Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

✠

Acta Sanctorum · Svezak II · 15. siječnja

O sv. Izidoru monahu i prezbiteru u Aleksandriji

DE SANCTO ISIDORO MONACHO ET PRESBYTERO, ALEXANDRIÆ

Sadržaj (4)
  1. § I. Razni Izidori. Njegov rođendan za nebo.
  2. § II. Posjećuje ga Paladije.
  3. § III. Progoni ga Teofil Aleksandrijski.
  4. Iz Djela sv. Ivana Zlatoustoga.

§ I. Razni Izidori. Njegov rođendan za nebo.

Gotovo svi drevni martirologiji postavljaju ovoga dana sv. Izidora kao druga opatu Makariju, čija smo Djela već donijeli. Drevni Rimski martirologij koji je izdao Rosweyde: Opata Makarija, učenika Antunova, i Izidora. Isto tako drevni Rimski martirologij Bellinija iz Padove: U Egiptu bl. opata Makarija, učenika bl. Antuna, najslavnijega životom i čudesima. Također sv. Izidora, preslavna svetošću života, vjerom i čudesima. Slaže se suvremeni Rimski martirologij; Usuard, pučki Beda, Raban, Adon, Notker; rukopisi iz Centule, sv. Lamberta u Liègeu, sv. Marije u Utrechtu, sv. Gudule u Bruxellesu i drugi: u svima njima oni se združuju i slave gotovo istim riječima.

2 Rufin u knj. 2 Hist. Eccl., pogl. 4, ovako navodi učenike sv. Antuna: Ocima monaha, po zasluzi života i starine, smatrani su Makarije i Izidor, i drugi Makarije, te Heraklid i Pambo, učenici Antunovi, a osobito u krajevima nitrijske pustinje, muževi za koje se vjerovalo da zajedništvo života i djela nemaju s ostalim smrtnicima, nego s višnjim anđelima. I pogl. 8: Oni koje smo sami vidjeli i čijim smo rukama zavrijedili biti blagoslovljeni ovi su: Makarije iz gornje pustinje, drugi Makarije iz donje, Izidor u Sketu, Pambo u Kelijama itd., i u 2. invectiva: Da dođem do učitelja pustinje, kojima smo se i pažljivije i češće posvećivali, gdje bijahu Makarije, Antunov učenik, i drugi Makarije, i Izidor, i Pambo, svi prijatelji Božji, koji su nas poučavali ono što su sami od Boga učili. Tako Rufin. On Izidora smješta između dvojice Makarija, Egipatskoga i Aleksandrijskoga, te ga ubraja među učenike sv. Antuna, o kojima ćemo govoriti uz njegov Životopis u Proleg. § 6. Da je Izidor boravio sa sv. Antunom, svjedoči Paladije u djelu Historia Lausiaca, ili knj. 8 de Vitis PP; pogl. 3: „Blaženi dakle”, kaže, „Izidor gostoprimac, koji se bio susreo s bl. Antunom, pripovjedio mi je da je od njega čuo stvar dostojnu da se preda pismu.” I nadovezuje mučeništvo sv. Potamijene, te svoju povijest započinje njegovim životopisom, koji ćemo donijeti u sljedećem §.

3 Različit je od ovoga sv. Izidor, biskup Hermopola i ispovjedalac, kojega u životopisu sv. Paule hvali sv. Jeronim, a u životopisu Melanije Paladije, pogl. 117. Ali ga je s ovim pomiješao Lovro iz Barija, kojega smo s Rimskim martirologijem naveli 2. siječnja. Drugi je u Tebaidi bio Izidor, otac tisuću monaha, kod Rufina, knj. 2 de Vitis Patrum, pogl. 17, i Paladija, pogl. 71, kojega sv. Jeronim, kojega ćemo uskoro navesti, ubraja među origeniste. Ipak su neki noviji pisci mislili da se on štuje ovoga dana, ili su ga možda pomiješali s prezbiterom Izidorom. Maurolico: Također sv. Izidora, slavna svetošću života i znamenjima, te opata u Tebaidi, oca više od tisuću monaha. Galesini: Istoga dana sv. Izidora, također opata, preslavna vjerom i životom, kao i pobožno i božanski učinjenim djelima, pod čijom se skrbi ravnalo tisuću i više monaha. Isto pišu Felicije i pisac Njemačkoga martirologija. Zato je ovoga dana uz Martirologij Baronije zabilježio ovo: Smatraj ovoga posve različitim od onoga Izidora kojega pohvalama prati Sokrat, knj. 6, pogl. 9, Sozomen, knj. 8, pogl. 12 i 13, Rufin, knj. 2, pogl. 4, i Evagrije Pontski (kod Heriberta Rufin) u djelu Vit. Patrum: onaj je naime otpao k origenistima i pokazao se njihovim vođom, kako o njemu piše sv. Jeronim u poslanici 61 Pamahiju i Ktezifontu protiv pelagijanaca; a čini se da je ovaj živio radije drugdje negoli u Egiptu, jer je o drugom Izidoru Egipćaninu bilo govora gore 2. siječnja.

4 Ali onoga trećeg Izidora, kojega Baronije na ovom mjestu nije poznavao, poslije je prepoznao u sv. 3, pod god. Kr 340., br. 50. „Što se pak tiče”, kaže, „Atanazijeva dolaska u Rim, nalazimo da je sa sobom među ostalima doveo onoga Izidora o kojemu više piše Paladije i kojega čudesno preporučuje.” Štoviše, to što se niže kaže da je u Rimu bio poznat ženama odličnika čini se da je iz onoga što hvali sv. Jeronim u djelu Vita S. Marcellæ: „Ona je”, kaže, „najprije od aleksandrijskih svećenika i pape Atanazija, a poslije Petra, koji su izbjegavajući progon arijanskoga krivovjerja pobjegli u Rim kao u najsigurniju luku svoga zajedništva, upoznala život bl. Antuna koji je tada još živio, te stegu samostana u Tebaidi, Pahomijevih, kao i djevica i udovica.” Svakako se u martirologijima, a uskoro i u Djelima, naziva preslavnim po vjeri te poznatim sv. Antunu, ili čak njegovim učenikom. Jer da se kod Rufina u knj. 2 Hist. Eccl. govori o njemu, a ne o origenistu, uvjeravaju pridruženi drugovi, sveti i pravovjerni, a potvrđuju i mjesta iz Baronijevih Anala dopisana u bilješkama uz Martirologij u posmrtnom izdanju.

5 Ovu izreku koju je izgovorio sv. Izidor donosi Sokrat, knj. 4, pogl. 18, pošto je govorio o Pioru, učeniku sv. Antuna: „Izidor je govorio da je već prošlo četrdeset godina otkako je u duši osjetio grijeh, te da nikada nije pristao ni na požudu ni na srdžbu.” Od Izidora Sokrat prelazi na Pambona, i zato smatramo da govori o prezbiteru Izidoru. Mislili su Lovro iz Barija i Rosweyde u bilješkama uz Paladija, br. 1, da osim navedenoga Sokrata o istome govore Sozomen, knj. 6, pogl. 28, i Nicefor, knj. 11, pogl. 34, što nam nije dovoljno dokazano. Sigurnije o njemu govori sv. Jeronim u poslanici 22 Eustohiji o čuvanju djevičanstva: „Neki od braće”, kaže, „u Nitriji, radije štedljiv nego lakom, i ne znajući da je Gospodin prodan za trideset srebrnjaka, umirući je ostavio stotinu zlatnika koje je stekao tkući lan. Među monasima je održano vijećanje (jer je na istome mjestu u odijeljenim ćelijama živjelo oko pet tisuća monaha) što valja učiniti: jedni su govorili da ih treba razdijeliti siromasima, drugi da ih treba dati Crkvi, neki da ih valja poslati roditeljima. Makarije pak, Pambo i Izidor i ostali koje nazivaju ocima, dok je u njima govorio Duh Sveti, odlučiše da ih treba zakopati zajedno s njim, govoreći: ‘Novac tvoj neka bude s tobom na propast.’” Ovaj je Makarije Aleksandrijac, koji je možda pozvan iz Kelija ili je sam došao, jer je i na gori imao ćeliju, kao i sv. Izidor. Kad je Melanija iz Rima došla u Aleksandriju, bl. Izidor, prezbiter i gostoprimac, odveo ju je k opatu Pambonu u samoću, kako iz usta samoga Izidora piše Paladije, pogl. 10, a po njemu Baronije, sv. 4, pod god. Kr 388., br. 34. To također pripisuje ovome sv. Izidoru u novim navodima uz Martirologij.

§ II. Posjećuje ga Paladije.

Iz Paladijeva djela Historia Lausiaca, pogl. 1 i 2.

Kad sam dakle prvi put došao u grad Aleksandriju, a za drugoga konzulata cara Teodozija Velikoga, koji je zbog svoje prave vjere u Krista sada s anđelima, u samom sam gradu naišao na nekoga divnoga muža, u svakom pogledu urešena riječju, ćudoređem i znanjem, naime Izidora, koji je bio i prezbiter ib gostoprimac Aleksandrijske Crkve. Za njega se govorilo da je u prvoj mladosti, boraveći u samoći, izdržao borbe vježbe. Njegovu samc ćeliju i ja vidio na gori Nitriji: a zatekao sam ga kao starca od sedamdeset godina; pošto je poživio jošd petnaest godina, preminuo je u miru. Ovaj svetac sve do časa smrti nije nosio ništae laneno osim poveza za glavu, nije se služio kupelji, nije dotaknuo mesa, nikada nije ustao od stola sit do zasićenosti. Bio je pak po Božjoj milosti tijela tako dobro uravnotežena da su svi koji nisu poznavali njegov način prehrane bili uvjereni da živi raskošno i obilno. Kad bih htio pojedinačno pripovijedati njegove kreposti duše, ponestalo bi mi vremena dok bih pripovijedao. Bio je toliko blag, dobrostiv i miroljubiv da su čak if nevjernici, njegovi neprijatelji zbog prave vjere u Krista, poštovali i samu njegovu sjenu zbog izuzetne dobrote toga muža.

7 Imao je pak toliku duhovnu milost i spoznaju svetih Pisama te razumijevanje božanskih dogmi da bi i na samoj gozbi, u uobičajeni sat okrepe braće, ovoga sveca obuzeo zanos uma, te bi on sam zanijemio i zapanjio se: a kad bi ga molili da ispripovijedi što se dogodilo u zanosu, govorio bi: „Umom sam otputovao ponesen nekim razmatranjem.” Znam ja da je često za stolom plakao: i kad su ga pitali za uzrok zašto je plakao, čuo sam ga kako govori: „Stid me hraniti se hranom tuđom razumu, kad sam obdaren razumom, a trebao bih boraviti u raju milina, da se nasitim hranom ambrozije, zbog one vlasti koja nam je dana od Gospodina.” On je biog u Rimu poznat cijelom Senatu i ženama odličnika, u vrijeme kad se najprije povukao s bl. biskupom Atanazijem, a zatim sah sv. biskupom Demetrijem. Premda je obilovao bogatstvom i onime što je potrebno za uporabu, nije napisao oporuku na odlasku, nije ostavio i novac niti ikakvu stvar svojim sestrama koje su bile djevice, nego ih je preporučio Kristu govoreći: „Bog koji vas je stvorio, vama će također providjeti hranu, kao i meni.” Bijaše pak k zajednica djevica, koje su bile s njegovim sestrama, od sedamdeset njih.

8 Kad sam k njemu došao kao l mladić i molio da budem primljen u monaški život, dok je moja dob još bila razuzdana te nije trebala govore, nego napore koji bi ukrotili tijelo i tvrd i opor način života koji bi obuzdao tijelo, on me, kažem, poput dobra krotitelja ždrebadi, odveo izvan grada m do onih koje se zovu pustinjačke ćelije, oko petoga miljokaza od grada. I predade me nekom n Doroteju, tebanskom vježbatelju, koji je provodio šezdesetu godinu u špilji, te mi zapovjedi da kod njega navršim tri godine radi kroćenja duševnih strasti (znao je naime da starac provodi veoma tvrd i opor život) i naloži mi da se, pošto navršim broj godina, ponovno vratim k njemu radi ostaloga duhovnog nauka. Kako pak nisam mogao kod njega navršiti broj od tri godine jer sam pao u tešku bolest, otišao sam od njega prije određenoga vremena.

a To bijaše godina Kristova 388., kada je Teodozije desete godine carovanja s Kinegijem obnašao drugi konzulat.
b U djelu Heraclidis Paradisus: primatelj i skrbnik siromašne braće.
c Tako je i Makarije Aleksandrijski imao ćeliju na gori Nitriji, premda je stanovao u Kelijama, kako navodi Paladije, pogl. 20, i 2. siječnja u njegovu Životopisu, br. 8.
d Odavde se zaključuje da je doživio otprilike 404. godinu.
e U djelu Heraclidis Paradisus: nije se služio platnom osim onim kojim je pokrivao glavu. Na grčkom stoji u mletačkom rukopisu kod Rosweydea ἔκτος φαιολου, u kraljevskom i palatinskom rukopisu, od kojih je ovaj izdao Meursius, a onaj Fronto Ducæus, ἔκτος φαιαλιου. Ono označuje povez ili pokrivalo za glavu kod Sude, Focija i Ivana Moska; za ovo se smatra da je izvedeno iz latinskoga Faciale i znači platno kojim se briše lice obliveno znojem. Tako Rosweyde u djelu Onomasticon.
f U djelu Heracl. Parad.: najtvrdokorniji neprijatelji. Stari prevoditelj: Njegovi neprijatelji i nevjerni pogani. Na grčkom: ως καλ αὐτούς τούς ἀπιστος ἔχθρους ἀττοῦ διά τὴν εἰς Χριστὸν δρθὴν αὐτοῦ πιστὴν αιδείθει, kojim se riječima označuju i pogani.
g U djelu Heracl. Parad.: Poznat Rimskom senatu i prvakinjama među ženama. Stari prevoditelj: Budući da je bio poznat Rimskom senatu i svim gospođama velikih i slavnih muževa. Na grčkom: Γυμριμος ἴν πάσση κατὰ Ρώμην συγλεψτῶν, ταίστε γυναίζι τῶν μεγιστάνων.
h Čini se da je ovaj Demetrije metropolit Pesinunta u Drugoj Galaciji, koji je za sv. Ivana Zlatoustoga s ostalih 40 biskupa sudjelovao na Carigradskom saboru, te je odande kao poslanik u Kalcedon na lažni sabor pretrpio vrlo mnogo od Teofila Aleksandrijskoga u vrijeme kad su u Carigradu boravili nitrijski monasi koje je on protjerao, o čemu u sljedećem §. Kad je Zlatousti poslan u progonstvo, isti je Demetrije otputovao u Rim i zastupao Ivanovu stvar kod pape Inocenta. Ostala Demetrijeva djela, progonstva i udarci umetnuti su u Djela sv. Zlatoustoga, a štuje li se i kojega dana, dosad nismo pronašli. i Na grčkom νόμισμα. Stari prevoditelj: novčić. U djelu Heracl. Parad.: zlatnik. k Tako su i sestre sv. Antuna i Pahomija τν παρθενῶν, u partenonu posvetile Bogu svoje djevičanstvo. l Od dvadeset godina, kako se zaključuje iz njegove poslanice prepozitu Lauzu. m Na grčkom εἰς τὰ λεγόμενα δρημετὰ, do onih koja se zovu mjesta samoće, kao kod Heraklida; skrovitija mjesta, kao kod staroga prevoditelja. Druge su ove Ćelije od onih slavnih libijskih Ćelija, ili Kelija, o kojima je bilo riječi u Prolegomenima uz životopis sv. Makarija. n Ovoga Doroteja spominju Sozomen, knj. 6, pogl. 29, i po njemu Kasiodor, hist. trip; knj. 8, pogl. 1, te Nicefor, knj. 11, pogl. 25.

§ III. Progoni ga Teofil Aleksandrijski.

Iz Djela sv. Ivana Zlatoustoga.

Mnogo se o istomu Izidoru prenosi u Djelima sv. Zlatoustoga. Gdje ga Georgije ovako opisuje: „U ono vrijeme bijaše u Aleksandriji neki muž po imenu Izidor, zaređen za prezbitera po blaženomu i uistinu velikomu Atanaziju, navršavajući osamdesetu godinu života, kojega je veoma mnogo Rimljana dobro poznavalo zbog posla i vođenja crkvenih poslova; jer je još od davnina dolazio u Rim, primatelj putnika i gostiju u Aleksandriji.” Što je Georgije preuzeo iz Paladijeva dijaloga. Pojedinosti se slažu; jer tko je prije u djelu Historia Lausiaca 388. godine Kristove imao sedamdeset godina, taj je 397. godine Kristove, ili sljedeće (jer se o tim vremenima raspravlja gore), nužno navršavao osamdesetu godinu života. Ovoga je istoga u početku silno ljubio aleksandrijski biskup Teofil, te je nakon Nektarijeve smrti nastojao predati mu carigradsku stolicu, kako poučava Sozomen u 8. knjizi, 3. i 12. poglavlju. To ovako pripovijeda Georgije Aleksandrijski u Životopisu sv. Ivana Zlatoustoga: „Teofil”, veli, „biskup Aleksandrije, uložio je mnogo truda da svojim napadima poljulja njegovu (Ivanovu) slavu”, pošto je to iznio, nastavlja: „Ovomu se pridružuje i to što je, budući da je pod svojom vlašću imao nekoga Izidora, silno nastojao postaviti ga i svojim glasom unaprijediti do biskupstva. Njega je naime Teofil veoma ljubio jer je on nekoć zbog njega preuzeo na sebe pothvat pun pogibelji. Što je to bilo, moram izložiti. Kad se car Teodozije u bitci sukobljavao i borio protiv tiranina Maksima, Teofil, šaljući po ovome Izidoru neke darove caru, predao je u Izidorove ruke dvostruka pisma, zapovjedivši da i darove i pisma prinese onomu tko bi odnio pobjedu. Dok je Izidor radio na izvršenju toga i stigao u Rim, vrebao je svaku priliku da dozna na čiju se stranu naginje pobjeda. Ali stvar nipošto nije ostala dulje skrivena. Kad je naime onaj koji je bio potajno ukrao pisma čitao ih u njegovoj nazočnosti, Izidor je zbog toga, obuzet strahom, ponovno otišao u Aleksandriju. To je bio razlog zašto je Teofil prema njemu bio skloniji naklonosti i milosti.”

10 Zbog kojega je razloga navukao na sebe Teofilovu mržnju, ovako pripovijeda Sokrat u 6. knjizi, 9. poglavlju: „Izidor”, veli, „koji je nekoć bio Teofilu najprisniji prijatelj, tada je ipak postao njegov najljući neprijatelj, i to iz ovoga razloga: Teofil, rasplamtjevši najžešćom mržnjom protiv nekoga Petra, prvoga prezbitera Aleksandrijske crkve, naumio je izbaciti ga iz Crkve: i predbacio mu je onu krivnju da je neku ženu manihejske sljedbe pripustio k svetim otajstvima prije nego što ju je odvratio od manihejske zablude. No kad je Petar dokazao da je on ženu preveo iz one sljedbe i da ju je po Teofilovu sudu primio u Crkvu, Teofil je to teško podnio, kao da ga je Petar napao klevetama. Rekao je naime da za taj čin nije uopće znao. Stoga je Petar pozvao Izidora za svjedoka da biskupu Teofilu nije bilo nepoznato ono što je učinjeno u vezi sa ženom. U isto je vrijeme Izidor boravio u glavnom gradu Rimu, poslan od Teofila rimskomu biskupu Damazu da s njim izmiri antiohijskoga biskupa Flavijana. Jer svi koji su pristajali uz Melecija bili su u neslozi s Flavijanom zbog zakletve, kako sam gore objasnio. Vrativši se dakle Izidor iz Rima i pozvan od Petra da posvjedoči, potvrdio je da je žena manihejske sljedbe po sudu biskupa Teofila primljena u Crkvu i da joj je on sam podijelio otajstva. Stoga je Teofil, rasplamtjevši od srdžbe, u svojoj bezumnosti obojicu izbacio iz Crkve.”

11 Isto pripovijedaju Sozomen, Georgije i Metafrast u Životopisu sv. Zlatoustoga. Drugi razlog mržnje dodaje se u Paladijevu dijalogu: „Poznaješ”, veli, „i sam toga muža, kad je pošao s Akacijem i donio Teofilu zajedništvo s Flavijanom, koje je dvadeset godina bilo prekinuto, zbog bl. Evagrija, koji je podnio mnoge borbe u crkvenim naporima. Ovomu je dakle Izidoru neka udovica iz redova gradskih prvaka dala tisuću zlatnika, zaklinjući ga pred časnim oltarom da kupi haljine i odjene siromašne žene u Aleksandriji, da Teofil ne zna, da ne bi, ako bi doznao, primljeno potrošio na kupnju kamenja; jer ga je obuzela neka bjesnoća gradnje, nalik na faraona, nimalo potrebna Crkvi. No to ostavljam po strani: a pazi na ono što o Izidoru više pritišće. Primljeni novac Izidor je potrošio na siromahe i udovice. Doznavši to, Teofil (jer mu ništa nije promicalo od onoga što se igdje činilo ili govorilo, budući da je imao uhode djela i postupaka, da ne kažem drukčije) poziva Izidora, pomalo uznemiren, te ga ispituje je li to tako. On, nimalo ne oklijevajući, iznosi tijek događaja. Čuvši to, on mijenja držanje, te tko se maločas činio umjerenim i blagim u ispitivanju, malo poslije sav se naduo primivši Izidorov odgovor i promijenio izgled lica.”

12 I zadržavajući se nakratko u šutnji, poput psa potajno nahuškana, nakon dva mjeseca, pošto su se okupili svećenici, u Izidorovoj nazočnosti iznosi pismeno: „Ovo sam pismo”, govoreći, „Izidore, protiv tebe primio već prije osamnaest godina. I budući da sam bio zauzet, u međuvremenu sam stvar prepustio zaboravu. Sada pak, kad sam tražio druge spise, našao sam ovo pismo o tebi koje je dugo ležalo skriveno. Što dakle odgovaraš na njega?” Ono je sadržavalo sodomski zločin. Na to je Izidor odgovorio Teofilu: „Pretpostavimo da je istina da si i primio pismo i da ti je iskliznulo iz pamćenja; zar nije trebalo pozvati onoga tko je predao tužbu?” Na to Teofil: „Ali dječak nije bio ondje, jer je plovio.”

A Izidor: „Nije bio ondje tada, kako kažeš, biskupe. Zar nije bio ondje nakon plovidbe? Nije bio ondje druge godine? Ni treće? I sada, ako je ondje, zapovjedi da čovjek istupi.” Teofil, budući da je bio pobijeđen samom očitošću istine, odgađa suđenje na drugi dan, te zamolivši nekoga mladića, mnogim ga obećanjima poučava da optuži Izidora, davši mu, kako kažu, petnaest zlatnika. On je sve to ispripovjedio majci. Majka to nimalo nije odobrila, dijelom odvraćena poštenjem suda, a dijelom strahom od zakona: i misleći da Izidor, pretrpjevši klevetu, ne bi možda prizvao vladara kao suca, pristupi, otkrije Izidoru cijeli prizor i pokaže mu i zlatnike za koje je rekla da ih je primila od Teofilove sestre kao nagradu protiv nedužnoga. Ona je kako zbog mnogih drugih stvari, tako osobito zbog ovoga platila dostojnu kaznu, umrijevši kad joj je liječnik radi liječenja pokušao zahvat željezom na dojkama. Na to je Izidor ostao kod kuće moleći Gospodina. Mladić pak, bojeći se s jedne strane zakona, a s druge strane znajući da ne treba još više razdraživati Teofila, utječe se korisnom zidu Crkve i hvata se časnih oltara.

13 Tako Teofil nijemim sudom uklanja Izidora iz Crkve, proglašavajući da je teško sagriješio i stavljajući čestitu krinku na nepravdu. Zbog toga je Izidor, bojeći se da Teofil, potaknut težim gnjevom, ne bi vrebao i na njegov život (jer je i to, kako kažu, običavao smišljati), žurnim trkom pohitao na brdo Nitriju, vraćajući se monaškomu redu u kojemu je kao mladić bio odgojen; i ondje boraveći unutar ćelije molio je, zazivajući najstrpljivijega Gospodina. U međuvremenu Teofil, svjestan koliko je nedolično postupio i sumnjičav prema neizvjesnoj pobjedi, šalje pisma susjednim biskupima, naređujući da se neki od prvaka izbace s brda, a monasi protjeraju u dublju pustinju. Nastavlja progon nanesen nitrijskim monasima jer se činilo da su naklonjeni Izidoru, a kod Teofila je jedini posrednik bila mržnja prema Izidoru. Stoga tristo njih, uzevši odmah svoje ogrtače od ovčje kože i povlačeći se u Palestinu, zauzimaju Eliju. No kako ih je Teofil progonio, prisiljeni zbog velike nevolje mijenjati mjesta iz dana u dan, napokon su stigli u kraljevski grad, u kojemu je božanskom rukom za skrb o domaćima bio zaređen biskup Ivan: i bacivši se pred njegova koljena, molili su da priskoči u pomoć dušama koje su pretrpjele klevetu i bile opustošene revnošću onih koji su običavali radije to činiti nego dobro činiti. Stao je Ivan kad je ugledao časnu sijedu kosu pedesetorice izabranih ljudi, natopljenu svetim znojem, te se ganut, po uzoru na Josipa, zbog bratske revnosti rastopio u suzama, raspitavši se od njih koji je to šumski vepar ili divlja zvijer napao ovaj najplodniji i najveseliji vinograd... Dajući im prebivališta u crkvi koja se naziva Anastazija radi odmora, sam doduše nije pribavljao potrebno za hranu, nego su ih posluživale pobožne žene, dok su i sami radom ruku djelomično nadopunjivali svoje potrebe. Među njima je bila najistaknutija sv. Olimpijada, koja se štuje 17. prosinca. Odavde je porasla Teofilova mržnja prema sv. Ivanu, kao što svjedoči sv. Izidor Peluzijski u 1. knjizi, 132. pismu Simahu pišući o sv. Zlatoustomu: „Pobožnoga muža”, veli, „i obdarenoga znanjem božanskih stvari napao je Teofil, naime mržnjom i neprijateljstvom koje je protiv njega, koji se naziva istim imenom kao ja (na grčkom Τὸν ἐμσι ἐμωνομον), našao kao neki bedem svoje pokvarenosti i bezobzirnosti.” Odavde jasno možeš pobiti Metafrasta, koji sve to pripisuje samomu sv. Izidoru Peluzijskomu: o kojemu ćemo raspravljati 4. veljače. Više će se o Izidoru i drugim monasima koje je protjerao Teofil reći uz Životopis sv. Ivana Zlatoustoga.

✠

Izvornik: Acta Sanctorum. Ianuarius, tomus II, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 22. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.

15. siječnja Kalendar godine