Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

✠

Acta Sanctorum · Svezak IV · Svezak IV

Predgovor prvom svesku veljače

IN TOMUM PRIMUM DE ACTIS SANCTORUM MENSIS FEBRUARII

Redoslijed izlaganja i sklad djela.

Ordo dicendorum et symmetria.

Premda je djelo koje poduzimamo golemo, ono je ipak uređeno i sve je u njemu postavljeno jasno i pregledno. Kako nas same u njegovu napredovanju ne bi omela zbrka, a ne samo čitatelje, o čijoj koristi valja voditi računa ako želimo da iz ovoga izvuku kakav plod, unaprijed smo zrelo promislili kojim ćemo redoslijedom i metodom sastaviti i urediti ono što treba izložiti.

Vastum sit licet, quod molimur, opus; ordinatum est tamen, cunctaque in eo distincte ac distribute posita. Ne nos ipsos in ejus progressu confusio perturbaret, non modo lectores, quorum commodo consulendum, si fructum hinc aliquem percipere eos volumus. Qua igitur serie ac methodo dicenda componeremus atque instrueremus, antea mature deliberatum.

Najprije, sveci kojih se spominjemo raspoređeni su na one dane koje im dodjeljuje Rimski kalendar ili drugi pisci (ako možda nisu upisani u kalendar) ili sama njihova Djela, ili na dane kada smo doznali da ih se u vlastitoj Crkvi ili gradu osobito pobožno časti. U tom istom rasporedu slijedili smo, koliko je to bilo moguće, i vremenski redoslijed, tako da prvi budu oni za koje je bilo pouzdano da su ranije preminuli. Gdje god nije bilo dodane nikakve oznake iz koje bi se mogla izvesti kakva pretpostavka o vremenu smrti, pripisali smo ih onome razdoblju kojemu su se ponajviše činili sukladnima.

Primum quos commemoramus Sanctos, hi sunt ad eos dies collocati, quos Fasti Romani, aliive auctores (si Fastis forsan inscripti non sunt) aut ipsamet Acta assignant: aut quibus eos in propria Ecclesia aut civitate, præcipua religione coli didicimus. In eadem collocatione, temporum quoque ordinem, quoad ejus fieri potuit, secuti sumus, ut primi ii essent, quos constaret prius vita esse defunctos. Sicubi nullus erat character additus, e quo duci conjectura aliqua de tempore obitus posset; ei illos ætati adscripsimus, cui potissimum congruere videbantur.

Kako bi pak čitatelj na početku svakoga dana mogao pregledno vidjeti kojih se svetaca toga dana slavi blagdan ili čiju uspomenu mi rasvjetljujemo, na prvome mjestu velikim slovima navodimo imena onih o kojima ćemo govoriti ili čija ćemo Djela izdati, dodajući također mjesto u kojem su ili živjeli ili se ponajviše časte, te dostojanstvo koje su obnašali ili način i stalež života. Primjerice: SV. BLAŽ, biskup i mučenik, u Sebasti u Kapadociji; sv. Hadelin, prezbiter, u Viséu i Cellesu u Belgiji. Onoga pak sveca čiji se blagdan toga dana slavi u Rimskom brevijaru, u tom popisu označavamo velikim četvrtastim slovima, npr. 5. veljače: SV. AGATA, djevica i mučenica, u Kataniji na Siciliji. Ipak ga ne stavljamo na prvo mjesto, kako se čini u Martirologiju, osim ako to ne zahtijeva vremenski redoslijed. Ova je pak razlika u velikim slovima ponekad, bilo našom zaboravnošću bilo nemarom slovoslagara, bila zanemarena.

Ut autem ad initium cujusque diei perspicere lector possit, quorum Sanctorum eo celebritas agatur, aut a nobis illustretur memoria: primo loco litteris majoribus nomina recensemus eorum, de quibus acturi, quorumve edituri Acta sumus, addito etiam loco, quo aut vixerunt aut præcipue coluntur, et, quam gesserunt, dignitate, aut vitæ modo et conditione. Exempli gratia, S. BLASIUS Ep. Martyr, Sebastiæ in Cappadocia. S. Hadelimus Presbyter Viseti et Cellis in Belgio. Cujus autem Sancti in Breviario Romano eo die feriæ aguntur, ejus illo in catalogo majoribus quadratis litteris signamus nomen: V. G. v Februarii, S. AGATHA Virgo Martyr, Catanæ in Sicilia. Non tamen, ut in Martyrologio fit, primo loco statuimus, nisi id ordo temporis postulet. Hoc tamen majorum litterarum discrimen subinde, vel oblivione nostra vel typothetarum incuria, neglectum.

Zatim se navode sveci koji su u nekim kalendarima označeni na taj dan, a koje smo mi prebacili na drugi dan ili posve izostavili, kao i razlozi zbog kojih je to učinjeno. Jer kako Grci i Latini, a ponekad i pojedine mjesne Crkve, često slave blagdan nekoga sveca u različit dan, štoviše i jedna te ista Crkva ili grad zbog različitih povoda našašća, prijenosa relikvija ili čudesa, mi ipak Životopis i ostalo što se na njega odnosi možemo donijeti samo jednom, i to na onaj dan kada se u njegovu redu, ili u gradu koji čuva njegove relikvije, ili je inače osobito odan njegovu štovanju, slavi s najvećom svečanošću. Ipak napominjemo kada smo njegovo ime pronašli zapisano na druge dane u bilo kojim kalendarima i crkvenim popisima, kako bi oni koji ga tada časte znali gdje ga mogu pronaći.

Dein Sancti in quibusdam Factis eo die signati, a nobis in alium rejecti, aut omnino prætermissi indicantur, quaque id causas factum sit. Nam cum sæpe a Græcis ac Latinis, et quandoque particularibus Ecclesiis, diverso die festum cujuspiam Sancti agatur; imo et ab una eademque Ecclesia aut Civitate, ob varias Inventionum, Translationum, Miraculorumve caussas; Vita tamen, ceteraque ad eam spectantia, non nisi semel dare possumus ad eum nempe diem, quo in suo Ordine, aut urbe ejus Reliquias asservante, vel ceteroquin ejus venerationi præcipue devota, maximam habet celebritatem. Indicamus tamen, cum aliis diebus ejus nomen in ullis Fastis ac tabulis Ecclesiasticis reperimus adscriptum, ut si qui eum tum colant, norint ubi valeant reperire.

Nadalje, u martirologijima, menologijima ili kako god drukčije nazvanim svetim kalendarima nekih novijih pisaca upisani su mnogi kojima se ipak, kao što smo ranije rekli, nigdje ne iskazuju počasti kakve dolikuju nebesnicima, niti im prema crkvenim odredbama pripada onaj najpotpuniji naziv najvišega čašćenja, svetac ili blaženik. Njihova imena ipak ponajviše navodimo, ali uz upozorenje čitatelju da još nisu uvršteni u popis svetaca ili da nama to nije pouzdano poznato. Jer ako su umrli posve nedavno i nema ni najmanje naznake da im je odobreno ikakvo štovanje, posve ih izostavljamo.

Deinde in recentiorum quorumdam Martyrologiis Menologiis, seu quo alio nomine insignitis sacris ephemeridibus, multi inscripti sunt, quibus tamen, ut antea diximus, debiti Coelitibus honores nusquam tribuuntur, neque illa summi honoris plenissima appellatio Sancti aut Beati, secundum Ecclesiasticas sanctiones, competit. Eorum ergo ut plurimum nomina tamen recensemus; sed monito lectore, nondum esse eos in album Sanctorum receptos, aut nobis id non constare. Nam si nuper admodum mortui sunt, neque de ulla iis decreta veneratione, vel levissima suspicio est, omnino omittimus.

I u tome je primijenjen redoslijed. Najprije naime redom navodimo svece koji pripadaju mjesecu siječnju, ili inače onim danima veljače koji prethode danu kojim se bavimo. Zatim navodimo one za koje smatramo da ih treba posve izostaviti, prema dobi svakoga od njih. Naposljetku, oni koji pripadaju sljedećim danima veljače ili drugim mjesecima bilježe se redoslijedom samih mjeseci i dana.

In his quoque ordo adhibitus. Prius enim qui ad mensem Januarium pertinent, aut alioquin Februarii eos dies, qui illum, in quo versamur, præcedunt, Sanctos ordinatim rencimus. Tum quos omnino prætermittendos ducimus, recensemus secundum cujusque ætatem. Demum qui ad sequentes Februarii dies, aut alios menses spectant, mensium ipsorum dierumque serie adnotantur.

Zatim pristupamo samim Djelima svetaca. Ako nikakva nisu sačuvana, iznosimo ono što je ipak o samim svecima istraženo, te katkad donosimo gola imena iz različitih martirologija. Ako smo se domogli Djela, pred njih stavljamo Prolegomena, odnosno prethodne komentare, u kojima istražujemo u koje je vrijeme i na kojem mjestu svaki svetac živio, je li udostojen javnoga štovanja te je li se od davnine uvijek ubrajao među svece. Zatim tko je Djela zapisao, kakvim ozbiljnim i vjernim stilom, iz kojih smo ih rukopisa dobili i čijom dobrotom i susretljivošću, što, kako bismo posvjedočili svoju zahvalnost, nigdje ne prešućujemo. A doznali smo da se to uistinu veoma svidjelo razboritim ljudima: bilo je i onih koji su, prikupivši različita djela svetaca ili sastavivši bilješke uz njih, poslali to nama da se izda u našemu djelu kako nam se svidi. To smo i učinili uz navođenje njihova imena, osim ako su izričito uvjetovali da ih uopće ne spominjemo, jer im je bilo dovoljno da se djela svetaca rasvijetle, na koji god se način to dogodilo.

Ad ipsa dein Sanctorum Acta accedimus. Si nulla extant, quid tamen de Sanctis ipsis exploratum sit edicimus, ac subinde nuda e variis Martyrologiis nomina proferimus. Si acta sumus adepti, iis præfigimus Prolegomena, sive prævios commentarios: in quibus, quo tempore ac loco vixerit Sanctus quisque, an publico cultu dignatus, an antiquitus semper in Divorum numero habitus, disquirimus. Tum a quo mandata litteris Acta, quam gravi stylo ac fideli: quibus e codicibus nacti ea simus, et cujus beneficio ac humanitate, quod, ut gratitudinem nostram testemur, nusquam dissimulamus. Atque id sane viris cordatis vehementer placuisse didicimus: et fuere, qui cum varia Sanctorum gesta collegissent, aut ad illa notationes confecissent, ad nos miserunt, nostro in opere edenda, uti visum nobis esset. Quod quidem adscripto eorum nomine fecimus: nisi si diserte stipulati essent, ne quam sui mentionem faceremus, quibus sat esset Sanctorum res gestas illustrari, quoquo modo id fieret.

Ako su relikvije kojega sveca bile prenesene, ako su se uz njih dogodila čudesa, ako su osnovane kakve bratovštine za promicanje njihove časti, sagrađene crkve ili ustanovljene javne svečanosti, i o tome raspravljamo u Prolegomenima, a pripovijest o tim događajima, ako je zapisana, pridodajemo Životopisu. Ako su pak oba teksta podulja, a sama Prolegomena podijeljena u mnogo odlomaka, radi koristi čitatelja u vlastitom Predgovoru stavljenom pred samu pripovijest objašnjavamo ono što pripada takvoj povijesti prijenosa relikvija i ono što za njezino rasvjetljavanje treba potražiti drugdje.

Si Sancti cujuspiam translatæ Reliquiæ, si miracula ad eas facta, si quæ sodalitia ad eorum amplificandum honorem erecta, templa ædificata, institutæ publicæ panegyres, de his quoque disserimus in Prolegomenis: earumque rerum narrationem, si mandata litteris, Vitæ subjicimus. Si tamen utraque longior, et Prolegomena ipsa in multos distributa paragraphos; ut lectoris commodo serviatur, quæ ad ejusmodi Translationis historiam, quæ ad illam illustrandam strandam aliunde petenda, propria Præfatione ante ipsam narrationem posita explicamus.

Nakon tih Prolegomena donosimo sama Djela svetaca u onome stilu u kojem su nekoć prvotno bila napisana, kako je objašnjeno u 1. poglavlju, podijeljena u određena poglavlja kako bi čitatelj mogao takoreći predahnuti: tu podjelu, ako se čini da su je načinili sami pisci, najčešće zadržavamo; ako nisu, ili pak ako se javljaju prečesti odsjeci i naslovi, primjenjujemo drugu, prikladniju podjelu.

Secumdum ea Prolegomena, Acta ipsa Sanctorum, quo primum stylo olim conscripta fuere, ut cap. 1 explanatum, damus, certis capitibus, ut quasi respirare lector possit, distincta: quam distinctionem si scriptores ipsi fecisse videantur, plerumque retinemus; sin minus, aut certe si nimium frequentes sectiones titulique occurrerent, aliam commodiorem adhibemus.

Pojedinim poglavljima, ako se čini potrebnim, pridodajemo Bilješke, ali vrlo kratke: ako se naime u rukopisima javljaju različita čitanja, ako treba objasniti imena gradova i mjesta, ako ima neuobičajenih riječi, ako se pojavljuje kakva neobična stvar ili nauk, ili ako nešto odstupa od uobičajene kronologije, bilo da to treba potvrditi ili pobiti. Te su Bilješke od pomoći onima koji imaju osrednju naobrazbu (jer za njih ponajviše pišemo) kao i svima ostalima: najučenijima one nisu potrebne, a možda više ni knjige bez kojih ipak ne bi postali učeni; naposljetku, tko želi, može te Bilješke i preskočiti.

Singulis capitibus Annotationes, si necessariæ videantur, subnectimus, sed perbreves: si nimirum variantes in MSS. codicibus lectiones occurrerint, si urbium locorumque explicanda nomina, si verba inusitata, si res doctrinave paradoxa, si discrepans a vulgari Chronologia, seu firmanda, seu refellenda. Et juvantur hisce Annotationibus qui mediocri præditi eruditione (nam his præcipue scribimus) et quicumque alii: doctissimi neque iis egent, nec forte jam libris, sine quibus tamen docti non evasissent: denique Annotationes illas præterire, qui vult, potest.

U samome načinu tiskanja pobrinuli smo se da se već po samome obliku slova može razabrati što je naše, a što je prepisano od drugdje, čak i u Bilješkama, koje su ipak otisnute sitnijim slovima. Slovo koje je stavljeno pred njih treba potražiti na rubu tijekom toga poglavlja: njemu slično slovo, otisnuto u samome tekstu, označava mjesto za koje se činilo da treba objašnjenje.

In ipso impressionis modo, quæ nostra sint, quæ aliunde transcripta, ut ex ipsa characteris forma dignosci possint, curavimus: etiam in Annotationibus, quæ tamen minori charactere excusæ. His quæ præfixa littera, eadem in margine per illius capitis decursum quæri debet: cui similis in ipso contextu expressa, locum, qui explicatione egere visus, indicat.

Na gornjem rubu stranice otisnuto je ime sveca o kojem se govori, a na drugoj strani dan u mjesecu, kako bi se, na kojem se god mjestu knjiga otvorila, moglo razumjeti kojega se sveca Djela pripovijedaju ili tumače i kojemu danu on pripada.

In margine superiori nomen Sancti, de quo agitur, expressum, in altera dies mensis: ut libro qua parte libuerit aperto, cujus Sancti narrentur, explicenturve Acta, et ad quem is diem pertineat, intelligi possit.

Budući da se pak, kao što je opširno rečeno u 2. poglavlju, katkad izdaje više Životopisa jednoga sveca koje su napisali različiti pisci, na vanjskome je rubu pri vrhu dopisano koji je pisac sastavio taj Životopis, kako čitatelj ne bi morao listati mnoge listove dok traži Životopis koji je sastavio određeni pisac. Primjerice, na stranici 314 na gornjem rubu stoji ovo: Vita B. Rabani Mauri Archiep. Moguntini, 4. veljače, zatim na bočnom rubu: Sastavio prezbiter Rudolf, a nakon stranice 322: Sastavio opat Tritemije. Tako je na dan 6. veljače uz prvi Životopis sv. Vedasta dopisano: Nepoznati pisac, iz rukopisa, a uz drugi: Sastavio Alkuin, iz rukopisa. I tako se postupalo posvuda u cijelome djelu.

Quia vero, ut fuse dictum cap. 2, subinde plures Vitæ Sancti unius a diversis scriptæ auctoribus eduntur, in exteriori margine summoloco adscriptum, quis eum Vitam auctor composuerit, ne plura revolvere folia lectorem oporteat, dum ab certo quopiam compositam auctore Vitam quærit. E. G. pagina 314 in supremo margine hæc sunt: Vita B. Rabani Mauri Archiep. Moguntini iv Februarii. tum in laterali margine: Auctore Rudolpho Presbytero. at post paginam 322, Auctore Trithemio Abbate. Ita die vi Februarii ad priorem S. Vedasti Vitam appositum: Auctore anonymo, ex MSS. Ad secundam: Auctore Alcuino, ex MSS. Atque ita passim factum toto opere.

Nadalje, budući da se obojica zajedno trudimo oko ovoga djela, Ivan Bolland i Gotfrid Henschenius, te zajedničkim dogovorom sve uređujemo i međusobno pregledavamo spise, a ipak svaki zasebno proučava pojedine Životopise te ih oprema i rasvjetljuje Prolegomenima, Bilješkama i rubnim sažetcima, smatrali smo da se treba pobrinuti da početnim slovima imena na vanjskome rubu na početku svakoga Životopisa ili rasprave o nekom svecu naznačimo čijim je trudom ponajviše pojedini dio izrađen ili preveden s grčkoga: kako bi naime čitatelju moglo biti jasno da je ondje gdje vidi G. H. to djelo Gotfrida Henscheniusa, a Ivana Bollanda kada bude dopisano J. B. Čemu to, upitat ćeš, kad ste maločas izjavili da vam nije nimalo stalo do toga da se vaša imena navode? Doista je tako. Neka se čitaju ova Djela svetaca i neka se najbrojniji i najsjajniji primjeri kreposti koji se u njima nalaze nasljeduju ili čitaju drugima za pouku, to nam je dovoljno; da se govori kako smo ih mi prikupili, to niti želimo niti nam je krivo ako se izostavi. Ipak smo stavili svoja imena, dijelom zato što Crkva zabranjuje da se knjige tako nepromišljeno izdaju bez imena pisca, a dijelom zato što smatramo da to ponajviše koristi našoj stvari, kako bi nam se moglo poslati ono što nam je dosad promaklo. Uz to, meni Ivanu Bollandu, koji ovo sada pišem, činilo se osobito potrebnim učiniti to kako bi se znalo što je napisao moj najučeniji suradnik, da se ne bi dogodilo ono što se nerijetko dogodilo kod onih koji su čitali siječanj, da pod mojim imenom navode ono što je napisao on. Smatrao sam stoga da je bolje da se naznači ime obojice, osobito zato što se, budući da je on u proučavanju i radu najustrajniji i čvrste tjelesne snage, nadam da će on ovo djelo privesti kraju, dok mene sada osim sve teže dobi slabi i mnogostruka bolest. Taj dakle znak stavljamo i na početak Predgovora uz svaki Životopis i na vrh vanjskoga ruba na svakoj stranici dokle god traje taj predgovor.

Porro quia duo simul in hoc opere desudamus, Joannes Bollandus et Godefridus Henschenius; atque communi quidem consilio omnia ordinamus, ac mutua scripta recognoscimus; singuli tamen seorsim singulas Vitas discutimus, Prolegomenis, Annotationibus, summariis marginalibus ornamus ac dilucidamus; curandum duximus, ut cujus potissimum labore singula essent elucubrata, aut e Græco versa, indicaremus, primis nominum litteris in exteriori margine appositis ad initium Vitæ cujusque aut tractatus de Sancto quopiam: ut nimirum constare lectori queat, ubi G. H. viderit, Godefridi Henschenii id esse opus, Joannis Bollandi, quando J. B. erit adscriptum. Quorsum hoc, inquies, cum paullo ante professi sitis, vos pro nihilo ducere, ut nomina vestra citentur? Ita est sane. Legantur hæc Sanctorum Acta, et quæ in iis plurima ac præclarissima extant exempla virtutum, imitatione exprimantur, aut ad aliorum institutionem recitentur, id satis est nobis: ut ea nos collegisse dicamur, non est quod expetamus, aut omitti nolimus. Nomina tamen nostra apposuimus, tum quia vetat Ecclesia ita temere libros sine auctoris nomine protrudi; tum quia id maxime ad rem nostram conducere existimamus, ut submitti nobis possint quæ adhuc nos fugerunt. Eo autem posito, mihi Joanni Bollando, qui hæc nunc scribo, præcipue visum est faciendum, ut sciatur quæ ab eruditissimo collega meo scripta sint, ne eveniat, quod factum haud semel ab iis qui Januarium legerunt, ut sub nomine meo citarent quæ ab illo erant scripta. Censui igitur esse satius, ut utriusque nomen indicetur: præsertim quia, cum studii sit laborisque patientissimus, ac firmis viribus corporis, spero ab eo absolutum hoc opus iri, cum me nunc præter ingravescentem ætatem multiplex infirmitas debilitet. Hoc igitur et initio Præfationis ad quamlibet Vitam apponimus signum, et in summo exterioris marginis in unaquae pagina, quamdiu ea durat præfatio.

Nadalje, uz takve Predgovore i Životopise na rubovima donosimo njihov kratak sažetak, kako bi onaj tko nema vremena prelistavati cijela Djela ipak imao njihov svojevrsni brevijar koji može brzo preletjeti i odabrati ako mu se što učini vrijednim pomnijega ispitivanja. Na istim su rubovima u određenim razmacima postavljena slova A B C D E F, koja služe u Kazalima kako bi se sigurnije označilo na kojem se mjestu i u kojem dijelu stranice što može pronaći.

Ad ejusmodi porro Præfationes ac Vitas, earum succinectam quamdam epitomen in marginibus apponimus, ut cui integra quæpiam Acta evolvere non vacat, habeat tamen eorum velut breviarium, quod celeriter percurrere possit, ac si quid pensiculatius examinandum videatur, id seligere. In iisdem marginibus litteræ positæ certis intervallis ABCDEF, quarum in Indicibus usus, ut certius designetur quo quidque loco, quaque parte paginæ reperiri possit.

Pojedinim smo svescima pridodali Dodatak, u koji smo unijeli ono što su nakon tiskanja pojedinih dana predložili prijatelji i ono što smo sami pronašli, a što nam je ranije bilo nepoznato ili nije bilo pronađeno u cijelosti. U istome Dodatku opovrgavamo ako je što ranije bilo pogrešno napisano ili otisnuto. Toliko se nimalo ne stidimo priznati neznanje i pogrešku, bilo da smo je sami opazili bilo da su nam na nju ukazali prijatelji: njima se nipošto ne ljutimo ako nas na što upozore, nego ćemo im dapače biti zahvalni.

Appendicem adjecimus ad singulos tomos, in quam contulimus quæ post singulos dies excusos ab amicis suggesta erant, quæque ipsi repereramus, antea ignorata, vel non integra reperta. In eadem appendice retractamus si quid perperam prius scriptum, vel excusum. Usque adeo non pudet, ignorantiam erroremque agnoscere, seu per nos animadversum, sive ab amicis indicatum: quibus tantum abest ut irascamur, si quid monuerint, ut etiam gratiam simus habituri.

Premda pak netko s najvećom pozornošću čita ovakve goleme knjige, ipak se (kakva je već slabost ljudskoga uma) neće moći sjetiti gdje se što nalazi, osim ako sam sebi ne sastavi sažetak svega što čita, što nije svakome zgodno. Za olakšavanje pamćenja u tome od najveće je koristi prikladno sastavljeno Kazalo. Svakome smo svesku dodali po šest kazala.

Etsi autem summa attentione legat quis ingentes ejusmodi libros; non tamen (quæ est humanæ mentis imbecillitas) recordari quo quidque loco habeatur poterit, nisi si epitomen sibi conficiat quis omnium quæ legit, quod non est unicuique opportunum. Ad sublevandam ea in re memoriam maxima est Indicum apte concinnatorum utilitas. Senos cuique tomo addidimus.

Nakon ovoga slijedi INDEX CHRONOLOGICUS. Započinjemo ga od Kristova rođenja. Jer svetaca koji su živjeli prije toga nema tako mnogo, barem onih upisanih u crkvene kalendare, a ipak je njihovo doba naznačeno u vlastitom komentaru o njihovim djelima, prema vjerojatnijoj kronologiji. U računanju pak godina od Kristova rođenja slijedimo uobičajenu i već posvuda prihvaćenu eru, dok u usklađivanju godina careva i franačkih kraljeva tijekom prva tri stoljeća istražujemo vlastite kronološke oznake. U ovome Kazalu djela svetaca (ponajviše onih koji se slave prvih šest dana veljače), ne sva nego najvažnija, smještamo u njihova vremena prema pouzdanim kronološkim bilješkama ili vjerojatnoj pretpostavci, našoj ili tuđoj.

Hunc sequitur INDEX CHRONOLOGICUS. Inchoamus eum a Christi nativitate. Nam qui antea vixere Sancti, non ita multi sunt, saltem Ecclesiasticis Fastis adscripti: et tamen eorum ætas ad Commentarium proprium de illorum gestis, secundum probabiliorem Chronologiam, indicatur. In annis autem ab ortu Christi computandis, vulgarem et receptam jam passim epocham sequimur: in Imperatorum, ac Regum Francorum per tria prima secula, annis aptandis, proprios investigamus characteres. In hoc Indice quæ ab Sanctis gesta (potissimum, qui primis sex diebus Februarii celebrantur) non omnia, sed præcipua, suis temporibus aptamus, ex certis Chronologicis notis, aut probabili conjectura, nostra aut aliorum.

Preostala četiri kazala smještena su na kraju svakoga sveska nakon Djela svetaca: u njima je ranije naznačeno zašto su dodana slovaa, b, c, d, e, f, koja su otisnuta i u pojedinim svescima, kako bi naime čitatelji razumjeli u kojem se dijelu označene stranice što može pronaći. Treće je dakle INDEX HISTORICUS, koji obuhvaća imena ljudi, koliko god ih se pojavljuje u ovome svesku. Ipak je pred imenima svetaca stavljen znak †, a ne slovo S ili B, kako se čestim umetanjem tih slova među ostala ne bi omela pozornost čitatelja koji brzim pogledom nešto traži. Imena pak svetaca čiji se blagdani slave u ovome svesku, a koja su navedena u prvome Kazalu, ovdje se izostavljaju, osim ako se možda spominju u Djelima drugih svetaca. Isto tako kao u prvome Kazalu, izložen je stalež ili položaj sviju, a kod onih koji su općenito manje poznati i stoljeće u kojem su živjeli ili kraj u kojem su boravili. O kraticama riječi rečeno je ranije.

Quatuor reliqui Indices in calcem cujusque voluminis post Acta Sanctorum rejecti sunt: in quibus cur appositæ litteræ ab cd ef, quæ et in singulis expressæ, antea indicatum, ut nimirum qua parte designatæ paginæ reperiri quidque possit, lectores intelligant. Tertius ergo INDEX INSTORICUS est, nomina complectens hominum, quotquot hoc volumine occurrunt. Sanctorum tamen nominibus † præfixa, non S aut B littera, ne earum litterarum frequenti inter alias interjectu, attentio lectoris, quidpiam celeri oculorum conjectu vestigantis, turbetur. Sanctorum autem, quorum hoc volumine natales aguntur, in primo Indice posita nomina, hic omittuntur: nisi fortassis eorum in aliorum Actis mentio fiat. Itidem ut in primo Indice, omnium status seu conditio exposita, et in iis qui vulgo minus cogniti sunt, etiam seculum quo vixerunt, aut regio, in qua versati. De notis contractarum vocum ante dictum.

Četvrto, INDEX TOPOGRAPHICUS, sadrži imena pokrajina i gradova: ako su pak proslavljeni rođenjem, smrću ili relikvijama nekoga sveca, dodana su imena tih svetaca uz naznaku stranice na kojoj se o njima počelo govoriti, iako se kasnije češće ponavljaju.

Quartus INDEX TOPOGRAPHICUS nomina regionum urbiumque continet: quæ si Sancti cujuspiam ortu, obitu reliquiis nobilitatæ; eorum Sanctorum apposita sunt nomina, indicata pagina qua de iisagi coeptum, etsi sæpius dein recurrant.

Peto je INDEX ONOMASTICUS, odnosno kratka zbirka barbarskih, zastarjelih ili manje uobičajenih riječi koje se pojavljuju u ovome svesku.

Quintus est INDEX ONOMASTICUS, seu vocum barbararum aut obsoletarum, minusve usitatarum, quæ in hoc tomo occurrunt, brevis collectio.

Šesto naposljetku jest INDEX MORALIS, koje ne sadrži samo nazive kreposti ili mana, nego općenito svih stvari čije se poznavanje može prilagoditi raspravljanju o krepostima i manama, tako da budu poput nekih općih mjesta, ali vrlo kratkih.

Sextus denique INDEX MORALIS est, non sola continens virtutum aut vitiorum vocabula, sed rerum plane omnium quarum notitia ad virtutum vitiorumque tractationem possit accommodari, ut sint velut universales quidam loci communes, sed perbreves.

Čini se da je već dovoljno rečeno o cjelokupnome skladu ovoga djela. Svrha na koju se ono naposljetku odnosi jest slava Božja i svetaca. Ne kao da bi se činilo da će ona izravno primiti velik porast samo iz našega truda (iako se uzdamo da on ipak neće biti neugodan nebesnicima i Bogu), nego će ponajviše rasti plodom, preobilnim, koji će donijeti njegovo čitanje.

Satis jam multa de symmetria omni operis hujus dicta esse videntur. Finis, ad quem id postremo refertur, Dei gloria est, ac Sanctorum. Non quasi ex solo labore nostro incrementum ea magnum immediate acceptura videatur, (etsi non ingratum tamen Cœlitibus Deoque futurum illum confidimus) sed fructu, quem lectio ejus pariet uberrimum, præcipue augescet.

Taj će pak plod biti mnogostruk i raznolik, već prema tome kako budu raspoloženi duhovi onih koji pristupe čitanju. Tim će naime čitanjem jedni željeti potaknuti svoj duh na ljubav prema Bogu i na hvalu Njemu, koji je svojim svecima udijelio toliku snagu milosti da slome silu zloduha te mamce svijeta i tijela, a zatim ih na nebesima obasuo neizmjernom slavom i glasovitošću kod potomstva. Drugi će se tim čitanjem htjeti potaknuti na nasljedovanje njihove pobožnosti i djela. Neki će ponajprije gledati na to da svoja srca priprave za primanje sjemena božanske milosti. Premda naime Duh puše gdje hoće i često one koji na to i ne pomišljaju, štoviše one koji sa Savlom hrle počiniti zločine, takoreći položivši ruku pogađa i zaustavlja, te umekšava njihove duše i obraća ih na suprotne težnje, izvlačeći nekim tajanstvenim udarcem i obilne izvore suza iz kamena srca, ipak se to mnogo češće i sjajnije događa kada se čovjek, doduše i po prethodnom poticaju istoga Duha, pripravlja za taj djelotvorniji poticaj molitvom, pobožnim sudjelovanjem u svetim obredima, slušanjem propovijedi, razmatranjem ili čitanjem pobožnih stvari: čini se naime da se tim stvarima isti Duh na neki način poziva i potiče.

Erit vero is multiplex ac varius, prout comparati animis erunt, qui ad legendum accedent. Ea etenim lectione quidam mentem suam cupient ad amorem Dei laudemque excitare, qui tantum Sanctis suis gratiæ robur contulerit, quo vim dæmonis, mundique et carnis illecebras, frangerent, ac dein immensa eos gloriæ cumularit in cœlis, et insigni apud posteros celebritate. Alii sese ad eorum pietatem factaque imitanda accendere ea lectione volent. Nonnulli hoc præcipue spectabunt, ut ad Divinæ gratiæ satus accipiendos corda præparent sua. Quamquam enim Spiritus ubi vult spirat, et sæpe nil tale cogitantes, imo ad designanda scelera tendentes cum Saulo, velut injecta manu percellit ac sistit, eorumque mollit animos atque in contraria studia convertit, uberes etiam arcano quodam ictu fontes lacrymarum e petra cordis eliciens; multo tamen frequentius id luculentiusque evenit, cum se homo, prævio tamen etiam Spiritus ejusdem instinctu, ad illum efficaciorem impulsum comparat, fundendis precibus, sacris rite õbeundis, audienda concione, rebus piis meditandis legendisve: iis enim rebus invitari quodammodo ac sollicitari idem Spiritus videtur.

Drugi naposljetku ne gledaju toliko na vlastiti unutarnji plod pobožnosti i ostalih kreposti, koliko na duhovnu korist drugih smrtnika. U tu svrhu nastoje izdvajati i prikupljati primjere kreposti kojima će se služiti u javnim propovijedima, katekizmima i pobožnim razgovorima sa svakom vrstom ljudi, kojima će začiniti i obogatiti asketske rasprave, te kojima će tješiti ljude klonule od tuge ili bolesti. U svemu je tome velika snaga za uvećavanje časti Boga i svetaca, a za izvršavanje toga pružit će se golemo obilje iz čitanja ovih naših svezaka.

Alii denique non tam suum internum fructum religionis ac virtutum ceterarum spectant, quam aliorum mortalium spiritalia emolumenta. Ad eum finem excerpere et colligere virtutum exempla satagunt, quibus in publicis concionibus, catechismis, ac piis cum omni hominum genere colloquiis utantur: quibus commentationes asceticas aspergant ac locuplentet: quibus dejectos mœrore aut morbo homines solentur. Estque in his omnibus ad Dei Sanctorumque amplificandum honorem vis magna: ad ea vero peragenda ingens ex horum voluminum nostrorum lectione copia suppetet.

Bit će možda i drugih koji neće težiti za tim duhovnim stvarima, nego će odavde htjeti izvući ono što im ide u prilog kako bi rasvijetlili kakvu povijest ili starine neke obitelji, grada ili čak naroda, ili kako bi ukrasili druge spise o časnim stvarima.

Erunt alii fortassis, qui non hæc mystica sectentur, sed quo historiam quampiam, familiæve aut civitatis alicujus, vel etiam gentis, antiquitates illustrent, hinc eruere, quæ eo spectabunt, velint: aut alios quoque de honestis rebus commentarios ornare.

I doista su sva takva proučavanja puna dostojanstva, osim ako ih kakva opaka nakana ne nagrdi. Ipak i njima snažno savjetujemo da ne odbijaju poticaj Božanskoga Duha ako im u međuvremenu potrese dušu. Od toga će zasigurno primiti veću korist negoli od onoga što su isprva smišljali u svome radu, premda ni to zbog toga nije potrebno odbaciti ni na bilo koji način zanemariti.

Et sunt quidem studia omnia ejusmodi plena dignitatis, nisi prava quæpiam intentio illa dedecoret. His tamen ipsis magnopere suademus, ne motum Divini Spiritus, si qui interea concutiat animum, repellant. Majus inde profecto emolumentum, quam ex meditata primo lucubratione percipient: quamquam ne illam quidem propterea abjicere aut quoquo modo negligere opus sit.

Naposljetku će ovo neki čitati bez ikakve druge svrhe doli da tim čitanjem prikrate vrijeme, ili da okrijepe duh i ublaže tugu koja ih muči, te da nakratko zaborave vlastite ili javne nevolje Crkve i države. I to je mnogima veoma korisno, čak i preko one mjere koju su sami sebi odredili. Sjećamo se našega oca Ignacija kako je, ležeći zbog rane i zatraživši knjige napisane o ratovima i drugim ispraznim stvarima, a kako se nijedna takva nije našla u toj kući, počeo čitati ponuđeni Život Kristov i svetaca, isprva bez ikakve druge namjere osim da ublaži dosadu; odatle se vinuo više i, poslušan Duhu Svetomu, postupno je od njega bio uzdignut do uzvišenoga vrhunca svetosti. A ni ona dvojica carskih službenika, koje spominje sv. Augustin u 8. knjizi Ispovijesti, u 6. poglavlju, koji su slučajno naišli na Život sv. Antuna te se, pročitavši dio, raspalili u duši, otrgnuli od isprazne nade u svjetsku naklonost i nisu se htjeli vratiti na carev dvor s Potitijanom i četvrtim drugom, nego su, prikovavši srce uz nebo, ostali ondje u siromašnoj kolibi: ni oni, kažem, smatram da isprva nisu počeli čitati taj Život iz dokone znatiželje, što im je ipak bila prigoda za svetiji život, a kasnije i nemali poticaj samome Augustinu.

Legent denique hæc quidam, nullo alio fine, quam ut ea lectione tempus fallant: aut ut animum recreent, utque mœrorem, quo torquentur, leniant, ac tantisper calamitates vel proprias, vel publicas Ecclesiæ ac Reip. obliviscantur. Est id quoque multis perquam utile, etiam ultra cum modum, quem sibi præfixerunt. Meminimus Parentem nostrum Ignatium, cum de bellis rebusque aliis inanibus scriptos libros ex vulnere decumbens, poposcisset, nec ulli ejusmodi ea in domo essent reperti; oblatam Christi Vitam ac Sanctorum, non alio primum proposito, quam ut tædium levaret, legere cœpisse: inde altius assurrexisse, et sancto Spiritui obsecundantem, sensim ab eo ad sublime fastigium sanctitatis esse provectum. Neque duos illos Agentes in rebus, quos commemorat S. Augustinus lib. 8 Confessionum cap. 6 fortuito in Vitam S. Antonii incidisse, ac parte ejus lecta accensos animis, sese abrupisse a vana spe mundani favoris, nec ad Aulam Imperatoris cum Potitiano quartoque sodali reverti voluisse, sed affigentes cor cœlo illic in paupere casa mansisse; illos, inquam, arbitror principio otiosa curiositate legere Vitam illam cœpisse, quæ tamen iis sanctioris vitæ occasio fuit, nec levis postea Augustino ipsi stimulus.

I krivovjercima će, ako ovo katkad budu čitali, premda s drukčijom nakanom, katkad možda pasti na pamet ovo: Svi su ovi poduzeli tolike napore, podnijeli tolike nevolje, ne vlastitim snagama, nego oslonjeni na pomoć božanske milosti i držeći se onoga nauka koji već toliko stoljeća, kao što i odavde jasno vidimo, nepokolebljivo čuva i brani Rimska Crkva. Nije li bolje prigrliti njihovu vjeru i nasljedovati njihova djela negoli slijediti u propast nekoliko bijednih otpadnika koji protiv toga brbljaju? O kad bi takve svete misli duboko pustili u dušu! I neka ne misle da oni koji su to činili nisu bili obdareni velikim umom da prozru kako je isprazno ono čemu se mnogi smrtnici bijedno predaju, kako su uzvišene nagrade pohranjene na nebu za one koji njeguju krepost, kolika ih slava prati i na zemlji; dok nasuprot tome svi oni koji su ovdje radije služili ispraznosti sada leže nepoznati i pokopani u dugoj noći, tako da jedva postoji uspomena na malobrojne od njih, i to gotovo isključivo izvučena iz djela svetaca koje su neki od njih nekoć progonili.

Etiam heterodoxis, si hæc aliquando, alio licet consilio, legant, illud subinde fortassis in mentem veniet: Hi omnes tantos labores susceperunt, tantas toleravere ærumnas, non suis viribus, sed Divinæ gratiæ auxilio fulti, eique adhærentes doctrinæ, quam tot jam seculis, ut vel hinc perspicimus, inconcussam retinet ac tuetur Romana Ecclesia. Nonne satius sit horum fidem amplecti ac facta imitari, quam viles aliquot apostatas contra ista blaterantes sequi ad exitium duces? Utinam sanctas ejusmodi cogitationes alte in animum demittant? Neque existiment eos, qui ista egerunt, non fuisse magna præditos mente, ut perviderent quam vana sint hæc, quibus multi mortales se misere mancipant: quam sublimia reposita virtutem colentibus præmia sint in cœlo: quanta eos gloria, gloria, etiam in terris, consequatur: cum e contra quotquot vanitati hic servire maluerunt, ignoti jam, ac longa sepulti nocte jaceant: adeo ut vix paucorum ex iis memoria extet, et fere ex actis eruta Sanctorum, quos quidam eorum aliquando persecuti sunt.

Neka to bude rečeno onima koji su se privatnim proučavanjem posvetili čitanju ovoga djela. No mnogo će se plodonosnije ono čitati ili slušati u zajednicama redovnika, pa i u blagovaonici za stolom. Od najdavnijega se naime pamćenja redovnicima dok sjede za stolom običavaju čitati kako knjige Svetoga pisma, tako zatim i borbe mučenika ili djela svetaca, kako se ne bi pružala hrana samo tijelu nego i duši, te kako bi se na taj način obuzdala pohlepa za jelom i proždrljivost, isključila prigoda za brbljanje i prepirka koja bi osobito u to vrijeme mogla planuti. Stoga je mudro propisao naš sveti otac Benedikt u 38. poglavlju Pravila: Stolovima braće koja jedu ne smije nedostajati čitanje. Koliko je dugo prije doba sv. Benedikta to bilo prihvaćeno u običaj, očito je iz onoga što navodi naš Julije Nigronije u djelu Tractatus asceticus 4 de Lectione sacra super mensam, 1. dio, 1. poglavlje, te Benedikt Haeften u djelu Disquisitiones monasticae, 10. knjiga, 2. rasprava.

Atque hæc dicta sunto iis, qui privato studio ad hæc legenda animum appulerint. Sed multo illa fructuosius legentur audienturve in religiosorum hominum cætibus, etiam in triclinio super mensa. Solent enim ab antiquissima memoria monachis ad mensam accumbentibus, tum Divinæ Scripturæ libri, tum deinde Martyrum certamina aut Sanctorum gesta legi, ut non soli corpori sed et animæ suum præbeatur alimentum: atque eo pacto ciborum appententia, et ingluvies refrænetur, confabulandi occasio excludatur, et quæ eo præsertim tempore effervescere posset contentio. Ideoque sapienter a S. P. Benedicto præscriptum cap. 38 Regulæ: Mensis Fratrum edentium lectio deesse non debet. Quam diu ante S. Benedicti ætatem usu receptam fuisse, manifestum est ex iis quæ affert Julius Nigronius noster Tractatu ascetico 4 de Lectione sacra super mensam parte 1 cap. 1, et in Disquisitionibus monasticis Benedictus Haeftenus libr. 10, tract. 2.

Taj je običaj od redovnika prešao na klerike. Tako na navedenome mjestu u prvome poglavlju pod brojem 3 kaže Nigronije: Vjerojatno je da je ovaj hvalevrijedan običaj redovnika ušao u naviku klerika koji više ljube savršenost te postupno prešao u zakon, ne samo dugotrajnom uporabom nego i pristankom i odredbom Crkve. Mnogo toga i izvrsnoga obojica prikupljaju u navedenim raspravama o takvoj vrsti čitanja. Svakako smo čuli da se naš siječanj, čim je izišao na svjetlo dana i došao do spoznaje redovnika, tako čitao za stolom ne samo u kolegijima naše Družbe nego i u drugim samostanima. Poznajemo i jednoga presvijetloga nadbiskupa, koji je izvršio mnoge i teške napore za pobožnost i još uvijek nosi teret poslanstva za Apostolsku Stolicu, kako se pobrinuo da mu se nedavno za stolom čita taj isti siječanj, te je čitaču naložio da povremeno obrati pozornost i na Bilješke i Dodatke.

Ea consuetudo a monachis ad Clericos manavit. Ita citato primo capite num. 3 Nigronius: Hanc laudabilem monachorum consuetudinem probabile est in Clericorum perfectionis amantiorum venisse morem, ac pedetentim in legem transiisse, non modo longinqui temporis usu, sed etiam Ecclesiæ consensu atque jussu. Plura illi ambo et præclara in citatis tractatibus de istius modi lectione congerunt. Januarium certe nostrum, ut primum in lucem venit ac notitiam religiosorum hominum, accepimus non solum in nostræ Societatis collegiis, sed et aliis cœnobiis ita super mensa fuisse lectum. Illustrissimum quemdam Archiepiscopum novimus, multis gravibusque pro pietate laboribus perfunctum, onusque etiamnum legationis pro Sede Apostolica sustinentem, sibi pridem super mensa Januarium eumdem prælegi curasse, et anagnosten jussisse identidem ad Annotationes Appendicesque attendere.

Inače, kada se u javnome okupljanju, kao u blagovaonici ili na drugim mjestima i u drugim prigodama, čitaju ovi Životopisi, sitnije Bilješke, koje sadrže samo godine kraljeva i papa ili različita čitanja, mogu se izostaviti. Ako se u kojoj nalazi nešto od veće važnosti, na kraju svakoga poglavlja, nakon što se iz samoga sklopa pripovijedanja ponovi nekoliko riječi uz koje je ta bilješka stavljena i koje su označene slovom abecede stavljenim ispred, može se pročitati i ona.

Alioquin cum in publico conventu, ut in triclinio locisve aliis ac temporibus, hæ Vitæ leguntur, minutiores Annotationes, quæ solummodo vel annos Regum Pontificumque, vel variantes lectiones continent, omitti possunt. Si in aliqua insit quidpiam majoris momenti, ad finem cujusque capitis, repetitis ex ipso narrationis contextu verbis aliquot, ad quæ illa posita annotatio, litteraque alphabeti præfixa indicata, ipsa quoque legi poterit.

Kada postoji više Životopisa jednoga sveca, prema onome što smo napomenuli u vlastitim uvodima u te Životopise, onaj tko upravlja tim čitanjem moći će odlučiti treba li čitati sve, ili jedan glavni, i koji je to među višima.

Cum plures sunt Sancti unius Vitæ, secundum ea quæ in propriis ad eas Vitas prolegomenis monuimus, statuere poterit qui ei lectioni moderatur, an omnes legendæ, an una præcipua, et quæ ea sit inter plures.

A ne mislim da se treba bojati da će pobožnim ljudima izazvati dosadu to što se katkad o nekim svecima ne donosi ništa osim riječi martirologija, ili što se te iste riječi u nekim uvodima opširnije navode. Jer ponajprije nikome ne donosi dosadu u crkvenome časoslovu čitanje Martirologija na Prvom času. Naime, kada se čuju imena svetaca, premda su njihova Djela nepoznata, duh se barem može uzdići k Bogu da Mu zahvali što je ove izabrao sebi za prijatelje, da čestita samim svecima i potakne se na nasljedovanje njihove ustrajnosti u štovanju Boga, da moli za one krajeve koje su oni ili natopili svojom krvlju ili proslavili dobročinstvima, a koji su sada možda predani u ruke bezbožnika, te naposljetku da se nekom svetom radošću obraduje čuvši imena tolikih najhrabrijih junaka i pouzda se da će mu oni i Crkvi biti zaštitnici i branitelji.

Neque metuendum arbitror, ne piis hominibus illud fastidium pariat, quod subinde de Sanctis quibusdam nihil præter Martyrologiorum verba afferatur, aut eadem in quibusdam prolegomenis operosius recitentur. Nam primum neminitædium affert in Officio Ecclesiastico lecto Martyrologii ad Primam. Nam auditis Sanctorum nominibus, etsi Acta ignorentur, saltem ad Deum erigi animus potest, ut ei gratias agat, qui hos sibiamicos elegerit; utque Sanctis ipsis gratuletur, seque excitet ad eorum imitandam in Dei cultu perseverantiam; ut pro iis oret regionibus, quas illi vel suo sanguine perfuderunt, vel benefactis illustrarunt, quæ nunc fortassis datatæ sunt in manus impiorum: ut denique sancto quodam gaudio exultet auditis tot fortissimorum Heroum nominibus, et confidat fore eos sibi Ecclesiæque Patronos ac Protectores.

Na samome kraju zaklinjemo čitatelje, osobito katolike i redovnike, da mole Boga i svece za nas te da nam barem onda kada uzmu knjigu u ruke izmole milost da nasljedujemo Djela svetaca koja smo ovdje prikupili.

Illud ad extremum lectores, Catholicos præsertim ac religiosos, obsecramus, ut Deum pro nobis Sanctosque precentur ac saltem cum librum sumunt in manus, nobis optent gratiam, ut, quæ hic Acta Divorum collegimus, imitemur.

Učene pak muževe i one vične starim spomenicima usrdno molimo da nam priopće latinska ili grčka Djela svetaca koja još nisu došla u naše ruke, kako bi se objavila pod njihovim imenom, ili da nam naznače odakle ih možemo nabaviti; zatim, ako smo gdje slijedili manje točne primjerke Djela i ako se u čemu drugome pogriješilo, neka nas upozore. Bit ćemo im zahvalni i moliti svece da im uzvrate.

Viros vero eruditos et in antiquis monumentis versatos obtestamur, ut quæ nondum ad manus nostras venerunt Acta Sanctorum Latina aut Græca, ea communicent, sub suo nomine vulganda, aut unde nancisci possimus significant: tum sicubi minus accurata Actorum exemplaria secuti sumus, et si qua alia in re erratum quidpiam, moneant. Gratias iis agemus, et Sanctos, ut referant, precabimur.

Izjava.

Protestatio.

Budući da smo dobronamjernim i učenim čitateljima srdačno i iskreno češće izjavljivali, pa i naglašavali, da ćemo im, ako naiđu na kakva vjerodostojnija Djela svetaca i druge spomenike od onih koje smo mi imali, ili ako u ovome našem djelu pronađu štogod gdje nismo postigli ono što je bilo istinito i ispravno, te nas se udostoje na to upozoriti, biti najvećma zahvalni i ispraviti ono što smo pogrešno napisali, to je zasigurno mnogo pravednije da se pokoravamo sudu i odlukama Svete Apostolske Stolice. Jer sve nebesnike i samoga Boga sveto uzimamo za svjedoke da tu istu presvetu Stolicu častimo kao Učiteljicu Istine (koja jedina treba biti pred očima onima koji pišu povijest) i da od njezinih odredaba i zapovijedi ne želimo odstupiti ni za širinu nokta.

Quandoquidem benevolis eruditisque Lectoribus cordate et ingenue sæpius denuntiavimus, atque adeo inculcavimus, si quæ ipsis, sinceriora quam quæ habuimus, Sanctorum Acta, monumentaque alia, occurrent, aut si in ipso nostro opere quidpiam reperient, ubi quod verum rectumque erat, haud simus assecuti: deque his admonere nos dignabuntur; nos illis maximas habituros esse gratias, et quæ perperam scripseramus emendaturos; multo sane æquius est, nos Sanctæ Apostolicæ Sedis judicio ac decretis obtemperare. Nam Cœlites omnes, Deumque ipsum, sancte testamur, nos camdem sacrosanctam sedem, ut Veritatis (quæ unice proposita esse historiam scribentibus debet) Magistram revereri: neque ab ejus scitis jussisque vel latum unguem declinare velle.

Stoga (što je uostalom zabranjeno ponovljenim odredbama pape Urbana VIII.) nikome, koliko smo god po slabosti ljudskoga suda mogli paziti, nismo pridali naziv SVECA ili BLAŽENIKA kome ga nije dodijelila ili odluka te iste Stolice, ili pobožnost predaka, ili ugled starih pisaca. Isto tako nismo spominjali čudesa, proročanstva ni objave tajni nikoga za koga se ne bi činilo da je stekao štovanje općim pristankom Crkve ili nepamćenim tijekom vremena, ili spisima otaca i svetih muževa, ili dugotrajnim znanjem i dopuštenjem Apostolske Stolice ili ordinarija. Ako bi se ipak činilo da smo se igdje u ovoj vrsti zabunili, neka nas opomene svaki ljubitelj Istine i odmah ćemo ispraviti: i to zasigurno mnogo revnije negoli ako su nam se neopreznima potkrale kakve pogreške koje se tiču kronologije, topografije i samih Djela, premda ćemo i njih čim budemo upozoreni odmah povući.

Quare (quod est alias URBANI VIII Pont. Max. iteratis Constitutionibus vetitum) nulli, quantum quidem per imbecillitatem humani judicii provideri a nobis potuit, SANCTI aut BEATI appellationem adscripsimus, cui non eam vel Sedis ejusdem sententia, vel majorum religio, vel veterum Scriptorum auctoritas contulerit. Neque idem cujusquam, qui non videatur per communem Ecclesiæ consensum vel immemorabilem temporis cursum, aut per Patrum virorumque sanctorum scripta, vel longissimi temporis scientia ac tolerantia Sedis Apostolicæ vel Ordinarii, venerationem obtinere, commemoravimus miracula, prædictiones, arcanorum manifestationes. Si tamen videamur uspiam hoc in genere hallucinati: admoneat nos quivis amator Veritatis, atque illico corrigemus: et multo quidem multoque studiosius hæc, quam si quæ errata, pertinentia ad Chronologiam, Topographiam, Actaque ipsa, imprudentibus exciderint: quæ tamen ipsa moniti continuo retractabimus.

Naime, želimo da ovi komentari nemaju nikakvu drugu težinu osim LJUDSKE POVIJESTI, koju su sastavili ljudi podložni pogrešci, osim ako je što prepisano iz knjiga Svetoga pisma, ili sabora Katoličke Crkve, i papinskih bula kanonizacija, kojima mora ostati njihova presveta vjerodostojnost.

Etenim hosce Commentarios nullum habere momentum volumus, nisi HISTORIÆ HUMANÆ, ab hominibus errori obnoxiis compositæ: nisi si qua ex Divinæ scripturæ libris descripta, aut Ecclesiæ Catholicæ Conciliis, Pontificiisque Bullis Canonizationum, quibus sua sacrosancta constare debet auctoritas.

Izvornik: Acta Sanctorum. Februarius, tomus I, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 23. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.

Svezak IV Kalendar godine