Bazilije Veliki imao je slavan rod, kako predaje sv. Grgur Nazijanski u 20. govoru. Baka po ocu Makrina bila mu je odgojiteljica i učiteljica pravovjerne vjere i pobožnosti. Njezino je ime upisano u Rimskom martirologiju 14. siječnja ovim riječima: U Neocezareji u Pontu sv. Makrine, učenice bl. Grgura Čudotvorca, bake sv. Bazilija, koja ga je odgojila u vjeri.
2 Baronije u Bilješkama uz Martirologij piše da je živjela u vrijeme cara Decija i njegovih nasljednika u Neocezareji u Pontu, poučena od onoga velikoga Grgura Čudotvorca. Makrina je bila poodrasle dobi ako je iz samih usta Grgura (koji se čini da nije dugo nadživio Antiohijsku sinodu slavljenu 12. godine Galijena, 263. Kristove, protiv Pavla iz Samosate, kako ćemo reći uz njegov životopis 17. studenoga) upila nauk vjere: jer se iz dobi sv. Bazilija, kojega je odgojila i poučila, može zaključiti da je dosegla najmanje početke vladanja Konstancija i njegove braće. Bazilijeve su riječi u 75. pismu (u Scottovu izdanju 69.) upućenu Neocezarejcima: Koji će pak moći biti očitiji dokaz naše vjere nego to da smo, odgojeni od bake, blažene žene koja je bila rodom između vas (mislim na onu slavnu Makrinu), od nje naučili riječi preblaženoga Grgura, koje je god, sačuvane u pamćenju u njihovu slijedu, i sama čuvala, i nas još kao djecu poučavala i oblikovala u naucima pobožnosti. One grčke riječi, po δι' ἧς ἐδιδάχθημεν τὰ τοῦ μακαριωτάτου Τρηγορίου ρήματα, δσα πρὸς αὐτὴν ἀκολουθία μνήμης διασωθέντα αὐτή τε ἐφύλασσε, καὶ ἡμᾶς ἐτε νηπίους ἐντας ἐπλαττε, καὶ ἐμόρφου τοις τῆς ἐύσεξειας δέγμασι, čini se da se mogu razumjeti tako da je i sama u sebi uz pomoć pamćenja sačuvala ono što je kao mlada čula dok je Grgur poučavao; te da je, nekim slijedom pamćenja i predaje ono što je on nekoć poučavao, sama naučila od svojih roditelja i učitelja, i poučila unuka. Tako se u istom pismu sam Bazilije ponosi da je učenik istoga Grgura: Isti su, kaže, i vama i nama bili i učitelji božanskih otajstava i duhovni oci koji su od početka utemeljili vašu Crkvu: mislim na onoga velikoga Grgura i na sve one koji su poslije njega preuzeli biskupsko prijestolje kod vas, iznikavši jedan za drugim poput nekih zvijezda i koračajući istim stopama.
3 Nadalje, ovoga bakina odgoja sjeća se isti Bazilije u 79. pismu (kod Scotta 73.) upućenom Eustatiju iz Sebaste. Jer premda je, kaže, sve ostalo naše takvo da bismo zbog toga s pravom morali uzdisati, ipak se jedino time usuđujem ponositi u Gospodinu što nikada nisam imao lažnih mišljenja o Bogu, niti sam, drukčije misleći, poslije promijenio sud duše: nego sam ono mišljenje o Bogu koje sam od djetinjstva upio od svoje blažene majke i od svoje bake Makrine sačuvao u sebi uvećano pravednim napredovanjem. Nisam naime jedno za drugim preuzimao kako je sud sazrijevao, nego sam načela koja su mi od njih predana dovršio i doveo do savršenstva. Također u 64. pismu svjedoči da je odgojen u Neocezareji kod svoje bake ili odgojiteljice; jer oboje znači tot τιτῆν. O majci sv. Bazilija, sv. Emeliji, i ocu Baziliju govorit ćemo 30. svibnja.
4 Bazilijev brat sv. Grgur Niski u životopisu sestre Makrine, 19. srpnja, ovako piše: Djevica se zvala Makrina, a roditelji su je tako nazvali zato što je nekoć u našoj obitelji bila neka znamenita Makrina, naime majka našega oca, koja se u vrijeme progonstava borila za ispovijest Krista. Te borbe nekako izlaže sv. Grgur Nazijanski u govoru na pohvalu Baziliju, a prema njemu Baronije u 2. svesku, uz god. 304., br. 53 i dalje.
5 Drugih doduše obitelji, ili čak pojedinačno svakoga čovjeka, drukčiji su uresi i nakiti pohvala, veći ili manji, koji poput kakve očinske baštine, započeti izdaleka ili izbliza, prelaze na potomke: a ovoj je a ures i nakit obaju roditelja bila pobožnost, kao što će sada izložiti govor. Bilo je to progonstvo, i to najokrutnije i najstrašnije: govorim onima kojima je poznato ono progonstvo koje jeb Maksimin podigao; kad je on dočekao mnoge koji su se malo prije bili pojavili, svojom je okrutnošću postigao da su se svi oni činili ljudskima, bjesneći nekom nevjerojatnom drskošću i nastojeći na sve načine odnijeti pobjednički vijenac bezbožnosti. Njega je većina naših boraca nadvisila, jedni boreći se sve do smrti, drugi gotovo do smrti, očito zato ostavljeni da prežive svoju pobjedu, i da ne izdahnu u samoj borbi, nego da ostanu drugima vježbatelji kreposti, živi mučenici, živi stupovi id nijeme pohvale.
6 e Njihov je broj povećao djed po ocu, kojemu je, pošto je njegovao svaku vrstu pobožnosti, ona oluja donijela izvanredan završetak. Jer oni su doista bili tako u duši ustrojeni i pripravljeni da su bili spremni lako podnijeti sve ono zbog čega Krist daruje vijenac onima koji nasljeduju njegovu borbu poduzetu radi nas: ali budući da je i za njih borba morala biti zakonita (a zakon je mučeništva ovaj: da ne srljamo u borbu svojevoljno, vodeći brigu i o samim progoniteljima i o slabijim borcima, niti da, kad smo prisutni, izbjegavamo borbu; jer ono je svojstveno nepromišljenu i naglu duhu, a ovo plašljivu i kukavičku), poštujući i u tome zakonodavca, što poduzimaju, ili radije kojom su božanskom providnošću, koja upravlja svim njihovim odlukama, vođeni? Pobjegnu u neku šumu pontskih gora (ondje ih ima vrlo mnogo, i guste su te veoma prostrane i široke) s vrlo malim brojem kako pratitelja u bijegu tako i poslužitelja hrane. I ovdje će se doduše drugi diviti duljini vremena (jer pripovijedaju da se njihovo progonstvo oteglo gotovo do sedme godine, pa i više) i načinu života tijesnu i neobičnu za plemenita tijela, kako je vjerojatno; kao i to što su, boraveći pod vedrim nebom, bili mučeni studeni, vrućinama i kišama, te naposljetku što su u takvoj mučnoj samoći bili lišeni ljudskoga društva i općenja. A koliko se pogubnom i gorkom morala smatrati ta stvar onima koji su običavali biti okruženi brojnom pratnjom i čašćeni!
7 Ja ću pak ono što je veće izložiti na način dostojan većega divljenja. Niti će mi itko uskratiti vjeru, osim onoga koji bi smatrao da ništa nije veliko, misleći doista pogrešno i veoma pogibeljno o progonstvima i pogibeljima poduzetima radi Krista. Plemeniti su ljudi željeli ukusnija jela, kao oni koji su bili slomljeni i iscrpljeni dugotrajnošću vremena te su osjetili gađenje prema nužnoj hrani. Niti su se zato služili govorima Izraelaca (jer nisu bili tužni i mrmljali kao oni kad su napustili Egipat i u pustinji bili pritisnuti glađu), to jest da je Egipat bolji od samoće i poželjniji za njih, kao onaj koji im je pružao obilje lonaca i mesa i svih drugih stvari koje su ondje ostavili, niti im se već, u kakvoj su bezumnosti bili, teškim činio rad oko opeka i gline: nego su govorili druge stvari koje su odisale većom svetošću i vjerom. Zar se naime, govorili su, ne može dogoditi da onaj Bog čudesa, koji je strani i izbjegli narod u pustinji tako obilno hranio da je dao da pada i kruh i izlio ptice, hraneći ga ne samo nužnom nego i biranijom hranom, koji je razdijelio more, usporio tijek sunca i zaustavio rijeku (dodajući zatim i ostalo što je on nekoć učinio, jer u takvim stvarima duša rado prati stare priče i slavi Božju slavu iz mnogih čudesa), taj isti, zaključivali su, i nas borce pobožnosti danas nahrani biranijim jelima? Mnogo divljih zvijeri, koje su izbjegle bogataške stolove, kakve smo nekoć i mi imali, krije se u ovim gorama; mnoge jestive ptice lete iznad nas koji ih želimo: što je od svega toga takvo da se, samo ako ti kimneš, ne bi moglo lako uhvatiti? Takve su bile njihove riječi: a plijen je pratio riječi, jelo spontano ponuđeno, gozba priređena bez ikakva truda, jeleni koji su se odjednom pojavili iz grmlja: kako veliki! kako ugojeni! kako spremni i pripravni na klanje! Gotovo bi mogao zaključiti da su teško podnosili što nisu bili brže pozvani. Oni su ih privlačili kimanjem glave, ovi su slijedili; tko ih je gonio i prisiljavao? nitko. Kojim konjima? kojim psima? uz kakav lavez i lovački povik? s kojim mladićima koji zaprječuje izlaze putova, kako zahtijevaju zakoni lova? svezani jedino sponom molitve i pravedne molbe. Tko je u naše sjećanje ili u sjećanje svih koji su ikada postojali upoznao takav lov i ulov? O čudesne li stvari! Sami su bili a upravitelji svoga plijena: koliko je želja nosila, toliko je zadržano, a što je preostalo, upućeno je u šume za drugi stol. Mjesta bez priprave, večera sjajna, gosti dragi, koji to čudo smatraju kao predigru očekivanih dobara. Od toga su također postali poletniji za onu borbu zbog koje su im ta dobra bila pri ruci.
a Na grčkom je: τὸ δὲ γεονὶ ἀμφοτίρον τὸ εὐσεβίς ἐπίσημον. Drugi čitaju γενοῖν. Bellius prevodi: ures obaju roda.
b Štoviše, Maksimijan Galerije, kojega Grci posvuda nazivaju Maksiminom. O tom progonstvu opširno govori Baronije uz god. 304. Tada se također povukao u samoću sv. Gordije centurion, o kojemu smo govorili 3. siječnja.
c Ἀλεπτος je onaj koji u gimnaziju maže borce, od ἀλεφει, mazati.
d Jer ne glasom, nego pokazivanjem upravitelja i raskomadanih udova utiskuju pobožnost.
e Na grčkom: σύν πολλοίς δὲ τοίς ἀριθμουμένοις χαί οἱ πρὸς πατρὸς τοῦτε πατέρες. Bellius prevodi: S mnogim pak drugima, i to glasovitim precima onoga po ocu. Ali Baronije to u Ljetopisima i u Bilješkama uz Martirologij 30. svibnja shvaća o roditeljima sv. Bazilija Velikoga; no to je rečeno samo o roditeljima njegova oca, naime Makrini i njezinu mužu.
f Ταμέαι upravitelji, oni koji dijele.
✠
Izvornik: Acta Sanctorum. Ianuarius, tomus II, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 22. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.