeks, kojim se služio Fronton, imao je ἀλεξετήριον, to jest amulet.
Quo tempore locove martyrium S. Athenogenes subierit non traditur. Ejus meminit S. Basilius lib. de Spiritu sancto ad Amphilochum cap. 29. Quod si quis, inquit, novit Athenogenis hymnum, quem tamquam aliud aliquod valedictionis munus discipulis suis reliquit, festinans jam ad consummationem quæ fit per ignem, is novit et Martyrum sententiam de Spiritu sancto. Hæc Basilius. Valedictionis munus, ut notat Fronto Ducæus noster, Græce est ἐξετήριον, quod Erasmus vertit agressorium, (rectius egressorium dixisset;) Billius legatum. Codex Regius, quo usus est Fronto, habebat ἀλεξετήριον, id est, amuletum.
2 Ime sv. Atenogena upisano je u Martyrologium Romanum 18. siječnja ovim riječima: „Ondje (u Pontu) sv. Atenogena, drevnog teologa, koji je, spreman dovršiti mučeništvo ognjem, radosno pjevao himan koji je učenicima ostavio i napisan.” Odakle je Baronije doznao da je poginuo u Pontu, ne znamo: Bazilije to zasigurno ne prenosi, osim što himan navodi kao općepoznat. Spominje ga isti Baronije u svesku 2 Annales, godina 196, broj 7, gdje priznaje da je nepoznato u koje je vrijeme preminuo.
2 Adscriptum est S. Athenogenis nomen Martyrologio Romano XVIII Januarii his verbis: Ibidem (in Ponto) S. Athenogenis antiqui Theologi, qui per ignem consummaturus martyrium, hymnum lætus cecinit, quem et discipulis scriptum reliquit. Unde in Ponto occubisse eum didicerit Baronius haud scimus: Basilius certe id non tradit, nisi quod hymnum veluti vulgo notum citat. Ejus meminit idem Baronius tom. 2, Annal. an. 196, nu. 7, ubi fatetur qua tempestate decesserit incompertum haberi.
3 Isti u Notationes ad Martyrologium ovo tumači o Atenogenu: „Nekada sam smatrao da ovome Atenogenu, o kojemu je ovdje riječ, pripada onaj vrlo učeni spis napisan protiv pogana koji kruži pod imenom Atenagore, budući da se kod Grka ili Latina Atenagora nigdje ne spominje, dok je Atenogen Grcima bio vrlo poznat, slavan kako po nauku tako i po mučeničkoj kruni. Lako se mogla potkrasti pogreška da je pogreškom prepisivača umjesto Atenogena taj spis naslovljen imenom Atenagore, što se ipak ne bih usudio tvrditi.” Mi još i manje, osobito zato što filozof Proklo, kojega navodi sv. Epifanije u Hæresis 64, broj 21, taj spis navodi pod imenom Atenagore, kako to mjesto uspostavljaju Halloix u Vita S. Justini, poglavlje 26, Petavije u Animadversiones ad Epiphanium i Pavao Leopard u knjizi 19 Emendationes, poglavlje 9.
3 Idem in Notat. ad Martyrologium hæc de Athenogene commentatur. Hujus Athenogenis, de quo hic agitur, esse commentarium illum pereruditum adversus Gentiles scriptum, quod fertur nomine Athenagoræ, aliquando sum opinatus: cum de Athenagora nulla penes Græcos vel Latinos mentio habeatur; Athenogenes vero Græcis notissimus fuerit, tum doctrina tum martyrii corona celebris. Facile potuit error irrepsisse, ut pro Athenogene, Athenagoræ nomine, librariorum vitio, ille commentarius sit inscriptus: quod tamen affirmare non auderem. Multo nos etiam minus; præsertim cum Proclus philosophus a S. Epiphanio hæresi 64, nu. 21, relatus, Athenagoræ nomine eum commentarium citet, ut eum locum restituunt Halloix in vita S. Justini cap. 26, Petavius in Animadversionibus ad Epiphanium; Paulus Leopardus lib. 19, Emendat. cap. 9.
Izvornik: Acta Sanctorum. Ianuarius, tomus II, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 22. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.