Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost
Odaberite dan
Veljača
1234567891011121314151617181920212223242526272829
Ožujak
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Travanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Svibanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Lipanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Srpanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Kolovoz
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Rujan
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Listopad
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Studeni
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Prosinac
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Veljača
1234567891011121314151617181920212223242526272829
Ožujak
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Travanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Svibanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Lipanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Srpanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Kolovoz
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Rujan
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Listopad
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Studeni
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Prosinac
12345678910111213141516171819202122232425262728293031

✠

Acta Sanctorum · Svezak II · 15. siječnja

O sv. Efiziju mučeniku, u Cagliariju na Sardiniji

DE S. EPHYSIO MARTYRE, CARALI IN SARDINIA

Sadržaj (8)
  1. Efizijevo obraćenje po križu ukazanom s neba.
  2. Pobjeda izvojevana po križu.
  3. POGLAVLJE IV. Javno ispovijedanje vjere.
  4. Muke ublažene ljudskom i božanskom utjehom.
  5. Idoli srušeni, bezbožnici kažnjeni.
  6. Laskanja, prijetnje i muke nadvladane.
  7. POGLAVLJE VIII. Dovršenje mučeništva. Čudesa.
  8. POGLAVLJE IX. Prijenos, hramovi.

U Cagliariju, koji se danas pučki naziva Calaris, glavnome gradu Sardinije, štuje se sv. Efizije, bilo Ephysius, bilo Ephysus. Baronije je njegovo ime upisao u Rimski martirologij pod 15. siječnja ovako: „U Cagliariju na Sardiniji sv. Efizija mučenika, koji je u Dioklecijanovu progonstvu pod sucem Flavijanom božanskom snagom nadvladao mnoge muke te naposljetku, odsječene glave, kao pobjednik prešao u nebo.”

2 U bilješkama (Notationes) isti Baronije dodaje: „Djela ovoga mučeništva primili smo poslana sa Sardinije.” O njemu raspravlja Fara u djelu De rebus Sardois. Sažetak tih djela donosi Filip Ferrari u djelu Catalogus SS. Italiæ, iz životopisa, kaže, koji je napisao prezbiter Marko, kako svjedoči Ivan Franjo Fara, te iz spomenika Pisanske Crkve i iz knjige Ivana Marije Arce De SS. Sardiniæ. Zatim dodaje: „Mnogi rukopisi koje smo vidjeli sadrže i nevjerojatne stvari, zbog čega im je potrebno stanovito pročišćavanje.”

3 Ta su Djela bila poslana Heribertu Rosweydeu sa Sicilije: od koga, nigdje nije izričito navedeno; nagađamo od Oktavija Kajetana. On je pak o njima unaprijed zabilježio: „Ta su Djela doduše zapisana svjedočanstvom onoga koji izjavljuje da je svemu tome bio nazočan te da je na poticaj, kako tvrdi, samoga sv. Efizija (tako ga naime piše) vjerno i istinito sve opisao, u potvrdu njihove vjerodostojnosti. A taj je bio neki prezbiter Marko, kako će dolje biti očito iz njegova potpisa. Njegovo smo pripovijedanje iz prastaroga pergamenskoga rukopisnog kodeksa arhiva Kaljaritanske Crkve, pod listom 211 i s ovim naslovom, Passio S. EPHYSII MARTYRIS, vjerno prenijeli ovamo, ne izostavivši nigdje nijedan događaj, reskript ili pismo, a u ostalome donekle izmijenivši riječi prema našemu običaju.” Toliko on. Više bismo voljeli izvorno Markovo pripovijedanje. Posve su slična Djelima sv. Prokopija, koja ćemo donijeti iz Metafrasta 8. srpnja.

4 O moćima sv. Efizija i sv. Potita prenesenima sa Sardinije u Pisu, čiji se blagdan svečano slavi 15. listopada, govorili smo uz životopis sv. Potita 13. siječnja, u uvodu o blagdanu, br. 7 i dalje. O kripti u kojoj su nekoć u Cagliariju bile pohranjene moći sv. Efizija, gdje se vjeruje da je i sam bio držan u tamnici, ovako piše Serafin Squirro, teolog kapucinskoga reda, u djelu Sanctuarium Calaritanum, dio 1, knj. 3, pogl. 17.

5 „U dijelu grada Cagliarija koji nazivaju Stampace, u Ulici sv. Ane, nedaleko od crkve i kripte sv. Restitute, nalazi se crkva srednje veličine, posvećena slavnomu mučeniku Efiziju. O njoj se brinu članovi bratovštine koji se nazivaju bratovštinom sv. Efizija, te su je izvrsno ukrasili zastorima i ostalom opremom za sjaj bogoslužja. Ondje se naime obavljaju česte svete službe, a veličanstveno se slave blagdan samoga mučenika i drugi blagdani. Gotovo je pak cijela ta crkva sagrađena nad dubokom kriptom. To je bila tamnica u kojoj je, kako se tvrdi, bio zatvoren slavni mučenik Efizije. Pedeset kamenih stuba silazi u nju, a srednje je veličine: u sredini ima u samoj stijeni isklesanu poput malene postelje, s tlom udubljenim poput zdenca na otprilike osam pedljeva, toliko tijesnu da jedva može primiti čovjeka koji sjedi. U to je mjesto bio bačen sv. Efizije.” Zatim ukratko iznosi djela sv. Efizija. U 18. poglavlju pripovijeda da je u toj kripti pronađen mramorni stup, još uvijek natopljen krvlju, bez sumnje mučenika, pa i samoga Efizija. Dodaje da su pod oltarom, koji je bio podignut nasuprot onoj postelji ili tamnici sv. Efizija u istoj kripti, 1616. godine pronađene moći sv. Edikcija, za kojega smatra da ga je s drugima obratio sv. Efizije.

O njemu ćemo raspravljati 13. ožujka. Istu kriptu spominje Franjo Esquivel, kaljaritanski nadbiskup, u izvješću Relatio Inventionis sanctarum reliquiarum poslanom papi Pavlu V., na temelju onoga što se kaže da je pismeno predao prezbiter Marko, očevidac.

Podrijetlo i vojnička čast sv. Efizija.

Kada je bezbožni i okrutni idolopoklonik Dioklecijan preuzeo carstvo, nije oklijevao, rigajući svoju mržnju protiv Krista, izdati opći proglas protiv kršćana te tada poslati edikte po pojedinim pokrajinama, općinama, gradovima i mjestima Sirije, u kojoj se nalazio, da se objave i provedu; primjerak tih edikata stigao je u grad Italiku iste pokrajine (gdje je vojskovođa Efizije boravio pod majčinim odgojem zbog prerane smrti oca Kristofora, nekoć veoma kršćanskoga muža) pod ovim carskim i općim reskriptom: „Veliki kralj i car Dioklecijan svim narodima, plemenima i jezicima pozdrav. Svidjelo nam se uzvišenjem našega carstva proširiti i počastiti štovanje naših bogova, jer su oni ti po kojima se upravlja cijeli svijet. Tko god se dakle nađe da ustraje u vjeri onoga Galilejca, neka ili prinese tamjan i žrtvuje našim bogovima, ili će biti pogubljen najokrutnijim mukama. Ne želimo naime da se obavljaju različiti obredi žrtvovanja, da se naši bogovi možda ne bi rasrdili kad se trebaju smilovati. Jedan će svima biti zakon i štovanje, jedan nauk i jedna vjera, i nitko se neće odvajati od naše vjere. Ako se dakle nađe tko komu se ovo naše pismo ne svidi i ne htjedne ispuniti ono što u njemu zapovijedamo, tko god bio, bit će kažnjen i spoznat će da se naša vlast proteže po cijelome svijetu. Jer koji reknu da su kršćani i ustvrde da se štovanja bogova nipošto ne treba držati, te ako se ne htjednu pokoriti našim zapovijedima, neka budu podvrgnuti svim mukama koje se mogu izmisliti. Koji se pak od njih obrate našemu veličanstvenom štovanju bogova, primit će iz naše palače obilje zlata i srebra. To pak činimo zato što želimo imati svoje bogove milostivima i što ih želimo uzvisiti kako bi bili skloni našemu carstvu. A budući da smo odlučili žurno se približiti vašim krajevima, ustajući radi uzvišenosti našega carstva i dužnoga poštovanja naših bogova, prinesite žrtve, palite tamjan, slavite blagdane, kako bi njihov sjaj i moć trajali do svršetka i posvuda, kao i uzvišenost našega carstva.”

2 Pošto si je ovim proglasima utro put za obećani pohod, posvetivši se što točnijoj provedbi svega navedenoga, stigao je u Antiohiju. Građani svake dobi, spola i staleža natječući se izlaze mu ususret; jedni ga pjesmom, drugi udaranjem u glazbala okružuju i uvode u grad, uz očitu najveću radost i veselje svih. On, neumoran u promicanju časti i štovanja svojih bogova, ili skloniji mržnji prema Kristu i ubijanju kršćana, ili bezbožno gorljiv u obojem, sutradan zapovjedi da mu se pozovu prvaci i ugledniji muževi Antiohije; i kad su došli pred njega, poče ih ispitivati koju vjeru ispovijedaju. Oni pak odgovarajući rekoše da se nepovredivo drže one vjere koja pripada vječnim bogovima, naime Jupiteru, Junoni, Saturnu, Merkuru, Apolonu i Minervi, te ostalim nebeskim, kako su govorili, božanstvima: razveseljen tim odgovorom, car najprije zahvali tim istim bogovima, a Antiohijce zbog njihove vjernosti obdari najbogatijim darovima.

3 Odatle se glas o carevu dolasku proširio i po okolnim krajevima te doletio i u grad Eliju: ondje se Aleksandrija, plemenita roda, nekoć bila udala za Kristofora, uglednoga muža; premda je on bio veoma čestit muž i revan opslužitelj kršćanske vjere, ona je ipak nakon njegove smrti štovanje idola, kojega se za muževa života držala potajnije, možda iz straha pred njim, i obavljala ga mlakije, sada iskazivala tim otvorenije i posvećivala mu se tim gorljivije. Sa spomenutim svojim suprugom rodila je jednoga sina, kojemu je bilo nadjenuto ime Efizije. Njemu su nakon prerane očeve smrti preostali majčino mlijeko opačine i odgoj, a ujedno i stega iste bezbožnosti, kojom ga je ona sama, napojena ispraznim štovanjem idola, nastojala promaknuti obnašanjem kurijalnih časti, učvrstiti obavljanjem tih službi te ga ujedno, željna slave, uzdići na neki vrhunac dostojanstva.

4 Tom je željom žena toliko gorjela da je, bilo zato što se uvjerila da će Dioklecijan posjetiti pojedine gradove pokrajine, pa tako i Eliju kao i Antiohiju, bilo svakako zato što je nestrpljiva prema svakom odgađanju, što posve odgovara ženskoj lakomislenosti, krenula k njemu sa svojim jedincem Efizijem u želji da to ostvari. Čim je stigla, pristupi carskomu dvoru i zatraži priliku da govori s Dioklecijanom. On, ugledavši ženu, najprije upita prisutne pokrajinske ljude čija je ona; a kad oni odgovoriše, jer su je poznavali, da je prvakinja grada Elije, plemenita i razborita, Dioklecijan ponovno upita ima li muža ili nema i koju vjeru ispovijeda. A oni, dobro je poznavajući, rekoše da je bila udana za nekoga kršćanina Kristofora, ali da je sada udovica i da slijedi uzvišenu vjeru bogova. Obradovan time, car zapovjedi ženi da pristupi bliže i upita što traži i što želi. Tada pak Aleksandrija, koja je izvrsno poznavala grčki jezik, imajući uza se svojega Efizija, ponizno progovori carskomu veličanstvu: „Veliki kralju i care, živio uvijeke; došla sam k uzvišenosti tvojega carstva, po kojem cvate i upravlja se cijeli svijet: imam naime ovoga jedinoga sina, imenom Efizija, kojega sam dovela tebi, gospodaru care, da bude pred tvojim licem jedan od vojnika u tvojoj pratnji.”

5 Kad ga je car vidio naočita, lijepa i u cvijetu mladenačke dobi, radosno ga je primio, a njegova naklonost prema njemu i ujedno poštovanje prema Efiziju toliko su porasli kod njega da mu je ubrzo prepustio velik dio svoje vojske, povjerio mu zadaću progonjenja kršćana i odmah ga radi toga s tim istim četama poslao u Italiju. Dok se novi vojskovođa, primivši tu dužnost, sprema na put, izvijesti cara da je čuo kako kršćani radije žele i podnose smrt negoli da zaniječu ili napuste vjeru Krista kojega štuju. Nato je Dioklecijan ovim sofizmom pokušao uvjeriti Efizija da Krist ni po kakvom razlogu ne može biti nazvan Bogom, govoreći: „Nikakva se razloga ne čini da bi se Krist morao nazivati Bogom: budući da su ga naime židovski prvaci osudili kao krivca za smrt, te je pred njihovim namjesnikom Pilatom bio bičevan, sedam puta izrugan pljuvanjem, zaušnicama i trnovom krunom, i naposljetku obješen na križ i umro, očito je da on nije bio Bog, kad samoga sebe nije mogao osloboditi tolikih uvreda i smrtne kazne na križu: stoga ćeš one koji vjeruju u njega moći pobiti razlozima, a ako se ne vrate štovanju naših bogova, najpravednije osuditi.”

a Čini se da se ovo nije dogodilo odmah na početku Dioklecijanove vladavine: on se naime, ubivši Apra, vratio na Zapad i blaže je vodio progon protiv kršćana dok je god živio Karin, kako će se reći 20. siječnja u životopisu sv. Sebastijana, pogl. 18: nakon što je on ubijen, počeo je bjesnjeti; ipak kasnije u Siriji, kako će se drugdje reći iz Euzebija.
b Ne znamo spominje li se drugdje sirijski grad Italika.
c Σπρατήλετες označava vojskovođu. Taj naziv tada još nije pristajao Efiziju.
d Elije Hadrijan, pošto je obnovio Jeruzalem koji je razorio Tit, nazvao ga je po svojem imenu Elijom, a mnoge je gradove nazvao i Hadrijanopolima, po svjedočanstvu Sparcijana, kao i samu Kartagu i dio Atene. Ferrari piše da se Elija ne nalazi ni kod jednoga pisca. Nalazi se kod Euzebija, Diona i drugih.
e Ferrari je naziva Aleksandrom.

Efizijevo obraćenje po križu ukazanom s neba.

Tada dakle Efizije, već spreman za polazak, brzo postrojivši vojnike i dobivši od cara dopuštenje za odlazak, pozdravi najprije majku, a zatim sve ostale koje je poznavao, i tako krene na put u povjerenu mu pokrajinu Italiju protiv kršćana. Najprije dođe u mjesto zvanoa Transci, a odatle zbog prevelike sunčane žege jašući noću krene premab Uritaniji. Na putu mu je odasvud izlazilo ususret nebrojeno mnoštvo, pozdravljalo ga s poštovanjem i primalo s počastima. No dok su polako i noću, kao što je rečeno, nastavljali svoj put, i dok je još bio udaljen gotovo 30 stadija od Uritanije, oko treće noćne ure začula se silna tutnjava s neba koja je toliko prestrašila Efizija i čete vojnika da su svi mogli izgledati više mrtvi negoli samo prestrašeni. Ubrzo pak iz te silne grmljavine doprije glas samomu vojskovođi, dozivajući ga vlastitim imenom i obraćajući mu se izravno pitanjem tko je, odakle dolazi i kamo ide. On, premda još posve smeten prethodnom tutnjavom, ipak pribravši hrabrost za odgovor, reče da je sin Aleksandrije, prvakinje grada Elije, da je izišao iz Antiohije i da je od Dioklecijana primio ovlast poći u Italiju protiv kršćana, naime da ih, ako ne zaniječu Krista i ne prinesu žrtve idolima, podvrgne različitim najokrutnijim mukama i kaznama. Nato mu je ponovljenim glasom u zraku uzvraćeno ovim riječima: „O Efizije, i ti ćeš po palmi mučeništva doći ovamo k meni.”

7 Na te riječi on, poput drugoga Savla počinjući već malo jasnije gledati umom, odgovori: „Molim te, Gospodine, pokaži mi se, da vidim moć tvoje veličine.” Stoga mu se istoga trena u zraku ukaza blistav križ nalik kristalu, a ujedno se začu ovaj glas: „Ja sam Krist, Sin Boga živoga, kojega su Židovi raspeli, a ti ga progoniš.” Kada je nato Efizije, još u neznanju, odgovorio da se sjeća kako je od Dioklecijana čuo da su ga židovski prvaci osudili, izrugali mnogim pogrdama i mukama te naposljetku pogubili najokrutnijom smrću na križu, i kad je zatim umovao da, ako je bio Sin Božji, zašto je tada sve to pretrpio kada se od toga mogao izbaviti božanskom snagom, Krist je nadalje kao najveći zalog svoje ljubavi istim glasom u zraku dodao: „Efizije, od ovoga časa bit ćeš posuda izabranja i ja ću ti pokazati sve ovo. Kažem ti ipak da, kad ne bih strpljivo podnio sve što si rekao i kad ne bih bio osuđen od bezbožnika kojima trebam suditi, ne bi se ispunilo ono što su proroci navijestili, niti bi se ljudski rod mogao istrgnuti iz đavlova sužanjstva; i kad ne bih bio obješen na drvo, patrijarsi i proroci ne bi izišli iz zatvora podzemlja; a kad ne bih okusio smrt, oni koji su bili mrtvi grijesima ne bi se mogli vratiti u život.” Vojskovođi koji se već otada silno radovao Gospodin nadoda još ovo posljednje: „U snazi križa koji sam ti pokazao pobijedit ćeš sve svoje neprijatelje, i moj će mir uvijek biti s tobom.”

8 Nakon ovoga glasa onoga koji je govorio iz skrovitosti, Efizije se nemalo okrijepio i učvrstio u Kristu tim božanskim razgovorom, jednako naklonjenim koliko i neočekivanim, te je, ispripovjedivši vojnicima sve što se dogodilo, većinu njih toliko potaknuo i ohrabrio da su zajedno s njim zahvaljivali, davali najvišu slavu Bogu i najšire ga naviještali. Sljedeće noći Efizije je sa svojim četama stigao u Gaetu i, čim je ušao u nju, sazvao sve gradske zlatare te ih upitao znaju li i mogu li što brže izraditi zlatni predmet za koji je govorio da mu je prijeko potreban. Nato svaki pojedini, bojeći se da misli na križ, spremno i jednodušno odgovori da ne zna. Stoga ih otpusti i dozva nekoga drugoga, za kojega je doznao da je najvještiji u tom umijeću, imenom Ivana, te mu, pokazavši križ koji je sam nosio u desnici, povjeri da mu pomno i brižljivo izradi i izrezbari sličan od zlata i srebra. No on se zbog toga jednako uzbudio, jer je znao i da Galilejci, odnosno kršćani, to smatraju znakom spasenja i da je Dioklecijan zapovjedio da se oni koji se njime služe bezuvjetno različitim vrstama muka prisile da od njega odustanu ili da naposljetku budu pogubljeni; tim se više bojao za sebe jer je očajavao da bi takvo djelo mogao izraditi u tolikoj tajnosti, kako je bilo nužno da izbjegne kaznu za svoj rad, da nitko za to ne dozna niti to dojavi. Otkrivši razlog toga straha, Efizije odvede Ivana nasamo na skrovito mjesto, gdje, pozivajući se na sigurnu osamu toga mjesta i obećanu mu tajnost tako da car nikada za to ne dozna, zaklinje čovjeka da posve odbaci strah i udovolji njegovoj molbi, nudeći mu zlata i srebra koliko je za to potrebno i obećavajući da će ga obasuti mnogim častima, a naposljetku umjesto prijetnji izjavljuje da ga nipošto neće otpustiti od sebe dok ne dovrši djelo koje je tražio.

9 Nagovoren time, Ivan udovolji Efiziju i naposljetku čudesnim umijećem izradi od mješavine zlata i srebra najdragocjeniji križ kakav je od njega tražio. No kada je on bio dovršen, dok je čekao sljedeći dan da ga odnese i preda vojskovođi, na njemu se umnoži rad i umjetnina. Naime, mimo majstorova rezbarenja (čudesne li stvari!), noću se urezaše tri lika, svaki opisan slovima svojim imenom, i to na samom natpisu križa EMANUEL, na desnom kraku MIHAEL, a na lijevom GABRIEL. Probudivši se nato Ivan u zoru, dok je uzimao križ da ga odnese Efiziju i ugledao kako se njegovo djelo na njemu povećalo mimo vojskovođine zapovijedi, obuze ga nov strah te je dugo pokušavao izbrisati spomenute likove, ali nikako nije mogao niti je, koliko god se trudio vlastitom voljom suprotstaviti volji vrhovnoga umjetnika Boga, ikada uspio djelom to učiniti. Sutradan dakle Efizije, prije izlaska sunca, po mrklom mraku noći dođe k Ivanu, za kojega mu se činilo da predugo oteže s poslom, u želji da vidi i primi križ: kad ga je ugledao izrezbarena mimo svoje odredbe s ona tri lika, ne znajući za božansko djelo, najprije se oštro rasrdio na Ivana kao prekršitelja svoje zapovijedi; ali kad je ovaj odgovorio da su se na križu, koji je bio izrađen točno prema zapovijedi i noću obješen o zid, ona tri lika urezala bez ikakva njegova znanja te se pojavila ujutro kad ga je uzimao da mu ga dan prije donese, Efizije odmah pripisa taj događaj Božjoj volji i još radosniji ponese svoj križ: zatim ga je s najvećom čašću i osjećajem ljubavi, i ne bez suza, počastio, umotao u grimiz i pohranio, te naposljetku, zahvalivši obilno Bogu, najdarežljivije nagradio Ivanov trud i umijeće. a Misli li na apulijski grad Trani, koji se nekoć zvao Turenum? b U istoj je Apuliji Urijski zaljev i gradić Urija kod Siponta i brda Gargana, ili je ova Uritanija okolni kraj, natapan rijekom Cerbalom? No kako je iz sipontinskoga kraja sljedeće noći s četama mogao stići do Gaete? Jer Uritansko polje koje spominje Apijan još je udaljenije i leži oko Ravenne i Faenze.

Pobjeda izvojevana po križu.

U to su vrijeme neki neprijatelji Rimskoga Carstva provalili u neke njegove zemlje u Italiji te, odvevši muškarce i žene u ropstvo, nisu ostavili baš ništa netaknuto ni slobodno. Kad je ta vijest donesena Efiziju, on, teško to podnoseći, odmah se s četama spremi na put i u boj te, noseći sa sobom ponajviše stijeg presvetoga križa, cijelim putem u sebi odlučuje da će tek tada iskušati je li mu taj znak dan za pomoć i pobjedu. Stoga se odmah malo udalji od mnoštva, sjaše s konja, skine klamidu, plemenitu vojničku odoru, postavi onaj križ koji je nosio na povišeno i uzvišeno mjesto te mu se pokloni s najvećom čašću, dubokim poštovanjem i pobožnošću, a prignuvši koljena prema istoku i prolijevajući suze, čvrstom vjerom započe moliti upravo ovim riječima: „Neka mi bude na pomoć, Gospodine, tvoje obećanje i moja nada koju imam u tebe; ti si naime Krist, Sin Boga živoga, u kojega vjeruju i kojemu se klanjaju Galilejci. Po tebi dakle i po znaku tvojega svetoga križa obuzdaj i obori ove narode koji se uzdaju u svoju okrutnost.”

11 Tu su njegovu molitvu odmah popratile ove riječi Krista koji ga je tješio i obećavao mu: „Efizije, ne boj se, budi hrabar i ojačaj se, jer ja sam s tobom, Gospodin Bog tvoj.” Čudesno okrijepljen tim riječima, ustajući bodar i posve neustrašiv, ponovno obuče klamidu i pohita k svojima da im to pripovjedi. Kad je dakle stigao k njima, hrabreći za boj kako vojnike tako i one koji su iz gradova pridošli na ovaj pohod, reče: „Stanite, braćo moja, junački s moje desne i s moje lijeve strane i borite se protiv naših neprijatelja; Bog je naime s nama i on će nam po znaku svetoga i pobjedonosnoga križa dati pobjedu nad njima.” I ponovno ih sam potiče da se nipošto ne boje neprijatelja, nego da isukanih mačeva neustrašivo udaraju. Oni pak, jednako raspaljeni i ojačani njegovim govorom i poticajem, uzdajući se u spasonosni znak svetoga križa, sredstvo pobjede koje im je Efizije izložio, jednodušno stupaju u boj te odmah, još gotovo i ne zametnuvši borbu, natjeraju u bijeg a Saracene koji su na sve strane odbacivali ne samo plijen nego i oružje, kao da su im snage posve klonule, te ih dijelom rastjeraše, a dijelom razbiše i pobiše, tako da ih je poginulo dvanaest tisuća, dok su se ostali dali u bijeg; tako je sretnim ishodom, pod okriljem i uz pomoć presvetoga križa, Efizije izvojevao bitku da, bez ijednoga poginuloga, izgubljenoga ili ranjenoga od svojih, toga jedinoga i doista sretnoga dana učini one zemlje rimskoga naroda posve mirnima i slobodnima.

12 Stoga nakon ovako čudesnoga dokaza moći božanskoga križa Efizije postojana i najčvršćom vjerom povjerova svemu što mu je o njemu bilo obećano te, naoružan njime i primivši sveto krštenje, posve se gnuša idola i posvećuje svoj duh svetomu proučavanju Božanskoga pisma. U međuvremenu, nedugo zatim, dojavljuje se da je neki barbarski narod zauzeo otok Sardiniju te ondje posvuda okrutno i bezbožno sve pustoši i pljačka, i da je brojan i snažan: skupivši i opremivši pomorsku vojsku, s otprilike dvadeset brodova pohita onamo da pritekne u pomoć nesretnomu otoku. A dok barbari opažaju kako se brodovlje približava, s nakanom da pruže otpor okupljaju se s oružjem odasvud na obalu te, postrojivši posvuda čete, željni borbe dugo iščekuju dolazak brodovlja; no kako ono nije pristajalo, izgubivši priliku za borbu, svaki se povuče u svoje nastambe, ostavivši neke na osmatračnici i straži.

13 Kad se zatim na moru podigla oluja, nepovoljan vjetar nanio je naposljetku petnaest Efizijevih brodova, premda je on sam preživio na preostalima, na onu obalu, gdje su postali plijenom istih barbara koji su se vratili na dojavu stražara, a svi su vojnici koji su se ondje zatekli bili pobijeni. Odatle vojskovođa, budući da nije bio tako daleko, slušajući s jedne strane naricanje svojih, a s druge pokolje neprijatelja i tako shvaćajući da su njegovi od njih posve poklani, premda prestrašen iznenadnim i nesretnim događajem, ipak prepoznaje milosrđe svemogućega Boga te mu se poput beskorisna sluge skrušena i ponižena srca utječe ovom molitvom: „Neka me, Gospodine, ne potopi oluja vodena, niti neka me dubina proguta, niti neka bezdan nad nama sklopi svoja usta: ne ostavi me, Gospodine, da se ne uzoholi barbarski narod i ne rekne: Gdje je Bog njihov? Nego pogledaj s neba i vidi, i ne dopusti da nas svladaju morski valovi, nego more učini tihim, jer si ti slavan sada i u sve vijeke.” Tek što su bile dovršene ove Efizijeve molitve, na pučini je nastala potpuna tišina.

14 Stoga su on i preživjeli, uz Božju naklonost, mirno i sretno nastavili daljnji tijek plovidbe te, oplovivši južnu obalu Sardinije, naposljetku pristali prema zapadu uz rijeku pokrajine Arboreje. Uz tu su rijeku veslajući zašli dublje u kopno, a zatim, napustivši lađe i izvevši te izvukavši odatle konje, oružje i sve ostalo što su vozili, zauzmu obalu rijeke u duljini od otprilike tri stadija: a ubrzo potom, uzjahavši konje, vojnici u odredima obiđu cijelu okolicu i najbrižljivije je izvide, te svaki u sebi, a ujedno i svi zajedno, pomno razmatraju i vijećaju što im je tada najbolje činiti. A u međuvremenu ne spavaju ni barbari, nego odmah izlaze ususret pridošlicama: no pobivši mnoge od njih, Efizijevi vojnici dovedu i neke svezane u tabor pred vojskovođu, od kojih doznaju ime toga mjesta i pokrajine, Arboreje, koje smo prije spomenuli.

15 Sljedeće noći, dok se Efizije umoran od meteža prepustio snu, po treći mu se put ukaza Krist, stvoritelj i spasitelj svijeta, i reče: „Radost neka je uvijek s tobom; budi hrabar, Efizije, i neka se ojača srce tvoje.” Probudivši se nato i odbacivši svaki strah iz duha, on i svojim vojnicima istjera strah, pripovijedajući da ih je Krist doduše dosad htio iskušati, ali da će sada zasigurno nadalje ostati s njima; stoga ih opominje i potiče da neustrašivo obilaze kopno i razgledaju ga. Bez oklijevanja čete zajedno s vojskovođom krenu dalje te kod mjesta zvanoga Tir naiđu na barbare koji su im išli ususret spremni za boj. Tada pak, dok se protivničke vojske s obje strane uz veliku viku približavaju jedna drugoj da zametnu boj, s desne svoje strane prema istoku Efizije ugleda muža na bijelom konju, nimalo različita od eunuha, komornika carske palače, kako nosi dvosjekli mač, a na njegovu vrhu lik presvetoga križa; i čim ga pogleda, pažljivije posluša ove riječi koje je on javno upućivao njemu: „Ovo je doista (govorio je o križu) časni znak Kralja svih ljudi.” Nato Efizije, primivši i uzvrativši pozdrav, sjaše s konja, skine ratnu opremu, ničice na zemlji s poštovanjem mu se pokloni te dalje upita o Kralju kojega je maločas spomenuo, a od njega primi ovakav odgovor: da ga je naime taj isti Kralj o kojem se raspituje poslao njemu u pomoć s onim mačem koji vidi da drži u ruci, kojim će on poraziti one neprijateljske barbare, te da, izvojevavši pobjedu njegovom snagom, nikada ne prestane spominjati Kralja koji ga je poslao. I naposljetku, kad je poslanstvo bilo dovršeno i kad je poslanik taj božanski dar položio u Efizijevu desnicu te mu zapovjedio da s njim krene na neprijatelje, barbari koji su trčali u boj toliko su se prestrašili samoga pogleda na obojicu da su se i prije početka okršaja svi dali u bijeg. Njih je Efizije sa svojima odmah progonio i, pošto mu je s neba po onome anđelu bila pružena pobjeda, posve ih razbio, tako da je cijela ona pokrajina, pošto su vratovi preostalih preživjelih barbara bili podvrgnuti jarmu ropstva, ostala slobodna pod njegovom vlašću. a Koje su zemlje u ono doba nastanjivali Saraceni, rekli smo 14. siječnja. Tada nisu mogli ni graditi brodovlje na Sredozemnome moru niti slati tolike čete daleko od kuće. To je prenio pisac iz kasnijega razdoblja, kada su Saraceni držali Afriku, Siciliju i Španjolsku.

POGLAVLJE IV. Javno ispovijedanje vjere.

Nedugo zatim pak krene u a Cagliari, grad napučen brojnijim i uglađenijim stanovništvom i obdaren svim bogatstvima: i ondje, postavši od vojnika propovjednik, svim silama nastoji širiti kršćansku vjeru. U tome, kao i gotovo u svemu ostalom, shvaćajući da mu je Bog sklon i pomoćnik te gledajući veoma mnoga i najveća dobročinstva križa prema sebi protiv neprijatelja, predade jednomu od svojih hrabrih vojnika ovakvo pismo da ga odnese caru Dioklecijanu: „Velikomu caru Dioklecijanu vojskovođa Efizije. Budući da je mudrost tvojega carstva trebala postati tolika i takva da po njoj omekša cijeli svijet, veoma se čudim zašto štuješ tako sramotne bogove koji, izrađeni od bilo koje kovine, ne mogu pomoći ni sebi ni drugima; na čije glave ptice nebeske bacaju izmet; čije oči ne vide, uši ne čuju, ruke ne pipaju, noge ne hodaju. Rimska mudrost ne smije njih nazivati bogovima, nego vjerovati da je Krist Bog živi, koji je sve stvorio ni iz čega. Stoga, o care, neka uzvišenost tvojega carstva bez ikakve dvojbe spozna da ja štujem Krista, Sina Boga živoga, i njemu se klanjam, te da me od vjere u njega više ništa ne može otrgnuti.”

17 Donositelju ovoga pisma Efizije pridruži drugoga vojnika koji će majci usmeno javiti da su on i njegovi milošću Boga svevišnjega i snagom presvetoga križa postali pobjednici nad neprijateljima Rimskoga Carstva, da su svladali barbarski narod Sardinije i da je on sam naposljetku obilježen kršćanskim biljegom u svetom krštenju. Čim je to majka čula, žalosna odmah ode caru požaliti se na sina te, stojeći pred njim s mnogo suza, pozdravlja Augusta: nastoji pridobiti njegovu naklonost ističući sjaj carske vlasti i prostranstvo kraljevstva; zatim izlaže opće i neokaljano štovanje bogova; te potičući mržnju protiv sina, tuguje i tuži se da se on, odvrativši se od zajedničke i uzvišene vjere, ruga samim bogovima i nastoji ih ukloniti iz sredine; stoga ga grdi, naziva ga vračarom i Galilejcem; optužuje ga za prezir carskih zapovijedi i za veleizdaju; te naposljetku preklinje cara da pošalje k njemu nekoga tko će ga prisiliti da se opameti od tolikoga, kako je govorila, ludila i vrati se štovanju bogova koje rimski svijet posvuda štuje i časti.

18 Na taj Aleksandrijin govor poraste careva srdžba, koju je već bio primio čitanjem spomenutoga Efizijeva pisma, ništa drukčije nego plamen kad se na nj dolije ulje. Stoga odmah, po savjetu nekolicine svojih prisutnih, pozove k sebi nekoga vojnikab Julika i postavi ga za suca protiv kršćana kaljaritanske pokrajine, te zapovjedi da, odabravši nekoliko plemenitih građana Antiohije i primivši pismo koje mu je pružao, što brže otputuje u Cagliari kako bi ondje pronađena Efizija, Aleksandrijina sina, uhitio i, izmučivši ga različitim vrstama muka ako se ne bi mogao odvratiti od svoje zablude i ludosti, naposljetku pogubio. Govorio je naime da je čuo kako je on zanijekao vjeru u bogove i izruguje štovanje onih čijom snagom i moći on sam upravlja svijetom; a vjeruje u onoga Krista kojega su Židovi, izmučivši ga na razne načine, naposljetku predali sramotnoj kazni križa. Nadalje je isti August naložio Juliku da najprije nastoji vratiti Efizija njegovim božanstvima i da mu u tu svrhu obeća veću čast slave i obilje bogatstva. Ako ga pak tim nagovorima ne bude mogao privući, neka ga naprotiv, posve lišena svake časti, svake vlasti, ugleda i četa, prestraši svakom vrstom muka, a zatim, ako ništa drugo ne pomogne, pošto mu zvjerski rastrga i izranjava sve udove, neka ga naposljetku podvrgne krajnjoj i najokrutnijoj smrtnoj kazni, koja će ostalim ljudima iste sljedbe biti primjer da je i oni napuste, a ostale će ubuduće odvratiti od nje.

a Ferrari piše da je sv. Juvenal, o kojem ćemo raspravljati 28. svibnja, tada bio kaljaritanski biskup.
b Ferrari ga naziva Julijem.

Muke ublažene ljudskom i božanskom utjehom.

Julik dakle, nimalo ne odbijajući careve zapovijedi, odmah s onim građanima koje je uzeo uza se započne plovidbu na Sardiniju, te stigavši u Cagliari, dok u međuvremenu razgleda mjesto, pošalje unaprijed k Efiziju glasnika da mu javi kako dolazi posjetiti ga, pozdraviti i iskazati mu dužno poštovanje (Efizije je naime bio višega dostojanstva). Efizije kimne glasniku i reče da je spreman primiti Julika kad god dođe. Kad je taj Efizijev odgovor bio prenesen sucu, on sam odmah pristupi vojskovođi, pozdravi ga, izljubi i, dok su međusobno razgovarali o mnogim stvarima, kako je običaj, otkrivši Efiziju razloge svojega dolaska, Julik mu pruži carsko pismo. Kad ga je vojskovođa primio i pročitao, ogorčen carskom sljepoćom i bezumljem, reče: „Zapovijedi glupa i bezumna vladara ne treba ni izvršavati ni slušati. Stoga znaj, Juliče, da sam kršćanin i sluga Kristov, da prezirem Dioklecijanove odredbe i njegovo pismo gazim nogama.” Tada pak sudac, kako je došao poučen od cara i sa zapovijeđu da najprije laska vojskovođi, reče da ga August želi u palači uzvisiti većim častima, jer je Dioklecijanu potreban, te ga stoga naposljetku potiče da ne prezire carske zapovijedi, da mu povjeruje i žrtvuje bogovima.

20 A Efizije odgovori da svaki dan prinosi žrtvu svojemu Bogu Isusu Kristu, čije zapovijedi čuva, a za Dioklecijanove ne mari, jer je čuo Sveto pismo kako ovako opominje: „Ne bojte se onih koji ubijaju tijelo, jer duše ne mogu ubiti; nego se radije bojte onoga koji može i dušu i tijelo pogubiti u paklu.” „Evo pak mojega tijela”, dodaje, „spremna podnijeti kakve god muke za Krista.” Nato sudac opomenu vojskovođu da se okani takvih govora, govoreći da ih podnosi nekažnjeno samo zato što mu je prijatelj. A vojskovođa nasuprot tome ustrajući u tome reče: „Rekao sam da sam kršćanin i da se danju i noću klanjam križu onoga koji nad svim sucima, knezovima, kraljevima i carevima zemlje, te nad cijelim ljudskim rodom ima punu i neograničenu vlast.”

21 Razgnjevljen naposljetku tim riječima, sudac zapovjedi vojnicima koji su stajali uza nj da Efizija svežu i svezana bace u tamnicu: i odmah sutradan, sjedeći na sudačkoj stolici, zapovjedi da ga izvedu i svezana postave preda nj. Kad gle, poganski kaljaritanski puk odasvud pohita onamo i pristupi namjesniku tužeći se i vičući da je Efizije izrugivač, hulitelj i rušitelj njihovih bogova te kršitelj kraljevskih edikata. Raspaljen većim gnjevom na njihovu viku, sudac zapovjedi da svetoga borca u njegovoj nazočnosti tako okrutno tuku batinama da je i sam vidio kako su se ruke šesnaestorice vojnika koji su ga naizmjence udarali umorile od udaranja. A kad su se na tako strašan prizor neki ganuli te iz ljudskoga sažaljenja prema Efiziju koji je trpio, zbog njegove ljepote i cvijeta mladosti, briznuli u plač, najhrabriji je vojskovođa postojano govorio: „Ljudi, braćo i očevi, ne plačite nada mnom, nego nad sobom, jer ste zavedeni đavlovom zabludom i vaše će duše, ako se ne obratite, biti u vječnoj propasti”; odmah dodajući ovu molitvu: „Gospodine Isuse Kriste, koji ispravljaš pogreške i obnavljaš ono što je razbijeno, budi mi u pomoć i ojačaj svojega slugu, kako bih mogao zgaziti svaku đavolsku vještinu.”

22 U međuvremenu, dok se to događalo, oni vojnici koji su od njegovih preživjelih bili s njim nisu se nipošto uklanjali s njegova pogleda; štoviše, uvijek mu pomažući prisutnošću duha i tijela, gledali su kako mu i meso zatim po sučevoj zapovijedi razdiru i trgaju željeznim kukama, sve dok, pošto su mu se ogolila rebra i kosti, sami krvnici nisu ustvrdili da je već izdahnuo. No onaj hrabri i strpljivi ratnik svjedočio je glasom, koji mu je jedini izvana preostao, posvećenim neprestanoj molitvi, da ima postojanu nadu u Krista i svojega Gospodina. Stoga, a i zato što se već bližila večer pa se činilo da ne preostaje dovoljno vremena za njegovo okrutnije mučenje, sudac zapovjedi da ga bace u tamnicu, razmišljajući u sebi u međuvremenu na koji će ga način poslije mučiti i spaliti ognjem. Tada pak tamničar, odnosno upravitelj tamnice, imenom Terencijan, zbog velikoga prijateljstva koje je inače postojalo i trajalo između njega i Efizija, zatvorivši vrata, potajno podigne prijatelja, umota ga u bijelo platno i njeguje što poniznije i dobrohotnije može. No anđeli odmah s neba posjete ranjenika i, očitujući mu se vlastitim ustima, ustvrde da su anđeli poslani od Boga da ga utješe; a kad je Efizije uskratio vjeru njihovu priznanju dok si na čelima ne načine znak presvetoga križa, potvrde se znakom križa koji je mučenik zatražio. Vjerujući dakle u prisutnost anđela, Efizije im se ponizno obrati ovako: „Znam doduše da je trima mladićima nekoć bačenima u babilonsku peć, dok su se u njoj molili, s neba poslan anđeo Gospodnji koji je ugasio plamen ognja: ali kakvo sam ja dobro učinio da bi Gospodin meni poslao svoje anđele?”

23 Na te Efizijeve riječi anđeli, još bolje spoznavši svetost toga muža, usrdno zamole samoga Boga da se udostoji u sadašnjem trenutku svojom pojavom nagraditi toliku poniznost i poniženje svojega mučenika. Pošto je njihova molitva bila uslišana, Efiziju se u tamnici Krist Gospodin ukaza blistajući najvećom svjetlošću te ga, podignuvši ga zdrava, zapovjedi da odagna strah: „Ne boj se”, reče, „Efizije, slugo moj, niti se plaši prijetnji tiranina, jer ja sam s tobom i neću te ostaviti. Budi hrabar i neka se ojača srce tvoje: ti ćeš mi naime na ovome mjestu steći mnogobrojan narod i skupiti bezbrojne ovce.” Nato pak Efizije, obuzet silnim strahom, pade na zemlju, odmah se uteče molitvi i ovako zamoli nazočnoga Gospodina: „Vladaru Gospodine Bože, kojemu se nitko ne može oduprijeti, po mnoštvu svojih smilovanja smiluj mi se i ne spominji se mojih starih opačina: pogledaj na me, Gospodine, jer si me ti stvorio i dao mi da te spoznam. Grijeha dakle moje mladosti, kojima sam te razgnjevio i teško te uvrijedio, ne spominji se, najmilostiviji Bože.” Nato mu ubrzo uzvrati Gospodin: „Mir tebi, Efizije, slatki prijatelju, ojačaj ponovno sa mnom i budi hrabar, jer primit ćeš vijenac života i mučeništvom ćeš postići vječnu slavu.”

Idoli srušeni, bezbožnici kažnjeni.

Pošto se tako održao i dovršio razgovor i druženje Gospodina i sluge, to jest Krista i Efizija, nakon nekoliko dana posla k Terencijanu jednoga od slugu da ispita i javi je li Efizije još živ ili nije. Sluga mu pripovjedi što su čuli u proteklom vremenu otkad je mučenik u tamnici. Želeći ga vidjeti, sluga pristupi k mjestu gdje je on bio i nagne se prema njemu da bi ga bolje vidio. No kad je svetac ugledavši slugu povikao: „Evo me”, a on rekao da ga ne može vidjeti, Efizije odgovori: „Budući da je đavlova strijela ranila tvoje srce i što si štovao isprazne, gluhe i slijepe idole, bit ćeš slijep i nećeš me moći vidjeti, i bit ćeš u tami i u tami ćeš hodati.” Pohodivši tako Efizija, sluga se vrati kući te gospodaru i starješinama koji su stajali uza nj ispripovjedi sve.

25 Nedugo zatim sudac, pristupivši sudačkoj stolici, zapovjedi da mu se dovede Efizije. A kad je on ulazio u pretorij, dok mu je lice sjalo poput sunca, a tijelo bilo bez ikakve rane od batina ili kuka, ožiljka ili traga udarca, sav je nazočni kaljaritanski puk obuzeo divljenjem, zapanjen tolikim čudom i gledajući s udivljenjem kakva je čudesna djela nad naravnim silama Bog učinio u svojem svecu. Stoga gotovo svi nisu mogli a da jednim ustima ne uskliknu da je sam Bog kršćana presvet i svemoguć te ga ne zazovu i ne zamole u pomoć. Ne mogavši podnijeti pljesak tako brojnoga i pobožnoga puka, sudac ustade sa same sudačke stolice, rukom dade znak za tišinu i podignutim glasom ovako započe govor: „Predraga braćo, nipošto se ne udaljujte od svoje vjere koju ste sve do ovoga dana nepovrijeđenu sačuvali: nemojte vjerovati ovome koji je poludio. Znate naime da su naši bogovi blaženi i da pružaju pomoć cijelomu svijetu, te ih stoga štuju car i sav svijet. Oni su pak oblikovali ovoga svojega slugu Efizija i učinili da se vrati zdravoj pameti.”

26 Nasuprot tome Efizije odgovori jednako uzvišeno koliko i odvažno na ovaj način: „Gospodin Bog Isus Krist, jedinorođeni Sin Božji, po tijelu rođen od Djevice i raspet za otkupljenje ljudskoga roda, udostojao se oblikovati me na svoju sliku i priliku, a ne tvoji kameni bogovi ili oni načinjeni od bilo koje kovine, za koje sveta Pisma svjedoče da su gluhi i isprazni. Ali ako hoćeš, uđimo u hramove tvojih bogova da spoznamo koji me to od njih bog oblikovao, kako kažeš, i da vidimo u koga ovi narodi trebaju vjerovati.” Obradovan tada sudac, ne očekujući odatle ništa drugo doli sigurno Efizijevo otpadništvo, pobrine se da se od pretorija sve do Apolonova hrama pomete put i sav zastre lanenim platnima i mekim sagovima. I dok je po zapovijedi istoga suca tako pripravljenim putem stupao Efizije i žurio prema spomenutom Apolonovu hramu, žene koje su šetale po zidu s jedne i druge strane poticale su ga i okrenuvši se k njemu vikale: „Vojskovođo Efizije, budući da si sin časne žene, obrati se i žrtvuj bogovima.” Isto je vojskovođi ponavljao i dio razdraganoga puka. Štoviše, gotovo cijelo mnoštvo pogana svakoga spola i staleža, radosno okružujući još veselijega suca, pratilo je Efizija prema spomenutom hramu.

27 Kad su se svi već gotovo približili vratima, svetac pozove Julika i opomene ga da prvi uđe i prvi žrtvuje svojim bogovima, kako bi mu oni čestitali na njegovu dolasku i počasti. Prihvativši taj vojskovođin poziv ushićena duha, sudac uđe i odmah povika Apolonu ovim riječima: „Veliki bože Apolone, i vi premoćna božanstva, evo vašega sluge Efizija, dolazi k vama da vam žrtvuje: primite dakle zbog moje molitve svojega slugu i radujući se s njime iskažite mu svoje milosrđe: vi ste naime oni koji se smilujete onima koji vam se žele vratiti.” I odmah se sam vrativši van k Efiziju reče: „Uđi, Efizije, slatki prijatelju: bogovi te naime čekaju da te prime i da ti udijele oprost.” Ne mogavši više podnositi toliku njegovu hulu i opačinu, sveti mučenik oštro ga prekori: „Propao ti, i tvoji bogovi, i svi koji ih štuju.” Na taj svečev prijekor suca spopade tako jaka groznica da je osjećao da je blizu smrti: a kako se istodobno hram zajedno s idolima posve srušio, on se toliko prestrašio toga događaja da se odmah ukrcao na lađu i, ostavivši u Cagliariju kao svojega zamjenika nekoga nimalo manje bezbožnoga Flavijana, požurio vratiti se u domovinu.

Laskanja, prijetnje i muke nadvladane.

Zamjenički dakle sudac Flavijan gotovo istoga trena zapovjedi da mu se dovede onaj hrabri vojskovođa: pošto njegov prethodnik mukama nije ništa postigao, najprije ga počinje kušati riječima i mamcima, a poslije prijetnjama: potiče ga da se vrati zdravoj pameti i odvrati od one ludosti, iznoseći mu da će tako postići nagrade, darove i časti od cara te izbjeći kazne muka; isto nastoji postići uvjeravanjem o Augustovu prijateljstvu i svojoj vlastitoj dobrohotnosti, obećavajući da će ga njome pratiti i dati mu što god zatraži: a naposljetku ga naprotiv straši prijetnjama, iznoseći veoma mnoge i različite vrste muka. No postojani i hrabri pobjednik odgovori: „Čudim se da si se ti, muž obdaren razumom, srozao na toliku nerazumnost da vjeruješ kako se ja bilo laskavim riječima, bilo prijetnjama muka mogu odvojiti od Boga živoga i istinitoga i ikakvim mamcima obećanja pridružiti tvojim gluhim i ispraznim bogovima, načinjenima ljudskim rukama. Nije naime svojstveno čovjeku koji ima razuma štovati drvo i kamenje ili radi zlata i srebra ostaviti Boga nebeskoga. Ja se pak klanjam Bogu Ocu, i Sinu, i Duhu Svetomu, te časnomu drvu svetoga i životvornoga križa.”

29 Dok je sveti mučenik to govorio jasnim i podignutim glasom, bljesnu s neba sjaj pred očima najbezbožnijega suca i vojnika koji su ga okruživali, a svečevo lice zablista ništa manje nego podnevno sunce. No oni, premda prestrašeni tim čudom, ipak nisu prestajali jedni drugima govoriti da je vojskovođa mučenik zaslužio smrt. Jedan od njih, imenom Arhelaj, pozdravivši poglavara Flavijana, ponudi se da svojim mačem odrubi glavu Efiziju. Čuvši njihove presude o svojem pogubljenju i pazeći na spomenute događaje, on pritrča k onome vojniku i, pripravivši vrat, potaknu ga da udari. Ali dok je ovaj podizao ruku da udari, mač mu tako ispade da ga više nije mogao podići. Vidjevši i promislivši to, sudac i prisutni zapovjede da se nepobjedivomu borcu stave lanci oko vrata i da ga se vrati u zatvor pod stražu, dok, kako sami kažu, ne istraže što će s njim učiniti. Efizije je radostan krenuo u tamnicu, koliko god bio pritisnut težinom lanaca. Čim je ušao u nju, kleknuvši na zemlju poče se moliti ovako: „Gospodine Isuse Kriste, Sine Boga živoga, koji si prosvijetlio cijeli svijet i svojim ga križem oslobodio od đavlove vlasti, ne ostavi me do kraja. Sada ti pak, Gospodine, zahvaljujem što si me stvorio i mene grešnika obratio k sebi: ti naime primaš sve grešnike koji se tebi vraćaju, a one koji lutaju s puta istine prosvjetljuješ i uslišavaš. Sada, Gospodine, usliši mene, svojega slugu, i dovedi do dobra moju želju, da zavrijedim ući u tvoje kraljevstvo.” Dok se tako molio, odgovoreno mu je ovim glasom s neba: „Mir tebi, Efizije, predragi moj slugo: znaj da sam ja s tobom i neću te ostaviti, jer mnogo trpiš za mene, a još ćeš i trpjeti.”

30 Pošto je tako proteklo sljedećih osam dana, Flavijan ponovno sjedne na sudačku stolicu, zapovjedi da se mučenik ponovno dovede i potiče ga da prije nego što ga preda plamenu počasti njegove bogove. Nato mu Efizije reče da je njegovo tijelo u njegovoj vlasti te ga opominje da bez odgađanja učini s njim što god želi. „Jer ja ću”, dodaje, „kraljevati sa svojim Bogom uvijeke, a ti ćeš se, bijedniče, bez kraja mučiti s đavlom.” Vjerolomni namjesnik uzvrati da više ne može podnositi njegove isprazne i glupe riječi, jer je vračarskim vještinama učinio da mač ispadne iz vojnikove ruke, na najveće čuđenje njegovo i vojnika. No budući da svetac nije nimalo mario za prijetnje i sva suprotstavljanja muka, time sve više utvrđen u Kristu poče koriti tiranina, nazivati ga sinom đavlovim, izrugivati obećanja i muke koje mu je on predlagao te ispovijedati da mu je Otac Isus Krist, Kralj neba i zemlje i njegov svemogući Gospodin, koji će Flavijana i njegova oca đavla svezati u paklu i predati vječnom ognju. Još više raspaljen time, sudac mu se zaklinje da će postići da on sam prinese žrtve njegovim bogovima. A neustrašivi se Kristov vojnik nasmija, još žešće izgrdi tiranina, nazove ga okrutnom i divljom zvijeri te upita zašto takvo što prijeti i poput bijesna psa uzalud laje, kad se on ne boji ni njega, ni njegovih bogova, ni ognja, željeza, lanaca ili bilo kakvih drugih muka koje može nanijeti.

31 Nato pak onaj Flavijan reče: „Učinit ću da se tvoje tijelo doista stavi na oganj, da se rane nanose na rane, da se polijeva užarena smola, paklina, ulje i svaka mast, te ću naposljetku zapovjediti da se sve tvoje rane poškrope ljutim octom.” I odmah zapovjedi slugama da sveca nasilno rastegnu na podu, stavivši mu u desnicu darove koje bi prinio na žrtvu. Sluge najbrže izvršavaju sučevu zapovijed; dok muž obdaren svetom jakošću, već gotovo dva sata rastegnut na podu, odbacivši iz ruku one poganske darove, uz pomoć Duha Svetoga slavno nadvladava sve one spomenute vrste muka koje su mu nanesene. Stoga, ne zaboravivši zahvaliti Bogu, svojemu pomoćniku, poče pjevati s kraljevskim prorokom: „Gurnut, posrnuh da padnem, ali Gospodin me poduprije: moja je snaga i moja pjesma Gospodin, on mi postade spasenjem. Desnica Gospodnja učini silu: desnica Gospodnja uzvisi me.” A kad su ga ubrzo Flavijan i ostali istoga kova koji su stajali uokolo pitali što to bijednik govori, što priča i zašto jadikuje, nadoda: „Plačem zbog svojih grijeha, da možda ne bi zapriječili moju dušu, jer sam počinio mnoga zla: stoga, gledajući svoje tijelo kao blato i prah, kad bi moglo biti sto puta ubijeno za Boga, veoma bih se radovao radi spasenja svoje duše. Demoni se naime silno raduju propasti duša: njima ćeš se ti (pogledavši Flavijana) pridružiti da vječno goriš.”

32 A on zapovjedi da se svetac, svezan istim lancima, baci u tamnicu, a sutradan da mu se ponovno dovede pred sudište dok je ondje sjedio. Tada pak najprije zapovjedi da mu se ispružene ruke posve smrskaju: zatim, dok je u međuvremenu ostavljen tako rastegnut, posavjetovavši se s ostalima, pobrine se da se odmah potpali golema peć i da se mučenik odmah baci u nju. On bi doista bačen, ali zaštićen znakom svetoga i spasonosnoga križa, strpljivo i hrabro podnoseći plamenove, pjeva radostan: „Ognjem si me iskušao, Gospodine, i nije se u meni našla nepravda: kao zlato u talionici prokušao si me, Gospodine.” I moleći se dodaje: „Sada, Gospodine, ištem tvoju blagost, da ti, koji si oslobodio tri mladića iz užarene ognjene peći u Babilonu, izbaviš i mene iz sredine ove peći, kako bi ovi narodi vidjeli tvoja čudesa i slavili tvoje ime uvijeke.” I nije tako zaslužan molitelj doživio odbijanje od Krista: jer dok je on ostao neozlijeđen usred požara, plamenovi koji su suknuli iz peći u jednom su trenu spalili izvršitelje Flavijanove opačine koji su stajali uokolo.

33 Nato su od naroda koji su također prisustvovali tom prizoru jedni, zapanjeni čudom, silili Flavijana da brzo pusti Efizija, bojeći se, kako su govorili, da ako se to odmah ne učini, ubrzo i svi zajedno ne budu pogođeni jednakom sudbinom. Drugi su ispovijedali da su kršćani i javno vikali da se klanjaju svetomu Kristovu križu, odbacuju careve zapovijedi, a gnušaju se i proklinju žrtve bogovima; zatim se okrenuše Efiziju i rekoše: „S tobom smo, presveti oče Efizije, naš vojskovođo, spremni podnijeti muke i smrt za Kristovo ime.” Treći su vikali da svet i pravedan muž, navjestitelj vječnoga života i trajnoga blaženstva, ne smije takvo što podnositi: ipak iz istoga skupa nije nedostajalo ni onih koji su nasuprot tome tvrdili da carske edikte i obrede drevnih žrtava nipošto ne treba prezirati.

POGLAVLJE VIII. Dovršenje mučeništva. Čudesa.

Ne mogavši više podnositi viku svih njih, štoviše, obuzet strahom od smrti, sudac napusti sudište i pretorij, te održavši iduće noći vijećanje, ujutro se vrati onamo i naposljetku izreče smrtnu osudu nad presvetim Kristovim mučenikom, pročitanu iz otprilike ovoga kratkog zapisa: „Zapovijedamo da se Efizije buntovnik, koji ne želi vjerovati našim bogovima i iz oholosti odbacuje njihove žrtve, koji vjeru cara i cijeloga svijeta smatra ispraznom i odvraća od nje, koji nimalo ne priklanja svoje uši našim molbama, koji časti i radosti ovoga života smatra ništavnima, koji najradije podnosi pogrde, poruge, sramote, okove, tamnice i muke za onoga raspetoga Galilejca, pogubi odsijecanjem glave.” Svetogrdnom osvetom bezbožnih pogana osvećeno, nedaleko odatle na glasovitome mjestu s istočne strane, uz pjevanje himana i psalama, te pošto su Bogu iskazane hvale i zahvalnice, s poštovanjem je pohranjeno. Ondje je pak zatim sveti mučenik učinio nebrojena čudesa. Naime, prema ovom istom Markovu pripovijedanju, ondje su slijepi zadobili vid, gubavci su bili očišćeni, zlodusi istjerani iz ljudskih tijela, gluhima je vraćen sluh, a hromima hod: pa i gdje god se u bilo kojoj potrebi zazvao sam sveti Efizije, on je uvijek bio spreman i djelotvorno prisutan.

✠

Izvornik: Acta Sanctorum. Ianuarius, tomus II, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 22. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.

15. siječnja Kalendar godine