Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

✠

Acta Sanctorum · Svezak IV · Svezak IV

Naknadni dodaci uz 4. veljače

ADDENDA AD IV FEBRUARII

Stranica 4532 stupac 1 poslije: S. Eutychium Mart. Romanum, dodaj:

SV. FIRM, MUČENIK, U GENOVI.

Str. 483 stupac 1 dodaj: Mnogo toga također o sv. Anciradu, pustinjaku mučeniku, koji je u Luzitaniju došao iz Njemačke i vraćajući se ondje bio poklan od razbojnika, spominje u djelu Hagiologio Lusitano Juraj Cardoso, slijedeći pisce koje smo ovdje naveli. Priznaje, ipak, da mu se čini da je to onaj isti koji se drugdje naziva Meinrad, i da nije čudno što ga jedni slave 21. siječnja, kojemu smo danu posvetili njegov Život, a drugi 4. veljače, jer se to češće događa zbog Prijenosa i drugih razloga.

Ardinga, mučenica, kći kralja Lamega u Luzitaniji, na ovaj je dan upisana od istoga Cardosa u Hagiologio Lusitano. Predaje se da je ona, kako bi se mogla udati za Teodona, kneza kraljevske krvi, veoma glasovita po ratnoj vrsnoći, ostavila oca Maura i s mliječnom sestrom pobjegla kršćanima te da je, upućena u njihova otajstva, bila uronjena u krštenje, i kad je to doznao otac, da je potajno došao onamo i ugušio je. Nje se u djelu Descriptione regni Lusitaniæ str. 3589, gdje nabraja Svece toga kraljevstva, naš Antonio Vasconcellos br. 26 ovako spominje: Grad Lamego glasovit je po pogibiji kneginje Ardinge, koju je kralj otac, jer je ostavivši maurske zablude prigrlila kršćanske obrede, obuzet bijesom ugušio. Nje su se spomenuli i drugi: Angelo Manrique u 2. svesku Annalium Cisterc. kod godine 1170., pogl. 8, br. 5, str. 305, Luis de los Anjos u djelu Vitis Sanctarum Lusitaniæ i drugi, ali nitko ne piše da se ona časti niti je izrijekom naziva sv. Ardingom. Predaje se da je živjela oko godine 995.

Na istoj stranici poslije: Simonem Abbatem, dodaj:

Spomen blažene Felicijane Djevice postoji u Coimbri u Luzitaniji, u samostanu regularnih kanonika sv. Križa. Uz ovo je nekoć bio ženski samostan koji je nastanjivalo devet žena istoga reda, većinom plemenita ili čak kraljevskoga roda. Ovdje se predaje da je Felicijana preminula godine 1190. na velikome glasu svetosti, a njezine su moći sve do našega sjećanja pohranjene u pozlaćenoj škrinjici među ostalim ostacima Svetaca s poštovanjem čuvane, nedavno položene unutar podnožja Raspela na oltaru sakristije. Tako otprilike Juraj Cardoso u djelu Hagiologio Lusitano. Spominju je Gabriel Pennoto u djelu Historia Canonicorum regularium, 2. dio, pogl. 59, § 10, i Angelo de los Anjos u knjizi o svetim ženama Luzitanije, § 64, str. 171. Ali je ni ne nazivaju Blaženom ni ne predaju da je umrla na ovaj dan, i prešućuju ime, koje je iz drugoga pisca iznio Cardoso.

2 Str. 434 stupac

2 D prije: S. Simeonem senem, stavi ovo:

Sv. Goldrophes bio je prior regularnih kanonika samostana sv. Petra u Folquesu, koji je udaljen otprilike sedam liga od Coimbre. Njegova su djela propala, ali piše u djelu Hagiologio Lusitano Juraj Cardoso da se kod njegovih moći događaju mnoga čudesa. Ondje se, kako kaže, čuva samo goljenična kost, jer su ostaci tijela odneseni po nekome biskupu iz Coimbre, koji je njegovom pomoću zadobio zdravlje, ne zna se kamo. Ali u Folques se na ovaj dan slijeva veliko mnoštvo ljudi, i iz udaljenih krajeva, a mnogo veće, kada ćemo o njemu možda više reći, 7. rujna.

O SV. VERONICI, MATRONI.

Str. 458 stupac 1 na kraju § 3 dodaj:

Masini u djelu Bononia perlustrata piše da se sv. Veronika osim toga časti u crkvi sv. Kristine, gdje ima vlastiti oltar, te u crkvi sv. Pavla barnabita, u kapeli Raspela. Nicolas Guerrois u djelu De sanctitate Christiana Ecclesiæ Trecensis, kod godine 30., br. 23, list 12, svjedoči da se goljenična kost sv. Veronike čuva u biskupiji Troyes u samostanu Beaulieu, za koji, smješten na rijeci Albuli, prenose da je isprva bio augustinskoga reda, ali je oko godine 1140. prihvatio premonstratsko pravilo. Usporedi braću Sainte-Marthe u 4. svesku Galliæ Christianæ, str. 153.

Pagina 4532 col. 1 post S. Eutychium Mart. Romanum, adde:

S. FIRMUS MARTYR, GENUÆ.

Pag. 483 col 1, adde: Multa quoque de S. Ancirado eremita Martyre, qui in Lusitaniam ex Germania venerit, eo revertens a latronibus sit trucidatus, memorat in Hagiologio Lusitanico Georgius Cardosus, citatos hic a nobis auctores secutus. Fatetur tamen eumdem sibi videri, qui Meinradus alibi appellatur: nec mirum esse, ab aliis coli xxi Januarii (ad quem diem illius Vitam dedimus) ab aliis iv Februarii; id enim sæpius evenire ob Translationes aliasque caussas.

Ardinga Martyr, Lamecensis in Lusitania Regis filia, hoc die ab eodem Cardoso inscripta est Hagiologio Lusitanico. Ea ut Thedoni, regis sanguinis Principi, virtutis bellicæ fama celeberrimo, nubere posset, patrem Maurum reliquisse, cumque collectanea puella confugisse ad Christianos, et eorum mysteriis imbuta, tinctaque baptismo fuisse traditur: quod ut comperit parens clam eo venisse, eamque suffocasse traditur. Ejus in Descriptione regni Lusitaniæ pag. 3589 ubi Sanctos illius regni enumerat, Antonius Vasconcellius noster num. 26 ita meminit: Urbs Lamacensis, Principis Ardingæ interitu nobilis est: quam Rex pater (quod relictis Maurorum deliriis, Christianorum ritus amplexa esset) furore percitus suffocavit. Ejus alii quoque meminere; Angelus Manrique tom. 2 Annalium Cisterc. ad annum 1170 cap. 8 num. 5 pag. 305; Ludovicus de Anjos in Vitis Sanctarum Lusitaniæ, atque alii; sed nemo coli eam scribit, aut diserte S. Ardingam appellat. Vixisse ea dicitur circa annum CMXCV.

Pagina cadem post Simonem Abbatem, adde:

B. Felicianæ Virginis memoria extat Coninbricæ in Lusitania, in cænobio sanctæ Crucis Canonicorum regularium. Juxta hoc olim gynæcceum extitit, quod novem incolebant ejusdem instituti fœminæ, pleræque illustri, aut etiam regio, genere ortæ. Hic Feliciana obiisse traditur anno MCXCX magna sanctitatis opinione: ejusque reliquiæ ad nostram usque memoriam auratæ thecæ inclusæ inter alias Divorum exuvias cum veneratione asservatæ, nuper intra basin Crucifixi in ara sacrarii repositæ sunt. Ita fere Georgius Cardosus in Hagiologio Lusitanico. Meminerunt illius Gabriel Pennotus in historia Canonicorum regularium parte 2 cap. 59 § 10, et Angelus de Anjos libro de sanctis fœminis Lusitanis § 64 pag. 171. At neque Beatam appellant, neque hoc die obiisse tradunt, et nomen reticent, quod ex alio scriptore expressit Cardosus.

2 D ante S. Simeonem senem, ista pone:

S. Goldrophes Prior fuit Canonicorum regularium monasterii S. Petri de Folques, quod septem circiter leucis

A leucis distat Conimbrica. Ejus res gestæ interciderunt, at plurima ad ejus reliquias fieri miracula scribit in Hagiologio Lusitanico Georgius Cardosus. Isthic solum os tibiæ asservatur, ut ait, reliqui corporis exuviis a quodam Episcopo Conimbricensi, qui ejus ope sanitatem recuperarat, asportatis, incertum quo. Sed Folquesium ingens hominum multitudo, e longinquis etiam locis, confluit hoc die, sed mulio etiam major (quando de eo forsan plura dicemus) vii Septembris.

DE S. VERONICA MATRONA.

Pag. 458, col. 1 ad finem § 3 adde:

Masimus in Bononia perlustrata, coli præterea S. Veronicam scribit in æde S. Christinæ, ubi proprium habet altare; inque S. Pauli Barnabitarum, in sacello Crucifixi. Nicolaus Guerrosius de sanctitate Christiana Ecclesiæ Trecensis, ad annum 30 num. 23 fol. 12 testatur Os tibiæ S. Veronicæ adservari in diœcesi Trecensi in monasterio Belliloci: quod ad Albulam flumen situm, ferunt primitus Augustiniani fuisse instituti, at circiter annum MCXL Præmonstratensem regulam accepisse. Consule Sammarthanos tom. 4 Galliæ Christianæ, pag. 153.

O sv. Firmu, mučeniku, u genovi u liguriji.

De s. Firmo martyre, genuæ in liguria.

Poslije vlastitih časoslova Svete Genovske Crkve, po Apostolskoj dozvoli pregledanih po nalogu Preuzvišenoga i Prečasnoga Gospodina, g. kardinala Stjepana Durazza, nadbiskupa genovskoga, i ponovno izdanih u Genovi godine 1640., dodan je Kalendar Svetaca koji se slave u pojedinim crkvama Genove. U njemu je kod 14. veljače zabilježeno da se u crkvi sv. Sebastijana, koja je redovnica, časti sv. Firm mučenik, čije se ondje nalaze moći. Tko je to bio, nama je skriveno. Možda su u Genovu iz Rima prenesene moći onoga svetoga Firma za kojega se predaje da je u Rimu 2. veljače s Fortunatom, Felicijanom i mnogim drugima dovršio mučeništvo, kao što smo izvijestili na str. 287, možda nekoga drugoga, za kojega se ipak smatralo da je onaj isti, pa kako je drugi dan veljače bio zauzet dvostrukim blagdanom Očišćenja drugoga razreda, a treći možda sv. Blaža, slavlje njegova spomena pomaknuto je na ovaj dan. Više se Firma svakako spominje u martirologijima.

Post Officia propria Sanctæ Genuensis Ecclesiæ, ex Apostolica concessione, Eminentissimi et Reverendissimi Domini D. Stephani Cardinalis Duratii Archiepiscopi Genuensis jussis recognita, et iterum edita Genuæ anno MDCXL, adjectum est, Kalendarium Sanctorum, qui in particularibus Genuæ ecclesiis celebrantur. In hoc ad 14 Februarii annotatum est, coli in æde S. Sebastiani, quæ sanctimonialium est, S. Firmum Martyrem, cujus ibi extent reliquiæ. Quis hic fuerit, nos latet. Forsan Roma Genuam allatæ reliquiæ Sancti illius Firmi, qui Romæ 2 Februarii cum Fortunato, Feliciano, multisque aliis consummasse martyrium traditur, uti pag. 287 retulimus: forsan alterius, qui tamen idem ille existimatus sit, et cum dies secundus Februarii festo Purificationis duplici secundæ classis occupatus esset, tertius fortassis S. Blasii; in hunc diem illius rejecta celebritas. Plures certe in Martyrologiis Firmi memorantur.

O sv. Gelaziju, mučeniku.

De s. Gelasio martyre.

Str. 464 stupac 2 E poslije br. 6 dodaj:

Masini u djelu Bononia perlustrata svjedoči da se u Bologni u crkvi sv. Marije od Milosrđa časti sv. Gelazije mučenik, čije se ondje nalaze moći. Smatramo da su one radije nekoga drugoga od Gelazija iz Fossombronea koji se ovdje spominju, nego sv. Gelazija Pjačentinskoga, koji se također slavi na ovaj isti dan, ali nije bio mučenik.

O SV. GELAZIJU, DJEČAKU IZ PIACENZE. E Str. 470 stupac 2 br. 3 redak 2 poslije: SS. Italiæ, dodaj: Pietro Maria Campi u djelu Ecclesiasticæ historiæ Placentinæ, 1. dio, 3. knjiga, kod godine 429., piše da je ona sobica sv. Opilija bila u crkvi sv. Antuna, od koje se on nikada nije udaljavao. Da je pak Gelazije, kako bi izbliza promotrio onaj neobičan prizor Anđela koji razgovaraju s bratom, pokušao ući u njegovu sobicu, čija je vrata našao otvorena, ali je osjetio da ga isprva nevidljiva sila odbija nogama od praga, zatim je ipak ušao i ugledao usred nebeskih Duhova Krista Spasitelja, s najsjajnijim znakovima svoje svete Muke, kako sjedi zdesna vječnoga Oca, i kad je okrenuo svoje slavno lice prema Gelaziju i neko ga vrijeme pružio da ga motri, napokon izrekao one riječi: Pustite malene k meni. Odatle je u nevina dječaka ulivena nada spasenja i duh mu je uzdignut na uzvišenije stvari, ali dovršen u kratko vrijeme ispunio je mnoga vremena.

Pag. 464, col. 2. E post num. 6 adde:

Masimus in Bononia perlustrata, testatur, coli Bononiæ in æde S. Mariae de Caritate S. Gelasium Martyrem, cujus illic sint reliquiæ. Alterius e Forosemproniensibus Gelasiis hic commemoratis eas esse arbitramur potius, quam S. Gelasii Placentini, qui hoc ipso quoque die colitur, sed Martyr non fuit.

DE S. GELASIO PUERO PLACENTINO. E Pag. 470, col. 2, num. 3 lin. 2 post SS. Italiæ, adde: Petrus Maria Campus Ecclesiasticæ historiæ Placentinæ parte i lib. 3 ad annum 429 scribit, cubiculum illud S. Opilii fuisse in ecclesia S. Antonini, a qua is numquam recedebat. Gelasium autem, ut propius intueretur insolitum illud spectaculum Angelorum cum fratre colloquentium, conatum in ejus cubiculum ingredi, cujus ostium apertum repererat; sed vi occulta primum sibi pedes a limine repelli sensisse: dein tamen ingresso conspectum esse in medio Geniorum caestium Christum Salvatorem, cum splendidissimis signis suæ sacræ Passionis, considentem a dextris Patris æterni: cumque vultum suum gloriosum ad Gelasium vertisset, eique contemplandum aliquandiu præbuisset, pronuntiasse tandem verba illa, Sinite parvulos venire ad me. Unde innocenti puero spes salutis injecta, animusque ad sublimiora excitatus: sed consummatus in brevi explevit tempora multa.

Izvornik: Acta Sanctorum. Februarius, tomus I, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 23. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.

Svezak IV Kalendar godine