Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost
Odaberite dan
Veljača
1234567891011121314151617181920212223242526272829
Ožujak
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Travanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Svibanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Lipanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Srpanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Kolovoz
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Rujan
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Listopad
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Studeni
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Prosinac
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Veljača
1234567891011121314151617181920212223242526272829
Ožujak
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Travanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Svibanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Lipanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Srpanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Kolovoz
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Rujan
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Listopad
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Studeni
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Prosinac
12345678910111213141516171819202122232425262728293031

✠

Acta Sanctorum · Svezak II · 14. siječnja

O svetim monasima mučenicima Teodulu prezbiteru, Pavlu, Ivanu, Proklu, Hipatiju, Izaku, Makariju, Marku, Benjaminu, Iliji i drugima, kod gore Sinaja u Arabiji

DE SANCTIS MONACHIS MARTYRIBUS THEODULO PRESBYTERO, PAULO, JOANNNE, PROCLO, HYPATIO, ISAAC, MACARIO, MARCO, BENJAM IN, ELIA ET ALIIS, JUXTA SINAM MONTEM IN ARABIA

Sadržaj (9)
  1. a POVIJEST KOJU JE NAPISAO MONAH SV. NIL. I. POGLAVLJE. Sv. Nil u Faranu oplakuje sina.
  2. Običaji Saracena.
  3. Sveti život sinajskih otaca.
  4. Pobijeni oci, samostan opljačkan.
  5. Pokolj nekih svjetovnjaka.
  6. Prebrodivši razne pogibelji, stižu kralju.
  7. Sv. Nil naposljetku nalazi sina.
  8. Kako je Teodul izbjegao smrt.
  9. Nil i Teodul primaju svećeničko ređenje.

Gore smo spomenuli trideset osam monaha koje su barbari ubili na početku četvrtoga stoljeća na gori Sinaju ili u njezinu podnožju. Istoga dana kada je bilo izvršeno njihovo pogubljenje ili se običavala slaviti svetkovina, drugi su u sljedećem stoljeću ondje bili poklani, a njih su s prijašnjima, kako rekosmo, pomiješali Rimski martirologij i drugi; u Bilješkama ih je razlučio Baronije. Galesini o kasnijima, kao što je očito iz Bilježaka, te o mučenicima iz Raitua ovako piše: U Grčkoj svetih monaha koji su, nastanjeni na gori Sinaju i u kraju Raituu, neprestano predani molitvama i vježbajući se u svakoj pobožnosti, bili ubijeni zbog vjere. Isto ima Njemački martirologij, ali 13. siječnja.

2 Njihovu je borbu opisao monah sv. Nil, promatravši je vlastitim očima. Nil je u obadvjema filozofijama imao za učitelja velikoga Krizostoma, kako svjedoči Nicefor Kalist u 14. knjizi, pogl. 53., koji u sljedećem poglavlju o njemu ovako piše: Divnomu pak Nilu domovina je bio Carigrad, kojega je zbog izvanrednoga plemstva roda bio i prefekt. Obilujući pak moći i bogatstvima, pretpostavio im je asketski život: jer je, po uzoru na božanskoga Davida, radije htio biti odbačen u Božjem domu nego boraviti u šatorima grješnika. I budući da je bio snažan silom rječitosti i čvrst snagom božanske milosti, ostavio je različite spise koji poučavaju vježbanju monaškoga života, sastavljene riječima i mislima tako da čitateljevu dušu obnavljaju nevjerojatnom milošću. Napisao je također smrt i mučeništvo božanskih Otaca na gori Sinaju s tolikom rječitošću i osjećajem da se odatle može dovoljno zaključiti kakav je muž bio po izvanrednu nauku i kreposti: ondje ukratko spominje i svoje stvari i stvari svojih sinova, izlažući bijedno kao u tragediji njihovo zarobljeništvo kada su barbari Blemijci svojim upadom počinili golem pokolj: to je djelce ostavio marljivima kao nekakvu duhovnu nasladu. Tako Nicefor. Sv. Nil se slavi 12. studenoga, kojega ćemo dana govoriti o drugim njegovim spisima, od kojih se neki nalaze u 3. svesku, 2. dijelu Bibliothecae Patrum. Gotovo isto što ovdje Nicefor imaju grčki Mineji i Antologij: Oni su, rekavši zbogom svim zemaljskim stvarima iz želje za redovničkim životom, nastanjivali samoću. S njima je boravio i bl. Nil, koji je bio prefekt grada Carigrada: on je, slavan po rječitosti i moćan milošću Duha Svetoga, izdao najplemenitije knjige koje se odnose na vježbanje redovničkoga života, te je opisao način života, zarobljeništvo i pogubljenje tih svetih Otaca. Naime, njih su ubili barbari zvani Blemijci, koji su opustošili samoću od Arabije sve do Egipta i Crvenoga mora.

3 Baronije također u Bilješkama uz Martirologij, kad govori o mučenicima iz Raitua, miješa Blemijce i Saracene: Bili su pobijeni, kaže, oni isti pod provalom Saracena koji su nazvani Blemijcima. Ali da su Blemijci različiti od Saracena, očito je iz Vopiska, koji u životopisu Aurelijana ovako piše: Osim zarobljenika barbarskih naroda, Blemijci, Aksumiti, sretni Arapi, Indijci, Baktrijci, Iberi, Saraceni, Perzijanci, svatko sa svojim darovima. I malo poslije: Njega su Saraceni, Blemijci, Aksumiti, Baktrijci itd. štovali gotovo kao prisutna Boga. Također Amijan piše da se Saraceni, shvaćeni u najširem smislu, protežu do Nilskih slapova i granica Blemijaca. Ali o Blemijcima niže. Da je pak ovo pogubljenje svetaca počinjeno od onih koji nastanjuju Kamenu Arabiju, jasno je iz samoga sv. Nila niže u pogl. 4. Njegovu smo povijest, koju su nekoć izdali Lipoman, a zatim Surije, usporedili s grčkim rukopisom.

4 Zaharije Lippeloo kaže da se ovo pogubljenje svetaca dogodilo godine 499., 9. godine Anastazija. Kedren piše da su 10. i 11. godine Anastazija Saraceni opustošili Feniciju i Siriju: ali nije vjerojatno da je sv. Nil, koji je bio učenik Krizostoma, umrloga već gotovo 100 godina, tada mogao biti tako krepak i okretan za putovanje. Svetkovina ovih svetih Otaca i ujedno Teodula slavi se, kao što će se niže reći prema Minejima, u hramu svetih apostola Petra i Pavla, uz ubožnicu za siročad, kamo su prenesene njihove relikvije.

a POVIJEST KOJU JE NAPISAO MONAH SV. NIL. I. POGLAVLJE. Sv. Nil u Faranu oplakuje sina.

Kad sam ja lutao nakon provale barbara, došao sam ub Faran. Neki pak od onih koji su ondje bili, čuvši da hvalim pustinjački život, i sami su od sebe dodavali mnoge pohvale, govoreći da je on pun spokoja i slobodan od svakoga uznemiravanja,c kao onaj koji stanje duše, dok filozofira o onome što se ne vidi, umnaža u tišini i miru te onoga koji po tome napreduje vodi najbliže spoznaji Boga: a da je to krajnji cilj onoga za čim treba težiti i krajnje blaženstvo, smatraju svi mudraci koji su bili od vijeka, kao jednim jezikom i jednom dušom.

2 Dok sam pak sa suzama i uprtim očima slušao njih i prebijedno naricao (sjedio sam naime veoma uznemiren zbog nevolja koje su me snašle, i samim sam licem očito naviještao svoju nesreću), pošto su oni to vidjeli, želeći možda još produljiti niz govora, kad su malo skrenuli s pravoga puta, i zajedno sjeli u krug, te zatim malo zašutjeli, ponovno se spremajući govoriti, brižno su i s nekim sažaljenjem upitali razlog zašto sam tako uznemiren. A kad sam na njihovu molbu zaplakao još žalosnije (jer je u meni izazvalo veći duševni nemir njihovo raspitivanje o onome što se dogodilo i ponovno me prisililo da u mislima promatram događaje kao da su prisutni), oni su odmah ponovno: Zar je, rekoše, o starče, išta od onoga što smo mi rekli bilo tebi razlog boli? Ili si, oplakujući zabludu našega mišljenja, otkrio da govorimo laž? Ne pokazuje naime malenu nutarnju žalost i sam pogled i suze očiju. Ali tako oni doduše. Ja sam pak njima rekao:

3 O oci i braćo, što da vam prvo kažem? Na što pak da odgovorim kad već oblak tuge zastire mrakom moj duh? Jer i ja sam, kao što vidite, vašega mišljenja. A znajući kolika je korist samoće, njoj sam sed nekoć divio: i kad sam zbog želje za njom odlučio ostaviti sve, dom, domovinu, rodbinu, prijatelje, krvne srodnike i imetak, sav sam se njoj predao: ali me ona lišila onoga koji mi je bio najdraži od svih; tako da me, kao što se može vidjeti, ostavila sama, napuštena od svake utjehe: i zato je duševni nemir nipošto ne dopušta hvaliti, jer je tiraniju želje nadjačalo teško zlo koje se dogodilo. Ali (o ludosti!) krenuo sam filozofirati, ostavivši oplakivanje sina, i sebi je pronašla dokolicu misao koja ni sada nije prihvatila da misli ni o čemu drugome osim o pogubljenjue Teodula. Meni naime trajno ostaje njegov lik, shvaćajući u viđenju čas ovako čas onako da je ubojstvo bilo izvršeno na različite načine, i čini mi se da čujem plačan glas: i gledam ga kako se zbog udarca nasumce valja po tlu, shvaćajući onim umom kojim je valjalo spoznati da je prisutan u viđenju. Jao meni, jadni sine, bilo da još živiš, bilo da si mrtav! O gorkoga ropstva, ako si izbjegao smrti! O neukopana ukopa, ako te dokrajčio barbarski mač! Zašto da oplakujem ropstvo? Zašto da plačem nad smrću? Jer ako si ostao živ (što ne dopušta da pomislim vjerojatnost: jer kada barbarska ruka nije bila spremna ubiti, služeći srdžbi i uvijek žedna ljudske krvi?), kako se sada s tobom postupa? Zar su posvuda svakodnevni bičevi? I nalogi posve nečovječni, i prijetnje bez oprosta, i nasilje? Tome se također pridružuju najteži poslovi koji nadilaze tvoje snage, i straža kojoj se ne može pobjeći, i nikakve nade u slobodu: štoviše, i svakodnevni strah od smrti, koja uza se ima mač; jer barbarin zna mjeriti svoju srdžbu tako da se ne služi ni remenjem ni prućem za udarce, nego za male i velike prijestupe nameće jednu kaznu, smrt: kad i bez grijeha, bjesneći u pijanstvu ili popuštajući nepromišljenu navalu i nepromišljenoj požudi, lako odvikne od običaja da se poigrava tuđom propašću.

4 Ako si pak mrtav, gdje si podnio ubijanje tijela? Odakle su potekli mlazovi tvoje krvi? Kako si drhtao poprskan crnom krvlju, i jadnim nogama plešući smrtonosni ples? Kako si bio molitelj onomu koji te ubijao, barbarinu, želeći jadnim kretnjama smekšati njegovu okrutnost? Jer niste nimalo razumjeli jedan drugomu glas, u kojemu netko, skladno i prikladno oblikujući molitvu, često prigiba srditu dušu na milosrđe. Koje je mjesto primilo tvoje tijelo? Koje su zvijeri rastrgale tvoje udove? Koje su se ptice nasitile tvojim mesom? Koja je zvijezda na izlasku vidjela skrovitosti tvoje utrobe i ugledala tvoju razlivenu nutrinu? Što je nadjačalo grube zube zvijeri, ili zato što je ostalo viška nakon sitosti, ili zato što je zbog tvrdoće ostalo neprobavljeno? ono što je pod vedrim nebom izloženo suncu, a zbog samoće nije postiglo ukop? Da mi je tko to dao doneseno, ili me odveo i postavio uz to, imao bih barem neku malu utjehu u boli, obraćajući se kao živu i osjećajnu ostavljenu udu, bilo da je to kost, bilo meso, bilo vlas što bi bilo viđeno. Jer oni kojima su u nesrećama nevolje umjerene imaju veliku korist, koliko je to moguće u zlima, i doista se ispunjavaju nekim drugim zadovoljstvom dok one koji im pripadaju dugo njeguju u bolesti, i s vremenom dobivaju sitost gledanja, te sjede uz njih dok klonu i ispuštaju dušu, i slušaju posljednje riječi, te ih prate dok ih iznose, i vide da je na grob stavljen posljednji pečat. Sve to donosi veliku utjehu onomu koji tuguje: pratnja, kažem, i ukop i sućut prijatelja, koji ublažavaju duševnu tugu.

5 A ja ću kojim od toga utješiti bol, kad ni ne znam kako je umro, niti imam lik mrtvoga izražen u viđenju kakav je bio na svršetku? Jer onih kojima pogled nije pohranio oblike u pamćenje, likovi su nepostojani i nimalo određeni, te su prikazani čas ovako čas onako i muče misao zavaranu raznolikošću priviđenja. O neizvjesnosti zala! O neizvjesne nesreće! Ne znam što da prvo oplakujem, ne znam na što da se potužim: hoću li oplakivati mrtva ili živa? okovana ili posve uklonjena iz sredine? onoga koji trpi gorko ropstvo ili onoga koji je pogubljen bijednim pokoljem? Zarobljenik je naime izložen i podvrgnut svakoj sramoti, te se mukama i kaznama podvrgava i protiv svoje volje, budući da je u vlasti svoga gospodara kakvu god presudu htio donijeti. O ti koji si mi do ovoga dana bio drug u svemu što je bilo u životu, i jedini zarobljenik iskusio pogibelj ropstva! Bio si drug dugoga putovanja, iskusio si sa mnom nevolje u tuđoj zemlji, bio si u samoći dionik patnje. Izaka si u onome što se činilo ocu oponašao u poslušnosti. Kako si dakle sada sam podnio krajnju nesreću i sam ispijaš zla zarobljeništva? Zašto sam onda zbog blagosti u naporima izbjegao pogibelj? Zašto me okrutna desnica nije pridružila i drugim mrtvima? Ali ja sam pošteđen da bih možda iskusio još veća zla, i zato da bi se ubrzo zavidjelo mome oslobođenju kako bih sada osjećao dugu žalost zbog tebe. Ali velika duševna tuga pruža mi ovo da kažem. Budući da pak vidim da se i vi sa mnom dirate milosrđem i da niste drukčije raspoloženi nego sam onaj koji trpi (a znak toga što govorim jest i napeto slušanje i neprekidni uzdasi), ispripovijedat ću vam pojedinačno sve svoje stvari onako kako stoje: a osobito ako mi za slušanje posvetite kratku dokolicu i ako vas nikakva nužna stvar ne poziva vašim poslovima. Jer i sami znate da je pripovijedanje mučno ako se duh rastroji, pa čak donosi i dosadu i smetnju.

a Naslov je u grčkom rukopisu bio ovaj: Νειου μοναχος, εἰς τὴν ἀνατρεων τῶν ἐν Συνῇ χαι Ραιβοῦ ἀγιῶν πατρῶν ἀνχιρεῖτων. Κε εὐλήησω. Monaha Nila, o pokolju svetih otaca ubijenih na Sinaju i u Raitu. Gospodine, blagoslovi. Taj se naslov čini dodanim odozgo: jer sv. Nil ne govori o ocima iz Raita.
b Faran ili Faran je grad blizu Saracena kod Euzebija i sv. Jeronima, udaljen tri dana hoda od Aile, a ne od Faraonova dvora, kako čita i tumači naš Lionfrerius. Spominje se i u Svetom pismu pustinja Faran, ali udaljenija od Arapskoga zaljeva, uz koji Ptolemej u 4. tablici Azije, u Kamenu Arabiju, smješta gradić Faru.
c Na grčkom je: ως ἐμριλοσορόοσω τοῖς ἐραμένοις, πλατῶν ἴσχυλα τῆς ψυχῆς τὴν χατάσταιν, χαι διά τοῦταν δδὸ προβαινουσαν, ἐγγύς ἀγων τῆς γωάσεως τοῦ Θεοῦ. Kao onaj koji, dok filozofira o vidljivim stvarima za one koji ljube, širi snažno stanje duše i onoga koji po tom putu napreduje dovodi najbliže spoznaji Boga.
d Odavde, kao i iz onoga što se govori u sljedećem poglavlju i iz dobi sv. Teodula već zrele za svećeništvo, može se zaključiti da je Nil proveo barem nekoliko godina u samoći prije nego što se to dogodilo.

II. POGLAVLJE.

Sa sinom, uz pristanak supruge, odlazi u pustinju.

Kad su oni to čuli, pokazujući i licem i glasom da će a rado učiniti ono što sam zamolio, Koja je druga dokolica, rekoše, izvrsnija nego liječiti izmučeno srce i isprazniti bol duše koju muči nevolja? Olakšava se naime duša od tuge kad se pripovijedanjem onoga što je mučno takoreći isprazni duševna tuga, nimalo drukčije nego neki oblak s kojega kaplju kišne kapi, budući da se magla postupno čisti. Kao što se pak ponovno udara šutnjom, kao da neki vlažni gnoj neprestano buja i niče u rani, a nema kuda da bi mogao isteći. Činilo se dakle da govore vjerojatne stvari. Kad su oni zasigurno tako rekli, ja počinjem izvršavati obećanje govoreći ovako:

7 Meni nesretnomu, o prijatelji, bijahu dva sina: i ovaj koji mi je sada bio povod za tugovanje, i drugi koji je ostao kod majke. Pošto sam njih dobio, prekinuo sam bračno zajedništvo sa svojom ženom, smatrajući da su oni dovoljni bilo za nasljedstvo loze bilo za služenje u starosti. Mene je pak privukla neka žarka želja da dođem ovamo, i bio sam cijelim duhom usmjeren na mir i tišinu, niti sam u duhu mogao što drugo misliti ili gledati osim toga. Kad naime želja za bilo kojom stvari provali u dušu, silom je odvlači od svih stvari, pa i od dobrih stvari kojima valja posvetiti brigu, i nosi je prema onomu što se želi, ne odustajući u težnji ni zbog kakva truda ni zamora. Kad mi je dakle zapovijedala da odem u tuđinu, a nije bilo dopušteno opirati se onomu koji tako zapovijeda kao tiranin, uzeh sinove (a bili su još posve maleni) i dovedoh ih majci: te jednoga predadoh njoj, a drugoga zadržah kod sebe: i rekoh što sam bio odlučio te čvrsto ustvrdih da me nikako neće odvratiti od te odluke.

8 Ona je pak, i otprije poučena da nimalo ne proturječi, a tada videći moje lice koje nimalo ne podnosi moljakanje, ne podnoseći silu niti mogavši uopće zadržati suze, dopusti da odem u tuđinu,b radije popuštajući nuždi nego pristajući svojom voljom. Kad je naime vidjela čvrstu i postojanu odluku, a u sebi razmatrala bol rastanka, zanemarivši ono što bi njoj moglo biti mučno, gledala je ono što će meni biti ugodno, radije želeći biti pobijeđena u onome u čemu, pa i da je htjela, nije mogla pobijediti. Vi pak posve znate kolika je stvar rastavljanje onih koji su bili sjedinjeni savezom zakonite ženidbe i koji su postali jedno tijelo po tajanstvenoj odluci onoga koji ih je sjedinio. Nije naime u njima odvajanje ništa manje mučno nego kad bi mač presjekao tijelo. Ja sam se pak divio snazi žudnje kad sam vidio da je pobijedila i narav i dugotrajnu naviku: jer sam nagađao kolika je po tome što se razrješujuc nerazrješive veze, koje jedino smrt zna razriješiti, a koje upravo zato što nema osjeta čine da se ne osjeća mučnina. Osjet pak živima zadaje žešću i uistinu nepodnošljivu bol, kao onaj koji u sjećanje priziva i naviku i naravnu naklonost; na nju ja, zbog želje za većim dobrom, nisam obraćao nikakvu pažnju, jer sam više žurio prema svojoj namjeri u povlačenje. Ona me učinila ljubiteljem ovoga mira i tišine i dovela me do željene samoće, te je učinila da dugo živim radosno, uživajući u velikom spokoju i ploveći uz povoljan vjetar prema cilju: sve dok oluja, koja je zapuhala ne znam odakle i kako, nije donijela onu buru koja je pogodila nebrojene čete svetih tijela, premda ih nije potopila u dubinu. Samo ih je uzdrmala, a ipak im nije nanijela nikakav gubitak robe. Jer kad su kormilari sav teret preuzeli na sebe i pramce s pučine okrenuli prema nebu, ostavivši razbojnicima daske koje su se bile odvojile, pristali su u Božju luku.

a Kod Surija: teško podnositi. Grčki tekst jasno kaže: βψει τε χαι φωνή τὸ πρὸς τὴν ἐράτησιν ἐνειδες ἐνδειξ βμενοι.
b Ne želi reći da je nevoljko pristala na uzdržljivost, nego da se nije usudila usprotiviti muževljevu odlasku u tuđinu.
c Tako u grčkom rukopisu. Kod Surija: razrješuje.

Božanska providnost ponekad za neko vrijeme prikriva zločine.

Oni su pak ponovno prihvatili riječ: I na koji su način, rekoše, o brate, bili pobijeni sveci? I kako su oni koji su Bogu služili bez prijekora bili predani bezbožnim i zločinačkim ljudima i postali ruglo barbarske desnice? Zar je prestala snaga providnosti promatrajući takav čin, ne pokušavajući ni spriječiti napad ni opet udariti sljepoćom drske, ili čak osušiti nepravedne desnice koje su se podizale protiv pobožnih, kakve stvari Pisma pripovijedaju da su se često događale blaženim ljudima? Babilonci su naime, govorili su, koji su nekoć nepravedno zaratili protiv Ezekije, otišli neobavljena posla: i nisu mogli nanijeti štetu onima koje su pustošili, a povrh toga su izgubili mnoge iz svojih četa, tako da su svi s cijelom vojskom bili uspavani, dok je ujutro bio malen broj živih, jer je poginulih bilo sto osamdeset i pet tisuća: a kako su bili pogubljeni ili tko ih je pogubio, nisu mogli nikako reći: nego je u jednoj noći po djelovanju jednoga anđela u tišini bio izvršen toliki pokolj, i ležali su svi, te se više smatralo da spavaju nego da su mrtvi; tako da oni koji nisu imali ni uboda mača, a duše su im odjednom sve bile oduzete, uistinu mrtvi i bez ikakva traga ubijanja, dugo su držali u nedoumici ono što se dogodilo. Svaki je naime bockao bližnjega želeći ga probuditi iz sna, ali je onaj bio posve nepokretan; dozivao je, a on je ostajao nijem; pregledavao je tijelo, a nije bilo ranjeno; u nosnicama je tražio dah, a bilo je lišeno onoga što se tražilo: sve dok sunce što je svitalo ujutro nije pokazalo što se dogodilo, pokazujući po boji onih koji su bili ubijeni znakove smrti.

10 I opet oni koji su napali Elizeja a Asirci i tražili sveca da ga ubiju, te oni Sodomitijci koji su opsjedali Lota, u kući su od anđela bili udareni sljepoćom, predani na porugu i ruglo onima koje su tražili, jer su ih nipošto htjeli oštetiti. Jer ovi su, pružajući ruke, pipajući tražili vrata, a oni nisu znali kamo idu, možda držeći u blizini onoga koga su tražili, ali ne mogavši mu pristupiti. A jednoga nenaoružanoga slijedilo je toliko mnoštvo zarobljenih neprijatelja koje se lako moglo uništiti u jarcima i liticama da je to htio onaj koji ih je vodio: ono je tek tada bilo spašeno kad je providnošću proroka zadobilo vid i moglo vidjeti put koji ih je vodio k njihovomu. I ne samo to, nego i kad je prorok jednom korio bezbožnoga kralja zbog bezakonja, budući da je, pokrenut srdžbom tuđom razumu, naoružao desnicu da ga ubije, tako je po božanskom migu desnica ostala sasvim podignuta i posve nepokretna, kao da je više kip nego čovjek, ni zbog kojega drugoga razloga nego da bi prorokovo tijelo ostalo neozlijeđeno. Kako su dakle oni koji su nedavno bili usmrćeni umrli bez pomoći, a duh onih koji su ih ubili lako je dovršio stvar, kad ni s koje strane nije naišlo ništa teško?

14 Ja sam pak ponovno počinjući govoriti: Ali što vam je potrebno, kažem, pokretati razgovor o providnosti? Tko je pak sposoban shvatiti tajanstvene Božje sudove da bi u tolikoj težini stvari pokazao pravednost Gospodnjega upravljanja? Slaba je naime ljudska umna prosudba da ih istraži i pada svladana, zato što shvaćanju nije otvoren put, kao ona koja ne nalazi razlog sukladan razumu koji bi prilagodila onomu što se događa. Mnogo se naime često takvoga dogodilo: i zasjeda zlih postigla je svoj cilj, dok je u međuvremenu pravednost u tišini mimoišla osvetu onoga što je bilo počinjeno i zadržala kaznu, budući da istraživanje takvih stvari u potpunosti očekuje vrijeme suda. Jer kako je Abela, kojemu je Bog dao svjedočanstvo pobožnosti, potaknut zavišću ubio Kain, koji je prvi roditelje ražalostio tugom, kad nikada nisu vidjeli mrtvaca niti su ikako iskusili smrt? Kako je dakle on prošao bez kazne, onaj koji je tako izazvao Boga na srdžbu zbog prvoga počinjenoga ubijanja, i u novom stvaranju umanjio rod koji je tek bio počeo rasti, te se nije smilovao ni kao brat onomu koji mu je bio drug u rođenju i odgoju, a imao je živjeti u tolikom prostranstvu zemlje zajedno s roditeljima i ukloniti im mučninu samoće? Kako je pak Nabota zapovjedila kamenovati nepravedno se vladajući Jezabela zato što joj nije ustupio posjed vinograda? Kako je pak od jednoga Doegova mača palob tristo šezdeset svećenika? Ili opet, neizmjerno mnoštvo pravednika bilo je uklonjeno u Jeruzalemu i izloženo zvijerima i pticama da ga proždru? O kojima i pisac psalama slažući tužaljke kaže: Položili su, veli, trupla svojih slugu za hranu pticama nebeskim, mesa tvojih svetaca zvijerima zemaljskim. Prolili su njihovu krv kao vodu oko Jeruzalema, i nije bilo nikoga da pokopa. Kako su pak umrli i zborovi proroka i apostola od nasilnih i nepravednih ruku: rasječeni, ubijeni, kamenovani, oni koji ne samo da nisu učinili ništa vrijedno smrti, nego su mnogi od njih i dobročinstvom obasuli one koji su ih ubili? Jer izostavljam govoriti o dobi djece koja nisu iskusila zla, kao što su jedni po Faraonovoj zapovijedi bili potopljeni u rijeci, a drugi su po Herodovoj zapovijedi okrutno poginuli od mača: oni koji su, prije nego što su okusili što je ugodno u životu, iskusili smrtnu bol, da nipošto ne bi ostao skriven odgojen onaj kralj kojega je naslućivao.

12 I u svemu tome Sudac je mirovao, ostavljajući da bez kazne prođe i bez ikakve zapreke oholost ubojica. Dan suda je naime postavio kao krajnji rok za naplatu onoga što bude učinjeno. I zato je u međuvremenu strpljiv, kao onaj koji prijestup zakona i račun proživljenoga života čuva za ono vrijeme.

13 Ali to nije ni za ovo vrijeme ni za moju sposobnost govora, kao što sam prije rekao, i zahtijeva mnogo vremena i spoznaje da bi se to, kako dolikuje, uskladilo s božanskom pravednošću. Ono pak što me sili da izreknem ono što mi se dogodilo, to ću sada reći: i možda ću se osjećati lakše kad se bol malo ublaži. Ne podnosim naime sjećanje na ono što sam u samoj stvari vidio, kao onaj koji ne znam kako sam iskusio onu stvar čije ni sjećanje ne mogu lako podnijeti; gotovo se pak ljutim i na same oči koje su mi bile uzrok likova na koje, dok sam prisiljen gledati, imam bol koja neprestano probada, i noću u snovima, a danju mučeći mislima. Niti me naime kad spavam briga uopće popušta, niti mi dopušta da spavam bez tjeskobe. Nego me i tada uznemiruje neko viđenje onoga što se dogodilo i pokazuju likove nedavno ubijenoga i onoga koji treperi, te kao zbog svježega događaja ponovno obnavljaju bol. Nužno je dakle, budući da to zahtijeva slijed govora, ispripovjediti najprije život svetaca koji su bili u tim krajevima i izložiti način života barbara koji su provalili, kako bi tijelo povijesti bilo skladno povezano, kako dolikuje, a da se ne izostavi ništa od onoga što učenici trebaju znati.

a I na drugim ćeš mjestima naći da se Asircima nazivaju oni koji su Sirci, i obratno, Sircima oni koji su u puku Asirci.
b Tako u rukopisu, a kod Surija šesto trideset šest. U 1 Kr 22, 18 spominje se samo osamdeset pet njih koje je ubio Doeg.

Običaji Saracena.

I a narod doduše koji je spomenut nastanjuje samoću koja se od Arabije sve do Egipta proteže granicama s Crvenim morem i Jordanom na obje strane;b koji nikada ne obavlja ni obrt ni trgovinu ni zemljoradnju, nego ima samo mač kojim sebi pribavlja uzdržavanje. Ili naime love divlje zvijeri pustinje i žive jedući meso, ili čineći pljačke od onih koji naiđu na one putove koje opsjedaju, na bilo koji način pribavljaju sebi ono što je potrebno za uporabu. Kad im pak oboje ponestane i budu pritisnuti oskudicom nužnih stvari, tada se za hranu služe tovarnim životinjama (a to suc deve dromade), posve birajući životinjski i krvoločan život. Po rodovima naime ili po družinama sami ubijaju jednoga i, umekšavajući malom vatrenom toplinom tvrdoću mesa samo toliko da popusti njihovim zubima, tako (da jednom kažem) se hrane poput pasa.

13 Ne poznajući Boga, ni onoga koji se shvaća razumom ni onoga koji bi bio izrađen rukama, nego štujući božanstvo,d jutarnju zvijezdu, i žrtvujući joj ono što smatraju boljim od plijena kad im iz provale koja se poduzima radi pljačkanja dođe u ruke nešto prikladno za ubijanje. Velika im je pak revnost prinositi dječake koji se ističu i izgledom i snagom dobi. Na nekom pak nagomilanom kamenju ujutro ih žrtvuju. To me doduše, o prijatelji, veoma uznemiruje i razdire, da ne bi slučajno izgled dječaka, imajući nešto što bi pokrenulo i privuklo zločince da izvrše bezbožni kult po običaju, bio koristan za ono što se činilo, i da tijelo čiste duše bude od nečistih prineseno kao žrtva okrutnim zlodusima koji se naslađuju pokoljem: jer oni koji prinose te žrtve obično se ne ganu nikakvim samilosnim osjećajem prema dječacima koji se ubijaju, pa makar činili sve, pa makar moleći jadikovali i glasovima Sirena. Ako im pak kada za takvu žrtvu ponestane takvo tijelo, devu bijele boje i nimalo manjkavu, klečeći, triput obilaze dok leži, obilazeći u krug s cijelim mnoštvom naroda. A i obilazak i pjesmu koju su oni sastavili u čast zvijezdi predvodi ili netko od kraljeva ili netko od svećenika koji su zbog starosti časni. Onaj pak nakon trećega obilaska, dok narod još nije dovršio pjesmu i još ima na jeziku posljednji dio himna, isukanim mačem snažno udara po njezinu vratu i prvi s velikom žudnjom kuša krv: i tako ostali pritrčavajući s mačevima, jedni doduše izrezuju neki maleni dio kože s dlakom, drugi pak grabeći bilo što režu od mesa, a treći idu sve do utrobe i crijeva, ne ostavljajući nijedan dio žrtve nepojeden koji bi se poslije mogao vidjeti kad se pojavi sunce: jer se ne suzdržavaju ni od kostiju ni od moždine, pobjeđujući ustrajnošću čvrstoću i naposljetku dugotrajnošću svladavajući otpor. I takav je dakle običaj života i vjere tih barbara: i živeći tako u samoći, mijenjaju mjesto za mjestom, podižući tabor ondje gdje nađu pašu za tovarne životinje i obilje vode.

a Kamena Arabija omeđena je sa zapada dijelom Egipta, sa sjevera Palestinom, s juga Sretnom Arabijom, a s istoka Pustinjom. Od zaljeva Crvenoga mora koji se kod Farana protežu planine Melanes ili Crne gotovo sve do Judeje, kako ima Ptolemej. Sa zapada tih planina prema Egiptu stanuju Saraceni, koji su i Izmaelci; ali su se, kako piše Juraj Kedren, nazvali Saracenima, teško podnoseći da se po pismu zovu Agarencima, od Agare, Izmaelove majke. Taj izvod odbacuje Salmazije i radije želi da se izvede od grada Sarake u Arabiji. Isti se nazivaju šatorskim Arapima (Scenitæ) zato što su stanovali pod šatorima, i nomadima zato što su mijenjali pašnjake, lutalice i nepostojani; premda i drugi u istoj Arabiji jesu šatorski Arapi i nomadi, te onkraj Crvenoga mora: za koje se čini da su svi poslije nazvani Saracenima; jer Amijan Marcelin u 14. knjizi, započinjući početak Saracena, piše da se protežu od Asiraca do Nilskih slapova i granica Blemijaca. Isti u 22. knjizi o Egiptu: Ondje gdje gleda prema Istoku, pruža se prema etiopskim gradovima Elefantini i Meroeu te kataraktima, Crvenom moru i šatorskim Arapima, koje sada nazivamo Saracenima.
b Slične stvari o Saracenima piše u 14. knjizi Amijan i naziva ih pogubnim narodom.
c To jest trkači, nazvani od brzine: takvi su oni kojima su noge dugačke, vitke i podvezana tijela. Nazivaju se i dromidi i dromade.
d U trećem životu sv. Šimuna Stilitnika po Metafrastu, 5. siječnja, br. 20, kaže se da su mnogi Izmaelci odbacili orgije Venere (koja im je bila božica); ondje smo prema Evagriju rekli da je zlatni kip Venere neki njihov vođa rastopio i razdijelio siromasima. I u životu sv. Hilariona: Stanovnici Eluse štuju Veneru zbog Lucifera, čijemu je štovanju odan narod Saracena.

Sveti život sinajskih otaca.

Oni pak koji provode samotnički i miran život, kad izaberu nekoliko mjesta u samoći gdje na bilo koji način mogu okrijepiti tjelesnu potrebu obiljem vode, jedni podigavši kolibe, a drugi skriveni u spiljama i pećinama, tako žive težeći za kreposti. I malobrojni doduše poznaju hranu od žita, naime oni koji marom i trudom mogu prisiliti neplodnu samoću da rodi žito: oni malom motikom obrađuju malo zemlje, i to loše, i onoliko koliko nalaže potreba za životom u oskudici. Mnogi se pak hrane sirovim povrćem i bobicama, prihvaćajući stol nimalo umjetan i bez ikakvih začina, ne mareći mnogo za domišljatost onih koji začinjaju jela i peku kruh: da ne bi, ako bi mnogo vremena utrošili na brigu o tijelu, bili nemarni u onomu u čemu radije valja ustrajati, nego da čistim duhom štuju Boga, nemajući misao opterećenu prežderavanjem mesom niti laskajući raznovrsnošću jela trbušnoj požudi. Oni naime nisu samo odbacili svaku kakvoću ugodnih stvari, nego i, zbog prekomjerne ponekad uzdržljivosti, svoje nastojanje protežu također i na količinu, uzimajući od najnužnijih stvari samo onoliko koliko je dovoljno za život i da, ugašeni nasilnom smrću, ne budu lišeni nagrade za dobra i poštena djela. Zato jedni uzimaju hranu u nedjelju, ostajući postiti cijelih sedam dana; drugi pak prepolovljuju vrijeme, sjećajući se hrane dvaput u tjednu; a drugi pak nakon jednoga dana. I svi oni doduše po ovoj revnosti uzdržljivosti pokazuju da ljube ono što ničega ne treba i da se gotovo natječu sa životom anđela; ipak služe zakonima naravi i savijaju se pred tjelesnim potrebama, ali tek naposljetku, kad osjete da se njihove snage umaraju u velikim trudovima kreposti.

17 Kod njih novac cara nije poznat ni po čuvenju. Jer ne znaju ni za prodaju ni za kupnju. Svaki naime svakomu besplatno daje ono što mu je potrebno, primajući zauzvrat besplatno ono što njemu nedostaje. Plod povrća i bobica te rijedak kruh jest uzajamna velikodušnost, koja iz onoga što je pri ruci pokazuje znakove ljubavi i obilno očituje plemenitost duha čak i u tim malim darovima. Ali ni zavist, koja obično ponajviše prati dobra djela, ondje nikada nije imala mjesta: niti je onoga koji je manje obilovao dobrima izvrsnost onoga koji je više sjajio poticala na zavist. Kao što ni ovoga nije uzdigla oholost protiv onoga, zavodeći ga na hvalisavo uvjerenje o sebi tako da bi mu djela koja je dobro učinio stvorila uzvišen duh. Jer onaj koji se isticao krepošću, pripisujući sve ne vlastitim trudovima nego Božjoj snazi, mogao se vladati umjereno, kao onaj koji je uvjeren da nije sam po sebi tvorac dobrih i poštenih djela, nego da je oruđe milosti koja u njemu djeluje. A onaj koji je pak u tome bio slabiji, možda zbog tjelesne slabosti, ili se rado ponizivao i činio poniznim, pripisujući manjak tromosti duha, a ne slabosti naravi. Tako su dakle jedan prema drugomu, i svi prema svima, umjereniji, ne u veličanstvenu uvjerenju o sebi i u velikim duhovima, nego nastojeći se isticati u obilju kreposti. Zato naime, bježeći od naseljene zemlje, nastanjuju samoću želeći ne ljudima, nego Bogu pokazati ono što dobro čine, od kojega također očekuju nagradu za ono što dobro čine. Jer učiniti očitima ljudima djela koja se događaju od Boga istodobno uništava spremnu revnost duha i nagradu: ono doduše ublažujući ohološću, a ovo umanjujući pohvalama koje dolaze od ljudi. Jer onaj tko zbog onoga što čini traži ljudsku slavu, primivši nagradu koju je tražio, gubi onu koja jest, kao onaj koga je nadvladala ljudska slava i zato je lišen prave.

18 Svoja pak prebivališta ne grade blizu jedno drugomu, nego prilično daleko jedno od drugoga, tako da su udaljeni dvadeset i više stadija jedan od drugoga: ne zbog mržnje (kako bi naime oni koji su međusobno tako raspoloženi kao što je rečeno?), nego želeći u velikom miru i tišini oblikovati i ustrojiti vladanje prema onomu što je Bogu milo, te nastojeći imati neraskidivo zajedništvo s Bogom. Da se to pak u mnoštvu i buci valjano čini, ili je teško ili se nikako ne može učiniti. Nedjeljama pak dolaze u jednu crkvu i sastaju se međusobno nakon jednoga tjedna: da ne bi opet potpuna odvojenost prekinula vezu sloge, unoseći postupno zaborav međusobnih dužnosti. Naime, prevelika samoća običava učiniti vladanje neuljudnim i divljim, takvim koje dugom navikom odučuje od društva i zajedništva ljubavi.

19 Sudjeluju dakle u božanskim sakramentima, i jedan drugoga primaju na gozbu vježbanja u prikladnim govorima, te se međusobno poučavaju opomenama koje se odnose na vladanje. To je naime ponajviše potrebno životu koji teži za kreposti radi borbi, razotkrivajući skrivene vještine protivnika da nekoga ne uhvate oni koji ne poznaju način borbe. Jer onima kojima nisu prisutne građe i slike stvari, njima je grijeh besposlen prema djelovanju. Sav se pak rat sastoji u umu. Ovdje je smrt najčešće laka i neizvjesna onima koji gledaju ono što je izvanjsko, kao ona koja se sastoji u pristanku volje, a nema svjedoka. Zato oni koji su valjano poučeni za borbu lijepo poučavaju neiskusne i one koji tek prvi put pristupaju hrvanju da se uzdržljivošću hrabro opiru poroku proždrljivosti. Jer onaj koji se predao slasti jela lako biva oboren od poroka koji je pod trbuhom, utoliko što, budući da ga pobjeđuje manji, obećava veći pad. I to, kao što rekosmo, savjetuju onima koji su još noviji oni koji su već zreli te su dugim vremenom i vježbanjem stekli prilično veliko iskustvo u tim stvarima.

20 Savršeniji pak međusobno jedni drugima zabranjuju ujedno taštinu i oholost, nalažući da se njih čuvaju nimalo drukčije nego hridi koje se skrivaju u moru blizu luke, kao one koje nakon mnogo napora plovidbe dovode u krajnju i tešku pogibelj one koji u najvećim valovima mana i oluji nečistih misli uopće nisu razbili lađu. Mnogi su naime, koji uopće nisu bili slomljeni navalama napasti, nego su cijeli put prevalili neozlijeđeni, kad su se često nakon pobjede pouzdali u naviku onoga što su dobro učinili ili se uzdigli protiv onih koji su se činili da se nemarnije vladaju, pali u vrlo žalosnu propast. Jer taština doduše lišava onih nagrada koje se daju zbog truda, i čini djelovanje beskorisnim onima koji se trude. A oholost i nadutost su sa štetom i znaju pribaviti veliku pogibelj, kao one koje niječu da je Bog suradnik u poštenim djelima i vlast nad dobro učinjenim stvarima pripisuju sebi. I o njima doduše ovako govori Prorok: Tko skuplja plaće, skuplja u probušenu vreću, tako da ono što se još ne ubacuje već istječe, da ne ostaje dugo u bačvi, nego brzo istječe iz bačve. Takva je naime taština: ima propast koja se združuje s dobitkom, kao ona koja u samom djelu uništava ono što od njega proizlazi. O drugima pak govori onaj koji je napisao Izreke: Gospodin, kaže, opire se oholima, pokazujući se kao ljuti neprijatelj onima koji su prezreli onoga koji je bio prezren.

21 I zato, promišljajući u duhu stanovnike one samoće, mislim na Mojsija i Iliju, s velikom revnošću nastoje vježbati njihovo odvraćanje od oholosti i nadutosti, smatrajući da je pravedno da onih čiji kraj nastanjuju također oponašaju krepost. Niti je naime Mojsija uzdigla u oholost veličina vlasti, niti je Iliju napuhalo čudo žrtve. Nego su ostali uvijek čuvajući isti položaj u svako vrijeme i ne mijenjajući zajedno s promjenama stvari svoje duhove. Mojsije je doduše u ovoj samoći, bježeći od zasjeda Egipćana, dok je pasao Jitrove ovce, bio promatrač onoga divljenja vrijedna viđenja, kao onaj koji je tada spoznao da je grm kupine snažniji od proždirućega ognja i vidio kako usred plamena cvate zeleni izdanak. Na ovoj gori biva postavljen zakonodavac, tada doduše samo židovskoga naroda, a sada svih naroda, kad je po srodnosti naravi milost prožela cijeli rod. Zasjali su naime zakoni načina života postavljeni na svijećnjak, premda su nekoć bili skriveni pod mjerom izričaja prije nego što su bili protumačeni. Nadalje pak i slavni je Ilija došao ovamo bježeći pred Jezabelom; i kad je u toj zemlji zaspao, probudivši se našao je pod pepelom pečen kruh i posudu vode. On je nastanjivao onu spilju, zaogrnuvši tijelo ovčjim runom, drevnom odjećom svojih predaka: i ovdje je ugledao Boga u laganu povjetarcu, čuo glas koji naviješta ono što je bilo viđeno. To je pak posljednje i prvo znamenje muževa jakosti. Oni kroz cijeli život nastanjuju onu samoću u kojoj su Izraelci, kad su prešli samo more, mrmljali dok su se hranili božanskom hranom pripravljenom s neba, i tužeći se na onaj stol četrdeset dana nisu podnijeli odsutnost onoga koji im je bio na čelu; niti su pak znali kako valja upravljati svojom slobodnom voljom, nego su odmah otpali zloupotrebljavajući slobodu na bezbožnost. Ovi cijelo vrijeme filozofiraju u samoći, oskudijevajući u nužnim stvarima, i sami su sebi učitelji pobožnosti.

Pobijeni oci, samostan opljačkan.

Ali čemu je potrebno govoriti više? Dok su oni bili tako raspoloženi i tako štovali Boga, iznenada, kao kakva nenadana oluja, navali na njih odnekud barbarska četa i u ranu zoru, kad su malo prije prestali pjevati himne, bezbožnici napadoše pobožne. Ja sam pak tada također bio ondje sa sinom: sišao sam naime sa svete gore da pohodim svete koji su bili u grmu kupine, što sam već dugo prije običavao činiti. I odmah nahrupivši poput bijesnih pasa, ispuniše zrak neartikuliranim i besmislenim glasovima te zgrabiše sve što je svecima bilo pripravljeno za zimu za jelo. Suše naime od plodova sve što je korisno i može posve potrajati, i time ublažavaju nuždu naravi. Kad su nas dakle prisilili da to sami donesemo, izvode sve iz crkve; i pošto su ih svukli od krpanih haljina, postave gole za ubijanje po redu one koji su se isticali dobi. Zatim ih pak okruživši, isukaše mačeve; i ispunivši oči gnjevom te na neki način ukoso okrećući plamteći pogled, i pošto su zapovjedili svećeniku svetoga mjesta da prvi pruži vrat, zadaju udarce, ne obojica (bila su naime dvojica oko njega), nego jedan za drugim, zadajući mu s obje strane mačeve u leđa, a da on niti je zajaukao od boli niti je okrenuo lice, niti je pokazao i najmanji trag boli, nego se samo prekrižio i tihim šapatom usta rekao: „Blagoslovljen Gospodin.” I doista je jedan udarac prodro od leđa sve do čeljusti, prošavši kroz uho; drugi je pak dopro od ramena do prsišta. I tako je božanski muž, polako se okrenuvši, pao časno i dolično, ne pokazujući ništa ni od ubijanja ni od golotinje što bi bilo sramotno. U njegovu je pak tijelu cvala neka ljupkost i prikrivala ružnoću golotinje. A to je bio gotovo prorekao i djelima i riječima one večeri onaj divljenja vrijedni muž, obraćajući se onima koji su bili za večerom blagošću većom nego što je običavao i govoreći: „Ta što znamo hoće li nas ponovno prije smrti zajedno okupiti stol i gozba?”

23 Zatim poslije njega hvataju i ubijaju onoga koji je zajedno sa starcem živio, a koji je i sam bio i star po godinama i prilično izmučen naporima vježbanja; i ponovno dječaka koji ih je posluživao. A ovakav je bio način ubijanja. Zapovijedao je jedan od barbara da skupi nešto od plodova koji su bili prosuti plodova. A onaj je, želeći ugoditi onomu koji je zapovjedio, marljivo sjedeći na zemlji opuštao krilo i rukama privlačio ono što je bilo stavljeno pred nj, kako bi se onomu koji je zapovjedio učinio sposobnim za službu i tako mu bio pošteđen život. Ali nije ništa pomoglo, niti je time ublažio barbarsku okrutnost. Drugi je naime, koji je stajao straga, potajice izvukao mač iz korica. A onaj, ili osjećajući da se mač izvlači ili pak na drugi način predosjećajući pokolj, kao prestrašen malo okrene lice unatrag. A onaj koji je stajao straga prestraši ga i barbarskim povikom i zakrvavljenim očima. I tako je doista, pošto je uspravno zabio mač u grlo, velikom ga snagom potjerao od jetre do prsnoga koša. A onaj je, prije nego što je mač bio izvučen, ležao mrtav, kao onaj koji je ili poginuo od straha ili zbog sigurnosti i pogođenosti rane nije ni stigao spoznati smrt, koja je brzo izvela dušu iz tjelesnih žila i naglo je oslobodila iz okova od kojih se jedva odvaja, jer je svezana snažnim vezama Stvoritelja. A nas ostale, potaknute ne znam čime, tjeraju, dopuštajući pokretom ruke da pobjegnemo, a u njoj su još držali krvave mačeve. I jedni su pak trčali kroz doline, žureći da stignu do gore. Njima naime nije bio otvoren pristup onamo zbog slave zbog toga što je Bog stajao nad njom i nekoć odgovorio narodu.

Sv. Nil oplakuje pobijene i pokapa ih.

Ja sam pak bio posve ukočen od zaprepaštenja, kao onaj koga je zadržavala bespomoćnost, i bio sam vezan utrobom prema mladiću, te nisam mogao nipošto otići niti sam htio nipošto biti sačuvan, svezan čvrstom vezom naravi; dok me dječak, kimajući očima i dajući mi znak (jao meni) da odem, jedva nije nagovorio da pođem. I noge su doista krenule naprijed, a za njima je nekako išlo tijelo koje se kretalo; srce pak nije htjelo otići, neprestano okrećući pogled prema dječaku i ne mogavši nipošto sabrati pogled na sebe, jer nije bilo usmjereno na to da krene na put, nego se jadno okretalo unatrag. Krenuo sam stoga i ja prema gori, slijedeći one koji su išli naprijed, i s promatračnice sam promatrao nesretnoga dječaka kojega su odvodili, a koji je i sam ne gledajući slobodno oko sebe, potajnim okretom prema meni kriomice varao one koji su ga odvodili. Takva je naime veza naravi: ne razrješava se odvajanjem tijela, nego se još jače napinje, budući da se to može vidjeti kako se na sličan način događa i kod nerazumnih živih bića. I krava koja se odvodi jadno i često riče, neprestano okrenuta prema teletu koje je odvedeno i izrazom očiju pokazujući veličinu boli. Dapače, i konj odvojen od onoga s kojim je zajedno pasao, budući da nema govora, rzanjem očituje bol, često dozivajući druga.

25 A ja, kad sam nekako stigao na vrh gore, premda nisam imao um koji bi hodao zajedno s tijelom, želeći vidjeti sina kao s promatračnice, nisam ga više mogao ugledati, jer je zbog velike udaljenosti bio skriven mojim očima. Ostajao mi je stoga ubuduće zbunjen i neodlučan duh, i upravljao sam riječi Bogu, oplakujući zarobljenoga sina i žestoko žaleći ubijene svece: „O blaženi”, govorio sam, „i trostruko blaženi, gdje su naposljetku sada napori vaše uzdržljivosti? Gdje su podnošenja vaše postojanosti? Zar ste dakle primili krunu mnogih borbi? Jesu li to vama pohranjene nagrade duge borbe? Zar je uzaludan trk pravednosti? Zar se nasumce prihvaća trpljenje za krepost, kad vas je providnost ostavila da budete pobijeni bez pomoći; niti se pravednost oduprla onima koji su ubijali, nego je nepravedna ruka imala moć nad svetim tijelima, i diči se bezakonje da je zadobilo pobjedu nad pobožnošću, sasvim grmeći i kličući kao protiv pobijeđene istine? Kako kupina nije i sada zapalila stari plamen? Kako nije ognjem spalila zločince koji su pristupali? Kako pak zemlja nije zijevala i progutala ih, kao što je nekada zajedno sa šatorima i rodovima progutala svu Korejevu četu? Kako su pak na gori Sinaju umuknuli čudesni užasi, tutnjavom gromova i turobnošću tmine te nebrojenim bljeskovima munja ne prestravljujući bezbožnike? Nego je bila besposlena osvetnička moć, niti je one koji su nanosili nepravdu pravedno kažnjavala munjama i olujama, niti je snažnom rukom oslobađala one kojima se nanosila nepravda, kako bi, kad bi naposljetku poučeni iskustvom zapazili silu čudesa, spoznali čudesnu snagu nepobjedive kreposti. Nego su u samoj kupini i na gori na kojoj je dan zakon pobožni pali bez ikakve pomoći, baš kao žrtve lišene razuma. Gdje je naposljetku bila moć koja je u moru potopila Egipćane i učinila im dubinu grobom? Gdje pak ona koja je tučom kamenja udarila tuđince koji su ratovali protiv Izraelaca i bez krvi i muke dala pobjedu svome narodu, te koja im je opet jednom utjerala strah kad su napadali svetu zemlju i okrenula ih međusobno u borbu a da nisu znali, tako da su oni koji su se kretali u tami ubijali svoje drugove, a oni koji su bili ubijani nisu mogli prepoznati svoje? Gdje je naposljetku sakrila svoju pomoć, ne štiteći one kojima su se postavljale zamke; nego je nekoć obuzdala srdžbu okrutnih lavova protiv onih koji su bili bačeni pred njih i nepobjedivu moć ognja, učinivši da ih štuju i pokazavši da su slavni po pobožnosti, dok je ovima kako učinila dvojbenom krepost, ostavivši ih lišene svake pomoći i učinivši da se posve smatraju nedostojnima pomoći?”

26 Ali ovo nas je možda navelo da govorimo malodušnost duše i bol, te nas je skrenulo s onoga što je bilo dolično. Valja pak oprostiti boli koja nagovara onoga kome je teško da govori mnogo mimo svoga uvjerenja, možda svladana veličinom nepovoljnih prilika. Jer često je i pravednike napustila božanska pomoć, predajući ih tiranima da budu mučeni raznim mukama i pogubljeni bezbožnom smrću, kako bi se pokazala provjerena čestitost kreposti onih koji su se borili i kako bi njihova vjera zasjala poput baklje, ne popuštajući nimalo u pouzdanju sve do smrti, nego trpljenjem pokazujući da je sva mahnitost tirana isprazna. Ta i oni sveti koji su sada preostali nipošto ne žele otići iz samoće, pretpostavljajući smrt onomu životu koji se bez razlike i ravnodušno vodi po gradovima. Upravo se to učinilo i onima koji su ubijeni, da radije zasluže nagradu nego da podnose pokvarenost koja vlada u onome dijelu svijeta koji je naseljen. Znali su naime da je smrt duše teža od tjelesne smrti, i da je ona koja je u grijehu očito pogibeljnija od one koja se nanosi mačem: jer ova doduše ima malu bol i to samo za neko vrijeme, dok ona ima dugu kaznu i nikada ne prestaje. I ja sam doista ovo rekao.

27 A barbari, pošto su ubili mnoge druge i opustošili pustinju, prevalili su prilično velik put; i kad nam je, pošto se dan već bio nagnuo, noć pružila mogućnost da se bez straha krećemo, sišavši s gore, okrenuli smo se pokapanju tijela. I druge smo doduše pronašli odavno mrtve, a svetoga Teodula još na životu i takva da je mogao nekako govoriti. Sjedeći dakle uz njega i oplakujući ono što se dogodilo, probdjeli smo noć, dok nas je starac molio da nam se to ne čini čudnim. Jer da je običaj Sotonin da od Boga iskušava one koji se kušaju. „Koliko ih je”, reče, „iz Jobova doma pogubio, jedne doduše ognjem, druge pak mačem, a druge uništivši srušenom kućom? Ali neka vas”, reče, „ne zbunjuje ono što se događa. Zna naime voditelj nadmetanja po kojoj prosudbi predaje borce protivniku, kao onaj koji je postavio presjajne nagrade i vijence onima koji udarce primaju mirna duha, i to takve kakve je pokazao veliki Job, koji je primio dvostruko sve ono što se već činilo da je propalo, ili radije daleko veće i takve koje nadilaze svaku usporedbu. Jer što oko nije vidjelo i uho nije čulo i u srce čovječje nije ušlo, to je Bog pripravio onima koji su se borili za njega i slavnim nagradama pobožnosti ovjenčali svoj život. Tako je naime dolikovalo da darežljivi Bog nadmaši napore nagradama i vijencima nadmaši borbe, te da borcima pruži ono čemu se nisu nadali niti su to očekivali oni koji primaju ono što se daje, kako bi i uzvratio plaću koja se duguje i učinio nagradu milošću zbog izvanredne časti.” To je rekao i očima pozdravio nazočne dokle god mu je snaga davala da govori i pokreće jezik. A mrtvoga smo mi ispratili mnogim suzama, predali zemlji s ostalima, i kad je tama već činila nesigurnim prilaz k vama, mogli smo doći ovamo.

28 Od onih pak koji su bili ubijeni, dvojica su se doduše zvala Pavao i Ivan, a prezbiter Teodul. A umrli su dovršivši borbu sedmoga dana nakon Teofanije, što je četrnaesti dan mjeseca siječnja. Sasvim je naime i pobožnim i bogobojaznim ljudima samo poznavanje vremena i imena dostojno velike revnosti, onima koji žele biti dionici spomena svetaca. A ubijeni su i drugi mnogo prije toga vremena, kojih također spomen, zbog duljine puta i mnoštva onih koji se okupljaju, obavljaju istoga dana.

✠

Izvornik: Acta Sanctorum. Ianuarius, tomus II, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 22. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.

14. siječnja Kalendar godine