Predgovor
PRESVIJETLOMU I OCU
Gašparu rogeru
OPATU PRESLAVNOGA SAMOSTANA U LIESSIESU REDA SV. BENEDIKTA
I njegovu najpobožnijemu samostanskom zboru.
Prije više godina prinijeli smo, VELEČASNI GOSPODINE, naš siječanj, odnosno Djela onih svetaca koji se u mjesecu siječnju spominju u pravovjernim kalendarima različitih naroda, Tvojemu časnomu prethodniku gospodinu TOMI LUYTENSU. I tada smo se nadali da će nam biti dano nedugo zatim iznijeti na svjetlo i veljaču. Imali smo naime već pohranjene u svojim škrinjama brojne životopise onih kojih se spomen slavi ovoga mjeseca, prikupljene sa svih strana, tako da se činilo kako nedostaje još samo to da ih pregledamo i dodamo im povijesne napomene kojima bi još više zasjali. Jer metodu kojom smo bili krenuli odmah smo osjetili prihvaćenom od većine učenih ljudi.
No kada smo se ponovno opasali za nastavak djela, sa svih su se strana ispriječile brojnije poteškoće nego što smo ranije mislili. Naime, djela nekih svetaca bila su toliko zapletena i zamršena od raznih pisaca koji su ih prikupili dugo nakon njihova vremena, možda samo prema glasinama ili iz nimalo pouzdanih i čvrstih spomenika, ili su ih po svojem sudu nepromišljeno prepravljali, da smo ih jedva, i to tek uz golem trud, mogli dovesti u takvo stanje da se čine povezanima i učvršćenima zakonitim skladom, kao vezom istine, sa zapisima suvremenika ili inače drevnih i priznato vjerodostojnih pisaca. Drugdje se među samim povjesničarima koji su pisali o pojedinim svecima katkad opažalo veliko neslaganje glede mjesta, vremena i drugih okolnosti bez kojih slijed događaja nije dovoljno jasan, pa nije bilo lako odlučiti što ponajprije prihvatiti. Na drugim je mjestima valjalo nešto pomnije istražiti koje su pokrajine pripadale kojim kraljevima (osobito iz merovinške loze kod Franaka), kako bi se mogla razumjeti djela onih svetaca koji su u tim pokrajinama živjeli pod drugim kraljevima nego što misli većina novijih pisaca. Od nekih smo pak nabavili višestruke spise o djelima, neke već prije objavljene, a druge još skrivene u rukopisnim kodeksima; neke su napisali pouzdani autori čija su imena sačuvana, a druge ozbiljni i učeni pisci, ali čija su imena ostala skrivena: kad bismo ih sve htjeli objaviti, valjalo bi podnijeti neizmjeran trud; kad bismo pak neke izostavili, valjalo bi donijeti nesigurnu odluku. Djela mnogih, pa i najdrevnijih svetaca nisu bila predana pismu, tako da je za istraživanje onoga po čemu bi se mogao razumjeti tijek njihova života valjalo prelistati mnoštvo spisa crkvenih otaca. Štoviše, trebalo je pročitati i spise samih svetaca, i to katkad prilično brojne, kako bi se iz njih barem nekako ocrtao njihov život. Tako je za 4. veljače životopis sv. Izidora Peluzijota valjalo izvući iz njegovih vlastitih pisama. U međuvremenu smo u slobodnim trenucima objavili i neke druge rasprave. Što tek reći o poslovima koje nameće samo uređenje redovničkoga života? Što o duhovnoj pomoći koju valja neprestano pružati bližnjima (osobito u ovoj djelatnoj kući) u raznim potrebama i na mnogostruke načine? Neka su naša istraživanja također (kakva je već ljudska slabost) bila prekinuta bolešću. Naposljetku je proteklo dulje vrijeme nego što smo se nadali i nego što su željeli mnogi ozbiljni i učeni muževi koji smatraju da ono što smo napisali i što pišemo služi slavi Božjoj i općemu dobru.
Ipak, ovaj kasni plod, čim je izašao na svjetlo, žudio je poći k Vama i predstaviti se najpobožnijoj zajednici u Liessiesu, a osobito Tebi, VELEČASNI GOSPODINE, što je doista i bio dužan učiniti: jer je začet kao pod povoljnim dahom najsretnije zvijezde, naklonošću, poticajem, darežljivošću i pomoću Tvojih prethodnika ANTUNA WINGHEA i TOME LUYTENSA, kao i Tvojom. Smatra se naime sretnim već i stoga što sada može pristupiti Tebi, njihovu nasljedovatelju i učeniku, postavljenomu na čelo toga presvetog zbora: Tebi koji si pod opatom WINGHEOM prije 43 godine stupio na redovničko trkalište, u njemu od TOME LUYTENSA, učitelja novaka, bio poučen redovničkoj stezi te se primjerom i poticajima obojice oblikovao za svaki ures svetosti prema Pravilu svetoga oca BENEDIKTA i odredbama časnoga, također Vašega oca, Ljudevita Blozija. Nećemo ovdje nabrajati koliko si uvijek, po njihovu odgoju, bio brižljiv i strog čuvar šutnje i samostanske povučenosti, također redovničkoga siromaštva, a osobito poslušnosti. Pa ipak, vršenje tih kreposti pribavilo Ti je kod pravih procjenitelja časnih djela veću milost i čast negoli sredstva za sjajan život kojima je obilovao roditeljski dom, a koja si s pravom, zajedno sa svakom svjetovnom nadom, odavno prezreo, te negoli nadasve časna služba vijećnika koju je Tvoj rođeni brat dugo obnašao u prostranom i nekoć kraljevskom gradu Tournaiju.
Ako pak poželimo nabrojiti koje si sve službe obnašao u samostanu, i to uz koliku pohvalu sviju, najprije će nam na um pasti ono što se po sudu svjetovnih ljudi možda može činiti neznatnim, ali je Tebi donijelo nemali dobitak nebeske milosti, a kod ukućana i velik ugled rijetke kreposti: to što si službu upravljanja zajedničkim vrtom, koja Ti je bila povjerena, obavljao s tolikom poniznošću i marljivošću. Zatim si s iznimnom ljubavlju i duševnom vedrinom bio na čelu samostanske bolnice. Sami smo vidjeli s kolikom je čistoćom i brigom ona tada bila uređena: premda u to vrijeme ondje nije bilo bolesnika, bilo zato što je Tvoja brižljivost preduhitricala i otklanjala uzroke bolesti, bilo zato što je Bog Svevišnji i Najbolji udijelio da svi koji su obitavali u Liessiesu u radosti i slobodi od tjelesnih tegoba radosno nose redovnički jaram. Činio si nam se tada da u jednakoj službi sjajno očituješ marljivost i jednostavnost poslušnosti sv. Doziteja pod opatom sv. Seridom i svetim učiteljem Dorotejem.
Zatim je od susjednih Francuza izbio poguban rat koji je ne samo nemalo potresao onaj krajnji dio pokrajine Hainaut u kojem živite, nego je i prisilio Vaš najpobožniji zbor da se povuče u Mons, glavni grad te pokrajine, gdje se u većem miru moglo posvetiti božanskim stvarima i obavljati dužnosti redovničkoga života. Ipak je za čuvanje samoga samostana valjalo odrediti nekoga muža istaknutoga po razboritosti i snazi duha, kako ono što je ondje ostalo ne bi razgrabili javni pljačkaši ili pokrali potajni tatovi, ili pak kako se i sama građevina, ako se ne bi održavala u dobru stanju, ne bi postupno urušila i propala. Za tu si zadaću ponajprije bio izabran Ti: i posve si sretno upravljao imanjem samostana u Liessiesu pod naslovom ekonoma tijekom sedam godina, zajedno s nekolicinom redovnika Vašega samostana.
Pošto si odande bio pozvan natrag u Mons, povjerena Ti je služba priora. A nakon što si je neko vrijeme mudro i uspješno obnašao, dok je u međuvremenu časni gospodin TOMO LUYTENS preminuo, uz veliku suglasnost Tvoje subraće te odobrenje knezova i čitavoga naroda proglašen si opatom. Kad bismo o Tebi razgovarali s kim drugim, a ne s Tobom, slobodno bismo i posve istinito pokazali kako si sjajno obdržavao ono što je Duh Sveti propisao u Knjizi Sirahovoj xxxii. Jer nakon što su Te Tvoji postavili za upravitelja, nisi se uzoholio, nego si među njima kao jedan od njih. Brineš se za njih... da se raduješ zbog njih i kao ures milosti primiš vijenac. Premda naime Tvoji zbog svoje osobite skromnosti obično prikrivaju pohvale svojih ukućana, pa i poglavara, kako se ne bi činilo da žele dio tih pohvala neizravno prenijeti na sebe, Tvoje kreposti ipak izbijaju na vidjelo i odaju se vlastitim sjajem, pa i one koje se čini da su brižljivo skrivene u najskrovitijoj povučenosti. A ni ljudima izvana nije nepoznato s kolikom skromnošću i jednostavnošću i Ti općiš sa svojima, kako iskreno i bratski, bez ikakva uljepšavanja i pretvaranja; kakvu i koliko točnu brigu vodiš o samostanskoj stezi; kakvim žarom pobožnosti raspaljen zapovijedaš da se u utočištu u Monsu jednako obdržavaju sve službe bogoštovlja i dužnosti kućnih vježbi kao i prije dok je čitav Vaš zbor boravio u Liessiesu: što je i svima Tvojima, kao nadasve pobožnim muževima, ugodno, a kod ljudi izvana koji to zamjećuju veličanstveno se hvali. Osim toga, ne samo Tvoji nego i svi ostali koji Te poznaju jasno vide koliko ne težiš za čašću, štoviše kako je brižljivo izbjegavaš; koliko malo cijeniš one koji o sebi visoko misle; s kolikim pak rasuđivanjem i razboritošću vijećaš o javnim poslovima domovine s ostalim velikašima pokrajine Hainaut i poslanicima gradova; s kolikom skromnošću i ujedno ozbiljnošću izričeš svoje mišljenje; s kolikom vjernošću i spretnošću izvršavaš ono što Ti se na tim zajedničkim pokrajinskim saborima povjeri na brigu. No to je ponajviše očito uglednim i slavnim muževima; a o tome kakve milostinje, i u ovim oskudnim vremenima, koliko dopuštaju mogućnosti, obilne i sjajne dijeliš potrebitima, svjedoče oni čijim se rukama one prenose u nebeske riznice, to jest mnoštva siromaha.
Ali slutimo da ovo, premda je toga malo i daleko je ispod Tvojih zasluga, nećeš čitati posve ravnodušnim očima. Ipak jedno još ne možemo prešutjeti, a niti Ti, VELEČASNI GOSPODINE, niti Tvoji ne možete s pravom zabraniti da izreknemo ono što je najistinitije: da brigom četvorice opata koji su između Tebe i časnoga Ljudevita Blozija bili na čelu zajednice u Liessiesu, a sada Tvojom marljivošću, kod Vas toliko cvate revnost u svim krepostima da se nadaleko po čitavoj Belgiji, a i kod stranih naroda, slavi BLOSIJANSKA obnova. Smatramo da joj se doista ne može usprotiviti nitko tko je makar i kratkim iskustvom naučio što je redovnička askeza. Jer tko je potpuno stran redovničkomu zavjetu i nikada nije obdržavao nijedan dio Pravila sv. BENEDIKTA, taj će, ako ustvrdi da se blosijanske odredbe protive Pravilu sv. oca BENEDIKTA ili da ne sadrže neku iznimnu savršenost, kod jednih izazvati smijeh, a kod većine sažaljenje nad sobom: takav, premda se možda napuhan umišljenošću o ljudskoj učenosti sebi čini veoma mudrim, ipak ne razumije što govori. Znamo mi, a znaju i oni koji s Vama prisnije opće, svjetovnjaci, klerici, redovnici svih redova, pa i biskupi i nadbiskupi, kako ozbiljno i strogo njegujete evanđeosko siromaštvo; kako rado i vedro boravite unutar samostanskih zidina, zatvoreni čvršćim ogradama svete odluke negoli samih vrata; kako neprestano razmatrate nebeske stvari; kako pobožno obavljate božanske službe; kako strogu šutnju čuvate; kako ste umjereni u svakom načinu prehrane i odijevanja; kako ste predani revnosti u ostalim krepostima koje se preporučuju u redovničkim zajednicama.
Zašto dakle ne bi bilo pravedno da Djela svetaca dođu u Liessies, gdje se s tako žarkim i neumornim trudom nastoji oko njegovanja svakovrsne svetosti? Napisao je nekoć naš Stjepan Binet da je u Liessiesu pronašao kao tri reda svetaca: naslikane, mrtve i žive; zato što je u koru Vaše crkve vidio naslikane likove svetaca koji su utemeljili redovničke zajednice, zatim preslavno i golemo blago svetih relikvija, te naposljetku zbor redovnika istaknut pobožnošću i ostalim krepostima. Mi smo pak kod Vas i uživo češće promatrali četvrtu vrstu svetaca, a sada je idemo i umnožiti. Ima naime u Vašoj glasovitoj knjižnici mnogo svetaca, ne naslikanih kistom, nego perom, to jest spomenika različitih pisaca o njihovoj pobožnosti i trudovima. Budući da se sjećamo kako ih Vaši neumornom revnošću listaju i iščitavaju, uzdamo se da će Tvojemu velečasnom očinstvu biti to ugodniji životopisi svetaca koje sada donosimo, većinom drevni, ali uglađeni kao novim ruhom: od kojih su mnoge nekoć predali pismu pisci Vašega Reda, a mi smo ih, potaknuti Vašom naklonošću, s mnogo truda prikupili i osvijetlili.
Nadalje, kao što smo u Predgovoru za siječanj Tvojemu prethodniku izložili koji je naš cilj, kakva je metoda čitavoga djela, raspored i stil te kakva je vjerodostojnost pojedinih dijelova, tako ćemo sada ponešto o tome s Tobom, ako dopuštaš, raspraviti: ipak sažeto, jer se čini da nimalo nije potrebno ovdje ponavljati sve ono o čemu se ondje opširnije raspravljalo, budući da znamo kako ste Ti i Tvoji to pomno pročitali. Sada s poštovanjem molimo i tražimo samo jedno: da ova naša nastojanja pratiš svojom uobičajenom naklonošću te da svojim molitvama i molitvama svojih pomogneš naše napore.
Prvo poglavlje.
Cilj ovoga djela i njegov sadržaj.
Što u ovome našem djelu smjeramo i kojemu cilju teži sav naš dugogodišnji trud, čini nam se da smo više nego dovoljno objasnili u našemu Predgovoru za siječanj: naime, da čitateljima predočimo sve ono slavno što su nekoć učinili sveci, ali ne našim riječima, nego riječima drevnih pisaca koji su njihova djela predali pismu, bilo da su ih s posebnom namjerom sastavili u kakav poseban spis, bilo da su ih uvrstili u druge povijesti. Bio je to naime u svim prošlim stoljećima običaj u Crkvi da se ono što su sveci izvrsno činili ili hrabro pretrpjeli, kao i čudesa za koja se znalo da ih je Bog učinio radi proslave njihove časti, brižljivo predaje pismu. O takvim smo raspravama koje je napisao ili prikupio Euzebije, biskup Cezareje u Palestini, a zatim šest stotina godina nakon njega Simeon Logotet, odnosno Metafrast, ondje opširno raspravili, kao i o njegovu vremenu, dostojanstvu, pisanju i pohvali koju je nakon tisućite godine od Kristova rođenja sastavio Mihael Psel. Ondje smo također govorili o Jakovu de Voragine, đenovskomu nadbiskupu, i njegovoj djelu Lombardica historia, odnosno Aurea Legenda, te o njezinu pregledu koji je načinio Klaudije Rota. Isto tako o djelu Speculum Vincenta iz Beauvaisa i o djelu Chronica sv. Antonina, firentinskoga nadbiskupa. Također i o djelu Catalogus Sanctorum Petra de Natalibus, biskupa Equilija, čije smo vrijeme kasnije bolje upoznali: nije naime, kako smo ondje rekli, bio suvremenik sv. Antonina, nego je mnogo stariji od njega. Navodi naime Tadej Donnola u kratkoj raspravi o mjestu mučeništva sv. Feliksa, biskupa Spella, velik i drevan primjerak toga djela Catalogus, uvezan u čempresove daščice i ljubičastu kožu, brižljivo čuvan u najodabranijoj knjižnici presvijetloga i preuzvišenoga gospodina Ivana Anđela, vojvode od Altempsa... koji je rukom Vasilija Zordana, mletačkoga prezbitera i župnika crkve sv. Rafaela, pomno prepisan godine 1408., a te je godine sv. Antonin imao xix godina i bio u trećoj godini od ulaska u Red propovjednika, kako se može vidjeti u njegovu životopisu kod Surija pod 2. svibnja. Sam pak Petar (kako na kraju toga kodeksa svjedoči o sebi) započeo je pisati Catalogus Sanctorum godine Gospodnje 1269., na blagdan sv. Barnabe, dok je još bio župnik crkve Svetih Apostola u Veneciji, u biskupiji Castello; a djelo je priveo kraju godine 1372., dana 26. svibnja, već imenovan biskupom Equilija u pokrajini Grado. Papa Nikola V. kasnije je biskupije Grado i Castello (kako je rečeno pod 8. siječnja, 3 uz životopis bl. Lovre Justinijanija) tako sjedinio da je, ukinuvši oba naslova i prenijevši dostojanstvo gradskoga patrijarhata u grad Veneciju, istoga bl. Lovru imenovao prvim mletačkim patrijarhom godine Kristove 1451., 79 godina nakon što je Petar prikupio Catalogus. A sv. Antonin umro je godine 1459., 87 godina nakon što je Petar napisao isti Catalogus, navršivši sam 70 godina života.
Ondje smo također preporučili glasovito djelo kartuzijanca Lovre Surija, iz kojega su crpili mnogi noviji pisci koji su na različite načine, metodom i stilom objavljivali životopise svetaca. Ondje smo u 1. poglavlju, § 6, naznačili i kakvo je djelo sebi bio zamislio Heribert Rosweyde, veoma učen muž iz naše Družbe, od ukupno xviii svezaka. Od njih bi prvih xvi obuhvaćalo životopise, ali nijedan za koji on sam ne bi nabavio rukopisni primjerak ili za koji ne bi znao da je vjerno i cjelovito prenesen iz izvornika. Govorio je naime da je važno da izvorni spisi životopisa jednom budu objavljeni, jer je bez njih vrlo malo pouzdanja u skraćivače: kada naime Prvi svezak za veljaču. svatko probire prema svojemu shvaćanju i dok ugađa vlastitom nepcu, drugoga lišava njegova ukusa. Tim je xvi svescima namjeravao dodati jedan svezak bilježaka i jedan različitih kazala. Kako bi se pak tako opsežno djelo moglo dovršiti, šaljivo je pitao kardinal Bellarmin je li autoru zajamčeno da će živjeti još dvjesta godina, jer se činilo da mu je upravo toliko potrebno da ga privede kraju.
Naš se trud ipak proteže šire. Ne namjeravamo naime donijeti samo one životopise za koje smo nabavili rukopisni primjerak ili koji su vjerno preneseni iz izvornika. Što naime ako su djela slavnih svetaca ili propala ili uopće nikada nisu bila predana pismu, a ipak o njima, kakav god bio, postoji spomen kod povjesničara: zar neće biti dopušteno prikupiti ono što su oni prenijeli i iznijeti na svjetlo? Što ako postoji samo sažetak izgubljenih djela, i to ne osobito vješto sastavljen prema pravilima povijesti: zar će biti grijeh izložiti ga čitateljima? Čak i ako smo lišeni tih spomenika ili zakonitoga svjedočanstva pisaca, ako otkrijemo da se u narodnim predajama slave čudesa i dobročinstva nekoga sveca, ili po zavjetnim darovima i pločicama obješenima oko groba, zar nećemo iznijeti i to, kakvo god bilo? I premda je taj plan našega djela ondje dovoljno pomno obrazložen, ipak, budući da mnogima onaj naš Predgovor, bilo da ga nikada nisu vidjeli bilo da su ga nekoć čitali, sada možda nije pri ruci, čini se da ga ovdje valja ukratko ponoviti, ali ne tako da, kao ondje, opširno izlažemo razloge za sve.
Najprije dakle tražimo ona djela koja su napisali oni koji su vidjeli kako ih sveci čine: to je naime nakon Svetoga pisma prvi i najzakonitiji stupanj povijesti. Takva su pod petim veljače Djela japanskih mučenika, koja je napisao Ljudevit Frois; takav je pod šestim životopis sv. Amanda od Baudemunda, životopis bl. Margarete Kortonske pod xxii od Giunte iz Bevagne, i mnogi drugi, kao i ono što su javni bilježnici zapisali na sudu od riječi i djela mučenika i namjesnika. Njima su najbliži i gotovo jednaki oni pisci koji nisu sami vidjeli ono o čemu pripovijedaju, barem ne sve, nego su to primili od onih koji su vidjeli. Pristupaju im oni kojima to nisu prenijeli sami očevici, nego drugi vjerodostojni ljudi koji su to doznali od očevidaca. Zatim oni koji pripovijedaju iz dokazanih isprava i javnih povelja o nagodbama, darovnicama i oporukama, ili pak iz povijesti koje su sastavili autori tih triju skupina, bilo riječima samih autora ili povelja, bilo vlastitim stilom. Sve to ipak, kako bi se odvagnulo pravednim mjerilima, ispitujemo koliko je moguće: kakvi su bili ti sami pisci (čak i ako se izjašnjavaju kao očevici te svjedoci koji su vlastitim očima vidjeli i ušima čuli), jesu li bili razboriti i čestiti muževi, nisu li bili heretici, nisu li bili previše pristrani onima koje hvale, nisu li bili lakovjerni i nepromišljeni u pisanju tako da kao sigurno tvrde ono što su čuli od najneozbiljnijih ljudi. Zatim valja istražiti i to nisu li spisi čak i najprovjerenijih autora bili iskvarenii od kasnijih naraštaja ili nespretno prepravljeni: što se dogodilo i s darovnim poveljama, tako da im je ponešto dodano, a katkad su i u cijelosti izmišljene. I stoga sve to valja svesti na mjerilo istine, pomno odvagnivši, makar i sitničavo, vremena i mjesta, uređenje naroda kod kojih se tvrdi da se to dogodilo, kao i dob i običaje ljudi za koje se kaže da su u tome sudjelovali. Drugi su pak spisi niže vrijednosti, sastavljeni dugo nakon vremena svetaca, jer su ili bili uništeni oni koji su nekoć bili napisani uz čvrstu vjerodostojnost, ili djela svetaca uopće nikada nisu bila povjerena pisanim spomenicima. Ti su dakle spisi prikupljeni iz predaje primljene od predaka ili iz općenitih i nedovoljno pouzdanih spomenika, često od nepoznatih autora i u nesigurno vrijeme, te su tako predani potomstvu, koje ih je ipak, kakvi god bili, u nedostatku boljih prihvatilo. Ni mi ih posve ne odbacujemo, ali ih još više nego prethodne ispitujemo na njihovoj vagi i procjenjujemo prema mjerilima vjerodostojnih povijesti. Donosimo i one životopise koji su sažeti iz starijih, a možda i izvornih djela, ili su na različite načine prepravljeni, pri čemu je ispušteno ili tek najkraće dotaknuto ono što je bilo napisano o krepostima svetaca, dok su čudesa, osobito ona koja su se činila nimalo običnima, nagomilana i često neumjereno preuveličana, a utkani su i podaci o vremenima, opisi mjesta i suvišna tumačenja događaja: te stoga takve životopise valja još pomnije ispitati i svesti na pouzdano mjerilo i pravac.
Svim tim životopisima, pa i onima koje su napisali stari pisci, stavljamo ispred neke prolegomene, odnosno potrebne napomene, kako bi sami životopisi zadobili težinu koju zaslužuju. U njima istražujemo u kojim su mjestima i vremenima ti sveci živjeli. Je li pouzdano utvrđeno da im se nekoć iskazivalo javno štovanje? Tko je napisao njihov životopis, u koje vrijeme i po kakvu je glasu učenosti bio poznat? Odakle smo nabavili primjerak, ili čak više njih? I nikada ne prešućujemo čijom su nam ljubaznošću bili ustupljeni sami kodeksi ili iz njih prepisan životopis i nama poslan. Smatramo da to vrijedi za posvjedočenje naše zahvalnosti i za povećanje vjerodostojnosti tim životopisima. Ipak, otvoreno iznosimo koliko se čvrstima čine sami životopisi, osobito oni koje su sastavili nepoznati autori.
Također nakon pojedinih poglavlja (jer dulje životopise dijelimo na određena poglavlja i odlomke kako bi čitatelj mogao predahnuti), nakon tih dakle poglavlja dodajemo bilješke ako se koje čine potrebnima: ne onako kako je namjeravao Rosweyde, tek nakon što budu otisnuti svi životopisi. Nadamo se da će te bilješke biti od koristi čitateljima, osobito onima skromnije učenosti, o kojima ponajviše vodimo brigu. Premda će one možda moći zaustaviti i nepovoljne sudove najučenijih ljudi, koji bi katkad nepromišljeno prezreli životopise napisane neobičnim stilom, bez dodanih oznaka mjesta i vremena ili s pogrešno navedenima, kad ih ne bi vidjeli poduprte ovakvim osloncima.
Donosimo naime sama Djela svetaca onim stilom kojim su prvotno napisana, koliko god bio priprost i neuglađen, ako uopće možemo doći do spisa napisanih izvornim izričajem. A znamo da se to veoma sviđa učenim ljudima, pa i heterodoksima. Sigurnija je naime odatle vjerodostojnost kazivanja kada prenosimo same riječi suvremenih pisaca ili barem najstarijih do kojih smo mogli doći. Ako se ipak u njima nađe kakav barbarski ili neuobičajen izraz koji bi mogao zasmetati ili se ne bi mogao lako razumjeti (kakvih je mnogo kod srednjovjekovnih pisaca), takve tumačimo u bilješkama, osim ako i nama samima izmiče njihovo značenje.
Neki bi radije htjeli (kojima smo ondje u 1. poglavlju, § 7 opširno odgovorili) da se dotjeranim i otmjenim stilom pripovijeda ono što se čini sigurnijim, a da se ostalo sreže ili posve izostavi. No od toga se naš način rada uvelike razlikuje: jer bismo tako nebrojene stvari koje nam se mogu činiti nejasnima ili nesigurnima, zato što još nismo pročitali druge pisce čijim bi se svjedočanstvom potvrdile, morali šutke mimoići, ne bez neke nepravde prema istini i samim svecima te štete za pobožne ljude. Tko nam je naime dao tu vlast da, zato što ne dokučujemo kakav je ugled nekih spisa, te spise brišemo i sakatimo? Jer to što su neki lišeni svake otmjenosti govora nikomu se ne smije činiti čudnim, budući da u mnogim stoljećima ili nije bilo nikoga ili je bilo vrlo rijetkih koji su imali izbrušen i otmjen stil, ili makar dovoljno latinski: odakle su i sami ljetopisi kraljeva od mnogih napisani posve nevješto, kao od Fredegara te drugih starih galskih i španjolskih pisaca. Ako se i činilo nekima da su stekli donekle uglađen stil, oni su svoj trud radije ulagali u stjecanje privatne koristi ili ispraznoga sjaja slave za sebe. Mnogi su pak podvige svetaca predali pismu tako da su ili iz ljubavi prema poniznosti izbjegavali i samu čistoću izraza, ili su smatrali da ono što je napisano jednostavnim i pučkim stilom mogu lakše razumjeti i neuki ljudi te da će donijeti veći plod. O sv. Hegezipu ovo donosi sv. Jeronim u knjizi De illustribus Ecclesiæ scriptoribus, poglavlje 22: Hegezip, blizak apostolskim vremenima, sastavljajući sve povijesti crkvenih djela od muke Gospodnje sve do svojega vremena i sabirući odasvud mnogo toga što služi na korist čitatelja, napisao je pet knjiga jednostavnim stilom, kako bi i načinom izražavanja očitovao značaj onih čiji je život nasljedovao. Te se riječi čitaju o njemu i kod Usuarda pod 7. travnja, kao i u Rimskom martirologiju. Ima ipak i životopisa uglađenih iznimnom ljupkošću, i to mnogo od starih latinskih i grčkih pisaca, a veoma mnogo od novijih, kako onih svetaca koji su živjeli u prošlome stoljeću, tako i drevnih, čija su djela oni prikupili iz pouzdanih spomenika i uresili vlastitim stilom.
Ako pak takva djela o kojima smo dosad govorili, napisana od drugih bilo kojim stilom ili izvučena iz pouzdanih spomenika, ne pronađemo, mi ih odasvud iz raznih pisaca, osobito crkvenih, i iz isprava do kojih istraživanjem možemo doći, iznosimo međusobno povezana kako nam se već činilo prikladnim, poput sašivenih krpa. I naposljetku, ono što se ne nalazi ni u kakvim spisima, nego se slavi glasom i pučkim pripovijedanjem, osobito na onim mjestima gdje se čuvaju relikvije tih svetaca ili gdje se po njihovu zazivu događaju čudesa, ni to ne odbacujemo, ali mu ne pridajemo ni veću težinu nego što zaslužuje.
Naposljetku, na sve načine nastojimo pokazati izvor iz kojega istječu potoci pobožnoga nauka i primjera na spasenje smrtnika: bilo da je taj izvor još uvijek vješto urešen svojim rubovima po drevnom umijeću, bilo da je dosad bio skriven i prekriven gustim sjenama stabala, tako da mu valja mukotrpnim krčenjem otvoriti pristup. Ako ni na jedan od ta dva načina ne možemo doprijeti do samoga izvora, istražujemo barem vrela koja iz njega izviru nepoznatim tokovima, kako bi onaj tko bude obdaren većom marljivošću mogao doći do skrivenoga blaga voda te kamo god hoće i kakvim god kanalima hoće odvesti čiste i spasonosne vode.
Drugo poglavlje.
Zašto se katkad objavljuje više životopisa jednoga sveca?
Činilo se da neki pobožni ljudi u našemu djelu ne odobravaju to što objavljujemo više životopisa jednoga sveca. Budući da ih oni naime čitaju ponajviše zato da iz njih crpe primjere kreposti i žele da ih ne zadržava opširno čitanje, radije bi da se sve kaže jasno i pregledno, ili barem da se ne ponavlja češće isto, kako kažu. Nama se ipak zbog mnogih i ozbiljnih razloga činilo suprotno: a to su odobrili (čijim smo se najmudrijim savjetom poslužili), osim opata Antuna Winghea, Ivan Tollenaer, Lovro Uwens, a ponajviše Jakov Tirin, poglavari ove naše kuće, muževi najvećega rasuđivanja i slavni po svojim spisima. Odobrili su to i oni, da mnoge druge mimoiđem, koji su ovo naše djelo pregledali i potvrdili svojim sudom, i sami istaknuti najvišom učenošću i razboritošću. A doista katkad postoje životopisi jednoga te istog sveca koje su napisali različiti učeni i ozbiljni autori. Postoje pak dvije vrste tih pisaca: katkad su naime obojica živjela u samo vrijeme kada su se događaji zbili, te možda jedan pripovijeda ponešto što je drugi ispustio. Kako se dakle može ispustiti jedan od takvih životopisa bez nepravde prema autoru i prijevare prema povijesti?
Objavite, reći ćeš, jedan, a iz drugoga dopunite ono što nedostaje. Na koji način? Zar tako da u pripovijedanje jednoga umetnemo nekoliko riječi ili čitave rečenice iz drugoga, te tako skujemo nekakav novi životopis, prepravivši jedan? To je posve strano našemu naumu i očekivanju učenih ljudi, koji žele izvorne spise starih pisaca. Smatraš li da je dovoljno objaviti bilo koji od ta dva, a iz drugoga na kraju dodati ono što se čini da nedostaje? Što ako se oba čine jednako vrijednima: kojim ćemo se mi ili po kojem mjerilu poslužiti pri izboru? Kako će čitatelji podnijeti da im se jedan uskrati i sakrije u vječnu tamu, onaj koji bi možda, da su ga vidjeli, htjeli pretpostaviti drugomu? Zar stoga radi stjecanja povjerenja za nas i ugleda za same životopise nije korisno objaviti oba? A čini se da to vrijedi i ako je jedan od takvih životopisa (što je bila druga vrsta uspoređenih pisaca) napisan dugo nakon što su se događaji zbili i nakon što je drugi životopis već bio objavljen. Prvi pisac doduše ima prednost starine, u kojoj leži velika snaga da se ono što pripovijeda čini vjerodostojnijim; no drugi je, premda stoljeće ili dva kasniji, mogao ispitati više drevnih isprava i pouzdanije istražiti okolnosti događaja.
Ipak, ako nepoznat pisac, ne služeći se ni dovoljno ozbiljnim stilom ni uvjerljivom metodom, iz tuđega spisa (osobito ako je i taj autor bezimen i nepoznat) pabirči svoju raspravu, makar možda opširnije i izmijenjenim izrazima, ne smatramo da lako treba objaviti oba: čini nam se naime da smo učinili više nego dovoljno ako upozorimo čitatelja da u rukopisnim kodeksima postoji još jedan koji se po sadržaju nimalo ne razlikuje, a po izričaju tek neznatno, ili ako navedemo i njegov početak. To nam se čini još mnogo dopuštenijim ako su oni životopisi za koje prosudimo da ih valja staviti u drugi plan već objavljeni i nalaze se u rukama ljudi. Takve naime najčešće ne prenosimo, barem ne u cijelosti: katkad ipak ponešto iz njih navodimo u našim bilješkama, kako bi ih čitatelj, ako zaželi, mogao potražiti, što mu je lako dostupno. Tako mnoge životopise koje je prepravio Simeon Metafrast ili su nastali iz njegovih spisa, a zatim ih na latinskome objavili Lipomano i Surije, samo navodimo na način koji smo već rekli, kada smo iz latinskih ili grčkih rukopisa nabavili starije za koje smatramo da im s pravom valja dati prednost. Katkad ipak donosimo oba ako se uvelike razlikuju, premda se rukopisi čine starijima: jer se može vjerovati da je ono što je dodao Metafrast, veoma učen muž, crpio iz spisa drugih autora, kojih je imao neizmjerno mnoštvo, a ti su spisi potom propali, osobito kada su barbari opljačkali Carigrad i ostalu Grčku.
Naposljetku, nismo mi prvi uveli u običaj da iznosimo više djela jednoga sveca. To je prije nas bio, a i sada jest, postupak mnogih, ako ne i svih učenih ljudi. Zar veoma učeni muževi Jakov Pamelije i Nikola Rigaltije, koji su pomno pregledana iznijeli na svjetlo djela sv. Ciprijana mučenika, nisu ispred njih stavili više izvještaja o njegovu mučeništvu prepisanih iz drevnih kodeksa? Isto je učinjeno sv. Ivanu Zlatoustomu u grčkom i latinskom izdanju; isto Grguru Velikomu, a od novijih Petru Damijanu, Bernardu iz Clairvauxa i drugima. Osim ako možda oni koji misle suprotno smatraju da je to dopušteno samo kada se objavljuju nečiji spisi, kako bi se znalo što je više ljudi o njemu mislilo, ali ne i kada se s posebnom namjerom istražuju ne njegovi spisi, nego njegova djela: premda se čini da je ovdje to mnogo pravednije primijeniti.
Štoviše, istoga su mišljenja bili i drevni oci. Dokaz su tome spisi koji se u ovome svesku iznose pod danom i veljače o sv. Efremu Sirskom. Nakon dvostrukoga njegova vlastitog pripovijedanja o svojem obraćenju i sjajne Oporuke, izvrsnu besjedu o njegovim djelima sastavio je i objavio sv. Grgur Nisenski, drugi je životopis napisao neki drevni bezimeni pisac, a drugi su ponešto što su i oni ispustili unijeli u svoje povijesti, kao Sozomen Skolastik.
A ni nama, kojima dolikuje da za ukras spomena pojedinih svetaca objavimo sve što smo odasvud od činjenica uspjeli iskopati, neće smatrati da to nije dopušteno, kako držimo, oni koji u ljetopise kraljeva i kraljevstava uvrštavaju čak i više životopisa jednoga sveca, odakle se rasvjetljuje spomen tih istih kraljeva i otkrivaju starine pokrajina i gradova. Andrija Duchesne, geograf najkršćanskijega kralja Francuske, veoma učen muž i naš veliki prijatelj dok je živio, u prvom svesku djela Scriptores coætanei historiæ Francorum objavio je dvostruki životopis sv. Leodegara, biskupa Autuna, upravitelja kraljevskoga dvora i mučenika, i to oba u cijelosti: prvi je napisao bezimeni pisac i posvetio ga Ermenariju, nasljedniku samoga Leodegara na stolici u Autunu, a drugi je napisao Urzin po zapovijedi Anzoalda, biskupa Poitiersa, koji je bio naslijedio Didona, ujaka sv. Leodegara.
Tko pak nastoji perom uresiti starinu i odlike kakve slavne obitelji, grada ili pokrajine, a da radi potkrepljivanja svojih riječi ugledom ne zgrabi sve što može, katkad napisano i na bezvrijednim ceduljicama, čak i od nepoznatih i neukih pisaca, koji često svi pripovijedaju isto, a katkad i istim riječima koje su ostali prepisali od prvoga ili su ih pak preuzeli iz istih isprava?
Ta tko iz reda učenjaka, ako pronađe kakvo djelce drevnoga autora, bilo da je on prije bio poznat po spisima ili barem po imenu, bilo da je posve nepoznat, o kojoj god se građi u tom djelu raspravljalo, neće odmah prionuti na posao da se ono preda u tisak i ugleda svjetlo, bilo zasebno bilo u svescima drevnoga štiva? I tu revnost u skrbi za opću korist doista ne kudimo. Ali tvrdimo da se isto mora činiti, i to s još mnogo većim pravom, s onima koji su i sami vlastitim stilom protumačili podvige svetaca, premda su ih već obradili drugi. Bilo da je naime autorovo ime skriveno ili poznato, čini se da samo djelo to zaslužuje kako svojom starinom tako i sadržajem. Reci mi zaista: kad bi tko negdje pronašao pismo Plinija ili koga drugog tko je živio u ono zlatno doba, a da se i ne govori o nekom još starijem, ili ulomak nepoznata djela, pa čak i ako su događaj koji se u njemu pripovijeda mnogi drugi već predali pismu, zar ne bi odmah htio da to, kakvo god bilo, dođe u ruke učenih ljudi? Zar to oni ne bi najžudnije zgrabili? Životopise i pohvale izvrsnih careva, grčkih i rimskih, mnogi su prenijeli potomstvu. Kad bi vrijedio razlog onih koji ovdje misle suprotno od nas, trebalo bi sačuvati samo jednoga, a ostale rastrgati, sasjeći i raspršiti; ili bi barem bio grijeh prikupiti u jedno djelce više takvih pohvala nekoga od tih careva, primjerice Aleksandra ili Afrikanca, koje su sastavili različiti pisci, i na taj ih način izdati u javnost. Tko bi to htio tvrditi, taj se doista bori protiv mišljenja svih učenih ljudi, pa i protiv zdravoga ljudskog razuma.
Onima pak kojima bi bilo teško i mučno prelistavati toliko toga o jednome svecu, i to često spise koji iznose ne baš različite stvari, izvanredno olakšavamo dosadu dodavši na rubu kratak pregled svega što se pripovijeda: tako da se, kako je nekoć šaljivo govorio naš Balduin Cabilliau, u jednome danu može pročitati prilično opsežan svezak; na taj je način on, usred bezbrojnih drugih poslova, s nevjerojatnom žudnjom progutao gotovo svaku vrstu pisaca. Ako se pak tako usputnomu čitatelju pojave kakve stvari o kojima bi htio pomno raspraviti, moći će međusobno usporediti ono što se pripovijeda u više takvih djela. Tako mi gotovo ništa što se čini imalo važnim, bilo da je predano u samim životopisima bilo da je preuzeto od drugud radi njihova rasvjetljivanja, ne objavljujemo a da prije ne ispitamo sve što su o tome napisali stari povjesničari ili oci. Ta naša pomnost nužno donosi odgodu djelu, pa se ono ne dovršava tako brzo kako bi mnogi željeli. Ali na taj način najprije udovoljavamo sebi kako bismo udovoljili i čitateljima, kojima zasigurno ne bi bilo udovoljeno kad bismo kakve takve životopise ispustili. Pretpostavimo naime, primjera radi, da je za sv. Amanda, biskupa Maastrichta, pod 6. veljače objavljen samo onaj životopis koji je napisao Baudemund, opat samostana u Blandiniju i njegov učenik, a koji doista mora imati najveći ugled od sviju: što bismo rekli onima koji bi tražili onaj koji je sastavio Filip, opat Dobre Nade? Taj se doduše nalazi u rukama ljudi, ali možda tek malobrojnih. Nije jednako dostupan onaj koji je redovnik Milon više od ccc godina prije Filipa opisao u stihovima, razdijeljen u četiri knjige, niti ono što su isti Milon u prozi i drugi prenijeli potomstvu o uzdignuću i prijenosu moći toga istog svetog biskupa te o čudesima.
Čudesa naime (što su nas neki katkad pokušavali nagovoriti) nipošto ne smatramo da valja izostaviti. Ona služe (kako je drugdje opširnije rečeno) za umnožavanje časti svetaca, za rađanje pouzdanja u smrtnicima da će od njih izmoliti pomoć, za odvraćanje bezbožnika od zločina, a osobito onih koji bi pokušali povrijediti ili na bilo koji način umanjiti nepovredivost posvećenih osoba i mjesta. Ta ista čudesa bacaju svjetlo i na povijest, kako svjetovnu tako i crkvenu. Duchesne zacijelo u prije navedenome djelu o franačkim piscima ne iznosi malo toga za rasvjetljivanje povijesti kraljeva ne samo iz životopisa različitih svetaca, nego i iz knjiga o čudesima koja su se dogodila po zaslugama tih istih svetaca.
Treće poglavlje.
U kojoj mjeri su ovdje izloženi životopisi irskih i škotskih svetaca? Neki su prevedeni sa stranih jezika.
Kada se (kao što smo ustvrdili da valja činiti u prethodnom poglavlju) iznose brojna djela jednoga sveca što su ih napisali različiti autori, iz toga, osim već rečenoga, proizlazi i ona korist da se sporovi koji postoje među pojedinim gradovima i narodima o rodnome mjestu nekih svetaca, njihovim relikvijama i drugim stvarima koje se na njih odnose, a ne mogu se dovoljno jasno razriješiti iz jednoga životopisa, iz drugih možda sami od sebe stišaju ili propadnu. Mogli bismo u ovome istom prvom svesku za veljaču navesti primjere za to, kada se ne bismo bojali da bismo već i samim time izgledali naklonjeni jednoj strani, mi koji izjavljujemo da smo podložni jedino Istini. Budući da mnogi nastoje povući Istinu k sebi, kao da su je uhvatili za neke skute njezinih haljina, ili je tako iskititi raznovrsnim nakitom da se čini kako više vole da ostane pokrivena i nepoznata nego da se na otvorenom vidi onakvom kakva jest, mi nećemo razmicati te zastore kojima je ona na neki način obavijena i zaklonjena, da ne bi izgledalo kako je protiv volje i onima koji se opiru, iako najglasnije viču da je traže, zavidno stavljamo pred oči. Kada se iznesu druga ili treća djela, ili druga svjedočanstva starih pisaca, ona će sama možda slobodno i otvoreno otkriti svoje lice, tako da je oni koji žele mogu prepoznati.
I (da se još malo zadržimo na istoj temi) ponekad, dok se objavljuju brojni životopisi koje su sastavili drevni pisci, ne samo da pojedina njihova djela postaju jasnija iz drugih, nego se objašnjavaju i djela mnogih drugih svetaca. To će se moći vidjeti na primjeru sv. Brigite, djevice iz Škotske, 1. veljače. Osim prilično opsežnog uvoda, objavili smo pet njezinih životopisa, što čini svezak gotovo prikladna opsega. No budući da se u njima spominju mnogi irski, odnosno škotski sveci, ti životopisi uvelike pridonose potvrđivanju njihove svetosti i rasvjetljavanju njihovih djela.
Doista je domovina Škota, Irska, kako je Beda naziva u prvoj knjizi djela Historia Ecclesiastica Gentis Anglorum, u prvom poglavlju, nekoć iznjedrila nebrojeno mnoštvo svetaca. Da bi se to dokazalo, bit će dovoljno jedno jedino svjedočanstvo sv. Bernarda u djelu Vita S. Malachiæ Episcopi, koje će biti objavljeno za njegov spomendan u studenome. Ondje o samostanu u Bangoru u Ulsteru, uz zaljev koji se naziva Knockfergus, piše ovako: „I samo to mjesto Bangor... predao mu je knez da ondje sagradi samostan, ili bolje rečeno da ga ponovno sagradi. Jer nekoć je bio najslavniji pod prvim ocem Komgalom, iznjedrivši mnoge tisuće monaha, glava mnogih samostana. Mjesto uistinu sveto i plodno svecima, koje je preobilno donosilo plod Bogu: tako da se za jednoga od sinova te svete zajednice, po imenu Luan, pripovijeda da je sam bio utemeljitelj stotinu samostana. To sam rekao zato da bi iz ovoga jednoga primjera čitatelj naslutio koliko je golemo bilo ostalo mnoštvo.” Naposljetku su njegovi izdanci toliko ispunili Irsku i Škotsku da se čini kako su upravo ta vremena unaprijed opjevali oni Davidovi stihovi: „Pohodio si zemlju i napojio je...” I ne samo u spomenute, nego i u strane krajeve, poput kakve poplave, izlili su se ti ROJEVI SVETACA. Između njih se u ove naše galske krajeve uspeo sv. Kolumban i sagradio samostan u Luxeuilu itd. Od onih škotskih ili irskih svetaca koji su, kako navodi sv. Bernard, otišli iz domovine u strane krajeve, najistaknutiji su proslavljeni u spisima naših pisaca, ili Gala, ili Germana, ili pak svojih sunarodnjaka koji su im bili suputnici na hodočašću. Nadalje, u tim se spisima spominju i drugi koji su ostali na rodnim otocima: od kojih su neki i kod Engleza i drugih naroda bili iznimno slavni po glasu, kao sv. Patrik, apostol Irske, sv. Kolumba opat, sv. Brigita djevica, sv. Komgal i drugi, iz čijih životopisa doznajemo imena, a ponekad i neka djela drugih svetaca, koji bi nam inače bili posve nepoznati.
Doista je Ivan Colgan, profesor svete teologije iz Reda manje braće, s golemim trudom počeo bez razlike objavljivati djela irskih svetaca, pa i onih koji su poznati gotovo jedino u svojoj domovini: još nije sigurno je li to s jednakim plodom kod stranaca, zbog toga što su ovima nepoznati martirologiji i drugi dokumenti na kojima on temelji njihovu svetost i dane koji su im posvećeni, a za koje izjavljuje da ih slijedi. Jednom smo mu savjetovali da najprije objavi njih: jer kad bi ih ljubitelji starine odobrili, nakon toga bi sigurnijim korakom krenuo na same životopise. Govorio je, naime, da ima više martirologija, od kojih su neke prije osamsto godina sastavili sveti i učeni muževi: isto tako irske sabore, pjesme i druge spise čudesne starine; te nam je po svojoj ljubaznosti ustupio prijepise dvaju takvih martirologija koji se odnose na veljaču: govorio je da je jedan sastavio bl. Marianus Gorman, opat u Louthu, oko godine 1071., a drugi sv. Engus biskup, koji je živio u osmom stoljeću, i da se čuva u samostanu u Tallaghtu; njima smo se nerijetko služili. No savjet koji smo mu iskreno davali, govorio je da tada ne može prihvatiti: bilo zato što su prijatelji i poglavari više voljeli da se najprije objave životopisi, ili zato što je možda u tim martirologijima nalazio ponešto za što je smatrao da neće naići na odobravanje strožih ocjenjivača, budući da i sam priznaje kako se čini da je ponešto naknadno dodano. Ipak molimo Boga da mu za dovršenje djela o svecima, kako ga je započeo, udijeli snage i druge pomoći. Iz toga djela ponekad prepisujemo u svoje neke životopise, ali samo onih svetaca koji se spominju u drugim općepoznatim životopisima nimalo sumnjive vjerodostojnosti. A onih čiji se spomen drugdje ne nalazi, njihova djela, premda ih je on objavio, ne iznosimo lakomisleno; ipak time ništa ne oduzimamo njihovoj svetosti, pa ni javnom štovanju, ako su ga nekoć uživali prije nego što je Irska bila pritisnuta jarmom heretika.
Tim pak brižljivije od njih suzdržavamo pero što su gotovo posve satkani od čudnovatih čudesa: koja su se nekoć možda uistinu dogodila zbog iskrene jednostavnosti najpobožnijega naroda; ipak su ponekad tako nevješto nagomilana, uz izostavljanje onoga što se odnosilo na dužnosti kreposti, da u čitatelja prije mogu izazvati smijeh negoli želju za štovanjem i nasljedovanjem tih svetaca. Niti se itko može s pravom potužiti da tim svecima nanosimo nepravdu ako ono što se kaže da o njima postoji jedino u spomenicima toga naroda, i to nemali broj toga napisan na škotskom ili kojem drugom barbarskom jeziku, ne uvrstimo u svoje djelo za one čija imena nismo pronašli ni u kakvim kalendarima niti u kakvim djelima drugih svetaca.
Ipak ne odbacujemo općenito ono što je napisano na stranim jezicima. Izjavljujemo, naime, da djela svetaca objavljujemo onako kako su nekoć zapisana latinskim pismom; ako pak postoje samo na grčkom, vjerno ih prevodimo. No ako, istražujući djela nekih svetaca za koje smo doznali da se štuju u pojedinim crkvama, gradovima i pokrajinama, ne pronađemo nikakva osim onih napisanih na pučkom jeziku toga naroda, primjerice talijanskom, španjolskom, francuskom, njemačkom; smatramo da ne činimo ništa protivno našemu naumu ako ih prevedemo na latinski, ili se pobrinemo da ih drugi prevedu, te ih iznesemo na svjetlo dana, bilo da se nalaze samo u rukopisu, bilo da su već tiskana. U njima ipak uzimamo sebi za pravo da ponekad kraćim sažetkom obuhvatimo ono što je s mnogo suvišnih riječi do dosade preuveličano. Osim ako se ponekad ne dogodi da se za ono što je objavljeno na tim jezicima kaže kako je prevedeno s latinskoga predloška, a mi taj predložak nikako nismo mogli nabaviti: tada ih, naime, prevodimo doslovnije, kako bismo prenijeli ako ne svaku riječ, a ono barem svaku misao. No jasnije je pravilo kod onih djela koja su napisana na latinskom ili grčkom.
Nadalje, prema Ircima (jer smo njihovim povodom došli do ovoga) vjerno čuvamo obećanje koje smo dali u djelu Præfatio ad Januarium, u drugom poglavlju, šestom odlomku: da im posjedovanje imena Škota i domovine, koje oštro nastoje obraniti protiv današnjih stanovnika Škotske, kao i posjedovanje svetaca koji su se nekoć većinom nazivali Škotima, nipošto ne osporavamo, ali niti ne presuđujemo u njihovu korist radije nego u korist Škota. One, naime, koje u starim rukopisima nalazimo nazvane Scoti ili Scotti, nazivamo Škotima, a Ircima one koji se nazivaju Hiberni. Niti raspravljamo jesu li Irci i Škoti, čija je domovina (kao što smo rekli prema Bedi) Irska, bili jedan narod. Neka se oni samo prepiru, dokle god žele, oko stjecanja te slavne časti, samo neka ostanu međusobno povezani zajedništvom pravovjerne vjere i kršćanske ljubavi. Ipak, za one u čijim se životopisima spominju pokrajine, gradovi i rijeke Irske oko kojih su sveci o kojima je riječ boravili, tvrdimo da su živjeli u Irskoj, premda se kaže da su bili Škoti: isto utvrđujemo i za one za koje se, premda ih nazivaju Ircima, tvrdi da su boravili u krajevima Pikta i Škota, kao na otoku Ioni ili Hy i drugima: njih, naime, pripisujemo Škotskoj, koja danas jedina zadržava to ime. O svakom pak ostalom sporu zbog kojega se međusobno najžešće svađaju ne želimo ni istraživati, kao primjerice o mnogim samostanima u Njemačkoj nekoć sagrađenima za škotski narod, jesu li nekoć bili zajednički oboma.
Četvrto poglavlje.
Sud o španjolskim kronikama Dekstra, Maksima, biskupa Zaragoze, Liutpranda i Julijana Petrova.
Prije smo također bili naumili da neke povijesti, bilješke i kronike španjolskih događaja, koje su u naše vrijeme objavljene pod imenima Dekstra, Maksima i Liutpranda, premda nam se nimalo nisu sviđale, ipak sami ne pobijamo zato što su ih učeni muževi hvalili i rasvijetlili komentarima. No poslije nam se činilo teškim da čitateljima, kad se pruži prilika, ne ukažemo zašto se s njima ne slažemo: naime zato što ponajviše proturječe drevnim spisima starih pisaca; tako da se ni onda kada se ne javlja ništa što bi im bilo protivno nipošto ne usuđujemo osloniti samo na njihov autoritet, za koji smo drugdje utvrdili da je nepouzdan i isprazan. Ipak ne možemo sa sigurnošću odrediti je li to prije možda dva ili tri stoljeća netko sabrao, ili je sve nedavno izmišljeno, ili je pak oblikovano i ukrašeno na temelju nekih neznatnih obrisa pronađenih negdje u kakvom starom rukopisu. Znamo što o njima misle i u samoj Španjolskoj neki ljudi obdareni iznimnim poznavanjem starine i osobitom moći rasuđivanja; a ponajprije gospodin Nicolás Antonio iz Seville, plemenit muž, na madridskom dvoru preslavan po poznavanju prava, ostaloj učenosti i ugledu kreposti. Ludovik Nonije, koji nam je i sam, dok je živio, bio vrlo blizak prijatelj, a od kojega nije bilo mnogo upućenijih u svu starinu, osobito španjolsku, nazivao ih je tričarijama. Jedan drugi vrlo učen muž, postavljen na najvišu čast, jednom nam je pripovijedao da diljem cijele Španjolske ima vrlo mnogo spomenika starine, kako rimske tako i kršćanske, ali da je većina njih nepoznata: a u međuvremenu se na svjetlo dana iznose i brane čas pločice pronađene pod zemljom, čas drugi podmetnuti spisi, kako bi se tako, dakako, iskušalo javno odobravanje. Kako god bilo, razboriti će nam ljudi oprostiti što nam je dopušteno da se njima ne služimo sve dok su nam iz bilo kojega razloga sumnjivi: makar nas inače od njih odvraćao ne siguran i čvrst razlog, nego samo skromnost našega znanja ili sporost našega uma. Da ih, naime, nismo vidjeli, smjeli bismo ih prešutjeti: zašto nam onda, budući da smo ih vidjeli, ne bi bilo dopušteno pokazati zašto se na njih ne želimo osloniti?
Nadalje, tko bude želio ukratko doznati zašto smatramo da su te kronike lažno pripisane onim velikim autorima (jer bi pojedinačno ispitivati sve bio dugotrajan posao koji bi uvelike usporio dovršenje našega djela), neka u sebi promisli o onome što smo o Dekstru rekli u djelu Præfatio ad Januarium, u drugom poglavlju, šestom odlomku. Sv. Jeronim u knjizi De illustribus Ecclesiæ scriptoribus, u poglavlju 132., piše ovako: „Dekstar, sin Pacijana o kojemu sam gore govorio, ugledan u svijetu i odan vjeri, navodno je za mene sastavio opću povijest, koju još nisam pročitao.” Također u predgovoru te knjige, upućenom samome Dekstru, isti Jeronim među ostalim ima ovo: „Ono što tvoj Ciceron, koji je stajao na vrhu rimskoga govorništva, nije smatrao ispod časti učiniti u djelu Brutus, sastavljajući popis govornika latinskoga jezika itd.” A o ocu sv. Pacijanu (o kojemu ćemo govoriti 9. ožujka) isti u poglavlju 106. donosi ovo: „Pacijan, u pirenejskim gorama, biskup Barcelone, dotjerana govorništva i slavan kako životom tako i riječju itd.” Tri su to glavne točke iz kojih se može zaključiti o Dekstrovoj rječitosti i sjaju stila: odgoj, marljivo čitanje Cicerona i pisanje u vrijeme kada je već bio ugledan u svijetu, a kasnije je, kako drugi prenose, bio i pretorijanski prefekt. Nijedan se pak ugledan muž obično ne laća lako izdavanja knjiga ako ne smatra da se ističe stilom: niti bi se doista Dekstar, osobito u ono doba u kojem su Simah, muž pretorijanskoga reda, sv. Ambrozije biskup, Aurelije Prudencije, preslavni muž, i drugi prednjačili rječitošću i ljepotom stila, lakomisleno odvažio pisati, i to upravo sv. Jeronimu, da nije smatrao kako može ponuditi govor ravan kako njegovoj muževnoj rječitosti, tako i vlastitome dostojanstvu. A kako je tek malo uglađen izričaj one kronike! Kako ne odgovara dostojanstvu tako velikoga autora! Kako ne odiše čestim čitanjem Cicerona! Zaista bi se moglo činiti da mu se sv. Jeronim prije rugao onim riječima „tvoj Ciceron” da nije znao kako se on odlikuje drugom dražesti stila. Što reći o ocu Pacijanu, čovjeku dotjerana govorništva i slavnom kako životom tako i riječju: zar nije želio da i sin postane slavan riječju, njega kojega je uputio u svaki ukras i kreposti i znanja prije nego što je sin bio sposoban za te discipline, budući da je pod carem Teodozijem umro već u dubokoj starosti, kada je i sin već bio ugledan u svijetu, kako je i sam u to vrijeme napisao sv. Jeronim. Niti smatramo da bi ozbiljan muž, kakav je bio Dekstar, nekom pretorijanskom silom prisvajao svojoj Španjolskoj sve kojih bi se po i najmanjem tragu mogao dočepati i svrstavao ih u red svetaca, za koje se može dvojiti jesu li uopće bili kršćani: niti da ne bi primijetio kako bi to prije donijelo sramotu nego čast njegovu narodu. Šutke pak prelazimo preko toga što godine broji od Kristova rođenja, i to nevješto, što tada nitko nije rabio, pa čak ni mnogo stoljeća kasnije. Zašto radije nije bilježio konzule ili španjolske ere? Ako kažu da je to naknadno dodano, odakle znaju da nije dodano i mnogo toga drugoga, a možda i sve? Neka ipak drže tu kroniku na kojem god mjestu žele: mi smatramo da ona niti je Dekstrova opća povijest, niti je napisana s takvom vjerodostojnošću da bismo bili prisiljeni oslanjati se na njezin autoritet.
O Maksimu sv. Izidor Seviljski, njegov suvremenik, u knjizi De scriptoribus, u poglavlju 33., donosi ovo: „Maksim, biskup grada Zaragoze, kaže se da je mnogo toga sastavio u stihu i prozi, a napisao je i kratkim stilom povijest o onome što se u doba Gota dogodilo u Španjolskoj, povijesnim i sređenim govorom. No kaže se da je napisao i mnogo toga drugoga, što još nisam pročitao.” Ali nedavno objavljena Maksimova kronika, nadograđena na Dekstrovu kroniku, nimalo nije veće čvrstoće. Autor u predgovoru priznaje da je to nastavak opće povijesti koju je sastavio Flavije Lucije Dekstar. Mnogo je toga, kao i kod Dekstra, isprazno i lažno, što ćemo mi ili izostaviti da ne bismo usporavali tijek našega pisanja, ili ćemo (bude li vrijedno prihvatiti se toga truda) pobiti, kao što je u trećem svesku, za 23. veljače, na stranici 394., ukratko pobijeno ono što je u toj kronici napisano o sv. Celzu i o Ferandu, đakonu u afričkoj Kartagi, za kojega pogrešno tvrde da je Hektor, biskup Kartage Spartarije, koji je sudjelovao na saboru u Tarragoni godine 516. Iz toga se mjesta čini dovoljno jasno dokazanim da je i to djelo podmetnuto te da ga biskup Maksim nije tako nepromišljeno napisao. Hugo Ménard, kao što smo rekli u trećem svesku za veljaču na stranici 740., tvrdi da ta kronika sadrži mnoge besmislice posve nedostojne sv. Maksima. Juraj Cardoso slaže se s Ménardom.
Liutprand, pavijski đakon, a zatim cremonski biskup, napisao je šest knjiga djela Rerum gestarum ab Europæ Imperatoribus et Regibus, a zatim i Legatio, koju je poduzeo caru Nikiforu Foki u ime careva Otona. Oba su pak djela odavno tiskana i nalaze se u rukama učenih ljudi. Pod njegovim su imenom nedavno objavljeni nekakva kronika i bilješke koje sadrže krpariju raznih i nesigurnih pričica. Na početak je stavljeno pismo iliberijskoga biskupa Traktemunda istome Liutprandu i Liutprandov odgovor: u oba se pak nalazi mnogo toga što će drugi možda ukoriti ne baš blagim perom. Nama neka ovdje bude dopušteno upitati kako je Liutprand prodro u Španjolsku da bi mogao u Toledu biti zaređen za subđakona, ili kako mu je njegov očuh, pod čijom je skrbi još godine 948. živio u Paviji, kako sam navodi u šestoj knjizi, u prvom poglavlju, dopustio da se kroz krajeve okružene strogim maurskim stražama izloži očitoj opasnosti ropstva? Ili kada je napokon bio subđakon u Toledu? Iz knjige De ordine Archiepiscoporum toledskoga subđakona Julijana naš Jerónimo de la Higuera u djelu Prologus in Luitprandi Chronicon navodi ovo: „Godine 946. Bonit, toledski biskup, dvije godine: pod njim je djelovao Eutrand ili Liutprand, pavijski đakon, toledski subđakon, i prezbiter Traktemund, poslije iliberijski biskup, kojega je poslao isti Bonit.” Što znači ono „pod njim je djelovao”? Svakako ono što sam Liutprand piše u djelu Responsio ad Tractemundum: „kada smo nekoć zajedno živjeli u Toledu”. Tu knjigu subđakona Julijana još nismo vidjeli, niti znamo je li to isti onaj Julijan Petrov, nadprezbitera crkve sv. Juste u Toledu, čiji su Adversaria i Chronicon objavljeni godine 1627. Ovaj zasigurno u djelu Chronicon za godinu 946. čini se da Bonitu pripisuje nešto dulje vrijeme biskupske stolice, a o Liutprandu piše ovako: „Pod njim je bio subđakon Eutrand ili Luitprand, pavijski arhiđakon, nimalo nepoznat pisac povijesti i ujedno izvrstan pjesnik... U to je vrijeme u Toledu djelovao i prezbiter Trasemund, poslije iliberijski biskup, svet muž: njemu je pisao Eutrand, toledski subđakon, poslije pavijski đakon.”
Pogledajmo slaže li se ono što je sigurno da je Liutprand napisao o sebi s tim navodima. Hugo, grof arleški ili provansalski, kako piše u trećoj knjizi, u četvrtom poglavlju, preuzeo je kraljevstvo Italije oko godine 926. Odmah na samom početku vladavine, kako bi učvrstio svoju vlast, dok je uokolo stjecao kraljeve i knezove za prijatelje (kako u istoj knjizi, u trećem poglavlju, piše isti Liutprand), nastojao je svoje ime učiniti poznatim i Ahejcima koji su živjeli daleko od nas. U to je pak vrijeme njima vladao spomena i hvale dostojan car Roman, darežljiv, uljudan, razborit i pobožan: njemu je, kako zbog čestitosti vladanja tako i zbog uglađenosti jezika, uputio moga oca kao poslanika. I malo poslije: „i od njega bogato obdaren, moj se otac radostan vratio kralju Hugu, koji ga je onamo bio poslao. No nakon njegova povratka, kad je prošlo samo nekoliko dana, zahvaćen slabošću, pošao je u samostan i uzeo redovničko odijelo: u njemu je nakon petnaest dana umro, ostavivši mene kao dječačića, te je preselio Gospodinu.” Isti Liutprand u četvrtoj knjizi, u prvom poglavlju, piše ovo, što se čini da se dogodilo oko godine 930.: „U to sam naime vrijeme bio toliko odrastao da sam milinom glasa stjecao naklonost kralja Huga. On je naime silno volio milozvučnost, u kojoj me nitko od mojih vršnjaka nije mogao nadmašiti.” Zatim se kralj Hugo godine 947. vratio u Provansu... i ubrzo je pošao putem svakoga tijela. Nedugo prije, a možda i u to isto vrijeme, Liutprand se povezao s Berengarom, markgrofom Ivreje, koji je poslije postao tiranin Lombardije, a zatim kralj. To potvrđuje u petoj knjizi, u četrnaestom poglavlju, ovim riječima: „Potaknuti tolikim glasom o Berengaru, njegovom uljudnošću i darežljivošću, moji me roditelji predaju njemu u službu. Štoviše, ponudivši mu goleme darove, postavljaju me za pouzdanika njegovih tajni i pečatara pisama. Dok sam mu vjerno DUGO VREMENA služio, nagradio me ovom plaćom, o kojoj ću govoriti na prikladnim mjestima... On (Berengar) se, dok su bili živi Hugo i Lotar, činio kao velik i proždrljiv noj, ne dobar, nego sličan dobrome. A kad su oni umrli i kad su ga svi uzdigli na vrhunac kraljevske vlasti, koliko je raširio krila i kakvim nas je sve ruglima ismijao, ne pripovijedam toliko riječima koliko uzdasima i jecajima.” Prvo među tim ruglima bilo je, prije nego što je postao kralj, ono što isti pisac pripovijeda u šestoj knjizi, u prvom poglavlju, a dogodilo se nakon Hugove smrti, dok je njegov sin Lotar još zadržavao naslov kralja, a svime je u međuvremenu upravljao Berengar. Naime, car Konstantin Porfirogenet, koji je, svrgnuvši već prije, godine 944., Romana, o kojemu smo već govorili, i njegove sinove, vladao carstvom Carigrada, čuvši da Berengar nadmašuje Lotara, po Andriji, koji se po službi nazivao dvorski grof, šalje pismo Berengaru: u njemu je stajalo da silno želi vidjeti Berengarova poslanika, po čijem bi povratku spoznao kolikom ga ljubavlju ljubi... „Stoga Berengar, pun lukavstva, razmišljajući koga bi ponajprije poslao, a kome zbog duljine puta ne bi dao nikakav putni trošak, pristupi mome očuhu, pod čijom sam skrbi tada živio, i reče: Koliko bi vrijedilo da tvoj pastorak ne bude neuk u grčkoj književnosti? Kad mu je ovaj odgovorio: Kamo sreće da sam zbog toga razdijelio polovicu svoga bogatstva! Nema potrebe, reče, da dadeš ni stoti dio. Carigradski car pismom moli da mu pošaljem svoga poslanika. To nitko ne može učiniti bolje zbog postojanosti duha, niti prikladnije zbog bogatstva govora. Što da kažem, kako će lako upiti grčke nauke onaj tko je u tako dječačkim godinama ispio latinske? Potaknut tom nadom, moj je očuh ubrzo podmirio sve troškove i uputio me s velikim darovima u Carigrad.” Premda je te darove bio odlučio ponuditi caru u svoje ime, a od Berengara nije bio donio ništa osim pisma, i to puna laži, poslije je smatrao boljim ponuditi ih kao da ih šalje Berengar te malen dar, koliko je mogao, ukrasiti riječima. A Liutprand je krenuo u Carigrad one godine kada je 25. kolovoza pao u petak, pa je posljedično nedjeljno slovo bilo A, što se između 943. i 954. godine dogodilo jedino 948., kada je Uskrs pao 2. travnja. Te je dakle godine, nakon Hugove smrti, dok je njegov sin Lotar još samo po naslovu vladao, Liutprand poduzeo to poslanstvo. Čini se nadalje da se vratio sljedeće godine, nakon što je prisustvovao svečanosti na kojoj je car na Cvjetnicu dijelio zlatnike prefektima različitih dostojanstava, kao i magistrima i patricijima. No treće poglavlje šeste knjige, u kojem to pripovijeda, krnje je: te možda nedostaje ne samo povijest njegova povratka, nego i mnogo toga drugoga o onome što je pod istim Berengarom učinio i pretrpio, kao i o bijegu Otonu u Njemačku.
Ovo smo dakle naveli zato da pokažemo kako se čini da Liutprand nije bio u Španjolskoj godine 946. i sljedeće, iako se tvrdi da je upravo u to vrijeme djelovao u Toledu pod biskupom Bonitom: a ni mnogo godina poslije, budući da je dugo vremena služio Berengaru. Ako je naime otišao onamo u progonstvo, a odande u Njemačku, kada je napokon postao pavijski đakon, kad se u Paviju prije pisanja svoje povijesti uopće nije vratio? Ako je prije bio đakon, štoviše, kako Julijan navodi, arhiđakon, kako je u Toledu naopakim redom postao subđakon? Neka nam ovdje naposljetku bude dopušteno iznijeti našu pretpostavku o onome biskupu kojemu je on poslao svoje zapise. On je prije u baselskom izdanju iz godine 1532. bio nazvan Rajmund ili Regemund, a oni koji su skovali onu kroniku i bilješke pretvorili su ga u Traktemunda: u djelu Chronicon Julijana Petrova naziva se Trasemund. Što ako je to bio Recemund, koji se spominje u trećem svesku, za dan 27. veljače, u trinaestom poglavlju životopisa bl. Ivana, opata u Gorzeu? Njega je zasigurno Abderraman, arapski kralj Córdobe, poslao Otonu Velikom, te se bez sumnje upoznao s Liutprandom dok je ovaj bio u progonstvu kod istoga kralja. Bio je pak, kako se ondje pod brojem 128. na stranici 714. kaže, izrazito katolički nastrojen i izvrsno upućen kako u našu književnost tako i u književnost samoga arapskog jezika među kojima je boravio: tim njegovim duhovnim uresima posve je odgovarala ona molba kojom je poticao Liutpranda da zapiše djela careva i kraljeva cijele Europe, kao onaj koji nije nesiguran po čuvenju, nego siguran po viđenju. A s tim se podudara i vrijeme u kojem je Liutprand napisao te zapise, naime između godine 957. i 960. Jer u četvrtoj knjizi, u sedmom poglavlju, govori ovako: „Isti je kralj Oton, prije preuzimanja kraljevstva, uzeo sebi za ženu iz najplemenitijega roda Engleza kćer brata kralja Athelstan, po imenu Edgita: s njom je rodio i sina po imenu Liudolf. Kad god se prisjetimo njegova nedavnog gubitka, ispunimo njedra suzama. O da se nikada nije rodio, ili da nije tako rano preminuo!” Umro je pak Liudolf godine 957., kako prenose Herman Contractus, Lambert iz Hersfelda i drugi. Dakle, nakon te godine Liutprand je pomno sastavio te zapise. Ipak prije godine 960. Budući da u trećoj knjizi, u sedmom poglavlju, ima ovo: „Leon, najpobožniji car Grka... odužujući dug ljudskoga tijela i ulazeći na put svakoga tijela, ostavio je za nasljednika svoga carstva rođenoga brata Aleksandra i jedinoga sina Konstantina, KOJI SADA JOŠ ŽIVI i sretno vlada, malena i, kako Grci kažu, ἄλαλον, to jest nijema i djetešce.” To je Konstantin Porfirogenet, kojemu je prije Berengar bio poslao Liutpranda. Umro je on, kako smo drugdje rekli, dana 9. studenoga godine 959., treće indikcije, koja je dakako započela već od rujna. U onom pak razdoblju koje je proteklo između godina 959. i 956. dogodila su se ona dva Abderramanova poslanstva Otonu: jedno od njih obavio je Recemund, kojega je barbarski kralj imenovao biskupom, a jedno k njemu od Otona, koje je izvršio bl. Ivan, poslije opat u Gorzeu.
To smo pak ovako iznijeli više zato da čitatelju damo razlog zašto smatramo da svjedočanstva preuzeta iz tih kronika nisu takva da im se nužno moramo pokoriti, negoli da pobijamo one koji smatraju da su ona plod tih velikih autora. Ako jasnim i sigurnim razlozima pobiju dokaze zbog kojih se kako ovdje općenito, tako i drugdje pojedinačno ne slažemo, ondje ćemo se iskreno složiti. I doista, ne poričemo da Liutprand u trećoj knjizi, u prvom poglavlju, piše ovako: „U to vrijeme, kao što i sam, oče, dobro znaš, sunce je pretrpjelo veliku i svima strašnu pomrčinu u petak, u treći sat dana. Toga je dana i Abdaram, NAŠ KRALJ, u ratu bio pobijeđen od Ramira, najkršćanskijega kralja Galicije.” Tako stoji i u baselskom izdanju iz godine 1532. Ipak sumnjamo da se potkrala pogreška i da treba čitati „vaš kralj”: kako zbog dosad navedenih razloga, tako i zato što u prvoj knjizi, u prvom poglavlju, piše ovako: „Kao što smatram da tvojoj razboritosti, oče, nimalo nije skriveno; štoviše, bolje znaš od mene, kao što možete zaključiti od samih onih koji su VAŠI porezni obveznici kralja Abderramana.” Kako bismo inače objasnili da razborit pisac kralja španjolskih Maura čas naziva „vašim”, čas „našim”? Niti se može prigovoriti da se pogreška mogla potkrasti kako u prvom poglavlju prve knjige tako i pete: jer zato kaže da Regemund bolje zna, budući da je to mogao doznati od samih poreznih obveznika toga kralja. Zašto pak ne bi, da je Liutprand živio u Španjolskoj i odande vukao podrijetlo, te tako bio privržen Španjolskoj da čak i maurskoga tiranina koji je ondje vladao naziva „našim kraljem”, i sam to mogao doznati od njegovih poreznih obveznika i podanika?
I o bilješkama i kronici Julijana čini nam se isto što i o prethodnima: da nisu iskren i izvorni plod staroga pisca, nego da su sastavljene kako bi se uskladila bula pape Urbana VIII., a da se pritom činilo kako je pogriješio. On je doduše naizgled odobravao naš savjet; ipak je govorio da mu se tada ne može pokoriti niti odgoditi izdanje djela koje je bio sastavio s većom marljivošću negoli s pomoću knjiga i drugih sredstava; budući da je već i tiskar bio spreman, a i brojni opati njegova reda očekivali su to djelo. Možda je i nekim tajnim nagonom naravi predosjećao da mu neće biti suđen osobito dug život: nedugo zatim, naime, premda ne u posve poodmakloj dobi, preminuo je.
Drugoga je pisca silno ubola ona naša opomena, izražena riječima koje smo naveli, i to tako skromna. On je onaj svoj martirologij ponovno tiskao godine 1662., brižljivije (kako kaže) pregledan i proširen: to nam je izdanje postalo poznato tek kad je veljača već bila dovršena i otisnuta, dok smo pripremali ovaj predgovor i kazala. U njemu je na početak stavio prilično opširan prolog, podijeljen na 26 članaka. Naslov pak drugoga članka glasi ovako: „Članovi Manjeg reda proglašeni nebesnicima i blaženicima nalaze se u trostrukoj razlici. Boland ispravljen.” Objasnivši tu razliku gotovo istim riječima kao u prvom izdanju, nakon još nekih stvari, u jedanaestom odlomku piše ovo: „Naposljetku, u pobijanju tvrdnji pojedinaca, manje istinitih i nekažnjivo izrečenih protiv nas i naše ustanove, smatrao sam dostojnim suzdržati se od zajedljivosti i zlobnih, ili izazivačkih, ili nedolično izrečenih riječi. Jer, da se poslužim riječima sv. Jeronima u pismu Furiji: Ili valja govoriti onako kako smo odjeveni, ili se odijevati onako kako govorimo. Slijedeći misao sv. Augustina u prvoj knjizi djela Contra litteras Petiliani, u 29. poglavlju, koji nam se ovako obraća: Ljubite ljude, ubijajte zablude: bez oholosti se uzdajte u istinu, bez okrutnosti se borite za istinu. A kako bi pokazao tko su oni čije zablude želi ubiti, odmah dodaje: STOGA neka se Ivan Bolland vrati sebi i neka ponovno obriše pero onoga koji brzo piše (u prvom svesku djela Acta Sanctorum, u općem predgovoru, u četvrtom poglavlju, devetom odlomku), jer mu se nije svidjelo što nisam postavio nikakvu razliku između naših manjinskih blaženika. Svakako bih mu rekao onu Spasiteljevu prispodobu: Liječniče, izliječi sam sebe (Luka 4, 23). Ima li ičega varavijega nego istraživati knjigu samo pregledom kazala? Neka pročita, ako želi, naše bilješke; i jasno će i sigurno znati pod kojim je naslovom i iz kojega razloga svatko u našem djelu Martyrologium Franciscanum s pravom stekao naziv blaženika: premda se to dogodilo u različitom stupnju i na različit način: po čemu će razlika biti posve očita: sa svjedočanstvima tako provjerenima i vjerodostojnima da se više od njih ne može tražiti: ipak razmjerno u odnosu na svakoga od njih.” Tako on.
Nismo doista neodobravali što je imena i primjere ljudi glasovitih po svetosti predao potomstvu: nego smo željeli da se to učini tako da se na prvi pogled zna tko se može nazivati svecem ili blaženikom, slikati sa zrakama i resiti drugim oznakama već potvrđene svetosti; da ne bi tko, ako iskaže tu čast komu drugomu osim onima koji su već uvršteni u taj red, bio optužen da se nije pokorio zabrani Urbana VIII. i da je zbog toga navukao tešku krivnju. Tu je razliku između blaženika i časnih slugu Božjih izvrsno postavio Juraj Cardoso u djelu Hagiologium Lusitanicum, a u djelu Gallicanum Martyrologium Andrija du Saussay, posluživši se u tu svrhu različitim oblikom slova. I sam naposljetku, nakon mnogo toga, Artur u 22. članku čini se da uspostavlja razliku, ali riječima doista zamršenima i nejasnima, barem kako se nama čini. No ništa takvo nije bio naznačio u prvom izdanju, barem koliko smo mi zapazili.
A što želi reći kada mi zapovijeda da obrišem pero onoga koji brzo piše? Zar misli da ja prenagljenim stilom pretrčavam Acta Sanctorum te da nedovoljno zrelo promišljeno nanosim na papir i šaljem u tisak? Zaista se silno vara. Naprotiv, mnogi nas ozbiljni muževi, pa i prelati, često kore što svoje radove ne objavljujemo brže: govoreći da se, ako se poslije učini potrebnim nešto dodati, to može učiniti zasebno. Neki koji su pažljivo pročitali naš siječanj priznaju da su dovoljno uvidjeli kako smo u njegovo pomno sastavljanje uložili golem trud te se više ne čude što djelo ne napreduje brže. U dotjerivanje stila doduše ne ulažemo mnogo truda ni vremena: ipak nam Artur, kako smatramo, neće lako prigovoriti zbog stila, on koji je, kako je već prije izjavio, smatrao dostojnim suzdržati se od zajedljivosti.
A zašto nam nabija na nos one riječi iz Evanđelja: „Liječniče, izliječi sam sebe”? Zar mi igdje nismo razlikovali od svetaca ili blaženika one koje je trebalo nazivati samo časnima? Jer to je bilo ono što smo tražili kod njega. Zasigurno smo u toj vrsti gotovo pretjerano savjesni, po sudu pojedinaca. A što se tiče toga da natukne kako knjige istražujemo samo pregledom kazala, doista se vara.
Mi smo pročitali sve njegove bilješke: i ne samo njih, nego smo pažljivo proučili i autore koje on navodi, barem one koje smo imali: Mariana iz Firence, naime, nismo vidjeli jer nije tiskan, niti smo mogli nabaviti rukopisni primjerak, kao ni neke druge. No sve glavne pisce ljetopisa i starina Reda, Bartolomeja iz Pise, Marka Lisabonskoga, Petra Rodolphija, Franju Gonzagu, Barezza, a osobito najmarljivijega Luku Waddinga, na onim mjestima gdje govore o svecima koje Artur spominje, pomno smo pročitali i promotrili. Niti smo iz tih autora, niti iz njegovih bilježaka, prije mogli razabrati da su u onaj martirologij uvršteni u različitom stupnju i na različit način, kako sada, čini se, izjavljuje. Naposljetku, znamo da ono što je ondje napisano odobravaju mnogi: niti smo doista mogli naslutiti da on toliko ljubi svoje spise da ne dopušta nikomu da se s njime ne složi. Tko je naime tako raspoložen, bolje bi bilo da se ne posvećuje pisanju, jer ne znam je li to dosad itko postigao ili se razborito može nadati da će postići.
Mnogo on gomila o svetosti svoga Serafskoga reda, tvrdeći da se njome ističe nad svim redovima uopće i u svim stvarima. Čestitam mu na njegovoj presvetoj ustanovi. Ali kakve to veze ima s onim što smo mi napisali? Doista njegovu redu nismo željeli ništa oduzeti, nego nam se štoviše čini da smo, gdje god je bilo dopušteno, svim marom uvećali njegovu čast. Mi smo prvi 14. siječnja iznijeli na svjetlo dana životopis bl. Odorika iz Pordenonea (za kojega mnogi iz samoga reda, inače vrlo učeni muževi koji su u njemu obnašali najvažnije službe, nisu znali da u Udinama uživa javno štovanje), koji je on sam sastavio: prvi smo također 16. siječnja dali djela petorice marokanskih mučenika, onako kako se čini da ih je sastavio Ivan Tisserand.
No možda je to Arturu nepoznato, budući da se čini kako nije pročitao naše djelo, nego je od drugoga doznao što je u njegovu predgovoru napisano o njemu. Objavio je naime upravo ove godine 1662. drugi svezak, koji je naslovio Sacrum Gynæceum, seu Martyrologium amplissimum sanctarum ac beatarum mulierum, i u njemu navodi više od tisuću autora, čiji popis i stavlja na početak, a među njima oko šezdeset isusovaca: ali među njima nisu Ivan Bolland ni Gotfrid Henschen. I premda u taj Gynæceum uvrštava mnoge žene koje su ne tako davno ili dovršile borbu mučeništva ili završile život uz veliku hvalu nedužnosti i svetosti, mnoge koje smo mi u siječnju naveli iz martirologija napisanih prije gotovo tisuću godina uopće ne spominje. Tako 28. siječnja navodi sv. Marinu mučenicu i bilježi: „Tako Ferrari u djelu Catalogus generalis Sanctorum na ovaj dan prema Bedi i Galesiniju.” Pogrešno Ferrari navodi Bedu, kod kojega na taj dan nema spomena sv. Marine, kao što smo ondje ukazali. A 27. siječnja, slijedeći najstariji rimski martirologij, koji se naziva martirologijem sv. Jeronima, i druge, naveli smo je sa sv. Venerijom, Fortunatom, Tekusom, Sekundom, Perpetuom, Julijanom, Vincencijom i Viktorijom, koje je sve Artur izostavio, kao i vrlo mnoge druge, poput sv. Noitburge udovice i njezine kćeri Hikste, a 26. siječnja bl. Oringe, zvane Kristijana, etrurske djevice itd. Ipak mu nećemo predbaciti njegove vlastite riječi: „Liječniče, izliječi sam sebe”, njemu koji nije pročitao ni sama naša kazala, a navodi djelo? Inače bi iz toga djela mogao obogatiti svoje: niti bi to, smatram, zanemario. Tko bi se naime usudio posumnjati da namjerno nije htio ništa prepisati od nas zato što se činilo da smo nešto prekorili u njegovu martirologiju? Takvo raspoloženje ne bi bilo dostojno iskrena pisca, a kamoli redovnika. Čudim se ipak, ako je imao naše djelo, zašto, kada je 29. siječnja preuzeo bl. Radegundu jedino iz Tamaya, koji ipak navodi djelo Acta Sanctorum Bollanda, svezak, dan i stranicu 975., nije pogledao taj naš svezak: kao i prvi svezak za 6. siječnja, gdje navodi istoga Tamaya, a ne Bollanda, od kojega on priznaje da je preuzeo djela sv. Makre. Još se više čudimo tome što onaj koji je po autoritetu Tamaya često u svoje djelo uvrstio mnoge svetice, 11. siječnja izostavlja sv. Felicitu, koju je Tamayo naveo. Zar mu se nije svidjelo što on, navodeći Bollanda, kaže da je tražiti više od drugoga gubljenje ulja i truda? Ipak se ne trudimo zato da bi nas Artur navodio: ne tražimo naime ovim mukotrpnim djelom čast za sebe, nego za svece. Neka smrtnici slave njihova dobročinstva i neka ih nasljedovanjem izražavaju: a naša imena, ako se tako svidi Bogu i samim svecima, neka budu izbrisana; samo neka ostanu upisana u knjizi života.
Sedmo poglavlje.
✠
Izvornik: Acta Sanctorum. Februarius, tomus I, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 23. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.