§ 1. Sv. Makarije, učenik sv. Antuna.
Bilo je više Makarija, stanovnika prostranih egipatskih pustinja. U martirologijima su najslavnija dvojica, od kojih se jedan naziva Aleksandrijski ili Gradski, a drugi Egipatski: obojica su bili učenici Velikoga Antuna, kao što ćemo iz Rufina i Sozomena reći niže 17. siječnja u prolegomenima životopisu istoga sv. Antuna; ne zato što su pod njegovom stegom najprije bili poučeni pobožnosti i monaškom životu, nego zato što su ga nekoć pohodili i od njega bili poučeni spasonosnim opomenama: po tom su se razlogu i drugi nazivali Antunovim učenicima, a doista je on, kao što ćemo ondje reći, bio zajednički učitelj monaškoga života.
2 Grci slave obojicu ovih Makarija 19. siječnja, kako je očito iz Mineja i Menologija, premda Antologij spominje samo Egipatskoga. U novijim latinskim kalendarima ovaj je upisan 15. siječnja, a onaj 2. siječnja. No nešto stariji martirologiji, kao što smo upozorili 2. siječnja, uglavnom uspostavljaju onu razliku da onoga koji se slavi 15. siječnja nazivaju učenikom sv. Antuna, a drugoga ne. Zbog toga je Rosweyde smatrao, kako smo našli zabilježeno na jednom njegovu listiću, da Egipatskoga treba staviti na 2., a Aleksandrijskoga na 15. siječnja: jer je ovaj potonji bio osobiti učenik Antunov, komu je sam Antun rekao, kako svjedoči Paladije u djelu Historia Lausiaca, pogl. 20: „Evo, Duh Sveti počinuo je na tebi, i bit ćeš mi odsad baštinik mojih kreposti.” Jer što Rufin u 2. knjizi, pogl. 28, isto tvrdi o Egipatskom, da je posjedovao kao baštinu milosti i kreposti bl. Antuna, Rosweyde u bilješkama uz 2. knjigu djela De vitis Patrum, br. 49, upozorava: „Treba vidjeti nije li Rufin pogrešno shvatio Paladija ili nekoga drugoga kojega je preveo na latinski.” Ondje također s pravom izjavljuje da je stvar o dvojici Makarija posve zamršena.
3 A iz kojega je razloga zamršena? Zato što su, dakako, kasniji pisci, a osobito sastavljači martirologija, vidjevši da sv. Atanazije u životopisu sv. Antuna spominje njegova učenika Makarija, a da kasniji pisci Paladije, Rufin i drugi koji su obišli pustinje Egipta i Libije ponajviše slave dvojicu Makarija, Aleksandrijskoga i Egipatskoga, te da su obojica razgovarala s Antunom, smatrali da je jedan ili drugi bio onaj njegov slavni učenik i nasljednik u upravi pispirenskoga samostana: jedni su mislili da je to Egipatski, a drugi Aleksandrijski, kako je već koga uvjerio vjerojatniji razlog.
4 No onaj je Makarije bio stariji od obojice. Jer Egipatski je, kao što ćemo uskoro reći, preminuo Kristove godine 391. u dobi od 90 godina, od kojih je 60 proživio u samoći: u nju se dakle povukao oko godine 341. Sv. Antun je, kao što ćemo na svojem mjestu pokazati, umro 19. godine Konstancijeve, Kristove 356. A dvojicu braće, Amatu i Makarija, petnaest je godina prije poveo sa sobom u nutarnju goru, te ih je nastanio na maloj udaljenosti jednoga od drugoga, i oni su mu služili, kako prenose sv. Atanazije u životopisu sv. Antuna i sv. Jeronim u djelu Vita S. Pauli. U isto dakle vrijeme kad je Makarije Egipatski pošao u sketsku pustinju, ili čak nešto prije, onaj je drugi Makarije bio odveden u onu nutarnju goru, već prokušan dugim iskustvom kreposti. Prije toga je, čini se, bio ekonom pispiritanskoga samostana smještenoga uz Nil, kako se zaključuje iz Paladija, pogl. 25: „Neki Kronije”, kaže, „prezbiter iz Nitrije, pripovijedao mi je: ‚Kad sam od početka bio mlađi i zbog tjeskobe duše i žalosti pobjegao iz samostana svojega arhimandrita, lutajući sam stigao do gore sv. Antuna. A blaženi je Antun boravio između Babilona i Herakleje u prostranoj pustinji koja vodi prema Crvenom moru, oko trideset milja od rijeke. Kad sam dakle došao u njegov samostan, koji je blizu rijeke, u kojem su boravili njegovi učenici Makarije i Amata, na mjestu koje se zove Pisper, koji su ga i pokopali kad je usnuo, čekao sam pet dana da se sastanem sa sv. Antunom. Govorilo se naime da dolazi u taj samostan katkad nakon deset dana, katkad nakon dvadeset, a katkad nakon pet, kako je već bilo korisno za dobrobit onih koji su dolazili u samostan.‘ I malo poslije: ‚Dogodilo se pak da je jednoga dana Veliki došao kasno navečer, kako je pripovijedao Kronije, ogrnut kožnim ogrtačem. Ušao je dakle u svoj samostan; a bio mu je ovaj običaj da oslovi Makarija i upita ga: Brate Makarije, jesu li ovamo došli neki? Makarije bi odgovarao: Jesu. A Veliki bi govorio: Jesu li Egipćani ili Jeruzalemci? Veliki mu je naime bio dao znak rekavši: Kad vidiš da su došli neki koji imaju manje posla, reci: Tu su Egipćani. A kad vidiš da su došli neki pobožniji i malo razboritiji, reci: To su Jeruzalemci. Pitao je dakle Veliki po običaju govoreći bratu Makariju: Jesu li braća Egipćani ili Jeruzalemci? Odgovara Makarije govoreći: Mješavina je.‘” A ovo što je pripovijedao Kronije dogodilo se prije godine 340. Nije dakle onaj Makarije bio Egipatski, koji je tek te ili radije sljedeće godine pošao u pustinju. Još se manje može reći da je to bio Aleksandrijski, koji je, mlađi od Egipatskoga, nipošto ne bi od Velikoga Antuna bio postavljen na tu službu, jer je bio mlađi i od samoga Kronija, od kojega je to doznao Paladije, kako se može zaključiti iz Rufina.
5 Ovi su Makariji također prebivali na mjestima veoma udaljenima jedno od drugoga: Antunov je samostan bio u Tebaidi uz rijeku Nil. A Makarije Egipatski prebivao je u Sketu, dok je Aleksandrijski prebivao u Kelijama, što su mjesta u Libiji. Stoga je čudno što 11. siječnja Usuard i drugi pišu o Aleksandrijskom: „U Tebaidi sv. Makarija opata”, osim ako su pisali o onom pispiritanskom, čije ime inače ne nalazimo u martirologijima, ali mu još više pristaje ono što se ovoga dana, 15. siječnja, nalazi u nekima. Tako stari Rimski martirologij koji je objavio Rosweyde: „Makarija opata, Antunova učenika.” Notker: „Također Makarija opata, učenika sv. Antuna.” Tiskani Beda, Usuard, Raban, Adon, Belin i veoma brojni i drevni rukopisi: „Također bl. Makarija opata, učenika sv. Antuna, veoma slavna po životu i čudesima.” Maurolico kao da njega označuje kaže: „U Egiptu u Tebaidi bl. Makarija itd.” Također Galezini: „U Tebaidi sv. Makarija opata. Ovaj učenik bl. Antuna procvjetao je slavom redovničke stege, svetosti i čudesa.” No u bilješkama daje do znanja da govori o Egipatskom.
6 Više o onom pispiritanskom ili tebanskom Makariju niže uz 3. životopis Antunov, osobito u § 3 prolegomena. U upravi antunovskoga samostana naslijedio ga je sv. Postumije, ili Pastumije, za kojega ćemo drugdje istražiti nije li to Pemen ili Pastir. Onaj koji je napisao Postumijev životopis („kako je iznio govor pripovjedača koji su poznavali tijek njegova obraćenja”, kako piše u predgovoru, možda tim riječima nagovješćujući da mu je bio suvremenik) o istom Makariju kaže: „Za kojega smo često rekli da je pokopao tijelo Učitelja kad je njegov duh bio pozvan s ovoga svijeta.” A gdje je to rekao, i to često? Taj je isti možda napisao i životopis onoga Makarija, koji nije sačuvan. Ali iz toga istoga Postumijeva životopisa ovdje ćemo donijeti smrt onoga starijega Makarija.
7 „Postao je poznat”, kaže, „sv. Makariju, naime učeniku bl. Antuna, način života Postumijev i slavno je postalo njegovo ime, te mu se svidjelo poći k njemu u pustinju. Jer isti je Makarije od slavnoga muža Antuna bio primio na upravljanje gotovo pedeset tisuća monaha. Približavao se dakle izlazak istoga Makarija s ovoga svijeta, te se istraživalo tko će nakon njegova odlaska biti postavljen na mjesto učitelja Gospodnjemu stadu. Kad je dakle sveti Makarije došao k svetomu Postumiju, ovaj ga je rado primio, osobito zato što je već od anđela bio čuo glas o njemu. Nije dakle on bio došao kao gost, nego da pomno istraži njegovu nakanu. Nadalje, Makarijevim se očima svidio Postumijev način života, te ga je počeo nagovarati da mu ne bude teško pohoditi relikvije sv. Antuna, prvaka pustinjaka. No kako se on svom snagom opirao i nipošto nije htio otići, u snu je Postumiju bez ikakva oklijevanja zapovjeđeno da pođe, pa se nije mogao protiviti božanskomu veličanstvu. Stoga s Makarijem kreće na put i uđe u mnoštvo monaške zajednice kojom je upravljao sam Makarije, za kojega smo često rekli da je pokopao tijelo Učitelja kad je njegov duh bio pozvan s ovoga svijeta. Kad je on vidio da je na kraju ovoga vremenitoga života, dozvavši k sebi sv. Postumija, ovako mu je počeo govoriti: ‚Evo, brate, vrijeme mojega razrješenja nastupa: stoga sam, čuvši dobro svjedočanstvo o tebi, kraj svoje oslabjele starosti podložio koracima da bih dopro sve do tebe. Sada si dakle dobro učinio što si došao sa mnom. Primi dakle očinskom ljubavlju stado Božje na upravljanje. Nemoj tražiti što je tebi korisno, nego što je korisno mnogima da se spase: nemoj dakle odbiti milost primanja časti, jer ćeš u pravo vrijeme primiti plaću od Gospodina.‘ Tada sv. Postumije, bacivši se pred njegove noge, reče: ‚Predragi oče, kako meni, priprostu čovjeku koji ne poznaje knjige, namećeš brigu za tako veliko mnoštvo? Providi dakle između njih zaslužna muža koji može brižljivo upravljati tolikim dušama naroda.‘ Tada Makarije reče Postumiju: ‚Isprike ne slušam niti razloge primam: jer svi će ovi ostati pod tvojom vlašću, niti ima drugoga muža tolike uzdržljivosti koji bi mogao upravljati dušama ovoga naroda i brižljivo se za njih brinuti: i da kažem sigurnije, predragi brate, tebe je Gospodin svojim izborom odredio da preuzmeš ovo mjesto službe: nipošto se dakle nećeš moći usprotiviti nebeskoj zapovijedi.‘ Nakon toga Postumije ništa nije rekao Makariju, nego dok je u sebi prebirao njegove riječi, Makarije ispusti duh: i odmah silno mnoštvo naroda žurno dotrči na sprovod. Ondje je mnoštvo pjevača različitim glasovima himana kao jednim ustima pjevalo hvale Bogu, sve dok tijelo nije bilo odneseno u grob da se pokopa: nitko ipak nije prekomjerno tugovao zbog toga što sv. Makarije tako brzo napušta samostan, jer je Gospodin svojemu stadu providio učitelja slična njemu, Postumija.”
8 Tako ondje. To što se kaže da je tako brzo napustio samostan mnogo prije drugih, dokaz je da njime nije upravljao dugo nakon smrti sv. Antuna ili sv. Sarmate, niti je doživio godinu 391., u kojoj je preminuo sv. Makarije Egipatski. Čini se da je pogreška kad se kaže da je primio na upravljanje gotovo pedeset tisuća monaha: treba čitati pet tisuća; tako naime ima naslov životopisa sv. Postumija: Vita B. Posthumii Patris quinque millium monachorum.
§ II. Sv. Makarije Egipatski.
Sada treba govoriti o sv. Makariju Egipatskom. On je bio prezbiter, što se za pispiritanskoga ne prenosi. Njegov spomendan Latini slave 15. siječnja, premda pohvala koja o njemu stoji u većini martirologija pristaje i drugomu već spomenutomu Makariju, čak i nešto prikladnije. Izričitije ga slave noviji martirologiji; Kölnski tiskan godine 1490.: „U Egiptu bl. Makarija opata, učenika bl. Antuna, veoma slavna po životu i čudesima: koji je, zadobivši božansku milost protiv zračnih duhova, u liječenju ljudi i u naviještanju budućih događaja, ispunio šezdeset godina u pustinjama, u koje je ušao kao tridesetogodišnjak. Kad ga je netko upitao kako je njegovo tijelo tako suho, odgovorio je: ‚Strah Božji isušuje i kosti.‘” Slično ima rukopisni martirologij crkve sv. Gudule u Bruxellesu i drugi.
10 Njegov grčki životopis nabavili smo iz knjižnice najkršćanskijega kralja, a naslov mu je bio ovaj: Βλος καὶ πολιτεία τοῦ ἀγιοῦ Μαχαρίου τοῦ Αλγυπτίου. Život i vladanje sv. Makarija Egipatskoga. On sadrži ono što se mjestimice nalazi o njemu u djelu Vitae Patrum, osim što jedva dotiče ono što pripovijedaju Rufin u 2. knjizi i Paladije u djelu Historia Lausiaca; to ćemo stoga dodati zasebno. Drugi latinski životopis iz rukopisnoga kodeksa bodecenskoga samostana regularnih kanonika u paderbornskoj biskupiji primili smo od našega Ivana Gamansa, ali je taj bio gotovo sastavljen iz 3., 5., 6. i 7. knjige djela De vitis Patrum samim riječima pisaca, te je ovomu Makariju pripisivao nešto što je vlastito Aleksandrijskomu.
11 Sozomen u 3. knjizi djela Historia Ecclesiastica, namjeravajući govoriti o izvrsnim monasima koji su cvjetali u četvrtom stoljeću, ovako slavi obojicu Makarija u pogl. 13: „Počet ću pak od Egipta i dvojice monaha koji su se zvali Makarije, a koji su s najvećom hvalom upravljali samostanima smještenima u pustinji Sketu i na gori koja je ondje. Jedan je od njih bio rođen na egipatskim poljima, a drugi u gradu (bio je naime rodom Aleksandrijac) i tako odgojen u građanskim ustanovama da su ga nazivali ἀστος, to jest Gradski. Obojica su pak bili presveti muževi, prožeti božanskim predznanjem i izvanrednom mudrošću, strašni zlodusima, te napokon tvorci čudesnih djela i ozdravljenja. Za Egipatskoga se pak pronosi glas da je mrtvaca dozvao u život, kako bi čovjeka koji je mislio suprotno mogao uvjeriti da će biti uskrsnuće mrtvih. Živio je oko devedeset godina, od kojih je šezdeset proveo u samoći. Čim se još kao mladić posvetio revnosti monaške i stroge stege, toliko se u njoj istaknuo da su ga monasi nazivali Παιδαριογέρων, to jest Mladić koji očituje ćud i ozbiljnost starca. Kad je pak već navršio četrdesetu godinu života, zaređen je za prezbitera.”
12 Sokrat u 4. knjizi djela Historia Ecclesiastica, pogl. 18, gotovo isto ističe o njima: „Među monasima”, kaže, „koji su živjeli u to vrijeme, bila su dvojica muževa izvanredna po pobožnosti i svetosti, koji su se zvali istim imenom (obojica su se naime zvala Makarije): od kojih je jedan bio podrijetlom iz Gornjega Egipta, a drugi iz grada Aleksandrije, obojica veoma slavna i glasovita zbog mnogih stvari, kao što su monaška stega, pobožno uređen život, izvrsna ćud i napokon čudesa koja su učinili. Egipatski je Makarije toliké oslobodio od bolesti i toliko zloduha istjerao iz ljudi koji su njima bili mučeni da djela koja je on učinio po Božjoj milosti traže zasebno djelo. Prema onima koji su dolazili na sastanak s njim bio je odmjeren strogošću pomiješanom s poštovanjem.” Slično ima Nicefor u 9. knjizi djela Historia Ecclesiastica, pogl. 14. Suda također pod natuknicom Makarije: „Dvojica su”, kaže, „bila istoga imena i opjevana zbog vježbi revnosti, života, ćudi i stege. Jedan doduše Egipatski, koji je činio čudesa i s pobožnom je opreznošću bio strog prema onima koji su ga posjećivali; drugi Aleksandrijski, po svemu sličan Egipatskomu itd.”
13 Prebivao je ponajviše u Skitiju, odnosno Sketu, ili sketskoj pustinji u Libiji, čiji smo položaj iz Rufina pokazali 2. siječnja uz životopis drugoga Makarija, pogl. 9. Jer i ovaj je, premda je ponajviše boravio u Kelijama, ipak češće svraćao k ovomu starijemu Makariju u Sket, te je i ondje imao ćeliju, kao i drugu u Nitriji. Nitrija je bila udaljena pedeset tisuća koraka od Aleksandrije, kao što ćemo reći uz životopis sv. Antuna. Od toga su mjesta deset tisuća koraka bile udaljene Kelije, nazvane po mnoštvu u pustinji raspršenih ćelija, kako svjedoči Rufin u 2. knjizi djela De vitis Patrum, pogl. 20. A Kasijan kaže: „Ćelije, ili Kelije, između Nitrije i Sketa, udaljene od samostana Nitrije pet milja, a od pustinje Sketa osamdeset milja samoće.”
14 Životni vijek sv. Makarija može se ovako utvrditi. Paladije je došao u Aleksandriju za drugoga konzulata cara Teodozija Velikoga, to jest Kristove godine 388., kako sam svjedoči u pogl. 1 djela Historia Lausiaca. Provevši tri godine u samostanima koji su oko Aleksandrije, otišao je u goru Nitriju, kako svjedoči u pogl. 7, očito godine 391. Kad je cijelu godinu boravio u gori, kako ondje piše, došao je u najdublju samoću, očito u Kelije, godine 392. A godinu dana prije negoli je on ušao u samoću, bio je usnuo Makarije Egipatski. U Kelijama je Paladije devet godina živio s Makarijem Aleksandrijskim, koji je još tri godine nakon njegova odlaska odatle bio na životu. Povukao se pak iz samoće Paladije godine 399. ili 400., jer je godine 401., već zaređen za biskupa, sudjelovao na carigradskoj sinodi, kao što će se reći uz životopis sv. Ivana Zlatoustoga.
15 Rođen je dakle Makarije Egipatski oko Kristove godine 301., za vladavine Dioklecijana i Maksimijana; u pustinju se povukao godine 341. U vrijeme cara Valenta, po zapovijedi prefekta Lucija, s Makarijem Aleksandrijskim i drugim svetim ocima bio je prognan na neki otok pogana, koje su sve priveli Kristu, kako spominju Rufin u 2. knjizi djela Historia Ecclesiastica, pogl. 4, Sokrat u 4. knjizi, pogl. 19, i Sozomen u 6. knjizi, pogl. 20.
16 Ovomu se sv. Makariju pripisuju grčke homilije koje je Jean Pic, predsjednik istražnih vijeća u Pariškom parlamentu, godine 1359. preveo na latinski. A Genadije iz Marseillea pripisuje mu samo jednu poslanicu; ovako naime piše u pogl. 10: „Makarije, onaj egipatski monah, slavan po znamenjima i krepostima, napisao je samo jednu poslanicu mlađima svojega staleža: u njoj uči da može savršeno služiti Bogu onaj tko, spoznavši stanje svojega stvorenja, prigne samoga sebe svim trudovima, te boreći se i iskušavajući Božju pomoć protiv svega što je u ovom životu ugodno, dospjevši i do naravne čistoće, zadobije uzdržljivost kao dugovani dar naravi.” Aubert Le Mire smatra da je to ona poslanica koja se u rukopisima nalazi s ovim početkom: Milites ergo Christi, a koju drugi navode kao Regula S. Macarii.
Životopis iz grčkoga rukopisa.
Odbijena kleveta. Povlačenje u pustinju.
Blaženi Makarije pripovijedao je o samome sebi govoreći: „Dok sam bio mlađi i boravio u ćeliji u Egiptu, uhvatili su me i zaredili za klerika u selu. Ja pak, ne želeći pristati, pobjegao sam na drugo mjesto: i dođe k meni neki pobožan svjetovnjak, koji je uzimao ono što bih izradio rukama i posluživao mi. Dogodilo se pak da je neka djevica u istom selu đavolskom napasti pala u blud: i kad je već bila trudna, upitali su je tko ju je učinio trudnom; a ona reče: ‚Onaj pustinjak.‘ Izišavši pak, odvukoše me u selo, objesiše mi o vratb glinene lonce i ručke posuda te me vodili po seoskim putovima udarajući me i vičući: ‚Ovaj je monah pokvario našu kćer: uklonite ga, uklonite!‘, te su me gotovo nasmrt pretukli. Naiđe pak neki od starješina i reče: ‚Dokle ćete tući ovoga monaha stranca?‘ A onaj koji mi je običavao posluživati išao je straga, obliven stidom; jer su i njega obasuli mnogim pogrdama govoreći: ‚Evo što je počinio onaj samotnjak komu si ti davao svjedočanstvo!‘ I rekoše roditelji djevojke: ‚Ne puštamo ga ako ne dade jamca za davanje uzdržavanja.‘ Kad sam dao znak onomu koji mi je posluživao, on je jamčio. Vrativši se u ćeliju, dadoh mu sve košarice koje sam imao rekavši: ‚Prodaj ih i daj hrane onoj mojoj ženi‘, a u sebi sam govorio: ‚Evo, Makarije, našao si sebi ženu, trebaš sada više raditi da je prehraniš‘, te sam radio danju i noću i slao joj. Kad je pak onoj nesretnici došlo vrijeme poroda, provela je više dana u ljutim mukama, a nikako nije mogla roditi. Dok su se prisutni čudili i pitali što je to, ona reče: ‚Znam zašto: zato što sam onomu monahu pripisala lažan zločin, dok je on bez krivnje,c a počinio ga je ovaj mladić.‘ Dotrči moj poslužitelj i kličući od radosti reče: ‚Nije mogla ona djevojka roditi dok nije priznala da si ti nedužan u zločinu za koji te lažno optužila. A evo svi stanovnici onoga sela žele doći ovamo da te sa slavom zamole za oproštenje zbog nanesene ti nepravde.‘ Čuvši to, da mi ljudi ne bi dosađivali, ustao sam i pobjegao odande u Sket. To je početak razloga zbog kojega sam došao ovamo.”
2 d Dođe jednom Makarije iz Sketa u goru Nitriju,e na prinos opata Pamba, i kažu mu starci: „Reci riječ braći, oče.” A on reče: „Ja još nisam postao monah, a vidio sam monahe. Kad sam naime jednom sjedio u svojoj ćeliji u Sketu, mučile su me moje pomisli govoreći: ‚Pođi u pustinju i promotri što ondje vidiš.‘ Ustrajao sam u toj borbi svoje duše pet godina, govoreći: ‚Da nije možda od zloduha taj poticaj?‘ No kako je ta pomisao trajala, otišao sam u pustinju i našao jezero, a usred voda otok: dolazile su pak divlje zvijeri pustinje piti iz toga jezera, i vidio sam među njima dva gola čovjeka, i zadrhtalo je moje tijelo; mislio sam naime da su duhovi. A kad su me oni ugledali prestrašena, ovako su me oslovili: ‚Ne boj se, i mi smo ljudi.‘ Rekoh im: ‚Odakle ste ili kako ste došli u ovu samoću?‘ I odgovoriše: ‚Iz samostana smo, i složili smo se međusobno te izišli ovamo, i evo prošlo je četrdeset godina: jedan je od nas Egipćanin, a drugi Libijac.‘ I upitaše i oni govoreći: ‚Kako se sada upravlja svijetom? Teče li još voda u svoje vrijeme? Obiluje li svijet još uobičajenom plodnošću?‘ Odgovorih: ‚Svakako.‘ I ja sam njih upitao na koji bih način mogao postati monah? Rekoše: ‚Ako se tko ne odrekne svega što je u svijetu, ne može postati monah.‘ Rekoh im pak: ‚Ja sam slabiji i ne mogu živjeti kao vi.‘ Odgovoriše mi oni: ‚Ako ne možeš kao mi, sjedi u ćeliji i oplakuj svoje grijehe.‘ I upitah ih: ‚Zar zimi ne osjećate hladnoću niti vam vrućina prži tijela?‘ Rekoše: ‚Bog nam je udijelio tu milost da nam ni zimi nije hladno niti nam vrućina škodi.‘ Zato sam vam rekao da još nisam postao monah, ali sam vidio monahe. Oprostite mi, braćo.” a Isto prenose Rufin u 3. knjizi djela De vitis Patrum, br. 99, i Pelagije u 5. knjizi, 13. knjižica, br. 25.b Pelagije: „Objesili su mi o vrat čađave lonce i ručke posuda i poslali me da obilazim po tom selu putem udarajući me itd.” c Rufin: „Jer me je onaj mladić, naš susjed, obeščastio.” d Ovo je izvađeno iz 6. knjige djela De vitis Patrum, u prijevodu subđakona Ivana, 3. knjižica, br. 4.e Ivan: „Na dan prinosa, u samostan opata Pamba.” Sv. Pambo slavi se 1. srpnja. Njegov životopis opisuje Paladije u 8. knjizi djela De vitis Patrum, pogl. 10.
Otkrivene napasti zloduha. Razgovor sa sv. Antunom.
Isti opat Makarije Egipatski živio je na posve pustom mjestu, i u njemu je bio jedini koji je provodio pustinjački život. Niže pak bila je druga pustinja, u kojoj je živjelo veoma mnogo braće. Promatrao je pak starac put i ugleda zloduha kako dolazi u ljudskom liku da prođe pokraj njega. Činilo se pak da je odjeven u lanenu tuniku posvuda izbušenu, a kroz rupe su visjeleb bočice. Reče mu starac:c „Veliki, kamo ideš?” „Idem”, reče, „podsjetiti braću.” Reče starac: „A čemu ti te bočice?” d „Nosim”, reče, „razne napitke braći.” A starac: „Sve te?” Odgovori: „Dakako. Ako se jedan nekome manje svidi, ponudim drugi; ako ni taj, opet drugi: barem će mu se jedan od sviju svidjeti.” Rekavši to, ode. Starac je nastavio promatrati putove dok se onaj nije vratio. I vidjevši ga, reče: „Zdravo.” A onaj odgovori: „Odakle meni zdravlje?” Reče mu starac: „Zašto?” Odgovara: „Zato što su mie svi postali tvrdi i nepopustljivi, i nitko mi ne popušta.” Doda starac: „Zar ondje nemaš nijednoga prijatelja?” „Jednoga”, odgovara, „ondje još imam brata monaha, i taj mi vjeruje, i kad me vidi, okreće se kao vjetar.” „Kako se”, upita starac, „zove taj brat?” A onaj:f „Teopempt.” Rekavši to, ode.
4 Ustavši pak, opat Makarije pođe u donju pustinju. Doznavši to, braća uzeše palmine grane i iziđoše mu u susret: uostalom svatko je pripremao ćeliju, misleći da će starac svratiti k njemu. On se pak raspita tko se na toj gori zove Teopempt. Kad ga je našao, otišao je u njegovu ćeliju, a on ga je primio s velikim znakom radosti. Kad su počeli nasamo razgovarati, reče starac: „Kako ti ide, brate?” A onaj: „Po tvojim molitvama, dobro.” A starac: „Zar te ne napadaju tvoje pomisli?” Onaj reče: „Zasad sam dobro.” Stidio se naime priznati. Tada starac reče: „Evo koliko se godina nalazim u ovoj strožoj vježbi i svi mi iskazuju čast: a meni u ovoj dobi duh bluda zadaje nevolje.” Na to će Teopempt: „Vjeruj, oče, i meni.” Starac je pak hinio da su mu i druge pomisli dosadne, dok ga nije naveo da prizna. Zatim upita na koji način posti. „Do devetoga sata”, reče. „Posti”, reče, „do večeri i vježbaj se, te uvijek razmatraj nešto iz Evanđelja ili drugih Pisama. I ako te napadne kakva pomisao, nikada ne gledaj dolje, nego uvijek gore: i brzo će ti Gospodin donijeti pomoć.” I kad je prikladnim opomenama poučio toga brata, starac se vratio u svoju pustinju. I ponovno promatrajući, ugleda istoga zloduha te mu reče: „Kamo ti opet?” „Ponovno”, reče onaj, „podsjetiti braću”, te rekavši to prođe. Kad se pak vraćao, reče mu svetac: „Kako su braća?” „Loše”, reče. A starac: „Zašto tako?” g „Surovi su”, reče, „i tvrdi svi, a što je još gore, onaj kojega sam imao za prijatelja, koji me slušao, i on je ne znam kako preobraćen, pa mi ni on sada ne posvećuje uši, nego je postao stroži od ostalih. I zakleo sam se da se više neću vraćati onamo, osim nakon nekoga vremena.” I rekavši to, ode, ostavivši starca. A svetac se vrati u svoju ćeliju.
5 h Dođe opat Makarije k opatu Antunu u goru: i kad je pokucao na vrata, iziđe k njemu i reče: „Tko si ti?” A onaj: „Ja sam Makarije”, i zatvorivši vrata uđe te ga ostavi vani. No vidjevši njegovu strpljivost, otvori mu i prijateljski ga zagrli rekavši: „Odavno sam bio obuzet željom da te vidim, slušajući što se po tebi čini”, te ga velikim gostoljubljem okrijepi; bio je naime umoran od velikoga truda. Kad je pak pala večer, opat Antun namoči sebi palmine grane, a opat Makarije mu reče: „Dopusti da i ja sebi namočim.” Onaj reče: „Namoči.” I kad je napravio velik svežanj, namoči ga. I sjedeći zajedno te razgovarajući o spasenju duša, pleli su i pletenicu. A sama se pletenica kroz prozor spuštala u špilju. Izišavši rano ujutro, bl. Antun ugleda hrpu pletenica opata Makarija i reče: „Mnoga snaga izlazi iz ovih ruku.”
6 k Reče opat Makarije braći o opustošenju Sketa: „Kad vidite ćeliju sagrađenu pokraj močvare, znajte da je blizu njegovo opustošenje: kad vidite stabla, već je pred vratima: a kad vidite dječake, uzmite svoje kožuhe i otiđite.”
7 l Reče opet, želeći utješiti braću: „Došao je jednom ovamo dječak sa svojom majkom, kojega je mučio zloduh, i reče svojoj majci: ‚Ustani, starice, pođimo odavde.‘ Ona pak odgovori: ‚Ne mogu hodati nogama.‘ Reče joj dječak: ‚Ja ću te nositi.‘ I začudio sam se bezobrazluku zloduha, na koji ih je način htio otjerati odavde.” a Isto pripovijedaju Rufin u 3. knjizi, br. 61, Pelagije u 5. knjizi, 18. knjižica, br. 9, i Pashazije u 7. knjizi, pogl. 1, br. 8.b Rufin: male posudice, Pashazije: male posude.c Pelagije: veći, Rufin i Pashazije: zlobno.d Drugi: kušanje.e Pelagije: „Zato što su se sada svi posvetili, i nitko mi ne popušta.” f Tako i Rufin, ali Pelagije ima Teoktist, a Pashazije Teopist.g Pelagije: „Zato što su posve sveti.” h Izvadak iz Pelagija, 3. knjiga, 7. knjižica, br. 9, gdje se naziva Makarije Veliki. i Ova riječ Plecta često se drugdje javlja u djelu Vitae Patrum, a izvodi se od grčkoga πελετος, pleteno ili savijeno, ponekad se čita Flexa. To su trake ispletene od palme, site, brnistre ili sličnoga materijala, od kojih se izrađuju košare, pletenke i slični predmeti. Grčki je συφες, što niže pod br. 42 Rufin prevodi kao užad. Vidi Kasijana, Collationes 18, pogl. 19, i Rosweydea, bilješka 8 uz 5. knjigu djela De vitis Patrum. k Pelagije ovo navodi u 18. knjižici, br. 11. l Ondje, br. 10.
Odgovor mrtvaca. Poniznost sv. Makarija.
Reče opat Sizoje: „Kad sam bio u Sketu s opatom Makarijem, ustali smo žeti s njimb sedam njiva. I gle, neka je udovica skupljala klasje za nama neprestano plačući. Pozva stoga starac gospodara te njive i reče mu: ‚Što je ovoj starici da neprestano plače?‘ A on reče: ‚Njezin je muž imao polog nekoga čovjeka, i iznenada je umro, a nije pokazao gdje ga je stavio: i sada onaj koji mu je povjerio taj polog želi nju i njezinu djecu uzeti sebi za robove.‘ A starac reče: ‚Reci joj da dođe k nama, gdje se odmaramoc od žege.‘ Kad je ona došla, reče joj starac: ‚Zašto neprestano plačeš?‘ A ona reče: ‚Moj je muž umro nakon što je od nekoga primio polog, a umirući nije pokazao gdje ga je smjestio.‘ I reče joj starac: ‚Hajde, pokaži mi gdje si ga pokopala.‘ Uzevši sa sobom braću, pođe s njom. Kad su došli na to mjesto, reče joj starac: ‚Vrati se odavde svojoj kući.‘ Kad su izmolili molitve, sveti starac zazove mrtvaca govoreći: ‚Gdje si stavio tuđi polog?‘ A on odgovarajući reče: ‚U mojoj je kući sakriven pod nogom krevetića.‘ I reče mu starac: ‚Spavaj ponovno sve do dana uskrsnuća.‘ Vidjevši to, braća od straha padoše pred njegove noge. A starac im reče: ‚Nije se to dogodilo zbog mene, jer ja sam ništa; nego je zbog one udovice i njezine siročadi Bog učinio ovu stvar. Ovo je naime veliko, jer Bog želi da duša bude bez grijeha, i ako što zatraži, prima.‘ Došavši pak, javi onoj udovici gdje se nalazi taj polog.”
Ona ga pak uze i vrati njegovu gospodaru te oslobodi svoje sinove. A oni koji su to čuli proslaviše Boga.
9 Reče opat Petar o sv. Makariju da je, kad je jednom došao k nekom pustinjaku i zatekao ga bolesna, upitao što bi želio jesti, jer u njegovoj ćeliji nije bilo ničega. Kad je rekao da želi kolačiće, velikodušni muž odmah otrči u Aleksandriju i donese ih bolesniku. Niti se to čudo ikomu razglasilo.
10 Reče opet: Kad je u jednostavnosti upravljao svom braćom, rekoše mu neki: „Zašto se tako držiš?” A on reče: „Dvanaest sam godina služio svojemu Gospodinu moleći da mi udijeli milost; a svi me nagovarate da je sada napustim.”
11 d Govorili su o opatu Makariju da je, ako bi se slučajno našao slobodan s braćom, postavio sebi pravilo da, kad se nađe vino, pije zbog same braće: ali za jednu čašu vina cijeli dan ne bi pio ni vode. Braća su mu dakle, želeći ga okrijepiti, davala vino: starac ga je s radošću primao, da bi poslije samoga sebe mučio. Vidjevši to, njegov učenik reče braći: „Gospodina radi, nemojte mu davati; inače u ćeliji samoga sebe mrtvi.” Doznavši to, braća mu otada više nisu davala vina.
12 e Vraćajući se jednom opat Makarije iz močvare u svoju ćeliju, nosio je palmine grane. I gle, susretne ga na putu đavao sa srpom: i kad ga je htio udariti, nije mogao, te mu reče: „Veliku silu trpim od tebe, Makarije, jer protiv tebe ništa ne mogu. Evo naime, sve što ti činiš, činim i ja. Ti postiš, a jaf; ti bdiješ, a ja uopće ne spavam. Samo je jedno u čemu me nadmašuješ.” I reče mu opat Makarije: „Što je to?” Odgovori đavao: „Tvoja poniznost: i zato protiv tebe ništa ne mogug.”
13 h Upitaše neki od otaca opata Makarija Egipatskoga govoreći: „Kako to da je tvoje tijelo uvijek suho, bilo da jedeš, bilo da postiš?” I reče im starac: „Drvo koje prevrće goruće granje uvijek biva izjedeno od vatre. Tako, ako čovjek očisti svoj um u strahu Božjem, sam strah Božji izjeda njegovo tijelo.”
14 i Siđe jednom opat Makarije iz Sketa u k Terenut i uđe u neko l svetište da ondje prespava. Ondje su pak od davnine bila pokopana tijela pogana, od kojih jedno uze i stavi pod glavu kao m jastuk od trske. Zlodusi dakle, vidjevši njegovu smjelost, razljutiše se te ga, želeći prestrašiti, počeše dozivati kao neku ženu govoreći: „Hej, n ženo, dođi s nama u kupalište!” A drugi zloduh ispod njega kao iz mrtvih odgovori: „Imam nekoga stranca na sebi i ne mogu doći.” Starac se pak nije uplašio, nego je s pouzdanjem udarao to tijelo govoreći: „Ustani, pođi u tamu, ako možeš.” Kad su to čuli zlodusi, povikaše jakim glasom govoreći: „Pobijedio si nas”, te posramljeni pobjegoše.
15 o Govorili su o onom većem opatu Makariju da je, uspinjući se iz Sketa i noseći košare, umoran sjeo i pomolio se govoreći: „O Bože, ti vidiš da ne mogu dalje.” I iznenada se našao p kod rijeke q.
16 r Imao je netko u Egiptu uzeta sina, te ga donese do ćelije opata Makarija: i ostavivši ga kod vrata uplakana, udalji se podalje. Pogledavši dakle starac, ugleda dječaka i reče mu: „Tko te ovamo donio?” A on reče: „Moj me otac ostavio ovdje i otišao.” Reče mu starac: „Ustani i stigni ga.” I odmah ozdravivši, ustade i sustiže svojega oca, te tako ođoše u svoju kuću.
a Isto se nalazi u 6. knjizi djela De vitis Patrum, u Ivanovu prijevodu, 2. knjižica, br. 8.
b Grčki je ἰπεκ ἐσγαμαζα. Bodecenski rukopis ima: sedam braće.
c Ivan: po žegi.
d Rufin, 3. knjiga, br. 53; Pelagije, 4. knjižica, br. 26.
e Rufin, br. 124; Pelagije, 15. knjižica, br. 26; Pashazije, 7. knjiga, pogl. 13, br. 6.
f Drugi dodaju: „Ja se nikada ne krijepim nikakvom hranom.” g Dodaju Rufin i Pashazije: „Dok je neprijatelj to govorio, a bl. Makarije pružao svoje ruke na molitvu, nečisti duh iščeznu u zraku.” h Pelagije, 3. knjižica, br. 8. i Isti, 7. knjižica, br. 10. k Terenut, Terenutum, Terenutis, obližnje mjesto, kamo su iz Sketa lako odlazili, kako je očito iz Rufina, br. 199, Pelagija, 15. knjižica, br. 11, itd.
l Pelagije prevodi: grobnica. Grčki je ἄεγρειμον. m Tako Pelagije. Grčki je ἔμβρειμον, o kojoj smo riječi drugdje govorili. n Grčki ἰ δεινα, to jest neka takva. Pelagije prevodi: „Ona nona.” o Rufin, 3. knjiga, br. 213, i Ivan, 6. knjiga, 2. knjižica, br. 6. p Ivan: nad rijekom. q Dodaje Rufin: „Od koje je još bio udaljen mnogim razmacima.” r Isto prenosi Ivan, 6. knjiga, 2. knjižica, br. 6. A Rufin, 3. knjiga, br. 122, pripovijeda da je uzetoga ozdravio bl. opat Besarion; ondje je Rosweyde na rubu zabilježio: „Besarion ne znajući ozdravlja uzetoga.” O sv. Besarionu govorit ćemo 17. lipnja.
Razne pouke. Blagost.
a Opat Makarije Veliki reče braći u Sketub nakon što je otpustio zbor: „Bježite, braćo.” I reče mu neki od starješina: „Oče, kamo ćemo pobjeći dalje od ove samoće?” A on, stavivši prst na usta, reče: „Od ovoga bježite”, te uđe u svoju ćeliju, zatvori vrata i sjede.
18 Reče isti opat Makarije: „Ako se, želeći nekoga ukoriti, uzbudiš na srdžbu, ispunjavaš vlastitu strast: jer nećeš, da bi spasio druge, upropastiti samoga sebe.”
19 c Isti opat Makarije, dok je bio u Egiptu, zateče čovjeka koji je imao tovarnu životinju i krao ono što je on imao u ćeliji: i on sam, stojeći pokraj lopova kao stranac,d pomagao mu je tovariti životinju, te ga s velikim mirom isprati govoreći: „Ništa nismo donijeli na ovaj svijet, a nema sumnje da ništa ne možemo ni odnijeti. Gospodin je dao; kako je on htio, tako se i dogodilo. Blagoslovljen Bog u svemu.”
20 e Upitaše neki opata Makarija govoreći: „Kako trebamo moliti?” Reče im starac: „Nije potrebno mnogo govoriti, nego ispružiti ruke i reći: ‚Gospodine, kako hoćeš i znaš, smiluj se.‘ Ako pak prijetif borba: ‚Gospodine, smiluj se.‘ I on sam zna što nam je korisno, te nam iskazuje milosrđe.”
21 g Reče opat Makarije: „Ako ti prezir postane kao hvala, siromaštvo kao bogatstvo, a oskudica kao obilje, nećeš umrijeti. Nemoguće je naime da onaj tko ispravno vjeruje i djeluje u pobožnosti upadne u prljavštinu strasti i zablude zloduha.”
22 Govorili su da su dva brata sagriješila u Sketu, pa ih je opat Makarije Gradski isključio, te dođoše neki i rekoše to opatu Makariju Velikomu Egipatskomu: a on reče: „Nisu braća ta koja su isključena, nego je sam Makarije isključen”, jer ga je volio. Ču opat Makarije da ga je starac odijelio, te pobježe u močvaru. Iziđe stoga opat Makarije Veliki i nađe ga izbodena odh komaraca, te mu reče: „Ti si braću odijelio, i evo umalo su se vratili u selo. Ja sam tebe odijelio, a ti si poput lijepe djevice pobjegao ovamo u najdublju ložnicu. Ja sam pak dozvao braću i ispitao ih, i rekli su da se ništa od toga nije dogodilo. Pazi dakle i ti, brate, da ti se zloduh ne naruga. Ništa naime nisi vidio, nego primi pokoru za svoj grijeh.” A on reče: „Ako hoćeš, daj mi pokoru.” Vidjevši pak starac njegov mir, reče: „Idi i posti tri tjedna, jedući jedanput tjedno.” To je naime bila njegova vježba, da uvijek posti cijeli tjedan.
kažnjava previše strogoga Makarija Aleksandrijskoga:
23 Reče opat i Mojsije opatu Makariju u Sketu: „Želim mirovati, a braća mi ne dopuštaju.” I reče mu opat Makarije: „Vidim da je tvoja narav nježna i da se ne možeš odvojiti od brata. Nego ako želiš mirovati, pođi u nutarnju pustinju k stijeni, i ondje ćeš mirovati.” I tako učini, te se smiri.
24 k Pristupi opatu Makariju Egipatskomu neki brat i reče mu: „Oče, reci mi riječ po kojoj ću se spasiti.” Reče mu starac: „Pođi na groblje i grdi mrtve.” Sišavši dakle, brat ih napade pogrdama i kamenjem. I došavši k starcu, javi mu to, a on mu reče: „Ništa ti nisu rekli?” „Ništa”, reče. Tada starac reče: „Pođi sutra ponovno i hvali ih.”
OD ANONIMNOGA PISCA, IZ GRČKOGA RUKOPISA.
Ode on i poče ih umiljavati pohvalama govoreći: „Apostoli sveti i pravedni”, te vrativši se k starcu reče mu: „Hvalio sam ih.” A starac: „Ništa nisu odgovorili?” „Ništa”, reče. Reče mu starac: „Vidiš da nisu odgovorili ni kad si ih obasuo uvredama, niti su progovorili kad si ih slavio pohvalama? Tako i ti, ako se želiš spasiti, budi poput mrtvaca, niti se uzbuđuj zbog ljudske uvrede ili zbog slave, kao mrtvi, i moći ćeš se spasiti.”
23 Prolazeći opat Makarije s braćom kroz Egipat, ču dječaka kako govori svojoj majci: „Oče, neki me bogataš ljubi, a ja ga mrzim; a prosjak me mrzi, a ja ga ljubim.” I kad je to čuo opat Makarije, začudio se. Rekoše mu braća: „Kakva je to riječ, oče, da se tako čudiš?” Reče im starac: „Uistinu, naš je Gospodin bogat i ljubi nas, a mi ga ne želimo slušati; a naš neprijatelj đavao je prosjak i mrzi nas, a mi ljubimo njegovu nečistoću.”
26 Molio ga je opat l Pemen s mnogim suzama govoreći: „Reci mi riječ po kojoj ću se spasiti.” Odgovarajući, starac mu reče: „Stvar koju tražiš sada je odstupila od monaha.” Pristupi opat Makarije k opatu Antuninu, i kad je s njim razgovarao, vratiše se u Sket, te im oci dođoše u susret, i kad su progovorili, reče im starac: „Rekao sam opatu Antuninu da nemamo prinosa na ovom našem mjestu.” I počeše oci govoriti o drugim stvarima, niti su oni pitali kakav je odgovor dao, niti im je starac sam od sebe rekao. Ovo je dakle rekao jedan od otaca, da ako oci vide kako braća ne znaju tražiti ono što im je korisno, prisiljavali su same sebe započeti razgovor; ali ako ih braća nisu nagnala, nisu nastavljali govor, da ne bi govorili neupitani te se tako našla isprazna riječ.
27 Upita opat Izaija opata Makarija govoreći: „Reci mi riječ.” Reče mu starac: „Bježi od ljudi.” Reče mu opat Izaija: „Što znači bježati od ljudi?” A starac mu reče: „Sjediti u svojoj ćeliji i oplakivati svoje grijehe.”
28 Reče opat m Pafnucije, učenik opata Makarija, da je zamolio svojega oca govoreći: „Reci mi pouku.” A on reče: „Nikomu ne nanosi nepravdu, nikoga ne sudi; to čuvaj i bit ćeš spašen.”
29 Reče opat Makarije: „Nemoj spavati u ćeliji brata koji je na zlu glasu.”
30 Pristupiše jednom opatu Makariju braća u Sketu i ne nađoše u njegovoj ćeliji ništa osim ustajale vode. I rekoše mu: „Oče, dođi gore u selo i okrijepit ćemo te.” Reče im starac: „Poznajete li, braćo, pekaru onoga čovjeka u selu?” Rekoše mu: „Poznajemo.” Reče starac: „I ja je poznajem. Poznajete li i imanje onoga čovjeka koje oplakuje rijeka?” Odgovore: „Poznajemo.” Reče starac: „I ja ga poznajem. Kad dakle hoću, ne trebam vašu pomoć, nego sam sebi donesem.”
31 n Govorili su o opatu Makariju da, ako bi mu koji brat pristupio kao svetomu i veliku mužu, ništa mu nije govorio. Ako bi mu pak koji od braće rekao, kao da ga smatra ništavnim: „Oče, kad si o tjerao deve i krao salitru te je prodavao, p zar te nisu tukli čuvari?”, ako bi mu tko to rekao, s radošću mu je govorio sve što bi ga upitao.
32 q Govorili su o opatu Makariju Velikomu da je postao, kao što je pisano, neki zemaljski bog: jer kao što Bog pokriva svijet, tako je i opat Makarije pokrivao nedostatke koje je vidio, kao da ih ne čuje.
a Pelagije, 4. knjižica, br. 27 i 28.b Pelagije dodaje: „Nakon crkvenih misa.” c Rufin, 3. knjiga, br. 73; Pelagije, 3. knjiga, 16. knjižica, br. 6; Pashazije, 7. knjiga, pogl. 3, br. 1.d Drugi: „Natovario je životinju s njim.” Stari glosar: carrico, tovarim.e Rufin, 3. knjiga, br. 207; Pelagije, 3. knjiga, 12. knjižica, br. 10.f Pelagije: „Ako nastupi borba u duši.” Rufin: „Ako navali napast ili napadaj, treba reći: Bože, pomozi nam.” g Pashazije, 7. knjiga, pogl. 38, br. 2.h U životopisu sv. Makarija od 2. siječnja, pogl. 3, br. 17, drugom se prigodom navodi zašto se dragovoljno izložio komarcima, i to punih šest mjeseci, zbog komarca kojega je ubio svojom rukom.
i Sv. Mojsije pustinjak slavi se 28. kolovoza. k Ovo se mnogo opširnije prenosi u starom prijevodu Paladija u dodatku djelu Vitae Patrum, pogl. 9. l O sv. Pemenu govori Rimski martirologij 27. kolovoza. m Bilo je više Pafnucija. Nije to onaj koji se slavi 11. rujna, o kojem će se govoriti u životopisu sv. Antuna, jer je taj bio biskup prije negoli je Makarije započeo pustinjački život.
n To pripovijeda Pashazije, 7. knjiga, pogl. 12. o Pashazije: „bio si gonič deva.” p Isti: „zar te nisu tukli nadzornici?”
q U djelu Sententiae Patrum Martina iz Dume, pogl. 107.
Obraćenje, život i smrt dvojice mladića. Suze sv. Makarija.
nisu se mogli približiti. A pred jutarnje vrijeme ponovno su legli. Ja sam se pak pretvarao da se prvi budim, kao i oni također. Reče mi stariji samo ovu riječ: „Hoćeš li da izmolimo dvanaest psalama?” „Svakako”, rekoh. Pjevao je onaj mlađi pet psalama, po šest redaka, i jedan Aleluja. I pri svakom pojedinom retku izlazila je ognjena svjetiljka iz njegovih usta i uzdizala se k nebu. Slično pak, kada je onaj stariji otvarao svoja usta pjevajući, kao l ognjeno uže izlazilo je iz njegovih usta i dopiralo sve do neba. I ja sam također malo molio iz srca, te silazeći kažem: „Molite za mene.” Oni se pak m baciše pred moje noge šuteći. Spoznah dakle da je onaj stariji savršen, a mlađega da neprijatelj još uvijek napada. Unutar nekoliko dana zatim stariji je brat usnuo, a trećega dana potom i mlađi. I kada bi neki od otaca dolazili k opatu Makariju, vodio ih je u njihovu ćeliju govoreći: „Dođite, vidite mučeništvo ovih mlađih tuđinaca.”
37 n Poslaše jednom po opata Makarija u Sketu starješine gore, dozivajući ga, i govore mu: „Neka se ne umara sav narod dolazeći k tebi, ako ti sam dođeš k nama, da te vidimo prije nego što otputuješ Gospodinu.” A kad je bio na gori, sabra se k njemu sav narod: i moljahu ga starješine da održi govor braći. On pak, čuvši to, reče: „Plačimo, braćo, i neka naše oči rone suze prije nego što pođemo onamo gdje će naše suze spaliti naša tijela.” I zaplakaše svi, i padoše na svoja lica, i rekoše: „Oče, moli za nas.”
37 Drugi put o opet pristupi đavao opatu Makariju s nožem, želeći mu udariti nogu, a ne mogavši zbog njegove poniznosti, reče mu: „Što god ti imaš, i mi imamo: jedino se poniznošću razlikujete od nas i viši ste.”
38 p Reče opat Makarije: „Ako pamtimo zla koja nam ljudi čine, oduzimamo si snagu sjećanja na Boga. Ako pak pamtimo zla koja potiču đavli, q bit ćemo neranjivi r.”
39 Reče opat Pafnucije, učenik opata Makarija, da je starac rekao: „Dok sam bio dječak, s drugom sam dječacima pasao goveda, i pošli smo krasti smokve: i dok su trčali, jedna je od njih pala, a ja sam je uzeo i pojeo; i koliko god se puta toga sjetim, sjedim i plačem.” a Rufin, knj. 3, br. 195, i Ivan, knj. 6, knjiž. 3, br. 2.b Ivan, Vindemije.c Rufin, potpuno poučen.d Isti, što ćemo dakle činiti? e Na grčkom stoji: Dade im pak starac.f Dodaje Rufin: Crkve.g Isti Rufin: Ugledavši Božjega čovjeka, obojica se pokloniše do zemlje.h Na grčkom παξιμόσας, to jest dvopeke. Suda: παξαμάς δ διπυρος ἄρτος ἔοτι δε ή λεξις Ρώμαιον. Pod Rimljanima ovdje Lipsije u djelu de Militia Romana, knj. 5, dijal. 11, razumije one grčke Rimljane u Bizantskom Carstvu koji su tako govorili. Štoviše, sam se trački jezik, danas pučki kod Grka, naziva 'Ρωμαιον', kao što ćemo niže reći uz život sv. Ivana Kalibita. Paksimate, ili paksimatije, ili paksamidije opširnije tumači Rosweyde u djelu Onomasticon ad Vitas Patrum. i Na grčkom βυζάλιον. k Na grčkom ἐναλλάβους. l Na grčkom stoji χοιτον. Ivan: pobojasmo se. m Tako Ivan. Na grčkom stoji ἄβρλον μετένοισαν. n To donosi Pelagije, knj. 3, knjiž. 3, br. 9. o O ranijem pristupu đavla bilo je riječi u br. 12. p Pelagije, knj. 3, knjiž. 10, br. 34. Pashazije, knj. 7, pogl. 37, br. 4. U izrekama sv. Martina Dumijskog, br. 15. q Dumijski: bit ćemo bez uznemirenosti. r Dodaje Pashazije: Znajući da je u početku Bog stvorio dobro, a đavao je posijao zlo. Eto bezbrojnih propasti.
✠
Izvornik: Acta Sanctorum. Ianuarius, tomus II, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 22. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.