Redoslijed izlaganja i sklad djela.
Premda je djelo koje poduzimamo golemo, ono je ipak uređeno i sve je u njemu postavljeno jasno i pregledno. Kako nas same u njegovu napredovanju ne bi omela zbrka, a ne samo čitatelje, o čijoj koristi valja voditi računa ako želimo da iz ovoga izvuku kakav plod, unaprijed smo zrelo promislili kojim ćemo redoslijedom i metodom sastaviti i urediti ono što treba izložiti.
Najprije, sveci kojih se spominjemo raspoređeni su na one dane koje im dodjeljuje Rimski kalendar ili drugi pisci (ako možda nisu upisani u kalendar) ili sama njihova Djela, ili na dane kada smo doznali da ih se u vlastitoj Crkvi ili gradu osobito pobožno časti. U tom istom rasporedu slijedili smo, koliko je to bilo moguće, i vremenski redoslijed, tako da prvi budu oni za koje je bilo pouzdano da su ranije preminuli. Gdje god nije bilo dodane nikakve oznake iz koje bi se mogla izvesti kakva pretpostavka o vremenu smrti, pripisali smo ih onome razdoblju kojemu su se ponajviše činili sukladnima.
Kako bi pak čitatelj na početku svakoga dana mogao pregledno vidjeti kojih se svetaca toga dana slavi blagdan ili čiju uspomenu mi rasvjetljujemo, na prvome mjestu velikim slovima navodimo imena onih o kojima ćemo govoriti ili čija ćemo Djela izdati, dodajući također mjesto u kojem su ili živjeli ili se ponajviše časte, te dostojanstvo koje su obnašali ili način i stalež života. Primjerice: SV. BLAŽ, biskup i mučenik, u Sebasti u Kapadociji; sv. Hadelin, prezbiter, u Viséu i Cellesu u Belgiji. Onoga pak sveca čiji se blagdan toga dana slavi u Rimskom brevijaru, u tom popisu označavamo velikim četvrtastim slovima, npr. 5. veljače: SV. AGATA, djevica i mučenica, u Kataniji na Siciliji. Ipak ga ne stavljamo na prvo mjesto, kako se čini u Martirologiju, osim ako to ne zahtijeva vremenski redoslijed. Ova je pak razlika u velikim slovima ponekad, bilo našom zaboravnošću bilo nemarom slovoslagara, bila zanemarena.
Zatim se navode sveci koji su u nekim kalendarima označeni na taj dan, a koje smo mi prebacili na drugi dan ili posve izostavili, kao i razlozi zbog kojih je to učinjeno. Jer kako Grci i Latini, a ponekad i pojedine mjesne Crkve, često slave blagdan nekoga sveca u različit dan, štoviše i jedna te ista Crkva ili grad zbog različitih povoda našašća, prijenosa relikvija ili čudesa, mi ipak Životopis i ostalo što se na njega odnosi možemo donijeti samo jednom, i to na onaj dan kada se u njegovu redu, ili u gradu koji čuva njegove relikvije, ili je inače osobito odan njegovu štovanju, slavi s najvećom svečanošću. Ipak napominjemo kada smo njegovo ime pronašli zapisano na druge dane u bilo kojim kalendarima i crkvenim popisima, kako bi oni koji ga tada časte znali gdje ga mogu pronaći.
Nadalje, u martirologijima, menologijima ili kako god drukčije nazvanim svetim kalendarima nekih novijih pisaca upisani su mnogi kojima se ipak, kao što smo ranije rekli, nigdje ne iskazuju počasti kakve dolikuju nebesnicima, niti im prema crkvenim odredbama pripada onaj najpotpuniji naziv najvišega čašćenja, svetac ili blaženik. Njihova imena ipak ponajviše navodimo, ali uz upozorenje čitatelju da još nisu uvršteni u popis svetaca ili da nama to nije pouzdano poznato. Jer ako su umrli posve nedavno i nema ni najmanje naznake da im je odobreno ikakvo štovanje, posve ih izostavljamo.
I u tome je primijenjen redoslijed. Najprije naime redom navodimo svece koji pripadaju mjesecu siječnju, ili inače onim danima veljače koji prethode danu kojim se bavimo. Zatim navodimo one za koje smatramo da ih treba posve izostaviti, prema dobi svakoga od njih. Naposljetku, oni koji pripadaju sljedećim danima veljače ili drugim mjesecima bilježe se redoslijedom samih mjeseci i dana.
Zatim pristupamo samim Djelima svetaca. Ako nikakva nisu sačuvana, iznosimo ono što je ipak o samim svecima istraženo, te katkad donosimo gola imena iz različitih martirologija. Ako smo se domogli Djela, pred njih stavljamo Prolegomena, odnosno prethodne komentare, u kojima istražujemo u koje je vrijeme i na kojem mjestu svaki svetac živio, je li udostojen javnoga štovanja te je li se od davnine uvijek ubrajao među svece. Zatim tko je Djela zapisao, kakvim ozbiljnim i vjernim stilom, iz kojih smo ih rukopisa dobili i čijom dobrotom i susretljivošću, što, kako bismo posvjedočili svoju zahvalnost, nigdje ne prešućujemo. A doznali smo da se to uistinu veoma svidjelo razboritim ljudima: bilo je i onih koji su, prikupivši različita djela svetaca ili sastavivši bilješke uz njih, poslali to nama da se izda u našemu djelu kako nam se svidi. To smo i učinili uz navođenje njihova imena, osim ako su izričito uvjetovali da ih uopće ne spominjemo, jer im je bilo dovoljno da se djela svetaca rasvijetle, na koji god se način to dogodilo.
Ako su relikvije kojega sveca bile prenesene, ako su se uz njih dogodila čudesa, ako su osnovane kakve bratovštine za promicanje njihove časti, sagrađene crkve ili ustanovljene javne svečanosti, i o tome raspravljamo u Prolegomenima, a pripovijest o tim događajima, ako je zapisana, pridodajemo Životopisu. Ako su pak oba teksta podulja, a sama Prolegomena podijeljena u mnogo odlomaka, radi koristi čitatelja u vlastitom Predgovoru stavljenom pred samu pripovijest objašnjavamo ono što pripada takvoj povijesti prijenosa relikvija i ono što za njezino rasvjetljavanje treba potražiti drugdje.
Nakon tih Prolegomena donosimo sama Djela svetaca u onome stilu u kojem su nekoć prvotno bila napisana, kako je objašnjeno u 1. poglavlju, podijeljena u određena poglavlja kako bi čitatelj mogao takoreći predahnuti: tu podjelu, ako se čini da su je načinili sami pisci, najčešće zadržavamo; ako nisu, ili pak ako se javljaju prečesti odsjeci i naslovi, primjenjujemo drugu, prikladniju podjelu.
Pojedinim poglavljima, ako se čini potrebnim, pridodajemo Bilješke, ali vrlo kratke: ako se naime u rukopisima javljaju različita čitanja, ako treba objasniti imena gradova i mjesta, ako ima neuobičajenih riječi, ako se pojavljuje kakva neobična stvar ili nauk, ili ako nešto odstupa od uobičajene kronologije, bilo da to treba potvrditi ili pobiti. Te su Bilješke od pomoći onima koji imaju osrednju naobrazbu (jer za njih ponajviše pišemo) kao i svima ostalima: najučenijima one nisu potrebne, a možda više ni knjige bez kojih ipak ne bi postali učeni; naposljetku, tko želi, može te Bilješke i preskočiti.
U samome načinu tiskanja pobrinuli smo se da se već po samome obliku slova može razabrati što je naše, a što je prepisano od drugdje, čak i u Bilješkama, koje su ipak otisnute sitnijim slovima. Slovo koje je stavljeno pred njih treba potražiti na rubu tijekom toga poglavlja: njemu slično slovo, otisnuto u samome tekstu, označava mjesto za koje se činilo da treba objašnjenje.
Na gornjem rubu stranice otisnuto je ime sveca o kojem se govori, a na drugoj strani dan u mjesecu, kako bi se, na kojem se god mjestu knjiga otvorila, moglo razumjeti kojega se sveca Djela pripovijedaju ili tumače i kojemu danu on pripada.
Budući da se pak, kao što je opširno rečeno u 2. poglavlju, katkad izdaje više Životopisa jednoga sveca koje su napisali različiti pisci, na vanjskome je rubu pri vrhu dopisano koji je pisac sastavio taj Životopis, kako čitatelj ne bi morao listati mnoge listove dok traži Životopis koji je sastavio određeni pisac. Primjerice, na stranici 314 na gornjem rubu stoji ovo: Vita B. Rabani Mauri Archiep. Moguntini, 4. veljače, zatim na bočnom rubu: Sastavio prezbiter Rudolf, a nakon stranice 322: Sastavio opat Tritemije. Tako je na dan 6. veljače uz prvi Životopis sv. Vedasta dopisano: Nepoznati pisac, iz rukopisa, a uz drugi: Sastavio Alkuin, iz rukopisa. I tako se postupalo posvuda u cijelome djelu.
Nadalje, budući da se obojica zajedno trudimo oko ovoga djela, Ivan Bolland i Gotfrid Henschenius, te zajedničkim dogovorom sve uređujemo i međusobno pregledavamo spise, a ipak svaki zasebno proučava pojedine Životopise te ih oprema i rasvjetljuje Prolegomenima, Bilješkama i rubnim sažetcima, smatrali smo da se treba pobrinuti da početnim slovima imena na vanjskome rubu na početku svakoga Životopisa ili rasprave o nekom svecu naznačimo čijim je trudom ponajviše pojedini dio izrađen ili preveden s grčkoga: kako bi naime čitatelju moglo biti jasno da je ondje gdje vidi G. H. to djelo Gotfrida Henscheniusa, a Ivana Bollanda kada bude dopisano J. B. Čemu to, upitat ćeš, kad ste maločas izjavili da vam nije nimalo stalo do toga da se vaša imena navode? Doista je tako. Neka se čitaju ova Djela svetaca i neka se najbrojniji i najsjajniji primjeri kreposti koji se u njima nalaze nasljeduju ili čitaju drugima za pouku, to nam je dovoljno; da se govori kako smo ih mi prikupili, to niti želimo niti nam je krivo ako se izostavi. Ipak smo stavili svoja imena, dijelom zato što Crkva zabranjuje da se knjige tako nepromišljeno izdaju bez imena pisca, a dijelom zato što smatramo da to ponajviše koristi našoj stvari, kako bi nam se moglo poslati ono što nam je dosad promaklo. Uz to, meni Ivanu Bollandu, koji ovo sada pišem, činilo se osobito potrebnim učiniti to kako bi se znalo što je napisao moj najučeniji suradnik, da se ne bi dogodilo ono što se nerijetko dogodilo kod onih koji su čitali siječanj, da pod mojim imenom navode ono što je napisao on. Smatrao sam stoga da je bolje da se naznači ime obojice, osobito zato što se, budući da je on u proučavanju i radu najustrajniji i čvrste tjelesne snage, nadam da će on ovo djelo privesti kraju, dok mene sada osim sve teže dobi slabi i mnogostruka bolest. Taj dakle znak stavljamo i na početak Predgovora uz svaki Životopis i na vrh vanjskoga ruba na svakoj stranici dokle god traje taj predgovor.
Nadalje, uz takve Predgovore i Životopise na rubovima donosimo njihov kratak sažetak, kako bi onaj tko nema vremena prelistavati cijela Djela ipak imao njihov svojevrsni brevijar koji može brzo preletjeti i odabrati ako mu se što učini vrijednim pomnijega ispitivanja. Na istim su rubovima u određenim razmacima postavljena slova A B C D E F, koja služe u Kazalima kako bi se sigurnije označilo na kojem se mjestu i u kojem dijelu stranice što može pronaći.
Pojedinim smo svescima pridodali Dodatak, u koji smo unijeli ono što su nakon tiskanja pojedinih dana predložili prijatelji i ono što smo sami pronašli, a što nam je ranije bilo nepoznato ili nije bilo pronađeno u cijelosti. U istome Dodatku opovrgavamo ako je što ranije bilo pogrešno napisano ili otisnuto. Toliko se nimalo ne stidimo priznati neznanje i pogrešku, bilo da smo je sami opazili bilo da su nam na nju ukazali prijatelji: njima se nipošto ne ljutimo ako nas na što upozore, nego ćemo im dapače biti zahvalni.
Premda pak netko s najvećom pozornošću čita ovakve goleme knjige, ipak se (kakva je već slabost ljudskoga uma) neće moći sjetiti gdje se što nalazi, osim ako sam sebi ne sastavi sažetak svega što čita, što nije svakome zgodno. Za olakšavanje pamćenja u tome od najveće je koristi prikladno sastavljeno Kazalo. Svakome smo svesku dodali po šest kazala.
Nakon ovoga slijedi INDEX CHRONOLOGICUS. Započinjemo ga od Kristova rođenja. Jer svetaca koji su živjeli prije toga nema tako mnogo, barem onih upisanih u crkvene kalendare, a ipak je njihovo doba naznačeno u vlastitom komentaru o njihovim djelima, prema vjerojatnijoj kronologiji. U računanju pak godina od Kristova rođenja slijedimo uobičajenu i već posvuda prihvaćenu eru, dok u usklađivanju godina careva i franačkih kraljeva tijekom prva tri stoljeća istražujemo vlastite kronološke oznake. U ovome Kazalu djela svetaca (ponajviše onih koji se slave prvih šest dana veljače), ne sva nego najvažnija, smještamo u njihova vremena prema pouzdanim kronološkim bilješkama ili vjerojatnoj pretpostavci, našoj ili tuđoj.
Preostala četiri kazala smještena su na kraju svakoga sveska nakon Djela svetaca: u njima je ranije naznačeno zašto su dodana slovaa, b, c, d, e, f, koja su otisnuta i u pojedinim svescima, kako bi naime čitatelji razumjeli u kojem se dijelu označene stranice što može pronaći. Treće je dakle INDEX HISTORICUS, koji obuhvaća imena ljudi, koliko god ih se pojavljuje u ovome svesku. Ipak je pred imenima svetaca stavljen znak †, a ne slovo S ili B, kako se čestim umetanjem tih slova među ostala ne bi omela pozornost čitatelja koji brzim pogledom nešto traži. Imena pak svetaca čiji se blagdani slave u ovome svesku, a koja su navedena u prvome Kazalu, ovdje se izostavljaju, osim ako se možda spominju u Djelima drugih svetaca. Isto tako kao u prvome Kazalu, izložen je stalež ili položaj sviju, a kod onih koji su općenito manje poznati i stoljeće u kojem su živjeli ili kraj u kojem su boravili. O kraticama riječi rečeno je ranije.
Četvrto, INDEX TOPOGRAPHICUS, sadrži imena pokrajina i gradova: ako su pak proslavljeni rođenjem, smrću ili relikvijama nekoga sveca, dodana su imena tih svetaca uz naznaku stranice na kojoj se o njima počelo govoriti, iako se kasnije češće ponavljaju.
Peto je INDEX ONOMASTICUS, odnosno kratka zbirka barbarskih, zastarjelih ili manje uobičajenih riječi koje se pojavljuju u ovome svesku.
Šesto naposljetku jest INDEX MORALIS, koje ne sadrži samo nazive kreposti ili mana, nego općenito svih stvari čije se poznavanje može prilagoditi raspravljanju o krepostima i manama, tako da budu poput nekih općih mjesta, ali vrlo kratkih.
Čini se da je već dovoljno rečeno o cjelokupnome skladu ovoga djela. Svrha na koju se ono naposljetku odnosi jest slava Božja i svetaca. Ne kao da bi se činilo da će ona izravno primiti velik porast samo iz našega truda (iako se uzdamo da on ipak neće biti neugodan nebesnicima i Bogu), nego će ponajviše rasti plodom, preobilnim, koji će donijeti njegovo čitanje.
Taj će pak plod biti mnogostruk i raznolik, već prema tome kako budu raspoloženi duhovi onih koji pristupe čitanju. Tim će naime čitanjem jedni željeti potaknuti svoj duh na ljubav prema Bogu i na hvalu Njemu, koji je svojim svecima udijelio toliku snagu milosti da slome silu zloduha te mamce svijeta i tijela, a zatim ih na nebesima obasuo neizmjernom slavom i glasovitošću kod potomstva. Drugi će se tim čitanjem htjeti potaknuti na nasljedovanje njihove pobožnosti i djela. Neki će ponajprije gledati na to da svoja srca priprave za primanje sjemena božanske milosti. Premda naime Duh puše gdje hoće i često one koji na to i ne pomišljaju, štoviše one koji sa Savlom hrle počiniti zločine, takoreći položivši ruku pogađa i zaustavlja, te umekšava njihove duše i obraća ih na suprotne težnje, izvlačeći nekim tajanstvenim udarcem i obilne izvore suza iz kamena srca, ipak se to mnogo češće i sjajnije događa kada se čovjek, doduše i po prethodnom poticaju istoga Duha, pripravlja za taj djelotvorniji poticaj molitvom, pobožnim sudjelovanjem u svetim obredima, slušanjem propovijedi, razmatranjem ili čitanjem pobožnih stvari: čini se naime da se tim stvarima isti Duh na neki način poziva i potiče.
Drugi naposljetku ne gledaju toliko na vlastiti unutarnji plod pobožnosti i ostalih kreposti, koliko na duhovnu korist drugih smrtnika. U tu svrhu nastoje izdvajati i prikupljati primjere kreposti kojima će se služiti u javnim propovijedima, katekizmima i pobožnim razgovorima sa svakom vrstom ljudi, kojima će začiniti i obogatiti asketske rasprave, te kojima će tješiti ljude klonule od tuge ili bolesti. U svemu je tome velika snaga za uvećavanje časti Boga i svetaca, a za izvršavanje toga pružit će se golemo obilje iz čitanja ovih naših svezaka.
Bit će možda i drugih koji neće težiti za tim duhovnim stvarima, nego će odavde htjeti izvući ono što im ide u prilog kako bi rasvijetlili kakvu povijest ili starine neke obitelji, grada ili čak naroda, ili kako bi ukrasili druge spise o časnim stvarima.
I doista su sva takva proučavanja puna dostojanstva, osim ako ih kakva opaka nakana ne nagrdi. Ipak i njima snažno savjetujemo da ne odbijaju poticaj Božanskoga Duha ako im u međuvremenu potrese dušu. Od toga će zasigurno primiti veću korist negoli od onoga što su isprva smišljali u svome radu, premda ni to zbog toga nije potrebno odbaciti ni na bilo koji način zanemariti.
Naposljetku će ovo neki čitati bez ikakve druge svrhe doli da tim čitanjem prikrate vrijeme, ili da okrijepe duh i ublaže tugu koja ih muči, te da nakratko zaborave vlastite ili javne nevolje Crkve i države. I to je mnogima veoma korisno, čak i preko one mjere koju su sami sebi odredili. Sjećamo se našega oca Ignacija kako je, ležeći zbog rane i zatraživši knjige napisane o ratovima i drugim ispraznim stvarima, a kako se nijedna takva nije našla u toj kući, počeo čitati ponuđeni Život Kristov i svetaca, isprva bez ikakve druge namjere osim da ublaži dosadu; odatle se vinuo više i, poslušan Duhu Svetomu, postupno je od njega bio uzdignut do uzvišenoga vrhunca svetosti. A ni ona dvojica carskih službenika, koje spominje sv. Augustin u 8. knjizi Ispovijesti, u 6. poglavlju, koji su slučajno naišli na Život sv. Antuna te se, pročitavši dio, raspalili u duši, otrgnuli od isprazne nade u svjetsku naklonost i nisu se htjeli vratiti na carev dvor s Potitijanom i četvrtim drugom, nego su, prikovavši srce uz nebo, ostali ondje u siromašnoj kolibi: ni oni, kažem, smatram da isprva nisu počeli čitati taj Život iz dokone znatiželje, što im je ipak bila prigoda za svetiji život, a kasnije i nemali poticaj samome Augustinu.
I krivovjercima će, ako ovo katkad budu čitali, premda s drukčijom nakanom, katkad možda pasti na pamet ovo: Svi su ovi poduzeli tolike napore, podnijeli tolike nevolje, ne vlastitim snagama, nego oslonjeni na pomoć božanske milosti i držeći se onoga nauka koji već toliko stoljeća, kao što i odavde jasno vidimo, nepokolebljivo čuva i brani Rimska Crkva. Nije li bolje prigrliti njihovu vjeru i nasljedovati njihova djela negoli slijediti u propast nekoliko bijednih otpadnika koji protiv toga brbljaju? O kad bi takve svete misli duboko pustili u dušu! I neka ne misle da oni koji su to činili nisu bili obdareni velikim umom da prozru kako je isprazno ono čemu se mnogi smrtnici bijedno predaju, kako su uzvišene nagrade pohranjene na nebu za one koji njeguju krepost, kolika ih slava prati i na zemlji; dok nasuprot tome svi oni koji su ovdje radije služili ispraznosti sada leže nepoznati i pokopani u dugoj noći, tako da jedva postoji uspomena na malobrojne od njih, i to gotovo isključivo izvučena iz djela svetaca koje su neki od njih nekoć progonili.
Neka to bude rečeno onima koji su se privatnim proučavanjem posvetili čitanju ovoga djela. No mnogo će se plodonosnije ono čitati ili slušati u zajednicama redovnika, pa i u blagovaonici za stolom. Od najdavnijega se naime pamćenja redovnicima dok sjede za stolom običavaju čitati kako knjige Svetoga pisma, tako zatim i borbe mučenika ili djela svetaca, kako se ne bi pružala hrana samo tijelu nego i duši, te kako bi se na taj način obuzdala pohlepa za jelom i proždrljivost, isključila prigoda za brbljanje i prepirka koja bi osobito u to vrijeme mogla planuti. Stoga je mudro propisao naš sveti otac Benedikt u 38. poglavlju Pravila: Stolovima braće koja jedu ne smije nedostajati čitanje. Koliko je dugo prije doba sv. Benedikta to bilo prihvaćeno u običaj, očito je iz onoga što navodi naš Julije Nigronije u djelu Tractatus asceticus 4 de Lectione sacra super mensam, 1. dio, 1. poglavlje, te Benedikt Haeften u djelu Disquisitiones monasticae, 10. knjiga, 2. rasprava.
Taj je običaj od redovnika prešao na klerike. Tako na navedenome mjestu u prvome poglavlju pod brojem 3 kaže Nigronije: Vjerojatno je da je ovaj hvalevrijedan običaj redovnika ušao u naviku klerika koji više ljube savršenost te postupno prešao u zakon, ne samo dugotrajnom uporabom nego i pristankom i odredbom Crkve. Mnogo toga i izvrsnoga obojica prikupljaju u navedenim raspravama o takvoj vrsti čitanja. Svakako smo čuli da se naš siječanj, čim je izišao na svjetlo dana i došao do spoznaje redovnika, tako čitao za stolom ne samo u kolegijima naše Družbe nego i u drugim samostanima. Poznajemo i jednoga presvijetloga nadbiskupa, koji je izvršio mnoge i teške napore za pobožnost i još uvijek nosi teret poslanstva za Apostolsku Stolicu, kako se pobrinuo da mu se nedavno za stolom čita taj isti siječanj, te je čitaču naložio da povremeno obrati pozornost i na Bilješke i Dodatke.
Inače, kada se u javnome okupljanju, kao u blagovaonici ili na drugim mjestima i u drugim prigodama, čitaju ovi Životopisi, sitnije Bilješke, koje sadrže samo godine kraljeva i papa ili različita čitanja, mogu se izostaviti. Ako se u kojoj nalazi nešto od veće važnosti, na kraju svakoga poglavlja, nakon što se iz samoga sklopa pripovijedanja ponovi nekoliko riječi uz koje je ta bilješka stavljena i koje su označene slovom abecede stavljenim ispred, može se pročitati i ona.
Kada postoji više Životopisa jednoga sveca, prema onome što smo napomenuli u vlastitim uvodima u te Životopise, onaj tko upravlja tim čitanjem moći će odlučiti treba li čitati sve, ili jedan glavni, i koji je to među višima.
A ne mislim da se treba bojati da će pobožnim ljudima izazvati dosadu to što se katkad o nekim svecima ne donosi ništa osim riječi martirologija, ili što se te iste riječi u nekim uvodima opširnije navode. Jer ponajprije nikome ne donosi dosadu u crkvenome časoslovu čitanje Martirologija na Prvom času. Naime, kada se čuju imena svetaca, premda su njihova Djela nepoznata, duh se barem može uzdići k Bogu da Mu zahvali što je ove izabrao sebi za prijatelje, da čestita samim svecima i potakne se na nasljedovanje njihove ustrajnosti u štovanju Boga, da moli za one krajeve koje su oni ili natopili svojom krvlju ili proslavili dobročinstvima, a koji su sada možda predani u ruke bezbožnika, te naposljetku da se nekom svetom radošću obraduje čuvši imena tolikih najhrabrijih junaka i pouzda se da će mu oni i Crkvi biti zaštitnici i branitelji.
Na samome kraju zaklinjemo čitatelje, osobito katolike i redovnike, da mole Boga i svece za nas te da nam barem onda kada uzmu knjigu u ruke izmole milost da nasljedujemo Djela svetaca koja smo ovdje prikupili.
Učene pak muževe i one vične starim spomenicima usrdno molimo da nam priopće latinska ili grčka Djela svetaca koja još nisu došla u naše ruke, kako bi se objavila pod njihovim imenom, ili da nam naznače odakle ih možemo nabaviti; zatim, ako smo gdje slijedili manje točne primjerke Djela i ako se u čemu drugome pogriješilo, neka nas upozore. Bit ćemo im zahvalni i moliti svece da im uzvrate.
Izjava.
Budući da smo dobronamjernim i učenim čitateljima srdačno i iskreno češće izjavljivali, pa i naglašavali, da ćemo im, ako naiđu na kakva vjerodostojnija Djela svetaca i druge spomenike od onih koje smo mi imali, ili ako u ovome našem djelu pronađu štogod gdje nismo postigli ono što je bilo istinito i ispravno, te nas se udostoje na to upozoriti, biti najvećma zahvalni i ispraviti ono što smo pogrešno napisali, to je zasigurno mnogo pravednije da se pokoravamo sudu i odlukama Svete Apostolske Stolice. Jer sve nebesnike i samoga Boga sveto uzimamo za svjedoke da tu istu presvetu Stolicu častimo kao Učiteljicu Istine (koja jedina treba biti pred očima onima koji pišu povijest) i da od njezinih odredaba i zapovijedi ne želimo odstupiti ni za širinu nokta.
Stoga (što je uostalom zabranjeno ponovljenim odredbama pape Urbana VIII.) nikome, koliko smo god po slabosti ljudskoga suda mogli paziti, nismo pridali naziv SVECA ili BLAŽENIKA kome ga nije dodijelila ili odluka te iste Stolice, ili pobožnost predaka, ili ugled starih pisaca. Isto tako nismo spominjali čudesa, proročanstva ni objave tajni nikoga za koga se ne bi činilo da je stekao štovanje općim pristankom Crkve ili nepamćenim tijekom vremena, ili spisima otaca i svetih muževa, ili dugotrajnim znanjem i dopuštenjem Apostolske Stolice ili ordinarija. Ako bi se ipak činilo da smo se igdje u ovoj vrsti zabunili, neka nas opomene svaki ljubitelj Istine i odmah ćemo ispraviti: i to zasigurno mnogo revnije negoli ako su nam se neopreznima potkrale kakve pogreške koje se tiču kronologije, topografije i samih Djela, premda ćemo i njih čim budemo upozoreni odmah povući.
Naime, želimo da ovi komentari nemaju nikakvu drugu težinu osim LJUDSKE POVIJESTI, koju su sastavili ljudi podložni pogrešci, osim ako je što prepisano iz knjiga Svetoga pisma, ili sabora Katoličke Crkve, i papinskih bula kanonizacija, kojima mora ostati njihova presveta vjerodostojnost.
✠
Izvornik: Acta Sanctorum. Februarius, tomus I, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 23. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.