Svetim ocima sinajskima pridružujemo raitunske, premda ne poznajemo njihovo doba, jer ih jednim pohvalnim slovom zajedno slave Molanus, Galesini, Kristofor Patricije u Grčkom menologiju, a 13. siječnja Njemački martirologij, kao što smo gore rekli kada smo govorili o sinajima. O njima zasebno Rimski martirologij kaže: „U Egiptu u pokrajini Raiti svetih četrdeset i triju monaha, koje su za kršćansku vjeru pobili Blemiji.” A Menologij Henrika Kanizija: „Istoga dana rođendan svetih otaca XLIIII u Raitu zaklanih od Blemija na Crvenome moru, gdje je dvanaest izvora i sedamdeset palminih stabala.” Opširnije i Mineji, kao dolje, koji ipak imaju samo 7/, to jest trideset i tri. Prije treba istražiti gdje se nalazio Raitu i tko su Blemiji; jer ih Baronije naziva Saracenima, a ono mjesto smješta u Egipat.
2 Općepriznato je da se Raitu, vježbalište presvetih monaha, nalazio nedaleko od Crvenoga mora: da je bio s ove strane Arapskoga zaljeva u samome Egiptu smatrali su, osim Baronija, Ortelije, Rader u djelu Notæ ad librum S. Climaci ad Pastorem i Rosweyde u djelu Tabula geographica ad vitas Patrum. Čini se da se to nagoviješta i u Nikolinu pripovijedanju kod Moska, pogl. 16: „Dok sam jednom bio u Raitu”, kaže, „nas trojica braće bili smo poslani na službu u Tebaidu. Kad smo dakle putovali pustinjom”, itd. Jer kako je Tebaida bila u Egiptu, put onamo iz Arabije nije bio lak, osim ako bi brodom prešao Crveno more ili obišao njegov najdublji zaljev prema gradu Heroju. No to je možda ispustio radi kratkoće. Svakako u 6. knjizi djela Vitæ Patrum, u Ivanovu prijevodu, knjiž. 3, br. 11, stoji ovako: „Pripovijedao je neki pustinjak braći koja su bila u Raitumu, gdje je sedamdeset palminih stabala, na mjestu kamo je pristao Mojsije s narodom kad je izišao iz zemlje egipatske.” No iz 13. poglavlja Knjige Izlaska poznato je da su one palme i izvori bili u Arabiji, na mjestu zvanom Elim: tako se možda nazivala ravnica u kojoj su na nekom razmaku bili oni izvori, a oko njih palme; prema moru pak Raitu, bilo da je to već tada bilo ime mjesta, bilo da mu je nadjenuto poslije. Na isto upućuje ono što Ivan Mosh prenosi u pogl. 120: „Pripovijedali su nam faronitski ribari govoreći: Jednoga dana pošli smo u Buhrin preko Crvenoga mora. I kad smo ulovili mnoštvo riba, vratismo se i dođosmo blizu Pereleja, te htijući preploviti u Raitu, spriječiše nas protivni vjetrovi”, itd. Čini se dakle da je onaj samostan bio smješten na istočnoj obali Crvenoga mora, nedaleko od grada Fare: a između raitunskih i sinajskih monaha, kako je očito iz sv. Ivana Klimaka, vladala je velika prisnost. Nadalje se u Menologiju naziva Παιθως, Raitu; u Minejima Παιθως, i Παιθώ s dugim drugim slogom; u Kanizijevu Menologiju Raithum; kod Galesinija, Molanusa i u Rimskom martirologiju Raithis regio; u 3. knjizi djela Vitæ Patrum, knjiž. 8, br. 16, Raythum; kod Rufina, knj. 3, br. 188, Ragitham; u 7. knjizi djela De vitis Patrum, pogl. 33, br. 3, Ragita. Ondje se naime kaže ovako: „Abat Motoj dođe jednom iz mjesta koje se zove Ragita, u krajevima Gebilona”, a kod Rufina: „Abat Mutues dođe jednom iz mjesta koje se zove Ragitham, u krajevima Gebalona.” No u 5. knjizi djela De vitis Patrum, knjiž. 15, br. 27, gdje se iznosi ista povijest, stoji: „Krenu jednom abat Matoj iz Raitua u krajeve Gebalon.”
3 Toliko o Raitu, a sada o Blemijima. Plinije ih u 5. knjizi, pogl. 8, ubraja među Etiopljane, ali je ono o njima bajkovito: „Za Blemije se prenosi da nemaju glave, nego da su im usta i oči pričvršćeni na prsima.” Solin, pogl. 31: „Vjeruje se da se Blemiji, ali ne oni koji nastanjuju krajeve blizu Crvenoga mora, rađaju bez dijela gdje je glava, a da ipak imaju usta i oči na prsima.” Tako on od njih čini dva naroda, dok je kod ostalih jedan. Strabon, knj. 17: „Niže pak, s obiju strana otoka Meroe, uz Nil prema Crvenome moru, stanuju Megabari i Blemiji, podložni Etiopljanima, a susjedni Egipćanima.” I poslije govoreći o Egiptu: „Sa sjevera je obala bez luka i zaštićena Egipatskim morem, s istoka i zapada pustim libijskim i arapskim gorama, kao što rekosmo: ostalo prema jugu nastanjuju Trogloditi, Blemiji, Nubijci i Megabari, koji su Etiopljani iznad Sijene.” Gotovo na isto mjesto smješta ih Ptolemej na 4. karti Afrike. Više o Blemijima piše Prokopije u 4. knjizi djela De bello Persico, gdje navodi da oni štuju Izidu, Ozirisa i Prijapa, ali i da Suncu prinose ljudske žrtve, koji je običaj ukinut Justinijanovom zapovijeđu: kaže pak da nastanjuju središnje krajeve između grada Auksume i granica Egipta. Napokon Amijan, gore navedeni kad smo govorili o sinajima, piše da se Saraceni, uzme li se to ime u najširem smislu, protežu od Mezopotamije sve do granica Blemija, a ne da se i Blemiji ubrajaju pod Saracene. Inače su Blemiji i Trogloditi, prema svjedočanstvu Strabona, nomadi ili skitnice, niti brojni niti ratoborni: premda su se nekoć takvima činili zato što su često poput razbojnika napadali neoprezne: u tome su dakako bili slični Saracenima.
4 Od njih je dakle, ne zna se u koje vrijeme, ubijeno 44 otaca samostana Raitu. Taj događaj Mineji spominju ovako:
„Kao nekoć Rahela sinove, sada abate oplakuje Raitu, sasječene mačevima. Ovi blaženi oci dovršiše pobožnu borbu ondje gdje je dvanaest izvora i sedamdeset palmi. Kad je tristo Blemija na golemim brvnima prešlo Etiopsko more, dođoše u neko mjesto i ondje našavši lađu, ukrcavši se pristadoše u kraj Faranita. Iziđoše im ususret Faraniti, ali bijahu razbijeni, izgubivši četrdeset i sedam svojih ljudi. Barbari, odvevši žene i djecu Faranita, pohitaju prema utvrdi gdje su sveti oci imali crkvu. Ovi su pak zatvorenih vrata iščekivali smrt. Ušavši, barbari, kad nisu našli ništa novca, sve ih poklaše te se s prijašnjim zarobljenicima povukoše k moru; a kako nikako nisu našli lađu (nju su sluge potopili i pobjegli), obuzeti bijesom zaklaše sve zarobljenike: zatim se okrenuvši jedan protiv drugoga, svi padoše od uzajamnih rana.”
✠
Izvornik: Acta Sanctorum. Ianuarius, tomus II, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 22. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.