Viđenje pri smrti kraljice Urake.
I da bi se ispunilo gore spomenuto proročanstvo svete braće, spomenuta kraljica Portugala Uraka, nedugo nakon pokopa svetih mučenika, puna kreposti preseli se iz ovoga života. I u isti sat, u dubokoj noći, gospodin Petar Nunii, kanonik i sakristan, preslavan svakom svetošću i ispovjedalac iste kraljice, vidje nebrojivu Manju braću kako ulaze u kor, među kojima je jedan išao naprijed s velikom svečanošću, a za njim druga petorica koja su se među ostalima isticala nekom osobitom čašću. Odmah pak, dok su u procesiji ulazili u kor, otpjevaše jutarnju neizrecivom melodijom. Gospodin Petar, sav zapanjen, upita jednoga od njih radi čega i kroz koje je mjesto u takav sat ušlo toliko braće, kad su sva vrata samostana bila zatvorena. Ovaj odgovori: „Svi mi koje ovdje vidiš bili smo Manja braća i sada slavni kraljujemo s Kristom. Onaj pak koji ide naprijed s tolikom slavom jest Franjo, kojega si toliko želio vidjeti u ovom životu. Ostala pak petorica koja se među drugima ističu jesu braća ubijena za Krista u Maroku i pokopana u ovom samostanu. I znaj da se gospođa kraljica Uraka preselila iz ovoga života; a budući da je svim srcem ljubila naš Red, Gospodin Isus Krist poslao nas je sve ovamo a da bismo njoj u čast ovdje tako svečano izmolili jutarnju; i jer si ti bio njezin ispovjedalac, Bog je htio da ti to vidiš. U kraljičinu pak smrt ne sumnjaj, jer ćeš odmah, čim odemo, o tome čuti pouzdane vijesti.” Tada ona procesija iziđe iz samostana kroz zatvorena vrata, i odmah oni iz kućanstva spomenute kraljice pokucaše na vrata i javiše da je kraljica upravo platila dug naravi. a Pelbart piše: da ponesu njezinu dušu na nebo. Ali Marko se u potpunosti slaže s Tisserandom.
Obraćenje sv. Antuna Padovanskoga. Put sv. Franje u Siriju.
Potom sveci počeše blistati velikim čudesima, od kojih su neka potpunije sadržana u njihovoj opširnijoj a legendi. Primjerom pak ovih svetaca blaženi Antun, tada kanonik u istom samostanu Svetoga Križa, koji se zvao Fernand Martini, plamteći revnošću za mučeništvom, stupi u Red Manje braće u dvadeset petoj godini svoga života, te je u Redu deset godina, pun svetosti i preslavan naukom i čudesima,b dovršio svoj tijek.
24 U onom pakc raspršenju braće blaženi Franjo zbog žara za mučeništvom zaputi se u krajeve Sirije s dvanaestoricom braće i ode k sultanu; a sultan njega, koji je najpostojanije propovijedao Kristovu vjeru, po Božjoj providnosti sa svim poštovanjem posla natrag u domovinu.
a Neka će od njih biti pridodana ovdje.
b Umro je sv. Antun Padovanski god. Kr 1231., stupivši u Red Manje braće god. Kr 1221. O njemu ćemo govoriti 13. lipnja.
c O ovom putovanju sv. Franje, koje je poduzeo god. Kr 1219., i o drugim njegovim serafskim krepostima govorit ćemo 4. listopada.
Iz djela Annales Luke Waddinga.
Neka saracenska djevojka, ali prožeta kršćanskom vjerom i potajno krštena od spomenutoga kneževa kapelana, bijaše opsjednuta od zloduha koji je žalio što mu je otet ovaj plijen; dovedena pred škrinjicu u kojoj se pobožno čuvao dio relikvija, čim su one bile otkrivene, zloduh s golemom vikom odstupi. Također neki mladić iz kućanstva, pritisnut dugotrajnom i teškom bolešću, kad više nije preostajao nikakav ljudski lijek, zamoli kapelana da mu prinese nešto od relikvija. On, uronivši jednu od kostiju u vodu, dade je piti grozničavome, i taj odmah ostade slobodan od svake bolesti. Drugi pak ranjenu potkoljenicu poškropi vodom kojom su bile oprane svete relikvije, i ona ozdravi. Ista je voda drugome odagnala bol u očima, a naposljetku neki svećenik, kojega je lice boljelo zbog otekline, nakon doticanja relikvija s pouzdanjem prisloni na natečeno lice ruku kojom je doticao svetinje, te ga učini svježim i lijepim.
2 b U blizini spomenute crkve Svetoga Križa ubojice navališe na nekoga plemića iz Coimbre da ga ubiju; sustigoše ga u bijegu kod crkvenih vrata i zadaše mu toliko rana da su ga smatrali mrtvim. Oni koji su htjeli priteći u pomoć umirućemu, držeći ga posve mrtvim, unesoše ga pokrivena njegovim plaštem u crkvu da ondje bude pokopan. Ali nije dugo ležao: bez ičije pomoći ustao je na noge zdrav i bez rana, javno proglašavajući da je velika moć svetih mučenika koji su ga oslobodili od tolikih smrtonosnih udaraca.
3 Rijedak je i neobičan ovaj prizor koji iznosim. U biskupiji Coimbri postoji gradić zvan Fala, čiji su stanovnici, kad su umirali odc najokrutnije kuge, svi pomrli, a ostao je samo jedan već zaražen kugom u raljama smrti. On, vidjevši da mu za život ne preostaje nikakav drugi lijek osim božanskoga, usrdno zazva mučenike, čiji je pobožni štovatelj bio, i dodade zavjet da će, ako ga oslobode od te zarazne bolesti, gold pohoditi njihove relikvije i potaknuti druge da čine slično. Čudesno je ozdravio od svoje bolesti i tako je djelotvorno nagovorio susjede koji su se vraćali da dobrovoljno učine ono što je on zavjetovao, te ih je posve uvjerio i svi svake godine goli dolaze na grobove mučenika u javnoj i uređenoj procesiji.
4 Dolaze na sam blagdan mučenika u crkvu sv. Franje smještenu s druge strane rijekee Mondego, u velikom broju, ne samo iz toga gradića nego i iz drugih susjednih mjesta udaljenih četiri i pet milja od grada, te ondje, svukavši odjeću, a neki se razodjenu već u vlastitim kućama, slušaju svetu misu. Nakon toga svi kreću u procesiji, ne noseći na cijelom tijelu ništa osim gaća ili pregača, dok sprijeda ide križ, a za njima ili u sredini idu njihovi starješine noseći svoje svežnjeve ili upraviteljske palice i držeći ostale u redu. Odozada dolaze svi franjevci pjevajući psalme u slavu pobjede mučenika. Ponekad ovi goli mještani, zajedno s nekim građanima i dječacima koji im se s velikom pobožnošću također goli pridružuju, premašuju broj od dvjesto; gotovo tristo izbrojio sam ih ja osobno godine 1610., dok sam u Kolegiju sv. Bonaventure u Coimbri više od tri godine bio posvećen studiju teologije, svake godine pozivan na ovaj pobožni prizor. Oko tisuću koraka udaljen je samostan Svetoga Križa od franjevačkoga, a preko mosta duga dvjesto koraka ide se u grad u tom najhladnijem od svih mjeseci. Kad stignu do Svetoga Križa, čeka ih ili propovjednik na propovjedaonici ili svećenik kod oltara, dok ih plemenito mnoštvo okupljenih iz uglednijega svjetovnog i redovničkog klera, gradskih prvaka i kanonika same crkve dočekuje himnima, orguljama i silnim klicanjem, te se pojedinci puštaju na cjelivanje i štovanje svetih relikvija. Zatim svi goli stoje pred relikvijama u većoj i prostranijoj kapeli dok se ne završi bogoslužje; ubrzo potom odvode ih u prostranu dvoranu, kamo je donesena njihova odjeća, i ondje svatko ponovno oblači svoje ruho.
5 Oponašajući njihovu pobožnost, mnogi od plemenitijih građana i drugi pobožni muževi u noći blagdana, kad kanonici uz širom otvorena vrata drže sveto bdjenje, dolaze slično gologa tijela, ali pokrivena lica, i pobožno zazivaju pomoć svetih mučenika. Bijaše ipak neki apostolski nuncij, kojega u tom kraljevstvu nazivaju kolektorom, koji je, vidjevši da se tolika čast iskazuje mučenicima koje Crkva još nije bila kanonizirala, u samoj njihovoj crkvi zabranio da ih se dalje štuje s tolikom svečanošću bez savjetovanja s Rimskom Crkvom i bez dobivanja posebnoga dopuštenja. Čim je to izrekao, odmah se mazga na kojoj je jahao srušila mrtva na zemlju pred crkvenim vratnicama, a samoga je prelata spopala iznenadna i žestoka groznica. Sluteći da te nevolje dolaze od nebeske srdžbe, ponizno se prostro pred relikvijama svetih mučenika, obećavajući da će im ubuduće iskazivati svaku poslušnost i poštovanje te preporučivati njihovu svečanost. Raskajano i ponizno srce Bog nije prezreo, nego je njemu vratio zdravlje, a mazgi život. Ta su dva čuda, tako očita pred očima svega naroda koji je pratio prelata, još više raspalila sav onaj kraj na štovanje svetih mučenika, jer je jasno spoznao da treba silno častiti Božje prijatelje i da je na nebesima potvrđeno njihovo dostojanstvo. Nedugo zatim biskupijskom je odredbom određeno da se njihov rođendan za nebo slavi kao blagdan.
6 Ovome čudu slično pripovijedaju stanovnici Coimbre: da je neki odveć sitničav biskup toga grada, iz velike čednosti koju je isticao, zabranio da se održavaju te procesije golih ljudi, smatrajući nedostojnim i nepriličnim da ljudi posred ulica idu goli; odmah iste godine kad su spomenuti mještani napustili svoj pobožni običaj, u zimsko i zdravo doba godine, dok nigdje u cijelom kraljevstvu nije harala kuga, ona je bjesnjela među njima te su zajedno s biskupom osjetili božansku osvetu. Potaknuti time, ponovno su se zavjetovali da ni pod kojim uvjetom ni zakonom nikada ni u koje vrijeme neće propustiti spomenutu procesiju na svečanost mučenika, što sve do današnjega dana najvjernije nastoje ispuniti.
a Ovo se navodi pod br. 42 iz rukopisne Povijesti lisabonske.
b Sljedeće se navodi pod br. 48, 49 i 50 iz Marka Lisabonskoga, pogl. 26, 27 i 28.
c Rodulphus se ponovno razilazi od ostalih: kaže naime da su svi osim ovoga jednoga stradali od tuče; Marko i Bzovije navode da su od kuge sačuvani otac i petero djece.
d Marko: da će ih svake godine dok živi pohoditi gol i pobrinuti se da ih nakon njegove smrti pohodi netko iz njegove obitelji.
e Munda, rijeka u Luzitaniji između Taja i Duera, pučki Mondego, protječe pokraj Coimbre; vidi Nonija u djelu Hispania.
8 k Dječaka koji je od prvoga rođenja bolovao od kile njegovi su roditelji donijeli u kapelu mučenika; prinesen svecima uz zavjetne darove i gorljivu molitvu, potpuno je ozdravio.
9 Nekoga je u istom gradu zubobolja toliko mučila da nije mogao ni uzimati hranu ni imati imalo mira. Bez ikakva lijeka, pobožno zaziva svete mučenike, dodavši i zavjete. Sljedeće noći, dok bol još nije popuštala, utonuo je u san i u snu mu se učinilo da vidi petoricu svetih mučenika kako stoje uza nj i jednoga od njih kako mu rukom gladi obraz. Probudivši se, osjetio je da mu je sva bol uklonjena.
10 l Plemić Rodrigo Lorenzo de las Puntas, dok je bio u kraljevoj službi, slučajno je bio bačen u tamnicu i osuđen na smrt, pa se zavjetovao mučenicima da će, ako po njima bude istrgnut iz pogibelji, pohoditi njihovu kapelu u samim okovima kojima je bio svezan. Odmah mu se otvorio siguran izlaz. Stoga je, vukući goleme lance, došao u samostan Svetoga Križa i pobrinuo se da se na oltaru mučenika prikaže misna žrtva. Kad je misa završila, odriješeni lanci sami su mu spali s nogu i ondje su obješeni za spomen.
11 Neki je Fernand imao tako slab želudac da punih petnaest dana nije okusio nikakve hrane, te više nije mogao ni otvoriti oči; i već se počelo pripremati ono što je bilo potrebno za sprovod. Majka s dubokim ganućem duše zazva pomoć mučenika i učini zavjet. Ubrzo je sinu počelo bivati bolje, te je sutradan skočio s postelje, hodao zdrav na svojim nogama, pohodio s roditeljima kapelu svetaca i ispunio majčine zavjete.
12 Jakov Perez de la Curta iz Coimbre na rođendan za nebo svetih mučenika rano ujutro krenuo je obrezivati lozu koja se nalazila iza samostana Manje braće. Onuda prođe netko i reče: „Zar ne znaš, Jakove Perez, da se danas časte sveti mučenici čija su tijela u crkvi Svetoga Križa?” „Što onda?” reče on, „nije to takav blagdan da bi se morao slaviti javnim počinkom od rada.” I odmah se osvrnuvši, nigdje ne vidje onoga koji ga je bio opomenuo. Nastavi dakle posao, ali ga istoga trena obuze silna drhtavica cijeloga tijela, osobito ruku, pa ga prisili da ga ostavi. Shvati stoga da mu se to dogodilo po Božjem dopuštenju, uputi se u crkvu Svetoga Križa i učini zavjet da će dok god bude živ pobožno svetkovati taj dan te m sudjelovati na svetim misama, propovijedi i večernjoj; čim je položio zavjet, odmah je zadobio zdravlje. Potom je posvjedočio da sve mladice koje je toga dana obrezao (a obrezao ih je oko osamdeset) te godine nisu donijele nimalo grožđa, dok su ostale bile vrlo rodne.
13 Neka žena i drugi jedan mladić zaslugama su svetaca s neba primili lijek za gluhoću.
14 Godine 1466., 16. siječnja, dok je biskup Coimbre bio u kapeli svetaca, steklo se onamo silno mnoštvo ljudi radi ispunjenja zavjeta, a mnogi su bili polugoli. Biskup se raspituje koji je uzrok svakoga potaknuo na zavjete i taj obred prošnje. Jedni su javno svjedočili da su oslobođeni od kile, drugi od gluhoće, a treći od neke druge bolesti čim su se obvezali zavjetom takva hodočašća. Ondje je stajao biskupov nećak od jedanaest godina, tako mučen teškom n kilom da su liječnici tvrdili kako se nikakvim umijećem ne može izliječiti. Prelat mu zapovjedi da se povuče u sakristiju, skine odjeću i po običaju ostalih gol moli mučenike. Mladić posluša. I sam je biskup s nazočnima upravio molitve. Dok je dakle gol, klečeći na zemlji i držeći u ruci voštanicu, molio svece (čudesne li stvari!), odmah je ozdravio tako kao da nikada nije pretrpio nikakva zla. Prelat, poskakujući od radosti, dopusti svima koji su htjeli gledati da budu svjedoci čuda te zahvali Bogu i svetim mučenicima. a Pripovijeda
Druga čudesa
iz Marka Lisabonskoga. a Vid vraćen uz pomoć svetaca:
b
c
zaustavljeno krvarenje:
d
izliječena kila:
e
f i padavica:
g
oslobođena opsjednuta:
i
izliječen bijesan mladić:
U Coimbri je Marija Vasquez, udana za Petra Danfinsa, izgubila vid. Raspaljena stoga žarom vjere i pobožnosti, odlazi u samostan Svetoga Križa, traži vodu u koju su bile uronjene svete relikvije, njome opere oči ib povrati vid. Čudo se odmah razglasilo po cijelom gradu.
2 Kanonik istoga samostana pri pijenju je nehotice progutaoc pijavicu i u početku to nije ni osjetio, sve dok mu iz nosnica nije počela teći krv, i to toliko obilno i punih dvadeset i jedan dan da se činilo kako mu nema spasa te se već raspravljalo o sprovodu. Neka časna žena,d kuma, odnosno krsna svjedokinja istoga kanonika, odana štovanju svetih mučenika, zazva njihovu pomoć i izreče zavjet. Kanonik odmah povrati pijavicu i bi oslobođen svake pogibelji.
3 Sina plemića Ivana Vasqueza iz Coimbre mučila je teškae kila. Nakon što su uzalud iskušani mnogi lijekovi, utekao se zaštiti mučenika i obećao da će jednu noć sa sinom provesti u molitvi u njihovoj kapeli. Kila je odmah bila izliječena.
4 Nedaleko od gradića Fale, gdje smo rekli da su otac obitelji i petero sinova ozdravljeni od kuge dali početak procesiji koja se svake godinef napola golih tijela održava do kapele mučenika, živio je seljak imenom Ivang Capillo. On je već dugo bolovao od padavice. Kad je doznao kolika se čudesa događaju po zazivu svetih mučenika, obuzet velikom tjeskobom duše zavjetuje se da će svake godine po istom obredu sudjelovati u procesiji stanovnika Fale. Zavjet je potom pobožno ispunio, slobodan od svake tegobe prijašnje bolesti.
5 Neku su opsjednutu ženu njezini roditelji i muž doveli u kapelu mučenika i ondje su proveli tri dana posvećeni služenju misa i izlijevanju molitava. Naposljetku je moću mučenika bila oslobođena od najgorega stanara.
6 Drugu opsjednutu ženu iz sela Beire, dok su je vodili u crkvu Bogorodice Djevice,h kojoj je ime od Kreposti, čim je stigla u Coimbru, počeo je strašno mučiti pakleni gost. Otišli su stoga u kapelu svetih mučenika i, izmolivši molitve, zli bi duh otjeran.
7 Stanovnik sela Petrosi imao je i tvora koji je, zahvaćen bjesnoćom, ugrizao njegova sina; i ovaj, također zahvaćen bjesnoćom, pokušavao je sam sebi oduzeti život, a zlo se nije moglo svladati nikakvim lijekom. Ocu se u snu ukaza netko u franjevačkom habitu i naloži mu da sa sinom pođe u samostan Svetoga Križa i od crkvenjaka zatraži vodu posvećenu uranjanjem relikvija svetih mučenika, jer će ona kad je popije biti na spas sinu. I ishod nije iznevjerio vjeru.
a Pripovijeda to Marko, 3. dio, knj. 6, pogl. 33.
b Francuski prevoditelj Jean Blanconius dodaje: pred kanonicima.
c Blanconius piše: pauka.
d To Blanconius izostavlja. Inače se crkvenim izrazom kumovima (patrini) nazivaju oni koji jamče za krštenika ili krizmanika i primaju ga.
e Francuski prevoditelj piše: rane i čireve; s njim se slaže Bzovije.
f Blanconius piše: bosih nogu.
g Španjolski je Cabelos, francuski Capelli, a kod Bzovija Capellus.
h Španjolski: nuestra Señora de las virtudes. i To je vrsta lasice. Bzovije ima bijesnoga psa. k Sljedeće pripovijeda Marko u 34. pogl. l Kod Bzovija: Lovro Ruiz. m Blanconius piše: svečanoj misi, prvoj i drugoj večernjoj; propovijed izostavlja. n Blanconius piše: ranama; Bzovije: beznadnom bolešću.
Bula pape Siksta IV.
o štovanju svetih mučenika.
Sikst, biskup, sluga slugu Božjih, svoj braći Reda Manje braće, ljubljenim sinovima, gdjegod boravili ili budu boravili, pozdrav i apostolski blagoslov.
Dok smo drugom zgodom u duhu razmatrali zasluge blaženih mučenika Berarda, Petra, Otona, Akurzija i Adjuta, koji su bili iz Reda Manje braće (u kojem smo i mi rasli), koji su nakon mnogih muka pod kraljem Maroka podnijeli smrt za Krista te su, slavno zasluživši palmu mučeništva, zasjali mnogim čudesima u samoj smrti i nakon nje, čime je potaknut blaženi Antun Padovanski, kako se čita, iz Reda regularnih kanonika, u kojem je tada bio, prešao u sam Red Manje braće; dopustili smo apostolskom vlašću i dobrohotnošću, usmenim pravorijekom, da spomenuta Manja braća mogu javno i svečano slaviti u svojim crkvama misu i časoslov o gore spomenutim svetim mučenicima. No budući da se neprijatelj ljudskoga roda često trudi pomutiti dobra i sveta djela, da nitko ubuduće ne bi mogao zapriječiti tako božansko i pobožno djelo, snagom ovoga pisma iz svoga pouzdanog znanja apostolskom vlašću dopuštamo da spomenuta Manja braća posvuda mogu svečano i javno slobodno te čiste i vedre savjesti moliti i slaviti oficij više mučenika za same BERARDA, PETRA, AKURZIJA, ADJUTA i OTONA kao veći dvostruki oficij, i to 16. siječnja, kojega su dana mučeništvom preminuli s ovoga svijeta. Zabranjujemo spomenutom apostolskom vlašću da se itko usudi usprotiviti ovom našem dopuštenju, bez obzira na bilo što suprotno. Osim toga, budući da bi bilo teško prenijeti ovo kratko pismo na sva mjesta, hoćemo da se njegovu prijepisu, potpisanom rukom nekoga javnog bilježnika i ovjerenom pečatom generala spomenutoga Reda ili generalnoga vikara Manje braće opservanata, pridaje posve ista vjera koja bi se pridavala kad bi se u izvorniku pokazalo ovo isto kratko pismo. Dano u Rimu kod Svetoga Petra pod ribarevim prstenom, sedmoga dana kolovoza, godine Gospodnje 1481., desete godine našega pontifikata. a Izvorna isprava čuva se u Rimu u arhivu samostana S. Maria in Aracoeli.
✠
Izvornik: Acta Sanctorum. Ianuarius, tomus II, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 22. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.