Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

✠

Acta Sanctorum · Svezak III · Svezak III

Dodatak uz 30. siječnja

AD XXX JANUARII

Str. 639, stup. 2, nakon sv. Armentarija, biskupa Pavije, dodaj: Sv. Tjadilda djevica, u Freckenhorstu u Vestfaliji.

Pag. 639, col. 2, post S. Armentarium Episcopum Ticinensem, adde: S. Thiadildis Virgo, Freckenhorsti in Westphalia.

O sv. Peregrinu.

De s. Peregrino.

Str. 646, stup. 1, red. 18, izbriši: „Obojica navode rukopisni životopis do kojega nismo mogli doći” i ono što slijedi sve do br. 3, te umetni ovo: „Toga se dana priređuje svečana procesija od stolne crkve do one crkve u kojoj su dvije špilje, od kojih je u jednoj boravio sv. Peregrin. A 18. kolovoza slavi se njegov prijenos te ponovno biva procesija; i tada se ondje tijekom osam dana održavaju svečani sajmovi i trke na trkalištu. Velik je u istu crkvu stjecaj hodočasnika sedam petaka koji neposredno slijede nakon Uskrsa, kao i svih nedjelja mjeseca svibnja.”

Pag. 646, col. 1, lin. 1ß, dele, (Citat uterque vitam MS. quam adipisci non potuimus) et sequentia usque ad num. 3, atque hæc repone: Instituitur eo die solennis supplicatio a majori ecclesia, ad eam ecclesiam in qua duæ sunt specus, quarum alteram S. Peregrinus incoluit. At xviii Augusti ejus Translatio celebratur, sitque iterum supplicatio; et aguntur tum isthic octiduo solennes mundinæ, et cursus in stadio. Magnus ad eamdem ecclesiam est advenarum concursus, septem sextis feriis quæ proxime Pascha consequuntur, atque omnibus Maii mensis Dominicis.

2 Primili smo iz Caltabellotte Životopis sv. Peregrina, koji ovdje donosimo: da se ono što se u njemu spominje o zmaju, čija se proždrljivost nije mogla zasititi ničim osim ljudskim mesom, čini vjerojatnim, potvrđuju veoma mnoga Djela drugih svetaca, u kojima se često pripovijedaju takve nemani, izazvane smrtnom mržnjom zloduha protiv bijednih smrtnika ili poslane iz paklenoga krda, uzevši to strašilo čudovišne veličine radi većega pokolja. Životopisu se dodaje ova molitva, koja se običava moliti u božanskom časoslovu: „Svemogući vječni Bože, koji si bl. Peregrinu, svome ispovjedaocu, udijelio toliku milost da po njemu ovu zemlju oslobodiš od ujeda zmije; milostivo dopusti da po njegovu zagovoru uzmognemo izbjeći ujede zloduhâ i prispjeti k svjetlu vječne jasnoće. Po Gospodinu našem itd.”

2 Accepimus Calatabellotta S. Peregrini, quam hic damus Vitam: in qua quod de dracone memoratur, cujus nisi humana carne satiari non posset ingluvies, ut probabile videatur quamplurima aliorum Divorum Acta faciunt, in quibus talia catro crebro monstra narrantur, ferali dæmonis odio in miseros excita mortales, aut e tartareo grege emissa, adscito illo portentosæ molis ad majorem stragem terriculamento. Oratio hæc Vitæ subjungitur, in divino officio solita recitari: Omnipotens sempiterne Deus, qui B. Peregrino Confessori tuo tantam gratiam tribuisti, ut per eum terram istam a serpentis morsibus liberares; concede propitius, ut ejus interventu dæmonum morsus possimus evadere, et pervenire ad lucem claritatis æternæ. Per Dominum nostrum, etc.

3 „Čuva se u Caltabellotti” itd.

NAPISAO NEPOZNATI AUTOR, IZ SICILSKOGA RUKOPISA.

Poslije Muke, Uskrsnuća i Uzašašća Gospodina našega Isusa Krista, cijeli su svijet uznemiravali nečisti duhovi i u mnogim je krajevima harala okrutnost zmajeva i zmija, neprijateljska ljudskom rodu. U to je vrijeme a bl. Petar držao biskupsku stolicu. U Grčkoj su se pak isticali neki muževi od Boga prosvijetljeni, među kojima bijaše onaj časni muž imenom Peregrin. Čuvši to, Apostol posla po njih da dođu k njemu. I kad spoznade njihovu svetost, rasprši ih po cijelome svijetu, kako bi po svoj zemlji izišao glas njihov i kako bi pomirili ono što je ljudima neprijateljsko. Obavivši pak molitvu, kako se Gospodinu svidjelo, onaj muž Peregrin, koji se odlikovao izvanrednom svetošću, bi poslan na otok Siciliju, i pod Božjim vodstvom stiže ub Caltabellottu, u kojoj je boravio golem zmaj te se iz dana u dan kockom hranio dječacima, da ne opusti sva zemlja.

3 Custoditur Caltabellotæ, etc.

AUCTORE ANONYMO, EX MS. SICULO.

Post Passionem, Resurrectionem, et Ascensionem Domini nostri Jesu Christi, mundus universus a spiritibus immundis vexabatur, et in pluribus pulsabatur sævitia draconum ac serpentium generis humani inimica. Quo tempore a B. Petrus cathedram Episcopalem tenebat. In Græcia vero illustrabantur nonnulli viri a Deo illuminati, inter quos erat ille vir venerabilis Peregrinus nomine. Audiens hæc Apostolus, misit ut ad se venirent. Et ut eorum sanctitatem cognovit, per mundum universum eos dispersit, ut in omnem terram sonus eorum exiret, et inimica hominum conciliaret. Oratione autem facta, ut Domino placuit, vir ille Peregrinus, qui nimia sanctitate pollebat, missus est in insulam Siciliæ, et Deo ducenteb Caltabillottam pervenit; in qua ingens morabatur draco, et de die in diem sorte de pueris pascebatur, ne desolaretur tota terra.

2 Jednoga pak dana pade kocka na maloga jedinca svoje majke, koja je čistim srcem svakodnevno služila Bogu. Dok se ta majka uzdala u Gospodina, pristupi i onamo dođe prije spomenuti Peregrin, moleći je milostinju. Ona pak pođe do mjesta gdje je bio kruh, i ne našavši kruha, odmah pristupi susjedi da joj posudi kruha; ona joj ne htjede posuditi i zakle se da ga nema. On pak ode bez milostinje. Zatim nakon kratkoga vremena ona žena, koja mu nije htjela posuditi kruha, pristupi k mjestu gdje je bio kruh i ondje nađec mramorni zalogaj. Vidjevši to, žena se silno uplaši i pomisli da se to dogodilo zbog zakletve i molbe siromaha; te odmah pođe k onoj susjedi kojoj nije htjela posuditi kruha, pripovijedajući joj što joj se dogodilo: i tako je išla po susjedama, pripovijedajući i pokazujući što se zbilo. A svi su se divili i tražili siromaha, ali ga ne nalazeći, čuvali su sve u svome srcu.

2 Die vero una cecidit sors super parvulum unicum matris suæ, quæ puro corde quotidie Deo serviebat. Quæ mater sperans in Domino, accedit et illuc pervenit prænominatus Peregrinus, eleemosynam ei petens. Illa vero pergens ad locum panis, et pane non invento, statim ad vitinam accessit, ut panem sibi præstaret; quæ præstare noluit, et se non habere juravit. Ille vero absque eleemosyna discessit. Inde vero ad modicum spatium mulier illa, quæ panem illi præstare noluit, ad locum panis accessit, et ibi invenitc marmoream buccellam. Quæ videns mulier perterrita cogitavit quod hoc factum esset propter jusjurandum, et pauperis petitionem; et statim ad illam pergit vicinam quæ panem præstare noluit, narrans ei quid sibi acciderat: sique ambulabat per vicinas, narrans et demonstrans quæ gesta fuerant. Sed omnes stupentes et pauperem quærentes, et non invenientes, conservabant omnia in corde suo.

3 Kad je pak svanulo jutro, iziđe onaj zmaj i dođe na mjesto gdje je imao primiti hranu. Dođoše dakle oni koji su posluživali što je bilo potrebno zmaju, da mu dadu ono što su običavali; i uzeše već spomenutoga dječaka te ga nosahu zmaju. Kad majka vidje da je njezin sin odnesen ispred njezinih očiju, velikim je vapajem tražila pomoć od Boga. Oni pak koji su nosili dječaka išli su s velikim strahom. Ali milošću svemogućega Boga, kad su se približavali zmaju, pojavi se ondje starac noseći u rukama štap i reče im: „Dajte mi dječaka.” Oni mu ga pak, bojeći se, dadoše kako je rekao. Uzevši mališana, onaj je starac išao prema zmaju. Vidjevši ga zmaj kako dolazi, išao je s velikom bukom da primi hranu. Ali nakon što se približio i vidio starca, uplaši se te je s velikim rikom udarao o zemlju i nije se usuđivao prići k njemu. Blaženi pak Peregrin bez straha je išao k njemu s mališanom i pružao ga zmaju. Zmaj je išao u stranu da primi mališana. Ali bl. Peregrin, pretvarajući se da mu daje mališana, stavi mu u usta štap koji je držao u ruci i toliko ga je dugo držao u njegovu ždrijelu dok nisu stigli do brda na kojem je zmaj stanovao; i obojica uđoše u onu špilju u kojoj je on boravio, te ga kroz velik otvor baci dolje, i od toga dana zmaj nikada više nije viđen.

3 Mane autem facto exiit draco ille, et ad locum venit ubi escam accepturus erat. Pervenerunt ergo, qui ministrabant quæ opus erant draconi, ut ei darent quæ consueverant; et acceperunt puerum jam dictum, et portabant draconi. Mater ut vidit filium suum ab oculis suis sublatum, cum magno clamore auxilium a Deo postulabat. Ferentes autem puerum cum nimio timore ibant. Sed gratia omnipotentis Dei, cum appropinquarent draconi, apparuit ibi senex ferens in manibus baculum, et eis dixit: Date mihi puerum. Illi vero timentes dederunt ei sicut dixit. Accepto autem parvulo senex ille ibat versus draconem. Qui draco videns eum venientem, cum magno strepitu ibat ut escam acciperet. Sed postquam appropinquavit et senem vidit, timuit, et cum magno mugitu mugitu terram percutiebat, et non audebat ad eum venire. Beatus autem Peregrinus absque timore ad eum cum parvulo pergebat, et draconi porrigebat. Draco ad partem ibat ut parvulum acciperet. Sed B. Peregrinus fingens dare parvulum, posuit in ore ejus baculum quod manu tenebat, et tamdiu in guture ejus tenuit, quamdiu pervenerunt ad montem, in quo draco habitabat; et ambo intraverunt in cavernam illam, in qua ipse manebat, et per foramen magnum ipsum dejecit, et ex illo die draco numquam visus fuit.

4 Ljudi pak, vidjevši to, počeše vikati Gospodinu i počeše častiti starca Peregrina, vraćajući mališana njegovoj majci i dozivajući je; a ona je javno pripovijedala i pokazivala kamen pretvoren od kruha dan ranije. Vidjevši to, svi su sve više i više vikali govoreći: „Blagoslovljen Gospodin Bog, koji nas je oslobodio od pogubnoga proždiranja zmaja po svome sluzi Peregrinu.” On ih ne hoteći napustiti, ostade kod one špilje, u kojoj je zmaj boravio, sve do svršetka života i ustraja u velikoj svetosti; poslije smrti bi proslavljen tolikim čudesima... da su iz mnogih krajeva dolazili bolesnici i ozdravljali od svojih bolesti.

a Trebalo bi dakle sv. Peregrina smjestiti prije sv. Matije Jeruzalemskoga, ili barem prije sv. Hipolita, apulskoga mučenika.
b To jest u one krajeve gdje je poslije osnovana Caltabellotta.
c Jednakim čudom kažnjeno krivokletstvo druge ženice prenijeli smo 4. siječnja u Životopisu sv. Farailde.

4 Populi autem hæc videntes clamare cœperunt ad Dominum, et senem Peregrinum honorare cœperunt, reddentes parvulum matri suæ, ipsam vocantes; quæ narrabat et demonstrabat palam lapidem ex pane conversum diè retro ante. Videntes autem omnes magis ac magis clamabant dicentes: Benedictus Dominus Deus, qui nos liberavit a pestifera devoratione draconis per servum suum Peregrinum. Ille eos nolens derelinquere, ad cavernam illam, in qua draco manebat, usque ad consummationem vitæ mansit, et in magna sanctitate stetit; post mortem tantorum miraculorum..... illustratus fuit, ut a multis partibus infirmi veniebant, et sanabantur ab infirmitatibus suis. a Reponendus igitur esset S. Peregrinus ante S. Matthiam Hie-rosolymitanum, aut saltem ante S. Hippolytum Appulum Marty-rem. B Id est, in cas oras, ubi deinde condita est Caltabellotta.c Pari miraculo castigation alterius mulierculæ perjurium,

4 Januarii in S. Pharaildi Vita retulimus.

O sv. Tijadildi, djevici i opatici u Freckenhorstu u Vestfaliji.

De s. Thiadilde virgineabbatissa Freckenhorsti in Westphalia.

Tumačenje Ivana Gamansa iz Družbe Isusove.

Commentarius Joannis Gamansii e Societate JESU.

§ I. Položaj Freckenhorsta. Javno štovanje Tijadilde.

§ I. Freckenhorsti situs. Thiadildis publica veneratio.

Postoji u Vestfaliji, u biskupiji Münster, u okrugu Sassenberg, uz rijeku Ems, gradić Warendorf, odnosno Varovo selo, za koje se vjeruje da je, kao i obližnje brdo i okolno polje, u puku zvano Varenberg i Varenfeld, dobilo ime po taborovanju Kvintilija Vara, vojskovođe rimskih legija: naime i gradsko je područje nadaleko ograđeno trostrukim nasipom, odakle mjestu i utvrda i sjaj. Nedavno je pridošla i nova slava. Kad se naime godine 1640. novi drveni kip Djevice Majke na nebo uznesene i okrunjene vješao sa svoda crkve koju, radi razlikovanja od stare župe, zovu Novom, orgulje su, a da nitko nije puhao u mjehove niti itko pomicao ručice registara, same od sebe skladno zasvirale: glas o tome, nadaleko proširen, bio je znamenje i umnažanja časti Bogorodice i učvršćenja pravovjerne vjere u tome kraju, koji je tada oružje krivovjeraca, premda je Warendorf ostao netaknut, bilo potreslo.

Oppidum est Westphaliæ, in Monasteriensi diæccesi, satrapia Sassenberga, ad Amasim flumen, Warendorpia, sive Vari pagus, cui, ut et monti propinquo agroque circumjecto, vulgo Varenbergh et Varenfelt, a Quintilii Vari Romanarum legionum Ducis statione factum creditur nomen: nam et pomærium late triplici aggere præseptum; unde et munimentum loco et splendor. Nuper etiam nova accessit celebritas. Cum enim anno MDCXL, nova Virginis-Matris assumeptæ et coronatæ lignea statua e templi, quod ad veteris parochiæ discrimen Novum vocant, fornice suspenderetur; organa nemine folles inflante, nemine manubria epitoniorum movente, ultro modulate sonuerunt: cujus rei procul sama didita, et honoris Deiparæ amplificandi, et orthodoxæ religionis ea regione, quam tum hæreticorum arma, licet incolumi Warendorpia, concusserant, stabiliendæ omen fuit.

2 Od toga je gradića prema zapadu, na otprilike sat hoda, udaljeno selo Freckenhorst, ili Vreckenhorst, i u njemu plemeniti i prastari zbor redovnica kanonikinja; kojemu je kao prva predstojnica bila na čelu sv. Tijadilda djevica, koja se zove i Teadilda, Tijadilda, Tidilda, u puku sv. Theitelt. To se ime u fuldskim Traditiones istoga doba, koje je izdao Pistorius (kao i veoma mnoga druga takve tvorbe: Theothilt, Thiotolt, Thiotilt), češće pojavljuje; a ljubiteljima staronjemačkih podrijetla znači „Božanska junakinja” ili „Teutonska”; kao što su o imenu gradića Dietmel, ili Detmold, smještenoga u istoj Vestfaliji (koji drugi nazivaju Teutomellum i Thiatmalli), zapazili dijelom Filip Clüver u djelu Germania Antiqua, dijelom Camden u starom saskom imeniku.

2 Ab eo oppido Occasum versus horæ circiter itinere distat Freckenhorstum, sive Vreckenhorst, vicus, in eoque nobile et pervetustum sanctimonialium Canonicarum collegium; cui prima præsuit Antistita S. Thiadildis Virgo, quæ et Theadildis, Thiadilda, Thidildis, vulgo S. Theitelt appellatur. Quod nomen in Fuldensium ejusdem ævi Traditionibus a Pistorio editis (ut alia quamplurima ejusmodi compositionis, Theothilt, Thiotolt, Thiotilt) sæpius occurrit; et curiosis Teutonicarum originum Divinam Heroida, aut Teutonicam significat; uti de nomine oppidi Dietmel, sive Dethmold, in eadem siti Westphalia, (quod Teutomellum, et Thiatmalli alii vocant) observarunt partim Philippus Cluverius in veteri Germania, partim Cambdenus in prisca Saxonum nomenclatura.

3 Čini se da je Tijadilda rođena kod Frizijaca, budući da je poznato da se njezina tetka Geva iz Frizije udala u susjednoj Vestfaliji za plemenita muža. Od njih je, jer nisu imali djece, Tijadilda bila posvojena, rođena, kako je vjerojatno, od kršćanskih roditelja; naime i Frizija je zajedno s franačkom vlašću bila primila Kristove svetinje; niti je vjerojatno da bi se Everword bio povezao ženidbom s nekršćankom, on čiji su preci Kristovu vjeru, primljenu od sv. Bonifacija, i u onim dugotrajnim borbama Vidukinda i Sasa za slobodu poganskih obreda sačuvali izvanrednom postojanošću; tako da bi smatrao kako bi takvim brakom s pogankom okaljao ne manje svoj slavni rod negoli savjest.

3 Orta Thiatildis apud Frisones videtur, cum ejus amitam Gevam e Frisia enuptam in vicina Westphalia viro nobili constet. Ab his, cum liberis carerent, adoptata Thiatildis, Christianis, ut verisimile est, prognata parentibus; nam et Christi sacra una cum Francorum imperio susceperat Frisia; nec Everwordum verisimile est juncturum sibi matrimonio fuisse non Christianam, cujus majores a S. Bonifacio acceptam Christi religionem, etiam in illis Wittikindi et Saxonum pro gentilium sacrorum libertate diuturnis certaminibus, insigni constantia retinuerant; ut non minus ejusmodi cum Ethnica conjugio illustre suum genus, quam conscientiam, existimaturus fuerit inquinandum.

4 No kako god bilo s precima, sama je Tijadilda svakako izvrsnim odgojem svoje tetke Geve tako uzrasla do svake pohvale pobožnosti da je zavrijedila i biti postavljena na čelo zbora redovnica, a zatim biti uvrštena u popis svetaca. Njezin sam rođendan (dan smrti) doznao iz dvaju freckenhorstskih kalendara, od kojih se jedan zove Gradualis, a drugi Psalterii; ovaj je napisan godine 1433., a onaj prije gotovo pet stotina godina. U obama pod III. veljačkih kalenda stoji ovo: „Aldegunda djevica, Teatilda opatica.” A da se ne bi sumnjalo u njezino drevno štovanje, onaj Gradualis kalendar, koji sam brižljivo prepisao, na dan Bogojavljenja ima ovo: „Danas se ide sa svetim Križem kroz kor Djevojaka do kapele svete Tijadilde, i izmjerit će se kapela (to jest, kako smatram, obilazeći je iznutra i oko groba same Tijadilde u njezinu središtu), naposljetku obilazimo ophod sa svetim Križem.” Također 1. kolovoza: „Zabilježi: nedjelja nakon sv. Petra u okovima posveta je u kapeli sv. Tijadilde; i kanonici će ondje pjevati Večernju i Jutarnju.”

4 Verum utcumque se majores habuerint, ipsa certe Thiatildis præclara amitæ suæ Gevæ institutione ita ad omnem adolevit laudem pietatis, ut et sanctimonialium præfici canonio meruerit, et in Divorum dein album relata sit. Ejus natalem e duobus Freckenhorstensibus Kalendariis didici, quorum alterum Gradualis dicitur, alterum Psalterii; hoc anno 1433, illud ante quingentos sere annos exaratum. In utroque ad III Kal. Februarii ista habentur: Aldegundis Virgo, Theatildis Abbatissa. Neu de antiqua ejus veneratione ambigatur, illud Gradualis Kalendarium, a me cum cura exscriptum, ad diem Epiphaniæ ista habet: Hodie itur cum sancta Cruce per chorum Puellarum ad capellam Thiatildis sanctæ, et mensurabitur capella: (id est, ut reor, intus eam, et in medio ipsius Thiatildis sepulchrum, circumeundo) demum circumimus ambitum cum sancta Cruce. Item Kalendis Augusti: Nota, Dominica post Petri ad vincula dedicatio in capella S. Thiatildis; et Canonici cantabunt ibi Vesperas et Matutinas.

5 Ipak je taj obred iščeznuo, ali traje spomen svetosti, s kapelom i grobom koji leži izvan unutarnjega crkvenog kora na južnoj strani poprečnoga križa, ispod samoga pjevališta kanonikinja; a kroz tu kapelu vodi ulaz u njihov samostan. Uostalom, grob danas nema onoliko pobožnosti i uresa koliko je možda nekoć imao, jer je i oltar koji je stajao pred grobom u lučno udubljenom zidu nedavno srušen i oskvrnut. Ipak se i oltar i kapela nazivaju po sv. Teatildi, bilo zato što su već davno bili postavljeni i posvećeni upravo njoj, bilo zato što se (dok su ostale opatice pokopane na drugoj strani križa i u cijelom vanjskom koru) u samome središtu te kapele nalazi grob svetice. On je nekoć bio ravan s ostalim podom i popločan samo grubim kamenom. Ali ga je opatica Elizabeta, grofica od Berga, obnoviteljica crkve i zbora, u nadi da će ondje pronaći nekoć izgubljeni sveti Križ, devete ili desete godine ovoga stoljeća dala otkopati; pronašla je pak (nimalo neznatan dokaz nekog nekoć obavljenog prijenosa ili uzdignuća), osim nešto blaga u novcu, ne mnogo kostiju, koje je svečano, uz nazočnost i pjevanje svega klera, pohranila u drugu grobnicu; i okružila ju je zidanim zidom od opeke podignutim oko tri stope od zemlje, na koji se pobrinula da se položi i stari kamen. Pokraj groba unutar iste kapele nalazi se zdenac okružen visokom ogradom, čija je voda osobito izvrsna; je li ljekovitost zadobila od sv. Tijadilde, ili je izmoljena njezinim molitvama, ili je izvor pronađen i ostavljen kad je sagrađena crkva, nisam mogao utvrditi kad sam godine 1641. sve osobno pomno pregledao i većinu doznao od dekana i drugih stanovnika toga mjesta.

5 Abolevit tamen hic ritus, perseverat memoria sanctitatis, cum sacello ac sepulchro, quod extra interiorem templi chorum ad Australe transversæ crucis latus jacet, sub ipsarum odeo Canonicarum; perque illud sacellum patet ad earum claustrum ingressus. Ceterum haud sepulchrum, quanta olim fortassis nunc loci religio ac decor, altari etiam, quod ante sepulchrum in muro arcuato opere paullum excavato locatum erat, nuper revulso ac violato. Appellatur tamen et altare et sacellum S. Theatildis, seu proprie illi positum dicatumque jam olim fuerit, seu quod (ceteris Abbatissis in altero crucis latere totoque exteriore choro conditis) illius sacelli meditullio sit Divæ sepulchrum. Hoc olim reliquo pavimento æquale erat, soloque rudi saxo instratum. Verum id Elisabetha Comes de Monte Abbatissa, templi canonbique restauratrix, spe sanctæ Crucis, olim deperditæ, ibi reperiendæ, anno seculi hujus nono aut decimo refodi jussit; reperit vero (haud levi alicujus olim factæ Translationis aut elevationis argumento) præter aliquem pecuniarum thesaurum, ossa non multa, quæ in alia tumba solenniter, Clero omni præsente ac concinente, recondidit; eamque muro latèritio trium sere pedum altitudine a terra educto circumdedut, cui et vetus saxum insterni curavit. Juxta sepulchrum intra idem sacellum puteus est alto labro cinctus, cujus præstans cumprimis est aqua; an a S. Thiadilde salubritatem indepta, an ejus precibus elicita, an cum constructum est templum reperta scaturigo relictaque, eruere non potui, cum anno MDCXLI, omnia coram accurate perlustravi, et pleraque a Decano aliisque loci inquilinis didici.

6 Tada sam također vidio stari kodeks od pergamene, a u njemu dotad nepoznatu povijest sv. Tijadilde, bl. Everworda, bl. Geve i svetoga Križa, napisanu latinskim i njemačkim jezikom. Nakon dugoga oklijevanja, dopuštenje da ga prepiše napokon je dano preslavnom mužu Bernardu Rottendorffu, glavnom liječniku u Münsteru, kojemu jedinome svetica Tijadilda duguje povratak svoga drevnog sjaja; ali ne samo ona, jer će taj marljivi istraživač svetih starina iznijeti iz tame i Djela drugih nebesnika. Isti je priskrbio i drugi stari primjerak na vestfalskom jeziku, blizanac gornjemu. Oba su prevedena s latinskoga u korist redovnica i drugih, te jedan nešto opširnije tumači neke stvari, a drugi donosi kasnije zapažene pojedinosti, što sam također niže zabilježio.

6 Vidi tum quoque vetustum e membrana codicem, in eoque ignotam hactenus S. Thiadildis, B. Everwordi, B. Gevæ, ac sanctæ Crucis historiam, Latina et Teutonica lingua exaratam. Cujus describendæ, post longam tergiversationem, tergiversationem, tandem facta copia est Bernardo Rodendorpio Monasteriensi Archiatro V. CL. cui uni post-liminium vetustæ claritatis suæ Diva debebit Thiadildis; at non sola, quippe qui aliorum e tenebris Acta Cælitum producturus sit, diligens sacrarum antiquitatum perscrutator. Idem aliud vetus Westphalico sermone exemplar, superiori geminum, suppeditavit. Utrumque e Latino in sanctimonialium aliorumque gratiam versum, aliqua paullo fusius explanat, alia posterius observata refert, quæ et infra adnotavi.

§ II. O Everwordu, osnivaču Freckenhorsta.

§ II. De Everwordo Freckenhorsti fundatore.

Od imena ovoga svetog i slavnog muža javlja se slab trag u susjednoj župi veoma prostrana područja i prihoda Everswinkel, kao da kažeš Everwordovo prebivalište, mjesto ili posjed. Da je svakako ondje, ili bliže Warendorfu, stanovao, zaključuje se iz pripovijesti o Frickonu koji je nedaleko od gospodareve kuće pasao stado, o upravitelju poslanom k njemu i o pratiteljima.

Sancti hujus et illustris viri, ex nomine tenue vestigium occurrit in vicina perampli districtus censusque parochia Everswinckel, quasi Everwordi mansionem, locum, aut possessionem dicas. Hic sane, aut Warendorpiam propius, habitasse ex Frickonis haud procul herili domo gregem pascentis historia colligitur, villicique ad eum allegati, et satellitum.

8 Budući da se pak za njega i suprugu kaže da su bili posjednici veoma mnogih obitelji i nebrojenih polja, osim Freckenhorsta, u ono vrijeme žiro rodne šume, kakva i danas leži uz samostan, posjedovao je i druga imanja i selišta odvojeno i nadaleko raspršena od svoje kuće, s kmetovima, prema običaju kraja, kao što ih i danas posjeduje njegova baštinica Freckenhorstska Crkva. Odatle se može nagađati da je u tome kraju bio gospodar, po starom običaju naroda, gdje je, kao što je u životopisu Karla Velikoga pjevao pjesnik onoga vremena,

... podijeljen na razne načine sav puk imao gotovo onoliko vojvoda koliko župa. Onaj dakle koji je prema svjetovnom dostojanstvu potekao od najplemenitijega roda, s pravom će se ubrojiti među te vojvode, naime u prvi red plemstva, koji se sastojao od Adelinga; bilo da su se oni služili naslovom dostojanstva vojvoda, bilo grofova ili graviona, bilo baruna, ili kojim drugim, bilo samo nazivom plemića ili plemenitih gospodara, koji su poslije prisvojili i mnogi moćni knezovi i izbornici Carstva. O tome učeno piše autor rodoslovlja slavnih baruna od Bürena u Vestfaliji, izdanoga prije nekoliko godina: „Tako su se naime”, kaže, „tada u Saskoj radi časti nazivali knezovi, to jest oni koji su imali vlast nad građanima, kmetovima i vojnicima ili ministerijalima: koje danas u Italiji i Španjolskoj zovu Titulados, a u Njemačkoj Hoch und Wohlgeborene, to jest dobro rođeni, slavni, svijetli i presvijetli.” Na to se odnosi ono što Nithard, junak karolinške krvi, piše u 4. knjizi djela De dissensionibus filiorum Ludovici Pii: „Sav narod Sasa”, kaže, „sastoji se podijeljen u tri reda: ima naime među njima onih koji se na njihovu jeziku zovu Edelingi, onih koji se zovu Frilingi, i onih koji se zovu Lazzi. Na latinskom pak jeziku to su: plemići, slobodnjaci i kmetovi.” A one koje Španjolci danas zovu Caballeros, Hidalgos ili Gentilhombres, to jest vitezovi ili plemići, Talijani Gentiluomini, Nijemci Edle ili von Adel, to jest plemići ili od plemstva, njima se prije ovih stotinu godina jedva običavao davati naziv plemića, barem u Njemačkoj: nego su se njemački zvali samo Veste, to jest čvrsti, kao oni kojima je višom vlašću potvrđeno neko pravo nad kmetovima i slugama. Tako on: kako god to drugi odobravali, svakako se čini da onom starom nazivu Adelinga, prihvaćenom kod Sasa nastanjenih u Vestfaliji i Engleskoj, odgovara naslov Edelherr, ili plemeniti gospodar, iza kojega neki stavljaju naziv grofa, kako se sada posvuda dijeli.

8 Cum vero ipse et uxor plurimarum familiarum et innumerabilium possessores agrorum dicantur fuisse; præter Freckenhorstum, silvam id temporis glandiferam, qualis et hodie caenobia adjacet, alios fundos mansoque seorsim ac diffuse a domo sua sparsos, cum colonis, ex regionis consuetudine possedit, uti eosdem ipsius hæres Ecclesia Freckenhorstensis possidet. Unde et eo tractu dominatum fuisse conjicias, veteri more gentis, ubi, ut in Caroli Magni vita cœcinit illius temporis poeta,

—— variis divisa modis plebs omnis habebat

Quot pagos tot pene Duces. Qui igitur secundum seculi dignitatem nobilissimis ortus natalibus extitit, non immerito in Ducum illorum numero censebitur, primo nimirum ordine nobilitatis, qui constabat Adelingis; sive illi Ducum, sive Comitum aut Gravionum, sive Baronum, seu quo alio uterentur titulo dignitatis, sive sola Nobilium, aut Nobilium Dominorum appellatione, quæ plurimis etiam potentibus Principibus et Imperii Electoribus post usurpata. De qua erudite auctor stemmatis illustrium Baronum de Buren in Westphalia ante annos aliquot editi: Sic enim tum in Saxonia, inquit, honoris caussa appellabantur Reguli, hoc est, ii qui in cives, colonos, et Milites sive Ministeriales imperium obtinebant: quos hodie in Italia et Hispania Titulatos, in Germania Hoch und Wolgeborne, id est, Bene natos, Inclytos, Illustres, et Illustrissimos appellant. Hanc ad rem pertinent quæ Nithardus Carolini sanguinis Heros scribit lib. 4, de dissensionibus filiorum Ludovici Pii: Saxonum, inquit, gens omnis in tribus ordinibus divisa consistit: sunt enim inter illos qui Edelingi, sunt qui Frilingi, sunt qui Lazzi illorum lingua dicuntur. Latina vero lingua hoc sunt: Nobiles, Ingenuiles, atque Serviles. Quos vero Hispani Cavalleros, Hildagos, aut Gentilhombres, id est, Equites aut Nobiles; Itali Gentilhuomini; Germani Edle, aut von adel, id est, Nobiles aut de nobilitate hodie dicunt; illis ante hos centum annos vix Nobilis appellatio, in Germania saltem, tribui solebat: sed Vesti modo Germanice audiebant, id est, Firmi, quasi quibus jus aliquod in colonos et servos superiori auctoritate confirmatum esset. Hæc ille: quæ utcumque alii probent, saltem veteri illi Adelingorum apud Westphaliæ et Angliæ incolas Saxones receptæ nomenclaturæ, is respondere videtur titulus Edel Herr, sive Nobilis Dominus, cui Comitis nomen, ut nunc passim tribuitur, posthabetur a nonnullis.

9 Tim dakle sjajem roda i dostojanstva slavan naš Adeling Everword zadržao je položaj svojih predaka među vestfalskim velikašima. Jer nakon što je Karlo Veliki pokorio sav taj narod, kako tvrdi Krantz u djelu Saxonia, knj. 2, pogl. 29, Saska je bila razdijeljena biskupima, ali je plemićima u njoj ostavljen njihov okrug; onima naime koji ne bi odbijali pokoravati se vlasti Franaka i štovati kršćanske svetinje. A upravo su već od sv. Bonifacija bili primili te svetinje i izvanrednom ih vjerom čuvali Everwordovi preci, jer su njegov pradjed i prabaka oboje bili pogani, te su po propovijedanju sv. Bonifacija na putu kad je išao u Friziju, gdje je i podnio mučeništvo, povjerovali. Još je mnoge druge, također ugledna roda, sv. Bonifacije pridružio Kristu u Vestfaliji. Tako Kleinsorg, ozbiljan pisac, u rukopisnom djelu Westphaliae Annales, knj. 2, uz god. 736. kaže: „Nakon smrti sv. Willibrorda nasljeđuje ga sv. Bonifacije... koji je obratio neke od Vestfalaca proputovavši kako ove tako i susjedne pokrajine (kako svjedoče autor knjižice o djelima Waltgera i Ivan iz Essena), a među ostalima grofa od Ostena, ili Osena, s ove strane Wesera, koji je stanovao nasuprot Hamelnu na Wengerbergu ili Engerbergu, i njegovu suprugu; te je uz njihovu pomoć podigao ne samo samostan u Fuldi nego i hram sv. Romanu u Hamelnu i sv. Dioniziju na Engerbergu; koje je hramove zatim pod Karlom Velikim papa Lav posvetio sv. Bonifaciju, kako navodi Ivan iz Essena iz djela Chronicon Mindense; a o tome postoje u crkvi u Hamelnu, koja se zove i crkvom sv. Bonifacija, i na spomenutom brdu Wingenberg drevni spomenici i tragovi.” Tako Kleinsorg, što spominje i Letzner te prenosi da se onaj ostenski grof zvao Bernard, a supruga Krista, te da su oni Hameln prenijeli u vlasništvo samostana u Fuldi.

9 Hoc ergo natalium et dignitatis splendore clarus Adelingus noster Everwordus, majorum suorum inter Westphalicos Proceres gradum obtinuit. Nam ea omni gente per Carolum Magnum subjugata, ut asserit Crantzius Saxon. lib. 2, cap. 29. Saxonia Pontificibus distributa erat, servato tamen Nobilibus in ea suo districtu; qui nimirum imperio parere Francorum et Christiana colere sacra non abnuerent. Atqui jam inde a S. Bonifacio ea susceperant et insigni fide tuebantur sacra Everwordi majores, nam proavus ejus et proavia ambo gentiles fuerunt, et per S. Bonifacii prædicationem in itinere quando in Frisiam ivit, ubi et martyrizatus est, crediderunt. Plures alios, etiam illustri loco natos, Christo in Westphalia adjunzit S. Bonifacius. Ita Cleinsorgius, gravis auctor, in MSS. Westphalia Annalib. lib. 2, ad an. 736. Decedente S. Willibrordo, inquit, succedit S. Bonifacius..... qui Westphalorum aliquos convertit tam his quam vicinis peragratis provinciis, (ut auctor libelli de gestis Waltgeri, et Joannes de Effendia testantur) et inter ceteros Comitem ab Osten, vel Osen, cis Visurgim, qui ex opposito Hameliæ in Wengerberg, seu Engerberg habitavit, conjugemque ejus; et horum auxilio non solum Fuldæ monasterium, sed etiam Hameliæ templum S. Romano, et in Engerberg S. Dionysio erexit; quæ templa dein sub Carolo Magno a Leone Papa S. Bonifacio consecrata, ut Joannes de Essendia ex Chronico Mindensi; extantque hac de re in Ecclesia Hamelensi, quæ et Divi Bonifacii dicitur, et in dicto monte Wingenberg antiqua monumenta et vestigia. Hæc Cleinsorgius, quæ et Letznerus commemorat, traditique Ostensem illum Comitem Bernardum, conjugem Christam fuisse appellatam; et ab his Hameliam in monasterii Fuldensis jus transscriptam.

10 Primjerom toga grofa možda je bio potaknut Everword da i u Freckenhorstu podigne crkvu sv. Bonifaciju, a u Fuldi u samostanu sv. Bonifacija primi monaško odijelo. Premda je on imao i obiteljski poticaj: štap koji je sv. Bonifacije bio ostavio njegovoj prabaki, koji je zatim zaboden u zemlju donio lišće, cvjetove i plodove; ali ga je poslije sam Everword ili netko drugi iščupao i prenio u Freckenhorst: ondje su i njegove sjemenke bačene u zemlju, ili su mladice možda cijepljene na druga stabla, te su iznikle izvrsne jabuke, kakvih se vrste, kažu, danas više nigdje ne nalazi. Ondje se pak i danas pokazuje obli štap sv. Bonifacija, ne deblji od palca, obložen bjelkastim pločicama; odozgo je umetnut drugi dio drva s prozirnim kristalom, u koji su, čini se, bili zatvoreni ili svečevo ime ili relikvije, koje su se pružale na cjelivanje i štovanje. Možda je ipak ovaj štap na sličnost prvoga nekoć bio ponovno načinjen od neke od spomenutih jabuka, ili svakako istesan do te tankoće od duguljaste trijeske odsječene s debla onoga prijašnjeg: za onaj se naime prenosi da je izrastao u drvo.

10 Hujus exemplo Comitis stimulatus est fortassis Everwordus, ut et Freckenhorsti S. Bonifacio Ecclesiam locaret, et Fuldæ in S. Bonifacii cænobio monachicum habitum susciperet. Quamquam habebat ille domesticum incitamentum, quem S. Bonifacius ejus proaviæ reliquerat baculum, qui deinde terræ infixus frondes, flores, fructusque tulerat; sed postea ab ipso Everwordo aliove revulsus, ac Freckenhorstum translatus: ubi et semina ejus terræ injecta sunt, aut surculi fortassis aliis inserti arbustis; et præstantissimæ pullularunt mali; quo ex genere nullas modo aiunt extare. Ostenditur autem etiamnum isthic S. Bonifacii baculus teres, nec pellice crassior, lamellis albicantibus obductus; superne alia ligni parte immissa cum pellucida crystallo, cui vel Sancti nomen, vel reliquiæ inclusæ videntur fuisse, quæ osculandæ venerandæque præberentur. Fortassis tamen baculus hic ad primi similitudinem olim ex aliqua dictarum pomorum refectus est, aut certe ex oblonga assula a prioris illius trunco recisa dedolatus ad hanc gracilitatem: nam ille in arborem traditur excrevisse.

11 Osim toga štapa sv. Bonifacija, u Freckenhorstu se čuvaju relikvije zatvorene u dvije veće i tri male škrinjice; a upisano je ime sv. Bonifacija i opatice Gertrude, čijom su marljivošću izrađene. Jedna je osobito uglađena otmjenim radom i prekrivena pozlaćenom mjedi. Čuvaju li se u njima osim ostataka sv. Bonifacija i neke relikvije sv. Teadilde, te Geve i Everworda, nisam mogao doznati jer ne postoji njihov popis. Osobito ondje cvjeta pobožnost prema sv. Bonifaciju, čiji se i rođendan svečano slavi, a IV. svibanjskih kalenda, kako imaju prije navedeni kalendari, na dan sv. Vitala, Djevojke i kanonici pjevaju misu o sv. Bonifaciju, kao i II. prosinačkih nona na dan sv. Barbare djevice. Danas se na Večernjoj pjeva „Dolazak štapa sv. Bonifacija”, koji tjednik drži u rukama nakon hvalospjeva Veliča i moli zbornu molitvu o Bonifaciju s drugovima pred oltarom. Ondje nisam vidio nikakvu sliku ni kip Everworda, nikakav trag svetoga štovanja. Ali latinski Životopis sv. Tijadilde posvuda ga naziva svetim i blaženim, a njemački „leve”, to jest ljubljeni.

11 Aiæ præter hunc S. Bonifacii baculum Freckenhorsti asservantur reliquiæ duabus majoribus, ac tribus parvis inclusæ capsis; inscriptumque S. Bonifacii, et Gertrudis Abbatisssæ, cujus studio fabrefactæ sunt, nomen. Una præcipue eleganti perpolita opere, inaurato ære tecta. Iisne præter S. Bonifacii lipsana. S. Theadildis quoque aliqua, et Gevæ atque Everwordi asserventur, haud potui intelligere, quia eorum indiculus non extat. S. Bonifacii præcipua isthic viget religio, cujus et natalis solenmiter peragitur et iv Kalendas Maii, ut habent citata ante Kalendaria, in die Vitalis, Puellæ et Canonici Missam de S. Bonifacio cantant et u Nonas Decembris Barbaræ Virginis. Hodie ad Vesperas Adventus baculi S. Bonifacii, quem hebdomadarius tenet post Magnificat in manibus, et dicit collectam de Bonifacio cum sociis ante altare. Nullam isthic Evermordi imaginem aut statuam vidi, nullum venerationis sacræ vestigium. At Vita Latina S. Thiadildis passim Sanctum et Beatum vocat; Teutonica leve, id est, dilectum.

§ III. O Gevi, tetki sv. Tijadilde.

§ III. De Geva S. Thiadildis amita.

Postoji kip bl. Geve u prirodnoj veličini od bijeloga kamena, s vrpcom na glavi, spletenih vlasi, odjeven u duguljasti plašt, kako danas običavaju kanonikinje, i togu, postavljen na njezin grob (koji je uzdignut od tla i smješten u vanjskom koru između kapele sv. Tijadilde i ograde koja dijeli puk od toga kora) s ovim natpisom:

„Tijelom preminula u ovom grobu leži Geva,

Osnivačica ovoga hrama, ljubiteljica kreposti:

Neka je blaga Božja desnica pridruži svetom počinku,

Da živi na nebesima. Za to neka moli svaki vjernik.”

Na bočnoj strani grobnice čita se uklesano ovo:

„AI GOT. MINNE GERBODEN:

DE DIT HILETHE SCOP ALLE DELE.” slika Ista je Geva lijevo od glavnoga oltara, na vratnicama ormara u kojem su se možda čuvale relikvije ili drugo sveto posuđe, naslikana starim kistom u crnoj tunici do gležnjeva, ali opasanoj pojasom, u crnom plaštu po običaju kanonikinja, s lanenim vrpcama koje s obje strane padaju na prsa iz bijeloga lanenog poveza, pokrivala za glavu, s natpisom: „GEVA ILLUSTRIS EX FRISIA.” Taj je dopisan godine 1610., kad je ovoj slici nanesena nova boja. Njezin je položaj ovakav: sv. Bonifaciju koji stoji uza nju prinosi hram, prikazan u obliku onoga koji sada postoji.

što pokazuje da je bila kanonikinja,

Extat B. Gevæ justa longitudine ex albo lapide statua, vittata, implexis capillis, pallio oblongo, ut hodie Canonicæ solent, togaque induta, ejus sepulchro (quod ab humo elevatum, situm est in exteriore choro inter sacellum cellum S. Thiadildis et cancellos qui plebem ab eo choro secernunt) imposita; cum hac epigraphe:

Corpore defuncta tumulo jacet hoc Geva juncta, Hujus fundatrix templi, virtutis amatrix: Quam pia dextra Dei sanctæ jungat requiei, Vivat ut in cælis. Hoc oret quisque fidelis.

In tumuli latere isthæc sculpta leguntur:

AI GOT. MINNE GERBODEN: imago Eadem Geva ad lævam aræ maximæ, in ostio armarii, quo reliquiæ fortassis aliave recondi sacrorum solita est supellex, veteri picta penicillo est, tunica nigra talari, sed zona præcincta, pallio nigro Canonicarum ritu, defluentibus in pectus utrimque lineis tæniis ex alba linea vitta, capitis tegumento, cum inscriptione: GEVA ILLUSTRIS EX FRISIA. Quæ adscripta anno MDCX, quo picturæ huic novus color inductus. Ipsius hic situs est: S. Bonifacio adstanti templum offert, ejus quod nunc extat, forma expressum.

Canonicam fuisse indicans,

13 Iz te dakle Gevine slike i onoga nadgrobnog kipa može se nagađati da ove redovnice u početku nisu bile monahinje, kako neki misle, nego kanonikinje od samoga osnutka, jer nigdje nema ni traga ošišanoj kosi ni monaškom habitu. Što reći o tome da im se u navedenim obrednim knjigama i drugim pisanim spomenicima ovoga samostana stalno pridaje naziv „Djevojke”, koji je po obrascu Ludovika Pobožnoga gotovo svojstven kanonikinjama? Niti iz toga što se čita da je bila zastrta velom odmah slijedi da je postala monahinja; što su drugi zapazili o sv. Aldegundi, Gertrudi i Valdetrudi. Bilo je dolično da se Geva, nakon što je njezin muž položio monaške zavjete, zastre velom i veže zakonima strožega života. Tako je gotovo tristo godina poslije u istoj Vestfaliji druga Geva, supruga bl. Gotfrida, grofa od Cappenberga, nakon što je on prigrlio premonstratski red, u slavnom zboru redovnica u Herfordu bila zastrta velom i postavljena za opaticu. novija slika.

13 Ex hac porro Gevæ imagine, illaque sepulchrali statua, facere conjecturam licet, non monachas principio, quod quidam putant, sed Canonicas fuisse ab ipsa institutione hasce sanctimoniales, nec enim attonsæ comæ, nec monachilis habitus vestigium uspiam est. Quid quod Puellarum appellatio ex Ludovici Pii formula Canonicarum fere propria, in citatis libris ritualibus, aliisque hujus cænobii litterarum monumentis perpetuo his tribuitur? Nec quod velata legatur fuisse, continuo sequitur monacham factam; quod de SS. Aldegonde, Gertrude, Waldetrude alii observarunt. Gevam marito monasticen professo velari et arctioris vitæ legibus adstringi par erat. Ita trecentis fere post hæc annis in eadem Westphalia Geva altera, B. Godefridi Comitis Capenbergici conjux, eo Præmonstratensem ordinem complexo, in illustri sanctimonialium collegio Hervordiæ velata, atque Abbatissa creata est. recentior innago.

14 Na desnoj strani istoga glavnog oltara uzdiže se dolično zašiljeno svetohranište u obliku piramide, u kakvima se u većim crkvama obično čuva časna Euharistija: u njemu se nekoć čuvao križ slavan po čudesima. Na vratašcima toga svetohraništa naslikana je neka redovnica u odjeći kanonikinje, glave i ostaloga tijela zaogrnutog bijelim lanom, u unutarnjoj crnoj tunici i plaštu podstavljenom krznom. Taj su noviji oblik odijevanja kanonikinje odobrile kao sjajniji i prikladniji za ures doma Božjega, te su mu dale prednost pred onim starinskim bl. Geve.

14 Ad dextrum ejusdem principis aræ latus assurgit pyramidis modo decenter fastigiatum tabernaculum, qualibus fere in majoribus Ecclesiis recondi venerabilis Eucharistia solet: in hoc olim clara miraculis crux asservabatur. In hujus tabernaculi ostiolo depicta est sanctimonialis quædam canonicali habitu, capite reliquoque corpore lineis albis amicto, interiore nigra tunica, ac pallio pellibus fulto. Quam recentiorem vestitus formam Canonicæ ut splendidiorem et decori domus Dei aptiorem, probarunt, vetustæque illi B. Gevæ prætulerunt.

15 Nadalje, da je crkva koju je ista Geva sa suprugom ovdje sagradila poslije bila ili obnovljena ili proširena te godine 1129. posvećena od münsterskoga biskupa, svjedoči natpis uklesan na krsnom zdencu, koji od kamena ukrašen kipovima isklesanima unaokolo starom umjetnošću stoji na kraju srednje lađe: „† GODINE OD UTJELOVLJENJA GOSPODNJEGA 1129. EPAKTE 28. KONKURENTE 1. USKRSNOGA SLOVA E. INDIKCIJE 7. II. LIPANJSKIH NONA OD ČASNOGA BISKUPA MÜNSTERSKOGA EGBERTA, 2. GODINE NJEGOVA REĐENJA, POSVEĆEN JE OVAJ HRAM.” Ta je crkva uistinu prostrana i podijeljena u tri dijela: prvi je kor, gdje kanonici obavljaju božanske službe; drugi je vanjski kor koji se s obje strane širi u obliku križa, na čijoj su lijevoj strani kapela i grob sv. Tijadilde, a iznad nje pjevalište kanonikinja; treći je napokon, od ovoga odvojen ogradom, krilo ili lađa cijele bazilike, u kojoj je krstionica. Na ulazu u crkvu vidi se visok toranj, s obje strane dva manja, a također dva na kutovima unutarnjega kora kanonika, ondje gdje se on spaja s vanjskim korom. Na lijevoj strani crkve nalazi se stari i prostrani samostan kanonikinja, gdje su stanovi nekih od njih, a drugih, kao i opatice, oko kora, s ulicom između. Kanonikinja pak ima četrnaest osim opatice; sedam kanonika zajedno s dekanom stanuje s suprotne strane crkve u odvojenim kućama; osim njih ima i više učitelja pjevanja. U odvojenim korovima djevica i kanonika svakodnevno se, i u različite sate, obavljaju božanske službe.

15 Porro quod eadem Geva cum marito templum hic construxit, id deinde vel restauratum vel dilatatum, atque anno 1129, ab Episcopo Monasteriensi dedicatum, testatur fonti baptismali, qui e saxo statuis antiqua arte circumexsculptis ornatus extat sub extremum mediani alvei, incisa inscriptio: † ANNO AB INCARNAT. DÑI MCXXVIII. EPACT. XXVIII. CONCVRR. I. PQ. Ë. INDICT. VII. II. NON. IVN. A VENERAB. EPË MIMIGARDEVORDENSI EGEBERTO. ORDINAT. ANNO II. CONSECRATË Ë HOC TEMPLVM. Est id templum sane amplum in tres distinctum partes: prima Chorus est, ubi divina officia peragunt Canonici; secunda Chorus exterior utrimque ad latera Crucis forma diffusus, cujus læva parte saceltum et sepulchrum est S. Thiadildis, supraque illud odeum Canonicarum; tertia denique ab hac cancellis separata, gremium est sive aluens basilicæ totius, in quo baptisterium. Ad templi ingressum alta turris visitur, utrimque minores duæ, duæ item ad angulos interioris chori Canonicorum, ubi is exteriori choro conjungitur. Ad sinistrum templi latus jacet vetus et amplum claustrum Canonicarum, ubi quarumdam sunt domicilia, aliarum, uti et Abbatissæ, circum chorum, platea interjecta. Sunt autem Canonicæ præter Abbatissam XIV septeni Canonici una cum Decano ex adversa templi parte discretis domibus degunt; præter quos sunt et phonasci cumplures. Distinctis quotidie choris Virginum ac Januarii Tom. III.

Canonicorum, horisque diversis, divina peraguntur officia.

16 I danas postoji druga manja crkva, ili prostrana kapela, gotovo spojena s onom većom crkvom na ulazu u groblje, koju je također sagradio Everword, a posvetio biskup Lubert, sada napuštena i ruševna. stara kapela.

16 Superest etiamnum templum aliud minus, sive amplum saceltum, majori illi ecclesiæ fere continguium ad cæmeterii ingressum, et ipsum ab Evermodo constructum, a Luberto Episcopo consecratum, desertum nunc et lacerum. vetus saceltum.

§ IV. O svetom Križu u Freckenhorstu.

§ IV. De sancta Cruce Freckenhorsti.

čudesa po njemu učinjena: Osobito je uvijek bilo u Freckenhorstu štovanje ovoga presvetog i s neba spuštenog Križa, odakle se proširilo po cijeloj Vestfaliji. Ondje postoji čuvarica križa, koju zovu „Cruitziuffer”, to jest Djevica Križa, kanonikinja postavljena nad njegovim čuvanjem. Cvjeta poseban časoslov svetoga Križa. Onamo se stječe veoma brojno mnoštvo onih koji prinose molitve i darove, i to cijele godine, a osobito na dan Našašća svetoga Križa 3. svibnja, koji se slavi s osobitim sjajem, te se Križ najsvečanije nosi u ophodu; kao i na blagdan Obrezanja Kristova, Uzvišenja svetoga Križa, sv. Kuzme i Damjana, sv. Mihaela arkanđela, sv. Krispina i Krispinijana, Svih svetih, sv. Ivana evanđelista i na neke druge dane, uz koje se u gore navedenim kalendarima čita dopisano: „Nosi se sveti Križ”, naime u javnoj procesiji. Taj je obred ipak sada prestao, možda od onoga vremena kad su nizozemski kalvinisti prvi put pljačkaški upali na münstersko područje, i Križ je izgubljen: na njegovo je mjesto sada za javno štovanje postavljena čestica presvetoga drva Križa Kristova. njegova slika:

miracula per cam facia: Sacrosanctæ hujus cæloque delapsæ Crucis præcipua semper fuit Freckenhorsti reliqio, inde in universam Westphaliam derivata. Est isthic Staurophylax, quam Cruitziuffer, sive Crucis Virginem vocant, Canonica illius custodiæ præfecta. Viget proprium sanctæ Crucis officium. Concurrit eo frequentissima multitudo preces ac munera offerentium, idque anno toto, sed præcipue die Inventionis sanctæ Crucis III Maii, quæ singulari pompa celebratur, et Crux solennissime circumferri solet; uti et Festo Circumcisionis Christi, Exaltationis sanctæ Crucis, SS. Cosmæ et Damiani, S. Michaelis Archangeli, SS. Crispini et Crispiniani, Omnium Sanctorum, S. Joannis Evangelistæ, et altis quibusdam diebus, ad quos in citatis supra Kalendariis adscriptum legitur, Portatur sancta Crux, in publica nimirum supplicatione. Qui tamen ritus nunc desiit, ex eo fortassis tempore, quo Batavi Calvinistæ in ditionem Monasteriensem populabundi primum incursavere, et deperdita Crux est: cujus loco nunc sanctissimi ligni Crucis Christi particula in cultum publicum substituta. ejus imago:

18 Ipak se točna i stara slika onoga drevnog Križa, širokoga jedan dlan, sastavljenoga od četverokutnih pozlaćenih pločica i sprijeda ukrašenoga dragim kamenjem, vidi naslikana na vratašcima svetohraništa u kojem se nekoć običavao čuvati. Ondje su također obješeni osmerostruki željezni okovi, svjedoci slobode zadobivene štovanjem križa i dobročinstvom Raspetoga: spominju da ih je nekoć visjelo toliko da je opačina vremena i ljudi od njih skovala podugačak lanac za vezanje vedara kojima se iz zdenca crpila voda. Niti je s gubitkom Križa istodobno nestala sva njegova moć, niti je posve prestala pobožnost naroda, zavjeti i čudesa. Očevici naime potvrđuju da bolesnici češće, učinivši zavjet i prinijevši zavjetne darove, zadobivaju zdravlje, te da je nedavno jedan građanin iz Warendorfa došao oslanjajući se na štake, i objesivši ih, vratio se zdrav svojima. kad je prvi put darovan redovnicama.

18 Antiquæ tamen illius, palmum latæ, laminis quadris inauratis coagmentatæ, lapillisque pretiosis a fronte distinctæ, accurata et vetus effigies picta cernitur in ostiolo tabernaculi, in quo illa olim recondi consuevit. Appensa isthic quoque ferreæ compendes octonæ, adeptæ crucis veneratione Crucifixique beneficio libertatis testes: olim tot memorant pependisse, ut inde bene longam cetenam situlis, quibus e puteo aqua hauriretur, colligandis temporum hominumque inquitas conflaverit. Neque omnis Cruce deperdita simul illius virtus abscessit, aut populi pietas penitus intermissa, votaque et miracula. Confirmant enim oculati testes saepius voto facto oblatisque donariis infirmos sanitatem adipisci, nuper civem Warendorpianum fulcris nixum advenisse, iisque appensis ad suos sospitem esse reversum. quando primum sanctimonialibus oblata.

19 Nadalje, neki iz puka pripovijedaju da je ovaj Križ bio spušten kroz crkveni svod pred noge sv. Tijadilde; ali s premalo znanja, kako smatram, budući da se to, kako će se dolje reći, dogodilo u vrijeme livonskoga rata, u kojem je sudjelovao brat one iste opatice kojoj je dok je molila bio darovan s neba. U doba bl. Tijadilde nije bilo nikakva takva livonskog rata. Narod Sasa, kako pišu Krantz u djelu Saxonia, knj. 7, pogl. 16, i Arnold u djelu Chronica Slavorum, knj. 7, pogl. 9, prigodom trgovanja prvi je put unio vjeru u Livoniju poslije godine 1170., a glavni je začetnik svetoga djela bio bl. Meinhard, ili Meiner, kanonik iz Segeberga, zatim biskup Rige, čiji ćemo životopis donijeti 20. svibnja: zatim su križari poduzeli pohod protiv pobunjenika pod biskupom Bertoldom, a naposljetku je pod biskupom Albertom, trećim na toj stolici, ustanovljen Red livonskih vitezova, kojima su dva ukrštena mača dala i ime i znak: a među prvim tim vitezovima bilo je mnogo Vestfalaca i Frizijaca.

19 Porro Crucem hanc de vulgo quidam narrant ad pedes S. Thiadildis per templi fornicem submissam; sed parum perite. ut reor, cum ut infra dicetur circa belli Livonici tempora, cui frater illius ipsius Abbatissæ, cui oranti erat cælitus oblata, interfuit, id contigerit. Nulum ejusmodi circa B. Thiadildis etatem bellum Livonicum. Gens Saxonum, ut scribit Crantzius Saxon. lib. 7, cap. 16, et Arnoldus Chronic. Sclavorum lib. 7, cap. 9, commerciorum occasione primum Livoniæ fidem intulit post annum 1170, auctore sancti operis præcipuo B. Meynardo, aut Meinero, Zegebergensi Canonico, dein Episcopo Rigensi, cujus vitam dabimus xx Maii: dein expeditio a cruce signatis suscepta adversus rebelles, sub Bertholdo Antistite, ac tandem sub Alberto Pontifice tertio ejusdem Sedis institutus Ordo Equitum Livonicorum, quibus gemini decussati enses et nomen et insigne præbuerunt: ac fuere inter primos illos Equites Westphali et Frisones multi.

Iz freckenhorstskoga rukopisa.

Ex MS. Freckenhorstensi.

Podrijetlo samostana u Freckenhorstu. a U vrijeme prejasnoga a kralja Ludovika Mlađega živio je neki svjetovnjak imenom Everword, života vrijedna nasljedovanja, koji je, kako je prema svjetovnom dostojanstvu potekao od najplemenitijega roda, uzeo za suprugu djevojku ne niskoga roda, imenom Gevu, veoma lijepu, oštroumnu, mudru, milostivu prema siromasima i, što nadilazi svaku ljudsku pohvalu, iz dubine srca bogobojaznub. Oboje su dakle bili posjednici veoma mnogih obitelji i nebrojenih polja, koja su im od već preminulih roditelja pripala u vlast. Ali prema Apostolu, kao oni koji ništa nemaju a sve posjeduju, posvećeni bdjenjima, postovima i molitvama, gospodari a ne sluge bogatstva, budući da nisu imali tjelesne djece, stekli su sebi mnogo duhovne djece i kćeri, te su im (kao što se sve do danas vidi) razdijelili i dali svoja imanja, kako bi njihova pravednost ostala u vijeke vjekova.

Monasterii Freckenhorstensis origo. a Tempore Serenissimi a Regis Lodewici Junioris fuit quidam vir laicus, nomine Ewerwordus, vitæ imitabilis, qui sicut secundum seculi dignitatem nobilissimis ortus natalibus extitit, generis non infimi, nomine Gevam, uxorem duxit admodum formosam, ingeniosam, sapientem, in pauperes clementem, et quod omnem humanam excedit laudem, ex intimo corde Deum timentemb. Plurimarum itaque familiarum et innumerabilium possessores agrorum ambo fuerunt, qui ex parentibus jam defunctis suo dominio cesserunt. Sed secundum Apostolum, tamquam nihil habentes et omnia possidentes, vigiliis, jejuniis, orationibus intenti, dominique non servi divitiarum, quia filios carnales non habuerunt, multos spirituales filios et filias sibi fecerunt, eisque (sicut usque hodie apparet) facultates suas, ut justitia eorum in seculum seculi permaneat, dispendentes dederunt.

2 Ali kad je svemogući Bog htio nagraditi službe svoga vjernoga sluge Everworda i još sklonije objaviti na koje načine valja biti umilostivljen, dogodilo se da je njegov svinjar, kojemu bijaše imec Fricko (po čijem je imenu i danas mjestu nadjenuto imed Freckenhorst), u jesenje doba pasao svoje svinje, kojih je imao nebrojivo mnoštvo, u žiro rodnoj šumi: te ih je već predvečer site smjestio oko svoje kolibe, koju je sagradio na povišenijem mjestu na nekom brežuljku, da ih ondje čuva, kako ih ne bi ni lopovi pokrali ni zvijeri proždrle. I dok se tako pobožno i vjerno nije umarao posvećivati službi svoga gospodara, svemogući Bog, koji je dao vjernost i odredio da se čuva ne samo njemu nego i zemaljskim gospodarima, koji je moćan od iste grude načiniti jednu posudu za čast a drugu za sramotu, kako bi obznanio da i on ljubi vjernost, udostojao se najprije po ovom tako neznatnom i neukom, ali ipak vjernom svinjaru pokazati neko veliko čudo. Kad se naime jedne noći probudio i zbog brige oko svinjskoga krda nije mogao spavati, ugledao je neko veliko svjetlo ondje gdje je šuma bila najgušća i gdje je sada sagrađen najčasniji samostan: ali kako je priprostim ljudima po naravi da ne misle visoko, nego da se posvuda boje za ono što im je povjereno, pobojao se da lopovi ili razbojnici vrebaju njegovo krdo.

2 Sed cum omnipotens Deus fidelis servi sui Everwordi servitia vellet remunerare, et adhuc quibus modis placandus esset propensius revelare, contigit quod ejus subulcus, cui nomen eratc Freckyo (de cujus nomine etiam hodied Freckenhorst nomen impositum est loco) suos porcos, quorum innumeram habuit multitudinem, in nemore glandifero autumnali tempore pavit: eosque jam ad vesperam saturatos circa casam suam, quam in eminentiori loco in quodam colliculo construxit, ibi servandos, ne aut fures diriperent aut bestiae devorarent, collocavit. Cumque sic devote fideliterque domini sui servitio non lassaretur intendere, Deus omnipotens, qui fidem dedit, et non solum sibi sed etiam dominis terrenis servare instituit, qui aliud quidem vas in honorem et aliud in contumeliam de eadem massa potens est facere, ut se etiam fidelitatem innotesceret diligere, per hunc tam vilem et incultum, sed tamen fidelem subulcum, magnum quoddam miraculum dignatus est primum ostendere. Nam cum quadam nocte expergefactus præ caussa gregis porcini dormire non posset, magnum quoddam lumen, quo nemus erat densissimum, et ubi nunc honestissimum constructum est monasterium, vidit: sed sicut viris simplicibus ex natura est non alta sapere, sed commisso sibi usquequaque timere, fures aut latrones gregi suo insidiari pertimuit.

3 Kako se to češće događalo, a sjaj svjetla sve više i više neprestano blistao svake noći, bojao se da pljačkaši ne priđu njegovu krdu; niti se usuđivao prići bliže da ispita što je to, jer kad bi prišao danju, nije nalazio ništa osim stabala i najgušćega šipražja; jednoga dana dođe k njemue upravitelj njegova gospodara i, upitavši ga je li već pregledao svinje, čuo je još drhtavim riječima svu žestinu njegova straha i ustrajnost noćnoga svjetla. A upravitelj, kako je bio razborita uma i nije mu bilo nepoznato da je njegov gospodar bogobojazan (jer svaki gospodar, bio dobar ili zao, traži sebi poslušne sluge), što je brže mogao radosno mu je to javio.

3 Quod cum sæpius fieret, et luminis claritas magis et magis per singulas noctes continuatim splendesceret, et gregi suo prædatores accedere timeret; nec quid esset propius aggrediendo experiri auderet, nam in die cum accessit nihil præter arbores et dentissima virgulta invenit; e villicus domini sui quadam die ad eum venit, ac si jam porcos observasset interrogans, omnem et timoris sui vehementiam et nocturni luminis perseverantiam adhuc tremulis verbis audivit. Ac villicus, sicut mentis erat providæ, et qui dominum suum timoratum non ignoravit, (quia quisquis dominus, sive bonus sive malus sit, sibi morigeros quærit ministros) quantocyus hæc illi gaudens nuntiavit.

4 Nakon što je bl. Everword sve čuo, prinoseći Bogu žrtvu hvale, šutke je razmotrio stvar, i sam ustrajući u skrovitoj molitvi da njegov grijeh ne bi mogao spriječiti ono što je božanska darežljivost milosrdno započela, te posla najvjernije vojnike iz svoje pratnje da istraže. I oni su noću gledajući očima iskusili mnogo sjajnije svjetlo negoli je ili svinjar javio upravitelju ili upravitelj gospodaru, te su se s velikim strahom vratili svome gospodaru i zaklinjući se potvrdili da je to mjesto uistinu sveto i da se bez sumnje ondje nalaze relikvije mnogih svetaca.

4 B. Ewerwordus postquam omnia audivit, Deo immolans sacrificium laudis rem tacitus consideravit, et ipse in secretaria perdurans oratione, ut si quid divina largitas misericorditer copisset, suum peccatum impedire non posset, fidissimos lateris sui milites misit ad experiendum. Et multo clarius lumen quam vel subulcus villico, vel villicus nuntiarat domino, oculis intuendo nocte experti sunt, dominoque suo cum timore magno redeuntes, vere sanctum esse locum eumdem, et absque dubio multorum ibi inesse Sanctorum reliquias, affirmando contestati sunt.

5 A on na djelovanje božanskoga čuda raširi obje ruke plačući i kličući od radosti, te smatrajući da ne valja više oklijevati, sa svim svojim ukućanima koji su tada bili pri ruci pođe na spomenuti brežuljak vidjeti božansko čudo. Kad je dakle razapeo svoj šator, a mračna je noć ljudskim stvarima oduzela obličje, evo već je, ne kao prije u šumi, nego s neba blistalo svjetlo u obliku čudesnoga doma po svim okolnim krajevima, a posred svjetla silazio je neki ljudski lik i kao nekim užetom mjerio temelj hrama prema uzorku gore viđenoga svjetla; kao što se i sljedećega dana pokazalo, jer su se svi grmovi i stabla, kao da ih je pogodila munja, činilif opaljenima: kako bi se najjasnije i tada i sada dalo razumjeti da je Bog, stanovnik neba, izabrao to mjesto na svoju slavu i hvalu, te da je htio biti pomoćnik i zaštitnik svima koji mu na tome mjestu služe i pravedno zazivaju njegovo ime.

5 At ille ad divini operationem miraculi ambas manus præ gaudio flens et ejulans expandit, nec ultra morandum ratus, cum omnibus inquilinis suis, qui tunc ad manus aderant, in prædictum colliculum deificum visum ire miraculum perrexit. Cum ergo tentorium suum extendisset, et nox tenebrosa rebus humanis faciem abstulisset, ecce jam, non ut ante in nemore solebat, sed de cœlo lumen in modum mirificæ domus per omnes circa regiones fulgebat, et per medium lumen quædam hominis imago descendens, quasi quodam funiculo fundamentum templi secundum supra visi luminis exemplar metiebatur; sicut et in sequenti die apparuit, quia omnia arbusta et arbores, quasi fulmine essent tactæ, visæ suntf ambustæ: ut apertissime et tunc daretur intelligi et nunc quod Deus cœli inhabitator illum locum in gloriam et laudem suam elegisset, ac quod omnium in eodem loco sibi servientium, et nomini suo juste supplicantium, adjutor et protector esse voluisset.

6 Sjaj je pak svjetla trajao gotovo sve do dana, a toliko je dugo i bl. Everword ustrajao u molitvi da Bog dovrši ono što je započeo. Ali u sam suton dana pade na nj dubok san ondje gdje je ležao prostrt u molitvi, i glas spušten s neba reče mu ovako: „Ja, Petar apostol, kao mudar graditelj postavio sam temelj; a ti pazi kako ćeš nazidati.” I on, odmah se probudivši, oda Bogu dužne hvale te bez odgode pođe k biskupug Lubertu, koji je u to vrijeme upravljao münsterskom stolicom, i sve mu po redu izloži, te po njegovu mjerodavnom savjetu posiječe stabla, sve panjeve i korijenje iz temelja iskrči i sagradi bogomolju imenu Gospodnjemu, koju je poslije spomenuti biskup posvetio na čast sv. Petra apostola. Ali ostaje još jedno čudo za koje smatramo da ga ne valja prešutjeti. Jer dok su graditelji kopali temelj, na dnu su pronašli kamen na kojem je bio utisnut ljudski trag, za koji ne sumnjajući da pripada sv. Petru, sve do današnjega dana kao znak apostolskoga ukazanjah čuvaju u istoj bogomolji.

6 Claritas autem luminis fere usque ad diem perduravit, et tam diu B. Ewerwordus in oratione, ut quod Deus incepit, perficeret, perseveravit. Sed in ipsius diei crepusculo sopor super eum irruit, ubi prostratus in oratione jacuit, et vox cœlitus delapsa ad eum sic dixit: Ego Petrus Apostolus, ut sapiens architector fundamentum posui; tu autem videas quomodo superædifices. Et ille mox expergefactus debitas Deo laudes persolvit, et absque morag Lutbertum Episcopum, qui tunc temporis Mimigardefordensi præerat Sedi, adiit, eique omnia per ordinem indicavit, atque ejus auctoritativo consilio arbores præcidit, truncos omnes et radices funditus extirpavit, et nomini Domini oratorium ædificavit, quod postmodum præfatus Episcopus in honore S. Petri Apostoli dedicavit. Sed adhuc quoddam restat miraculum, quod non arbitramur silendum. Quia dum structores foderunt fundamentum, silicem, cui hominis impressum erat vestigium, in imo invenerunt, quod S. Petri esse non dubitantes, usque in hodiernum diem ob signum Apostolicæ apparitionis in eodem oratorioh servaverunt.

7 Nakon što je pak Bog u sagrađenoj i posvećenoj bogomolji ispunio volju bl. Everworda, počeo je on otada plamtjeti još većom željom za njegovom službom; niti je odustao od započetoga dok oko bogomolje nije sagradio zimsku i ljetnu blagovaonicu, ložionicu, podrum, kuću za gumno, kuhinju, žitnicu i spavaonicu, te sve potrebne nastambe; i tada je najprije okupio dvanaest pismenih redovnica, o svome trošku, da ondje vječno služe Gospodinu i sv. Bonifaciju.

7 Postquam autem Deus B. Ewerwordi in ædificato dedicatoque oratorio voluntatem adimplevit, jam majori deinceps desiderio in ejus flagrare servitio cæpit; nec ab incepto destitit, donec in circuitu oratorii; refectorium hiemale et æstivale, hypocaustorium, cellarium, domum arearum, coquinam, granarium, et dormitorium, et omnia necessaria habitacula ædificavit; et duodecim tunc primum sanctimoniales, sua pecunia litteratas inibi Domino et S. Bonifacio perpetim serviendum aggregavit.

a Ovaj je Ludovik ili sin Ludovika Pobožnoga, koji je preminuo god. 876., u 37. godini kraljevanja, ili njegov sin Ludovik, kojemu su se pokoravale Istočna Franačka, Tiringija, Saska, Frizija i Lotaringija, a preminuo je god. 882.
b Njemački Životopis dodaje: „tako da je cijela pokrajina bila proslavljena javnim glasom.”
c Srodna imena u fuldskim Traditiones koje je izdao Pistorius: Fricco, Fricceo, Fricconi knj. 2, i knj. 1, Fricken itd.
d Riječ „horst” svojstvena je gotovo Vestfalcima i susjednim narodima naše Donje Njemačke; nekima općenito označava mjesto blisko nekome, bilo čovjeku bilo stoci, u kojem najčešće boravi: ali Cornelis Kiliaan i mnogi drugi tumače je kao šikaru; drugi kao gušću šumu; drugi kao seljačku kolibu; drugi kao mjesto zajedničko nekom seoskom mnoštvu, poput pašnjaka, šume itd. Ponekad se čita da se u carskim pravima „horst” ubraja i u jarke i nasipe brežuljkastih polja.
e Na njemačkom „de voget”, odakle „de Meyer”, pretor, upravitelj.
f Na sličan su način stabla oborena božanskom snagom označila sv. Ludgeru, münsterskom biskupu, mjesto za gradnju samostana Werden na Ruhru. Tako je u Vinnenbergu, samostanu djevica reda sv. Benedikta udaljenom sat hoda od Freckenhorsta, viđen sv. Ivan Krstitelj sa svetom Bogorodicom kako crvenom svilenom vrpcom ocrtava tlocrt, koja se ondje čuvala unutar kipa iste Djevice, a izgubljena je u upadu Nizozemaca. I s one strane rijeke Lippe u grofoviji Mark pokraj gradića Mendena, poslije godine 1225., bl. Menriku, pustinjaku koji je bio kanonik u Lübecku, u nazočnosti mnogih velikaša, za vedra je dana svijetao oblak koji je obuhvaćao zlatni križ označio prostor za gradnju samostana redovnica cistercitskoga reda; o kojem mi raspravljamo uz Menrikov životopis 20. lipnja. Ovamo pripada i čudo Snijega, koje se godišnjom svečanošću slavi 5. kolovoza.
g Drugi ga zovu Hubert; bio je četvrti münsterski biskup.
h Njemački Životopis ima da se taj kamen čuva sve do današnjega dana. U Freckenhorstu nije preostao nikakav njegov spomen.

a Ludovicus hic aut Ludovici Pii filius est, qui an. 876 regni 37 decessit, aut ejus filius Ludovicus, cui Francia Orientalis, Thuringia, Saxonia, Frisia. Lotharingia parebant decessitque an. 882.
b Addit Vita Teutonica, ita ut tota provincia publica fama celebraretur.
c Affinia in Fuldensium Traditionibus a Pistorio editis nomina. Fricco, Fricceo, Fricconi lib 2, et lib. 1, Fricken etc.
d Vocabulum horst proprium fere Westphalis et vicinis inferioris nostrae Germanix populis, quibusdam universim locum significat alicui sive homini sive percudi familiarem, in quo plerumque versatur: at Cornelius Kilianus et plures alii frueta interpretantur; alii denstius uemus; alii mapale rusticanum; alii locum rusticanæ alicui multitudini communem, ut pascua, silvam etc. Foveis quoque et aggeribus agrorum collitinaleorum horst in Imperii juribus accenseri nonnumquam legitur.
e Teutonice, de voget unde de Meyer. Prætor, Præfectus.
f Simili modo arbores virtute divina prostratæ S. Ludgero Episcopo Monasteriensi locum Werdensis ad Ruram cænobii extruendi designantur. Sic Vinnenberg monasterium Virginum ordinis S. Benedicti Irmo horarum spatio distans Freckenhorsto visus S. Joannes Baptista cum Sancta Dei parente describere rubra jasciola serica, quæ ibidem intra Virginis ejusdem statuam asservata, Balavorum incursione deperdita est. Et trans lupiam flumen in Marchii Comitatu prope Menden oppidum, post annum 1225, B. Menrico ex Lubecensi Canonico anachoretæ, mullis Proceribus præsentibus, claro die lucida nubes crucem auream complectens, spatium ædificandi sanctimonialium ordinis Cisterciensis cænobii designavit; de quo nos ad Menrici vilam 20 Junii. Huc spectat Nivis miraculum, quod anniversaria so'ennitate 5 Aug. celebratur.
g Aliis Hubertus dicitur, fuit quartus Monasteriensis Episcopus.
h Teutonica Vita habet, cum lapidem adhuc in hodiernum diem asservari. Nulla Freckenhorsii superest illius memoria.

Odgoj sv. Tijadilde.

S. Thiadildis educatio.

Ti dakle čisti supružnici, kao što smo gore naveli, nisu imali djece, nego su nećakinju bl. Geve po bratu, Tijadildu, uzeli sebi za posvojenu kćer, te su je, ljubeći je očinskom i majčinskom ljubavlju, odgojili kao svoju. Jednoga se naime dana dogodilo da je bl. Everword nekim slučajem ušao u kuću u kojoj se djevojčica odgajala, a kako je njezina dadilja izišla radi neke svoje potrebe, djetešce je ležalo u kolijevci, ono koje je tada prvi put počelo činiti korake, a i s lijepim jabukama koje joj je donio za igru da ne bi plakala. Ali čim je ugledala njega, koji ju je prije mnogostrukim tepanjem naviknuo na sebe, svim je silama iskočila iz kolijevke njemu na radost, smijući se i igrajući. I (jao!) na neki je žalostan način kotao tek skinut s vatre, od čijega se vrenja trebalo praviti pivo, stajao pokraj kolijevke, te je u međuvremenu, dok je žurila u njegov zagrljaj, cijelim tijelom upala u kipući kotao. On ju je pak, trčeći, plačući i jaučući, izvukao kao mrtvu i položio ničice na zemlju.

Ipsis namque castis conjugibus, sicuti supra retulimus, liberi non fuerunt, sed B. Gevæ neptim ex fratre fratre Thiadildam in adoptivam filiam sibi assumpserunt, et eam ex paterno et materno affectu diligentes quasi suam nutrierunt. Quadam nimirum die contigit, quod B. Ewerwordus domum, in qua puellula nutriebatur, quodam casu ingressus est, et nutrice ejus ob quoddam commodum suum egressa, infantula in cunabulo jacuit, quæ tunc primitus gressus formare cœpit, a et pulchris malis, quæ ei ad ludendum, ne fleret, tulit. Sed ut ipsum vidit, qui prius eam ad se multiformi adulatione assuefecit, toto conamine de cunabulo ad ejus satisfactionem ridendo et ludendo prorupit. Et (heu!) quodam miserabili modo caldaria noviter de igne remota, de cujus fervefactione cerevisia erat conficienda, juxta cunabulum stetit, et interim dum ad ejus amplexum festinavit in ferventem caldariam toto corpore incidit. Ipse vero currens flendo et ejulando pro mortua extraxit, terræque pronam deposuit.

9 Čim je pak stigao k tetki djetešca, naime svojoj supruzib, lica oblivena suzama ispripovjedio joj je žalostan događaj: i oboje su se zajedničkom odlukom i jednakim zavjetom prostrli na molitvu te je zavjetovali Bogu kao službenicu koja će trajno ostati na tome mjestu, ako joj vrati život i zdravlje. Ali čudesna se stvar, nečuvena u našim vremenima, dogodila darežljivošću milosrdnoga Boga, ili zato što je on sam htio pokazati što će poslije učiniti od djevojčice. Jer ustajući od molitve, prije negoli se dadilja vratila, našli su je kao usnulu laganim snom; podigavši je sa zemlje, polako su je probudili i oprali, te nisu našli nikakve ozljede, pa ni traga ožiljka na cijelom tijelu, nego su je primili tako neozlijeđenu i veselu kao da nije pretrpjela nikakvu bolest. Kakva je bila radost, kakvo veselje i kakav plač od radosti, te kolike su hvale Bogu odjekivale od svih koji su to vidjeli i čuli, nama bi bilo nemoguće izreći, a onima koji danas slušaju nevjerojatno. I da se spomenuti supružnici nisu prije u svemu pokazali tako istinoljubivima, dok na tijelu djevojčice nisu našli nikakve ozljede ni madeža, nimalo im ne bi vjerovali. Nakon tih događaja glas o svetosti i kreposti Everwordovoj izišao je po svim okolnim pokrajinama, te su svi najugledniji ljudi odredili svoje kćeri na isto mjesto da služe Gospodinu i sv. Bonifaciju.

a Jasnije u njemačkom Životopisu: „držao je u ruci lijepu jabuku, kakve je običavao nositi djetetu da ne plače.”
b Isti Životopis: „čim je to dojavljeno Gevi, i kad je dotrčala, Everword joj je izložio što se dogodilo.”

Everword i supruga ostavljaju svijet.

Ali onaj koji je žudio za nebeskim i trajnim nagradama, odbacio je zemaljske i prolazne. Ne zaboravljajući apostolsku riječ, koji za sebe kaže da nije Kristov sluga ako bi još nastojao ugoditi ljudima, počeo je već bježati od ljudskih pohvala i ustrajati u čvrstoći skrovite molitve, a svojoj se supruzi, ne iz gorčine mržnje, nego kako bi nakon njegova odlaska imala manju čežnju za njim, počeo činiti neugodnijim i težim. Ono pak što je već odavno nadahnućem Duha Svetoga začeo u srcu, nije mogao dulje skrivati: nego jednoga dana, spremajući se na put, pristupi svojoj supruzi na neko skrovito mjesto i uporno je zamoli da mu ni na koji način ne uskrati što god zatraži. Ona pak, već nemalo ganuta što je tako ponizno molio, kako prije nije običavao, odgovori da ako bi što htio i što bi bilo u njezinoj moći, može to postići. A on reče: „Ovo te molim: da se, zastrta svetim velom i posvećena Bogu, ovdje zagovarajući kod Boga za moje i tvoje grijehe, udostojiš ustrajati u službi njemu i sv. Bonifaciju sve do kraja svoga života.” Rekavši to i davši joj posljednji poljubac, razdijeli svu svoju baštinu na tri dijela, te dva preda redovnicama koje su tada služile i poslije će služiti Bogu i sv. Bonifaciju, kako po zemaljskom tako i po nebeskom pravu: i ispunjavajući Gospodinovu zapovijed, odreče se samoga sebe, uze svoj križ i pođe za Kristom; otišavši u Fuldu, gdje sv. Bonifacije tjelesno počiva, preda ondje treći dio za svoje primanje i za pokoj svoje duše; te odrekavši se svega što je imao, kao istinski Kristov učenik obuče monaško odijelo i, istinski kao monah ustrajući u svakoj svetosti, poštovanju i čistoći uzorna života, naposljetku ondje završi život.

9 Mox autem ut ad amitam infantulæ, suam videlicet conjugemb pervenit, rem ei miserabilem lacrymis perfusus faciem indicavit: et ambo communi consilio, parique voto, se in orationem prostraverunt, et Deo eam ancillam in eodem loco perduraturam, si vitam ei et incolumitatem redderet, devoverunt. Sed mira res, nostrisque temporibus inaudita, per misericordis Dei largitatem evenit, seu quod ipse quid de infantula postmodum esset facturus ostenderet. Quia surgentes ab oratione, antequam nutrix reveniret, quasi levi somno soporatam invenerunt; levantesque de terra sensim excitaverunt, ac laverunt, et nihil omnino læsionis, nec cicatricis quidem locum, in omni corpore invenerunt; sed ita incolumem atque jocundam, ac si nihil cujusquam infirmitatis pateretur, receperunt. Quale gaudium, qualis lætitia, qualisque esset præ gaudio fletus, quantæque Deo laudes resonarent ab omnibus qui viderunt et audierunt, nobis dicendum esset impossibile, et nunc audientibus incredibile. Et nisi tam veraces antea in omnibus prædicti conjuges experti essent, dum nihil læsionis aut nævi in corpore puellulæ invenissent, minime eis credidissent. His itaque gestis rumor de sanctitate et virtute Ewerwordi per omnes circa provincias exiit, et optimi quique filias suas Domino sanctoque Bonifacio serviendum, eundem locum destinaverunt.

a Clarius in Teutonica Vita: pulchrum pomum manu gestabat, qualia infanti, ne fleret, ferre solebat.
b Eadem Vita: ut id ad Gevam delatum, eique accuratenti Everwordus factum exposuit.

Everwordus et conjux seculum relinquunt.

Sed ille qui præmia cælestia et mansura desideravit, terrena et caduca reprobavit. Nec immemor Apostolici sermonis, qui se dicit Christi servum non esse, si adhuc hominibus quæreret placere, laudes humanas cœpit jam fugere, et in secretæ orationis soliditate persistere, conjugique suæ non ob amaritudinem odii, sed ut minus post discessum suum de se haberet desiderium, molestior graviorque apparere. Quod autem jam dudum per Spiritus sancti inspirationem corde concepit, diutius celare non potuit: sed die quadam se ad iter agendum præparans, accessit ad conjugem suam in secretum quemdam locum, petivitque obnixe ut quodcumque postularet, sibi nullo modo negaret. Illa vero jam non modice permota, quod tam humiliter, sicut non consuevit antea, peteret, respondit, si quid voluisset, et quid suæ possibilitatis esset, ut impetrare potuisset. Et ille, Hoc, inquit, peto a te, ut sacro velamine velata, Deoque consecrata, hic te pro peccatis meis atque tuis ad Deum intercedens, in ejus servitute sanctique Bonifacii usque ad tuæ finem vitæ velis perdurare. Hoc itaque dicens, osculo ei novissimo dato, omnem hæreditatem suam in tres partes divisit, duasque Deo et S. Bonifacio tunc servientibus et post servituris, tam jure fori quam jure coeli, sanctimonialibus tradidit: Dominicique impletor præcepti, semetipsum abnegavit, et crucem suam tulit, et Christum secutus est; Fuldamque iens, ubi S. Bonifacius corporaliter requiescit, tertiam partem pro sui susceptione, animæque suæ requie, ibidem tradidit; et omnibus quæ habebat renuntians, verus Christi discipulus monachicum habitum induit, et veraciter monachus in omni sanctitate, reverentia, castitate exemplabilis vitæ perdurans, tandem ibi vitam finivit.

11 Blažena pak Geva, nakon što je došla k sebi, obamrla od boli zbog njegova iznenadnog odlaska, učini kako je zamolio, te to mjesto povjeri kralju Ludoviku na upravljanje, i od biskupa koji je u to vrijeme bio zastrta velom i posvećena Bogu, ustrajala je do kraja života u spomenutom samostanu u Freckenhorstu u poslušnosti i u svakom primjeru samostanskoga života, da zavrijedi vječnu krunu. Preminula je pak VI. svibanjskih nona.

11 Beata autem Geva postquam ad se rediit, præ subiti sui discessus dolore sopita, fecit sicut rogavit, et eundem locum Regi Ludovico regendum commendavit, et ab Episcopo, qui tunc temporis erat, velata Deoque consecrata fuit, usque ad finem vitæ in prædicto Freckenhorst monasterio, in obedientia et in omni monasterialis vitæ exemplo perseveravit, quæ coronam æternam mereatur. Occubuit autem vi Nonas Maii.

12 Nema sumnje da se veoma mnogi čude zašto je spomenuti blaženi muž Everword predao svoj posjed djevicama koje služe sv. Bonifaciju, kad u ovim krajevima nijedan drugi samostan djevica nije bio naslovljen na njega. Ali ako se traži sama istina, najjasnije se očituje zašto je to učinio. Njegov pradjed i prabaka oboje su bili pogani, te su po a propovijedanju sv. Bonifacija na putu kad je išao u Friziju, gdje je i podnio mučeništvo, povjerovali; i tako je iskrenom ljubavlju zavolio njegovu prabaku da joj je dao i svoj putnički štap i kao šaleći se rekao: „Ovaj će štap podupirati tvoje slabosti, a kad dođe kraj moga života, dat će ti nekakav znak.” Tako se dakle poslije i dogodilo: čim je naime čula da je već podnio mučeništvo i da je njegovo presveto tijelo prevezeno u mainzsko sjedište, odmah se predala molitvi da bi tako sveta duša posredovala za njezinu, i zabila u zemlju štap koji je uvijek običavala nositi njemu na spomen; ali čim je ustala od molitve, koju je obilno prolila plačući, štap je, kako je sveti muž prorekao, dao znak, zazelenio se, pustio korijenje duboko u zemlju, procvjetao i donio plod; i bolje vrste jabuka (jer je štap bio odsječen od stabla jabuke) ni u ona vremena ni poslije u naša ljudi nisu vidjeli ni kušalib.

12 Dubium non est permultos mirari, cur prædictus beatus vir Ewerwordus possessionem suam Virginibus S. Bonifacio famulantibus tradidit, cum nulum aliud monasterium in his regionibus Virginum illi attitulatum. Sed si veritas ipsa requiratur, quapropter fecerit apertissime declaratur. Proavus ejus et proavia ambo gentiles fuerunt, et per a S. Bonifacii prædicationem in itinere quando in Frisiam ivit, ubi et martyrizatus est, crediderunt; et tam sincera caritate proaviam ejus dilexit, ut ei etiam baculum itineris sui dederit, et quasi ludens diceret: Hic baculus imbecillitates tuas sustentabit, et quando finis vitæ meæ advenerit, signum tibi quoddam ministrabit. Sic itaque factum est postea: nam ut audivit eum jam martyrizatum, et sanctissimum corpus ejus ad Maguntiacensem Sedem revectum, se protinus in orationem, ut tam sancta anima interveniret pro sua, dedit; et baculum quem pro memoria ejus semper gestare consueverat, in terram fixit; sed mox, ut ab oratione, quam flens largiter fudit, surrexit, baculus, sicut sanctus vir prædixit, signum dedit, virorem recepit, radices alte in terram misit, floruit, fructum dedit; et melioris mala generis (nam de arbore malo baculus præscissus fuit) nec temporibus illis nec postmodum nostris ab hominibus visa sunt vel gustatab.

13 Iz toga je naime razloga predao svoju baštinu djevicama koje služe Bogu i sv. Bonifaciju, jer su njegovi prvi kršćanski preci došli k njegovu nauku, i od tako divnoga znaka, kao što je prije rečeno, svoje sinove i kćeri, a oni opet svoje, sve dok slijed roda nije došao do njega, kojega je onaj suhi i poslije zeleni štap očitim primjerom otajstveno označio... Blaženi je naime Everword primio zelenilo, jer dok je nerotkinja očajavala zbog tjelesne djece, kao što smo gore naveli, rodio je Bogu mnogo duhovne djece: pustio je korijenje, jer je kako zemaljskim tako i nebeskim pravom učvrstio ono što im je od svojih dobara predao za spomen svoje duše: procvjetao je, jer je u sreći i u nesreći uvijek ostao istoga lica, radostan i vedar: donio je plod, jer je ne samo monahe i klerike nego i svjetovnjake svojim svetim primjerima poučio kako dobro živjeti, ostaviti svijet i slijediti Boga. Jabuke dakle bolje vrste ljudi ni od tada ni sada nisu vidjeli ni kušali, jer je redovničkim životom, koji je kao pronađenu ustanovu za življenje odredio kanonikinjama koje žive po pravilu, tako na pravednoj vagi odmjeren umjerenošću, koja je najbolja među četirima krepostima, da nije ni najstroži ni najraspušteniji, nego je sve do danas (hvala Bogu) među mnogim načinima života koji skreću od istine i međusobno se ne slažu sačuvan onako kako je prvi put dan, po zagovoru molitava njihova zaštitnika sv. Bonifacija i darom Gospodina Isusa Krista, Kralja kraljeva, koji s Ocem i Duhom Svetim živi i slavi se, i čijem kraljevstvu nikada nema kraja, Bog bogova u sve vijeke vjekova, amen.

a O Bonifacijevu propovijedanju kod Frizijaca, pogibiji i prijenosu raspravljat ćemo uz njegov životopis 8. lipnja.
b Njemački Životopis dodaje: „Iste su ipak vrste jabuke i danas u vrtu samostana u Freckenhorstu, koje svake godine donose cvjetove i plodove. Također se štap sv. Bonifacija, koji je tako čudesno procvjetao, još uvijek čuva u Freckenhorstu, ukrašen dragim kamenjem i obložen srebrnim pločicama.” O štapu i stablima govorili smo gore.

13 Ea namque de caussa hæreditatem suam Deo et S. Bonifacio servientibus tradidit Virginibus, quia primi Christiani parentes sui ad doctrinam ejus pervenerunt, et de tam admirabili signo, sicut prædictum est, filios suos et filias, et idem sui suos, usque dum successio generis ad eum pervenit, quem aridus ille baculus et postea virens evidenti exemplo mystice significavit.... Beatus quippe Everwordus virorem recepit, quia dum sterilis carnalibus desperaretur de filiis, sicut supra retulimus, multos Deo filios spirituales genuit: radices misit, quia tam forensi quam cælesti jure firmavit, quæ pro animæ suæ memoria eis bona sua tradidit: floruit, quia in prosperis et in adversis semper eodem vultu lætus et hilaris permansit: fructum dedit, quia non solum monachos et clericos, sed etiam laicos ad bene vivendum, seculum relinquendum, Deum sequendum, suis sanctis exemplis informavit. Melioris itaque generis poma, nec hominibus ex tunc aut nunc visa sunt nec gustata, quia vita regulari, quam sanctimonialibus canonice degentibus inventam institutionem vivendum instituit, sic de temperantia, quæ inter quatuor virtutes est optima, æqua lance est moderata, ut nec fortissima sit dissolutissima, sed adhuc (Deo gratias) inter multas conversationes a vero deviantes, et inter se discordantes, ita est conservata, ut primum est data, patrono eorum S. Bonifacio precibus precibus patrocinante. et Domino Jesu Christo Rege Regum præstante, qui cum Patre et Spiritu sancto vivit, gloriatur, et cujus regnum numquam terminatur, Deus Deorum per omnia secula seculorum, Amen.

a De Bonifacii prædicatione apud Frisones, cæde, translatione, agemus ad ejus vitam 8 Jun.
b Addit Vita Teutonica: Ejusdem tamen generis mali sunt hodienum in horto claustri Freckenhorstani, quæ omni anno flores fructusque reddunt. Item baculus S. Bonifacii tam prodigiose efflorescens adhuc Freckenhorsti asservatur, ornatus pretiosis lapidibus et argenteis laminis obductus. De baculo et arboribus supra eginnus,

POGLAVLJE IV. Kreposti i smrt sv. Tijadilde.

CAPUT IV. S. Thiadildis virtutes, obitus.

Ostaje još velik govor o sv. Tijadildi i težak za izreći našoj skromnoj darovitosti; ali njezina svetost daje pouzdanje našoj malenkosti da o njezinim velikim krepostima barem ponešto napišemo. Tko bi se naime u ikojoj ljudskoj znanosti ili mudrosti mogao naći tako učen da bi njezin život i ćudoređe ukratko opisao, kad nije prošao nijedan dan, otkako se nakon godina djetinjstva podložila službi Božjoj, a da ga ona nije ukrasila novim krepostima? Što je učila, činila je; na što je druge opominjala, pokazala je na sebi kao u zrcalu; što je zapovijedala svojima, prva je djelima ispunila, te je jedina u ovim novijim vremenima među ljudima provodila anđeoski život, i poput izvanredne zvijezde zasjala je načinom življenja svim redovnicama nakon sebe, postavši prizorom anđelima i ljudima, ukrašena svim duhovnim uresima, ona koja se, nakon što je platila dug svoga tijela, našla savršenom da uđe u Kristovu ložnicu. I bila je prva opatica ove zajednice, koja je bila najpobožnija u božanskim službama i crkvenim sakramentima; naposljetku je počinula u miru. Umrla je na sam dan sv. Aldegunde djevice. Pokopana je u svojoj kapeli ispod kora Djevojakaa.

„Časna Aldegundo, na ovaj dan podaj joj, Kriste, pokoj,

Kojoj u pomoć priteci molitvama, blaga Djevice Marijo.”

Restat adhuc de S. Thyadilda grandis sermo et nostri ingenioli difficilis ad dicendum; sed ejus sanctitas fiduciam nostrae parvitati tribuit, ut de magnis virtutibus ejus vel modicum quid habeamus scribendum. Quis enim ullius humanæ scientiæ vel sapientiæ tam litteratus inveniri potuisset, qui vitam moresque ejus summatim scribendo perstringeret, cum nulla dies præteriret, postquam se post annos infantiæ Dei servitio subdidit, quam non illa novis virtutibus decoraret? Quod docuit, fecit; quod alias monuit, in se quasi speculo ostendit; quod præcepit in suis, prior operibus adimplevit, solaque his modernis temporibus inter homines Angelicam vitam duxit, et velut sidus eximium, omnibus post eam sanctimonialibus vita vivendi illuxit, et spectaculum Angelis et hominibus effecta, omnibus spiritalibus ornamentis decorata, quæ Christi thalamum, postquam ejus carnis debitum exolvit, ingredi inventa perfecta est. Et fuit prima Abbatissa hujus conventus, quæ circa divina officia, et sacramenta Ecclesiastica devotissima fuit; tandem in pace quievit. Obiit ipso die Aldegundis Virginis. Sepulta in capella sua subtus chorum Puellarum a.

VENS. Aldegund huncce diem da sibi Christe quiem, Cui precibus siste Virgo Maria pia.

15 Ali već ćemo reći nešto o događajima iz njezina vremena, kako bi čitatelji i slušatelji, ako se već ljudskoj krhkosti nemoguće kloniti krivnje te im se dogodi da sagriješe, manje zapali u očaj i pouzdali se u oproštenje grijeha, ako se nastoje dostojnim suzama pokore popraviti u onome u čemu su pogriješili. a Njemački Životopis dodaje da je očit dokaz kako uživa vječno blaženstvo to što se njezin grob neprestano odmiče sa svoga mjesta. Grob sv. Modesta u Koruškoj, u selu Saal pokraj gradića Klagenfurta, na sličan se način toliko odmaknuo od prijašnjega mjesta da, dok je nekoć doticao stup, danas je od njega udaljen nimalo malim razmakom i otvara prolaz hodočasnicima. A grob Walkauda, biskupa Liègea, veoma hvaljenoga muža, slično se pomiče u selu koje se zove Serenus Campus, neukom puku Streinchamp, kao da kažu Stramineus Campus; koje selo leži pokraj gradića Marchea u Famenneu na području Luksemburga. Također se prenosi da se grobnica Ivana Lanspergija, najpobožnijega muža, u kölnskoj kartuziji, čiji sam bio pitomac, na godišnjicu njegove smrti katkad znala tresti jedna o drugu.

15 Sed jam de inventis ejus tempore aliquid dicemus, ut legentes et audientes, siquidem humanæ impossibile fragilitati evitare culpam, peccare contigerit, minus in desperationem incidant, et peccatorum remissione confidant, si ea quæ deliquerint dignis poenitentiæ fletibus emendare contendant. a Addit Vita Teutonica, evidens argumentum, quod æterna beatitudine perfruatur, id esse quod ejus sepulchrum continuo de loco recedat. S. Modesti sepulchrum in Corinithia, vico Saal prope Clagenfurtum oppidum, pari modo semstimtantum a priore loco recessit, ut cum olim columnam contingeret hodie haud exiguo ab ea intervallo distet, transitionque peregrinsis pandat. At Walcandi Episcopi Leodiensis, viri laudatissimi sepulchrum similiter commonetur, in pago qui Serenus campus vocatur, plebi imperitæ Streinchamp, quasi Stramineum campum dicant; qui pagus prope Marchiam oppidum in Framenna dittionis Luxemburgensis, jacet, Joannis Lanspergli quoque, piissimi viri, tumulus in Carthusia Coloniensi, cujus fui: alumnus, traditur die anniversario mortis ejus tertium aliquando in alium succuti solitus.

Objava svetoga Križa u Freckenhorstu.

Revelatio sanctæ Crucis in Freckenhorst.

U drevna vremena živjela je neka časna opatica koja je bila na čelu jednoj zajednici i tako je časno u svemu upravljala svojom Crkvom da je savršenost takve zajednice bila razglašena po cijelome svijetu. Ta plemenita opatica nije običavala činiti ništa osim službe Božje te je danju i noću ustrajala u molitvi. Kako se dakle pobožno držala u božanskom časoslovu, darežljivošću milosti Duha Svetoga ulivena joj je u srce takva želja da je bez prestanka molila božansku blagost da joj se udostoji darovati takve relikvije kojima bi njezina Crkva bila zaštićena i obogaćena dokle god bude trajala. Jednoga pak dana, dok je pobožnije ustrajala u molitvi, iznenada je kroz svod crkve pao s neba poslani sveti Križ pred njezine noge na pločnik, kao da je utisnut u vosak, tako da su se svi dragulji koji su bili postavljeni na svetom Križu ocrtavali na pločniku. Kad je časna opatica to vidjela, obradovala se velikom radošću i odmah dala pozvati prezbitera da taj isti Križ s najvećim poštovanjem postavi na oltar: njega je i ona sa svom svojom zajednicom držala u najvećoj časti dokle god je živjela.

Antiquorum temporibus extitit quædam venerabilis Abbatissa, quæ præerat cuidam congregationi, et ita honorifice in omnibus rexit Ecclesiam suam, quod perfectio talis congregationis divulgata erat per universum mundum. Hæc itaque nobilis Abbatissa nil agere solebat præter servitium Dei, et die noctuque orationi incumbere. Cum itaque devotam se haberet in divino officio, gratia Spiritus sancti largiente tale desiderium cordi infusum est, quod sine intermissione deprecabatur divinam clementiam, quatenus dignaretur ei tales reliquias largiri, per quas Ecclesia sua munita ac ditata esset quamdiu persisteret. Die autem quadam cum devotius orationi insisteret, repente per testudinem templi sancta crux cælitus missa cecidit ante pedes ejus super pavimentum, quasi ceræ esset impressa, ita quod omnes lapides, qui positi erant in sancta Cruce, apparerent in pavimento. Cumque venerabilis Abbatissa hæc cerneret, gavisa est gaudio magno, et confestim vocari fecit Presbyterum, qui eamdem Crucem super altare cum summa veneratione collocaret: quam etiam ipsa cum universa congregatione sua in maximo honore habuit quamdiu vixit.

17 Jednoga se vremena dogodilo da je brat te iste presvete opatice došao k njoj radi posjeta, i kad su sjeli i međusobno razgovarali o raznim stvarima, naposljetku joj se požalio da je zbog mnogovrsne nesloge i raznih bitaka izgubio svoja imanja i prihode. Tada mu njegova časna sestra s velikom ljubavlju reče da kod sebe ima relikvije koje, ako ih ponese sa sobom, bez sumnje će pobijediti svoje neprijatelje, a povrh toga i vratiti sva svoja dobra. Tada ju je on uporno počeo moliti da mu nipošto ne uskrati te mu te iste relikvije ustupi na neko vrijeme; i postavio je šezdeset vojnika kao jamce da će joj, kad se bitka smiri, vratiti njezine zaloge. Naposljetku svladana molbama svoga brata, časno je donijela taj isti Križ i predala ga svome bratu, koji ga je radosno primio, mnogo dana držao kod sebe i svladao sve svoje neprijatelje. A kad je uvidio da sve sretno uspijeva snagom svetoga Križa, održavši vijećanje kako bi taj isti Križ zauvijek zadržao kod sebe, brižljivo je upitao svoje vojnikea. Oni rekoše: „Naš je savjet, ako ti se svidi, da ispuniš zavjet i odneseš sveti Križ na njegovo mjesto, postavivši za to vojnike koji će ga iznenada silom oteti i odvesti sa sobom”; što je i učinjeno. Kad je časna opatica vidjela da je lišena tolikih relikvija, silno se ražalostila preko svake mjere; zbog toga je i pala u postelju te nakon kratkoga vremena preminula s ovoga svijeta.

17 Quodam tempore contigit fratrem ipsius sanctissimæ Abbatissæ venire ad eam visitationis gratia, et cum cônsiderent et diversa ad invicem conferrent, tandem ei conquestus est, quod propter multimodam dissensionem et diversa prælia, prædia et reditus suos amisisset. Tunc venerabilis soror ipsius indicans affectu magno apud se reliquias habere, quas si secum deferret, absque dubio hostes suos devinceret, insuper omnia bona sua reciperet. Tunc ille instanter petere coepit, ut nullatenus sibi denegaret, quin easdem reliquias ad tempus sibi concederet; posuitque fidejussores sexaginta milites, quod prælio pacato restitueret ei pignora sua. Tandem victa fratris sui precibus, eamdem crucem honorifice tulit, fratrique suo tradidit, qui lætanter suscipiens multis diebus apud se detinuit, omnesque hostes suos debellavit. Cumque considerasset quod omnia prospere sanctæ Crucis virtute succederent, inito consilio qualiter eamdem Crucem apud se perpetuo detineret, a militibus suis a diligenter inquisivit. Qui dixerunt: Consilii nostri est, si tibi placuerit, ut votum solvas sanctamque Crucem ad locum suum deferas, constituens ad hoc milites, qui repente cum violentia rapiant, et cum eis deducant; quod et factum est. Cumque venerabilis Abbatissa cerneret quod tantis primata esset reliquiis, turbata est ultra quam credi possit; unde et lecto decubuit, et post tempus breve de hoc seculo migravit.

18 Poslije toga njezin brat, skrušena srca, pođe u Livoniju i ponese sa sobom sveti Križ, te je ondje bio štovan s najvećim poštovanjem od svih koji su ondje stanovali. Dogodilo se pak jednoga vremena, dok je svećenik stajao pred oltarom i slavio misu, da su neprijatelji opkolili onaj grad; i kad je u tome gradu nastala tolika vika, prestrašeni svećenik svuče misno ruho i, ostavivši sveti Križ na oltaru, brzo iziđe iz crkve. Bijaše pak u toj crkvi jedan imenom Legwich, kojemu odmah dođe glas s neba da što brže pristupi k oltaru, stavi križ koji ondje nađe u svoju torbu te, izišavši iz grada, odnese ga u neki samostan koji se zove Freckenhorst. On je pak s najvećom žurbom želio ispuniti ono što mu je bilo naloženo. Kad je izišao iz grada i došao do nekoga mosta, nađe ondje mnoštvo ljudi koji su pomno pretraživali sve prolaznike tko je od njih odnio sveti Križ. Spomenuti pak Legwich, našavši se u tolikoj nevolji, zazivao je božansku blagost, i odmah je na njegove oči sveti Križ uskočio u izvor. Oni pak koji su čuvali most zadržaše ga i, pomno ga pretraživši, pustiše da ode. Kad je on pošao dalje otprilike pola milje, ponovno je našao sveti Križ u svojoj torbi te je s najvećom radošću idući ušao u neki grad.

18 Post hoc frater ejus compunctus corde Livoniam perrexit, et sanctam Crucem secum asportavit, ibique in maxima veneratione colebatur ab omnibus ibidem habitantibus. Contigit autem quodam tempore dum Sacerdos ante altare staret, Missamque celebraret, hostesque civitatem illam vallaverant; cumque tantus clamor factus esset in civitate eadem, Sacerdos territus indumenta exuit, et sanctam Crucem super altare relinquens velociter ecclesiam exivit. Erat autem in ecclesia eadem nomine Legwich, ad quem mox facta est vox cælitus, ut quantocyus ad altare accederet, et crucem quam ibidem inveniret in peram suam reponeret, atque civitatem egrediens ad quoddam cænobium, quod Freckenhorst vocatur, deferret. Ille vero cum maxima festinatione, quæ sibi injuncta fuerant, implere cupiebat. Cumque egressus civitatem fuisset, et ad quemdam pontem venisset, multitudinem virorum ibidem invenit, qui omnes transeuntes diligenter perscrutarent, quis eorum sanctam Crucem abstulisset. Prædictus vero Legwich in tanta necessitate constitutus divinam clementiam invocabat, et mox eo vidente sancta Crux in fontem prosiliit. Ille vero qui pontem observabant, ipsum tenuerunt, et diligenter examinatum abire fecerunt. Ipse vero ulterius progrediens quasi per didimium milliare, iterum sanctam Crucem in pera sua reperit, et cum maximo gaudio pergens in quamdam civitatem introivit.

19 Kad je pak pala večer, ušavši u kuću neke udovice, zatražio je prenoćište i povjerio joj sveti Križ na čuvanje. Te je noći spomenuta udovica na mjestu gdje se čuvao sveti Križ vidjela goruće voštanice i čula anđele kako pjevaju s neba. Kad je svanulo jutro, spomenuti je Legwich zatražio da mu se vrati sveti Križ, na što ona ni na koji način nije pristala. Vidjevši da je lišen tako dragocjenih zaloga, plačući i jaučući išao je svojim putem i najpobožnijim molitvama zaklinjao sveti Križ da mu se ponovno vrati, ako je božanski predodređeno da ga treba odnijeti na spomenuto mjesto; i pogledavši s velikom vjerom i pobožnošću u svoju torbu, našao je sveti Križ vraćen sebi. Tada, hvaleći i blagoslivljajući Boga, stigne do nekoga sela smještenoga nedaleko od Freckenhorsta te, ostavivši ondje sveti Križ, s najvećom je žurbom pohitao sve do samostana u Freckenhorstu, toga mjesta, i svima koji su ondje stanovali obznanio objavu svetoga Križa. A oni, odloživši svako oklijevanje, dođoše s križevima i relikvijama te sveti Križ s najvećim poštovanjem dovedoše u taj samostan: gdje ostajući sve do danas čini mnoge znakove i čudesa, i traži ga i štuje nebrojivo mnoštvo; njega svi s pravom štujmo i ljubimo, kako bismo se s Kristom zavrijedili radovati u vječnosti, amen.b a Njemački Životopis dodaje da je bilo šezdeset konjanika.b U rukopisu je slijedio popis oprosta koje su razni pape podijelili tome mjestu.

19 Vespere autem facto, domum cujusdam viduæ intrans hospitium petiit, eique sanctam Crucem servandam commisit. Nocte autem illa prædicta vidua in loco ubi sancta Crux servabatur vidit cereos flagrantes; et Angelos audivit de cœlo canentes. Mane autem facto prædictus Legwich sanctam Crucem sibi reddi petiit, quæ nulla ratione consensit. Ille vero videns quod tam pretiosis pignoribus esset privatus, flens et ejulans viam suam ibat, et sanctam Crucem devotissimis precibus exorabat, si divinitus esset esset prædestinatum, quod eam oporteret deferre ad prædictum locum, ut iterum sibi restitueretur; et respiciens cum magna fide et devotione in peram suam sanctam Crucem sibi redditam invenit. Tunc laudans et benedicens Deum pervenit ad quamdam villam non longe a Freckenhorst positam, ibique sanctam Crucem relinquens, cum magna festinatione usque ad cœnobium Freckenhorst locum istum properabat, et omnibus hic habitantibus de revelatione sanctæ Crucis manifestavit. At illi omni dilatione postposita cum crucibus et reliquis venerunt, et sanctam Crucem cum maxima veneratione ad cœnobium istud perduxerunt: ubi usque hodie permanens multa signa et prodigia operatur, et ab innumerabili turba quæritur et colitur; quam omnes merito veneremur et amemus, ut cum Christo in æternum gaudere mereamur, Amen.b a Addit Vita Teulonica, sexaginta equites fuisse.b In MS. sequebatur indiculus indulgentiam, quas varii Pontifices ei loco contulerunt.

Izvornik: Acta Sanctorum. Ianuarius, tomus III, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 22. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.

Svezak III Kalendar godine