GOD. KR. 1120. 16. SIJEČNJA. Filippo Ferrari u novom katalogu svetaca ovako slavi sv. Henrika pustinjaka ovoga 16. dana siječnja: U Northumbriji spomen sv. Henrika pustinjaka. Opširniju pohvalu donosi Martyrologium Anglicanum. Životopis donosimo iz djela Legenda Sanctorum Angliæ Ivana Capgravea. radije bi umro nego se tako mučno opirao poticajima tijela. Povrh toga, redovnik koji je vodio brigu o otoku nije mu prestajao svakodnevno nanositi grube riječi, pogrde i sramote. Ipak, naposljetku se zadivio njegovoj neizmjernoj poniznosti, svetosti i neprestanoj pobožnosti, prostro se pred njegove noge te ga molbama i suzama ponizno zamolio za oproštenje. On ga je s velikom radošću srca podigao sa zemlje i spremno mu oprostio sve čime se bio ogriješio o njega, te su, postavši kao jedno srce i jedna duša, otada bili povezani duhovnom ljubavljua Martyrol. Angl. piše Cochet.b Najsjevernija pokrajina engleskoga kraljevstva, blizu Škotske, s one strane Piktskoga zida.c Njega spominje Camden u djelu Ottatini i naziva ga Coqueda ili Coquet.d O ovom smo samostanu pisali 12. siječnja u životopisu sv. Benedikta koji ga je sagradio. Tina je rijeka na čijem se ušću nalazi, južna granica Northumbrije.e To je biskupski grad u Engleskoj Dunelmum, na engleskom Durham ili Duresme, na rijeci Vedri ili Wear, o kojoj smo opširno govorili u životopisu sv. Benedikta Biscopa 12. siječnja, koji je na ušću te rijeke sagradio drugi samostan.
Životopis prema Ivanu capgraveu.
Samački život, uzdržljivost i strpljivost sv. Henrika.
Henrik pustinjak vukao je podrijetlo iz glasovita danskog roda. Postoji naime jedan otoka Coquet u istočnom dijelub Northumbrije, smješten šesnaest stadija u oceanu, koji vuče ime od rijekec Coquet što teče nedaleko odande, a u starini je cvjetao velikim zborom redovnika. Kad je pak dosegao mladenačku dob i kad su ga prijatelji svojim savjetima nagovarali da se oženi i pristane na brak, uoči samoga dana vjenčanja Gospodin mu je u viđenju zabranio bračnu vezu te mu zapovjedio da se sačuva čistim i neokaljanim od ovoga svijeta i da pođe na otok u Engleskoj po imenu Coquet, koji mu je Bog pripravio, kako bi ondje služio Bogu u sve dane svoga života.d
2 On je odmah ostavio sve svoje roditelje i prijatelje i sve što se činilo da posjeduje na svijetu; pristavši brodom kodd Tynemoutha, udaljenog dvadeset milja od spomenutog otoka, uz dobiveno dopuštenje priora došao je na otok te je, sagradivši malu kućicu, počeo služiti Bogu u velikoj životnoj uzdržljivosti, kušajući nekoliko godina svakoga dana tek malo kruha i vode, a naposljetku je uzimao hranu tri puta tjedno i tri puta otvarao usta za govor. Tijekom četiri godine prije svoje smrti ječam samljeven žrvnjem u brašno, poškropljen vodom, oblikovao je u okrugle hljepčiće, sušio na suncu i tako običavao utažiti svoju glad.e
3 Kad je pak radi hodočašća krenuo ue Durham i nije našao spremnu lađicu kojom bi mogao prijeći rijeku Wear, nakon što je uputio molitvu Bogu, lađica se, odriješivši se užeta kojim je bila vezana, s druge strane obale primakla žalu na kojemu je sjedio; ušavši u nju s nekim suputnikom, odmah je bez veslača bio prevezen na drugu stranu.
4 Na poticaj začetnika svakoga zla, najteža napast njegova tijela toliko je protiv njega jačala da bi Među tim događajima izaslanici koje su mu poslali roditelji i prijatelji zamolili su ga da se udostoji odmah posjetiti svoju rodnu zemlju, roditelje, prijatelje i domovinu. On na to nipošto nije pristao, tvrdeći da je zbog vječnoga života i Krista potpuno ostavio vremenitu domovinu i rodbinu zajedno sa svijetom. Oni su pak govorili da u njegovoj zemlji ima nekoliko samotnih i pustih mjesta koja su prikladnija i koja, prepuštena njegovoj volji, čekaju njegov dolazak. On je, privučen prirodnom ljubavlju prema svojoj zemlji, priklonio blagonaklono uho glasnicima i gotovo pristao na nagovore, ali je ipak obećao da će sutradan učiniti ono što se svidi Bogu. Sljedeće pak noći, prebirući mnogo toga u mislima i ne znajući što bi mu bilo korisnije, okrenuo se prema križu podignutom u njegovu oratoriju i sa suzama počeo moliti govoreći: Gospodine Isuse Kriste, Sine Boga živoga, koji si cijenom svoje slavne krvi popravio pad prvoga čovjeka, udostojao se sići s nebeskih visina na zemlju i, uzevši tijelo od Djevice, prinio žrtvu za otkupljenje ljudskoga roda; klanjam ti se, zazivam te, da meni grešniku i bijedniku ne usfali pomoć tvoje dobrote i milosrđa, i da se tvoj Duh udostoji nadahnuti moju nepromišljenost onim što je ugodno tvojoj dobroti.
6 Dok je on to i drugo nastavljao govoriti uz jecaje i suze, lik na križu progovori ljudskim glasom i odgovori mu: Ljubljeni moj, već davno u tvojoj rodnoj zemlji, kad su ljepota žene i plemenitost privlačile tvoj um, milosrdno sam te odvratio od ženidbe i usadio u tvoje srce nebesku čežnju. Od onoga si dana predodređen za blaženstvo vječnoga života i tvoje ime zapisano u knjizi života neće se izbrisati uvijeke. Budi muževan i neka se ohrabri srce tvoje; ustraj u onome što si započeo i nipošto ne napuštaj samoću ovoga mjesta sve do kraja svoga života. Dok je lik to izgovarao, činilo se da mu se usne miču kao u čovjeka koji govori.
7 Božji pak čovjek, prostrt po zemlji sa suzama i zahvaljivanjem, ponovno poče zazivati govoreći: Gospodine Isuse Kriste, spasenje i otkupljenje moje, jedina nado moja, zapovjedi također da s ovoga otoka ne odem ni kad bih htio. I bez odgađanja: kad je umoran od neprestanih bdjenja i molitava prepustio udove snu, odmah je, kao pogođen užasom mača, bio prisiljen prekinuti tek započeti san. Stavivši ruke na koljeno, opazio je da ga je ondje pogodila najteža bolest, koja je iz dana u dan jačala i narasla u golem čir, iz kojega je svakodnevno istjecala nemala količina sukrvice, te je naposljetku iznutra trunući širio nepodnošljiv smrad. Ipak, živeći od vlastita rada i ustrajući u svakodnevnom poslu, obrađivao je svoju njivicu, kopajući zemlju ne bez oslonca štapa. A kad bi, umoran od upornog rada, htio malo predahnuti od napora, sjeo bi na kamen i bolesno koljeno izložio suncu. Tada bi opaki porod skrivene truleži, naime mnoštvo crva, zbog sunčeve žege počelo izvirati prema van. A kad bi gmižući padali na zemlju, on bi ih skupljao i govorio: Vratite se, vratite, i pojedite nečisti izvor svoje naravi koji će vam pripasti u baštinu. Gospodin je pak njegovu ratarstvu na neplodnoj zemlji dao urod nevjerojatna prirasta; i što je oštrije i bjednije žestina bolesti pritiskala nemoć njegova tijela, on je ipak uvijek ostajao vedar i u svakoj tjeskobi nevolje zahvaljivao Bogu.
8 Ovaj je čovjek naime, poučen od Boga, običavao vidjeti i proricati ne samo ono što je sadašnje i blizu, nego i ono što je buduće i udaljeno. Dogodilo se naime da je redovnik čuvar otoka, ušavši u njegov oratorij, zatekao ga kako pred oltarom pregorko plače. A kad ga je upitao za uzrok tolikoga plača, reče: Moj rođeni brat po ocu i majci ubijen je u domovini okrutnošću zlobnika, a Gospodin mi je dopustio da smijem činiti pokoru za njegovu dušu. Stoga neka po tebi, ljubljeni moj gospodine, redovnicima i laicima postane poznata pogibija moga brata, kako bi, potpomognut milostinjom i molitvama, bio oslobođen kazne i zamki grijeha.
9 Kad je naime jednoga dana ugledao lađe natovarene robom kako prolaze brzim plovom, prorekao je nazočnima da im uskoro prijeti brodolom. Zar ne vidite, reče, onu neman koja progoni pomorce? Oni pak priznaše da iza lađa nad morem vide lik žene. Ona će, reče, uskoro uzburkati more, podići silnu oluju i potopiti lađe koje gledate, tako da će se malo tko spasiti. I bez odgađanja: iznenada se podigoše vjetrovi, nasta tutnjava valova, žestoka oluja ojača, a njezinim naletom lađe, udarivši o sprudove i hridi i potpuno razbijene, zajedno s teretom koji su nosile bijahu rasute po obalama.
10 Neki mu je čovjek darovao jedan ručnik, a nakon što je prošlo nekoliko dana ponovno je došao k njemu, te mu on reče: Zar si već, reče, smirio srdžbu svoje žene koja ti je prigovarala zbog darčića koji si mi dao? Evo, neka sama zadrži taj dar, samo neka ti ubuduće bude mirna.
11 Mnoge koji su mu dolazili iz dalekih krajeva običavao je oštro koriti, predbacujući im njihove tajne i skrivene grijehe kao da ih je jasno vidio tjelesnim očima. Nekoga redovnika iz Tynemoutha koji mu je došao u posjet počeo je koriti govoreći: Čuvaj se, brate, da se prema sebi vladaš opreznije i trijeznije. Pazi da ti srce ne oteža u proždrljivosti i pijanstvu te da ne uvrijediš svoga Boga, kao što si ga nedavno uvrijedio pijan. I označio mu je mjesto i noćni sat kada se opijen pićem sramotno ponio.
Smrt, ukop, čudesa.
Dok je naime bolovao od sve teže nevolje boli, sam u svojoj kućici, ne tražeći ničiju pomoć, podnosio je dnevnu studen i tegobu duge noći. A kad se približio čas smrti, neki je čovjek u zraku čuo sklad čudesne miline glasova koji su naizmjence pjevali Te Deum laudamus, sve dok tijek himna nije bio potpuno dovršen. U međuvremenu je redovnik, čuvši zvuk zvonca, dotrčao i našao ga kako drži uže i sjedi na kamenu, te vidio kako gori svijeća koju je on sam bez vatre prije smrti s neba zapalio. A kad su ustanovili da je mrtav, skinuli su kostrijet kojom je bio odjeven i oprali tijelo vodom od crva i nečistoće, ono je iznenada zasjalo poput snijega, niti se na površini tijela mogao opaziti trag ožiljka ili prijašnje bolesti. Tolike je ljepote i sjaja bilo njegovo lice da se, kao preobraženo, nije moglo prepoznati, i mnogo je više nalikovalo usnulome nego mrtvacu.
13 Redovnici naime iz Tynemoutha, kad su se okupili da pokopaju njegovo tijelo i pokušali ga prenijeti u svoj samostan, susjedni župljani, bojeći se da ne izgube toliki blago, skupivši veliko mnoštvo nastojali su, prema stvorenoj odluci, silom napasti nositelje i pokopati Božjega slugu u svojoj crkvi. I gle, prostrano more iznenada ispusti maglu, navuče opipljive sjene i tamu te prisili okupljeni puk da luta bespućima kamo nisu znali. A kad su u nekoj crkvi bdjeli uz tijelo Božjega sluge, Božji se čovjek ukaza u snu i opomenu nekoga da u zoru s tijelom žurno pobjegnu zbog puka koji dolazi. Učinivši to, s velikom je čašću pokopan nedaleko od tijela a sv. Osvina, kralja i mučenika, prema jugu u zasvođenom udubljenju zida.
14 Dogodilo se naime još za života Božjega sluge da je neki svećenik, shrvan najtežom bolešću, bio doveden gotovo do posljednjeg daha života. Dok je ležao kao beživotan, Božji je čovjek vidio četu zlih duhova strašna izgleda, spremnu ugrabiti svećenikovu dušu, kako oblijeće cijelu kuću u kojoj je bolesnik ležao. Ustao je iz svoje ćelije i brzim korakom pohitao kući bolesnika. Pogledavši čete duhova, upitao ih je zašto su se tako opaki okupili. Oni pak krajnje drsko odgovoriše i rekoše: Da dušu ovoga, koji je dosad činio djela smrti, odmah sa sobom ugrabimo u pakao. Tada im Božji sluga u snazi Presvetoga Trojstva zapovjedi da mu odmah po redu izlože njegova djela dostojna pakla. Oni strašno vičući iznesoše na vidjelo mnoga nedjela i bezbrojne prijestupe, optužujući ga. Božji pak čovjek iznese jedno kreposno djelo koje je bolesnik nekoć bio učinio i zapovjedi da se na vagi izvaže ono što su zlodusi predbacili, i to malo dobro djelo pretegnu na vagi neizmjerno više od svih iznesenih zala. Zlodusi se silno smetoše i po zaslugama Božjega sluge kao posramljeni iščeznuše zrakom poput muha. Bolesnik pak brzo ozdravi, posvuda razglasi čudo i, popravivši svoj život nabolje, u strahu Gospodnjem ispusti duh.
13 Dok su neki plovili morem i nastalo nevrijeme, morski se val toliko uzburkao da je svima prijetio više smrću nego životom. Među njima neki čovjek, nekoć blizak i veoma drag Božjemu čovjeku Henriku, poče ga pobožnim vapajima zazivati govoreći: O gospodine moj, slugo Kristov, u čijoj sam službi toliko puta prolio znoj, ne oklijevaj priteći mi u pomoć u tolikoj smrtnoj pogibelji. I gle, odmah mu se ukaže i progovori ovim riječima: Doista si mi nekoć bio privržen i ugodio mi prijateljskim služenjem; izmolio sam stoga od onoga koji zapovijeda vjetrovima i moru spas za tebe i one koji su s tobom. I kad se more smirilo, sretno stigoše u željenu luku.
16 Neki je čovjek bio ukoren od njega jer je u korizmeno vrijeme, uskraćujući bračni dug ženi, odlučio uzdržavati se od nje, a tajnu koju nikome nije bio otkrio Božji je čovjek otkrio kad je ovaj došao k njemu, rekavši: Budući da manje razborito prezireš postelju svoje žene, uskoro ćeš samoga sebe naći na prezrenu i prljavu mjestu. Jedne se pak noći taj čovjek probudio i našao samoga sebe gola kako leži u smrdljivoj staji pod konjskim nogama. Njega je poslije Božji sluga ukorio jer se usudio uzdržavati od postelje svoje supruge bez savjeta duhovnoga oca. Govorio je naime da mu ta drska preuzetnost nije došla od Gospodina, nego na poticaj nečistoga duha, te je stoga nečistim dusima bila dana takva vlast nad njim da ga tako usnuloga prenesu na nečista mjesta. Preminuo je pak Božji sluga Henrik godine Gospodnje tisuću stotinu dvadesete, na 16. siječnja. a Rođendan sv. Osvina, kralja i mučenika, slavi se 20. kolovoza, a prijenos 11. ožujka.
✠
Izvornik: Acta Sanctorum. Ianuarius, tomus II, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 22. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.