Predgovor
Præfatio
PRESVIJETLOMU I OCU
AD AMPLISSIMUM ET ADM. REVERENDUM DOMINUM AC PATREM
Gašparu rogeru
Gasparem roger
OPATU PRESLAVNOGA SAMOSTANA U LIESSIESU REDA SV. BENEDIKTA
CELEBERRIMI MONASTERII LÆTIENSIS ORDINIS S. BENEDICTI ABBATEM,
I njegovu najpobožnijemu samostanskom zboru.
Ejusque religiosissimum conventum.
Prije više godina prinijeli smo, VELEČASNI GOSPODINE, naš siječanj, odnosno Djela onih svetaca koji se u mjesecu siječnju spominju u pravovjernim kalendarima različitih naroda, Tvojemu časnomu prethodniku gospodinu TOMI LUYTENSU. I tada smo se nadali da će nam biti dano nedugo zatim iznijeti na svjetlo i veljaču. Imali smo naime već pohranjene u svojim škrinjama brojne životopise onih kojih se spomen slavi ovoga mjeseca, prikupljene sa svih strana, tako da se činilo kako nedostaje još samo to da ih pregledamo i dodamo im povijesne napomene kojima bi još više zasjali. Jer metodu kojom smo bili krenuli odmah smo osjetili prihvaćenom od većine učenih ljudi.
Obtulimus ante annos complures, ADMODUM REVERENDE DOMINE. Januarium nostrum, sive eorum Acta Sanctorum, qui Januario mense in variarum gentium orthodoxis Fastis commemorantur, venerabili Decessori Tuo D. THOMÆ LUYTENS. Ac futurum tunc sperabamus, ut non diu post Februarium producere in lucem liceret. Vitas quippe plurimas eorum, quorum hoc mense memoria recolitur, undique collectas, jam conditas in scriniis nostris habebamus: ut id solum desiderari videretur, eas ut recognosceremus, quibusque magis elucescerent, historicas observationes adderemus. Quam enim insistere cœperamus methodum, eam continuo sensimus eruditorum plerisque probari.
No kada smo se ponovno opasali za nastavak djela, sa svih su se strana ispriječile brojnije poteškoće nego što smo ranije mislili. Naime, djela nekih svetaca bila su toliko zapletena i zamršena od raznih pisaca koji su ih prikupili dugo nakon njihova vremena, možda samo prema glasinama ili iz nimalo pouzdanih i čvrstih spomenika, ili su ih po svojem sudu nepromišljeno prepravljali, da smo ih jedva, i to tek uz golem trud, mogli dovesti u takvo stanje da se čine povezanima i učvršćenima zakonitim skladom, kao vezom istine, sa zapisima suvremenika ili inače drevnih i priznato vjerodostojnih pisaca. Drugdje se među samim povjesničarima koji su pisali o pojedinim svecima katkad opažalo veliko neslaganje glede mjesta, vremena i drugih okolnosti bez kojih slijed događaja nije dovoljno jasan, pa nije bilo lako odlučiti što ponajprije prihvatiti. Na drugim je mjestima valjalo nešto pomnije istražiti koje su pokrajine pripadale kojim kraljevima (osobito iz merovinške loze kod Franaka), kako bi se mogla razumjeti djela onih svetaca koji su u tim pokrajinama živjeli pod drugim kraljevima nego što misli većina novijih pisaca. Od nekih smo pak nabavili višestruke spise o djelima, neke već prije objavljene, a druge još skrivene u rukopisnim kodeksima; neke su napisali pouzdani autori čija su imena sačuvana, a druge ozbiljni i učeni pisci, ali čija su imena ostala skrivena: kad bismo ih sve htjeli objaviti, valjalo bi podnijeti neizmjeran trud; kad bismo pak neke izostavili, valjalo bi donijeti nesigurnu odluku. Djela mnogih, pa i najdrevnijih svetaca nisu bila predana pismu, tako da je za istraživanje onoga po čemu bi se mogao razumjeti tijek njihova života valjalo prelistati mnoštvo spisa crkvenih otaca. Štoviše, trebalo je pročitati i spise samih svetaca, i to katkad prilično brojne, kako bi se iz njih barem nekako ocrtao njihov život. Tako je za 4. veljače životopis sv. Izidora Peluzijota valjalo izvući iz njegovih vlastitih pisama. U međuvremenu smo u slobodnim trenucima objavili i neke druge rasprave. Što tek reći o poslovima koje nameće samo uređenje redovničkoga života? Što o duhovnoj pomoći koju valja neprestano pružati bližnjima (osobito u ovoj djelatnoj kući) u raznim potrebama i na mnogostruke načine? Neka su naša istraživanja također (kakva je već ljudska slabost) bila prekinuta bolešću. Naposljetku je proteklo dulje vrijeme nego što smo se nadali i nego što su željeli mnogi ozbiljni i učeni muževi koji smatraju da ono što smo napisali i što pišemo služi slavi Božjoj i općemu dobru.
Verum ad opus prosequendum denuo accinctis, plures se, quam antea rebamur, undique difficultates objecerunt. Quorumdam enim Divorum Acta ita erant implexa intricataque a variis scriptoribus, qui longo post eorum ætatem tempore ea collegerant, ex sola fortassis fama, aut minime certis solidisque monumentis, vel qui suo ea judicio temere interpolaverant, ut vix, nec nisi ingenti labore. eo redigere illa possemus, ut cum coëtaneorum, aut alioquin antiquorum et ratæ auctoritatis scriptorum commentariis legitima consensione, ceu veritatis vinculo, juncta constrictaque esse viderentur. Alibi inter ipsos historicos, qui de Sanctis nonnullis scripserunt, magna nonnunquam circa locum, tempus, aliaque adjuncta, sine quibus factorum ratio haud satis constat. cernebatur discrepantia, ut quid potissimum amplecteremur, non facile esset statuere. Alias quæ ad quos Reges (Merovingicæ præsertim apud Francos stirpis) provinciæ pertinuerint, paullo operosius disquirendum fuit, ut intelligi eorum possent Sanctorum Acta, qui in iis provinciis, sub Regibus aliis quam vulgus recentiorum scriptorum existimat, vixerunt. Quorumdam etiam multiplicia Acta, edita ante hac quædam, alia adhuc in manu exaratis codicibus recondita; nonnulla ab certis, quorum nomina extent, auctoribus conscripta, alia ab gravibus quidem et doctis, sed quorum lateant nomina, nacti eramus: quæ si universa publicare vellemus, immensus esset labor subeundus; si omittere aliqua, incertus jaciendus calculus. Multorum Acta, etiam vetustissimorum, mandata litteris non erant, ut ad ea investiganda, quibus eorum vitæ ratio intelligi posset, plurima evolvere Patrum scripta oporteret. Imo ipsorummet scripta Sanctorum, et quandoque bene multa, perlegenda fuere, ut ex iis vita ipsorum delineari utcumque posset. Ita iv Februarii S. Isidori Pelusiotæ eruenda fuit ex ipsius epistolis Vita. Quædam interea aliæ subcesiva opera lucubrationes a nobis vulgatæ. Quid jam occupationes, quas ipsa religiosi instituti ratio imponit? quid spiritale auxilium, identidem proximis (in hac præsertim actuosa Domo) variis in rebus, multiplici ratione modoque adhibendum? Nonnulla quoque (ut est naturæ infirmitas) studia nostra sunt valetudine interpellata. Denique longius tempus effluxit, quam speraveramus, quamque optarant multi viri graves atque eruditi, qui quæ scripseramus scribimusque, ad Dei gloriam bonumque publicum pertinere arbitrantur.
Ipak, ovaj kasni plod, čim je izašao na svjetlo, žudio je poći k Vama i predstaviti se najpobožnijoj zajednici u Liessiesu, a osobito Tebi, VELEČASNI GOSPODINE, što je doista i bio dužan učiniti: jer je začet kao pod povoljnim dahom najsretnije zvijezde, naklonošću, poticajem, darežljivošću i pomoću Tvojih prethodnika ANTUNA WINGHEA i TOME LUYTENSA, kao i Tvojom. Smatra se naime sretnim već i stoga što sada može pristupiti Tebi, njihovu nasljedovatelju i učeniku, postavljenomu na čelo toga presvetog zbora: Tebi koji si pod opatom WINGHEOM prije 43 godine stupio na redovničko trkalište, u njemu od TOME LUYTENSA, učitelja novaka, bio poučen redovničkoj stezi te se primjerom i poticajima obojice oblikovao za svaki ures svetosti prema Pravilu svetoga oca BENEDIKTA i odredbama časnoga, također Vašega oca, Ljudevita Blozija. Nećemo ovdje nabrajati koliko si uvijek, po njihovu odgoju, bio brižljiv i strog čuvar šutnje i samostanske povučenosti, također redovničkoga siromaštva, a osobito poslušnosti. Pa ipak, vršenje tih kreposti pribavilo Ti je kod pravih procjenitelja časnih djela veću milost i čast negoli sredstva za sjajan život kojima je obilovao roditeljski dom, a koja si s pravom, zajedno sa svakom svjetovnom nadom, odavno prezreo, te negoli nadasve časna služba vijećnika koju je Tvoj rođeni brat dugo obnašao u prostranom i nekoć kraljevskom gradu Tournaiju.
Serus hic tamen fœtus, ut in lucem prodiit, abire ad Vos, ac religiosissimæ Lætiensi congregationi; Tibi præsertim, ADMODUM REVERENDE DOMINE, sistere sese gestiebat; et vero debebat: nimirum faustissimi velut sideris secundo afflatu, Decessorum Tuorum ANTONI WINGNI ac THOMÆ LUYTENS, favore, hortatu, liberalitate, auxilio conceptus, ac Tuo. Fortunatum enim vero se vel ideo censet, quod Te illorum imitatorem ac discipulum adire nunc queat, sanctissimo illi cœtui præfectum: qui sub WINGIO Abbate, ante annos XLIII religiosum stadium ingressus; in eo monasticam disciplinam ab THOMA LUYTENS, tironum Magistro, edoctus; utriusque exemplo et adhortationibus, ad omne sanctimoniæ decus, secundum S. P. BENEDICTI Regulam, et Venerabilis, Patris itidem Vestri, Lubovici BLOSI Statuta, sis conformatus. Non referemus hic, quam semper fueris, ex eorum institutione, silentii silentii atque claustralis secessus, religiosæ quoque paupertatis, et præsertim obedientiæ, diligens ac severus custos. Quarum tamen virtutum exercitatio apud veros honestarum actionum æstimatores majorem Tibi gratiam et honorem peperit, quam (quæ merito, cum omni spe seculi, dudum sprevisti) vitæ splendide instituendæ, quibus parentum circumfluebat domus, præsidia; quodque germanus Tuus diu gessit, in amplissima et quodam regia urbe Tornaco, perquam honorificum Senatoris munus.
Ako pak poželimo nabrojiti koje si sve službe obnašao u samostanu, i to uz koliku pohvalu sviju, najprije će nam na um pasti ono što se po sudu svjetovnih ljudi možda može činiti neznatnim, ali je Tebi donijelo nemali dobitak nebeske milosti, a kod ukućana i velik ugled rijetke kreposti: to što si službu upravljanja zajedničkim vrtom, koja Ti je bila povjerena, obavljao s tolikom poniznošću i marljivošću. Zatim si s iznimnom ljubavlju i duševnom vedrinom bio na čelu samostanske bolnice. Sami smo vidjeli s kolikom je čistoćom i brigom ona tada bila uređena: premda u to vrijeme ondje nije bilo bolesnika, bilo zato što je Tvoja brižljivost preduhitricala i otklanjala uzroke bolesti, bilo zato što je Bog Svevišnji i Najbolji udijelio da svi koji su obitavali u Liessiesu u radosti i slobodi od tjelesnih tegoba radosno nose redovnički jaram. Činio si nam se tada da u jednakoj službi sjajno očituješ marljivost i jednostavnost poslušnosti sv. Doziteja pod opatom sv. Seridom i svetim učiteljem Dorotejem.
Jam si recensere velimus, quæ in cœnobio officia gesseris, quanta cum omnium commendatione; primum illud occurret, quod secularium hominum judicio tenue fortassis videri poterit, sed non tenuem tibi cœlestis gratiæ quæstum attulit, magnam etiam apud domesticos virtutis non raræ opinionem; quod communis horti procurandi Tibi impositum munus, tanta submissione ac diligentia gessisti. Dein eximia caritate, animique alacritate, domestico nosocomio præfuisti. Vidimus ipsi, quanto tunc nitore et cura esset hoc compositum: etsi nulli eo tempore illic ægri erant, vel Tua sollicitudine præveniente ac propulsante morborum caussas, vel id largiente Deo Opt. Max. ut quicumque Lætias incolebant, in lætitia et vacuitate corporalis molestiæ, jugum monasticum læti portarent S. Dosithei sub S. Siridone Abbate, Sanctoque Dorotheo institutore, visus sane tunc nobis es industriam obedientiæque simplicitatem, pari in munere, præclare exprimere.
Zatim je od susjednih Francuza izbio poguban rat koji je ne samo nemalo potresao onaj krajnji dio pokrajine Hainaut u kojem živite, nego je i prisilio Vaš najpobožniji zbor da se povuče u Mons, glavni grad te pokrajine, gdje se u većem miru moglo posvetiti božanskim stvarima i obavljati dužnosti redovničkoga života. Ipak je za čuvanje samoga samostana valjalo odrediti nekoga muža istaknutoga po razboritosti i snazi duha, kako ono što je ondje ostalo ne bi razgrabili javni pljačkaši ili pokrali potajni tatovi, ili pak kako se i sama građevina, ako se ne bi održavala u dobru stanju, ne bi postupno urušila i propala. Za tu si zadaću ponajprije bio izabran Ti: i posve si sretno upravljao imanjem samostana u Liessiesu pod naslovom ekonoma tijekom sedam godina, zajedno s nekolicinom redovnika Vašega samostana.
Deinceps ferale ab vicinis Gallis exortum est bellum, quod tum extimam illam Hannoniæ, quam incolitis, partem haud leviter concussit, tum religiosissimum vestrum cœtum recipere se Montes, urbem provinciæ illius primariam, coegit, ubi majori quiete in res divinas incumbere, ac religiosæ vitæ munia exequi liceret. Ad ipsius tamen monasterii custodiam designari virum aliquem prudentia et robore animi insignem oportebat; ne ea quæ ibi relicta erant, vel publici prædatores diriperent, vel occulti ferunculi compilarent; aut etiam moles ipsa ædificiorum, nisi sarta tecta curarentur, sensim labefactata decideret. Ad eam rem Tu potissimum delectus es: planeque feliciter rem Lætiensem OEconomi titulo per annos septem administrasti, cum aliquot conventus Vestri religiosis.
Pošto si odande bio pozvan natrag u Mons, povjerena Ti je služba priora. A nakon što si je neko vrijeme mudro i uspješno obnašao, dok je u međuvremenu časni gospodin TOMO LUYTENS preminuo, uz veliku suglasnost Tvoje subraće te odobrenje knezova i čitavoga naroda proglašen si opatom. Kad bismo o Tebi razgovarali s kim drugim, a ne s Tobom, slobodno bismo i posve istinito pokazali kako si sjajno obdržavao ono što je Duh Sveti propisao u Knjizi Sirahovoj xxxii. Jer nakon što su Te Tvoji postavili za upravitelja, nisi se uzoholio, nego si među njima kao jedan od njih. Brineš se za njih... da se raduješ zbog njih i kao ures milosti primiš vijenac. Premda naime Tvoji zbog svoje osobite skromnosti obično prikrivaju pohvale svojih ukućana, pa i poglavara, kako se ne bi činilo da žele dio tih pohvala neizravno prenijeti na sebe, Tvoje kreposti ipak izbijaju na vidjelo i odaju se vlastitim sjajem, pa i one koje se čini da su brižljivo skrivene u najskrovitijoj povučenosti. A ni ljudima izvana nije nepoznato s kolikom skromnošću i jednostavnošću i Ti općiš sa svojima, kako iskreno i bratski, bez ikakva uljepšavanja i pretvaranja; kakvu i koliko točnu brigu vodiš o samostanskoj stezi; kakvim žarom pobožnosti raspaljen zapovijedaš da se u utočištu u Monsu jednako obdržavaju sve službe bogoštovlja i dužnosti kućnih vježbi kao i prije dok je čitav Vaš zbor boravio u Liessiesu: što je i svima Tvojima, kao nadasve pobožnim muževima, ugodno, a kod ljudi izvana koji to zamjećuju veličanstveno se hvali. Osim toga, ne samo Tvoji nego i svi ostali koji Te poznaju jasno vide koliko ne težiš za čašću, štoviše kako je brižljivo izbjegavaš; koliko malo cijeniš one koji o sebi visoko misle; s kolikim pak rasuđivanjem i razboritošću vijećaš o javnim poslovima domovine s ostalim velikašima pokrajine Hainaut i poslanicima gradova; s kolikom skromnošću i ujedno ozbiljnošću izričeš svoje mišljenje; s kolikom vjernošću i spretnošću izvršavaš ono što Ti se na tim zajedničkim pokrajinskim saborima povjeri na brigu. No to je ponajviše očito uglednim i slavnim muževima; a o tome kakve milostinje, i u ovim oskudnim vremenima, koliko dopuštaju mogućnosti, obilne i sjajne dijeliš potrebitima, svjedoče oni čijim se rukama one prenose u nebeske riznice, to jest mnoštva siromaha.
Inde Montes revocato impositum est munus Prioris. Eo autem per aliquod tempus sapienter ac prospere gesto, intereaque Veneralibi D. THOMA LUYTENS vita functo, Abbas es, magno Tuorum consensu, Principumque et populi universi approbatione, renuntiatus. Si nobis de Te cum alio potius quam Tecum esset sermo; libere ac verissime ostenderemus, quæ sunt a Spiritu sancto Ecclesiastici xxxii præscripta, a Te præclare esse observata. Nam postquam Tui Rectorem Te posuerunt, non es elatus: esque in illis quasi unus ex ipsis. Curam illorum habes... ut læteris propter illos, et ornamentum gratiæ accipias coronam. Quamquam enim vulgo dissimulent Tui, domesticorum, etiam Præsidum, laudes, ob singularem suam modestiam, ne earum partem aliquam in se oblique derivare velle videantur; erumpunt tamen, ac se suo produnt lumine, etiam quæ abditissimo secessu studiose occuli quodammodo videntur virtutes Tuæ. Neque ignorant etiam externi, quanta Tu quoque modestia ac simplicitate converseris inter Tuos, quam sincere ac fraterne, absque fuco ullo ac simulatione: qualem etiam, quamque exactam geras monasticæ disciplinæ curam: quo zelo religionis inflammatus, eadem omnia divini cultus officia, domesticarumque exercitationum munia, æque observari inbeas in Montensi refugio, atque antea cum integer cortus Vester Lætiis ageret: quod et Tuis omnibus, utpote viris religiosissimis, gratum est, et apud externos, qui id intelligunt, magnifice collaudatur. Perspiciunt præterea non Tui solum, sed ceteri omnes qui Te norunt, quam non ambias, imo quam sollicite devites, honorem: quam eos qui alta sapere videntur, parvi æstimes: quanto interea judicio ac prudentia de negotiis publicis patriæ, cum ceteris Hannoniæ Proceribus urbiumque Legatis, deliberes: quanta modestia simul ac gravitate sententiam dicas: quanta fide et dexteritate, quæ Tibi in communibus illis provinciæ conciliis curanda committuntur, perficias. Sed ista potissimum ornatis et illustribus viris patent: quas vero eleemosynas, in his etiam angustiis temporum, prout suppetunt facultates, multas et luculentas largiris indigentibus, ii prædicant, quorum manibus illæ in cœlestes thesauros deportantur, pauperum videlicet greges.
Ali slutimo da ovo, premda je toga malo i daleko je ispod Tvojih zasluga, nećeš čitati posve ravnodušnim očima. Ipak jedno još ne možemo prešutjeti, a niti Ti, VELEČASNI GOSPODINE, niti Tvoji ne možete s pravom zabraniti da izreknemo ono što je najistinitije: da brigom četvorice opata koji su između Tebe i časnoga Ljudevita Blozija bili na čelu zajednice u Liessiesu, a sada Tvojom marljivošću, kod Vas toliko cvate revnost u svim krepostima da se nadaleko po čitavoj Belgiji, a i kod stranih naroda, slavi BLOSIJANSKA obnova. Smatramo da joj se doista ne može usprotiviti nitko tko je makar i kratkim iskustvom naučio što je redovnička askeza. Jer tko je potpuno stran redovničkomu zavjetu i nikada nije obdržavao nijedan dio Pravila sv. BENEDIKTA, taj će, ako ustvrdi da se blosijanske odredbe protive Pravilu sv. oca BENEDIKTA ili da ne sadrže neku iznimnu savršenost, kod jednih izazvati smijeh, a kod većine sažaljenje nad sobom: takav, premda se možda napuhan umišljenošću o ljudskoj učenosti sebi čini veoma mudrim, ipak ne razumije što govori. Znamo mi, a znaju i oni koji s Vama prisnije opće, svjetovnjaci, klerici, redovnici svih redova, pa i biskupi i nadbiskupi, kako ozbiljno i strogo njegujete evanđeosko siromaštvo; kako rado i vedro boravite unutar samostanskih zidina, zatvoreni čvršćim ogradama svete odluke negoli samih vrata; kako neprestano razmatrate nebeske stvari; kako pobožno obavljate božanske službe; kako strogu šutnju čuvate; kako ste umjereni u svakom načinu prehrane i odijevanja; kako ste predani revnosti u ostalim krepostima koje se preporučuju u redovničkim zajednicama.
Verum hæc, quamvis paucula, et longe meritis Tuis inferiora, suspicamur, haud satis æquis oculis Te esse lecturum. Unum tamen adhuc reticere non possumus, neque vero Tu, ADMODUM REVERENDE DOMINE, neque Tui prohibere jure potestis, ne quod verissimum est pronuntiemus; quatuor, qui, Te inter ac Venerabilem Luovoicum Blosium, Lætiensi congregationi præfuerunt, Abbatum cura, ac Tua nunc industria, ita virtutum omnium studium vigere apud Vos, ut late toto Belgio, et ad exteras quoque gentes, celebretur BLOSIANA reformatio. Cui profecto neminem adversari posse arbitramur, qui quid sitreligiosa ascesis, vel exigui temporis usu didicerit. Qui enim penitus a professione religiosa alienus, S. BENEDICTI Regulæ partem nullam unquam observavit, næ ille, si statuta BLOSIANA vel Regulæ S. P. BENEDICTI repugnare asserat, vel eximiam quamdam perfectionem non continere; risum quibusdam, sui commiserationem pluribus moveat: qui, quamvis, humanæ fortassis litteraturæ opinione inflatus, sibi multum sapere videatur, tamen quid dicat non intelligit. Scimus nos, sciunt qui vobiscum agunt familiarius, seculares, Ecclesiastici, omnium Ordinum religiosi, Episcopi quoque et Archiepiscopi; quam serio ac severe Evangelicam paupertatem colatis; quam libenter ac hilariter intra monasterii, septa commeremini, firmioribus sancti propositi, quam portarum, claustris inclusi: quam assidue cœlestia meditemini; quam religiose Divina ministeria obeatis; quam arctum servetis silentium; quam sitis in omni ratione victus ac vestimentorum frugales; quam ceterarum studio virtutum, quæ in religiosis congregationibus commendantur, addicti.
Zašto dakle ne bi bilo pravedno da Djela svetaca dođu u Liessies, gdje se s tako žarkim i neumornim trudom nastoji oko njegovanja svakovrsne svetosti? Napisao je nekoć naš Stjepan Binet da je u Liessiesu pronašao kao tri reda svetaca: naslikane, mrtve i žive; zato što je u koru Vaše crkve vidio naslikane likove svetaca koji su utemeljili redovničke zajednice, zatim preslavno i golemo blago svetih relikvija, te naposljetku zbor redovnika istaknut pobožnošću i ostalim krepostima. Mi smo pak kod Vas i uživo češće promatrali četvrtu vrstu svetaca, a sada je idemo i umnožiti. Ima naime u Vašoj glasovitoj knjižnici mnogo svetaca, ne naslikanih kistom, nego perom, to jest spomenika različitih pisaca o njihovoj pobožnosti i trudovima. Budući da se sjećamo kako ih Vaši neumornom revnošću listaju i iščitavaju, uzdamo se da će Tvojemu velečasnom očinstvu biti to ugodniji životopisi svetaca koje sada donosimo, većinom drevni, ali uglađeni kao novim ruhom: od kojih su mnoge nekoć predali pismu pisci Vašega Reda, a mi smo ih, potaknuti Vašom naklonošću, s mnogo truda prikupili i osvijetlili.
Cur non igitur Lætias, ubi tam acri et indefessa opera in omnimodæ sanctitatis, cultum incumbitur Acta Sanctorum venire æquum sit? Scripsit olim Stephanus Binetus noster, se Lætiis tres velut ordines Sanctorum reperisse, pictos, mortuos, viventes: quod in templi vestri Choro, Sanctorum, qui religiosas congregationes fundarunt, pictas effigies vidiset; dein præclarum et ingentem sacrarum Reliquiarum thesaurum; ac denique Religiosorum cœtum pietate ceterisque virtutibus conspicuum. Quartam nos Sanctorum apud vos classem et coram sæpius aspeximus, et nunc eam amplificatum imus. Sunt enim in insigni Vestra bibliotheca Sancti complures, non penicillo picti, sed calamo; variorum nempe, de eorum pietate ac laboribus, monumenta scriptorum. Quæ cum indefesso studio volui terique a Vestris meminerimus; eo acceptiores fore Admodum Reverendæ Paternitati Tuæ confidimus, quas nunc adportamus Vitas Sanctorum, veteres quidem plerasque, sed novo velut cultu expolitas: quarum plurimæ quondam a Vestri Ordinis scriptoribus mandatæ litteris, a nobis, Vestro favore excitatis, multo labore conquisitæ et illustratæ.
Nadalje, kao što smo u Predgovoru za siječanj Tvojemu prethodniku izložili koji je naš cilj, kakva je metoda čitavoga djela, raspored i stil te kakva je vjerodostojnost pojedinih dijelova, tako ćemo sada ponešto o tome s Tobom, ako dopuštaš, raspraviti: ipak sažeto, jer se čini da nimalo nije potrebno ovdje ponavljati sve ono o čemu se ondje opširnije raspravljalo, budući da znamo kako ste Ti i Tvoji to pomno pročitali. Sada s poštovanjem molimo i tražimo samo jedno: da ova naša nastojanja pratiš svojom uobičajenom naklonošću te da svojim molitvama i molitvama svojih pomogneš naše napore.
Porro, ut in Præfatione ad Januarium Decessori Tuo, qui scopus noster esset, quæ totius operis methodus, ordo, stylus, quæ singularum partium probabilitas, exposuimus; ita nunc nonnulla de iis Tecum, si annuis, conferemus: succincte tamen, quod quæ ibi prolixius sunt disputata, hic omnia repetere nihil admodum opus esse videatur, cum illa accurate perlecta a Te Tuisque noverimus. Unum nunc reverenter poscimus ac flagitamus, ut hæc studia nostra quo soles favore prosequaris, Tuisque ac Tuorum precibus nostros adjuves conatus.
Prvo poglavlje.
Caput primum.
Cilj ovoga djela i njegov sadržaj.
Hujus operis scopus : in eo contenta.
Što u ovome našem djelu smjeramo i kojemu cilju teži sav naš dugogodišnji trud, čini nam se da smo više nego dovoljno objasnili u našemu Predgovoru za siječanj: naime, da čitateljima predočimo sve ono slavno što su nekoć učinili sveci, ali ne našim riječima, nego riječima drevnih pisaca koji su njihova djela predali pismu, bilo da su ih s posebnom namjerom sastavili u kakav poseban spis, bilo da su ih uvrstili u druge povijesti. Bio je to naime u svim prošlim stoljećima običaj u Crkvi da se ono što su sveci izvrsno činili ili hrabro pretrpjeli, kao i čudesa za koja se znalo da ih je Bog učinio radi proslave njihove časti, brižljivo predaje pismu. O takvim smo raspravama koje je napisao ili prikupio Euzebije, biskup Cezareje u Palestini, a zatim šest stotina godina nakon njega Simeon Logotet, odnosno Metafrast, ondje opširno raspravili, kao i o njegovu vremenu, dostojanstvu, pisanju i pohvali koju je nakon tisućite godine od Kristova rođenja sastavio Mihael Psel. Ondje smo također govorili o Jakovu de Voragine, đenovskomu nadbiskupu, i njegovoj djelu Lombardica historia, odnosno Aurea Legenda, te o njezinu pregledu koji je načinio Klaudije Rota. Isto tako o djelu Speculum Vincenta iz Beauvaisa i o djelu Chronica sv. Antonina, firentinskoga nadbiskupa. Također i o djelu Catalogus Sanctorum Petra de Natalibus, biskupa Equilija, čije smo vrijeme kasnije bolje upoznali: nije naime, kako smo ondje rekli, bio suvremenik sv. Antonina, nego je mnogo stariji od njega. Navodi naime Tadej Donnola u kratkoj raspravi o mjestu mučeništva sv. Feliksa, biskupa Spella, velik i drevan primjerak toga djela Catalogus, uvezan u čempresove daščice i ljubičastu kožu, brižljivo čuvan u najodabranijoj knjižnici presvijetloga i preuzvišenoga gospodina Ivana Anđela, vojvode od Altempsa... koji je rukom Vasilija Zordana, mletačkoga prezbitera i župnika crkve sv. Rafaela, pomno prepisan godine 1408., a te je godine sv. Antonin imao xix godina i bio u trećoj godini od ulaska u Red propovjednika, kako se može vidjeti u njegovu životopisu kod Surija pod 2. svibnja. Sam pak Petar (kako na kraju toga kodeksa svjedoči o sebi) započeo je pisati Catalogus Sanctorum godine Gospodnje 1269., na blagdan sv. Barnabe, dok je još bio župnik crkve Svetih Apostola u Veneciji, u biskupiji Castello; a djelo je priveo kraju godine 1372., dana 26. svibnja, već imenovan biskupom Equilija u pokrajini Grado. Papa Nikola V. kasnije je biskupije Grado i Castello (kako je rečeno pod 8. siječnja, 3 uz životopis bl. Lovre Justinijanija) tako sjedinio da je, ukinuvši oba naslova i prenijevši dostojanstvo gradskoga patrijarhata u grad Veneciju, istoga bl. Lovru imenovao prvim mletačkim patrijarhom godine Kristove 1451., 79 godina nakon što je Petar prikupio Catalogus. A sv. Antonin umro je godine 1459., 87 godina nakon što je Petar napisao isti Catalogus, navršivši sam 70 godina života.
Ondje smo također preporučili glasovito djelo kartuzijanca Lovre Surija, iz kojega su crpili mnogi noviji pisci koji su na različite načine, metodom i stilom objavljivali životopise svetaca. Ondje smo u 1. poglavlju, § 6, naznačili i kakvo je djelo sebi bio zamislio Heribert Rosweyde, veoma učen muž iz naše Družbe, od ukupno xviii svezaka. Od njih bi prvih xvi obuhvaćalo životopise, ali nijedan za koji on sam ne bi nabavio rukopisni primjerak ili za koji ne bi znao da je vjerno i cjelovito prenesen iz izvornika. Govorio je naime da je važno da izvorni spisi životopisa jednom budu objavljeni, jer je bez njih vrlo malo pouzdanja u skraćivače: kada naime Prvi svezak za veljaču. svatko probire prema svojemu shvaćanju i dok ugađa vlastitom nepcu, drugoga lišava njegova ukusa. Tim je xvi svescima namjeravao dodati jedan svezak bilježaka i jedan različitih kazala. Kako bi se pak tako opsežno djelo moglo dovršiti, šaljivo je pitao kardinal Bellarmin je li autoru zajamčeno da će živjeti još dvjesta godina, jer se činilo da mu je upravo toliko potrebno da ga privede kraju.
Naš se trud ipak proteže šire. Ne namjeravamo naime donijeti samo one životopise za koje smo nabavili rukopisni primjerak ili koji su vjerno preneseni iz izvornika. Što naime ako su djela slavnih svetaca ili propala ili uopće nikada nisu bila predana pismu, a ipak o njima, kakav god bio, postoji spomen kod povjesničara: zar neće biti dopušteno prikupiti ono što su oni prenijeli i iznijeti na svjetlo? Što ako postoji samo sažetak izgubljenih djela, i to ne osobito vješto sastavljen prema pravilima povijesti: zar će biti grijeh izložiti ga čitateljima? Čak i ako smo lišeni tih spomenika ili zakonitoga svjedočanstva pisaca, ako otkrijemo da se u narodnim predajama slave čudesa i dobročinstva nekoga sveca, ili po zavjetnim darovima i pločicama obješenima oko groba, zar nećemo iznijeti i to, kakvo god bilo? I premda je taj plan našega djela ondje dovoljno pomno obrazložen, ipak, budući da mnogima onaj naš Predgovor, bilo da ga nikada nisu vidjeli bilo da su ga nekoć čitali, sada možda nije pri ruci, čini se da ga ovdje valja ukratko ponoviti, ali ne tako da, kao ondje, opširno izlažemo razloge za sve.
Najprije dakle tražimo ona djela koja su napisali oni koji su vidjeli kako ih sveci čine: to je naime nakon Svetoga pisma prvi i najzakonitiji stupanj povijesti. Takva su pod petim veljače Djela japanskih mučenika, koja je napisao Ljudevit Frois; takav je pod šestim životopis sv. Amanda od Baudemunda, životopis bl. Margarete Kortonske pod xxii od Giunte iz Bevagne, i mnogi drugi, kao i ono što su javni bilježnici zapisali na sudu od riječi i djela mučenika i namjesnika. Njima su najbliži i gotovo jednaki oni pisci koji nisu sami vidjeli ono o čemu pripovijedaju, barem ne sve, nego su to primili od onih koji su vidjeli. Pristupaju im oni kojima to nisu prenijeli sami očevici, nego drugi vjerodostojni ljudi koji su to doznali od očevidaca. Zatim oni koji pripovijedaju iz dokazanih isprava i javnih povelja o nagodbama, darovnicama i oporukama, ili pak iz povijesti koje su sastavili autori tih triju skupina, bilo riječima samih autora ili povelja, bilo vlastitim stilom. Sve to ipak, kako bi se odvagnulo pravednim mjerilima, ispitujemo koliko je moguće: kakvi su bili ti sami pisci (čak i ako se izjašnjavaju kao očevici te svjedoci koji su vlastitim očima vidjeli i ušima čuli), jesu li bili razboriti i čestiti muževi, nisu li bili heretici, nisu li bili previše pristrani onima koje hvale, nisu li bili lakovjerni i nepromišljeni u pisanju tako da kao sigurno tvrde ono što su čuli od najneozbiljnijih ljudi. Zatim valja istražiti i to nisu li spisi čak i najprovjerenijih autora bili iskvarenii od kasnijih naraštaja ili nespretno prepravljeni: što se dogodilo i s darovnim poveljama, tako da im je ponešto dodano, a katkad su i u cijelosti izmišljene. I stoga sve to valja svesti na mjerilo istine, pomno odvagnivši, makar i sitničavo, vremena i mjesta, uređenje naroda kod kojih se tvrdi da se to dogodilo, kao i dob i običaje ljudi za koje se kaže da su u tome sudjelovali. Drugi su pak spisi niže vrijednosti, sastavljeni dugo nakon vremena svetaca, jer su ili bili uništeni oni koji su nekoć bili napisani uz čvrstu vjerodostojnost, ili djela svetaca uopće nikada nisu bila povjerena pisanim spomenicima. Ti su dakle spisi prikupljeni iz predaje primljene od predaka ili iz općenitih i nedovoljno pouzdanih spomenika, često od nepoznatih autora i u nesigurno vrijeme, te su tako predani potomstvu, koje ih je ipak, kakvi god bili, u nedostatku boljih prihvatilo. Ni mi ih posve ne odbacujemo, ali ih još više nego prethodne ispitujemo na njihovoj vagi i procjenjujemo prema mjerilima vjerodostojnih povijesti. Donosimo i one životopise koji su sažeti iz starijih, a možda i izvornih djela, ili su na različite načine prepravljeni, pri čemu je ispušteno ili tek najkraće dotaknuto ono što je bilo napisano o krepostima svetaca, dok su čudesa, osobito ona koja su se činila nimalo običnima, nagomilana i često neumjereno preuveličana, a utkani su i podaci o vremenima, opisi mjesta i suvišna tumačenja događaja: te stoga takve životopise valja još pomnije ispitati i svesti na pouzdano mjerilo i pravac.
Svim tim životopisima, pa i onima koje su napisali stari pisci, stavljamo ispred neke prolegomene, odnosno potrebne napomene, kako bi sami životopisi zadobili težinu koju zaslužuju. U njima istražujemo u kojim su mjestima i vremenima ti sveci živjeli. Je li pouzdano utvrđeno da im se nekoć iskazivalo javno štovanje? Tko je napisao njihov životopis, u koje vrijeme i po kakvu je glasu učenosti bio poznat? Odakle smo nabavili primjerak, ili čak više njih? I nikada ne prešućujemo čijom su nam ljubaznošću bili ustupljeni sami kodeksi ili iz njih prepisan životopis i nama poslan. Smatramo da to vrijedi za posvjedočenje naše zahvalnosti i za povećanje vjerodostojnosti tim životopisima. Ipak, otvoreno iznosimo koliko se čvrstima čine sami životopisi, osobito oni koje su sastavili nepoznati autori.
Također nakon pojedinih poglavlja (jer dulje životopise dijelimo na određena poglavlja i odlomke kako bi čitatelj mogao predahnuti), nakon tih dakle poglavlja dodajemo bilješke ako se koje čine potrebnima: ne onako kako je namjeravao Rosweyde, tek nakon što budu otisnuti svi životopisi. Nadamo se da će te bilješke biti od koristi čitateljima, osobito onima skromnije učenosti, o kojima ponajviše vodimo brigu. Premda će one možda moći zaustaviti i nepovoljne sudove najučenijih ljudi, koji bi katkad nepromišljeno prezreli životopise napisane neobičnim stilom, bez dodanih oznaka mjesta i vremena ili s pogrešno navedenima, kad ih ne bi vidjeli poduprte ovakvim osloncima.
Donosimo naime sama Djela svetaca onim stilom kojim su prvotno napisana, koliko god bio priprost i neuglađen, ako uopće možemo doći do spisa napisanih izvornim izričajem. A znamo da se to veoma sviđa učenim ljudima, pa i heterodoksima. Sigurnija je naime odatle vjerodostojnost kazivanja kada prenosimo same riječi suvremenih pisaca ili barem najstarijih do kojih smo mogli doći. Ako se ipak u njima nađe kakav barbarski ili neuobičajen izraz koji bi mogao zasmetati ili se ne bi mogao lako razumjeti (kakvih je mnogo kod srednjovjekovnih pisaca), takve tumačimo u bilješkama, osim ako i nama samima izmiče njihovo značenje.
Neki bi radije htjeli (kojima smo ondje u 1. poglavlju, § 7 opširno odgovorili) da se dotjeranim i otmjenim stilom pripovijeda ono što se čini sigurnijim, a da se ostalo sreže ili posve izostavi. No od toga se naš način rada uvelike razlikuje: jer bismo tako nebrojene stvari koje nam se mogu činiti nejasnima ili nesigurnima, zato što još nismo pročitali druge pisce čijim bi se svjedočanstvom potvrdile, morali šutke mimoići, ne bez neke nepravde prema istini i samim svecima te štete za pobožne ljude. Tko nam je naime dao tu vlast da, zato što ne dokučujemo kakav je ugled nekih spisa, te spise brišemo i sakatimo? Jer to što su neki lišeni svake otmjenosti govora nikomu se ne smije činiti čudnim, budući da u mnogim stoljećima ili nije bilo nikoga ili je bilo vrlo rijetkih koji su imali izbrušen i otmjen stil, ili makar dovoljno latinski: odakle su i sami ljetopisi kraljeva od mnogih napisani posve nevješto, kao od Fredegara te drugih starih galskih i španjolskih pisaca. Ako se i činilo nekima da su stekli donekle uglađen stil, oni su svoj trud radije ulagali u stjecanje privatne koristi ili ispraznoga sjaja slave za sebe. Mnogi su pak podvige svetaca predali pismu tako da su ili iz ljubavi prema poniznosti izbjegavali i samu čistoću izraza, ili su smatrali da ono što je napisano jednostavnim i pučkim stilom mogu lakše razumjeti i neuki ljudi te da će donijeti veći plod. O sv. Hegezipu ovo donosi sv. Jeronim u knjizi De illustribus Ecclesiæ scriptoribus, poglavlje 22: Hegezip, blizak apostolskim vremenima, sastavljajući sve povijesti crkvenih djela od muke Gospodnje sve do svojega vremena i sabirući odasvud mnogo toga što služi na korist čitatelja, napisao je pet knjiga jednostavnim stilom, kako bi i načinom izražavanja očitovao značaj onih čiji je život nasljedovao. Te se riječi čitaju o njemu i kod Usuarda pod 7. travnja, kao i u Rimskom martirologiju. Ima ipak i životopisa uglađenih iznimnom ljupkošću, i to mnogo od starih latinskih i grčkih pisaca, a veoma mnogo od novijih, kako onih svetaca koji su živjeli u prošlome stoljeću, tako i drevnih, čija su djela oni prikupili iz pouzdanih spomenika i uresili vlastitim stilom.
Ako pak takva djela o kojima smo dosad govorili, napisana od drugih bilo kojim stilom ili izvučena iz pouzdanih spomenika, ne pronađemo, mi ih odasvud iz raznih pisaca, osobito crkvenih, i iz isprava do kojih istraživanjem možemo doći, iznosimo međusobno povezana kako nam se već činilo prikladnim, poput sašivenih krpa. I naposljetku, ono što se ne nalazi ni u kakvim spisima, nego se slavi glasom i pučkim pripovijedanjem, osobito na onim mjestima gdje se čuvaju relikvije tih svetaca ili gdje se po njihovu zazivu događaju čudesa, ni to ne odbacujemo, ali mu ne pridajemo ni veću težinu nego što zaslužuje.
Naposljetku, na sve načine nastojimo pokazati izvor iz kojega istječu potoci pobožnoga nauka i primjera na spasenje smrtnika: bilo da je taj izvor još uvijek vješto urešen svojim rubovima po drevnom umijeću, bilo da je dosad bio skriven i prekriven gustim sjenama stabala, tako da mu valja mukotrpnim krčenjem otvoriti pristup. Ako ni na jedan od ta dva načina ne možemo doprijeti do samoga izvora, istražujemo barem vrela koja iz njega izviru nepoznatim tokovima, kako bi onaj tko bude obdaren većom marljivošću mogao doći do skrivenoga blaga voda te kamo god hoće i kakvim god kanalima hoće odvesti čiste i spasonosne vode.
Quid hoc nostro in opere spectemus, quem ad finem omnis noster multorum annorum labor collineet, satis superque in nostra ad Januarium Præfatione videmur declarasse: nimirum ut quidquid gestum olim a Sanctis præclare, id omne lectoribus repræsentemus, non nostris tamen verbis, sed veterum scriptorum, qui eorum facta litteris tradidere, vel destinato studio in peculiarem aliquem commentarium redacta, vel aliis inserta historis. Nam fuit ea omnibus retro seculis in Ecclesia consuetudo, ut quæ Sancti egregie actitassent, aut fortiter perpessi essent, quæque a Deo ad illorum illustrandum honorem edita constaret prodigia, diligenter litteris mandarentur. De lucubrationibus ejusmodi ad Eusebio, Cæsareensi in Palæstina Episcopo, conscriptis aut collectis, ac deinde sexcentis post eum annis a Simeone Logotheta, sive Metaphrastes, illic fuse a nobis actum: deque hujus ætate, dignitate, scriptione, laudatione per Michaelem Psellum post annum ab ortu Christi millesimum composita. Actum ibidem de Jacobo Voraginensi Genuensium Episcopo, atque ejus Lombardica historia, sive Aurea Legenda: deque hujus recognitione per Claudium Rotam. De Vincentii item Bellovacensis Speculo, et S. Antonini Archiepiscopi Florentini Chronicis. De Catalogo quoque Sanctorum Petri de Natalibus Episcopi Equilini, cujus postea nobis melius comperta est ætas: non enim, ut ibi diximus, S. Antonino suppar fuit, sed longe eo antiquior. Citat namque Thadæus Donnola in brevi tractatione de loco martyrii S. Felicis Episcopi Spellatensis, grande et antiquum illius Catalogi exemplar, tabules cupressinis, et corio violaceo compactum, studioseque asservatum in selectissima bibliotheca Illustriss. et E'excellentiss. D. Joannis Angeli Ducis ab Altæmps... manu Vaxilini Zordani Presbyteri Veneti, Ecclesiæ S. Raphaelis Plebani, accurate exaratum anno MCCCCVIII, qui annus S. Antonino erat ætatis xix, ab ingressu in Ordinem nem Prædicatorum tertius, uti in hujus Vita apud Surium vi Nonas Maii videre est. Ipse vero Petrus (ut ad calcem ejus codicis de se testatur) Sanctorum Catalogum scribere inchoavit anno Domini MCCLXIX, die festo S. Barnabæ, adhuc Plebanus existens Sanctorum Apostolorum Venetiarum, diæcesis Castellanensis: opus vero ad exitum perduxit anno MCCCLXXII, die XXVI Maii, jam creatus Episcopus Equilinus provinciæ Gradensis. Nicolaus v Pont. Max. postea Gradensem et Castellanensem Episcopatus (uti VIII Januarii 3 ad Vitam B. Laurentii Justiniani dictum) ita univit, ut suppresso utroque titulo, Patriarchatus Gradensis dignitate in urbem Venetiarum translata, eumdem B. Laurentium primum Venetiarum Patriarcham crearit anno MCDLI Christi, post collectum a Petro Catalogum LXXIX. Mortuus est autem S. Antoninus anno MCCCCLIX, post eumdem conscriptum a Petro Catalogum LXXXVII, ipse annos natus LXX.
Ibidem Laurentii Surii Carthusiani præclarum opus commendavimus, e quo sua hauserunt recentiores plurimi, qui Vitas Sanctorum vario modo, ac ratione styloque ediderunt. Illic quoque cap. 1 § 6 indicavimus, quale sibi Heribertus Rosweydus e Societate nostra vir doctissimus designasset opus, voluminum omnino XVIII. Quorum xvi priora Vitas complecterentur, sed nullas, quarum ipse non esset manu exaratum nactus exemplar, vel quas non ex archetypis fideliter et integre expressas sciret. Interesse enim aiebat, originalia Vitarum scripta semel extare, quod perparum fidei breviatoribus sit sine istis: quando scilicet Februarii Tom. I. quisque suo capturem delibat, et dum suo palato consulit, alterum suo gustu privat. Illis xvi voluminibus, unum Annotationum, alterum Indicum variorum adjicere cogitabat. Quæ quidem tam ampla lucubratio ut perfici posset, festive quærebat Cardinalis Bellarminus, cautumne auctori esset, ducentos adhuc annos victurum? tot enim sibi ad eam absolvendam necessarios videri.
Latius tamen noster patet labor. Neque enim eas solum date Vitas cogitamus, quarum nacti erimus MS. exemplar, vel ex archetypo fideliter expressum. Quid enim si illustrium Sanctorum vel perierint Acta, vel numquam plane litteris tradita; extet tamen eorum, ut sit, apud historicos memoria; non licebit quæhi tradiderint colligere, et in lucem proferre? Quid si solum epitome extet deperditorum Actorum, eaque haud satis perite ad historiæ normam exacta, nefas erit eam lectoribus proponere? Etiam his destituti monumentis, aut legitimo scriptorum testimonio, si cujuspiam Sancti repererimus populi sermonibus miracula ac benefacta celebrari, vel ex appensis circa tumulum anathematis ac tabulis; non id qualecumque est, exponemus? Atque hæc instituti operis ratio etsi illic satis est accurate explanata; tamen quia multis illa Præfatio nostra, sive eam viderint numquam, sive olim legerint, non est nunc fortassis ad manum; breviter hic videtur repetenda: sed non, ut ibi fecimus, caussis omnium operose expositis.
Primumigitur Acta inquirimus, quæ sintab iis scripta, qui illa geri ab Sanctis viderunt: is enim post Divinas litteras primus maximeque legitimus gradus historiæ. Talia quinto Februarii sunt Martyrum Japoniorum Acta, a Ludovico Froio exarata: talis sexto Vita S. Amandi per Baudemundum, B. Margaritæ de Cortona xxii per Junctam Mevanatem, et aliæ complures, et quæ a publicis Notariis excepta in judicio, Martyrum Præsidumque dicta ac facta. His proximi sunt ac prope pares ii scriptores, qui non spectarunt ipsi quidem quæ narrant, saltem omnia; sed ab iis qui spectarant acceperunt. Accedunt illi, quibus nec ipsi spectatores retulerunt, sed alii fide digni qui ex spectatoribus didicerant. Tum qui ex probatis documentis, publicisque transactionum, donationum, testamentorum instrumentis, aut certe historiis, quas harum trium classium auctores composuerant; sive auctorum ipsorum aut tabularum verbis, seu stylo suo commemorant. Hæc tamen omnia ut justis momentis ponderentur, discutimus, qua licet: cujusmodi illi ipsi fuerint scriptores, (etiamsi autoptas se occlatosque et auritos testes profiteantur) an viri prudentes ac probi, an non hæretici; non partibus; quas laudant, nimium addicti; non ad quidlibet credendum faciles, et in scribendo inconsiderati, ut velut certa asseverent, quæ ab levissimis hominibus audierint. Tum illud quoque indagare oportet, an non etiam probatissimorum auctorum scripta, adulterata sint a posteris, aut inepte interpolata: quod etiam in donationum instrumentis evenit, ut adjecta iis sint quædam, et quandoque integre conflicta. Ac sunt propterea hæc universa ad veritatis rationem revocanda, expensis, quantumvis fastidiose, temporibus, ad locis; et nationum, apud quas ea feruntur gesta, institutis, tum hominum, qui intervenisse dicuntur, ætate ac moribus. Alia sunt sequioris notæ scripta, quæ longo post Sanctorum ætatem tempore composita sunt, quod vel abolita essent, quæ solida fide olim fuerant exarata, vel certe numquam litterarum monumentis, quæ gesta erant a Sanctis, commendata. Hæc ergo ex fama a majoribus accepta, aut vulgaribus monumentis, nec sat certis, collecta, sæpe ab ignotis auctoribus et tempore incerto, ita prodita sunt posteris: qui tamen illa, cuicuimodi essent, meliorum defectu, amplexi sunt. Neque nos illa omnino respuimus, tamen magis etiam quam priora suis ponderibus examinamus, et ad authenticarum historiarum calculos expendimus. Eas quoque Vitas damus, quæ ex antiquioribus, et forte genuinis Actis contractæ, aut varie interpolatæ, prætermissis aut brevissime perstrictis, quæ de virtutibus Sanctorum erant scripta; miraculis vero, præsertim quæ minime vulgaria viderentur, accumulatis, ac sæpe immodice exaggeratis; intertextis etiam temporum notis, descriptionibus locorum, rerumque explanationibus superfluis: quæ Vitæ propterea pensiculatius examinandæ et ad libram lineamque certam redigendæ.
His omnibus, etiam quæ a veteribus conscriptæ sunt, Vitis præmittimus prolegomena quædam, sive observationes necessarias, ut Vitæ ipsæ quod merentur pondus obtineant. In iis quærimus quibus locis ac temporibus ii vixerint Sancti. An exploratum sit publicam iis habitam olim venerationem? Qui eorum Vitam scripserint, quo tempore, qua clari eruditionis fama? Unde exemplar nacti simus, aut etiam plura? Neque unquam dissimulamus, cujus humanitate vel ipsi nobiscum sint communicati codices, vel ex iis Vita descripta et ad nos missa. Hoc arbitramur ad testandam gratitudinem nostram, fidemque Vitis illis addendam, valere. Ipsæ tamen Vitæ, præsertim ab ignotis auctoribus compositæ, quam solidæ videantur, aperimus.
Post singula quoque capita (nam in certa capita ac paragraphos, Vitas longiores partimur, ut interquiescere lector possit) post illa ergo capita Annotationes, si quæ necessariæ videantur, subnectimus: non ut Rosweydus meditabatur, postquam omnes excusæ essent Vitæ. Eas Annotationes speramus lectoribus usui fore, præsertim eruditione mediocri præditis, quibus præcipue consulimus. Quamquam poterunt fortassis eædem sinistra eruditissimorum judicia sistere, qui quandoque Vitas abnormi stylo conscriptas, nullis locorum notis temporumque additis, aut vitiose expressis, temere aspernarentur, nisi his fultas veluti adminiculis viderent.
Damus enim Acta ipsa Sanctorum eo stylo quo primitus scripta sunt, quantumvis agresti et incompto, si quidem assequi ita primigenia phrasi scripta possimus. Atque id novimus eruditis hominibus admodum probati, etiam heterodoxis. Certior inde dictorum fides, quando ipsa æqualium Scriptorum, aut certe, antiquissimorum, quos quidem consequi potuimus, verba repræsentamus. In quibus tamen si qua dictio barbara aut inusitata, quæ vel offendere possit, vel non ita commode intelligi; (quales multæ in medii ævi scriptoribus) eas in Annotationibus explanamus, nisi et nos earum fugiat notio.
Mallent nonnulli (quibus ibidem cap. 1 § 7 fuse respondimus) compto et eleganti stylo narrari quæ certiora videntur: cetera resecari, aut penitus omitti. Verum ab his longe nostra discrepat ratio: nam sic res innumeras, quæ nobis obscuræ aut incertæ videri possunt, propterea quod alios scriptoreæ, quorum testimonio confirmentur, nondum legerimus, deberemus taciti præterire, non sine Veritatis ipsorumque Sanctorum aliqua injuria, ac piorum hominum detrimento. Quis enim nobis eam dedit potestatem, ut quia non assequimur qualis sint scripta aliqua auctoritatis, ea expungamus ac mutilemus. Nam quod aliqua omni careant sermonis elegantia, nemini mirum videri debet, cum multis ætatibus vel nulli vel perrari extiterint, quorum esset limatus et elegans stylus, aut etiam satis Latinus: unde et ipsi Regum annales a multis inscite prorsus sunt conscripti, uti a Fredegario, aliisque Gallis et Hispanis antiquis scriptoribus. Si qui politulum adepti stylum sibi videbantur, ii ad privata emolumenta, aut inanem fucum gloriæ sibi comparandum conferre operam suam maluerunt. Multi res gestas Sanctorum ita literis tradiderunt, ut vel studio humilitatis ipsam etiam sermonis munditiem devitarint, vel quæ simplici et vulgari essent stylo conscripta, facilius intelligi, ab rudibus etiam hominibus posse existimarint, ac majorem fructum allatura. De S. Hegesippo ista habet S. Hieronymus libro de illustribus Ecclesiæ scriptoribus cap. 22: Egesippus vicinus Apostolicorum temporum, omnes a passione Domini usque ad suam ætatem Ecclesiasticorum actuum texens historias, multaque ad utilitatem legentium pertinentia hinc inde congregans, quinque libros composuit sermone simplici: ut quorum vitam sectabatur, dicendi quoque exprimeret characterem. Quæ verba apud Usuardum ad vñ Aprilis, in Martyrologio quoque Romano de eo leguntur. Sunt tamen Vitæ insigni venustate expolitæ, et ab antiquis auctoribus Latinis ac Græcis multæ, et ab recentioribus plurimæ, tum eorum Sanctorum qui superiori seculo vixerunt, tum veterum, quorum ii ex certis monumentis Acta collegerunt, et suo stylo exornarunt.
Si qualia hactenus diximus, ab aliis quocumque stylo exarata, vel eruta ex certis monumentis, Acta non reperimus; eanos undique ex variis scriptoribus, sacris præsertim, et, quæ assequi pervestigando possumus, documentis, velut consutis centonibus, utcumque visum est, inter se invicem conserta proferimus. Ac demum quæ in nullis scriptis reperta, fama vulgique sermonibus celebrantur, iis præsertim locis ubi Sanctorum illorum reliquiæ, asservantur, aut ubi illorum invocatione eduntur miracula, ea quoque non respuimus, sed nec plus quam mereantur addimus momenti.
Denique modis omnibus conamur fontem ostendere, e quo piæ doctrinæ atque exemplorum rivi promanent, ad salutem mortalium: sive fons ille suis adhuc margininibus, antiqua arte, scite ornatus sit; sive jam abditus, spissisque orborum umbraculis tectus hactenus fuerit, ut operosa interlucatione ad eum pandere aditum oporteat. Si neutro modo ad ipsum pertingere fontem possumus; ab eo certe per ignotos meatus profluentes scaturigines scrutamur, ut ad abditum aquarum thesaurum pervenire, qui majori pollebit industria, queat, et quo volet, qualibusque volet canalibus, puros salubresque latices deducere.
Drugo poglavlje.
Caput secundum.
Zašto se katkad objavljuje više životopisa jednoga sveca?
Cur quandoque plures Vitæ Sancti unius edantur?
Činilo se da neki pobožni ljudi u našemu djelu ne odobravaju to što objavljujemo više životopisa jednoga sveca. Budući da ih oni naime čitaju ponajviše zato da iz njih crpe primjere kreposti i žele da ih ne zadržava opširno čitanje, radije bi da se sve kaže jasno i pregledno, ili barem da se ne ponavlja češće isto, kako kažu. Nama se ipak zbog mnogih i ozbiljnih razloga činilo suprotno: a to su odobrili (čijim smo se najmudrijim savjetom poslužili), osim opata Antuna Winghea, Ivan Tollenaer, Lovro Uwens, a ponajviše Jakov Tirin, poglavari ove naše kuće, muževi najvećega rasuđivanja i slavni po svojim spisima. Odobrili su to i oni, da mnoge druge mimoiđem, koji su ovo naše djelo pregledali i potvrdili svojim sudom, i sami istaknuti najvišom učenošću i razboritošću. A doista katkad postoje životopisi jednoga te istog sveca koje su napisali različiti učeni i ozbiljni autori. Postoje pak dvije vrste tih pisaca: katkad su naime obojica živjela u samo vrijeme kada su se događaji zbili, te možda jedan pripovijeda ponešto što je drugi ispustio. Kako se dakle može ispustiti jedan od takvih životopisa bez nepravde prema autoru i prijevare prema povijesti?
Visi sunt pii quidam homines illud in nostro opere improbare, quod unius Sancti plures Vitas edamus. Nam cum ipsi eas ideo potissimum legant, ut virtutum inde colligant exempla; cupiantque prolixa lectione non distineri; mallent omnia clare ac perspicue dici, aut saltem non sæpius idem, ut aiunt. Multas tamen et graves ob caussas contrarium nobis visum est: idemque probarunt (quorum usi sapientissimo consilio sumus) præter Antonium Winghium Abbatem, Joannes Tolenarius, Laurentius Uwenus, et potissimum Jacobus Tirinus, Domus hujus nostrae Præpositi, maximo judicio viri, et scriptis clari. Probarunt ii quoque, ut plures alios præteream, qui nostrum hoc opus recognoverunt, suoque calculo confirmarunt, et ipsi summa eruditione ac prudentia conspicui. Atque revera sunt subinde a diversis auctoribus, doctis et gravibus scriptæ Vitæ unius ejusdemque Sancti. Horum autem scriptorum duplex ex ordo: nam ambo quandoque ipso quogestæ res sunt tempore vixerunt: et narrat fortassis unus nonnulla, quæ alter prætermisit. Qui potest igitur altera ejusmodi Vita prætermitti, absque injuria auctoris, ac historiæ fraude?
Objavite, reći ćeš, jedan, a iz drugoga dopunite ono što nedostaje. Na koji način? Zar tako da u pripovijedanje jednoga umetnemo nekoliko riječi ili čitave rečenice iz drugoga, te tako skujemo nekakav novi životopis, prepravivši jedan? To je posve strano našemu naumu i očekivanju učenih ljudi, koji žele izvorne spise starih pisaca. Smatraš li da je dovoljno objaviti bilo koji od ta dva, a iz drugoga na kraju dodati ono što se čini da nedostaje? Što ako se oba čine jednako vrijednima: kojim ćemo se mi ili po kojem mjerilu poslužiti pri izboru? Kako će čitatelji podnijeti da im se jedan uskrati i sakrije u vječnu tamu, onaj koji bi možda, da su ga vidjeli, htjeli pretpostaviti drugomu? Zar stoga radi stjecanja povjerenja za nas i ugleda za same životopise nije korisno objaviti oba? A čini se da to vrijedi i ako je jedan od takvih životopisa (što je bila druga vrsta uspoređenih pisaca) napisan dugo nakon što su se događaji zbili i nakon što je drugi životopis već bio objavljen. Prvi pisac doduše ima prednost starine, u kojoj leži velika snaga da se ono što pripovijeda čini vjerodostojnijim; no drugi je, premda stoljeće ili dva kasniji, mogao ispitati više drevnih isprava i pouzdanije istražiti okolnosti događaja.
Edite, inquies, unam; ex altera, quod deest supplete. Quo in modo? An ut in unius narrationem ex altera verba aliquot aut integras periodos intrudamus, atque ita novam quamdam Vitam, una sic interpolata, procudamus? Alienissimum id ab nostro instituto, et doctorum hominum exspectatione, qui genuina volunt veterum scripta. An sufficere censes, ut alterutram edamus, ex altera subnectamus quæ deesse videbuntur? Quid si utraque par esse videatur, quem nos, aut qua ratione delectum adhibebimus? qui patientur lectores unam subtrahi sibi, et in æternas abdi tenebras; quam etiam fortassis, si vidissent, alteri prælatam voluissent? Nonne igitur ad fidem nobis conciliandam, Vitis ipsis auctoritatem, dari utramque expedit? Atque id valere quoque videtur, etsi una ejusmodi Vitarum (qui alter erat ordo comparatorum scriptorum) longo post tempore scripta esset, quam res gestæ, alteraque Vita edita. Habet prior quidem scriptor antiquitatis prærogativam, in qua vis inest magna, ut quæ narrat credibiliora videantur; alter tamen, etsi seculo uno alterove posterior, plura potest vetera documenta examinasse, et adjuncta rei gestæ certius explorasse.
Ipak, ako nepoznat pisac, ne služeći se ni dovoljno ozbiljnim stilom ni uvjerljivom metodom, iz tuđega spisa (osobito ako je i taj autor bezimen i nepoznat) pabirči svoju raspravu, makar možda opširnije i izmijenjenim izrazima, ne smatramo da lako treba objaviti oba: čini nam se naime da smo učinili više nego dovoljno ako upozorimo čitatelja da u rukopisnim kodeksima postoji još jedan koji se po sadržaju nimalo ne razlikuje, a po izričaju tek neznatno, ili ako navedemo i njegov početak. To nam se čini još mnogo dopuštenijim ako su oni životopisi za koje prosudimo da ih valja staviti u drugi plan već objavljeni i nalaze se u rukama ljudi. Takve naime najčešće ne prenosimo, barem ne u cijelosti: katkad ipak ponešto iz njih navodimo u našim bilješkama, kako bi ih čitatelj, ako zaželi, mogao potražiti, što mu je lako dostupno. Tako mnoge životopise koje je prepravio Simeon Metafrast ili su nastali iz njegovih spisa, a zatim ih na latinskome objavili Lipomano i Surije, samo navodimo na način koji smo već rekli, kada smo iz latinskih ili grčkih rukopisa nabavili starije za koje smatramo da im s pravom valja dati prednost. Katkad ipak donosimo oba ako se uvelike razlikuju, premda se rukopisi čine starijima: jer se može vjerovati da je ono što je dodao Metafrast, veoma učen muž, crpio iz spisa drugih autora, kojih je imao neizmjerno mnoštvo, a ti su spisi potom propali, osobito kada su barbari opljačkali Carigrad i ostalu Grčku.
Attamen si scriptor anonymus, nec gravi satis stylo nec methodo probabili usus, ex alterius (præsertim si et is anonymus atque ignotus) lucubrationem suam decerpat; quamvis diffusius fortassis ac phrasi mutata; non facile utramque edendam censemus: satis enim superque fecisse videmur, si lectorem monuerimus extare aliam in MSS. codicibus, re nihil, dictione aliquantulum discrepantem, aut etiam principium ejus recitaverimus. Quod multo etiam magis licere nobis videtur, si quas in secundis reponendas Vitas judicamus, eæ editæ jam sint, inque hominum manibus versentur. Neque enim plerumque tales, saltem integras, recitatamus: allegamus tamen quandoque ex iis aliqua in nostris Annotationibus, ut consulere eas, si volet, lector, quod ei promptum est, queat. Ita multas a Simeone Metaphraste, ejusve scriptis, interpolatas, Latine dein editas a Lipomano ac Surio, solum citamus, quo jam diximus modo, quando antiquiores e Latinis Græcisve MSS. nacti sumus, quas iis merito præferendas censeamus. Damus tamen aliquando utrasque, si multum discrepant, etsi MSS. antiquiores videantur: quia quæ adjecit Metaphrastes, vir doctissimus, ea ex aliorum scriptis, quorum immensam copiam habebat, credi potest hausisse, quæ scripta dein abolita sunt, præsertim cum Barbari Constantinopolim ac reliquam Græciam expilarunt.
Naposljetku, nismo mi prvi uveli u običaj da iznosimo više djela jednoga sveca. To je prije nas bio, a i sada jest, postupak mnogih, ako ne i svih učenih ljudi. Zar veoma učeni muževi Jakov Pamelije i Nikola Rigaltije, koji su pomno pregledana iznijeli na svjetlo djela sv. Ciprijana mučenika, nisu ispred njih stavili više izvještaja o njegovu mučeništvu prepisanih iz drevnih kodeksa? Isto je učinjeno sv. Ivanu Zlatoustomu u grčkom i latinskom izdanju; isto Grguru Velikomu, a od novijih Petru Damijanu, Bernardu iz Clairvauxa i drugima. Osim ako možda oni koji misle suprotno smatraju da je to dopušteno samo kada se objavljuju nečiji spisi, kako bi se znalo što je više ljudi o njemu mislilo, ali ne i kada se s posebnom namjerom istražuju ne njegovi spisi, nego njegova djela: premda se čini da je ovdje to mnogo pravednije primijeniti.
Denique non id primi in usum duximus, ut plura unius Divi Acta proferremus. Multorum id, si non omnium, fuit ante nos, estque etiamnum, eruditorum hominum institutum. S. Cypriani Martyris qui diligenter recognita edidere in lucem opera viri doctissimi, Jacobus Pamelius et Nicolaus Rigaltius, nonne plura ejus martyrii acta ex vetustis codicibus descripta præfixere? Idem S. Chrysostomo in Græca Latinaque editionibus factum: idem Gregorio Magno et recentioribus Petro Damiano, Bernardo Claravallensi, atque aliis. Nisi forte existimant, qui contra sentiunt, idsolum fas esse, cum scripta cujuspiam publicantur, ut quid de eo plures senserint constet; non item si dedita opera, non scripta ejus, sed res gestæ investigentur: cum illud hic usurpari multo æquius videatur.
Štoviše, istoga su mišljenja bili i drevni oci. Dokaz su tome spisi koji se u ovome svesku iznose pod danom i veljače o sv. Efremu Sirskom. Nakon dvostrukoga njegova vlastitog pripovijedanja o svojem obraćenju i sjajne Oporuke, izvrsnu besjedu o njegovim djelima sastavio je i objavio sv. Grgur Nisenski, drugi je životopis napisao neki drevni bezimeni pisac, a drugi su ponešto što su i oni ispustili unijeli u svoje povijesti, kao Sozomen Skolastik.
Quid quod veterum Patrum eadem fuit sententia? Indicio sunt quæ in hoc volumine ad diem I Februarii de S. Ephræm Syrio proferuntur. Post duplicem ipsiusmet de sua conversione narrationem ac luculentum Testamentum, egregiam de ejus rebus gestis orationem composuit, ediditque S. Gregorius Nysenus, aliam Vitam antiquus quidam anonymus: alii quædam, etiam ab illis omissa, in suas historias retulerunt, ut Sozomenus Scholasticus.
A ni nama, kojima dolikuje da za ukras spomena pojedinih svetaca objavimo sve što smo odasvud od činjenica uspjeli iskopati, neće smatrati da to nije dopušteno, kako držimo, oni koji u ljetopise kraljeva i kraljevstava uvrštavaju čak i više životopisa jednoga sveca, odakle se rasvjetljuje spomen tih istih kraljeva i otkrivaju starine pokrajina i gradova. Andrija Duchesne, geograf najkršćanskijega kralja Francuske, veoma učen muž i naš veliki prijatelj dok je živio, u prvom svesku djela Scriptores coætanei historiæ Francorum objavio je dvostruki životopis sv. Leodegara, biskupa Autuna, upravitelja kraljevskoga dvora i mučenika, i to oba u cijelosti: prvi je napisao bezimeni pisac i posvetio ga Ermenariju, nasljedniku samoga Leodegara na stolici u Autunu, a drugi je napisao Urzin po zapovijedi Anzoalda, biskupa Poitiersa, koji je bio naslijedio Didona, ujaka sv. Leodegara.
Neque nobis, quos ad singulorum Sanctorum ornandam memoriam quidquid eruere undique factorum potuimus, vulgare convenit, id non licere sentient, ut arbitramur, qui Regum regnorumque commentariis etiam plures Sancti unius Vitas inserunt, unde Regum eorumdem illustretur memoria, provinciarum urbiumque antiquitates eruantur. Andreas Chesnæus Christianissimi Galliarum Regis Geographus, vir eruditissimus, nobisque, dum viveret, amicissimus, tomo 1 Scriptorum coætaneorum historiæ Francorum, geminam S. Leodegarii Augustodunensis Episcopi Majorisque Domus Regiæ ac Martyris, Vitam edidit, et quidem integram utramque: priorem ab anonymo scriptam, dicatamque Ermenario, ipsius Leodegarii in Sedem Augustodunensem successori; alteram ab Ursino scriptam, jubente Ansoaldo Pictavorum Pontifice, qui Didoni S. Leodegarii avunculo suffectus erat.
Tko pak nastoji perom uresiti starinu i odlike kakve slavne obitelji, grada ili pokrajine, a da radi potkrepljivanja svojih riječi ugledom ne zgrabi sve što može, katkad napisano i na bezvrijednim ceduljicama, čak i od nepoznatih i neukih pisaca, koji često svi pripovijedaju isto, a katkad i istim riječima koje su ostali prepisali od prvoga ili su ih pak preuzeli iz istih isprava?
Quis vero illustris familiæ cujuspiam, urbisve aut provinciæ, antiquitatem atque ornamenta exornare stylo conatur, qui non ad adstruendam dictis suis auctoritatem, quæ potest omnia corradat, subinde in vilibus pittaciis exarata, etiam ab ignotis et ineruditis scriptoribus, qui sæpe omnes eadem narrant, ac nonnumquam verbis iisdem, quæ ceteri a primo descripserunt, aut alioquin iisdem etabulis acceperunt?
Ta tko iz reda učenjaka, ako pronađe kakvo djelce drevnoga autora, bilo da je on prije bio poznat po spisima ili barem po imenu, bilo da je posve nepoznat, o kojoj god se građi u tom djelu raspravljalo, neće odmah prionuti na posao da se ono preda u tisak i ugleda svjetlo, bilo zasebno bilo u svescima drevnoga štiva? I tu revnost u skrbi za opću korist doista ne kudimo. Ali tvrdimo da se isto mora činiti, i to s još mnogo većim pravom, s onima koji su i sami vlastitim stilom protumačili podvige svetaca, premda su ih već obradili drugi. Bilo da je naime autorovo ime skriveno ili poznato, čini se da samo djelo to zaslužuje kako svojom starinom tako i sadržajem. Reci mi zaista: kad bi tko negdje pronašao pismo Plinija ili koga drugog tko je živio u ono zlatno doba, a da se i ne govori o nekom još starijem, ili ulomak nepoznata djela, pa čak i ako su događaj koji se u njemu pripovijeda mnogi drugi već predali pismu, zar ne bi odmah htio da to, kakvo god bilo, dođe u ruke učenih ljudi? Zar to oni ne bi najžudnije zgrabili? Životopise i pohvale izvrsnih careva, grčkih i rimskih, mnogi su prenijeli potomstvu. Kad bi vrijedio razlog onih koji ovdje misle suprotno od nas, trebalo bi sačuvati samo jednoga, a ostale rastrgati, sasjeći i raspršiti; ili bi barem bio grijeh prikupiti u jedno djelce više takvih pohvala nekoga od tih careva, primjerice Aleksandra ili Afrikanca, koje su sastavili različiti pisci, i na taj ih način izdati u javnost. Tko bi to htio tvrditi, taj se doista bori protiv mišljenja svih učenih ljudi, pa i protiv zdravoga ljudskog razuma.
Nam quis e litteratorum grege, si opusculum aliquod reperit vetusti auctoris, sive is ante a notus extiterit scriptis, aut saltem nomine, seu plane ignotus, quæcumque opere illo tractetur materia, non continuo adlaborabit, ut typis mandetur ac lucem videat, vel seorsim vel in voluminibus antiquæ lectionis? Et hoc quidem studium publicis utilitatibus consulendi non reprehendimus. Sed idem illis qui Divorum res gestas, etiam ab aliis pertractatas, suo et ipsi stylo explicarunt, fieri debere asserimus, ac multo etiam potiori jure. Sive et enim nomen lateat, seu notum sit, auctoris, opus tamen ipsum tum sua antiquitate, tum argumento id mereri videtur. Cedo enim, si Plinii quis aut alicujus, qui ærea illa vixerit ætate, non modo antiquioris alicujus, reperiat uspiam epistolam, aut ignoti operis fragmentum, etiamsi quæ illo res narratur, ab aliis compluribus commendata sit litteris; non illico id quodcumque est volet ad eruditorum manus venire? non hi avidissime arripient? Excellentium Imperatorum, Græcorum ac Romanorum, Vitæ et elogia a quamplurimis sunt posteritati propagata. Si illorum valeret ratio qui hic contrarium ac nos sentiunt, unicum reservari, cetera discerpi, concidi, dissipari oporteret: aut saltem nefas esset unius alicujus ex illis Imperatoribus, puta Alexandri aut Africani, plura ejusmodi elogia, a variis concinnata, in unum opusculum colligere, et eo modo in publicum emittere. Quod qui affirmare velit, næ is contra eruditorum omnium opinionem, atque adeo contra communem sensum hominum pugnet.
Onima pak kojima bi bilo teško i mučno prelistavati toliko toga o jednome svecu, i to često spise koji iznose ne baš različite stvari, izvanredno olakšavamo dosadu dodavši na rubu kratak pregled svega što se pripovijeda: tako da se, kako je nekoć šaljivo govorio naš Balduin Cabilliau, u jednome danu može pročitati prilično opsežan svezak; na taj je način on, usred bezbrojnih drugih poslova, s nevjerojatnom žudnjom progutao gotovo svaku vrstu pisaca. Ako se pak tako usputnomu čitatelju pojave kakve stvari o kojima bi htio pomno raspraviti, moći će međusobno usporediti ono što se pripovijeda u više takvih djela. Tako mi gotovo ništa što se čini imalo važnim, bilo da je predano u samim životopisima bilo da je preuzeto od drugud radi njihova rasvjetljivanja, ne objavljujemo a da prije ne ispitamo sve što su o tome napisali stari povjesničari ili oci. Ta naša pomnost nužno donosi odgodu djelu, pa se ono ne dovršava tako brzo kako bi mnogi željeli. Ali na taj način najprije udovoljavamo sebi kako bismo udovoljili i čitateljima, kojima zasigurno ne bi bilo udovoljeno kad bismo kakve takve životopise ispustili. Pretpostavimo naime, primjera radi, da je za sv. Amanda, biskupa Maastrichta, pod 6. veljače objavljen samo onaj životopis koji je napisao Baudemund, opat samostana u Blandiniju i njegov učenik, a koji doista mora imati najveći ugled od sviju: što bismo rekli onima koji bi tražili onaj koji je sastavio Filip, opat Dobre Nade? Taj se doduše nalazi u rukama ljudi, ali možda tek malobrojnih. Nije jednako dostupan onaj koji je redovnik Milon više od ccc godina prije Filipa opisao u stihovima, razdijeljen u četiri knjige, niti ono što su isti Milon u prozi i drugi prenijeli potomstvu o uzdignuću i prijenosu moći toga istog svetog biskupa te o čudesima.
Quibus tamen grave sit ac molestum, ita multa de Sancto uno volvere, et sæpe res non admodum diversas referentia; egregie sane eorum fastidium sublevamus, addita ad marginem omnium, quæ narrantur, succincta synopsi: ut, quod festive olim dicebat Balduinus Cabillavius noster, die uno perlegi volumen bene vastum queat: quaratione omne fere scriptorum genus, inter innumeras alias occupationes, incredibili aviditate devorarat. Si quæ res occurrent sic obiter legenti, quas discutere pensiculate velit, licebit quæ in pluribus ejusmodi Actis narrantur, invicem comparare. Ita nos nihilfere quod alicujus momenti videatur, aut in Vitis ipsis traditum, aut aliunde ad eas illustrandas accersitum, edimus; quin prius quæcumque sunt a veteribus historicis aut Patribus in eam rem scripta, examinemus. Quæ quidem nostra diligentia necesse est ut moram operia afferat, ne tam cito quam multi vellent absolvatur. At nobis ea ratione prius satisfacimus, ut satisfaciamus et Lectoribus: quibus certe, si quas ejusmodi Vitas omitteremus, neutiquam fieret satis. Demus etenim, exempli caussa, S. Amandi Episcopi Trajectensis ad vi Februarii eam solum editam fuisse Vitam, quam Baudemundus Abbas Blandiniensis, ejus discipulus, scripsit, quæ sane omnium maximam obtinere debet auctoritatem; quid iis dicemus, qui requirent quam Philippus Abbas Bonæ Spei composuit? Est hæc quidem in manibus: at forsan paucorum. Non est perinde ea quam Milo monachus plusquam ccc annis ante Philippum versibus descripsit, in quatuor libros distributam: nec quæ de ejusdem sancti Antistitis elevatione, ac translatione Milo idem prosa aliique de miraculis ad posteros transmisere.
Čudesa naime (što su nas neki katkad pokušavali nagovoriti) nipošto ne smatramo da valja izostaviti. Ona služe (kako je drugdje opširnije rečeno) za umnožavanje časti svetaca, za rađanje pouzdanja u smrtnicima da će od njih izmoliti pomoć, za odvraćanje bezbožnika od zločina, a osobito onih koji bi pokušali povrijediti ili na bilo koji način umanjiti nepovredivost posvećenih osoba i mjesta. Ta ista čudesa bacaju svjetlo i na povijest, kako svjetovnu tako i crkvenu. Duchesne zacijelo u prije navedenome djelu o franačkim piscima ne iznosi malo toga za rasvjetljivanje povijesti kraljeva ne samo iz životopisa različitih svetaca, nego i iz knjiga o čudesima koja su se dogodila po zaslugama tih istih svetaca.
Nam miracula (quod quidam aliquando nobis suadere conati sunt) minime prætermittenda ducimus. Valent ea (ut alibi plenius dictum) ad augendum honorem Sanctorum, ad ingenerandam mortalibus de impetranda ab illis ope fiduciam, ad deterrendum a sceleribus impios, maximeque eos qui sacrorum hominum locorumque immunitatem violare aut quoquo modo minuere niterentur. Eadem miracula historiæ quoque, profanæ æque ac sacræ, lumen præferunt. Chesnæus certe in citato antea scriptorum Francicorum opere, non solum ex variorum Sanctorum Vitis, sed ex libris quoque miraculorum, quæ sunt eorumdem Sanctorum meritis facta, profert non pauca ad historiam Regum explandam.
Treće poglavlje.
Caput tertium.
U kojoj mjeri su ovdje izloženi životopisi irskih i škotskih svetaca? Neki su prevedeni sa stranih jezika.
Sanctorum Hibernorum Scotorumque Vitæ quatenus hic relatæ? versæ aliæ e linguis peregrinis.
Kada se (kao što smo ustvrdili da valja činiti u prethodnom poglavlju) iznose brojna djela jednoga sveca što su ih napisali različiti autori, iz toga, osim već rečenoga, proizlazi i ona korist da se sporovi koji postoje među pojedinim gradovima i narodima o rodnome mjestu nekih svetaca, njihovim relikvijama i drugim stvarima koje se na njih odnose, a ne mogu se dovoljno jasno razriješiti iz jednoga životopisa, iz drugih možda sami od sebe stišaju ili propadnu. Mogli bismo u ovome istom prvom svesku za veljaču navesti primjere za to, kada se ne bismo bojali da bismo već i samim time izgledali naklonjeni jednoj strani, mi koji izjavljujemo da smo podložni jedino Istini. Budući da mnogi nastoje povući Istinu k sebi, kao da su je uhvatili za neke skute njezinih haljina, ili je tako iskititi raznovrsnim nakitom da se čini kako više vole da ostane pokrivena i nepoznata nego da se na otvorenom vidi onakvom kakva jest, mi nećemo razmicati te zastore kojima je ona na neki način obavijena i zaklonjena, da ne bi izgledalo kako je protiv volje i onima koji se opiru, iako najglasnije viču da je traže, zavidno stavljamo pred oči. Kada se iznesu druga ili treća djela, ili druga svjedočanstva starih pisaca, ona će sama možda slobodno i otvoreno otkriti svoje lice, tako da je oni koji žele mogu prepoznati.
I (da se još malo zadržimo na istoj temi) ponekad, dok se objavljuju brojni životopisi koje su sastavili drevni pisci, ne samo da pojedina njihova djela postaju jasnija iz drugih, nego se objašnjavaju i djela mnogih drugih svetaca. To će se moći vidjeti na primjeru sv. Brigite, djevice iz Škotske, 1. veljače. Osim prilično opsežnog uvoda, objavili smo pet njezinih životopisa, što čini svezak gotovo prikladna opsega. No budući da se u njima spominju mnogi irski, odnosno škotski sveci, ti životopisi uvelike pridonose potvrđivanju njihove svetosti i rasvjetljavanju njihovih djela.
Doista je domovina Škota, Irska, kako je Beda naziva u prvoj knjizi djela Historia Ecclesiastica Gentis Anglorum, u prvom poglavlju, nekoć iznjedrila nebrojeno mnoštvo svetaca. Da bi se to dokazalo, bit će dovoljno jedno jedino svjedočanstvo sv. Bernarda u djelu Vita S. Malachiæ Episcopi, koje će biti objavljeno za njegov spomendan u studenome. Ondje o samostanu u Bangoru u Ulsteru, uz zaljev koji se naziva Knockfergus, piše ovako: „I samo to mjesto Bangor... predao mu je knez da ondje sagradi samostan, ili bolje rečeno da ga ponovno sagradi. Jer nekoć je bio najslavniji pod prvim ocem Komgalom, iznjedrivši mnoge tisuće monaha, glava mnogih samostana. Mjesto uistinu sveto i plodno svecima, koje je preobilno donosilo plod Bogu: tako da se za jednoga od sinova te svete zajednice, po imenu Luan, pripovijeda da je sam bio utemeljitelj stotinu samostana. To sam rekao zato da bi iz ovoga jednoga primjera čitatelj naslutio koliko je golemo bilo ostalo mnoštvo.” Naposljetku su njegovi izdanci toliko ispunili Irsku i Škotsku da se čini kako su upravo ta vremena unaprijed opjevali oni Davidovi stihovi: „Pohodio si zemlju i napojio je...” I ne samo u spomenute, nego i u strane krajeve, poput kakve poplave, izlili su se ti ROJEVI SVETACA. Između njih se u ove naše galske krajeve uspeo sv. Kolumban i sagradio samostan u Luxeuilu itd. Od onih škotskih ili irskih svetaca koji su, kako navodi sv. Bernard, otišli iz domovine u strane krajeve, najistaknutiji su proslavljeni u spisima naših pisaca, ili Gala, ili Germana, ili pak svojih sunarodnjaka koji su im bili suputnici na hodočašću. Nadalje, u tim se spisima spominju i drugi koji su ostali na rodnim otocima: od kojih su neki i kod Engleza i drugih naroda bili iznimno slavni po glasu, kao sv. Patrik, apostol Irske, sv. Kolumba opat, sv. Brigita djevica, sv. Komgal i drugi, iz čijih životopisa doznajemo imena, a ponekad i neka djela drugih svetaca, koji bi nam inače bili posve nepoznati.
Doista je Ivan Colgan, profesor svete teologije iz Reda manje braće, s golemim trudom počeo bez razlike objavljivati djela irskih svetaca, pa i onih koji su poznati gotovo jedino u svojoj domovini: još nije sigurno je li to s jednakim plodom kod stranaca, zbog toga što su ovima nepoznati martirologiji i drugi dokumenti na kojima on temelji njihovu svetost i dane koji su im posvećeni, a za koje izjavljuje da ih slijedi. Jednom smo mu savjetovali da najprije objavi njih: jer kad bi ih ljubitelji starine odobrili, nakon toga bi sigurnijim korakom krenuo na same životopise. Govorio je, naime, da ima više martirologija, od kojih su neke prije osamsto godina sastavili sveti i učeni muževi: isto tako irske sabore, pjesme i druge spise čudesne starine; te nam je po svojoj ljubaznosti ustupio prijepise dvaju takvih martirologija koji se odnose na veljaču: govorio je da je jedan sastavio bl. Marianus Gorman, opat u Louthu, oko godine 1071., a drugi sv. Engus biskup, koji je živio u osmom stoljeću, i da se čuva u samostanu u Tallaghtu; njima smo se nerijetko služili. No savjet koji smo mu iskreno davali, govorio je da tada ne može prihvatiti: bilo zato što su prijatelji i poglavari više voljeli da se najprije objave životopisi, ili zato što je možda u tim martirologijima nalazio ponešto za što je smatrao da neće naići na odobravanje strožih ocjenjivača, budući da i sam priznaje kako se čini da je ponešto naknadno dodano. Ipak molimo Boga da mu za dovršenje djela o svecima, kako ga je započeo, udijeli snage i druge pomoći. Iz toga djela ponekad prepisujemo u svoje neke životopise, ali samo onih svetaca koji se spominju u drugim općepoznatim životopisima nimalo sumnjive vjerodostojnosti. A onih čiji se spomen drugdje ne nalazi, njihova djela, premda ih je on objavio, ne iznosimo lakomisleno; ipak time ništa ne oduzimamo njihovoj svetosti, pa ni javnom štovanju, ako su ga nekoć uživali prije nego što je Irska bila pritisnuta jarmom heretika.
Tim pak brižljivije od njih suzdržavamo pero što su gotovo posve satkani od čudnovatih čudesa: koja su se nekoć možda uistinu dogodila zbog iskrene jednostavnosti najpobožnijega naroda; ipak su ponekad tako nevješto nagomilana, uz izostavljanje onoga što se odnosilo na dužnosti kreposti, da u čitatelja prije mogu izazvati smijeh negoli želju za štovanjem i nasljedovanjem tih svetaca. Niti se itko može s pravom potužiti da tim svecima nanosimo nepravdu ako ono što se kaže da o njima postoji jedino u spomenicima toga naroda, i to nemali broj toga napisan na škotskom ili kojem drugom barbarskom jeziku, ne uvrstimo u svoje djelo za one čija imena nismo pronašli ni u kakvim kalendarima niti u kakvim djelima drugih svetaca.
Ipak ne odbacujemo općenito ono što je napisano na stranim jezicima. Izjavljujemo, naime, da djela svetaca objavljujemo onako kako su nekoć zapisana latinskim pismom; ako pak postoje samo na grčkom, vjerno ih prevodimo. No ako, istražujući djela nekih svetaca za koje smo doznali da se štuju u pojedinim crkvama, gradovima i pokrajinama, ne pronađemo nikakva osim onih napisanih na pučkom jeziku toga naroda, primjerice talijanskom, španjolskom, francuskom, njemačkom; smatramo da ne činimo ništa protivno našemu naumu ako ih prevedemo na latinski, ili se pobrinemo da ih drugi prevedu, te ih iznesemo na svjetlo dana, bilo da se nalaze samo u rukopisu, bilo da su već tiskana. U njima ipak uzimamo sebi za pravo da ponekad kraćim sažetkom obuhvatimo ono što je s mnogo suvišnih riječi do dosade preuveličano. Osim ako se ponekad ne dogodi da se za ono što je objavljeno na tim jezicima kaže kako je prevedeno s latinskoga predloška, a mi taj predložak nikako nismo mogli nabaviti: tada ih, naime, prevodimo doslovnije, kako bismo prenijeli ako ne svaku riječ, a ono barem svaku misao. No jasnije je pravilo kod onih djela koja su napisana na latinskom ili grčkom.
Nadalje, prema Ircima (jer smo njihovim povodom došli do ovoga) vjerno čuvamo obećanje koje smo dali u djelu Præfatio ad Januarium, u drugom poglavlju, šestom odlomku: da im posjedovanje imena Škota i domovine, koje oštro nastoje obraniti protiv današnjih stanovnika Škotske, kao i posjedovanje svetaca koji su se nekoć većinom nazivali Škotima, nipošto ne osporavamo, ali niti ne presuđujemo u njihovu korist radije nego u korist Škota. One, naime, koje u starim rukopisima nalazimo nazvane Scoti ili Scotti, nazivamo Škotima, a Ircima one koji se nazivaju Hiberni. Niti raspravljamo jesu li Irci i Škoti, čija je domovina (kao što smo rekli prema Bedi) Irska, bili jedan narod. Neka se oni samo prepiru, dokle god žele, oko stjecanja te slavne časti, samo neka ostanu međusobno povezani zajedništvom pravovjerne vjere i kršćanske ljubavi. Ipak, za one u čijim se životopisima spominju pokrajine, gradovi i rijeke Irske oko kojih su sveci o kojima je riječ boravili, tvrdimo da su živjeli u Irskoj, premda se kaže da su bili Škoti: isto utvrđujemo i za one za koje se, premda ih nazivaju Ircima, tvrdi da su boravili u krajevima Pikta i Škota, kao na otoku Ioni ili Hy i drugima: njih, naime, pripisujemo Škotskoj, koja danas jedina zadržava to ime. O svakom pak ostalom sporu zbog kojega se međusobno najžešće svađaju ne želimo ni istraživati, kao primjerice o mnogim samostanima u Njemačkoj nekoć sagrađenima za škotski narod, jesu li nekoć bili zajednički oboma.
Quando (ut fieri oportere capite præcedenti contendimus.) unius Sancti plura Acta a variis conscripta recitantur, illud, præter jam dicta ex iis redundat emolumenti, ut quæ inter urbes ac populos quosdam de nonnullorum Sanctorum loco natali, reliquiis, rebusque aliis ad eos pertinentibus, existunt controversiæ, neque satis perspicue ex una Vita decidi possunt, ex aliis fortassis ultro sopiantur, aut corruant. Possemus, in hoc ipso primo tomo Februarii, hujus rei exempla commonstrare, nisi metueremus vel ex eo solo alteri parti addicti videri, qui soli Veritati obnoxios nos profitemur. Quia enim multi Veritatem ad sese, velut apprehensis vestimentorum ejus laciniis quibusdam, trahere nituntur, aut eam ita exornare vario cultu, ut opertam potius ignotamque latere, quam qualis est, in propatulo conspici eam malle videantur; nos illa, quibus, quodammodo involuta tectaque est, siparia haud reducemus, ne videamur invitis eam et repugnantibus, cum maxime tamen querere se eam clamitent, invidiose proponere. Allatis secundis tertiisve Actis, aut aliis veterum testimoniis, ipsa vultum ultro fortassis ingenue reteget, ut eam, qui volent, queant agnoscere.
Atque (ut tantisper adhuc eidem inhæreamus proposito) nonnumquam dum plures ab antiquis scriptoribus compositæ Vitæ vulgantur, non ipsorum dumtaxat Acta singula ex aliis flunt clariora, sed plurium aliorum gesta explanantur. Id licebit in S. Brigida Virgine Scota 1 Februarii perspicere. Ejus, præter bene longa prolegomena, quinque Vitas edidimus, ferme idoneæ molis volumen. Sed quia in iis plurimorum Sanctorum Hibernorum, sive Scotorum, mentio fit, ad horum adstuendam sanctitatem, ac res gestas illustrandas, eæ plurimum conferunt Vitæ.
Tulit enimvero Scottorum patria Hibernia, ut eam Beda lib. 1 histor. Eccles. Gentis Anglor. cap. 1 vocat, innumerabilem olim Sanctorum multitudinem. Quam ad rem probandam unicum S. Bernardi in Vita S. Malachiæ Episcopi, ad diem in Novemberis edenda, testimonium sufficiet. Illic de Benchorensi in Ultonia, ad sinum qui Knocksergus dicitur, monasterio ita scribit: Ipsum quoque locum Benchor... tradidit ei Princeps, ut xdificaret ibi monasterium, vel potius rexdificaret. Nempe nobilissimum extiterat ante sub primo Patre Congello, multa millia monachorum generans, multorum monasteriorum caput. Locus vere sanctus saecundusque Sanctorum, copiosissime fructificans Deo: ita ut unus ex filiis sanctæ illius congregationis, nomine Luanus, centum solus monasteriorum fundator exstitisse feratur. Quod idcirco dizerim, ut ex hoc uno conjiciat lector, quam ingens fuerit reliqua multitudo. Denique ita Hiberniam Scotiamque repleverunt genimina ejus, ut ea potissimum tempora Davidici illi versiculi præciniusse videantur: Visitasti terram et inebriasti eam..... Nec modo in præfatas, sed in exteras etiam regiones, quasi inundatione facta, illa se SANCTORUM EXAMINA effuderunt. E quibus ad has nostras Gallicanas partes S. Columbanus ascendens, Luxoviense construxit monasterium etc. Qui e patria, ut habet S. Bernardus, in exteras regiones abiere Scoti Hibernive Sancti, eorum præcipui, nostratium, Gallorumve aut Germanorum, vel etiam suorum gentilium, qui socii fuerunt peregrinationis, celebrati sunt scriptis. In iis porro scriptis aliorum quoque mentio fit, qui in natalibus insulis remansere: quorum nonnulli apud Anglos quoque, gentesque alias, fama celeberrimi fuere, ut S. Patricius Hiberniæ Apostolus, S. Columba abbas, S. Brigida Virgo, S. Congellus atque alii, quorum ex Vitis, aliorum Sanctorum, qui alias nobis omnino essent ignoti, nomina ac subinde gesta aliqua addiscimus.
Sunt quidem a Joanne Colgano Sacræ Theologiæ professore ex Ordine Minorum, edi promiscue coepta Sanctorum Hibernicorum, etiam qui fere sola in patrianoti sunt, Acta, labore immenso: haud adhuc constat, an pari apud exteros fructu, propterea quod his ignota sunt, quibus illorum sanctitatem ac dies iis dicatos adstruit, Martyrologia, et alia quæ sequi se profitetur documenta. Suasimus aliquando, ut hæc prius vulgaret: nam cum ea amatores antiquitatis probassent, futurum ut firmiori deinde gradu ad Vitas ipsas progrederetur. Aiebat autem se complura habere Martyrologia, quædam ante annos nccc ab sanctis et doctis viris conceinnata: Concilia item Hibernica, poemata scriptaque alia miræ antiquitatis: et nobis pro sua humanitate duorum ejusmodi Martyrologiorum ecgrapha ad Februarium spectantia communicavit: unum compositum aiebat a B. Mariano Gormano Abbate Lugmudensi circa annum MLXXI, alterum a S. Engusso Episcopo, qui seculo octavo vixerit, asservatumque in Tamlachtensi monasterio: iis nos haud raro usi sumus. Verum quod ei fideliter dabamus consilium, ei tunc sese acquiescere negabat posse: sive quod amici ac præsides vulgari prius Vitas mallent, seu quia fortassis in iis Martyrologiis aliqua reperiebat, quæ minus probatum iri nasutis censoribus putaret, cum ipse quædam posterius adjecta videri fateatur. Deo tamen supplicamus, ut ad opus de Sanctis, ut inchoavit, perficiendum, vires ei subsidiaque alia largiatur. Transcribimus ex eo opere in nostrum quandoque Vitas aliquas, sed eorum dumtaxat Sanctorum, quorum in aliis Vitis vulgo notis, minimeque suspectæ fidei, mentio fit. Quorum vero incomperta alibi memoria, eorum non temere Acta, ab eo licet vulgata, proferimus; nihil tamen eorum sanctitati, aut etiam publicæ venerationi, si quam olim obtinuerunt, priusquam hæreticorum jugo Hibernia opprimeretur, detrahentes.
Eo autem sollicitius ab iis calamum abstinemus, quod fere contextæ sint ex portentosis miraculis: quæ vere fortassis olim acciderunt ob sinceram piissimæ gentis simplicitatem; tamen ita imperite nonnunquam congesta sunt, omissis iis quæ ad virtutum officia spectabant, ut risum potius movere lectoribus queant, quam Sanctos illos venerandi imitandique affectum. Nec queri quisquam merito potest, nos Sanctis illis injuriam facere, si quorum in nullis Fastis reperimus nomina, nullisque in Actis aliorum Sanctorum; ea quæ de ipsis in solis gentis illius extare monumentis dicuntur, atque eorum non pauca Scottica aliave barbara lingua conscripta, operi nostro non inseramus.
Quamquam non aspernamur universim, quæ peregrinis linguis scripta sunt. Profitemur enim nos Acta Sanctorum edere, ut olim Latinis litteris sunt consignata; si Græce solum extant, nos ea fideliter interpretari. At si quorumdam, quos certis in Ecclesiis, urbibusque ac provinciis coli didicimus, perscrutati Acta, nulla assequamur, nisi vernaculo populi illius sermone exarata, puta Italico, Hispanico, Gallico, Teutonico; nihil nos ab instituto nostro alienum facere arbitramur, si ea Latine vertamus, aut verti ab aliis curemus, in lucemque demus, sive manu solum exarata reperiantur, sive typis vulgata. In his tamen sumimus id nobis, ut quandoque breviori epitome complectamur, quæ multis ac superfluis verbis ad fastidium exaggerata sunt. Nisi id eveniat nonnumquam, ut quæ linguis illis edita sunt, ea e Latino exemplari translata dicantur, idque nos exemplar assequi nullo modo potuerimus: tunc enim pressius illa convertimus, ut si non verba, sententiam certe omnem repræsentemus. Sed liquidior in iis ratio quæ Latine scripta, aut Græce.
Porro Hibernis (nam eorum occasione huc devenimus) servamus religiose; quam in Præfatione ad Januarium cap. 2, 6 dedimus fidem: ut quam adversus Scottiæ hodiernæ incolas acriter defendere nituntur nominis Scottorum, ac patriæ possessionem, et Sanctorum, qui plerique olim Scotti appellati, possessionem iis neutiquam abjudicemus: sed nec secundum eos potius quam Scotos pronuntiemus. Quos enim Scotos, seu Scottos, in vetustis codicibus nuncupatos reperimus, Scotos vocamus: Hibernos, quos Hibernos. Neque an Hiberni ac Scotti, quorum patria (ut ex Beda diximus) Hibernia, una gens fuerit, disputamus. Litigent ipsi sane, quoad volent, inclyti illius collatione decoris, modo fidei orthodoxæ et Christianæ caritatis communione invicem devincti permaneant. Quorum tamen in Vitis mentio fit provinciarum, urbium, fluminum Hiberniæ, circa quæ Saneti, de quibus sermo incidit, habitarint, eos in Hibernia vixisse affirmamus, etsi Scotti fuisse dicantur: idem de iis statuimus, qui cum Hiberni appellentur, in Pictorum Scotorumque locis, ut in Jona, sive Hy, insula aliisque habitasse asseruntur: eos enim Scottiæ, quæ id nomen hodie sola retinet, tribuimus. De omni reliqua controversia, ob quam inter se infestissime altercantur, ne inquirere quidem nobis lubet, ut de multis in Germania monasteriis olim Scottiæ genti aedificatis, an utrisque aliquando communia fuerint.
Četvrto poglavlje.
Caput quartum.
Sud o španjolskim kronikama Dekstra, Maksima, biskupa Zaragoze, Liutpranda i Julijana Petrova.
De Dextri, Maximi Ep. Cæsaraugustani, Luitprandi, Juliani Petri Chronicis Hispaniensibus, judicium.
Prije smo također bili naumili da neke povijesti, bilješke i kronike španjolskih događaja, koje su u naše vrijeme objavljene pod imenima Dekstra, Maksima i Liutpranda, premda nam se nimalo nisu sviđale, ipak sami ne pobijamo zato što su ih učeni muževi hvalili i rasvijetlili komentarima. No poslije nam se činilo teškim da čitateljima, kad se pruži prilika, ne ukažemo zašto se s njima ne slažemo: naime zato što ponajviše proturječe drevnim spisima starih pisaca; tako da se ni onda kada se ne javlja ništa što bi im bilo protivno nipošto ne usuđujemo osloniti samo na njihov autoritet, za koji smo drugdje utvrdili da je nepouzdan i isprazan. Ipak ne možemo sa sigurnošću odrediti je li to prije možda dva ili tri stoljeća netko sabrao, ili je sve nedavno izmišljeno, ili je pak oblikovano i ukrašeno na temelju nekih neznatnih obrisa pronađenih negdje u kakvom starom rukopisu. Znamo što o njima misle i u samoj Španjolskoj neki ljudi obdareni iznimnim poznavanjem starine i osobitom moći rasuđivanja; a ponajprije gospodin Nicolás Antonio iz Seville, plemenit muž, na madridskom dvoru preslavan po poznavanju prava, ostaloj učenosti i ugledu kreposti. Ludovik Nonije, koji nam je i sam, dok je živio, bio vrlo blizak prijatelj, a od kojega nije bilo mnogo upućenijih u svu starinu, osobito španjolsku, nazivao ih je tričarijama. Jedan drugi vrlo učen muž, postavljen na najvišu čast, jednom nam je pripovijedao da diljem cijele Španjolske ima vrlo mnogo spomenika starine, kako rimske tako i kršćanske, ali da je većina njih nepoznata: a u međuvremenu se na svjetlo dana iznose i brane čas pločice pronađene pod zemljom, čas drugi podmetnuti spisi, kako bi se tako, dakako, iskušalo javno odobravanje. Kako god bilo, razboriti će nam ljudi oprostiti što nam je dopušteno da se njima ne služimo sve dok su nam iz bilo kojega razloga sumnjivi: makar nas inače od njih odvraćao ne siguran i čvrst razlog, nego samo skromnost našega znanja ili sporost našega uma. Da ih, naime, nismo vidjeli, smjeli bismo ih prešutjeti: zašto nam onda, budući da smo ih vidjeli, ne bi bilo dopušteno pokazati zašto se na njih ne želimo osloniti?
Propositum etiam nobis illud antea fuit, ut Historias quasdam, Adversaria, Chronica rerum Hispaniensium, quæ nostra memoria sub Dextri, Maximi, Luitprandi nominibus edita, etsi minime nobis probarentur, tamen quia a viris eruditis laudata illustrataque commentariis essent, ipsi non impugnaremus. Verum difficile deinde visum, non indicare lectoribus, ubi occasio tulerit, cur ab iis dissentiamus: quia nempe ut plurimum veteribus scriptorum monumentis repugnent; ut etiam cum nil occurrit, quod iis contrarium sit, niti tamen sola eorum auctoritate minime ausimus, quam alibi fluxam et inanem deprehenderimus. Neque tamen definire illud possumus, sint ista necne, ante duo triave forsan secula a quopiam collecta; an nuper excogitata omnia; an potius ex levibus quibusdam lineamentis, uspiam in vetusto aliquo codice inventis, efficta et adornata. Novimus quod de iis sentiant, etiam in Hispania quidam eximia antiquitatis scientia ac singulari judicio præditi homines; atque in primis D. Nicolaus Antonius Hispalensis, vir nobiis, et in Curia Madritensi, juris scientia, ceteraque eruditione, ac virtutis existimatione clarissimus. Ludovicus Nonius, et ipse nobis, dum viveret, amicissimus, quo non multi in omni antiquitate, præsertim Hispaniarum, magis versati, quisquilias vocabat. Alius quidam vir doctissimus, inque amplissima constitutus dignitate, nobis aliquando retulit, plurima esse per omnem Hispaniam monumenta antiquitatis, tum Romanæ tum Christianæ, sed pleraque ignorata: intereaque nunc repertas sub terra tabellas, nunc alia supposititia scripta proferri in lucem, et defendi, ut ita scilicet publica approbatio tentetur. Ut ut sit, dabunt cordati homines nobis eam veniam, ut quamdiu suspecta nobis sunt, quacumque ex causa, liceat iis non uti: etsi non certa ac solida alioquin ratio, sed nostra solum nos doctrinæ tenuitas, ingeniive tarditas revocaret. Ea sane si visa nobis non essent, tacite præterire liceret: cur non igitur liceat, quia visa sunt, quare iis niti nolimus indicare?
Nadalje, tko bude želio ukratko doznati zašto smatramo da su te kronike lažno pripisane onim velikim autorima (jer bi pojedinačno ispitivati sve bio dugotrajan posao koji bi uvelike usporio dovršenje našega djela), neka u sebi promisli o onome što smo o Dekstru rekli u djelu Præfatio ad Januarium, u drugom poglavlju, šestom odlomku. Sv. Jeronim u knjizi De illustribus Ecclesiæ scriptoribus, u poglavlju 132., piše ovako: „Dekstar, sin Pacijana o kojemu sam gore govorio, ugledan u svijetu i odan vjeri, navodno je za mene sastavio opću povijest, koju još nisam pročitao.” Također u predgovoru te knjige, upućenom samome Dekstru, isti Jeronim među ostalim ima ovo: „Ono što tvoj Ciceron, koji je stajao na vrhu rimskoga govorništva, nije smatrao ispod časti učiniti u djelu Brutus, sastavljajući popis govornika latinskoga jezika itd.” A o ocu sv. Pacijanu (o kojemu ćemo govoriti 9. ožujka) isti u poglavlju 106. donosi ovo: „Pacijan, u pirenejskim gorama, biskup Barcelone, dotjerana govorništva i slavan kako životom tako i riječju itd.” Tri su to glavne točke iz kojih se može zaključiti o Dekstrovoj rječitosti i sjaju stila: odgoj, marljivo čitanje Cicerona i pisanje u vrijeme kada je već bio ugledan u svijetu, a kasnije je, kako drugi prenose, bio i pretorijanski prefekt. Nijedan se pak ugledan muž obično ne laća lako izdavanja knjiga ako ne smatra da se ističe stilom: niti bi se doista Dekstar, osobito u ono doba u kojem su Simah, muž pretorijanskoga reda, sv. Ambrozije biskup, Aurelije Prudencije, preslavni muž, i drugi prednjačili rječitošću i ljepotom stila, lakomisleno odvažio pisati, i to upravo sv. Jeronimu, da nije smatrao kako može ponuditi govor ravan kako njegovoj muževnoj rječitosti, tako i vlastitome dostojanstvu. A kako je tek malo uglađen izričaj one kronike! Kako ne odgovara dostojanstvu tako velikoga autora! Kako ne odiše čestim čitanjem Cicerona! Zaista bi se moglo činiti da mu se sv. Jeronim prije rugao onim riječima „tvoj Ciceron” da nije znao kako se on odlikuje drugom dražesti stila. Što reći o ocu Pacijanu, čovjeku dotjerana govorništva i slavnom kako životom tako i riječju: zar nije želio da i sin postane slavan riječju, njega kojega je uputio u svaki ukras i kreposti i znanja prije nego što je sin bio sposoban za te discipline, budući da je pod carem Teodozijem umro već u dubokoj starosti, kada je i sin već bio ugledan u svijetu, kako je i sam u to vrijeme napisao sv. Jeronim. Niti smatramo da bi ozbiljan muž, kakav je bio Dekstar, nekom pretorijanskom silom prisvajao svojoj Španjolskoj sve kojih bi se po i najmanjem tragu mogao dočepati i svrstavao ih u red svetaca, za koje se može dvojiti jesu li uopće bili kršćani: niti da ne bi primijetio kako bi to prije donijelo sramotu nego čast njegovu narodu. Šutke pak prelazimo preko toga što godine broji od Kristova rođenja, i to nevješto, što tada nitko nije rabio, pa čak ni mnogo stoljeća kasnije. Zašto radije nije bilježio konzule ili španjolske ere? Ako kažu da je to naknadno dodano, odakle znaju da nije dodano i mnogo toga drugoga, a možda i sve? Neka ipak drže tu kroniku na kojem god mjestu žele: mi smatramo da ona niti je Dekstrova opća povijest, niti je napisana s takvom vjerodostojnošću da bismo bili prisiljeni oslanjati se na njezin autoritet.
Qui porro volet cur magnis illis auctoribus adscripta falso esse hæc Chronica arbitremur, summatim cognoscere (nam particulatim omnia expendere, longi esset laboris, quique operis nostri absolutionem plurimum retardaret) is de Dextro quod in Præfat. ad Januarium cap. 2, 16 diximus, secum reputet. S. Hieronymus in libro de illustr. Eccles. scriptor. cap. 132 ita scribit: Dexter Paciani, de quo supra dixi, filius, clarus apud seculum, et fidei deditus, fertur ad me omnimodam historiam texuisse, quam necdum legi. In illius quoque libri proeomio ad ipsum Dextrum, ista habet inter cetera idem Hieronymus: Quod Cicero tuus, qui in arce Romanæ eloquentiæ stetit, non est facere dedignatus in Bruto, Oratorum Latinæ linguæ texens Catalogum, logum, etc. De patre vero S. Paciano (quo de agemus ix Martii) idem cap. 106, ista habet: Pacianus in Pyrenæi jugis, Barcilonæ Episcopus, castigatæ eloquentiæ, et tam vita quam sermone clarus, etc. Tria hæc capita sunt, ex quibus Dextri eloquentia ac styli nitor colligi possit: institutio, Ciceronis assidua lectio, scriptio cum jam esset clarus apud seculum, qui dein, ut alii tradunt, Præfectus Prætorio fuerit. Nemo autem vir illustris ad libros edendos facile animum solet adijcere, nisi qui stylo excellere sibi videatur: neque sane Dexter, ea præsertim ætate, qua Symmachus V. Pr. S. Ambrosius Ep. Aurelius Prudentius v. cl. atque alii eloquentia et styli venustate præstabant, scribere aggressus temere esset, et quidem ad S. Hieronymum, nisi se existimasset tum hujus masculæ facundiæ, tum suæ dignitati parem afferre orationem posse. Jam Chronici illius quam parum culta dictio! quam non respondet tanti auctoris dignitati! quam non sapit frequentem lectionem Ciceronis! Profecto irridere potius eum S. Hieronymus videri potuit verbis illis, Cicero tuus, si non alia pollere eum styli gratia novisset. Quid pater Pacianus, castigatæ eloquentiæ, et tam vita quam sermone clarus, non etiam filium sermone clarum fleri voluit, quem ad omne et virtutis et scientiæ decus eum decessisse, priusquam filius disciplinarum carum capax esset, quandoquidem sub Theodosio Principe jam ultimo senectute mortuus sit, quando et filius apud seculum clarus jam erat, uti ipso quoque tempore scripsit S. Hieronymus. Neque arbitramur virum gravem, ut Dexter fuit, ita vi quadam prætoria, Hispaniæ suæ vindicaturum fuisse quotquot vel levissimo indicio arripere posset, inque Sanctorum classem redacturum, de quibus ambigi possit an fuerint Christiani: nec illud non animadversurum fuisse, in ignominiam id potius suæ gentis, quam decus redundaturum. Illud enim taciti præterimus, quod annos ab ortu Christi, et quidem inscite, numeret, quod nulli tunc, ac ne multis quidem post seculis, fuit usurpatum. Cur non potius Consules, aut Æras Hispanicas adscripsit? Si id postea adjectum dicant, unde norunt non et alia plura adjecta, ac forsan omnia? Habeant tamen Chronicon hoc quo volent loco: nos illud neque Dextri omnimodam historiam esse cênsemus, neque ea fide scriptum, ut ejus stare auctoritate cogamur.
O Maksimu sv. Izidor Seviljski, njegov suvremenik, u knjizi De scriptoribus, u poglavlju 33., donosi ovo: „Maksim, biskup grada Zaragoze, kaže se da je mnogo toga sastavio u stihu i prozi, a napisao je i kratkim stilom povijest o onome što se u doba Gota dogodilo u Španjolskoj, povijesnim i sređenim govorom. No kaže se da je napisao i mnogo toga drugoga, što još nisam pročitao.” Ali nedavno objavljena Maksimova kronika, nadograđena na Dekstrovu kroniku, nimalo nije veće čvrstoće. Autor u predgovoru priznaje da je to nastavak opće povijesti koju je sastavio Flavije Lucije Dekstar. Mnogo je toga, kao i kod Dekstra, isprazno i lažno, što ćemo mi ili izostaviti da ne bismo usporavali tijek našega pisanja, ili ćemo (bude li vrijedno prihvatiti se toga truda) pobiti, kao što je u trećem svesku, za 23. veljače, na stranici 394., ukratko pobijeno ono što je u toj kronici napisano o sv. Celzu i o Ferandu, đakonu u afričkoj Kartagi, za kojega pogrešno tvrde da je Hektor, biskup Kartage Spartarije, koji je sudjelovao na saboru u Tarragoni godine 516. Iz toga se mjesta čini dovoljno jasno dokazanim da je i to djelo podmetnuto te da ga biskup Maksim nije tako nepromišljeno napisao. Hugo Ménard, kao što smo rekli u trećem svesku za veljaču na stranici 740., tvrdi da ta kronika sadrži mnoge besmislice posve nedostojne sv. Maksima. Juraj Cardoso slaže se s Ménardom.
De Maximo ista S. Isidorus Hispalensis, ejus æqualis, libro de scriptoribus cap. 33, habet: Maximus Cæsarangustanæ civitatis Episcopus, multa versu prosaque componere dicitur, scripsit et brevi stylo historiam de iis quæ temporibus Gothorum in Hispaniis acta sunt, historico et composito sermone. Sed et multa alia scribere dicitur, quæ necdum legi. Sed quod nuper editum est Maximi Chronicon Dextri Chronico superstructum, nihilo majoris est firmitatis. Fatetur auctor in Præfatione, esse continuationem omnimodæ historiæ, quam fecit Fl. Lucius Dexter. Multa, ut in Dextro, vana ac falsa, quæ nos vel omittemus, ne nostræ cursum scriptionis morentur, vel (si tanti erit eam operam subire) refellemus, uti tomo 3, ad 23 Februarii, pag. 394, refutata breviter sunt, quæ de S. Celso scripta in eo Chronico, deque Ferrando Carthaginensi in Africa Diacono, quem perperpam Hectorem esse volunt Episcopum Carthaginis Spartariæ, qui Concilio Tarraconensi anno nxvi interfuit. Quo ex loco satis perspicue probari videtur, subdititium hoc quoque opus esse, neque a Maximo Episcopo tam inconsiderate fusum. Hugo Menardus, ut tomo 3 Februarii pag. 740 diximus, asserit hoc Chronicon multa continere absurda, et S. Maximo prorsus indigna. Georgius Cardosus Menardo subscribit.
Liutprand, pavijski đakon, a zatim cremonski biskup, napisao je šest knjiga djela Rerum gestarum ab Europæ Imperatoribus et Regibus, a zatim i Legatio, koju je poduzeo caru Nikiforu Foki u ime careva Otona. Oba su pak djela odavno tiskana i nalaze se u rukama učenih ljudi. Pod njegovim su imenom nedavno objavljeni nekakva kronika i bilješke koje sadrže krpariju raznih i nesigurnih pričica. Na početak je stavljeno pismo iliberijskoga biskupa Traktemunda istome Liutprandu i Liutprandov odgovor: u oba se pak nalazi mnogo toga što će drugi možda ukoriti ne baš blagim perom. Nama neka ovdje bude dopušteno upitati kako je Liutprand prodro u Španjolsku da bi mogao u Toledu biti zaređen za subđakona, ili kako mu je njegov očuh, pod čijom je skrbi još godine 948. živio u Paviji, kako sam navodi u šestoj knjizi, u prvom poglavlju, dopustio da se kroz krajeve okružene strogim maurskim stražama izloži očitoj opasnosti ropstva? Ili kada je napokon bio subđakon u Toledu? Iz knjige De ordine Archiepiscoporum toledskoga subđakona Julijana naš Jerónimo de la Higuera u djelu Prologus in Luitprandi Chronicon navodi ovo: „Godine 946. Bonit, toledski biskup, dvije godine: pod njim je djelovao Eutrand ili Liutprand, pavijski đakon, toledski subđakon, i prezbiter Traktemund, poslije iliberijski biskup, kojega je poslao isti Bonit.” Što znači ono „pod njim je djelovao”? Svakako ono što sam Liutprand piše u djelu Responsio ad Tractemundum: „kada smo nekoć zajedno živjeli u Toledu”. Tu knjigu subđakona Julijana još nismo vidjeli, niti znamo je li to isti onaj Julijan Petrov, nadprezbitera crkve sv. Juste u Toledu, čiji su Adversaria i Chronicon objavljeni godine 1627. Ovaj zasigurno u djelu Chronicon za godinu 946. čini se da Bonitu pripisuje nešto dulje vrijeme biskupske stolice, a o Liutprandu piše ovako: „Pod njim je bio subđakon Eutrand ili Luitprand, pavijski arhiđakon, nimalo nepoznat pisac povijesti i ujedno izvrstan pjesnik... U to je vrijeme u Toledu djelovao i prezbiter Trasemund, poslije iliberijski biskup, svet muž: njemu je pisao Eutrand, toledski subđakon, poslije pavijski đakon.”
Luitprandus Ticinensis Diaconus, ac dein Cremonensis Episcopus, scripsit Rerum gestarum ab Europæ Imperatoribus et Regibus libros sex: ac deinde Legationem, quam ad Nicephorum Phocam Imperatorem pro Ottonibus Augustis suscepit. Est autem opus utrumque pridem typis excusum, teriturque hominum eruditorum manibus. Ejusdem nomine Chronicon quoddam et Adversaria nuper edita sunt, quæ variarum incertarumque narratiuncularum ρχψφδιαν continent, Præfixa est Tractemundi Episcopi Illiberitani ad eumdem Luitprandum epistola, Luitprandique responsio: insunt autem in utraque multa, quæ alii forsan non molli calamo castigabunt. Nobis illud hic quærere liceat, quomodo in Hispanias penetrarit Luitprandus, ut potuerit Toleti Subdiaconus ordinari, aut quomodo eum, per loca acribus Maurorum septa custodiis, in manifestum servitutis periculum sese conjicere vitricus suus sit passus, sub cujus adhuc cura anno cmxlviii Ticim degebat, ut libro 6, cap. 1, ipse indicat? Aut quando tandem Toleti Subdiaconus fuit? Ex Juliani Subdiaconi Toletani libro de ordine Archiepiscoporum, ista citat Hieronymus de la Higuera noster Prologo in Luitprandi Chronicon: Anno dccccxlvi. Bonitus Toletanus Episcopus annis duobus: sub hoc floruit Eutrandus, sive Luitprandus, Diaconus Ticinensis, Toletanus Subdiaconus, et Tractemundus Presbyter, post Episcopus Illiberitanus, ab eodem Bonito missus. Quid illud sub hoc floruit, sibi vult? Nempe quod ipse Luitprandus in Responsione ad Tractemundum scribit: cum una Toleti quondam conviximus. Hunc Juliani Subdiaconi librum necdum vidimus: neque scimus, idem sit necne Julianus Petri Archipresbyter Ecclesiæ S. Justæ Toleti, cujus Adversaria Chroniconque edita anno mdcxxvii. Hic certe in Chronico ad annum 946 videtur paullo longius Bonito tempus Sedis tribuere, ac de Luitprando ita scribit: Sub hoc fuit Subdiaconus Eutrandus, vel Luithprandus, Archidiaconus Ticinensis, historiarum scriptor haud ignobilis, et pariter poeta excellens.... Florebat per id tempus et Toleti Presbyter Trasemundus, post Illiberitanus Episcopus, vir sanctus: ad quem Eutrandus Scripsit Subdiaconus Toletanus, post Ticinensis Diaconus.
Pogledajmo slaže li se ono što je sigurno da je Liutprand napisao o sebi s tim navodima. Hugo, grof arleški ili provansalski, kako piše u trećoj knjizi, u četvrtom poglavlju, preuzeo je kraljevstvo Italije oko godine 926. Odmah na samom početku vladavine, kako bi učvrstio svoju vlast, dok je uokolo stjecao kraljeve i knezove za prijatelje (kako u istoj knjizi, u trećem poglavlju, piše isti Liutprand), nastojao je svoje ime učiniti poznatim i Ahejcima koji su živjeli daleko od nas. U to je pak vrijeme njima vladao spomena i hvale dostojan car Roman, darežljiv, uljudan, razborit i pobožan: njemu je, kako zbog čestitosti vladanja tako i zbog uglađenosti jezika, uputio moga oca kao poslanika. I malo poslije: „i od njega bogato obdaren, moj se otac radostan vratio kralju Hugu, koji ga je onamo bio poslao. No nakon njegova povratka, kad je prošlo samo nekoliko dana, zahvaćen slabošću, pošao je u samostan i uzeo redovničko odijelo: u njemu je nakon petnaest dana umro, ostavivši mene kao dječačića, te je preselio Gospodinu.” Isti Liutprand u četvrtoj knjizi, u prvom poglavlju, piše ovo, što se čini da se dogodilo oko godine 930.: „U to sam naime vrijeme bio toliko odrastao da sam milinom glasa stjecao naklonost kralja Huga. On je naime silno volio milozvučnost, u kojoj me nitko od mojih vršnjaka nije mogao nadmašiti.” Zatim se kralj Hugo godine 947. vratio u Provansu... i ubrzo je pošao putem svakoga tijela. Nedugo prije, a možda i u to isto vrijeme, Liutprand se povezao s Berengarom, markgrofom Ivreje, koji je poslije postao tiranin Lombardije, a zatim kralj. To potvrđuje u petoj knjizi, u četrnaestom poglavlju, ovim riječima: „Potaknuti tolikim glasom o Berengaru, njegovom uljudnošću i darežljivošću, moji me roditelji predaju njemu u službu. Štoviše, ponudivši mu goleme darove, postavljaju me za pouzdanika njegovih tajni i pečatara pisama. Dok sam mu vjerno DUGO VREMENA služio, nagradio me ovom plaćom, o kojoj ću govoriti na prikladnim mjestima... On (Berengar) se, dok su bili živi Hugo i Lotar, činio kao velik i proždrljiv noj, ne dobar, nego sličan dobrome. A kad su oni umrli i kad su ga svi uzdigli na vrhunac kraljevske vlasti, koliko je raširio krila i kakvim nas je sve ruglima ismijao, ne pripovijedam toliko riječima koliko uzdasima i jecajima.” Prvo među tim ruglima bilo je, prije nego što je postao kralj, ono što isti pisac pripovijeda u šestoj knjizi, u prvom poglavlju, a dogodilo se nakon Hugove smrti, dok je njegov sin Lotar još zadržavao naslov kralja, a svime je u međuvremenu upravljao Berengar. Naime, car Konstantin Porfirogenet, koji je, svrgnuvši već prije, godine 944., Romana, o kojemu smo već govorili, i njegove sinove, vladao carstvom Carigrada, čuvši da Berengar nadmašuje Lotara, po Andriji, koji se po službi nazivao dvorski grof, šalje pismo Berengaru: u njemu je stajalo da silno želi vidjeti Berengarova poslanika, po čijem bi povratku spoznao kolikom ga ljubavlju ljubi... „Stoga Berengar, pun lukavstva, razmišljajući koga bi ponajprije poslao, a kome zbog duljine puta ne bi dao nikakav putni trošak, pristupi mome očuhu, pod čijom sam skrbi tada živio, i reče: Koliko bi vrijedilo da tvoj pastorak ne bude neuk u grčkoj književnosti? Kad mu je ovaj odgovorio: Kamo sreće da sam zbog toga razdijelio polovicu svoga bogatstva! Nema potrebe, reče, da dadeš ni stoti dio. Carigradski car pismom moli da mu pošaljem svoga poslanika. To nitko ne može učiniti bolje zbog postojanosti duha, niti prikladnije zbog bogatstva govora. Što da kažem, kako će lako upiti grčke nauke onaj tko je u tako dječačkim godinama ispio latinske? Potaknut tom nadom, moj je očuh ubrzo podmirio sve troškove i uputio me s velikim darovima u Carigrad.” Premda je te darove bio odlučio ponuditi caru u svoje ime, a od Berengara nije bio donio ništa osim pisma, i to puna laži, poslije je smatrao boljim ponuditi ih kao da ih šalje Berengar te malen dar, koliko je mogao, ukrasiti riječima. A Liutprand je krenuo u Carigrad one godine kada je 25. kolovoza pao u petak, pa je posljedično nedjeljno slovo bilo A, što se između 943. i 954. godine dogodilo jedino 948., kada je Uskrs pao 2. travnja. Te je dakle godine, nakon Hugove smrti, dok je njegov sin Lotar još samo po naslovu vladao, Liutprand poduzeo to poslanstvo. Čini se nadalje da se vratio sljedeće godine, nakon što je prisustvovao svečanosti na kojoj je car na Cvjetnicu dijelio zlatnike prefektima različitih dostojanstava, kao i magistrima i patricijima. No treće poglavlje šeste knjige, u kojem to pripovijeda, krnje je: te možda nedostaje ne samo povijest njegova povratka, nego i mnogo toga drugoga o onome što je pod istim Berengarom učinio i pretrpio, kao i o bijegu Otonu u Njemačku.
Videamus ea quæ certum est Luitprandum de se scripsisse, an cum his consentiant. Hugo Arelatensium seu Provincialium Comes, ut lib. 3, cap. 4 scribit, regnum Italiæ suscepit sub annum cmxxvi. Statim ipso regni initi, ut res suas stabiliret, cum Reges ac Principes (ut eodem libro, cap. 3 scribit idem Luitprandus) amicos circumcirca acquireret, studuit nomen suum etiam Achivis longe a nobis positis notum facere. Imperabat vero his tunc temporis memoria satis et laude dignus Romanus Imperator, liberalis, humanis, prudens ac pius: cui cum propter morum probitatem, tum propter linguae urbanitatem, genitorem meum direxit nuntium. Ac paullo post: magnoque ab eo genitor munere donatus, ad Hugonem Regem, qui se illuc transmiserat, reddit laetus. Post reditum vero ejus, paucis interpositis solibus, languore correptus, monasterium petiit, sanctaque conversationis habitum sumpsit: in quo post dies quindecim mortuus, me parvulo derelicto, migravit ad Dominum. Idem Luitprandus lib. 4, cap. 1, ista scribit, quæ circa annum cmxxx videntur contigisse: Ea siquidem tempestate tantus eram, qui Regis Hugonis gratiam vocis mihi dulcedine acquirebam. Is enim euphoniam magnopere diligebat, in qua me coæqualium puerorum nemo vincere poterat. Dein Rex Hugo anno cmxlvii in Provinciam reversus.... brevi est viam universe carnis ingressus. Non multo ante, ac fortassis eodem ipso tempore, Berengario Marchioni Eporediæ, qui dein Longobardiæ tyrannus, postea Rex est factus, conciliatus est Luitprandus. Testatur id lib. 5, cap. 14, his verbis: Tanta hac Berengarii fama, humanitate, liberalitate, parentes acciti mei, ei ad serviendum me tradunt. Cui etiam immensis oblatis muneribus, secretorum ejus conscium, ac epistolarum constituunt signatorem. Cui cum fideliter LONGO TEMPORE deservirem, deservirem, hac me, quam prosecuturus sum suis in locis. mercede donavit..... Hic (Berengarius) superstitibus Hugone et Lothario, magnus voraxque struthio, non bonus, sed bono similis est visus. Eis autem decedentibus, et ad regni fastigia omnibus illum promoventibus, quantum alas erexerit, quantisque diludiis nos omnes irriserit, non tam verbis quam suspiriis ac gemitibus narro. Primum inter hæc diludia fuit, antequam Rex esset, quod lib. 6, cap. 1, narrat idem scriptor, mortuo Hugone, Lothario ejus filio regni adhuc titulum retinente, omnia interim gubernante Berengario, gestum. Nam Constantinus Porphyrogenitus Imperator, qui dejectis jam antea anno cmxliv Romano, de quo jam egimus, filiisque ejus, Constantinopoleos regebat imperium, audito Berengarium præstare Lothario, per Andream, qui ab officio Comes Curiæ dicebatur, litteras Berengario dirigit: in quibus continebatur, vehementer sæ Berengarii nuntium velle videre, cujus in reditu cognosceret, quanta eum caritate diligeret..... Berengarius itaque calliditate suffarcinatus, cogitans quem potissimum mitteret, cui nil impensæ ob itineris longinquitatem præberet, vitricum meum, cujus tunc sub cura degebam, conveniens: Quanti, inquit, esset privignum tuum Græcas litteras non ignorare? Cui cum diceret, Utinam divitiarum mearum ea gratia partem mediam distributam haberem: Non necesse, inquit, habes, neque centesimam impartiri. Constantinopolitanus Imperator litteris, ut meum ad se nuntium dirigam, orat. Quod tum ob animi constantiam nemo melius, tum ob dicendi copiam nemo commodius facere potest. Quid dicam, quam facile doctrinas ebibet Græcas, qui tam puerilibus in annis epotavit Latinas? Hac spe quam mox vitricus meus animatus, impensas omnes distribuit, meque magnis cum muneribus Constantinopolim direxit. Ea munera cum Imperatori offerre scio nomine statuisset; atque Berengarii ex parte nihil præter epistolam et hanc mendacio plenam, detulisset; satius postea fore duxit, illa velut a Berengario missa offerre, parvumque munus prout posset, verbis ornare. Profectus est autem Constantinopolim Luitprandus, cum viii Kalend. Septembris in feriam sextam incidit, ac per consequens cum littera Dominicalis esset A, quod inter annum 943 et 934 non nisi 948 contigit, quo Pascha inciderat in 2 Aprilis. Eo igitur anno, post obitum Hugonis, Lothario ejus filio adhuc titulo tenus regnante, illa suscepta a Luitprando legatio. Videtur porro insequenti anno reversus postquam interfuisset celebritati, qua Imperator die Palmarum aurea numismata in diversæ dignitatis Præfectos, Magistros item, ac Patricios erogabat. Sed caput 3, lib. 6, quo ista narrat, mutilum est: et desunt fortassis non solum reditus ejus historia, sed et alia complura de iis quæ sub eodem Berengario gessit, passusque est, deque fuga ad Ottonem in Germaniam.
Ovo smo dakle naveli zato da pokažemo kako se čini da Liutprand nije bio u Španjolskoj godine 946. i sljedeće, iako se tvrdi da je upravo u to vrijeme djelovao u Toledu pod biskupom Bonitom: a ni mnogo godina poslije, budući da je dugo vremena služio Berengaru. Ako je naime otišao onamo u progonstvo, a odande u Njemačku, kada je napokon postao pavijski đakon, kad se u Paviju prije pisanja svoje povijesti uopće nije vratio? Ako je prije bio đakon, štoviše, kako Julijan navodi, arhiđakon, kako je u Toledu naopakim redom postao subđakon? Neka nam ovdje naposljetku bude dopušteno iznijeti našu pretpostavku o onome biskupu kojemu je on poslao svoje zapise. On je prije u baselskom izdanju iz godine 1532. bio nazvan Rajmund ili Regemund, a oni koji su skovali onu kroniku i bilješke pretvorili su ga u Traktemunda: u djelu Chronicon Julijana Petrova naziva se Trasemund. Što ako je to bio Recemund, koji se spominje u trećem svesku, za dan 27. veljače, u trinaestom poglavlju životopisa bl. Ivana, opata u Gorzeu? Njega je zasigurno Abderraman, arapski kralj Córdobe, poslao Otonu Velikom, te se bez sumnje upoznao s Liutprandom dok je ovaj bio u progonstvu kod istoga kralja. Bio je pak, kako se ondje pod brojem 128. na stranici 714. kaže, izrazito katolički nastrojen i izvrsno upućen kako u našu književnost tako i u književnost samoga arapskog jezika među kojima je boravio: tim njegovim duhovnim uresima posve je odgovarala ona molba kojom je poticao Liutpranda da zapiše djela careva i kraljeva cijele Europe, kao onaj koji nije nesiguran po čuvenju, nego siguran po viđenju. A s tim se podudara i vrijeme u kojem je Liutprand napisao te zapise, naime između godine 957. i 960. Jer u četvrtoj knjizi, u sedmom poglavlju, govori ovako: „Isti je kralj Oton, prije preuzimanja kraljevstva, uzeo sebi za ženu iz najplemenitijega roda Engleza kćer brata kralja Athelstan, po imenu Edgita: s njom je rodio i sina po imenu Liudolf. Kad god se prisjetimo njegova nedavnog gubitka, ispunimo njedra suzama. O da se nikada nije rodio, ili da nije tako rano preminuo!” Umro je pak Liudolf godine 957., kako prenose Herman Contractus, Lambert iz Hersfelda i drugi. Dakle, nakon te godine Liutprand je pomno sastavio te zapise. Ipak prije godine 960. Budući da u trećoj knjizi, u sedmom poglavlju, ima ovo: „Leon, najpobožniji car Grka... odužujući dug ljudskoga tijela i ulazeći na put svakoga tijela, ostavio je za nasljednika svoga carstva rođenoga brata Aleksandra i jedinoga sina Konstantina, KOJI SADA JOŠ ŽIVI i sretno vlada, malena i, kako Grci kažu, ἄλαλον, to jest nijema i djetešce.” To je Konstantin Porfirogenet, kojemu je prije Berengar bio poslao Liutpranda. Umro je on, kako smo drugdje rekli, dana 9. studenoga godine 959., treće indikcije, koja je dakako započela već od rujna. U onom pak razdoblju koje je proteklo između godina 959. i 956. dogodila su se ona dva Abderramanova poslanstva Otonu: jedno od njih obavio je Recemund, kojega je barbarski kralj imenovao biskupom, a jedno k njemu od Otona, koje je izvršio bl. Ivan, poslije opat u Gorzeu.
Hæc a nobis idcirco allata sunt, ut ostenderemus Luitprandum in Hispania anno cmxlvi et sequenti non videri fuisse, quo tamen tempore asseritur Toleti sub Bonito Episcopo floruisse: ac neque multis postea annis, cum Berengario longo tempore deservierit. Si enim eo exulatum abiit, inde in Germaniam; quando tandem Ticinensis Diaconus est factus, Ticinum ante historiam suam scriptam minime reversus? Si erat antea Diaconus, imo, ut Julianus habet, Archidiaconus, quomodo Toleti Subdiaconus præpostero ordine factus? Liceat hic demum nobis de eo Episcopo, cui suos ille commentarios misit, conjecturam nostram promere. Is Raymundus aut Regemundus appellatus antehac in edit. Basileensi anni mdxxxii, in Tractemundum transformatus est ab iis qui Chronicon illud et Adversaria cuderunt: in Chronico Juliani Petri Trasemundus vocatur. Quid si Recemundus fuit, de quo tom. 3 ad diem 27 Februarii cap. 13 vitæ B. Joannis Abbatis Gorziensis mentio fit? Is certe ab Abderrhamano Cordubensi Arabum Rege ad Ottonem Magnum missus, haud dubie Luitprando apud eumdem Regem exulanti innotuit. Erat vero, ut ibidem num. 128 pag. 714 dicitur, adprime Catholicus, et litteris optime tam nostrorum quam ipsius, inter quos versabatur, linguæ Arabicæ, instructus: quibus animi ejus ornamentis consentanæ sane illa fuit petitio, qua totius Europæ Imperatorum Regumque facta ponere Luitprandum compellebat, sicut qui non auditu dubius, sed visione certus esset. Et congruit his quoque tempus, quo commentarios illos scripsit Luitprandus, nempe inter annum cmlvii et cmlx. Nam lib. 4 cap. 7 ita loquitur: Duxerat idem Rex Otho, ante regni susceptionem, ex Anglorum gente nobilissima Regis Adelstani fratris filiam sibi uxorem, nomine Otgit: ex qua et filium genuit nomine Liutolphum. Cujus ob recentem jacturam quoties memoriam agimus, lacrymis sinum replemus. O si numquam natus, aut non tam mature esset defunctus! Mortuus est autem Liutolphus anno cmlvii, ut tradunt Hermannus Contractus, Lambertus Schafnaburgensis, et alii. Ergo post cum annum commentarios illos elucubravit Luitprandus. Ante annum tamen cmlx. Siquidem lib. 3, cap. 7 ista habet: Leo Græcorum piissimus Imperator... corporis humani debitum solvens, viamque carnis universæ ingrediens, regni sui hæredem, Alexandrum fratrem germanum, unicumque, filium Constantinum, QUI NUNC USQUE SUPEREST et feliciter regnat, parvulum, et, ut Græci aiunt, ἄλαλον id est, mutum et infantem dereliquit: Hic est Constantinus Porphyrogenitus, ad quem antea a Berengario missus fuerat Luitprandus. Mortuus is est, ut alibi diximus, die ix Novemberis, anno cmlix, Indict. III, jam seilicet a Septembri inchoata. Eo autem spatio, quod inter cmlix et cmlvi annos fluxit, illa Abderrhamanis ad Othonem duæ legationes contigerunt: quarum una functus est Recemundus, Episcopus a barbaro Rege nominatus; et una ad eum Ottonis, quam obiit B. Joannes, Gorziensis postea Abbas.
To smo pak ovako iznijeli više zato da čitatelju damo razlog zašto smatramo da svjedočanstva preuzeta iz tih kronika nisu takva da im se nužno moramo pokoriti, negoli da pobijamo one koji smatraju da su ona plod tih velikih autora. Ako jasnim i sigurnim razlozima pobiju dokaze zbog kojih se kako ovdje općenito, tako i drugdje pojedinačno ne slažemo, ondje ćemo se iskreno složiti. I doista, ne poričemo da Liutprand u trećoj knjizi, u prvom poglavlju, piše ovako: „U to vrijeme, kao što i sam, oče, dobro znaš, sunce je pretrpjelo veliku i svima strašnu pomrčinu u petak, u treći sat dana. Toga je dana i Abdaram, NAŠ KRALJ, u ratu bio pobijeđen od Ramira, najkršćanskijega kralja Galicije.” Tako stoji i u baselskom izdanju iz godine 1532. Ipak sumnjamo da se potkrala pogreška i da treba čitati „vaš kralj”: kako zbog dosad navedenih razloga, tako i zato što u prvoj knjizi, u prvom poglavlju, piše ovako: „Kao što smatram da tvojoj razboritosti, oče, nimalo nije skriveno; štoviše, bolje znaš od mene, kao što možete zaključiti od samih onih koji su VAŠI porezni obveznici kralja Abderramana.” Kako bismo inače objasnili da razborit pisac kralja španjolskih Maura čas naziva „vašim”, čas „našim”? Niti se može prigovoriti da se pogreška mogla potkrasti kako u prvom poglavlju prve knjige tako i pete: jer zato kaže da Regemund bolje zna, budući da je to mogao doznati od samih poreznih obveznika toga kralja. Zašto pak ne bi, da je Liutprand živio u Španjolskoj i odande vukao podrijetlo, te tako bio privržen Španjolskoj da čak i maurskoga tiranina koji je ondje vladao naziva „našim kraljem”, i sam to mogao doznati od njegovih poreznih obveznika i podanika?
Ista porro sic allata sunt a nobis, magis ut rationem lectori reddamus, cur testimonia ex illis Chronicis deprompta arbitremur ejusmodi non esse, ut necessario iis acquiescere debeamus; quam ut eos, qui magnorum illorum auctorum fœtum esse putant, refellamus. Si argumenta, ob quæ tum hic generatim, tum alibi particulatim, dissentimus, claris ac certis rationibus dissolverint; ingenue illic assentiemur. Ac profecto quidem, non diffitemur Luitprandum lib. 3 cáp. 1 ita scribere: Hoc in tempore, ut ipse Pater bene nosti, sol magnam et cunctis terribilem passus est eclipsim feria sexta, hora dici tertia. Qua etiam die Abdaram REX NOSTER a Radamiro Rege Christianissimo Galiciæ in bello superatus. Atque ita habetur etiam in Basileensi anni mdxxxii editione. Suspicamur tamen mendum irrepsisse, ac Rex vester legi debere: tum ob rationes hactenus allatas, tum quia lib. 1 cap. 1 ita scribit: Quemadmodum tuam, Pater, prudentiam latere minime reor; imo me melius scire, sicut ab ipsis, qui VESTRI sunt tributarii Regis Abderhamenis potestis conjicere. Qui enim alioqui factum dicemus, ut Maurorum Hispaniensium Regem nunc Vestrum nunc Nostrum prudens scriptor appellet? Neque objici potest, tam in libri prinni quam quinti primo capite potuisse errorem committi: nam ideo ait Regemundum melius scire, qui ab ipsis Regis illius tributariis potuerit intelligere. Quid ni enim, si in Hispania habitaverat Luitprandus, indeque genus ducebat, itaque erat Hispaniæ addictus, ut etiam Maurum tyrannum illic dominantem Nostrum Regem appellaret, etiam ipse ab illius tributariis ac subditis ea cognoscere potuit?
I o bilješkama i kronici Julijana čini nam se isto što i o prethodnima: da nisu iskren i izvorni plod staroga pisca, nego da su sastavljene kako bi se uskladila bula pape Urbana VIII., a da se pritom činilo kako je pogriješio. On je doduše naizgled odobravao naš savjet; ipak je govorio da mu se tada ne može pokoriti niti odgoditi izdanje djela koje je bio sastavio s većom marljivošću negoli s pomoću knjiga i drugih sredstava; budući da je već i tiskar bio spreman, a i brojni opati njegova reda očekivali su to djelo. Možda je i nekim tajnim nagonom naravi predosjećao da mu neće biti suđen osobito dug život: nedugo zatim, naime, premda ne u posve poodmakloj dobi, preminuo je.
De Juliani quoque adversariis et Chronico idem quod deprioribus nobis videtur; sincerum germanumque veteris scriptoris fœtum non esse, sed ad conciliandam bani VIII Pontificis Maximi bullam peccasse judicaretur. Nostrum ille quidem consilium probare videbatur; negabat tamen ei se tunc posse obtemperare, aut editionem differre operis, quod concinasset, majori diligentia, quam subsidiis librorum rerumque aliarum; cum jam et typographus esset paratus, et Abbates sui Ordinis complures opus illud expectarent. Præsagiebat etiam fortassis arcano quodam instinctu naturæ, fore ut non admodum diuturna sibi vita contingeret: paullo enim post, etsi non admodum grandis natu, decessit.
Drugoga je pisca silno ubola ona naša opomena, izražena riječima koje smo naveli, i to tako skromna. On je onaj svoj martirologij ponovno tiskao godine 1662., brižljivije (kako kaže) pregledan i proširen: to nam je izdanje postalo poznato tek kad je veljača već bila dovršena i otisnuta, dok smo pripremali ovaj predgovor i kazala. U njemu je na početak stavio prilično opširan prolog, podijeljen na 26 članaka. Naslov pak drugoga članka glasi ovako: „Članovi Manjeg reda proglašeni nebesnicima i blaženicima nalaze se u trostrukoj razlici. Boland ispravljen.” Objasnivši tu razliku gotovo istim riječima kao u prvom izdanju, nakon još nekih stvari, u jedanaestom odlomku piše ovo: „Naposljetku, u pobijanju tvrdnji pojedinaca, manje istinitih i nekažnjivo izrečenih protiv nas i naše ustanove, smatrao sam dostojnim suzdržati se od zajedljivosti i zlobnih, ili izazivačkih, ili nedolično izrečenih riječi. Jer, da se poslužim riječima sv. Jeronima u pismu Furiji: Ili valja govoriti onako kako smo odjeveni, ili se odijevati onako kako govorimo. Slijedeći misao sv. Augustina u prvoj knjizi djela Contra litteras Petiliani, u 29. poglavlju, koji nam se ovako obraća: Ljubite ljude, ubijajte zablude: bez oholosti se uzdajte u istinu, bez okrutnosti se borite za istinu. A kako bi pokazao tko su oni čije zablude želi ubiti, odmah dodaje: STOGA neka se Ivan Bolland vrati sebi i neka ponovno obriše pero onoga koji brzo piše (u prvom svesku djela Acta Sanctorum, u općem predgovoru, u četvrtom poglavlju, devetom odlomku), jer mu se nije svidjelo što nisam postavio nikakvu razliku između naših manjinskih blaženika. Svakako bih mu rekao onu Spasiteljevu prispodobu: Liječniče, izliječi sam sebe (Luka 4, 23). Ima li ičega varavijega nego istraživati knjigu samo pregledom kazala? Neka pročita, ako želi, naše bilješke; i jasno će i sigurno znati pod kojim je naslovom i iz kojega razloga svatko u našem djelu Martyrologium Franciscanum s pravom stekao naziv blaženika: premda se to dogodilo u različitom stupnju i na različit način: po čemu će razlika biti posve očita: sa svjedočanstvima tako provjerenima i vjerodostojnima da se više od njih ne može tražiti: ipak razmjerno u odnosu na svakoga od njih.” Tako on.
Alterum scriptorem vehementer nostra illa, verbis quæ retulimus expressa, atque ita modesta, admonitio pupugit. Is suum illud Martyrologium anno MDCLXII recudit, accuratius (ut ait) recognitum et auctum: quæ nobis editio non nisi absoluto jam excusoque Februario, cum hanc Præfationem Indicesque moliremur, innotuit. In hac Prologum bene longum præfixit, in xxvi distributum articulos. Secundi autem articuli hic est titulus: Minoritici Ordinis Cælites facti atque Beati, sunt intriplici differentia. Bollandus emendatus. Explicata ea, totidem fere verbis quot in priori editione, differentia, post alia quædam, § 11 ista scribit: Denique in refellendis quorumdam dictis, minus veris et impune effatis adversus nos institutumque nostrum; dignum duxi abstinendum a dicacitatibus, et verbis malignis, seu provocatoriis, vel indebite prolatis. Etenim, ut D. Hieronymi verbis utar epist. ad Furiam, Aut loquendum, ut vestiti sumus; aut vestiendum, ut loquimur. Mentem secuti S. Augustini lib. 1 contra litteras Petiliani cap. 29 ita nos alloquentis: Diligite homines, interficite errores: sine superbia de veritate præsumite, sine sxvitia, pro veritate certate. Ut autem declaret, quinam illi sint quorum interficere errores velit, immediate addit: QUAPROPTER redeat ad se Joannes Bollandus, et calamum iterum abstergat scribentis, velociter, (Tomo 1 Actor. Sanct. in præfatione generali cap. 4 § 9) haud sibi probatum esse, quod nullam posuerim differentiam inter Beatos nostros Minoritas. Utique illi dixissem eam apud Salvatorem similitudinem: Medice cura teipsum. Lucæ 4 versu 23. Ecquid fallacius, librum perscrutari solius Indicis inspectione? Legat, si velit, nostras Annotationes; et clare certoque sciet, quo titulo, quave de causas quisque apud nostrum Martyrologium Franciscanum, Beati nomen jure sit adeptus: licet diverso gradu, varioque modo id evenerit: quo differentia perspicue aderit: cum testimoniis ita probatis et authenticis, ut iis amplius requiri non possit: respective tamen circa quemlibet eorum. Ita ille.
Nismo doista neodobravali što je imena i primjere ljudi glasovitih po svetosti predao potomstvu: nego smo željeli da se to učini tako da se na prvi pogled zna tko se može nazivati svecem ili blaženikom, slikati sa zrakama i resiti drugim oznakama već potvrđene svetosti; da ne bi tko, ako iskaže tu čast komu drugomu osim onima koji su već uvršteni u taj red, bio optužen da se nije pokorio zabrani Urbana VIII. i da je zbog toga navukao tešku krivnju. Tu je razliku između blaženika i časnih slugu Božjih izvrsno postavio Juraj Cardoso u djelu Hagiologium Lusitanicum, a u djelu Gallicanum Martyrologium Andrija du Saussay, posluživši se u tu svrhu različitim oblikom slova. I sam naposljetku, nakon mnogo toga, Artur u 22. članku čini se da uspostavlja razliku, ali riječima doista zamršenima i nejasnima, barem kako se nama čini. No ništa takvo nije bio naznačio u prvom izdanju, barem koliko smo mi zapazili.
Haud sane improbavimus, eum hominum sanctitate illustrium nomina exemplaque posteritati tradere: verum ita id fieri optabamus, ut primo aspectu innotesceret, qui Sancti aut Beati appellari possent, pingi cum radiis, aliisque sanctitatis jam probatæ insignibus ornari; ne si quis alteri quam qui in ea classe jam locati sunt, honorem illum tribuat, Urbani vii prohibitioni non paruisse, gravemque propterea noxam incurrisse arguatur. Præclare id discrimen Beatorum ac Venerabilium statuit Georgius Cardosus in Hagiologio Lusitanico: atque in Gallicano Martyrologio Andreas Saussaius, diversa ad id usus forma characterum. Ipse quoque tandem post multa Arturus art. 22 differentiam constituere videtur, sed verbis sane implexis atque obscuris, ut nobis quidem videtur. At nihil tale indicarat in prima editione, quod quidem perspexerimus.
A što želi reći kada mi zapovijeda da obrišem pero onoga koji brzo piše? Zar misli da ja prenagljenim stilom pretrčavam Acta Sanctorum te da nedovoljno zrelo promišljeno nanosim na papir i šaljem u tisak? Zaista se silno vara. Naprotiv, mnogi nas ozbiljni muževi, pa i prelati, često kore što svoje radove ne objavljujemo brže: govoreći da se, ako se poslije učini potrebnim nešto dodati, to može učiniti zasebno. Neki koji su pažljivo pročitali naš siječanj priznaju da su dovoljno uvidjeli kako smo u njegovo pomno sastavljanje uložili golem trud te se više ne čude što djelo ne napreduje brže. U dotjerivanje stila doduše ne ulažemo mnogo truda ni vremena: ipak nam Artur, kako smatramo, neće lako prigovoriti zbog stila, on koji je, kako je već prije izjavio, smatrao dostojnim suzdržati se od zajedljivosti.
Quid autem sibi vult cum abstergere me jubet calamum velociter scribentis? An me existimat præcipiti stylo Acta Sanctorum decurrere, et haud satis mature cogitata chartis illinere, præloque transmittere? Næ ille fallitur vehementer. Multi e contra viri graves, etiam Præsules, nos frequenter increpant, quod non celerius nostra edamus: posse, si quid postea addendum videatur, seorsim id fieri. Nonnulli, qui Januarium nostrum accurate legerunt, fatentur satis se perspexisse, magnum ei elucubrando laborem a nobis impensum, nec jam se mirari, quod non citius provehatur opus. In stylo quidem poliendo haud multum operæ ac temporis ponimus: Arturus tamen, ut remur, stylum non facile nobis objiciet, qui, ut jam ante professus est. Dignum duxerit abstinendum a dicacitatibus.
A zašto nam nabija na nos one riječi iz Evanđelja: „Liječniče, izliječi sam sebe”? Zar mi igdje nismo razlikovali od svetaca ili blaženika one koje je trebalo nazivati samo časnima? Jer to je bilo ono što smo tražili kod njega. Zasigurno smo u toj vrsti gotovo pretjerano savjesni, po sudu pojedinaca. A što se tiče toga da natukne kako knjige istražujemo samo pregledom kazala, doista se vara.
At cur illa nobis inculcat ex Evangelio, Medice cura teipsum? An nos uspiam non distinximus a Sanctis aut Beatis eos qui solum Venerabiles dicendi erant? Nam hoc erat, quod in ipso requirebamus. Certe in eo genere nimium fere religiosi sumus, quorumdam judicio. Quod autem insinuat nos libros perscrutari sola Indicum inspectione, errat profecto.
Mi smo pročitali sve njegove bilješke: i ne samo njih, nego smo pažljivo proučili i autore koje on navodi, barem one koje smo imali: Mariana iz Firence, naime, nismo vidjeli jer nije tiskan, niti smo mogli nabaviti rukopisni primjerak, kao ni neke druge. No sve glavne pisce ljetopisa i starina Reda, Bartolomeja iz Pise, Marka Lisabonskoga, Petra Rodolphija, Franju Gonzagu, Barezza, a osobito najmarljivijega Luku Waddinga, na onim mjestima gdje govore o svecima koje Artur spominje, pomno smo pročitali i promotrili. Niti smo iz tih autora, niti iz njegovih bilježaka, prije mogli razabrati da su u onaj martirologij uvršteni u različitom stupnju i na različit način, kako sada, čini se, izjavljuje. Naposljetku, znamo da ono što je ondje napisano odobravaju mnogi: niti smo doista mogli naslutiti da on toliko ljubi svoje spise da ne dopušta nikomu da se s njime ne složi. Tko je naime tako raspoložen, bolje bi bilo da se ne posvećuje pisanju, jer ne znam je li to dosad itko postigao ili se razborito može nadati da će postići.
Nos ipsius Annotationes omnes legimus: nec eas solas, sed et auctores ab eo citatos, accurate pervolvimus, quos quidem habuimus: Marianum enim Florentinum non vidimus, cum non sit typis vulgatus, neque exemplar MS. nancisci potuerimus, uti nec quosdam alios. Sed primarios omnes scriptores annalium antiquitatumque Ordinis, Bartholomæum Pisanum, Marcum Ulyssipponensem, Petrum Rodulphium, Franciscum Gonzagam, Barezzum, ac præcipue diligentissimum Lucam Wadingum, quibus locis agunt de Sanctis quos Arturus commemorat, sedulo legimus, et expendimus. Neque ex illis auctoribus, ipsiusve Annotationibus, intelligere antea potuimus, Martyrologio illi insertos esse diverso gradu, varioque modo, ut jam videtur profiteri. Denique quod ibi scriptum, scimus plurimus probari: neque sane suspicari potuimus eum sic sua scripta amare, ut neminem a se dissentire pateretur. Qui namque ita est animatus, satius esset operam scriptioni non addiceret, nam illud nescio an hactenus quisquam vel consecutus sit, vel sapienter sperare possit se consecuturum.
Mnogo on gomila o svetosti svoga Serafskoga reda, tvrdeći da se njome ističe nad svim redovima uopće i u svim stvarima. Čestitam mu na njegovoj presvetoj ustanovi. Ali kakve to veze ima s onim što smo mi napisali? Doista njegovu redu nismo željeli ništa oduzeti, nego nam se štoviše čini da smo, gdje god je bilo dopušteno, svim marom uvećali njegovu čast. Mi smo prvi 14. siječnja iznijeli na svjetlo dana životopis bl. Odorika iz Pordenonea (za kojega mnogi iz samoga reda, inače vrlo učeni muževi koji su u njemu obnašali najvažnije službe, nisu znali da u Udinama uživa javno štovanje), koji je on sam sastavio: prvi smo također 16. siječnja dali djela petorice marokanskih mučenika, onako kako se čini da ih je sastavio Ivan Tisserand.
Multa ipse congerit de sanctitate Seraphici Ordinis sui, qua præcellere cum omnibus omnino Ordinibus, omnibus in rebus, contendit. Gratulor ipsi sanctissimum suum institutum. Sed quid ad ea quæ scripteramus id spectat? Sane ipsius Ordini usque adeo nihil detractum voluimus, ut potius, ubi licuit, ejus omni studio amplificasse honorem nobis videamur. B. Odorici de Portu Naonis (quem multi ex ipso ordine, viri alias doctissimi, et præcipuis in eo muneribus perfuncti, ignorabant Utini publicam habere venerationem) primi nos Vitam, ab ipsomet conscriptam, protulimus in lucem xiv Januarii: primi item Marochiensium quinque Martyrum xvi Januarii Acta dedimus, prout videntur a Joanne Tisserando composita.
No možda je to Arturu nepoznato, budući da se čini kako nije pročitao naše djelo, nego je od drugoga doznao što je u njegovu predgovoru napisano o njemu. Objavio je naime upravo ove godine 1662. drugi svezak, koji je naslovio Sacrum Gynæceum, seu Martyrologium amplissimum sanctarum ac beatarum mulierum, i u njemu navodi više od tisuću autora, čiji popis i stavlja na početak, a među njima oko šezdeset isusovaca: ali među njima nisu Ivan Bolland ni Gotfrid Henschen. I premda u taj Gynæceum uvrštava mnoge žene koje su ne tako davno ili dovršile borbu mučeništva ili završile život uz veliku hvalu nedužnosti i svetosti, mnoge koje smo mi u siječnju naveli iz martirologija napisanih prije gotovo tisuću godina uopće ne spominje. Tako 28. siječnja navodi sv. Marinu mučenicu i bilježi: „Tako Ferrari u djelu Catalogus generalis Sanctorum na ovaj dan prema Bedi i Galesiniju.” Pogrešno Ferrari navodi Bedu, kod kojega na taj dan nema spomena sv. Marine, kao što smo ondje ukazali. A 27. siječnja, slijedeći najstariji rimski martirologij, koji se naziva martirologijem sv. Jeronima, i druge, naveli smo je sa sv. Venerijom, Fortunatom, Tekusom, Sekundom, Perpetuom, Julijanom, Vincencijom i Viktorijom, koje je sve Artur izostavio, kao i vrlo mnoge druge, poput sv. Noitburge udovice i njezine kćeri Hikste, a 26. siječnja bl. Oringe, zvane Kristijana, etrurske djevice itd. Ipak mu nećemo predbaciti njegove vlastite riječi: „Liječniče, izliječi sam sebe”, njemu koji nije pročitao ni sama naša kazala, a navodi djelo? Inače bi iz toga djela mogao obogatiti svoje: niti bi to, smatram, zanemario. Tko bi se naime usudio posumnjati da namjerno nije htio ništa prepisati od nas zato što se činilo da smo nešto prekorili u njegovu martirologiju? Takvo raspoloženje ne bi bilo dostojno iskrena pisca, a kamoli redovnika. Čudim se ipak, ako je imao naše djelo, zašto, kada je 29. siječnja preuzeo bl. Radegundu jedino iz Tamaya, koji ipak navodi djelo Acta Sanctorum Bollanda, svezak, dan i stranicu 975., nije pogledao taj naš svezak: kao i prvi svezak za 6. siječnja, gdje navodi istoga Tamaya, a ne Bollanda, od kojega on priznaje da je preuzeo djela sv. Makre. Još se više čudimo tome što onaj koji je po autoritetu Tamaya često u svoje djelo uvrstio mnoge svetice, 11. siječnja izostavlja sv. Felicitu, koju je Tamayo naveo. Zar mu se nije svidjelo što on, navodeći Bollanda, kaže da je tražiti više od drugoga gubljenje ulja i truda? Ipak se ne trudimo zato da bi nas Artur navodio: ne tražimo naime ovim mukotrpnim djelom čast za sebe, nego za svece. Neka smrtnici slave njihova dobročinstva i neka ih nasljedovanjem izražavaju: a naša imena, ako se tako svidi Bogu i samim svecima, neka budu izbrisana; samo neka ostanu upisana u knjizi života.
At fortassis illa Araturo ignota, cum non videatur opus nostrum legisse, sed quæ in ejus præfatione de se scripta essent ab alio didicisse. Edidit enim hoc ipso anno MDCLXII, tomum alium, quem Sacrum Gynæceum, seu Martyrologium amplissimum sanctarum ac beatarum mulierum, inscripsit, et in eo supra mille auctores citat, quorum et catalogum præfigit, interque eos LX circiter Jesuitas: at non in his Joannem Bollandum aut Godefridum Henschenium. Cumque plurimas, quæ non ita pridem vel martyrii agone perfunctæ sunt, vel magna innocentiæ et sanctitatis laude vitam finierunt, illi includat Gynæceo; multarum, quas ex Martyrologiis ante mille fere annos exaratis in Januario retulimus, omnino non meminit. Nam xxviii Januarii S. Marinam Martyrem recencet, annotatque: Ita Ferrarius in Catalogo generali Sanctorum hoc die ex Beda et Galesinio. Perperam citatur a Ferrario Beda, apud quem S. Marinæ eo die non extat, ut illic indicavimus, memoria. At xxvii Januarii,, vetustissimum secuti Martyrologium Romanum, quod S. Hieronymi vocatur, atque alia, eam retulimus cum SS. Veneria, Fortunata, Tecussa, Secunda, Perpetua, Juliana, Vincentia, Victoria, quas omnes Arturus prætermisit, aliasque quamplurimas, ut S. Noitburgam viduam, Hixtamque ejus filiam, xxvi Januarii B. Oringam, Christianam dictam, Virginem Etruscam etc. Non tamen ipsi suum, Medice cura teipsum objiciemus, qui ne ipsos quidem Indices nostros legerit, et opus citet? Potuisset alioquin ex eo opere suum locupletare: neque, opinor, neglexisset. Quis enim suspicari audeat, consulto eum noluisse a nobis ullas describere, quod aliquid in ipsius Martyrologio visi essemus reprehendisse? Non esset ille affectus sincero scriptore, nedum viro religioso, dignus. Miror tamen si nostrum opus habebat, cur cum xxix Januarii B. Redigundem accepit e solo Tamaio, qui tamen Acta SS. Bollandi citat, tomum, diem, paginam 975, non tomum illum nostrum inspexerit: uti et priorem tomum ad vi Januarii, ubi Tamaium eumdem citat, non Bollandum, e quo ille Acta accepisse se fatetur S. Macræ. Illud etiam magis miramur, quod qui sæpius auctore Tamaio multas in suum opus Sanctas adlegerit, xi Januarii S. Felicitatem omittat, a Tamaio relatam. An displicuit, quod is Bollandum citans, dicat ab alio amplius requirere, esse oleum et operam perdere? Non tamen ut nos Arturus citet laboramus: nec enim nobis honorem ex laborioso hoc opere quærimus, sed Sanctis. Horum celebrentur ab mortalibus atque imitatione exprimantur benefacta: nostra vero nomina, si Deo et Sanctis ipsis ita placuerit, aboleantur; modo inscripta permaneant in libro vitæ.
Sedmo poglavlje.
Caput septimum.
Izvornik: Acta Sanctorum. Februarius, tomus I, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 23. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.