Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost
Odaberite dan
Veljača
1234567891011121314151617181920212223242526272829
Ožujak
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Travanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Svibanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Lipanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Srpanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Kolovoz
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Rujan
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Listopad
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Studeni
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Prosinac
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Veljača
1234567891011121314151617181920212223242526272829
Ožujak
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Travanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Svibanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Lipanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Srpanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Kolovoz
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Rujan
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Listopad
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Studeni
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Prosinac
12345678910111213141516171819202122232425262728293031

✠

Acta Sanctorum · Svezak II · 16. siječnja

O svetim mučenicima Berardu iz Carbia, Otonu prezbiteru, Petru iz San Gimignana, Adjutu i Akurziju, reda sv. Franje u Mauretaniji

DE SANCTIS MARTYRIBUS BERARDO DE CARBIO, OTTONE PRESBYTERO, PETRO A SANCTO GEMINIANO, ADJUTO, ACCURSIO. ORDINIS S. FRANCISCI IN MAURITANIA

Sadržaj (14)
  1. § 1. Mjesto i vrijeme mučeništva.
  2. § II. Sveto štovanje.
  3. § III. Pisci životopisa.
  4. Putovanje mučenikâ u Luzitaniju.
  5. Razne muke, kušnje i mučeništvo.
  6. Sabrane relikvije. Čudesa učinjena u Maroku.
  7. Relikvije prenesene u Španjolsku. Čudesa na putu.
  8. Relikvije prenesene u Coimbru.
  9. VIII. Čitanje.
  10. Viđenje pri smrti kraljice Urake.
  11. Obraćenje sv. Antuna Padovanskoga. Put sv. Franje u Siriju.
  12. Iz djela Annales Luke Waddinga.
  13. Druga čudesa
  14. Bula pape Siksta IV.

§ 1. Mjesto i vrijeme mučeništva.

Poznata je ona izreka Martina de Azpilcuete Navarrskoga izrečena u Commentar. inc. statuimus 19 quæst. 3, § 17: da se oni koji do tančina i u duhu utemeljitelja opslužuju ono najuzvišenije Pravilo sv. Franje čine nekim nekrvnim Kristovim mučenicima. Ipak ne nedostaje ni onih koji su prolivši krv ponijeli lovoriku mučeništva, i to vrlo mnogo njih: više od devet stotina nabraja ih kapucin Vital iz Algecire u djelu Epilogus Franciscanæ familiæ, koja se, podijeljena u razne reforme, nadaleko prostire. Same su pak početke sretno posvetili petorica junaka koji su u Mauretaniji, još za života patrijarha Franje, bili pogubljeni: Berard iz Carbia, Oton, Petar iz San Gimignana, Adjut i Akurzije.

2 Njima je Franjo na čelo bio postavio Vitala, kojega je u Aragoniji zaustavila bolest i lišila ga nade u slavno slavlje pripravljeno njegovim suborcima. Po njegovoj je zapovijedi ostalima bio postavljen na čelo Berard, kako svjedoči Marko Lisabonski u 1. dijelu Chron. Minorum, knj. 4, pogl. 3. Berard, ili kako se drugdje naziva Berald ili Gerard, bio je rodom iz gradića Carbio ili Corbio u grofoviji Narni u Umbriji, a pridružio se sv. Franji godine 1213. Wadding u Annal. Minorum pod godinom 1219., br. 48 prenosi da je donekle poznavao arapski jezik, a bio je izvrstan propovjednik. Jedino je Oton, kod drugih Otho i Ottonus, bio zaređen za svećenika, kako svjedoče Pisanus u knj. 1 Conformitatum, dio 2, plod 8, i Marko Lisabonski. Petar iz San Gimignana dobio je nadimak po gradiću San Gimignano smještenom na izvorima rijeke Else u Toskani, nekoć pod sienskom, a sada pod firentinskom vlašću. On je godine 1211. pošao za sv. Franjom kad je u tom gradiću poticao smrtnike na pokoru, kako pod tom godinom bilježi Wadding pod br. 26. Marko tvrdi da je bio đakon, što je u španjolskom i francuskom prijevodu potpuno izostavljeno, a u talijanskom izmijenjeno. Brat Oton, kaže Marko, bio je svećenik, a brat Petar đakon. Talijanski prevoditelj kaže: Brat Oton i brat Petar bili su svećenici. Taj je prijevod slijedio Wadding. Artur iz Münstera u Notis ad Martyrologium Franciscanum piše da je, osim njih, i Berard bio svećenik. Adjut, ili Adjutor, kod Sabellica pogrešno Avit, i Akurzije, ili Accurtius, bili su braća laici, odnosno konversi, iako ih Konstancije Felicije u svom Martyrologium također naziva svećenicima.

3 Borilište ovih slavnih boraca bila je Tingitanska Mauretanija, na krajnjem zapadu Afrike uz Ocean, a u njoj grad Maroko, ili Marrochium, kod Španjolaca Marueccos, kod drugih Marrocco, a kod Ptolemeja u knj. 4, pogl. 1 i Tablici 1 Βοζανὸν ἡμερον, Bocanum Hemerum, kako glasi suglasno mišljenje svih. Taj je grad nekoć bio vrlo prostran i slavan, ubrajan među najveće na svijetu, prijestolnica marokanskog kraljevstva kojemu je dao ime. Tim su kraljevstvom upravljali miramamolni, ili miramolini, otkako su Saraceni i drugi razvratnici bezbožne Muhamedove sljedbe, protjeravši ili istrijebivši kršćane, provalili u te krajeve koji su se zbog njihovih barbarskih običaja počeli nazivati Barbarija. Miramamolini, što na njihovu jeziku znači poglavar vjernika, nazivali su se kraljevima jer je u njihovim rukama, prema uredbi toga naroda, bila vrhovna vlast u državi i u vjerskim stvarima, kao što su se drugdje nazivali kalifima. Ta je vladavina miramamolna započela oko godine Kristove 666., kako prenosi naš Mariana u knj. 6 Rer. Hispanic; pogl. 11. Od njih je miramamolina Abenzacoba, sina Abdelmonova, prvoga kralja iz sljedbe Almohada, kojega je u Portugalu godine Kr 1184. ubio Sančo I., naslijedio brat miramamolin Sobamhecef, koji je ponovno provalio u Portugal godine Kr 1189., trideset godina prije dolaska ovih mučenika u Mauretaniju. Njega je, kad je godine Kr 1200. preminuo, naslijedio miramamolin Aben Mahomet, koji je godine Kr 1212. s jakom vojskom ušao u Španjolsku, ali se zbog nevjere svojih ljudi bio prisiljen vratiti u Mauretaniju. Nije pouzdano je li on bio živ godine Kr 1220. te je li tako kao bezbožni krvnik vlastitom rukom pogubio ove mučenike; prije se čini da njegovu nasljedniku, njegovu unuku miramamolinu Caidu Araxu, koji je vladao još godine Kr 1232., treba pripisati ono što Marko tvrdi iz rukopisnih kronika i stare Legende: da je miramamolin, kad je Božanstvo punih pet godina osvećivalo taj zločin nad njim i njegovima, odredio da ondje kršćani smiju imati katoličkog biskupa iz Reda manje braće i javno obavljati bogoslužje po rimskom obredu. Grgur IX. poslao je godine Kr 1233. biskupa Agnella s dvama pismima za miramamolina, koja prepisana iz Vatikana pod tom godinom navodi Wadding pod br. 27 i 28. Agnella je naslijedio Lupo Ferdinand Dain iz istoga reda, kojega je Inocent IV. godine Kr 1246. imenovao legatom Apostolske Stolice, o čemu piše Wadding pod br. 9, 10 i 11, te pod godinom Kr 1247., br. 27 i u 2. svesku pod godinom Kr 1237., br. 18. Potonji je upisan u Martyrologium Franciscanum Artura iz Münstera pod 1. svibnja, a prvi pod 14. ožujka. O miramamolinima nadalje pišu François Belleforest u 2. svesku Cosmographiæ, knj. 6, pogl. 13 i 14, naš Vasconcellius u životopisu Alfonsa I., kralja Portugala, br. 17 i Sanča I., br. 6, te na više mjesta Mariana i drugi, osobito pisci španjolske povijesti.

4 Mučeništvo su sveci podnijeli godine Kr 1220., premda su (ne znamo kojom pogreškom) kölnski kartuzijanci u dodacima Usuardu zapisali godinu 1330., a Pelbart, o kojemu će uskoro biti riječi, godinu 1236., osim ako (što držimo vjerojatnim) na oba mjesta nije riječ o tiskarskoj pogrešci, kakva se mora priznati da postoji kod Waddinga i u latinskom prijevodu Ribadeneire: jer prvi kao dan mučeništva navodi XVI., a drugi 16. siječnja, premda je to bio 16. siječnja, odnosno 16. siječnja. Nadalje valja razjasniti koja je to bila godina pontifikata pape Honorija III., koja od obraćenja sv. Franje, a koja prije njegove smrti. Spomenuti Artur kaže da su ubijeni 3. ili 4. godine Honorija III., kao da se to ne može pouzdano znati. Pisanus navodi treću godinu, a Tisserand niže pod br. 12 i Marko Lisabonski u pogl. 17 navode četvrtu. Kod Waddinga se u naslovu stavlja peta, ali ona je te godine Kristove imala započeti 18. srpnja, pa je stoga četvrta bila u punom tijeku. Honorije III. je naime izabran 18. srpnja godine 1216., a umro je godine 1227., 18. ožujka.

5 Dvostruko je bilo obraćenje sv. Franje: prvo na pustinjačko odijelo i način života, a drugo na utemeljenje novoga Reda. Wadding u djelu Apparatus ad Annales određuje da se ovo drugo dogodilo godine Kr 1208., a ono prvo dvije godine ranije, godine 1206. Niže pod br. 2 kaže se da su poslani trinaeste godine od prvoga obraćenja. Slaže se sv. Bonaventura u pogl. 9 životopisa sv. Franje, gdje tvrdi da je on u trinaestoj godini svoga obraćenja otišao u krajeve Sirije kako bi mogao pristupiti pred babilonskog sultana. Jednoglasno je mišljenje svih da su iste godine i sv. Franjo i sveti mučenici otišli iz Italije. Surije piše da su poslani jedanaeste godine; on pod tim razumije drugo obraćenje. Marko u pogl. 1 godinu Kr 1219. naziva jedanaestom godinom potvrđenoga Reda, a Wadding dvanaestom. No većim je svojim dijelom bila jedanaesta. Jer u mjesecu listopadu kaže isti Wadding u djelu Apparatus, § 5, br. 16 da se drugi put i savršeno obratio. I doista, odmah nakon prvoga generalnog kapitula održanog u Asizu na Duhove godine 1219. bili su poslani, te su još te iste godine stigli u Maroko i podnijeli mučeništvo 16. siječnja sljedeće, 1220. godine, 14. godine od prvoga obraćenja sv. Franje.

6 To vrijeme mučeništva Surije, te Sedulius i Wadding koji ga slijede, nazivaju šestom godinom prije smrti sv. Franje. Bolje iz starih kronika i Legende Marko Lisabonski i Tisserand ustanovljuju da su oni dovršili mučeništvo gotovo sedam godina prije smrti sv. Franje, izuzmu li se naime tri mjeseca i dvanaest dana. Sv. Franjo je naime umro 4. listopada 1226., kako piše sv. Bonaventura u njegovu životopisu, pogl. 13, u subotu navečer, odnosno u nedjelju započetu od zalaska sunca, koja je te godine pala na 4. listopada,

§ II. Sveto štovanje.

Iste godine koje su mučenici poginuli, ili početkom sljedeće, kada je sv. Antun Padovanski stupio u Red manje braće, njihove su svete relikvije prenesene u Coimbru, tadašnju prijestolnicu portugalskih kraljeva, te su po zapovijedi kralja Alfonsa II. položene u crkvu samostana Svetoga Križa, reda regularnih kanonika sv. Augustina: u njoj se njihove glave, s ukusom i pobožnošću optočene srebrom, i danas mogu vidjeti, kako svjedoči naš Antonio Vasconcellius u djelu Descriptio regni Lusitaniæ, pod naslovom De Sanctorum delubris, br. 23. A dva se njihova tijela, kaže pod br. 24, čuvaju u Lorvãu blizu Coimbre u starom samostanu reda sv. Bernarda, pod čijim je pravilom ondje najsvetije živjela i umrla Terezija, sestra istoga Alfonsa II., koji joj je kao uistinu kraljevski dar poslao ove posmrtne ostatke nebesnika. Wadding pod godinom Kr 1220., br. 43 piše da je poslano samo jedno tijelo zajedno s glavom drugoga. Francisco Gonzaga u 3. dijelu djela Origo Seraphicæ Religionis, samostan 20 portugalske provincije, prenosi da je Katarina Deza, opatica u Lorvãu, uz odobrenje vrhovnog svećenika godine Gospodnje 1315. od tih relikvija dala lopaticu manjoj braći u samostanu Duha Svetoga u mjestu Gouveia u biskupiji Coimbra. Od triju mačeva kojima ih je miramamolin pogubio, jedan cijeli, zajedno s vrhom drugoga slomljenog, osim toga bič kojim su bili tučeni i rožnati greben kojim su im tijela bila razdirana, čuvaju se u Valladolidu u sakristiji sv. Franje. Predaja ondje prenosi da je taj dar primljen od kralja Ferdinanda Katoličkoga. Tako piše Marko Lisabonski u 3. dijelu, knj. 6, pogl. 34.

8 Nadalje, koliko te relikvije treba gorljivo štovati, pokazano je čestim čudesima; štoviše, Božjom je providnošću spriječeno da njihovo štovanje bude zabranjeno. Biskupijskom je odredbom stoga odlučeno da se njihov rođendan 16. siječnja svečano slavi, a to su potvrdili i razni pape. Naposljetku je godine Kr 1481. Siksto IV. dopustio da se njihov blagdan u cijelom franjevačkom redu slavi kao dvostruki veći oficij, što je i danas na snazi, kako pokazuju njihovi brevijari. Budući da su se pak u to vrijeme, nakon što su iz Rima bili uklonjeni drugi brevijari i misali, upotrebljavali samo brevijari manje braće, kako prema Radulfu, Propos. 22, piše Gavanti u 7. odsjeku djela Thesaurus sacrorum rituum, pogl. 1, br. 5, dvostruki veći oficij o ovim svetim mučenicima nalazi se zabilježen u Rimskom misalu tiskanom u Veneciji godine Kr 1508. Taj je oficij, kasnije ukinut, zadržala biskupija Coimbra, u kojoj se štuju dvostrukim oficijem, kako prenose vlastiti blagdani Coimbre tiskani godine Kr 1388. po ovlasti biskupa Alfonsa de Castelbranca.

9 Istomu javnom štovanju idu u prilog razni martirologiji. Bellini u starom rimskom martirologiju piše: Istoga dana (16. siječnja) u Maroku trpljenje blaženih mučenika Berarda, Petra, Akurzija, Adjuta i Otona iz Reda manje braće. Molanus dodaje: Koji su, raspaljeni božanskim žarom i gorući ljubavlju prema mučeništvu, preplovili more u krajeve nevjernika da propovijedaju Kristovo evanđelje te su od kralja Maroka okrunjeni za Kristovo ime. Njihove je časne relikvije gospodin infant Petar donio iz Maroka i s poštovanjem položio u samostan Svetoga Križa u Coimbri, ili bolje rečeno, kako će se niže reći, poslao da se polože. To je Molanus, prepisano iz dodataka kölnskih kartuzijanaca Usuardu; odatle je preuzeta i pohvala koja se čita u njemačkom martirologiju i koju je prenio Galesini, ali ga ipak treba ispraviti u tome što piše da je don Petar bio španjolski infant, a bio je portugalski, kako će se uskoro reći. Slave se također u martirologiju Konstancija Felicija, ali ne bez pogrešaka: jer se i svi nazivaju svećenicima, i navodi se da su ubijeni sedamnaest godina prije smrti sv. Franje, premda nije bilo prošlo ni punih sedam, kako je već rečeno. Rukopisni Florarium kaže: U Maroku spomen svetih pet mučenika iz Reda manje braće, naime Berarda, Petra, Akurzija, Adjutora (kod drugih Adjuta) i Otona, čiji je blagdan ustanovio presveti gospodin Siksto IV. da se slavi ovoga dana godine spasenja 1481. Slično imaju Maurolico i Viola Sanctorum. Rimski martirologij kaže: U Maroku u Africi trpljenje svetih mučenika Berarda, Petra, Akurzija i Adjuta. U franjevačkom martirologiju dodaje se: Koji su zbog slobodnog propovijedanja kršćanske vjere i korenja muhamedanskog praznovjerja najprije iskusili okove i tamnice, pogrde, glad, žeđ i često ponavljane udarce bičem; rane su im bile polijevane solju, octom i kipućim uljem; naposljetku su odrubljivanjem glave primili od Gospodina krunu mučeništva.

10 Naposljetku molitve koje nalazimo u raznim knjigama dokazuju njihovo štovanje. U rukopisu u djelu Legenda Sanctorum Corsendoncana, o kojemu će uskoro biti riječi, stoji: Podaj, molimo, svemogući Bože, da slavne mučenike Beralda, Otona, Akurzija, Petra i Adjuta, koje smo upoznali kao jake u njihovu ispovijedanju vjere, osjetimo blagima kod tebe u našem zagovoru. Po Gospodinu. Druga je u starom Rimskom misalu iz godine 1508. i u suvremenom Brevijaru manje braće: Udijeli nam, molimo, Gospodine, po zagovoru tvojih blaženih mučenika Beralda, Petra, Akurzija, Adjuta i Otona, da uvijek ljubimo nebesko i Krista, čijim si slavnim mučeništvom posvetio početke Reda manje braće. Po istom Gospodinu. Treća je iz zajedničkog slavlja mučenika, Bože koji nam dopuštaš, u oficiju biskupije Coimbra. Cornelius Thielmann u sažetku životopisa svetaca Reda sv. Franje objavljenom na njemačkom jeziku prenosi da su na ovaj isti dan podijeljeni oprosti od 336 godina, 150 dana i 12 kvadragena.

§ III. Pisci životopisa.

Djela sv. Antuna Padovanskoga kod Surija pod 13. lipnja, Vincent iz Beauvaisa, suvremenik samih mučenika, u knj. 30 djela Speculum historiale, pogl. 131, i sv. Antun u 3. dijelu Chronici, naslov 24, pogl. 13 prenose da je slavni tijek trpljenja ovih mučenika objavio neki glasoviti čovjek po imenu Petar, koji je iz Maroka donio njihove časne relikvije. Bartolomej iz Pise kaže da je njihovo trpljenje ispripovjedio infant Petar. Taj je Petar bio portugalski infant, sin Sanča I., a ne polubrat po majci, kako se pogrešno čita u djelu Notæ ad Martyrolog. Franciscanum; niti prvorođenac (kako imaju tiskana djela sv. Antuna Padovanskoga, što se u rukopisima koji su kod nas ne nalazi), nego treći među muškim potomstvom: starija su mu braća bili kralj Alfons II. i Ferdinand, grof Flandrije. On je sam, oženivši Aurembijagu, bio grof od Urgella, a kao naknadu za majčinu baštinu gospodar, odnosno kralj Baleara. On je u vrijeme kad su sveti mučenici stigli u Maroko ondje živio neoženjen, u službi barbarskog kralja, prognan iz domovine zbog starih razmirica s bratom kraljem. Njega dakle treba smatrati prvim koji je zapisao Djela mučenika i poslao ih sa svetim relikvijama bratu kralju. Više o Petru donosi Vasconcellius u životopisu Sanča I., br. 12 i Alfonsa II., br. 9, te o uzrocima razmirica pod br. 2; Duarte Nunes u Genealogia Regum Lusitaniæ; Jerónimo Zurita u 1. svesku Annal. Aragoniæ, knj. 3, pogl. 12; Martín Carrillo u Annal. Chronologicis, knj. 4, pod godinom Kr 1232.

12 Ovom je knezu bio odan plemeniti vitez Petar Stjepanov, nadimkom Mangarado, rodom iz Santaréma, odnosno Scalabitanus, koji je javnom prisegom potvrdio borbe i čudesa svetih mučenika pred lisabonskim biskupom Matejem i ministrom manje braće, od kojih je svaki zapisao Djela ovih mučenika i poslao ih na najbliži budući generalni kapitul. Matejeva je rukopisna povijest iskrena i skromna, ali točna. Tako piše Wadding pod godinom Kr 1220., br. 41 i 31, a on i Marko Lisabonski u Djelima ovih mučenika češće navode rukopisnu Lisabonsku povijest: nije li to djelo ovoga biskupa Mateja? O njemu govori Mariana u knj. 12, pogl. 6.

13 Poslije je napisana druga, opširnija Legenda ovih svetaca, u kojoj su čudesa potpunije sadržana, kako niže kaže Tisserand pod br. 23. Nju posvuda navodi Marko, kao i Wadding, koji ipak, kao da je sam nije vidio, navodi Marka koji je crpi iz te stare Legende pod godinom Kr 1219., br. 22. Čini se da se ona spominje u buli Siksta IV., jer se navodi da su u njoj sadržana čudesa kojima su se proslavili na samoj smrti i nakon nje. Čini se da je to ista ona koju Marko navodi kao Legenda sanctæ Crucis de Conimbrica, gdje se možda čuva u rukopisu. Isti Marko navodi i jednu drugu staru kroniku. Galesini u bilješkama uz martirologij kaže da je cijelo pripovijedanje o ovim mučenicima prvi sastavio Bartolomej iz Pise. Svakako je on knjigu Conformitatum predao na generalnom kapitulu u Asizu godine Kr 1399. generalnom ministru Henriku, koji ju je i odobrio: u njoj se donosi sažetak Djela koja su u to vrijeme postojala u opširnijem obliku. Suvremenik Bartolomeja iz Pise bio je Marijan Firentinac, koji je neuglađenim i skromnim, ali tim iskrenijim i vjernijim pripovijedanjem (riječi su Waddingove pod godinom Kr 1214., br. 4) iznio početke Reda sv. Franje.

14 Nakon što je pak dano dopuštenje da se slavi godišnja svečanost mučenika, životopis je iz stare Legende sažet u izvadak i podijeljen u devet čitanja koja su se čitala na jutarnjoj molitvi. O tome piše Molanus u bilješkama uz Usuarda: Muka petorice manje braće nalazi se u starom brevijaru manje braće, u oficiju koji je objavio Ivan Tisserand, doktor teologije istoga Reda, i na 372. stranici kod Surija. No ova se od one uvelike razlikuje, kako će se uskoro pokazati. Henrik Willot u djelu Athenæ Franciscanorum kaže: Ivan Tisserandi napisao je oficij petorice mučenika svetih otaca manje braće. Gonzaga u 1. dijelu djela De Origine Franciscanæ Religionis, u poglavlju o piscima, naziva ga Ivanom Tirlandijem, a u ostalom se slaže s Willotom. Obojicu navodi i slijedi Possevino u djelu Apparatus sacer. Sam je pak Tisserand upisan u Martyrologium Franciscanum od Münstera pod 7. kolovoza, a kaže se da je bio istaknut životom, naukom i riječju propovijedanja te da je u Parizu oko godine 1494. ili 1493. ustanovio red žena pokornica. Taj životopis, tako podijeljen u čitanja, ovdje prvi put iznosimo na svjetlo dana iz 4. dijela rukopisne Legende samostana regularnih kanonika u Corsendonku kod Turnhouta. Gotovo ga je od riječi do riječi prepisao oko godine Kr 1500. Pelbart iz Temišvara u djelu Pomerium Sermonum, zimski dio o svecima, propovijed 46, a na nizozemskom je objavljen u djelu Vinea S. Francisci godine Kr 1518., ali u proširenom obliku. S ovim se slažu kako ono što je sv. Antun iz one stare Legende objavio u 3. dijelu Chron., naslov 24, pogl. 7, § 1, tako i ono što opširno pripovijeda Marko Lisabonski u 1. svesku, knj. 4, u prvih 28 poglavlja, tako da obojica ili navode ponešto što su drugi izostavili, ili izostavljaju ponešto što su drugi naveli. Iz Marka je sažetak životopisa sastavio Alfonso Villegas u djelu Flos Sanctorum govoreći o svecima Španjolske.

15 Budući da ova Djela dosad nisu bila objavljena tiskom, sumnjalo se nije li možda Tisserand napisao ona koja je objavio Surije. To tvrdi Sedulius zbog pogrešno shvaćenih Molanusovih riječi, a također i Artur u djelu Martyrologium Franciscanum te Wadding, kojemu se pod godinom Kr 1219., br. 48 Ivan Tisserand naziva starim piscem životopisa koji je objavio Surije, a pod br. 31 navodi se Tisserand kod Surija. Isto piše u bilješci uz Collatio 23 sv. Franje. No kad se pojavila sumnja pod godinom Kr 1220., br. 21, navodi se Surije, ili Ivan Tisserand, ili ako postoji koji drugi pisac njihova životopisa kod istoga pod 16. siječnja. Čini se prije da ga je neki noviji pisac sastavio iz samih Tisserandovih čitanja, mjestimice promijenivši redoslijed te ponešto dodavši i izostavivši.

16 Gotovo Tisserandov suvremenik bio je Petar de Natalibus, koji u dodatku djela Catalogus govori o svecima najnovije upisanima u popis nebesnika, među koje ubraja i ovih pet mučenika, te dodaje da iz njihovih relikvija još uvijek teče krvava tekućina najugodnijega mirisa, lijek za mnoge bolesti. Posve isto čita se u djelu Vinea S. Francisci i kod Surija. O tome ništa ne prenose Marko Lisabonski, Tisserand ni Vasconcellius, premda je ovaj pomno pregledao ures i smještaj relikvija. Naposljetku, Wadding izjavljuje da on sam nije očevidac te pojave, kao što često čini i drugdje, kad te riječi iz Petra de Natalibus i Surija unosi u svoje Annales pod godinom Kr 1220., br. 46.

17 Djela objavljena u trostrukom Surijevu izdanju prepisao je bez ikakva kraćenja Tomás de Trujillo u 1. svesku djela Thesaurus Concionatorum. Cjelovita ih je objavio, podijelio u poglavlja i popratio bilješkama Henrik Sedulius u djelu Historia Seraphica. Skraćena su ih objavili Zaharija Lippeloo, Franjo Haræus, Abraham Bzovius u 13. svesku pod godinom Kr 1220., br. 12, Juan de Marieta u knj. 3 djela De Sanctis Hispaniæ, pogl. 28, Jacques Doublet i Thielmann; Ribadeneira je također u knjizi De Sanctis Extravagantibus iz raznih izvora napisao njihov životopis na španjolskom. Naposljetku je Pietro Ridolfi iz Tossignana u 1. knjizi djela Historiæ Seraphicæ religionis opširno obradio Djela ovih mučenika, u kojima ipak valja ispraviti nemalo toga, kao što u § 4 prenosi da je Uraka, kći kastiljskoga kralja Alfonsa VI., udana za Alfonsa I. Aragonskoga (što se dogodilo godine Kr 1106.), prema proročanstvu ovih mučenika izrečenom u sljedećem stoljeću godine Kr 1219., bijedno stradala. O portugalskoj Uraki bit će riječi u Djelima. Isto tako ono što u § 5 pripovijeda o miru sklopljenom između marokanskoga kralja i drugoga Saracena, te o lavu kao suputniku na putu, dogodilo se drugoj manjoj braći godine Kr 1246., kako prema Marijanu, Marku i drugima prenosi Wadding pod tom godinom, br. 11.

18 O ovim mučenicima pišu i mnogi drugi pisci, od kojih smo mi čitali ove: Hartmann Schedel u djelu Chronicon, 6. doba; Gilbert Génébrard u knj. 4 djela Chronicon pod godinom Kr 1213. U Maroku, kaže, nekoliko je franjevaca lutajući ovamo-onamo radi propovijedanja bilo ubijeno zbog Kristova imena. Sedulius u bilješkama uz pogl. 8 pobija klevetu nanesenu svecima time što ih se naziva lutalicama, kao što uz pogl. 4 opovrgava one koji su ove svece optužili za neku nerazboritost jer su se navodno dragovoljno bacili u smrt. Naposljetku ih spominju Sabellicus u Eneadi 9, knj. 6 na početku; ponovno de Marieta u knj. 16 djela Historia Sanctorum Hispaniæ, pogl. 2 u životopisu sv. Antuna Padovanskoga, i u knj. 22 u opisu grada Coimbre; Gonzaga u djelu De Origine Seraphicæ Religionis, 1. dio o svecima ovoga Reda i 3. dio, samostan 2 i 10 Portugala; Giovanni Francesco de Pavinis u 1. izvješću za kanonizaciju sv. Bonaventure u predgovoru pred kraj; Bernardino de Bustis u 2. svesku djela Rosarium, propovijed 27, 2. dio, § 4; Luka Wadding osim u djelu Annales, iz kojih donosimo čudesa koja je Tisserand izostavio, govori o njima u 3. svesku djela Opuscula D. Francisci, u bilješkama uz Collatio 23 i uz Benedictio 2; Algecira u djelu Arbor Epilogica totius ordinis Franciscani; Tommaso Bozio u djelu De signis Ecclesiæ, 2. svezak, knj. 13, pogl. 7; Ignace le Gault u djelu De sanctitate Rom. Eccles., pogl. 2, odsjek 2; Elzéar l'Archer u knj. 2 djela Sacer mons Oliveti S. Francisci, pogl. 11; Victon u djelu De Canonizatione Sanctorum; Lodovico Zacconi u djelu Compendium vitarum omnium Sanctorum; Esteban de Garibay u 2. svesku djela Historia Hispaniæ, knj. 12, pogl. 47; Pedro de Salazar u knj. 2 djela Chronicon provinciæ Castellæ, pogl. 12; Hernando del Castillo u knj. 1 djela Historia Prædicatorum, pogl. 31, gdje kaže da se sv. Dominik, čuvši vijest o ovom mučeništvu na prvom generalnom kapitulu održanom godine 1220. u Bologni, obradovao u duhu i potaknuo svoje da po njihovu primjeru hrabro trpe za Kristovu vjeru. Marko Lisabonski nabraja neka čudesa u 3. svesku djela Chron. Minor; knj. 6, pogl. 33 i 34, koja je Bzovius u sažetijem obliku objavio u 18. svesku pod godinom Kr 1476., br. 24, a mi ih ovdje donosimo potpunije. Naposljetku će bula kanonizacije zaključiti Djela.

AUTOR IVAN TISSERAND.

Iz rukopisa samostana u Corsendonku. a Nije u ljudskoj moćib ispripovjediti, jer se nikakvim riječima ne može izreći koliko je divno otajstvo svetoga Reda manje braće, i kako je besmrtni, najviši i najbolji Bog, kada su vjera, svetost, svaka krepost i neokaljana vjera Kristova već bile gotovo zatrpane, pozvao patrijarha Franju, obilježenoga stigmama našega otkupljenja, kao drugoga Krista da mu pomiri posrnuli ljudski rod. Njegov je sveti Red tijekom vremena ne samo uvećao najprostranijim dostojanstvima i najvišim častima, nego ga je sam Svemogući na samim počecima njegova Pravila uresio i potvrdio jednim tako slavnim i najizvrsnijim darom. Naime, po preslavnom mučeništvu petorice manje braće, još za života utemeljitelja Franje, za štovanje samoga pravoga Boga te za širenje i obranu vjere Isusa Krista, jasno spoznajemo da je po Božjem nadahnuću i nadahnućem njegove najveće blagosti ovo Pravilo siromaha ustanovljeno, potvrđeno i odobreno u čistoći Evanđelja. Njegovu su se najstrožem opsluživanju, pogođeni nekom božanskom munjom, potpuno posvetili najslavniji kraljevi i knezovi, najmoćniji plemići, najbogatiji građani i najopakiji zločinci, odbacivši i odreknuvši se svih svjetovnih dobara i njihovih užitaka; jedni najčišćim djevičanstvom kao osobitim uresom, drugi slavom učenosti, divnom svetošću i propovijedanjem najpostojanije vjere, a treći su pak, poslani poput apostola da propovijedaju, najokrutnijim mučeništvom sebi stekli nebeska sjedišta. Gotovo sve njih ovih je pet prvomučenika Reda manje braće pozvalo i privuklo na zavjetovanje i opsluživanje ovoga Pravila sv. Franje, kojim se dolazi do besmrtnih slasti i vječne slave. To nedvojbeno dokazuje ono veliko i čudesno svjetlo, sv. Antun Padovanski, koji se po njihovu primjeru iz regularnog kanonika preobrazio u manjega brata, kako se opširnije nalazi u njegovoj Legendi.

2 I da zaborav ne bi izbrisao događaj koji najbrižljivije valja predati spomenu, presveti gospodin Siksto IV. desete je godine svoga najsretnijega pontifikata proglasio i općom odredbom htio da bude ozakonjeno da ovih pet Kristovih mučenika po cijelome svijetu, kao upisane u popis svetaca kod svih naroda, trebaju štovati svi vjernici: (kao što je već davno prije po njegovim prethodnicima u gradu Coimbri u Kraljevini Portugalu, gdje počivaju njihova tijela, o istim svecima bilo posebno određeno,) godinea od rođenja Kristovac 1480., drugoga dana mjeseca studenoga.

a Moglo bi se dvojiti je li ovaj proslov Tisserandov ili radije nekoga novijeg pisca: primjerice Antonija Gentiusa ili Ivana Gilmanna, regularnih kanonika iz Crvene Doline, čije je druge spise ili zbirke Djela svetaca u ovaj kodeks prepisao Antun iz Bergena, kanonik iz Corsendonka, oko godine 1494. U djelu Vinea S. Francisci stavlja se drugi predgovor, sličan Surijevu.
b U rukopisu je bila pogreška. Umjesto ovih riječi, enarrare cum, čitalo se naime drugačije; da bi rečenica imala smisla, smatrali smo da treba ispraviti na ovaj ili sličan način.
c U samoj se buli navodi godina 1481., a dan 7. kolovoza, budući da je deseta godina pontifikata imala isteći 9. kolovoza, na koji je dan bio izabran za papu godine Kr 1471., a umro je 12. kolovoza 1492. Možda je na ovdje naznačeni dan i godinu usmenim proročanstvom podijelio povlasticu slavljenja ove svetkovine, kako se niže kaže u buli.

Putovanje mučenikâ u Luzitaniju.

Godine Gospodnje 1219., trinaeste godine od prvoga obraćenja sv. Franje, a posla blaženi Franjo po volji Gospodnjoj šestoricu braće čudesne svetosti u kraljevstvo Maroko, to jest brata Vitala, Beralda, Otona, Akurzija, Petra i Adjuta; brata pak Vitala postavi im za poglavara. Kad su pak bili u kraljevstvu Aragoniji, brat Vital poče teško bolovati; i vidjevši da se njegova bolest odugovlači, ne želeći svojom tjelesnom bolešću zapriječiti djelo Božje, zapovjedi ostaloj petorici gore spomenute braće da pođu u Maroko i ispune zapovijed Božju i brata Franje. Sveta pak braća poslušno ondje ostaviše bolesnoga bratab Vitala i stigoše uc Coimbru.

4 Gospođa pakd Uraka, kraljica Portugala, koja je tada ondje boravila, pozva ih k sebi i razgovarajući s njima o Bogu te vidjevši u njima toliki prezir svijeta i toliki žar da umru za Krista, procijeni ih najsavršenijim slugama Božjim; i usrdno ih zamoli da od Gospodina svojim molitvama ištu da im objavi kraj njezina života. Premda su oni najponiznije govorili da su nedostojni istraživati božanske tajne,

Proriču buduće događaje spoznate po Božjoj objavi. napokon zbog najpobožnijih kraljičinih molbi popraćenih suzama obećaše da će moliti. Dok su oni s čvrstom vjerom molili, božanskim im je proroštvom objavljeno ne samo ono što su iskali, nego i njihovo vlastito mučeništvo. Oni pak kraljici prorekoše da će njezin posljednji dan doći za kratko vrijeme, te da će njihova tijela nakon mučeništva biti prenesena iz Maroka onamo i da će ih ona sa svim narodom časno primiti: što se i dogodilo.

a Govor kojim je sv. Franjo potaknuo njih već spremne na put navodi Marko Lisabonski u 1. pogl., Wadding pod god. Kr 1219., br. 49, i u 23. nagovoru među djelima sv. Franje, knj. 3.
b Od te je bolesti ozdravio i naposljetku umro u Zaragozi, pokopan kod svojih, kako piše Wadding pod god. Kr 1220., br. 38, koji ga naziva blaženim, a upisan je i u Martyrologium Franciscanum pod 3. veljače.
c Drugi je obično zovu Conimbrica, a neki Coimbria; u to je vrijeme bila sjedište kraljeva, i danas je preslavni grad urešen glasovitim sveučilištem.
d Drugi je zovu Urraca. Bila je žena Alfonsa II., kći kastiljskoga kralja Alfonsa VIII. i Eleonore, kćeri engleskoga kralja Ivana. Njezinim su ponajviše nastojanjem dvije godine prije bili primljeni Manja braća u Luzitaniju te su izvan Coimbre dobili kapelicu posvećenu sv. Antunu.

U Sevilli iznenadni udarci. Putovanje u Mauritaniju.

I odatle sveci krenuše dalje te stigoše u utvrdua Alenquer i gospođib Sanči, sestri kralja Portugala, otkriše svu svoju nakanu. Ona pak, odobravajući njihov pothvat, odjenu ih preko habitac svjetovnim odijelima, jer inače ne bi mogli prijeći k Saracenima. I tako, prerušena izgleda, stigoše u Sevillu, tada gradd Saracena, koji se sada zove Sevilla, i u gostinjcu nekoga kršćanina skrivali su se osam dana odloživši svjetovna odijela. Jednoga pak dana, gorljivi duhom, dođoše bez ikakva vodiča sve do glavne džamije, to jest njihova hrama. Kad su htjeli ući u nju, Saraceni ih, ogorčeni, napadoše vikom, guranjem i udarcima te im nipošto ne dopustiše ući u džamiju. Takav je naime njihov propis da se nijednom kršćaninu ili pripadniku bilo koje druge sljedbe ne dopušta ući u njihov hram.e Napokon pristupivši vratima palače, rekošee kralju da su poslanici poslani od Kralja kraljeva, Gospodina Isusa Krista. Kad su kralju iznijeli mnogo toga o katoličkoj vjeri, nagovarajući ga na obraćenje i primanje krštenja, te razotkrili mnoge sramotne stvari o Muhamedu i njegovu pogubnom zakonu, kralj planu gnjevom i zapovjedi da im se odrube glave; ali ublažen riječima svoga sina, kralj zapovjedi da ih se zatvori na vrhf kule. Oni su pak s visine kule propovijedali Kristovu vjeru onima koji su ulazili u dvor, govoreći da će Muhamed i sljedbenici njegove bezbožne sljedbe biti osuđeni na vječnu kaznu. Čuvši to, kralj zapovjedi da ih zatvore na dno iste kule, a potom ih, po savjetu starješina,g posla u Maroko, kako su i sami željeli, s gospodinom Petrom, plemenitimh kršćaninom katolikom, i nekim drugim kršćanima. I uđoše u gostinjac u kojem je boravio gore spomenuti gospodin Petar, i infant (u Španjolskoj se naime kraljevi sinovi nakon prvorođenca nazivaju infantima), koji učini da se sveta braća prime s velikom pobožnošću i da im se pribavi sve potrebno za život.

a Alanquerium, ili Alanquera, pučki Alemquer, domovina Damiana de Góisa; on smatra da je tako nazvana gotovo kao Alan-kercke, to jest hram Alana, jer Teutoncima, a time i Alanima i Gotima, Kercke znači hram. Kod Antonina to je Ierabrica, ili Hierabriga, kako misle Vasconcellos, Resende, Barreiros i Ambrosio de Morales. Leži uz rijeku Tajo iznad Lisabona. Maurima ju je oteo Alfons I. Odavde su dakle mučenici pošli u Lisabon, a odatle otplovili u Sevillu, tako Marko Lisabonski, knj. 4, pogl. 4.
b Ova je Sanča bila sestra portugalskoga kralja Alfonsa II., a ne kraljice, kako je ovdje pogrešno napisano. Ona je od oca Sanča dobila gradić Alenquer, u kojem se pobrinula da se Manjoj braći sagradi i samostan. On postoji još i danas, po svjedočanstvu Vasconcellosa; nakon njega sagrađeni su nebrojeni gotovo po cijeloj Luzitaniji, a o tim prvima može se vidjeti djelo Franje Gonzage De origine Seraphicæ Religionis

S. Francisci, dio 3, u provinciji Portugala; također Wadding pod god. Kr 1217., br. 22, 23, 24 i 25; Marko Lisabonski, knj. 1, pogl. 48, i knj. 6, pogl. 28 i 29. Kreposti ove Sanče, koju Petar de Natalibus naziva pobožnom djevicom, opisuje Marko u knj. 4, pogl. 4, Ribadeneira u djelima ovih mučenika, i Gonzaga, 3. dio, 2. samostan Portugala.c Unutarnja sobica, u kojoj su se odjenuli u te haljine, po predaji je sada novicijat mladića te kod posjetitelja budi strahopoštovanje i sveti miris; Wadding piše pod god. Kr 1219., br. 31, da je to i sam često iskusio.d Sevilla nije dugo nakon toga, naime godine 1247., 20. kolovoza, bila opsjednuta od kastiljskoga kralja Ferdinanda i zauzeta šesnaestoga mjeseca poslije. Posljednji saracenski kralj ondje bio je Axataf. Tako naš Mariana u knj. 43 djela De rebus Hispaniæ, pogl. 7.e Oko toga vremena u Sevilli je vladao Abenillate, kojega spominje Belleforest u 2. svesku djela Cosmographia, knj. 6, pogl. 13.f Ovo mjesto neki nazivaju kulom Mučenika, a drugi Zlatnom kulom; smještena je na obali rijeke, tako Wadding prema Mariani i Rebolledu.g Pisano: Kralj, rasrđen i držeći ih luđacima, istjera ih i protjera iz svoga kraljevstva.h Bolje: plemenitim Kastiljcem katolikom. Kod Marka u 9. pogl., iz drevne legende, kaže se: kastiljski vitez po imenu Petar Fernandez de Castro; kod Waddinga prema Mariani i Marku: kastiljski vitez Ferdinand de Castro. Spominje Mariana u knj. 12 djela De rebus Hispaniæ, pogl. 3, da je Petar de Castro, rođen od Ferdinanda de Castra, umro u Maroku na 18. kolovoza god. Kr 1214. On je, nakon hrabrih djela u ratovima za kralja Leona, otišao u Afriku, iz nepoznata razloga. Njegov je otac s tim narodom sklopio veze prijateljstva i gostoprimstva. Svakako je otac prije god. Kr 1170. bio pobjegao onamo, kako navodi isti Mariana u knj. 11, pogl. 11. Bio je dakle netko iz te obitelji, osim ako se ne smatra da je posrijedi pogreška kod Marka i Firentinca Mariane. i Nedostaje nekoliko riječi koje treba ovako ili slično nadopuniti: gospodin Petar infant, brat gore spomenutoga portugalskoga kralja Alfonsa II.

Javno propovijedanje, progonstvo, tamnica. Voda dobivena po Božjoj pomoći.

Tada su braća, gdjegod bi vidjela Saracene, najgorljivije im propovijedala. Kad se pak brat Berald popeo na neka kola i propovijedao narodu, onuda je prolazio kralj Miramolin, a koji je išao pohoditi kraljevske grobnice što se nalaze izvan zidina; vidjevši brata kako propovijeda i ne prestaje s propovijedanjem ni u njegovoj nazočnosti, smatrajući ga luđakom, zapovjedi da se sva petorica braće protjeraju iz grada i da ih kršćani bez odgode otpreme u krajeve vjernika. Tada im spomenuti gospodin Petar infant dade neke od svojih slugu da ih otprate sve dob Ceute te da se odatle prevezu morem u krajeve vjernika.

8 Sveta pak braća, otpustivši ih putem, vrate se u Maroko; i ušavši u grad, odmah počeše propovijedati Saracenima na trgu. Čuvši to, kralj zapovjedi da ih zatvore u tamnicu, gdje su bez hrane i pića bili dvadeset dana, ali okrijepljeni božanskom utjehom. Poslije se dogodi da nastupi neumjerena vrućina i velika nevremenska nepogoda. Kako su neki smatrali da je ta nepogoda nastala zbog tamnovanja svete braće, kralj ih po savjetu Aboturima, koji je ljubio kršćane, oslobodi iz tamnice, zapovjedivši kršćanima da ih bez odgode otpreme u kršćanske krajeve. Ipak se zajedno s ostalim Saracenima počeo čuditi kad ih je vidio tjelesno nepovrijeđene i postojane duhom, premda su dvadeset uzastopnih dana bili u tamnici bez hrane. A kad su bili oslobođeni, odmah su htjeli naviještati riječ Božju Saracenima; ali kršćani iz straha od kralja to nipošto nisu dopustili, nego im dadoše vodiče s kojima bi se vratili prema krajevima vjernika. Braća pak, otpustivši ih putem, ponovno se vrate u Maroko. Tada ih, nakon održana vijećanja među kršćanima, gospodin Petar infant zadrža u svome gostinjcu i, postavivši im stražare, ne dopusti im izlaziti u javnost.

9 Nakon toga gospodin infant s mnogim drugim kršćanima i Saracenima, skupivši vojsku, krenu pokoriti neke Saracene pobunjene protiv kralja. Vraćajući se, tijekom tri dana hoda nisu mogli nigdje pronaći vode za piće ni za sebe ni za konje. Kad su pak zbog tjeskobe žeđi već očajavali za život, brat Berald nakon prethodne molitve uze kratak kolac, iskopa zemlju i odmah provrije izvor iz kojega su se do sita napili ljudi i tegleće životinje, a napunili su i mješine. I kad je to učinjeno, onaj se izvor odmah osušio. Svi su pak, vidjevši toliko čudo, počeli ih držati u većem poštovanju i pobožnosti, i mnogi su mu ljubili noge.

a Pelbart piše Indije: pogrešno.
b Ceuta, na samom ulazu u Gibraltarski tjesnac, u ono je doba bila najutvrđenije i najnapučenije uporište Maura, a sada je najčvršći bedem Portugalaca; Maurima je oteta god. Kr 1418., mjeseca kolovoza, a odande je najlakši prijelaz u Španjolsku. Čitaj Vasconcellosa u djelu o Ivanu I., br. 11.
c Wadding pod br. 53, prema drevnoj legendi, naziva ih Arapima.

Razne muke, kušnje i mučeništvo.

Kad su se pak vratili u Maroko i bili pod stražom, jednoga petka potajno iziđoše iz kuće i odvažno stupiše pred kralja Miramolina koji je išao pohoditi kraljevske grobnice. Brat pak Berald pope se na kola i u njegovoj nazočnosti poče neustrašivo propovijedati. Vidjevši to, kralj, pun srdžbe, zapovjedi nekomb saracenskom knezu, koji je bio vidio čudo s vodom, da ih kazni smrtnom kaznom. Tada svi kršćani iz straha od smrti pobjegoše u svoje gostinjce, gdje su se skrivali iza zatvorenih vrata.

11 Spomenuti pak knez posla stražare i zapovjedi da dođu k njemu. Kad su dvaput bili dovedeni u kneževu kuću dok je on bio odsutan, đavolski sluge udarajući ih pljuskama i udarcima zatvoriše ih u veću tamnicu; i ondje su sveta braća neprestano propovijedala riječ Božju kršćanima ic krivovjercima. Tada ih knez dade dovesti. Vidjevši ih kako najpostojanije ispovijedaju katoličku vjeru i odvažno razotkrivaju sramote Muhameda i njegova zakona prekoravajući ih, raspaljen velikim gnjevom zapovjedi da ih muče raznim mukama i da ih odvojene jedne od drugih u različitim kućama snažno bičuju. Tada opaki sluge, svezavši svecima ruke i noge i stavivši im užad oko vrata, vukući ih i potežući po zemlji, tako ih teškod izbičevaše da im se gotovo utroba vidjela. Po njihovim su ranama također izlijevali kipuće ulje i ocat te su ih valjali amo-tamo po oštroj prostirci od krhotina posuda za kipuće ulje i ocat. I tako su cijelu noć mučeni od tridesetorice Saracena bili okrutno bičevani.

12 Iste noći čuvarima se pričini da velika svjetlost silazi s neba i, primajući svetu braću, uzdiže ih na nebesa s nebrojivim mnoštvom. Oni, zapanjeni i prestrašeni, pristupiše tamnici i nađoše ih kako pobožno mole. Kralj pak Maroka, čuvši to, raspaljen bijesom, zapovjedi da mu ih dovedu. Svezanih dakle ruku, bosih nogu, svučeni sveci, izmučeni, izranjeni, neprestano tjerani batinama, bivaju dovedeni pred kralja. Kad ih je kralj vidio najčvršćima u vjeri, uvevši neke žene i udaljivši ostale, reče im: „Obratite se na našu vjeru, i dat ću vam ove žene za supruge i mnogo novca, te ćete biti poštovani u mojem kraljevstvu.” Blaženi pak mučenici odgovoriše: „Ne želimo tvoje žene ni tvoj novac, nego sve preziremo poradi Krista.” Tada kralj, raspaljen gnjevom, zgrabi mač, odvoji svece jednoga od drugoga i jednom za drugim razbi glavu posred čela, te stisnuvši vlastitom rukome tri mača zajedno spojena, zvjerskom okrutnošću odrubi im glave.f a Sljedeće događaje Wadding smješta u god. Kr 1220.b Taj se kod Marka i Pisana zove Abozaida, a u oficiju iz Coimbre Albuzaidus.c Bolje Saracenima ili muhamedancima, kako pokazuje nastavak.d Surije u 6. pogl.: Susreo ih je, dok su ih gole vukli po trgovima i neprestano tukli bičevima, neki knez nagovarajući ih na muhamedansku vjeru; Oton pak, pobijajući njegovo nagovaranje te čak iz prezira prema bezbožnom zakonu pljunuvši na zemlju, primi od njega tešku pljusku. Ali on, ne zaboravljajući riječi Gospodnje, pruži drugi obraz govoreći: „Neka ti Bog oprosti, jer ne znaš što činiš.” Gotovo isto navodi Pisano.e Pisano: odrubi im glave, slomivši u udaranju tri mača, dok je jedan ostao čitav, kako je gore rečeno.f Piše Marko Lisabonski, a prema njemu i Wadding, da su se mučenici u samom času mučeništva ukazali gospođi Sanči, infanti koja je u Alenqueru molila, držeći u ruci mač crven od krvi u znak svoga mučeništva i govoreći da su već mučeništvom priveli kraju svoje brige i odletjeli na nebo, te da će ondje biti njezini trajni zagovornici kod Boga koji nije htio da dobročinstvo koje im je iskazala ostane nenagrađeno.

Sabrane relikvije. Čudesa učinjena u Maroku.

Dovršili su pak svoje mučeništvo godine Gospodnje tisuću dvjesto dvadesete, na 16. siječnja, četvrte godine gospodina pape Honorija Trećega, gotovo sedam godina prije smrti sv. Franje. Nakon toga, kad su žene izbacile tijela i glave svetaca van, najopakiji ljudi svezaše užad za noge i ruke, odvukoše ih izvan gradskih zidina i, vukući sveta tijela uz najveće urlike i viku uokolo grada, naposljetku ih, kad je već padala noć, ostaviše na poljima raskomadana ud po ud. Tada pak kršćani, uzdignutih ruku k nebu, hvaleći Gospodina za njihovo pobjedonosno mučeništvo, počeše najpobožnije i radosno sabirati relikvije svetaca. Vidjevši to, Saraceni svi kao bijesni psi baciše na kršćane toliko mnoštvo kamenja da se činilo kao oluja tuče. Ali zaslugama svetaca kršćani se svi bježeći vratiše kućama, i tako su iz straha od smrti tri dana ostali skriveni u svojim domovima. U to su naime vrijeme a Petar Fernandez i Martin Alfons, štitonoše gospodina infanta, ubijeni od Saracena na trgu.

14 Potom pak, kad je na polju naložena velika vatra, tijela svete braće bila su bačena u nju da potpuno izgore. Ali vatra se božanskom silom uklanjala od svetih relikvija kao od protivne tvari i potpuno se gasila; ponajprije glava jednoga od mučenika, često bacana u vatru, nije ni na vlasima osjetila nikakav znak gorenja, te se i danas s kožom i vlasima pokazuje neraspadnuta u samostanu Svetoga Križa ub Coimbri. Neki pak Saraceni zbog prijateljstva, neki zbog dobitka, a također i kršćani ondje zasužnjeni, sabravši relikvije svetaca, predadoše ih gospodinu infantu. On ih s velikom pobožnošću primi i povjeric Ivanu Robertovu, kanoniku Svetoga Križa u Coimbri, savršenu mužu, i trojici nedužnihd paževa.

13 Nitko se pak nije usuđivao ući u prostoriju u kojoj su se čuvale svete relikvije ako ga je i sama savjest optuživala za kakav grijeh. Stoga u ono vrijeme neki vitez imenom Petare Rosarius, koji je imao priležnicu imenom Rozariju, uspinjući se na gornji kat gdje su se čuvale svete relikvije, na sredini stubišta postade nepomičan i glasno povika govoreći: „Pomozite, pomozite, dajte mi ispovijed.” I nakon što se ispovjedio spomenutom kanoniku i odrekao se priležnice, siđe slobodan, povrativši tjelesne snage; ali nije mogao dalje govoriti sve dok mu po zapovijedi infanta spomenuti kanonik nije položio glavu jednoga mučenika naf prsa; i odmah mu se povratiše govor i snaga kao i prije.

16 g Neki je također štitonoša, koji je katkad pobožno rukovao relikvijama svetaca što su se sušile na štitu, jednom upao u grijeh bludnosti. I kad je, vrativši se, htio kao i prije urediti svete relikvije, štit na kojem su bile iznenada se podigao uvis tako da ga nije mogao dotaknuti. Potaknut pak pokorom, čim se ispovjedio i skrušio, relikvije se spustiše na uobičajeno mjesto i dopustiše da ih ruke istoga štitonoše dotiču. a Marko Lisabonski u 18. pogl., a slijedeći ga i Wadding pod br. 39, navode da su ubijeni Martin Alfons Tello, rođak infantov, i Petar Fernandez de Castro, koje je infant poslao da svete relikvije otkupe bilo molbom, bilo novcem. Rodulphus se ponovno mora ispraviti jer tvrdi da je relikvije u Coimbru donio Alfons Tello, bratić gospodina infanta.

AUTOR IVAN TISSERAND, IZ RUKOPISA. LUKA 21, 18.
b Vasconcellos u djelu Descriptio regni Lusitaniæ, u raspravi o znamenitijim svetištima svetaca, br. 23, kaže da je glava jednoga od ovih mučenika s uvojcima redovničkoga vijenca uokolo toliko nepovrijeđena da se čini kako nije nedostajala nijedna jedina vlas: što baca svjetlo na onu riječ Svetoga pisma: „I ni vlas vam s glave neće propasti.” Te riječi u povijest umeće Wadding pod br. 39, gdje svjedoči da je tu glavu češće vidio i pomno je promotrio.
c On je bio kapelan gospodina Petra infanta, pa se kod Surija navodi samo tim naslovom, bez spomena imena.
d Paževima, odnosno počasnim dječacima, kako se zaključuje iz drugih izvora.
e Ovaj Petar, prisni pratilac infanta Petra, dobio je nadimak Rosarius po Rozi ili Rozariji iz Burgosa, svojoj priležnici. Wadding, br. 40.
f Ribadeneira navodi: stavio na glavu.
g Ovo se čudo u rukopisu odnosilo na sljedeće čitanje.

Relikvije prenesene u Španjolsku. Čudesa na putu.

Nakon toga gospodin infant dade načiniti dvije srebrne škrinje, tako da su u jednoj bile glave, a u drugoj kosti tijela. On ih pak pohrani u svoju kapelu i ondje je neprestano najpobožnije molio svece da mu ishode povratak u domovinu, jer je već dugo vremena ondje bio zadržavan protiv svoje volje. Tada mu kralj Miramolin dade slobodno dopuštenje za povratak protiv savjeta svojih ljudi koji su prije savjetovali da ga ubije. Kad je pak infant sa svojima nakon dobivena dopuštenja otišao, nakon jednoga dana i noći dođoše do nekoga mjesta gdje su u blizini čuli riku lavova i strašno zavijanje. Oni, prestrašeni, postaviše relikvije između sebe i onoga mjesta prema kojem su vidjeli da se lavovi okupljaju; lavovi odmah iščeznuše tako da ih nisu ni vidjeli ni čuli njihovu riku.

18 Kad su pak idući dalje stigli na raskrižje više putova i nisu uopće znali koji put odabrati, gospodin infant zapovjedi da mazga koja je nosila svete relikvije ide sprijeda, a da je svi slijede. Mazga pak, vođena Gospodinom, odmah skrenu s puta na kojem su infantu bile postavljene zasjede Saracena, kako mu je poslije bilo rečeno, te idući nekim neuobičajenim i teškim putem, skretaše preko brda i dolina; i tako ih je nerazumna životinja sigurnijim putem dovela sve do Ceute, gdje su se, po Božjoj providnosti, ukrcali na pripremljene lađe i zaplovili. I prve noći, kad je pala tama, mornari su se bojali da ne nalete na kakve hridi i ne poginu; i tada su svi, prostrti pred relikvijama, molili svete mučenike da ih oslobode od tolike pogibelji. I gle, iznenada zasja neka svjetlost tako da su ploveći mogli razabrati more s jedne i s druge strane; i tada jasno vidješe da su lađe bile upravljene prema tim hridima, ali su, zahvaljujući svjetlosti, skrenule od njih i sa svima spašenima pristale uz željene obalea Algecirasa ib Tarife. Zatim stigoše u Sevillu, gdje su kršćani dojavili infantu da je kralj poslao Saracene da ga uhvate. Čuvši to, svi se što brže uputiše uc Kastilju. I jedva što su mornari podigli jedra, gle, stigoše vojnici kralja Maroka da infanta i protiv njegove volje vrate natrag, a njegovim ljudima odrube glave; ali zaslugama svetaca oslobođeni, sretno uđoše u Španjolsku.

a Algeciras, nasuprot Ceuti, na gaditanskoj obali Španjolske, luka je Betike, odnosno Andaluzije. Wadding pod br. 43 piše Algelira, što je ime nepoznato geografima. I Marko čita Algizire. Slavni muž Ludovico Nonio naziva ga Algeriza.
b Tarifa je nazvana, kako prenosi predaja, po maurskom vojskovođi Tarifu, koji je prvi s izdajicom Julijanom pod kraljem Roderikom god. Kr 713. doveo Maure u te krajeve Španjolske. Njegove su čete najprije zauzele brdo Kalpu, a grad Herakleja podignut na tom brdu prozvan je Gibraltar po Tarifu i riječi Gebal, što znači brdo. Tako otprilike Mariana, knj. 6, pogl. 22. Neki pišu da je drevna Tarifa bila Tartes, čemu se protivi Nonio. Marko ovdje umjesto Tarife ima Palmu. U djelu Vinea S. Franc. naziva se Tarise.
c Marko i Wadding kažu u Galiciju: naime oplovivši Luzitaniju, u koju se infant Petar još nije usuđivao ući, ostao je u kraljevstvu Leona kod kralja Alfonsa, a svete je relikvije poslao u Luzitaniju bratu Alfonsu II. koji je boravio u Coimbri. Vasconcellos u djelu o Alfonsu II., br. 9.

Relikvije prenesene u Coimbru.

Kad su pak stigli u a Astorgu, domaćin u čijoj su kući bili ugošćeni bio je već trideset godina tako pogođen uzetošću da je bio lišen govora i uporabe udova; čuvši za tolika čudesa svetaca, prostro se pred škrinjom u kojoj su se čuvale relikvije svetaca, moleći svetu braću za lijek, te je ondje pred očima sviju zadobio govor i zdravlje svih udova.

29 Kad su se pak približilib Coimbri, kamo je već bio dopro glas o svetim mučenicima, gore spomenuta gospođa Uraka, kraljica Portugala, sa svim je narodom izišla u susret svetim relikvijama s velikom svečanošću i pobožnošću, te su ih otpratili sve doc samostana Svetoga Križa u Coimbri i ondje ih časno pohranili. Kad je pak blaženi Franjo čuo za njihovo mučeništvo, kličući u duhu reče: „Sada doista mogu reći da imam petero braće.”

21 d I iste godine kad su sveci ubijeni, protiv kralja Maroka i njegova kraljevstva raspalio se gnjev Božji u osvetu za svece. Naime desna ruka i njezina mišica, kojima je ubio svetu braću, i svi udovi iste strane sve do desnoga stopala osušili su se. U toj zemlji takođere tri iduće godine uzastopce nije pala ni kap kiše, iz čega je uslijedila tolika neplodnost zemlje i pomor ljudi kroz pet uzastopnih godina da je veći dio toga naroda bio zatrt smrtnošću, kako bi u osvetu za braću uslijedio jednak broj kužnih godina prema broju braće.

a Astorga, kod Ptolemeja 'Åstøpruka 'Åujøpsøa, kod Plinija i Antonina Asturica, pučki Astorga, grad u Asturiji i pravo sjedište Astura, kojemu je ime dala obližnja rijeka Astura.
b Dodaj iz Marka, 21. pogl., i Waddinga, br. 44, da su relikvije nosili mnogobrojni vitezovi i plemići, među kojima se isticao plemeniti muž Alfons Perez de Argunia.
c Pišu Marko u 22. pogl. iz drevnih kronika, Ribadeneira i Wadding pod br. 43, da su, premda su kralj i kler željeli da se relikvije prenesu u matičnu crkvu, mazge, unatoč protivljenju onih koji su ih vodili, krenule ravno kroz Samsonovu ulicu, inače ulicu stare smokve, prema crkvi Svetoga Križa, te stale pred njezinim zatvorenim vratnicama; a kad su se otvorile, krenule su prema glavnoj kapeli, pred čijim oltarom nisu ustale sa svojih dvaju prignutih koljena prije nego što im je skinut teret.
d Sljedeće istim riječima pripovijeda sv. Antun u 3. dijelu djela Chronicon, nasl. 24, pogl. 7, § 1.
e Pisano kaže: sve do danas nikad nije pala kiša; to je krajnje pretjerana pogreška.

VIII. Čitanje.

✠

Izvornik: Acta Sanctorum. Ianuarius, tomus II, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 22. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.

16. siječnja Kalendar godine