Pokolj nekih svjetovnjaka.
Dok smo mi još to govorili, javlja se da je netko neozlijeđen umakao iz tabora; i malo poslije dolazi k nama, još ne skinuvši tragove straha s očiju niti mogavši još obuzdati uzburkanost duha, te još uvijek dašće i uznemiren je od silna trčanja i tjeskobe duha, baš kao da su blizu i kao da će stići oni koji su progonili. Zatim upitan kako je umakao, govorio je: „Mene i tvoga sina pri večeri dok su razgovarali najavljivali su da će u svitanje žrtvovati zvijezdi, te su podigli žrtvenik i naslagali drva, a mi nismo znali zašto se to čini. Meni je pak to potajno rekao jedan od sudrugova u sužanjstvu koji je razumio njihov jezik. Ja sam pak njemu dao do znanja barbarsku namjeru i da nam, ako sebi bijegom ne pribavimo spasenje, ujutro dok smo živi neće svanuti sunce. On je pak, bojeći se da ne bude uhvaćen, ostao govoreći: Što se svidi Bogu, ma gdje bilo, nitko neće izbjeći, pa makar se sakrio u najdublja svetišta. Ja sam pak u tmini, kad sam vidio da su svi otežali od sna (jer ih je otupjelo prekomjerno pijanstvo), najprije puzeći potrbuške po tlu, da me, ako tko bdije, ne bi odao uspravni obris tijela; zatim, malo se udaljivši od tabora, trkom sam pohitao u ovome pravcu, nošen brzo krilima straha, misleći da ću ili bijegom izbjeći pokolj koji je kod njih bio određen, ili, ako budem i uhvaćen, računajući da neću pretrpjeti ništa teže od određene smrti, i inače pretpostavljajući sigurnomu zlu neizvjesnu nadu. Jer budući da, ako bih ostao, nikako ne bih mogao izbjeći pogibelj, bilo je vjerojatno da ću moći umaći ako bih svoje spasenje povjerio pomoći nogu. Čuo sam naime da su mnogi često od nogu dobili više pomoći nego od mnogobrojnih branitelja. Evo dakle, moje me nagađanje nije prevarilo, nego sam po onima kojima sam poslije Boga povjerovao sačuvan i nalazim se kod vas, kao što vidite, ne pogođen nikakvim zlom.”
30 „Pred mojim pak očima još stoji strah od okrutnosti barbara, i njihova me zločinačka djela dovode u zaprepaštenje te se ispunjam užasom zbog onoga što su oni učinili. Kad su naime zatekli u pustinji moga gospodara zajedno s pretorom koji je obavljao javnu službu i vraćao se k vama, odveli su ih k sebi sa svim njihovim imanjima; i jednoga doduše, koji se opirao, zajedno sa slugama rastrgaše na komade, a moga su poveli zajedno sa sinom (a on je, kao što znate, bio vrlo mlad) dok je išao za njim. Kad se pak sunce već približavalo obzoru zalaska, podižu šatore ondje gdje ih je zatekla večer; i pošto su od našega plijena priredili veliku gozbu, pozovu njega i sina za stol, naređujući mu da bude dobra duha i da se nimalo ne boji. Jer, govorili su, zdrav i neozlijeđen vratit ćeš se kući sa sinom, budući da su drugi dovoljni da budu otkupnina za dvije duše. I činilo se da će malo poslije ispuniti obećanje, dopuštajući da se vrate svome; a zapovijedali su da se donese voda i da se za popudbinu prinesu kruhovi, zato da bi izmišljotina izgledala vjerojatnom, kako bi nada u život zbog popudbine kod njih imala povjerenja vrijednu prijevaru i kako bi barbarsko lukavstvo i prizor izgledali kao istinska briga koja se o njima vodi. A dvoje mladića, tobože se brinući da im put bude siguran, šalju zajedno da ih otprate. Njima su potajno zapovjedili da ih, kad se malo udalje od tabora, pogube. Kad su ih dakle okružili oni koji su ih na opisani način pratili, u isti čas oni koji su se činili čuvarima, i da su drugi napali, njihovim, kako je priličilo, braniteljima, oni sami neočekivano postaju ubojice; i ubijaju doduše sina pred ocem, kako bi gledajući smrt svoga sina i kušajući vlastitu smrt udvostručili njegovu bol. Odmah zatim i njega ubijaju mnogim ranama dok je snažnim glasom oplakivao njihovu nevjernost i zasjedu. Čuo sam naime jednoga doduše kako jadno plače, a drugoga pak kako snažno viče i na svaki udarac teško jauče, i kao da dopušta naporima da izmjere rane. I on je doduše, tako prevaren lijepim obećanjima, pretrpio bijednu propast. Trebalo je naime da iz tuđih zala nasluti svoja, da se naime smrt doduše nipošto ne može izbjeći, nego da je valja radije podnosivo trpjeti kad se očekuje. Jer zlo koje dođe mimo očekivanja posve potresa kad stigne. A ono koje se očekuje, kad za njegovo iskušavanje nađe pripravnu razboritost, smatra se lakšim, kao ono o kojemu se već razmišljalo i koje je učinilo da njegov dolazak nipošto ne bude nov i stran.”
31 „Uvečer je naime za večerom, na kojoj su ga pripijajući mu pozivali čašama i blagim riječima, želeći odigrati igru sebi uobičajenu i dragu (a to što se radilo za zabavu bilo je ubojstvo čovjeka), pošalju da jednoga od sinova napije iz čaše, pošto su drugoga malo prije pogubili. A on je jedva i nevoljko primio, kao onaj kojemu je teka od straha umrla prije tijela. Ipak je primio u strahu. Pijući je naime pokazivao da to čini prisiljen nuždom, jer je snažnim zvukovima davao do znanja da to čini mimo svoje volje. Nije naime piće mirno prolazilo kroz grlo, nego se na neki način zadržavajući u obrazima, prema bradi kao prema kakvoj hrapavoj stijeni, uz najveći zvuk gutanja jedva probilo do prsnoga koša. Kad je dakle tako naposljetku na silu primio piće, pošalju onoga koji će ga ubiti. A to je bio mladić. Jer i njima povjeravaju ubojstva, potičući ih od najranije dobi na okrutnost. A onaj, zbog pijanstva zahvaćen bakhovskim bijesom, pohita na tako nečovječno djelo s velikim žarom, a koliki je užitak crpio iz čina, pokazivao je smijehom; i pristupivši onomu koji je ležao, najprije ga doduše udari u vratne kralješke, i pošto je zbog tvrdoće kostiju malo zasjekao, odmah odatle doduše podigne mač, a kroz bok onoga koji je leži probode ga. Zatim, kad je ponovno u prvom rezu kralješka sigurnije i povoljnije udario, vraća se poskakujući i u ruci mašući mačem po zraku. A dječak je od boli dugo doduše drhtao i poskakivao te se jaučući valjao u krvi. Naposljetku pak, kad se savio u klupko, nagnuo glavu prema trbuhu i privukao noge k njemu, kao onaj koji se tim okretom htio uspraviti, dokotrlja se do postavljenoga žara. Kad je pak, kako je i razumljivo, osjetio veću bol od vatre, ponovno je doduše nogama i rukama nužno, poput ribe, poskakivao, neprestano podižući dio koji se pekao. Kad pak više nije mogao sam sebi pomoći, budući da su mu snage istekle zajedno s krvlju, rastopljen na lomači izdahnu, pogođen u isti čas dvjema kaznama, naime mačem i vatrom.”
32 „Sljedećega pak dana, pošto su to učinili, idući pustinjom, ne ravnim putem, nego krivudavim, te obilazeći surova i teška mjesta, čas ovdje, čas ondje, i zaobilazeći visoke i strme gore te pješice ulazeći u neutabane, krševite i gotovo neprohodne doline, na velikoj udaljenosti ugledaju mjesto koje se pomalo zeleni; i kad su po zelenilu zaključili da je to mjesto prikladno za odmor, ili su čak pomislili da ondje žive neki monasi, usmjere svoj cilj onamo, kao da upravljaju put živine od mora prema luci. Kad su pak stigli, vide mjesto koje nipošto nije bilo lošije nego što su mislili, niti je lažna prividnost prevarila njihovu nadu. Jer u njemu je bilo i obilje vode, i prije nego što bi se kušala, radovala je vid svojom bistrinom. A prinesena ustima, pokazivala je da je radost vida mala u usporedbi s ugodom okusa; i bilo je sijena prikladnoga za hranu životinjama. Kad su dakle rasteretili deve, njih doduše slobodno puste na pašu, a sami odmah potrče k vodi, pijući je, škropeći se, perući se i ne znajući kako da se jednostavno služe onim obilnim i prekomjernim bogatstvom vode.”
Drugi monasi ubijeni.
33 „Dok su pak oko njega vodili plesove i slavili izvor hvalospjevima, ugledaju na obronku gore neki mali trag kućice, i svi u jedan dah potrče onamo, natječući se u trku tko će koga preteći, te kad su se približili, opkoliše spilju. Ona je pak na ulazu bila sagrađena od nekoliko kamenja, da, ako bi otvor bio prevelik, ne bi pružala lak ulaz zvijerima. Zatim, kad su unutra utrčali malobrojni i pojedinačno (jer nije mogla primiti mnoge), izvode čovjeka dostojnoga poštovanja po izgledu i držanju; i vodili su ga vukući ga, nimalo zbunjena, i takva koji niti je problijedio, niti je pokazao ili izrekao išta neplemenito ili tužno; i pošto su ga položili na neki kamen, ubiju ga kamenjem (jer nisu imali mačeve) zločinci, smijući se i svojim glasom pjevajući pobjedničku pjesmu.”
34 „Zatim, ponovno malo poodmakavši, uhvate drugoga mladića, blijeda, mršava i takva koji je na prvi pogled nosio očite tragove uzdržljivosti; i njega na sličan način ubiju kamenjem dok je ispuštao mnoge riječi kojima je zahvaljivao i priznavao da im je dužan što su ga, dok je još slijedio kreposti, izveli i iz života. Govorio je naime da se ne malo boji neizvjesnosti svršetka, da možda posrtaj uma ili neka vanjska nužda ne bi promijenila postojanost slobodne volje duha, nagovorena ili prisiljena da misli drukčije nego što je kod Boga sigurno i izvan svake rasprave.”
35 „Nisu bili daleko poodmakli odande, i gle, pojavljuje se neko travnato mjesto i gusto obraslo mnogim drvećem; i ponovno barbari potrče prema njemu najvećom brzinom koju su mogli. Kad su se pak približili, naiđu na neku malu kućicu u kojoj je vježbao mladić čiji je veliki i uzvišeni duh bio smatran dostojnim divljenja čak i od samih barbara. Nije naime htio pokazati im neke skrivene samostane i na taj način izbjeći smrt: to su mu naime bili obećali barbari. Nego nije poslušao ni u tome da iziđe iz kuće, ni da uopće skine tuniku: govorio je naime da je izdaja odati one koji se mogu sakriti, a da je poslušati u svemu što se prisilno nameće odlika malodušna i niska duha. Za one naime koji vježbaju kaže da je potrebno da imaju velik i uzvišen duh i da nije dopušteno popustiti ni strahu ni prijetnjama, pa makar se činilo da to nosi veliku pogibelj. Navika naime postaje put k većim stvarima; a plašljivost, koja je jednom naučila vladati, zapovijeda da se preziru čak i velika dobra, pa čak i samu pobožnost naposljetku izda, kad strah od zala nađe duh slomljen plašljivošću. Jer ako sada, kaže, lako izdam slobodnu odluku svoga duha, bojeći se da uskoro ne umrem, kako da, ako se pred mene stave kazne i zaprijeti se mukama, lako ne prebjegnem u bezbožnost, kad sam se navikao neosjetljivost na bol pretpostavljati korisnomu? Stoga, budući da vam se očito uskraćuje ono što se nadate postići, nemojte oklijevati učiniti ono što želite. Jer ni mjesta u kojima žive pobožni muževi, čak i ako ih znam, neću odati; ali ni izvan praga neću izići na vašu zapovijed, niti ću skinuti haljinu, da me tko još pri svijesti i u vlasti svoje slobodne odluke vidi gola i promatra tijelo koje do današnjega dana nije vidjelo moje oči. Nakon smrti pak neka na meni, kad ne budem osjećao, ubuduće svatko čini što hoće. Jer to je prijekor okrutnosti onih koji čine, a ne duha onoga koji trpi; iznutra ću naime umrijeti obučen, kako sam odlučio, niti ću učiniti išta protiv svoje odluke predajući samoga sebe kao roba; nego ću radije biti ubijen na ovome borilištu u kojem sam se borio, i grob će mi biti ova kućica, koja je prije primila znoj kreposti, a sada krv hrabrosti i čestitosti.”
36 Kad zločinci nisu podnijeli da on tako slobodno govori, nego su bili najžešće razdraženi njegovim plemenitim duhom, ubiju ga tolikim udarcima koliko je njegovo tijelo moglo podnijeti. Svaki je naime, želeći na samome djelu pokazati svoju srdžbu na njemu, smatrao da mačevi prijašnjih nisu dovoljni za osvetu, nego da tek kad i sam umoči svoj mač svojom rukom može utažiti svoje ogorčenje. Pošto su ga tako više mrtva nego živa ranili toga muža velika i uzvišena duha, tako su otišli, teško podnoseći u duši što im tjelešce nije bilo dovoljno za veću kaznu.
37 „Nakon njega pak susreću nas trojica koji su putovali pustinjom, a koji su malo utišali njihovu još kipuću srdžbu, kao oni koji su nadoknadili manjak njihova bijesa u onomu. Kao što se naime divlje zvijeri ili lovački psi, ako im je plijen samo pokazan pa je umakao, potiču na veću mahnitost zato što ga nisu ulovili, a kad ponovno naiđe, progone ga s većom žestinom, drugim oprezom ispravljajući prijašnje izrugivanje, tako su trčeći prema onima koji su se pojavili i dišući pokoljem zločinci, isukavši mačeve prije nego što su se približili, nastupili prema njima s tolikom okrutnošću kao da su uhvatili samoga onoga koji ih je bio razdražio.”
38 „A kad još nisu bili vratili mačeve u korice, nego su ih držali gole u ruci, uprljane vrućom i isparljivom krvlju, na onome mjestu kojim su išli vide postavljena dva samostana, ne doduše nasuprot putu, nego ukoso na drugu stranu. A razmak koji je bio između njih iznosio je trideset stadija, a između onoga mjesta na kojem smo mi bili petnaest, svaki ipak jednako udaljen od središta do crta kruga koje su na obodu. Razdijelivši se stoga, krenuše, polovica prema svakomu od njih, dok je sav plijen koji su bili sakupili ostavljen u kraju sa živinom. I onoga doduše koji je bio prema jugu kako su ubili, ili koga točno, nikako nisam doznao. A onoga pak koji je bio na sjevernoj strani, nakon što su se već sasvim približili onomu koji je od duga trčanja čuo oružje kako zvecka u tobolcima i počeo bježati, sami nategnuvši lukove probodoše mnogim strijelama. Zatim, kad su ga uhvatili onako kako je pao potrbuške, ne dopuštaju da umre samo od onih rana koje je prije primio, premda je imao toliko udaraca koliko je bilo dovoljno za to; nego, pošto su ga još na životu i na izdisaju okrenuli na leđa, odmah ga rasijecaju od prepona do prsnoga koša; a utrobu, koja je disala kroz rasjeklinu i razlijevala se po bokovima, uzburkavali su kočevima s obje strane, dok je i nju nisu raskomadali prije nego što su otišli. Nakon toga ja sam doduše pobjegao, kao što sam prije rekao, a što je bilo s tvojim sinom, ne znam. Njega sam naime ostavio živa, ali onoga koji nije nimalo položio dobru nadu u život zbog smrti o kojoj se šaputalo.”
Primjer ženske postojanosti.
Kad sam ja to čuo i imao noćno viđenje kako mi odzvanja u ušima (u snu sam naime čitao pismo koje mi je poslao netko od znanaca, a koje je, prije nego što bi se razvilo, imalo na pregibu: „Gospodaru mojemu poslije Boga i ocu, blaženi Teodul”), kako je morala tada biti potresena moja duša, o braćo, ako sam uopće još imao dušu? Srce mi se rasijecalo, utroba se kidala, snage su se rasplinjavale; znoj je kapao posvuda sa svih udova kad sam čuo da se vijest podudara sa snom, koja mi više nije činila sumnjivom ili dvojbene smrti sumnju, nego je radije bila potvrđena dvama svjedočanstvima, snom, kažem, i riječima onoga koji je bio spašen.
40 Što zatim? Kad mi je već sam glas bio ugašen, te nisam mogao ni plakati ni jadikovati, nego sam samo u njega gledao nepomičnim očima, dok me nije okrijepila neka žena od onih koje su bile ondje, kojoj je također bio ubijen sin (a to je bio onaj za kojega je prethodni govor naznačio da se istaknuo zbog velika i uzvišena duha) i učinila da se priberem od silne boli. Pošto je naime ona shvatila da joj je sin ubijen i da se hrabro borio protiv onih koji su ga ubili, samim je postupkom pokazala svoju srodnost s njim, tako da se pokazala njegovom pravom i rođenom majkom; i pošto se odmah obukla u sjajnu haljinu i sav svoj izgled promijenila na radost, ispruži ruke prema nebu i upravi Bogu Spasitelju ovakve riječi: „Tebi, Gospodine, povjerio sam sina, i on mi je sačuvan sada i u sve vijeke. Tebi sam povjerio mladića, i meni je bio sačuvan uistinu spašen i neozlijeđen. Ne gledam naime na to što je umro niti kako je završio život, nego razmatram da je umakao svakoj pogibelji grijeha. Ne na to što mu je tijelo ranjeno i što je podnio gorku smrt, nego na to što je odatle ponio čistu dušu i ni u čemu podložnu prijekoru te neokaljani duh povjerio tvojim rukama. Ja ubojstva brojim kao pobjedničke vijence, a udarce smatram da su toliko kruna. I kad bi samo tvoje tijelo primilo više udaraca, o sine, da bi ti zbog toga pripalo više nagrada! Time što sam te nosila u utrobi, uzvratio si nagradu. Time si mi uzvratio za bolove koje sam osjetila pri porodu. Time si mi dao čast zbog odgoja. Što dakle? Zar i mene nećeš primiti kao dionicu nagrada? Zajednički je naime bio trud oboma. Ti si se borio, a i ja sam ti sudionica u borbi. Ti si se borio, a ja se radujem tvojoj borbi. Ti si se odupro barbarskomu gnjevu, a ja se opirem tiraniji naravi. Ti si naime prezreo smrt, a ja prezirem utrobu. Ti si strpljivo podnio bol ubijanja, a ja, dok mi se razdire utroba, podnosim muke. Moje su muke jednake tvojima i nisu manje: ti pobjeđuješ žestinom boli, a ja nadmašujem duljinom vremena. Jer premda je tebi smrt donijela vrlo veliku bol, smrt je prošla u jednome satu. Ja pak vučem dugu bol i podnosim je umjereno, mudrujući i pouzdano znajući da ti kod Boga živiš u životu u koji ne ulazi nikakva propast; i vjerujem da će uskoro ondje biti izliječena i moja starost, kad se na bilo koji način razbije ova zemljana posuda i kad otputujem u onaj vijek koji je ondje. Blažena ja među majkama koja sam Bogu prikazala takva borca. Ponovno i ja blažena: uistinu se uzdam da ću se ubuduće dičiti, kad se ti razriješiš u Kristu i budeš zauvijek zajedno s njim i budeš dionik radosti koje nikada ne prestaju.”
41 Slušajući to, crvenio sam od stida što tako meko i tako malodušno podnosim dječakovu smrt, te da mi je snaga duha manja od snage žene; i dirala me je sramota onih koji su bili nazočni. Zatim sam se doduše divio njoj, a samomu sam sebi se rugao, kao onaj koji je riječi te izvanredne žene shvaćao kao porugu samomu sebi i njezinu umjerenost smatrao svojim ludilom. Jer dok sam mislio da se s pravom mogu potužiti Bogu zbog onoga što sam pretrpio, tada sam ispravno spoznao da sam pogriješio, jer sam iz ženskoga primjera naučio da je podnošljiv napad svakoga zla.
Šalju se poslanici kralju Saracena, a s njima i Nil.
Činilo se pak vijeću onih koji su živjeli u Faranu, pošto su čuli što je bilo javljeno, da ne pređu šutnjom ono što su se barbari usudili učiniti, nego da to dojave njihovu kralju. I k njemu doduše šalju dvojicu od onih koji se kod njih nazivaju a hemerodromima, tužeći da su prekršili sklopljene ugovore. A to su mladići, nešto stariji po dobi od golobradih mladića i kojima tek izbija prvi paperjasti brk, koji obavljaju te poslove i ne nose ništa osim lukova, strelica i kopalja te kremena koji izbacuje vatru: to im je naime na putu korisno za život, jer ono daje lov, a ovo vatru za kuhanje; drva naime i grmlja imaju svugdje u velikom obilju, jer u pustinji nitko ne siječe ono što raste.
43 Dok su pak oni prevaljivali onaj put, mi smo izišli da iznesemo tijela; i kad smo pristupili, pronašli smo one koji su bili ubijeni prije pet dana da nisu pretrpjeli ništa od onoga što bi bilo vjerojatno da će pretrpjeti mrtvac koji je umro prije mnogo dana, nisu zaudarali, nisu bili raspadnuti i nisu bili nimalo oštećeni od onih kojima je u naravi da uništavaju, to jest od ptica mesožderki ili divljih zvijeri. Da su pak bili ubijeni toliko davno, rekao jeb dječakc Magadona: tako se naime zvao senator kojega su bili ubili barbari. A bio je onaj koji je bio ubijen ud Betrambeu doduše Prokle, a Hipat onaj koji je bio ue Getu, a Izak onaj u samostanu Salaelu, a Makarije i Marko oni koji su bili ubijeni u onoj pustinji koja je izvan, a Benjamin onaj koji je izvanf Elema, a Euzebije ug Toli i Ilija uh Azi. Nadalje, od samih tih dvojice također smo pronašli jednoga koji je imao mnoge smrtonosne rane, ali je još živio i disao. Njega smo doduše, kad smo ga prenijeli, položili u ćeliju, okrenuvši se ukopu ostalih tijela. Kad smo se pak vratili k njemu, nismo ga više zatekli živa, nego smo ga našli gdje leži već mrtav kod vrča za vodu. Jer kako je posve trpio od žeđi zbog upale rana, pošto se napio, pao je ničice na koljena, i u tom je položaju duša ostavila njega mrtva. I pošto smo mu kao i ostalima obavili pogrebne obrede, izišli smo da doznamo što se javlja od poglavara barbara.
44 Kad smo pak već ulazili u Faran, bili su ondje oni koji su bili poslani, donoseći od njega pismo koje je i potvrđivalo mir i zapovijedalo da k njemu dođu oni kojima je bila nanesena nepravda, a osobito oni koji se odnose na zarobljenike još na životu. A ako bi tko htio uzeti i zadovoljštinu za one koji su bili ubijeni, govorio je da je spreman predati začetnike na kaznu. Štoviše, izjavljivao je da će vratiti sav plijen onima kojima je bio otet. Nije naime htio razvrgnuti odredbe mira, kao onaj koji je rado bio u savezu s njima, zato što je od njih svakako primao potporu: uviđao je naime da mu donosi ne malu korist to što je s njima postojala razmjena, jer su u nevoljama svoje oskudice bili očito potpomognuti njihovim obiljem. Kad su dakle pripravili darove i odredili poslanike kao za obnovu mira koji je već bio narušen, sljedećega dana šalju i njih i nas koji smo svakako dolazili u dobroj nadi.
a Kao dnevni trkači. Tako Aristotel u djelu o svijetu govoreći o perzijskim kraljevima: ἴμεροδρόμοι τε, καὶ ακοποί, καὶ ἄγγιλεροροι. Budé prevodi: trkači, uhode i glasnici. Petar Alcionije: oni koji su pješaci po danu, uhode, glasnici.
b Kod Surija: sin. Na grčkom je παίς, a niže σιέτρς, to jest sluga.
c Na grčkom je Μεγάδωνς, a na margini Μεγάδωνς, kao i niže pod br. 54. Surije i Lipomano ovdje čitaju Megadonis, a niže Megadonis.
d Kod Surija: Betrabe.
e Ovo nije Get, satrapija Filistejaca, nego neka dolina oko Sinaja.
f Kod Surija: Elam. Elim je mjesto u onome kraju nedaleko od samostana Raithua, kako ćemo reći niže.
g Na grčkom ἐν βολῖς. U životopisu sv. Ivana Klimaka po monahu Danijelu to se mjesto naziva βολῖς, a u Minejima βολῖς, i kaže se da je bilo udaljeno pet milja od bazilike samostana na gori Sinaju; ondje je Klimak živio četrdeset godina.
h Na grčkom ἐν Ασῖς.
Prebrodivši razne pogibelji, stižu kralju.
Osmoga pak dana hodajući (jer se put prelazio za dvanaest dana) a trpjeli smo od nestašice vode i pritisnula nas je velika nužda žeđi; i ubuduće se očekivala smrt koja uvijek prijeti oskudici. Govorili su pak da je izvor svakako blizu oni koji su poznavali krajeve; i to je mnoge tješilo dok su se mučili, iščekivanjem budućega dobra koje liječi sadašnje zlo. Trčali su stoga mnogi ispred mnoštva, žureći da pronađu ono što se tražilo i želeći sigurno uživati u onomu čega su trpjeli oskudicu, okrećući se jedan na drugu stranu, kako je koga vodila nada da će to postići. Zatim, promatrajući i očima, čvrstim i upornim pogledom gledali su u daljinu, istražujući svjetlošću očiju kao svjetiljkom ono što je bilo skriveno.
46 Išao sam pak i ja, polako slijedeći one koji su trčali naprijed, kako bi možda rekli drugi, koji zbog nemoći starosti ne bih mogao stići one koji su bili jači snagom; a kako ja kažem, koji ne bih htio previše neurednim korakom nanijeti štetu dostojanstvu i ozbiljnosti ćudoređa. Još sam naime bio jak snagom, jer je nužda više poticala polet duha na ono što je pritiskalo nego što je to bilo urođeno po naravi.
47 Nasuprot mome putu bio je smješten izvor, a bio je skriven u sredini nekoga brda. Ostajući dakle uvijek po strani od onih zbog kojih se s obiju strana gubila nada, nastavljao sam putem u sredini onoga što se imalo naći ovdje ili ondje, nagađajući da neću biti daleko. Kad sam se pak malo nagnuo, kad sam pristupio hrptu brda, i prvi ugledao izvor i mnoge barbare razlivene oko njega; i premda sam siq upao među okrutne neprijatelje, niti sam se zbunio zbog onoga što se dogodilo mimo očekivanja niti sam bio pogođen velikim strahom. Nego budući da sam bio između straha i radosti, zbog onoga što se zbilo tješio sam se ovakvim razmišljanjem. Ili sam naime govorio da ću kod njih naći sina i da ću spremno i radosno služiti s njim, ublažavajući tegobu ropstva radošću pogleda, ili da će nipošto biti ubijen i tako biti oslobođen teške tegobe koja me je pritiskala. Ali oni su, skočivši, potrčali k meni izmiješani; i pošto su me uhvatili, dok sam stajao kao nijem, budući da sam bio zamagljen u mislima, nečovječno su me vukli. A oni koji su bili poslani sa mnom da traže vodu, ugledavši ih a da ih oni sami još nisu posve primijetili, okrenuvši se u tišini, odmah su se potajno vratili, vukući se po zemlji potrbuške poput zmija i tako se bijegom izvukavši. Ja pak, premda su me vezali, vukli i čupali (ta što teško nisam trpio?), na njih doista nisam obraćao nikakvu pozornost niti sam primao ikakav osjet, nego sam se svim umom bavio raspitivanjem za sina i njega sam pretraživao očima, osvrćući se na sve strane, ne bih li gdje ugledao onoga za kojim sam čeznuo.
48 Dok se pak to događalo, nije prošlo mnogo vremena, i gle, iz naših su četa bili ondje ratoborni ljudi. Kad su se pojavili uzdignuti na uzvisini, unijeli su veliku pometnju među barbare. Pošto su naime vojničkim poklikom označili dolazak, nije bilo nikoga tko je ostao na mjestu; cijelo se mjesto iznenada pokazalo praznim, a malo prije je bilo puno ljudi. Žureći naime da se pobrine za spas, bježao je svatko ne mogavši ponijeti ništa sa sobom; i toliki je strah od onih koji su se pojavili nahrupio na njih iz tolike sigurnosti da se nisu nipošto ni okretali prema onima koji su progonili, bojeći se da ne budu uhvaćeni, nego su mislili da za sobom neprestano imaju one koji progone, koji drže isukane mačeve, tuku neke i mnoge uklanjaju, te su držali da je njihova pometnja dolazak protivnika, dok im dugi prostor bijega nije dopustio da odahnu, pružajući mogućnost da se osvrnu i vide one koji progone. Strah naime čini da se ono što je sadržano uvijek smatra većim i da se u viđenju zahvaća više nego što ima istine u stvari, više nego što mogu podnijeti njihove snage, jer stvar kao da povećava plašljivost. I oni su doduše tako bježali sami, ostavivši ondje svu prtljagu koju su imali. A oni koji su pristigli, pošto su od onoga što su našli imali veliku korist, ondje su proveli ostatak dana.
49 Zatim, kad smo sljedećega dana počeli hodati i prevalili put od četiri dana, stigli smo u tabor. I kad je bilo javljeno da su stigli poslanici, oni su pozvani da se sastanu s Amanom; tako je naime bilo ime kralju barbara. Kad su mu donijeli darove, dobili su blag odgovor i dobili su mjesto blizu njegova šatora te je on s njima blago i uljudno postupao, dok brižno i pomno istraživanje nije učinilo očitima sve stvari koje su se odnosile na onaj već izvršeni napad. I to su oni obavili u kratkom vremenu. a Diodor u 2. knjizi o Nabatejcima, susjedima Saracena: Nastanjuju kraj dijelom pust, dijelom oskudan vodom i u najmanjem svome dijelu plodan. Život im je dakle pljačkaški, pa napadajući susjede nadaleko i naširoko uznemiruju ih razbojništvima i u ratu se ne pokoravaju lako. U sušnom kraju naime imaju na prikladnim mjestima iskopane bunare, nepoznate strancima, koji im pružaju sigurna skrovišta u bijegu. Kad naime znaju na kojemu je mjestu skrivena voda, lako ih otvorivši uživaju u obilnu piću. A stranci koji ih progone, jer su zbog nepoznavanja tih izvora lišeni opskrbe vodom, jedni ginu zbog pomanjkanja pića, a drugi se, izmoreni mnogim nevoljama, jedva vraćaju kući itd.
Sv. Nil naposljetku nalazi sina.
Meni je pak srce snažno lupalo, i na vijest sam se napeta duha ispravljao; svaki je pak zvuk bilo čega izgledalo da mi šapće glas o onomu za kojega sam bio zabrinut; i uši su bile spremne za zvukove glasova, a duh ih je pratio kao glasnike, gledajući tko bi mi to mogao javiti ili život ili smrt sina. Kad bi pak dolazili ne baš vesela lica, nagađajući po njihovoj turobnosti da se navješćuje žalosna vijest: „Nije potrebno”, govorio sam, „da govorite. Nesreću nam naime javlja pogled, i još prije jezika viče pokret duha, izričući najprije pokretom ono što je trebalo reći govorom. Neću se dakle prevariti govorima niti ću biti zavaran riječima sastavljenima da uvjere, jer neću paziti na riječi koje se mogu sasvim oblikovati prema vjerojatnosti, kad na samome licu vidim uznemirenost duha. To je naime otvorena slika onoga, tako da izražava njegovu unutarnju naklonost, nimalo drukčije nego zrcalo. Niti može ono lice pokazati radost koje se srušilo u tuzi i puno je žalosti. Ili dakle bez pretvaranja recite istinu meni koji pitam, ili znajte da ste vi to već rekli svojim licima, kao što sam i prije rekao. Ta što koristi riječima malo utješiti onoga koji se muči, a poslije ga pogoditi većom mukom, kad se otkrije da je ono što tišti istinito?”
51 Kad su dakle prisegom često potvrdili da Teodul nije mrtav, nego da živi prodan nekome u gradu a Eluzi, savjetovali su da pođem u grad; govorili su naime da ću ondje naći sina. Ali ni tako nisu ni malo izliječili bol. Što naime tada, razmišljao sam, ako je živ, i veći je strah od smrti uklonjen, ali služi prodan i zabranjeno mu je da živi sa mnom? Ne čini naime nipošto čistu radost nužda koja sprječava težnju slobodne odluke i zadržava slobodu duha tuđom voljom. Ipak sam poslije krenuo u onaj grad koji mi je bio označen, s dvojicom vodiča puta koje su mi dali.
52 Na putu pak susretne nas neki mladić koji je išao za životinjama koje su nosile terete. On me je pak prije vidio u taboru i pomno doznao sve što se na mene odnosilo. Kad je bio u Eluzi i čuo što se govorilo o mome sinu, da je naime bio odveden u sužanjstvo od barbara, javio mu je o meni; i primivši pismo, dolazeći ga je donosio kao dobru vijest. Kad me pak ugledao izdaleka, počeo je prilaziti smješkajući se, a i ja sam, kad sam prepoznao čovjeka; čim smo pak bili blizu, on mi se doduše obrati vesela lica, i pruživši desnicu, okrenu je straga, te prislonivši dlan ruke uz rame, vrhovima prstiju izvuče pismo iz tobolca i preda mi ga, javljajući da mi je sin živ i potičući da budem dobra duha i da ne gajim nadu lišenu dobara kao da je rob. Jer onaj koji ga je kupio, reče, svećenik je Kristovih sakramenata, a i sam je sin počeo biti u svetom redu, kao onaj kojemu su povjerene prve službe. Viših: pokazao je pak ubrzo veliku nadu u budući napredak, kao onaj koji je u kratko vrijeme dao velik dokaz kreposti i dobrotom ćudoređa učinio da to svi potvrde. Ja sam pak, kao onaj koji sam bio i siromašan i bez doma, ispratio ga blagim riječima i poželio mu mnogo dobra, jer nisam imao ništa čime bih počastio čovjekovu dobru službu; a sve sam prepustio Božjoj providnosti i za neočekivanu radost zahvalio sa suzama onomu koji mi je, kako je bilo vjerojatno, počeo razrješavati golemu nesreću i vraćati prijašnje blagostanje.
53 Pošto sam pak došao u grad, najprije sam doduše potražio sveti hram, kao uzrok dobara, i iskazao mu čast koju je dolikovalo, natapajući tlo suzama i ispunjavajući kuću Božju glasovima jadikovanja; i odveden odande, došao sam u kuću u kojoj je boravio sin, dok su mnogi išli naprijed i nastojali javiti radosnu vijest o mome dolasku. Svi su naime znali iz glasa koji je prethodio da sam ja onaj o kojemu se u puku govorilo da je otac dječaka koji je kod njih bio prodan; i nije bilo nikoga tko na licu ne bi nosio znakove radosti. A svatko je, kad je vidio kao svoga onoga za kojega je svaka nada bila propala, iskačući vesela lica pokazivao da suosjeća s ganućem moga duha. Pošto smo pak pristupili vratima, kad su ga pozvali i rekli da dolazim, vode ga da pozdravi. Kad smo pak jedan drugoga ugledali, ja i on, nismo najprije počeli ni radovati se ni čuditi, nego smo obojica radije počeli jadikovati, kvaseći lica suzama i jednako tako haljine koje su pokrivale prsa. I on je doduše potrčao ne prepoznajući me sasvim, jer sam bio zapušten u kosi i odjeći, tako da me nije bilo lako prepoznati. Vjerujući pak, kako se čini, više onima koji su javili nego očima, došao je raširenih ruku kao da će me silovitim zamahom duha obgrliti. Ja sam pak, premda je oko njega bilo mnogo ljudi, njega odmah prepoznao, jer je još imao isti oblik lica koji je neprestanim razmišljanjem o njemu bio jasno utisnut u moje pamćenje; i kad nisam mogao suzdržati radost, iznenada mi je klonula tjelesna snaga; i kad sam pao, ležao sam na tlu otvorenih usta, pa su neki smatrali da sam mrtav. Od dugotrajne tuge naime, osim što sam disao i gledao, nisam se nipošto razlikovao od mrtvaca. Kad me pak uhvatio i zagrlio, onaj koji je bio klonuo jedva mi je povratio svijest i učinio da spoznam tko sam i gdje sam i koga to gledam svojim očima. Zagrlivši ga stoga zauzvrat, prihvatio sam ga istim zagrljajima, nezasitno ispunjavajući dugotrajnu čežnju. Zatim, okrenuvši se govoru, ja sam se ispričavao i htio uvjeriti da sam ja bio začetnik svih zala koja je osjetio, jer sam ga bio izveo izvan domovine i učinio da nastanjuje kraj koji se neprestano pljačka; i doista je bilo tako kako sam govorio. Kada bi naime ikada, boraveći u zemlji koja ga je rodila, osjetio da treba zbog nečega moliti, kad je sa svih strana živio u miru i nije imao nikakva takva straha od zasjeda? Zbogom neka su oni koji misle da je ono što je u sudbini neizbježno, i iz sudbine nameću nužnost onima koji trpe. a Elusa, ili, kako se ovdje kaže, Eluza, rukopis: 'Elōûz, kod Stjepana 'Elōûa, kod Ptolemeja 'Elōuz, u životopisu sv. Hilariona kod Lipomana Luza, grčki λοûz, bio je grad Izmaelaca, susjedan Palestini. Stjepan: grad Elusa sada pak (Justinijanova godina, kojega je Hermolaj sažeo iz Stjepanova djela) treće Palestine, nekoć Arabije. U Kalcedonskom saboru spominje se Areta, biskup grada Eluse u drugoj Palestini. Sv. Jeronim u životopisu sv. Hilariona piše da je sam gradić velikim dijelom polubarbarski zbog položaja mjesta, i da se ondje običavala štovati Venera zbog Lucifera, čijemu je štovanju bio odan narod Saracena.
Kako je Teodul izbjegao smrt.
Nakon toga molio sam ga da mi pripovijeda što mu se dogodilo u ono vrijeme dok je bio kod barbara. Pripovijedanje naime više nije bilo mučno jer je pogibelj već bila prošla. Jer kao što nakon bolesti zdravlje, a nakon rana ozdravljenje donosi radost i ne zadaje muku, tako i pripovijedanje o tužnim događajima nakon oslobođenja pruža najveći užitak, koliku je prije bol nanosilo samo iskustvo. A on, ispustivši iz dubine duše težak uzdah i napunivši oči suzama, reče: „Čemu koristi, oče, prisjećati se onoga što je mučno? Sjećanje naime obično čini da onomu tko je trpio ponovno prokrvare rane, premda možda godi ušima slušatelja, donoseći im inače nasladu iz tuđih nevolja. No budući da znam da nipošto nećeš prestati dok ti ne bude dopušteno doznati ono što želiš, jer čudesan ishod mojega spasenja želiš učiniti razlogom slavljenja Boga, kao što obično za sve zahvaljuješ Bogu, slušaj, ispunivši svoj duh snagom velikodušnosti, da teški i okrutni događaji onoga što se zbilo ne bi i tebe samoga jadno slomili u očinskoj nutrini te i mene naveli na žalost i suze, a naricanjem i jadikovanjem pomeli govor; jer žalost često prekida glas i ne dopušta nikomu da slobodnim jezikom pripovijeda ono što želi. A velik je dio događaja nakon bijega vam posve otvoreno ispripovjedio Magadonov sluga. Stoga bi to ponovno iznositi bilo ujedno i suvišno i mučno. Ono pak što se dogodilo nakon njegova bijega, nužno je, budući da mi ti to nalažeš, ispričati.
55 Barbarima se bilo svidjelo, kako je on rekao (a posve je istinito rekao), da nas zakolju: i sve što pripada žrtvama već je navečer bilo pripravljeno, žrtvenik, mač, ljevanica, plitica i tamjan. U rano jutro dakle smrt je bila sigurna, osim ako je Bog ne bi spriječio, kao što ju je doista i spriječio. Nakon što je pak onaj, ne zatajivši mi svoj bijeg, pobjegao, zbog duga puta i nesigurne potjere bilo je dvojbeno bih li ga mogao sustići, jer ne samo da bi vrijeme (bila je naime večer) sve do jutra bilo dovoljno odstojanje onomu tko bježi, nego je i neizvjesnost puta činila da nisam znao kojim bih ga putem mogao slijediti. Tko je naime tako izvrstan tragač i obdaren tako dobrim nagađanjem da u tolikom prostranstvu pustinje pronađe tragove puta? Ta cijela je puna kamenja i jama te ne pokazuje nikakav trag koji bi primila. Dok je tako bilo, ja sam ležao ničice, upravivši lice prema zemlji, a zbog tjeskobe nevolje uzdižući duh prema gore, te sam tako u tišini i u sebi molio Boga svega stvorenoga da me ništa od onoga što pripada ovome životu ne bi moglo odvući i privući ni na kakvu korisnu stvar zbog hitne potrebe, nego da učini da radije budem trijezan i budan, da samo Bogu upravljam um i da ovisim o nadi u njega.
56 Stoga sam govorio: O Gospodine i Bože, koji si jedini tvorac svega stvorenja, i onoga koje se vidi i onoga koje se umom spoznaje; u svojoj ruci držiš srca onih koje si stvorio i često obraćaš na milosrđe okrutnost nerazumna nasrtaja, kada pravednim i razumu sukladnim sudom zaželiš sačuvati one koji su odlukom tvoje moći predani smrti; koji stišavaš bijes divljih zvijeri koje skaču da prožderu ljudska tijela; koji si otupio silu ognja i jednim svojim migom sačuvao svoje mladiće neozlijeđenima, a njihove vlasi i boju svojom tajanstvenom i čudesnom moći učinio jačima od plamena; spasi i mene, Kralju Kriste, koji se ne oslanjam ni na kakvu nadu u pomoć, koji ću uskoro po presudi neprijatelja biti lišen života, koji sam (kako je vjerojatno) već mrtav: i ne dopusti, o Gospodine, da moja krv bude ljevanica demonima, niti da se zli duhovi naslađuju mirisom mojega mesa. Odlučili su me žrtvovati jutarnjoj zvijezdi, koja je dobila nadimak po poroku požude. Ali ne dopusti, Gospodine, da moje tijelo, koje je sve do današnjega dana sačuvano čistim, bude žrtva demona koji je dobio nadimak po neuzdržljivosti. Promijeni pak zvjersko srce doista okrutnih divljaka u blagost i krotkost, ti koji si promijenio gnjev medijskoga kralja Asuera raspaljen protiv Estere i njegov nemilosrdan duh obratio na milosrđe. Spasi dušu koja je odlučila služiti tebi. Vrati staromu ocu i svojemu sluzi sina neiskusna u zlu, koji će, što se tiče nakane, biti pobožan štovatelj Božji. Ne započinjem naime sada ovo ispovijedanje zbog straha od pogibelji, tako da bi se činilo da se obećanje daje kao uzvrat za spasenje. Slobodnim sam naime svojim razmišljanjem pretekao nuždu borbe. Pokaži da je vjera za spasenje brža od nogu i da je nada u tebe sigurnija od svakoga bijega. Izbjegao je smrt onaj koji je ujutro trebao biti žrtvovan zajedno sa mnom i bijegom si je pribavio spasenje. Ja sam pak ostao iščekujući što se tebi svidi i nalazim se u rukama neprijatelja, uzdajući se u tvoju pomoć. On je povjerovao svojim nogama, a ja tvojoj moći. Neka božansko iščekivanje za spasenje ne bude slabije od tjelesne nade. Sačuvan je onaj koji se poslužio tamom za bijeg, i neka je s pravom sačuvan. Do mene je već doprlo svjetlo dana. Ti me nadalje sačuvaj svojom mudrošću, ti koji živima daruješ svjetlo za izvršavanje tvojih zapovijedi.
57 Dok sam se tako molio s gorkim suzama, zateklo me besana svitanje. A kad sam pogledao, vidjeh kako zvijezda Danica već izlazi na obzorju. Ustavši pak s onoga mjesta na kojem sam ležao, sjedoh sklopivši ruke oko koljena, i prignuvši lice nad njih, punio sam krilo suzama: te sam ponovno srcem vapio k onomu koji me mogao izbaviti, snažnom silom duha govoreći: Proslavi na meni, Gospodine, svoje milosrđe, ti koji jedini imaš vlast nad životom i smrću, kao što si ga proslavio na svetima koji su nekoć bili dovedeni u nevolju i oslobođeni od svake tjeskobe; da bismo mi imali pouzdanje zazivati te i uzdati se da ćemo biti oslobođeni od zala u kojima se nalazimo, jer u njima imamo primjer tvoje pomoći. Ti si otkupio Izaka, koji je ležao na samome žrtveniku klanja, i glasom si zadržao oca koji je već namjeravao obojiti mač krvlju. Ti si Josipa istrgnuo iz desnice braće koja je smišljala ubojstvo: i ponovno, kad su mu bile postavljene zamke, oslobodio si ga nepravednih okova i tamnice te ga nakon duge žalosti vratio ocu kao vladara. Ti si njegova oca Jakova otkupio iz nevolja, kojemu je brat na sličan način zavidio, čuvajući ga u Mezopotamiji. Na isti si način čuvao i Mojsija, koji je bježao od egipatskoga nasilja. Ti si, podigavši proročkom molitvom dvojicu mrtvih dječaka s odra, vratio ih majkama udovicama. Ti sam, o Gospodine, u kojem nema promjene, koji si božanskom snagom učinio ova čudesa, usliši sada i mene i daruj živa ocu onoga koji je tebe, Svevišnji, smatrao svojim utočištem, i razriješi žalost koja nadilazi svaku utjehu: i daj onima koji poznaju tvoje ime da se dive sili tvoje moći, o Kralju nadasve dostojan slavljenja.
58 Dok sam ja pak bio u tim mislima, oni ustaju puni meteža, jer je vrijeme žrtve već bilo prošlo: sunce je naime već sjalo nad zemljom: a kako nisu pronašli onoga drugoga niti su znali što se s njime dogodilo, ispitivali su me. Nakon što sam pak odgovorio da ne znam jer sam bio kod njih, ušutjeli su i niti su prijetili niti su pokazali ikakve znakove srdžbe. Tada mi duh postade miran i sabran te blagoslovih Boga koji nije prezreo molitvu mene poniznoga. Potom me obuze smionost i pouzdanje, budući da mi je Bog to posve udijelio: i kad su mi zapovjedili da jedem nedopuštene stvari, usprotivio sam se; i da se zabavljam sa ženama, nisam poslušao zapovjednike, sve dok nismo došli blizu naseljene zemlje. Tada se naime nešto međusobno posavjetovavši, uvedu me u selo koje se zove Subaita, i onima koji su ondje bili dadu na znanje da me žele prodati. Kako pak nisu ništa postigli, nego su se neobavljena posla više puta vraćali jer nitko nije htio dati više od dva zlatnika, naposljetku, izvedavši me i, kako im je bio običaj, postavivši me gola pred selo, stave mi mač pod vrat govoreći da će me odmah ubiti ako me nitko ne kupi. Ja sam pak molio one koji su dolazili kupovati, pružajući ruke, da dadu koliko barbari traže i da se ne čine škrtima kada plaćaju cijenu ljudske krvi, govoreći da ću im ubrzo vratiti otkupninu i da ću onomu tko me kupi rado služiti ako bude htio, priznajući gospodarom i nakon vraćene otkupnine onoga tko je otkupio moj život. Neki se dakle sažali nada mnom dok sam vikao i plakao te me napokon jedva kupi: i od tada sam ovdje, kao što vidiš, kupljen, da mnogo toga kažem ukratko. Vidim te naime uznemirena i nedaleko od suza, kako ćeš jadikovanjem pomutiti radost. To sam dakle pretrpio, oče, i pretrpjevši bio oslobođen. A tebi sada dolikuje slaviti Boga zbog ovoga mojega neočekivanoga spasenja koje mi je darovano mimo svake nade i iščekivanja.” A naime φωσγόρος, ἀστρον Ἀφροδίτης, zvijezda Danica je Venerina zvijezda.b Lipoman ima „Gdje”, grčki ἔνθα. No Mojsije nije bio sačuvan u Mezopotamiji, nego kod midjanskih Arapa, nedaleko od Crvenoga mora. Možda je ovdje bilo napisano ἔνθες, ili je ἔνθα uzeto u istom značenju.
Nil i Teodul primaju svećeničko ređenje.
„Ali ti si”, rekoh, „o sine, podnio nebrojene pogibelji i pretrpio mnoge smrti u iščekivanju, premda si Božjom milošću izbjegao njezinu opasnost. Isto je naime doista očekivati smrt i upoznati je iskustvom, da ne kažem da je to čak i teže. Ne nanosi naime toliku bol samo pogubljenje koliko iščekivanje koje mu prethodi, koje osjećaj boli produljuje nekim dugim strahom i čini da doista traje muka koja se iščekuje. Ja sam pak u vrijeme one nevolje otvorio svoja usta Gospodinu i zavjetovao strogo služenje u uzdržljivosti i podnošenju drugih nedaća, samo ako te živa primim natrag: i čuh u snu glas koji govori: Potvrdit će Gospodin, potvrdit će riječ koja je izašla iz tvojih usta. Ne dolikuje pak, o sine, prekršiti zavjet niti iznevjeriti onoga koji je božanskim odgovorom potvrdio obećanje.”
60 „Budući da je zavjet tako dobio dobar svršetak, i ja ću, oče”, reče mladić, „s tobom spremna i radosna duha preuzeti napor i bit ću drug u obećanju, jer sam bio i dionik milosti te sam primio najveći plod dobročinstva. Ti si naime izbjegao žalost, a ja pogibelj smrti: jer je i sve to Bog učinio tebi za ljubav. Ako je naime Jefti, koji je dao zavjet za postizanje pobjede u ratu, poslužila kći vlastitom smrću i žrtvom, predajući samu sebe da bude žrtva radi očuvanja očeva ugleda, tko bih ja bio kada ne bih bio brz i pretekao te u otplati očinskoga duga? I to kada trebam Bogu vratiti dug, koji zna otplatu ponovno uzvratiti drugom milošću; te ono što se vraća kao dug ne prima kao dug, nego to prima kao zajam s kamatom i priznaje da duguje uzvrat kao nagradu za zahvalnost dužnika: onaj koji uvijek izlijeva milosti i uvijek se upisuje kao dužnik onima koji primaju dobročinstva na zajam, te njihovo vraćanje uopće smatra darežljivošću i veličanstvenošću, tako da uvijek prvi čini dobro i kao dužnik uzvraća milosti. Stoga, budući da u meni imaš spremna druga u izvršavanju, oče, započni vraćati. A Bog, koji poznaje naše snage, posve će u skladu s njima tražiti dug: niti će zahtijevati veće napore nego što snaga može podnijeti, poznajući slabost naravi.” Ja sam pak molio i ovim riječima: „O kad bi se, sine, dalo ovo privesti u djelo i pokazati na djelu, da i obećanje postigne svoj cilj, i zavjet bude djelotvoran, i nagrada poprati napore. To je naime svrha i granica svakoga djela koje biva od Boga, da se čini zapečate nagradama i da vijenci posvjedoče za borbu: budući da dostojna nagrada koja se daje obično biva dokaz da je djelo prokušano, a nagrade su pouzdano svjedočanstvo izvojevane borbe.” Ali to neka bude tako.
61 Onaj pak uistinu pobožan i bogobojazan biskup onih koji su ondje bili, nakon što se dugo brinuo za nas i nemalo nas okrijepio od prijašnje nevolje, usrdno nas je molio da ostanemo kod njega i dobrostivo obećavao da će se u svemu brinuti za nas. A da se ne bi činilo da čini nasilje jer je uzeo u obzir cijenu plaćenu za sina, niti da previše po pravu gospodara zahtijeva da ostanemo, dopustio je da učinimo što god nam se svidi po našoj vlastitoj odluci: jedino je u tome nad nama izvršio prisilu što nam je i protiv naše volje nametnuo jaram svetoga reda. Mi smo naime, razmišljajući o teretu službe, teško to podnoseći oplakivali je kao nešto što nadilazi naše snage i jedva dolikuje samim svecima, što se tiče načina življenja. Jer i njima se to činilo teškim te su pozvani priznali da je dostojanstvo veće nego što bi im dolikovalo: i opirali su se Bogu iznoseći svoju nedostojnost i odbijali ređenje izgovarajući se slabošću, premda su bili prikladniji za službu od svih koji sada žive i iz vježbanja u čestitim djelima mogli imati veće pouzdanje u Gospodina u vršenju službe. On je pak govorio da služba odgovara naporima i davao je dostojanstvo, kako je smatrao, kao nagradu za podnesene borbe.
62 Kad smo pak htjeli otići i krenuti kući, isprativši nas izdašnom popudbinom, jer je put bio dug, i pomolivši se da nas prati Božja milost koja će nam nadalje pribaviti mir, tako nas je otpustio: ne samo da se nije oholo hvastao vlašću gospodara, kao što bi možda netko drugi isticao svoje pravo nad onim koga je kupio, nego je i ono što se činilo nesrećom ublažio velikom utjehom, a svaki dojam oholosti izbjegao umjerenošću. Meni pak neka ovdje završi govor gdje je prestala pogibelj teških događaja, koja je Božjom milošću nakon mnoge nevolje pružila početak radosnijega života: neka nam svima bude dano uživati ga i sada i u budućemu vijeku, snagom i dobrotom svetoga i istobitnoga Trojstva. Amen.
✠
Izvornik: Acta Sanctorum. Ianuarius, tomus II, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 22. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.