Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

✠

Acta Sanctorum · Svezak III · Svezak III

Dodatak uz 30. siječnja

AD XXX JANUARII

Sadržaj (10)
  1. O sv. Peregrinu.
  2. O sv. Tijadildi, djevici i opatici u Freckenhorstu u Vestfaliji.
  3. Tumačenje Ivana Gamansa iz Družbe Isusove.
  4. § I. Položaj Freckenhorsta. Javno štovanje Tijadilde.
  5. § II. O Everwordu, osnivaču Freckenhorsta.
  6. § III. O Gevi, tetki sv. Tijadilde.
  7. § IV. O svetom Križu u Freckenhorstu.
  8. Odgoj sv. Tijadilde.
  9. POGLAVLJE IV. Kreposti i smrt sv. Tijadilde.
  10. Objava svetoga Križa u Freckenhorstu.

Str. 639, stup. 2, nakon sv. Armentarija, biskupa Pavije, dodaj: Sv. Tjadilda djevica, u Freckenhorstu u Vestfaliji.

O sv. Peregrinu.

Str. 646, stup. 1, red. 18, izbriši: „Obojica navode rukopisni životopis do kojega nismo mogli doći” i ono što slijedi sve do br. 3, te umetni ovo: „Toga se dana priređuje svečana procesija od stolne crkve do one crkve u kojoj su dvije špilje, od kojih je u jednoj boravio sv. Peregrin. A 18. kolovoza slavi se njegov prijenos te ponovno biva procesija; i tada se ondje tijekom osam dana održavaju svečani sajmovi i trke na trkalištu. Velik je u istu crkvu stjecaj hodočasnika sedam petaka koji neposredno slijede nakon Uskrsa, kao i svih nedjelja mjeseca svibnja.”

2 Primili smo iz Caltabellotte Životopis sv. Peregrina, koji ovdje donosimo: da se ono što se u njemu spominje o zmaju, čija se proždrljivost nije mogla zasititi ničim osim ljudskim mesom, čini vjerojatnim, potvrđuju veoma mnoga Djela drugih svetaca, u kojima se često pripovijedaju takve nemani, izazvane smrtnom mržnjom zloduha protiv bijednih smrtnika ili poslane iz paklenoga krda, uzevši to strašilo čudovišne veličine radi većega pokolja. Životopisu se dodaje ova molitva, koja se običava moliti u božanskom časoslovu: „Svemogući vječni Bože, koji si bl. Peregrinu, svome ispovjedaocu, udijelio toliku milost da po njemu ovu zemlju oslobodiš od ujeda zmije; milostivo dopusti da po njegovu zagovoru uzmognemo izbjeći ujede zloduhâ i prispjeti k svjetlu vječne jasnoće. Po Gospodinu našem itd.”

3 „Čuva se u Caltabellotti” itd.

NAPISAO NEPOZNATI AUTOR, IZ SICILSKOGA RUKOPISA.

Poslije Muke, Uskrsnuća i Uzašašća Gospodina našega Isusa Krista, cijeli su svijet uznemiravali nečisti duhovi i u mnogim je krajevima harala okrutnost zmajeva i zmija, neprijateljska ljudskom rodu. U to je vrijeme a bl. Petar držao biskupsku stolicu. U Grčkoj su se pak isticali neki muževi od Boga prosvijetljeni, među kojima bijaše onaj časni muž imenom Peregrin. Čuvši to, Apostol posla po njih da dođu k njemu. I kad spoznade njihovu svetost, rasprši ih po cijelome svijetu, kako bi po svoj zemlji izišao glas njihov i kako bi pomirili ono što je ljudima neprijateljsko. Obavivši pak molitvu, kako se Gospodinu svidjelo, onaj muž Peregrin, koji se odlikovao izvanrednom svetošću, bi poslan na otok Siciliju, i pod Božjim vodstvom stiže ub Caltabellottu, u kojoj je boravio golem zmaj te se iz dana u dan kockom hranio dječacima, da ne opusti sva zemlja.

2 Jednoga pak dana pade kocka na maloga jedinca svoje majke, koja je čistim srcem svakodnevno služila Bogu. Dok se ta majka uzdala u Gospodina, pristupi i onamo dođe prije spomenuti Peregrin, moleći je milostinju. Ona pak pođe do mjesta gdje je bio kruh, i ne našavši kruha, odmah pristupi susjedi da joj posudi kruha; ona joj ne htjede posuditi i zakle se da ga nema. On pak ode bez milostinje. Zatim nakon kratkoga vremena ona žena, koja mu nije htjela posuditi kruha, pristupi k mjestu gdje je bio kruh i ondje nađec mramorni zalogaj. Vidjevši to, žena se silno uplaši i pomisli da se to dogodilo zbog zakletve i molbe siromaha; te odmah pođe k onoj susjedi kojoj nije htjela posuditi kruha, pripovijedajući joj što joj se dogodilo: i tako je išla po susjedama, pripovijedajući i pokazujući što se zbilo. A svi su se divili i tražili siromaha, ali ga ne nalazeći, čuvali su sve u svome srcu.

3 Kad je pak svanulo jutro, iziđe onaj zmaj i dođe na mjesto gdje je imao primiti hranu. Dođoše dakle oni koji su posluživali što je bilo potrebno zmaju, da mu dadu ono što su običavali; i uzeše već spomenutoga dječaka te ga nosahu zmaju. Kad majka vidje da je njezin sin odnesen ispred njezinih očiju, velikim je vapajem tražila pomoć od Boga. Oni pak koji su nosili dječaka išli su s velikim strahom. Ali milošću svemogućega Boga, kad su se približavali zmaju, pojavi se ondje starac noseći u rukama štap i reče im: „Dajte mi dječaka.” Oni mu ga pak, bojeći se, dadoše kako je rekao. Uzevši mališana, onaj je starac išao prema zmaju. Vidjevši ga zmaj kako dolazi, išao je s velikom bukom da primi hranu. Ali nakon što se približio i vidio starca, uplaši se te je s velikim rikom udarao o zemlju i nije se usuđivao prići k njemu. Blaženi pak Peregrin bez straha je išao k njemu s mališanom i pružao ga zmaju. Zmaj je išao u stranu da primi mališana. Ali bl. Peregrin, pretvarajući se da mu daje mališana, stavi mu u usta štap koji je držao u ruci i toliko ga je dugo držao u njegovu ždrijelu dok nisu stigli do brda na kojem je zmaj stanovao; i obojica uđoše u onu špilju u kojoj je on boravio, te ga kroz velik otvor baci dolje, i od toga dana zmaj nikada više nije viđen.

4 Ljudi pak, vidjevši to, počeše vikati Gospodinu i počeše častiti starca Peregrina, vraćajući mališana njegovoj majci i dozivajući je; a ona je javno pripovijedala i pokazivala kamen pretvoren od kruha dan ranije. Vidjevši to, svi su sve više i više vikali govoreći: „Blagoslovljen Gospodin Bog, koji nas je oslobodio od pogubnoga proždiranja zmaja po svome sluzi Peregrinu.” On ih ne hoteći napustiti, ostade kod one špilje, u kojoj je zmaj boravio, sve do svršetka života i ustraja u velikoj svetosti; poslije smrti bi proslavljen tolikim čudesima... da su iz mnogih krajeva dolazili bolesnici i ozdravljali od svojih bolesti.

a Trebalo bi dakle sv. Peregrina smjestiti prije sv. Matije Jeruzalemskoga, ili barem prije sv. Hipolita, apulskoga mučenika.
b To jest u one krajeve gdje je poslije osnovana Caltabellotta.
c Jednakim čudom kažnjeno krivokletstvo druge ženice prenijeli smo 4. siječnja u Životopisu sv. Farailde.

O sv. Tijadildi, djevici i opatici u Freckenhorstu u Vestfaliji.

Tumačenje Ivana Gamansa iz Družbe Isusove.

§ I. Položaj Freckenhorsta. Javno štovanje Tijadilde.

Postoji u Vestfaliji, u biskupiji Münster, u okrugu Sassenberg, uz rijeku Ems, gradić Warendorf, odnosno Varovo selo, za koje se vjeruje da je, kao i obližnje brdo i okolno polje, u puku zvano Varenberg i Varenfeld, dobilo ime po taborovanju Kvintilija Vara, vojskovođe rimskih legija: naime i gradsko je područje nadaleko ograđeno trostrukim nasipom, odakle mjestu i utvrda i sjaj. Nedavno je pridošla i nova slava. Kad se naime godine 1640. novi drveni kip Djevice Majke na nebo uznesene i okrunjene vješao sa svoda crkve koju, radi razlikovanja od stare župe, zovu Novom, orgulje su, a da nitko nije puhao u mjehove niti itko pomicao ručice registara, same od sebe skladno zasvirale: glas o tome, nadaleko proširen, bio je znamenje i umnažanja časti Bogorodice i učvršćenja pravovjerne vjere u tome kraju, koji je tada oružje krivovjeraca, premda je Warendorf ostao netaknut, bilo potreslo.

2 Od toga je gradića prema zapadu, na otprilike sat hoda, udaljeno selo Freckenhorst, ili Vreckenhorst, i u njemu plemeniti i prastari zbor redovnica kanonikinja; kojemu je kao prva predstojnica bila na čelu sv. Tijadilda djevica, koja se zove i Teadilda, Tijadilda, Tidilda, u puku sv. Theitelt. To se ime u fuldskim Traditiones istoga doba, koje je izdao Pistorius (kao i veoma mnoga druga takve tvorbe: Theothilt, Thiotolt, Thiotilt), češće pojavljuje; a ljubiteljima staronjemačkih podrijetla znači „Božanska junakinja” ili „Teutonska”; kao što su o imenu gradića Dietmel, ili Detmold, smještenoga u istoj Vestfaliji (koji drugi nazivaju Teutomellum i Thiatmalli), zapazili dijelom Filip Clüver u djelu Germania Antiqua, dijelom Camden u starom saskom imeniku.

3 Čini se da je Tijadilda rođena kod Frizijaca, budući da je poznato da se njezina tetka Geva iz Frizije udala u susjednoj Vestfaliji za plemenita muža. Od njih je, jer nisu imali djece, Tijadilda bila posvojena, rođena, kako je vjerojatno, od kršćanskih roditelja; naime i Frizija je zajedno s franačkom vlašću bila primila Kristove svetinje; niti je vjerojatno da bi se Everword bio povezao ženidbom s nekršćankom, on čiji su preci Kristovu vjeru, primljenu od sv. Bonifacija, i u onim dugotrajnim borbama Vidukinda i Sasa za slobodu poganskih obreda sačuvali izvanrednom postojanošću; tako da bi smatrao kako bi takvim brakom s pogankom okaljao ne manje svoj slavni rod negoli savjest.

4 No kako god bilo s precima, sama je Tijadilda svakako izvrsnim odgojem svoje tetke Geve tako uzrasla do svake pohvale pobožnosti da je zavrijedila i biti postavljena na čelo zbora redovnica, a zatim biti uvrštena u popis svetaca. Njezin sam rođendan (dan smrti) doznao iz dvaju freckenhorstskih kalendara, od kojih se jedan zove Gradualis, a drugi Psalterii; ovaj je napisan godine 1433., a onaj prije gotovo pet stotina godina. U obama pod III. veljačkih kalenda stoji ovo: „Aldegunda djevica, Teatilda opatica.” A da se ne bi sumnjalo u njezino drevno štovanje, onaj Gradualis kalendar, koji sam brižljivo prepisao, na dan Bogojavljenja ima ovo: „Danas se ide sa svetim Križem kroz kor Djevojaka do kapele svete Tijadilde, i izmjerit će se kapela (to jest, kako smatram, obilazeći je iznutra i oko groba same Tijadilde u njezinu središtu), naposljetku obilazimo ophod sa svetim Križem.” Također 1. kolovoza: „Zabilježi: nedjelja nakon sv. Petra u okovima posveta je u kapeli sv. Tijadilde; i kanonici će ondje pjevati Večernju i Jutarnju.”

5 Ipak je taj obred iščeznuo, ali traje spomen svetosti, s kapelom i grobom koji leži izvan unutarnjega crkvenog kora na južnoj strani poprečnoga križa, ispod samoga pjevališta kanonikinja; a kroz tu kapelu vodi ulaz u njihov samostan. Uostalom, grob danas nema onoliko pobožnosti i uresa koliko je možda nekoć imao, jer je i oltar koji je stajao pred grobom u lučno udubljenom zidu nedavno srušen i oskvrnut. Ipak se i oltar i kapela nazivaju po sv. Teatildi, bilo zato što su već davno bili postavljeni i posvećeni upravo njoj, bilo zato što se (dok su ostale opatice pokopane na drugoj strani križa i u cijelom vanjskom koru) u samome središtu te kapele nalazi grob svetice. On je nekoć bio ravan s ostalim podom i popločan samo grubim kamenom. Ali ga je opatica Elizabeta, grofica od Berga, obnoviteljica crkve i zbora, u nadi da će ondje pronaći nekoć izgubljeni sveti Križ, devete ili desete godine ovoga stoljeća dala otkopati; pronašla je pak (nimalo neznatan dokaz nekog nekoć obavljenog prijenosa ili uzdignuća), osim nešto blaga u novcu, ne mnogo kostiju, koje je svečano, uz nazočnost i pjevanje svega klera, pohranila u drugu grobnicu; i okružila ju je zidanim zidom od opeke podignutim oko tri stope od zemlje, na koji se pobrinula da se položi i stari kamen. Pokraj groba unutar iste kapele nalazi se zdenac okružen visokom ogradom, čija je voda osobito izvrsna; je li ljekovitost zadobila od sv. Tijadilde, ili je izmoljena njezinim molitvama, ili je izvor pronađen i ostavljen kad je sagrađena crkva, nisam mogao utvrditi kad sam godine 1641. sve osobno pomno pregledao i većinu doznao od dekana i drugih stanovnika toga mjesta.

6 Tada sam također vidio stari kodeks od pergamene, a u njemu dotad nepoznatu povijest sv. Tijadilde, bl. Everworda, bl. Geve i svetoga Križa, napisanu latinskim i njemačkim jezikom. Nakon dugoga oklijevanja, dopuštenje da ga prepiše napokon je dano preslavnom mužu Bernardu Rottendorffu, glavnom liječniku u Münsteru, kojemu jedinome svetica Tijadilda duguje povratak svoga drevnog sjaja; ali ne samo ona, jer će taj marljivi istraživač svetih starina iznijeti iz tame i Djela drugih nebesnika. Isti je priskrbio i drugi stari primjerak na vestfalskom jeziku, blizanac gornjemu. Oba su prevedena s latinskoga u korist redovnica i drugih, te jedan nešto opširnije tumači neke stvari, a drugi donosi kasnije zapažene pojedinosti, što sam također niže zabilježio.

§ II. O Everwordu, osnivaču Freckenhorsta.

Od imena ovoga svetog i slavnog muža javlja se slab trag u susjednoj župi veoma prostrana područja i prihoda Everswinkel, kao da kažeš Everwordovo prebivalište, mjesto ili posjed. Da je svakako ondje, ili bliže Warendorfu, stanovao, zaključuje se iz pripovijesti o Frickonu koji je nedaleko od gospodareve kuće pasao stado, o upravitelju poslanom k njemu i o pratiteljima.

8 Budući da se pak za njega i suprugu kaže da su bili posjednici veoma mnogih obitelji i nebrojenih polja, osim Freckenhorsta, u ono vrijeme žiro rodne šume, kakva i danas leži uz samostan, posjedovao je i druga imanja i selišta odvojeno i nadaleko raspršena od svoje kuće, s kmetovima, prema običaju kraja, kao što ih i danas posjeduje njegova baštinica Freckenhorstska Crkva. Odatle se može nagađati da je u tome kraju bio gospodar, po starom običaju naroda, gdje je, kao što je u životopisu Karla Velikoga pjevao pjesnik onoga vremena,

... podijeljen na razne načine sav puk imao gotovo onoliko vojvoda koliko župa. Onaj dakle koji je prema svjetovnom dostojanstvu potekao od najplemenitijega roda, s pravom će se ubrojiti među te vojvode, naime u prvi red plemstva, koji se sastojao od Adelinga; bilo da su se oni služili naslovom dostojanstva vojvoda, bilo grofova ili graviona, bilo baruna, ili kojim drugim, bilo samo nazivom plemića ili plemenitih gospodara, koji su poslije prisvojili i mnogi moćni knezovi i izbornici Carstva. O tome učeno piše autor rodoslovlja slavnih baruna od Bürena u Vestfaliji, izdanoga prije nekoliko godina: „Tako su se naime”, kaže, „tada u Saskoj radi časti nazivali knezovi, to jest oni koji su imali vlast nad građanima, kmetovima i vojnicima ili ministerijalima: koje danas u Italiji i Španjolskoj zovu Titulados, a u Njemačkoj Hoch und Wohlgeborene, to jest dobro rođeni, slavni, svijetli i presvijetli.” Na to se odnosi ono što Nithard, junak karolinške krvi, piše u 4. knjizi djela De dissensionibus filiorum Ludovici Pii: „Sav narod Sasa”, kaže, „sastoji se podijeljen u tri reda: ima naime među njima onih koji se na njihovu jeziku zovu Edelingi, onih koji se zovu Frilingi, i onih koji se zovu Lazzi. Na latinskom pak jeziku to su: plemići, slobodnjaci i kmetovi.” A one koje Španjolci danas zovu Caballeros, Hidalgos ili Gentilhombres, to jest vitezovi ili plemići, Talijani Gentiluomini, Nijemci Edle ili von Adel, to jest plemići ili od plemstva, njima se prije ovih stotinu godina jedva običavao davati naziv plemića, barem u Njemačkoj: nego su se njemački zvali samo Veste, to jest čvrsti, kao oni kojima je višom vlašću potvrđeno neko pravo nad kmetovima i slugama. Tako on: kako god to drugi odobravali, svakako se čini da onom starom nazivu Adelinga, prihvaćenom kod Sasa nastanjenih u Vestfaliji i Engleskoj, odgovara naslov Edelherr, ili plemeniti gospodar, iza kojega neki stavljaju naziv grofa, kako se sada posvuda dijeli.

9 Tim dakle sjajem roda i dostojanstva slavan naš Adeling Everword zadržao je položaj svojih predaka među vestfalskim velikašima. Jer nakon što je Karlo Veliki pokorio sav taj narod, kako tvrdi Krantz u djelu Saxonia, knj. 2, pogl. 29, Saska je bila razdijeljena biskupima, ali je plemićima u njoj ostavljen njihov okrug; onima naime koji ne bi odbijali pokoravati se vlasti Franaka i štovati kršćanske svetinje. A upravo su već od sv. Bonifacija bili primili te svetinje i izvanrednom ih vjerom čuvali Everwordovi preci, jer su njegov pradjed i prabaka oboje bili pogani, te su po propovijedanju sv. Bonifacija na putu kad je išao u Friziju, gdje je i podnio mučeništvo, povjerovali. Još je mnoge druge, također ugledna roda, sv. Bonifacije pridružio Kristu u Vestfaliji. Tako Kleinsorg, ozbiljan pisac, u rukopisnom djelu Westphaliae Annales, knj. 2, uz god. 736. kaže: „Nakon smrti sv. Willibrorda nasljeđuje ga sv. Bonifacije... koji je obratio neke od Vestfalaca proputovavši kako ove tako i susjedne pokrajine (kako svjedoče autor knjižice o djelima Waltgera i Ivan iz Essena), a među ostalima grofa od Ostena, ili Osena, s ove strane Wesera, koji je stanovao nasuprot Hamelnu na Wengerbergu ili Engerbergu, i njegovu suprugu; te je uz njihovu pomoć podigao ne samo samostan u Fuldi nego i hram sv. Romanu u Hamelnu i sv. Dioniziju na Engerbergu; koje je hramove zatim pod Karlom Velikim papa Lav posvetio sv. Bonifaciju, kako navodi Ivan iz Essena iz djela Chronicon Mindense; a o tome postoje u crkvi u Hamelnu, koja se zove i crkvom sv. Bonifacija, i na spomenutom brdu Wingenberg drevni spomenici i tragovi.” Tako Kleinsorg, što spominje i Letzner te prenosi da se onaj ostenski grof zvao Bernard, a supruga Krista, te da su oni Hameln prenijeli u vlasništvo samostana u Fuldi.

10 Primjerom toga grofa možda je bio potaknut Everword da i u Freckenhorstu podigne crkvu sv. Bonifaciju, a u Fuldi u samostanu sv. Bonifacija primi monaško odijelo. Premda je on imao i obiteljski poticaj: štap koji je sv. Bonifacije bio ostavio njegovoj prabaki, koji je zatim zaboden u zemlju donio lišće, cvjetove i plodove; ali ga je poslije sam Everword ili netko drugi iščupao i prenio u Freckenhorst: ondje su i njegove sjemenke bačene u zemlju, ili su mladice možda cijepljene na druga stabla, te su iznikle izvrsne jabuke, kakvih se vrste, kažu, danas više nigdje ne nalazi. Ondje se pak i danas pokazuje obli štap sv. Bonifacija, ne deblji od palca, obložen bjelkastim pločicama; odozgo je umetnut drugi dio drva s prozirnim kristalom, u koji su, čini se, bili zatvoreni ili svečevo ime ili relikvije, koje su se pružale na cjelivanje i štovanje. Možda je ipak ovaj štap na sličnost prvoga nekoć bio ponovno načinjen od neke od spomenutih jabuka, ili svakako istesan do te tankoće od duguljaste trijeske odsječene s debla onoga prijašnjeg: za onaj se naime prenosi da je izrastao u drvo.

11 Osim toga štapa sv. Bonifacija, u Freckenhorstu se čuvaju relikvije zatvorene u dvije veće i tri male škrinjice; a upisano je ime sv. Bonifacija i opatice Gertrude, čijom su marljivošću izrađene. Jedna je osobito uglađena otmjenim radom i prekrivena pozlaćenom mjedi. Čuvaju li se u njima osim ostataka sv. Bonifacija i neke relikvije sv. Teadilde, te Geve i Everworda, nisam mogao doznati jer ne postoji njihov popis. Osobito ondje cvjeta pobožnost prema sv. Bonifaciju, čiji se i rođendan svečano slavi, a IV. svibanjskih kalenda, kako imaju prije navedeni kalendari, na dan sv. Vitala, Djevojke i kanonici pjevaju misu o sv. Bonifaciju, kao i II. prosinačkih nona na dan sv. Barbare djevice. Danas se na Večernjoj pjeva „Dolazak štapa sv. Bonifacija”, koji tjednik drži u rukama nakon hvalospjeva Veliča i moli zbornu molitvu o Bonifaciju s drugovima pred oltarom. Ondje nisam vidio nikakvu sliku ni kip Everworda, nikakav trag svetoga štovanja. Ali latinski Životopis sv. Tijadilde posvuda ga naziva svetim i blaženim, a njemački „leve”, to jest ljubljeni.

§ III. O Gevi, tetki sv. Tijadilde.

Postoji kip bl. Geve u prirodnoj veličini od bijeloga kamena, s vrpcom na glavi, spletenih vlasi, odjeven u duguljasti plašt, kako danas običavaju kanonikinje, i togu, postavljen na njezin grob (koji je uzdignut od tla i smješten u vanjskom koru između kapele sv. Tijadilde i ograde koja dijeli puk od toga kora) s ovim natpisom:

„Tijelom preminula u ovom grobu leži Geva,

Osnivačica ovoga hrama, ljubiteljica kreposti:

Neka je blaga Božja desnica pridruži svetom počinku,

Da živi na nebesima. Za to neka moli svaki vjernik.”

Na bočnoj strani grobnice čita se uklesano ovo:

„AI GOT. MINNE GERBODEN:

DE DIT HILETHE SCOP ALLE DELE.” slika Ista je Geva lijevo od glavnoga oltara, na vratnicama ormara u kojem su se možda čuvale relikvije ili drugo sveto posuđe, naslikana starim kistom u crnoj tunici do gležnjeva, ali opasanoj pojasom, u crnom plaštu po običaju kanonikinja, s lanenim vrpcama koje s obje strane padaju na prsa iz bijeloga lanenog poveza, pokrivala za glavu, s natpisom: „GEVA ILLUSTRIS EX FRISIA.” Taj je dopisan godine 1610., kad je ovoj slici nanesena nova boja. Njezin je položaj ovakav: sv. Bonifaciju koji stoji uza nju prinosi hram, prikazan u obliku onoga koji sada postoji.

što pokazuje da je bila kanonikinja,

13 Iz te dakle Gevine slike i onoga nadgrobnog kipa može se nagađati da ove redovnice u početku nisu bile monahinje, kako neki misle, nego kanonikinje od samoga osnutka, jer nigdje nema ni traga ošišanoj kosi ni monaškom habitu. Što reći o tome da im se u navedenim obrednim knjigama i drugim pisanim spomenicima ovoga samostana stalno pridaje naziv „Djevojke”, koji je po obrascu Ludovika Pobožnoga gotovo svojstven kanonikinjama? Niti iz toga što se čita da je bila zastrta velom odmah slijedi da je postala monahinja; što su drugi zapazili o sv. Aldegundi, Gertrudi i Valdetrudi. Bilo je dolično da se Geva, nakon što je njezin muž položio monaške zavjete, zastre velom i veže zakonima strožega života. Tako je gotovo tristo godina poslije u istoj Vestfaliji druga Geva, supruga bl. Gotfrida, grofa od Cappenberga, nakon što je on prigrlio premonstratski red, u slavnom zboru redovnica u Herfordu bila zastrta velom i postavljena za opaticu. novija slika.

14 Na desnoj strani istoga glavnog oltara uzdiže se dolično zašiljeno svetohranište u obliku piramide, u kakvima se u većim crkvama obično čuva časna Euharistija: u njemu se nekoć čuvao križ slavan po čudesima. Na vratašcima toga svetohraništa naslikana je neka redovnica u odjeći kanonikinje, glave i ostaloga tijela zaogrnutog bijelim lanom, u unutarnjoj crnoj tunici i plaštu podstavljenom krznom. Taj su noviji oblik odijevanja kanonikinje odobrile kao sjajniji i prikladniji za ures doma Božjega, te su mu dale prednost pred onim starinskim bl. Geve.

15 Nadalje, da je crkva koju je ista Geva sa suprugom ovdje sagradila poslije bila ili obnovljena ili proširena te godine 1129. posvećena od münsterskoga biskupa, svjedoči natpis uklesan na krsnom zdencu, koji od kamena ukrašen kipovima isklesanima unaokolo starom umjetnošću stoji na kraju srednje lađe: „† GODINE OD UTJELOVLJENJA GOSPODNJEGA 1129. EPAKTE 28. KONKURENTE 1. USKRSNOGA SLOVA E. INDIKCIJE 7. II. LIPANJSKIH NONA OD ČASNOGA BISKUPA MÜNSTERSKOGA EGBERTA, 2. GODINE NJEGOVA REĐENJA, POSVEĆEN JE OVAJ HRAM.” Ta je crkva uistinu prostrana i podijeljena u tri dijela: prvi je kor, gdje kanonici obavljaju božanske službe; drugi je vanjski kor koji se s obje strane širi u obliku križa, na čijoj su lijevoj strani kapela i grob sv. Tijadilde, a iznad nje pjevalište kanonikinja; treći je napokon, od ovoga odvojen ogradom, krilo ili lađa cijele bazilike, u kojoj je krstionica. Na ulazu u crkvu vidi se visok toranj, s obje strane dva manja, a također dva na kutovima unutarnjega kora kanonika, ondje gdje se on spaja s vanjskim korom. Na lijevoj strani crkve nalazi se stari i prostrani samostan kanonikinja, gdje su stanovi nekih od njih, a drugih, kao i opatice, oko kora, s ulicom između. Kanonikinja pak ima četrnaest osim opatice; sedam kanonika zajedno s dekanom stanuje s suprotne strane crkve u odvojenim kućama; osim njih ima i više učitelja pjevanja. U odvojenim korovima djevica i kanonika svakodnevno se, i u različite sate, obavljaju božanske službe.

16 I danas postoji druga manja crkva, ili prostrana kapela, gotovo spojena s onom većom crkvom na ulazu u groblje, koju je također sagradio Everword, a posvetio biskup Lubert, sada napuštena i ruševna. stara kapela.

§ IV. O svetom Križu u Freckenhorstu.

čudesa po njemu učinjena: Osobito je uvijek bilo u Freckenhorstu štovanje ovoga presvetog i s neba spuštenog Križa, odakle se proširilo po cijeloj Vestfaliji. Ondje postoji čuvarica križa, koju zovu „Cruitziuffer”, to jest Djevica Križa, kanonikinja postavljena nad njegovim čuvanjem. Cvjeta poseban časoslov svetoga Križa. Onamo se stječe veoma brojno mnoštvo onih koji prinose molitve i darove, i to cijele godine, a osobito na dan Našašća svetoga Križa 3. svibnja, koji se slavi s osobitim sjajem, te se Križ najsvečanije nosi u ophodu; kao i na blagdan Obrezanja Kristova, Uzvišenja svetoga Križa, sv. Kuzme i Damjana, sv. Mihaela arkanđela, sv. Krispina i Krispinijana, Svih svetih, sv. Ivana evanđelista i na neke druge dane, uz koje se u gore navedenim kalendarima čita dopisano: „Nosi se sveti Križ”, naime u javnoj procesiji. Taj je obred ipak sada prestao, možda od onoga vremena kad su nizozemski kalvinisti prvi put pljačkaški upali na münstersko područje, i Križ je izgubljen: na njegovo je mjesto sada za javno štovanje postavljena čestica presvetoga drva Križa Kristova. njegova slika:

18 Ipak se točna i stara slika onoga drevnog Križa, širokoga jedan dlan, sastavljenoga od četverokutnih pozlaćenih pločica i sprijeda ukrašenoga dragim kamenjem, vidi naslikana na vratašcima svetohraništa u kojem se nekoć običavao čuvati. Ondje su također obješeni osmerostruki željezni okovi, svjedoci slobode zadobivene štovanjem križa i dobročinstvom Raspetoga: spominju da ih je nekoć visjelo toliko da je opačina vremena i ljudi od njih skovala podugačak lanac za vezanje vedara kojima se iz zdenca crpila voda. Niti je s gubitkom Križa istodobno nestala sva njegova moć, niti je posve prestala pobožnost naroda, zavjeti i čudesa. Očevici naime potvrđuju da bolesnici češće, učinivši zavjet i prinijevši zavjetne darove, zadobivaju zdravlje, te da je nedavno jedan građanin iz Warendorfa došao oslanjajući se na štake, i objesivši ih, vratio se zdrav svojima. kad je prvi put darovan redovnicama.

19 Nadalje, neki iz puka pripovijedaju da je ovaj Križ bio spušten kroz crkveni svod pred noge sv. Tijadilde; ali s premalo znanja, kako smatram, budući da se to, kako će se dolje reći, dogodilo u vrijeme livonskoga rata, u kojem je sudjelovao brat one iste opatice kojoj je dok je molila bio darovan s neba. U doba bl. Tijadilde nije bilo nikakva takva livonskog rata. Narod Sasa, kako pišu Krantz u djelu Saxonia, knj. 7, pogl. 16, i Arnold u djelu Chronica Slavorum, knj. 7, pogl. 9, prigodom trgovanja prvi je put unio vjeru u Livoniju poslije godine 1170., a glavni je začetnik svetoga djela bio bl. Meinhard, ili Meiner, kanonik iz Segeberga, zatim biskup Rige, čiji ćemo životopis donijeti 20. svibnja: zatim su križari poduzeli pohod protiv pobunjenika pod biskupom Bertoldom, a naposljetku je pod biskupom Albertom, trećim na toj stolici, ustanovljen Red livonskih vitezova, kojima su dva ukrštena mača dala i ime i znak: a među prvim tim vitezovima bilo je mnogo Vestfalaca i Frizijaca.

Iz freckenhorstskoga rukopisa.

Podrijetlo samostana u Freckenhorstu. a U vrijeme prejasnoga a kralja Ludovika Mlađega živio je neki svjetovnjak imenom Everword, života vrijedna nasljedovanja, koji je, kako je prema svjetovnom dostojanstvu potekao od najplemenitijega roda, uzeo za suprugu djevojku ne niskoga roda, imenom Gevu, veoma lijepu, oštroumnu, mudru, milostivu prema siromasima i, što nadilazi svaku ljudsku pohvalu, iz dubine srca bogobojaznub. Oboje su dakle bili posjednici veoma mnogih obitelji i nebrojenih polja, koja su im od već preminulih roditelja pripala u vlast. Ali prema Apostolu, kao oni koji ništa nemaju a sve posjeduju, posvećeni bdjenjima, postovima i molitvama, gospodari a ne sluge bogatstva, budući da nisu imali tjelesne djece, stekli su sebi mnogo duhovne djece i kćeri, te su im (kao što se sve do danas vidi) razdijelili i dali svoja imanja, kako bi njihova pravednost ostala u vijeke vjekova.

2 Ali kad je svemogući Bog htio nagraditi službe svoga vjernoga sluge Everworda i još sklonije objaviti na koje načine valja biti umilostivljen, dogodilo se da je njegov svinjar, kojemu bijaše imec Fricko (po čijem je imenu i danas mjestu nadjenuto imed Freckenhorst), u jesenje doba pasao svoje svinje, kojih je imao nebrojivo mnoštvo, u žiro rodnoj šumi: te ih je već predvečer site smjestio oko svoje kolibe, koju je sagradio na povišenijem mjestu na nekom brežuljku, da ih ondje čuva, kako ih ne bi ni lopovi pokrali ni zvijeri proždrle. I dok se tako pobožno i vjerno nije umarao posvećivati službi svoga gospodara, svemogući Bog, koji je dao vjernost i odredio da se čuva ne samo njemu nego i zemaljskim gospodarima, koji je moćan od iste grude načiniti jednu posudu za čast a drugu za sramotu, kako bi obznanio da i on ljubi vjernost, udostojao se najprije po ovom tako neznatnom i neukom, ali ipak vjernom svinjaru pokazati neko veliko čudo. Kad se naime jedne noći probudio i zbog brige oko svinjskoga krda nije mogao spavati, ugledao je neko veliko svjetlo ondje gdje je šuma bila najgušća i gdje je sada sagrađen najčasniji samostan: ali kako je priprostim ljudima po naravi da ne misle visoko, nego da se posvuda boje za ono što im je povjereno, pobojao se da lopovi ili razbojnici vrebaju njegovo krdo.

3 Kako se to češće događalo, a sjaj svjetla sve više i više neprestano blistao svake noći, bojao se da pljačkaši ne priđu njegovu krdu; niti se usuđivao prići bliže da ispita što je to, jer kad bi prišao danju, nije nalazio ništa osim stabala i najgušćega šipražja; jednoga dana dođe k njemue upravitelj njegova gospodara i, upitavši ga je li već pregledao svinje, čuo je još drhtavim riječima svu žestinu njegova straha i ustrajnost noćnoga svjetla. A upravitelj, kako je bio razborita uma i nije mu bilo nepoznato da je njegov gospodar bogobojazan (jer svaki gospodar, bio dobar ili zao, traži sebi poslušne sluge), što je brže mogao radosno mu je to javio.

4 Nakon što je bl. Everword sve čuo, prinoseći Bogu žrtvu hvale, šutke je razmotrio stvar, i sam ustrajući u skrovitoj molitvi da njegov grijeh ne bi mogao spriječiti ono što je božanska darežljivost milosrdno započela, te posla najvjernije vojnike iz svoje pratnje da istraže. I oni su noću gledajući očima iskusili mnogo sjajnije svjetlo negoli je ili svinjar javio upravitelju ili upravitelj gospodaru, te su se s velikim strahom vratili svome gospodaru i zaklinjući se potvrdili da je to mjesto uistinu sveto i da se bez sumnje ondje nalaze relikvije mnogih svetaca.

5 A on na djelovanje božanskoga čuda raširi obje ruke plačući i kličući od radosti, te smatrajući da ne valja više oklijevati, sa svim svojim ukućanima koji su tada bili pri ruci pođe na spomenuti brežuljak vidjeti božansko čudo. Kad je dakle razapeo svoj šator, a mračna je noć ljudskim stvarima oduzela obličje, evo već je, ne kao prije u šumi, nego s neba blistalo svjetlo u obliku čudesnoga doma po svim okolnim krajevima, a posred svjetla silazio je neki ljudski lik i kao nekim užetom mjerio temelj hrama prema uzorku gore viđenoga svjetla; kao što se i sljedećega dana pokazalo, jer su se svi grmovi i stabla, kao da ih je pogodila munja, činilif opaljenima: kako bi se najjasnije i tada i sada dalo razumjeti da je Bog, stanovnik neba, izabrao to mjesto na svoju slavu i hvalu, te da je htio biti pomoćnik i zaštitnik svima koji mu na tome mjestu služe i pravedno zazivaju njegovo ime.

6 Sjaj je pak svjetla trajao gotovo sve do dana, a toliko je dugo i bl. Everword ustrajao u molitvi da Bog dovrši ono što je započeo. Ali u sam suton dana pade na nj dubok san ondje gdje je ležao prostrt u molitvi, i glas spušten s neba reče mu ovako: „Ja, Petar apostol, kao mudar graditelj postavio sam temelj; a ti pazi kako ćeš nazidati.” I on, odmah se probudivši, oda Bogu dužne hvale te bez odgode pođe k biskupug Lubertu, koji je u to vrijeme upravljao münsterskom stolicom, i sve mu po redu izloži, te po njegovu mjerodavnom savjetu posiječe stabla, sve panjeve i korijenje iz temelja iskrči i sagradi bogomolju imenu Gospodnjemu, koju je poslije spomenuti biskup posvetio na čast sv. Petra apostola. Ali ostaje još jedno čudo za koje smatramo da ga ne valja prešutjeti. Jer dok su graditelji kopali temelj, na dnu su pronašli kamen na kojem je bio utisnut ljudski trag, za koji ne sumnjajući da pripada sv. Petru, sve do današnjega dana kao znak apostolskoga ukazanjah čuvaju u istoj bogomolji.

7 Nakon što je pak Bog u sagrađenoj i posvećenoj bogomolji ispunio volju bl. Everworda, počeo je on otada plamtjeti još većom željom za njegovom službom; niti je odustao od započetoga dok oko bogomolje nije sagradio zimsku i ljetnu blagovaonicu, ložionicu, podrum, kuću za gumno, kuhinju, žitnicu i spavaonicu, te sve potrebne nastambe; i tada je najprije okupio dvanaest pismenih redovnica, o svome trošku, da ondje vječno služe Gospodinu i sv. Bonifaciju.

a Ovaj je Ludovik ili sin Ludovika Pobožnoga, koji je preminuo god. 876., u 37. godini kraljevanja, ili njegov sin Ludovik, kojemu su se pokoravale Istočna Franačka, Tiringija, Saska, Frizija i Lotaringija, a preminuo je god. 882.
b Njemački Životopis dodaje: „tako da je cijela pokrajina bila proslavljena javnim glasom.”
c Srodna imena u fuldskim Traditiones koje je izdao Pistorius: Fricco, Fricceo, Fricconi knj. 2, i knj. 1, Fricken itd.
d Riječ „horst” svojstvena je gotovo Vestfalcima i susjednim narodima naše Donje Njemačke; nekima općenito označava mjesto blisko nekome, bilo čovjeku bilo stoci, u kojem najčešće boravi: ali Cornelis Kiliaan i mnogi drugi tumače je kao šikaru; drugi kao gušću šumu; drugi kao seljačku kolibu; drugi kao mjesto zajedničko nekom seoskom mnoštvu, poput pašnjaka, šume itd. Ponekad se čita da se u carskim pravima „horst” ubraja i u jarke i nasipe brežuljkastih polja.
e Na njemačkom „de voget”, odakle „de Meyer”, pretor, upravitelj.
f Na sličan su način stabla oborena božanskom snagom označila sv. Ludgeru, münsterskom biskupu, mjesto za gradnju samostana Werden na Ruhru. Tako je u Vinnenbergu, samostanu djevica reda sv. Benedikta udaljenom sat hoda od Freckenhorsta, viđen sv. Ivan Krstitelj sa svetom Bogorodicom kako crvenom svilenom vrpcom ocrtava tlocrt, koja se ondje čuvala unutar kipa iste Djevice, a izgubljena je u upadu Nizozemaca. I s one strane rijeke Lippe u grofoviji Mark pokraj gradića Mendena, poslije godine 1225., bl. Menriku, pustinjaku koji je bio kanonik u Lübecku, u nazočnosti mnogih velikaša, za vedra je dana svijetao oblak koji je obuhvaćao zlatni križ označio prostor za gradnju samostana redovnica cistercitskoga reda; o kojem mi raspravljamo uz Menrikov životopis 20. lipnja. Ovamo pripada i čudo Snijega, koje se godišnjom svečanošću slavi 5. kolovoza.
g Drugi ga zovu Hubert; bio je četvrti münsterski biskup.
h Njemački Životopis ima da se taj kamen čuva sve do današnjega dana. U Freckenhorstu nije preostao nikakav njegov spomen.

Odgoj sv. Tijadilde.

Ti dakle čisti supružnici, kao što smo gore naveli, nisu imali djece, nego su nećakinju bl. Geve po bratu, Tijadildu, uzeli sebi za posvojenu kćer, te su je, ljubeći je očinskom i majčinskom ljubavlju, odgojili kao svoju. Jednoga se naime dana dogodilo da je bl. Everword nekim slučajem ušao u kuću u kojoj se djevojčica odgajala, a kako je njezina dadilja izišla radi neke svoje potrebe, djetešce je ležalo u kolijevci, ono koje je tada prvi put počelo činiti korake, a i s lijepim jabukama koje joj je donio za igru da ne bi plakala. Ali čim je ugledala njega, koji ju je prije mnogostrukim tepanjem naviknuo na sebe, svim je silama iskočila iz kolijevke njemu na radost, smijući se i igrajući. I (jao!) na neki je žalostan način kotao tek skinut s vatre, od čijega se vrenja trebalo praviti pivo, stajao pokraj kolijevke, te je u međuvremenu, dok je žurila u njegov zagrljaj, cijelim tijelom upala u kipući kotao. On ju je pak, trčeći, plačući i jaučući, izvukao kao mrtvu i položio ničice na zemlju.

9 Čim je pak stigao k tetki djetešca, naime svojoj supruzib, lica oblivena suzama ispripovjedio joj je žalostan događaj: i oboje su se zajedničkom odlukom i jednakim zavjetom prostrli na molitvu te je zavjetovali Bogu kao službenicu koja će trajno ostati na tome mjestu, ako joj vrati život i zdravlje. Ali čudesna se stvar, nečuvena u našim vremenima, dogodila darežljivošću milosrdnoga Boga, ili zato što je on sam htio pokazati što će poslije učiniti od djevojčice. Jer ustajući od molitve, prije negoli se dadilja vratila, našli su je kao usnulu laganim snom; podigavši je sa zemlje, polako su je probudili i oprali, te nisu našli nikakve ozljede, pa ni traga ožiljka na cijelom tijelu, nego su je primili tako neozlijeđenu i veselu kao da nije pretrpjela nikakvu bolest. Kakva je bila radost, kakvo veselje i kakav plač od radosti, te kolike su hvale Bogu odjekivale od svih koji su to vidjeli i čuli, nama bi bilo nemoguće izreći, a onima koji danas slušaju nevjerojatno. I da se spomenuti supružnici nisu prije u svemu pokazali tako istinoljubivima, dok na tijelu djevojčice nisu našli nikakve ozljede ni madeža, nimalo im ne bi vjerovali. Nakon tih događaja glas o svetosti i kreposti Everwordovoj izišao je po svim okolnim pokrajinama, te su svi najugledniji ljudi odredili svoje kćeri na isto mjesto da služe Gospodinu i sv. Bonifaciju.

a Jasnije u njemačkom Životopisu: „držao je u ruci lijepu jabuku, kakve je običavao nositi djetetu da ne plače.”
b Isti Životopis: „čim je to dojavljeno Gevi, i kad je dotrčala, Everword joj je izložio što se dogodilo.”

Everword i supruga ostavljaju svijet.

Ali onaj koji je žudio za nebeskim i trajnim nagradama, odbacio je zemaljske i prolazne. Ne zaboravljajući apostolsku riječ, koji za sebe kaže da nije Kristov sluga ako bi još nastojao ugoditi ljudima, počeo je već bježati od ljudskih pohvala i ustrajati u čvrstoći skrovite molitve, a svojoj se supruzi, ne iz gorčine mržnje, nego kako bi nakon njegova odlaska imala manju čežnju za njim, počeo činiti neugodnijim i težim. Ono pak što je već odavno nadahnućem Duha Svetoga začeo u srcu, nije mogao dulje skrivati: nego jednoga dana, spremajući se na put, pristupi svojoj supruzi na neko skrovito mjesto i uporno je zamoli da mu ni na koji način ne uskrati što god zatraži. Ona pak, već nemalo ganuta što je tako ponizno molio, kako prije nije običavao, odgovori da ako bi što htio i što bi bilo u njezinoj moći, može to postići. A on reče: „Ovo te molim: da se, zastrta svetim velom i posvećena Bogu, ovdje zagovarajući kod Boga za moje i tvoje grijehe, udostojiš ustrajati u službi njemu i sv. Bonifaciju sve do kraja svoga života.” Rekavši to i davši joj posljednji poljubac, razdijeli svu svoju baštinu na tri dijela, te dva preda redovnicama koje su tada služile i poslije će služiti Bogu i sv. Bonifaciju, kako po zemaljskom tako i po nebeskom pravu: i ispunjavajući Gospodinovu zapovijed, odreče se samoga sebe, uze svoj križ i pođe za Kristom; otišavši u Fuldu, gdje sv. Bonifacije tjelesno počiva, preda ondje treći dio za svoje primanje i za pokoj svoje duše; te odrekavši se svega što je imao, kao istinski Kristov učenik obuče monaško odijelo i, istinski kao monah ustrajući u svakoj svetosti, poštovanju i čistoći uzorna života, naposljetku ondje završi život.

11 Blažena pak Geva, nakon što je došla k sebi, obamrla od boli zbog njegova iznenadnog odlaska, učini kako je zamolio, te to mjesto povjeri kralju Ludoviku na upravljanje, i od biskupa koji je u to vrijeme bio zastrta velom i posvećena Bogu, ustrajala je do kraja života u spomenutom samostanu u Freckenhorstu u poslušnosti i u svakom primjeru samostanskoga života, da zavrijedi vječnu krunu. Preminula je pak VI. svibanjskih nona.

12 Nema sumnje da se veoma mnogi čude zašto je spomenuti blaženi muž Everword predao svoj posjed djevicama koje služe sv. Bonifaciju, kad u ovim krajevima nijedan drugi samostan djevica nije bio naslovljen na njega. Ali ako se traži sama istina, najjasnije se očituje zašto je to učinio. Njegov pradjed i prabaka oboje su bili pogani, te su po a propovijedanju sv. Bonifacija na putu kad je išao u Friziju, gdje je i podnio mučeništvo, povjerovali; i tako je iskrenom ljubavlju zavolio njegovu prabaku da joj je dao i svoj putnički štap i kao šaleći se rekao: „Ovaj će štap podupirati tvoje slabosti, a kad dođe kraj moga života, dat će ti nekakav znak.” Tako se dakle poslije i dogodilo: čim je naime čula da je već podnio mučeništvo i da je njegovo presveto tijelo prevezeno u mainzsko sjedište, odmah se predala molitvi da bi tako sveta duša posredovala za njezinu, i zabila u zemlju štap koji je uvijek običavala nositi njemu na spomen; ali čim je ustala od molitve, koju je obilno prolila plačući, štap je, kako je sveti muž prorekao, dao znak, zazelenio se, pustio korijenje duboko u zemlju, procvjetao i donio plod; i bolje vrste jabuka (jer je štap bio odsječen od stabla jabuke) ni u ona vremena ni poslije u naša ljudi nisu vidjeli ni kušalib.

13 Iz toga je naime razloga predao svoju baštinu djevicama koje služe Bogu i sv. Bonifaciju, jer su njegovi prvi kršćanski preci došli k njegovu nauku, i od tako divnoga znaka, kao što je prije rečeno, svoje sinove i kćeri, a oni opet svoje, sve dok slijed roda nije došao do njega, kojega je onaj suhi i poslije zeleni štap očitim primjerom otajstveno označio... Blaženi je naime Everword primio zelenilo, jer dok je nerotkinja očajavala zbog tjelesne djece, kao što smo gore naveli, rodio je Bogu mnogo duhovne djece: pustio je korijenje, jer je kako zemaljskim tako i nebeskim pravom učvrstio ono što im je od svojih dobara predao za spomen svoje duše: procvjetao je, jer je u sreći i u nesreći uvijek ostao istoga lica, radostan i vedar: donio je plod, jer je ne samo monahe i klerike nego i svjetovnjake svojim svetim primjerima poučio kako dobro živjeti, ostaviti svijet i slijediti Boga. Jabuke dakle bolje vrste ljudi ni od tada ni sada nisu vidjeli ni kušali, jer je redovničkim životom, koji je kao pronađenu ustanovu za življenje odredio kanonikinjama koje žive po pravilu, tako na pravednoj vagi odmjeren umjerenošću, koja je najbolja među četirima krepostima, da nije ni najstroži ni najraspušteniji, nego je sve do danas (hvala Bogu) među mnogim načinima života koji skreću od istine i međusobno se ne slažu sačuvan onako kako je prvi put dan, po zagovoru molitava njihova zaštitnika sv. Bonifacija i darom Gospodina Isusa Krista, Kralja kraljeva, koji s Ocem i Duhom Svetim živi i slavi se, i čijem kraljevstvu nikada nema kraja, Bog bogova u sve vijeke vjekova, amen.

a O Bonifacijevu propovijedanju kod Frizijaca, pogibiji i prijenosu raspravljat ćemo uz njegov životopis 8. lipnja.
b Njemački Životopis dodaje: „Iste su ipak vrste jabuke i danas u vrtu samostana u Freckenhorstu, koje svake godine donose cvjetove i plodove. Također se štap sv. Bonifacija, koji je tako čudesno procvjetao, još uvijek čuva u Freckenhorstu, ukrašen dragim kamenjem i obložen srebrnim pločicama.” O štapu i stablima govorili smo gore.

POGLAVLJE IV. Kreposti i smrt sv. Tijadilde.

Ostaje još velik govor o sv. Tijadildi i težak za izreći našoj skromnoj darovitosti; ali njezina svetost daje pouzdanje našoj malenkosti da o njezinim velikim krepostima barem ponešto napišemo. Tko bi se naime u ikojoj ljudskoj znanosti ili mudrosti mogao naći tako učen da bi njezin život i ćudoređe ukratko opisao, kad nije prošao nijedan dan, otkako se nakon godina djetinjstva podložila službi Božjoj, a da ga ona nije ukrasila novim krepostima? Što je učila, činila je; na što je druge opominjala, pokazala je na sebi kao u zrcalu; što je zapovijedala svojima, prva je djelima ispunila, te je jedina u ovim novijim vremenima među ljudima provodila anđeoski život, i poput izvanredne zvijezde zasjala je načinom življenja svim redovnicama nakon sebe, postavši prizorom anđelima i ljudima, ukrašena svim duhovnim uresima, ona koja se, nakon što je platila dug svoga tijela, našla savršenom da uđe u Kristovu ložnicu. I bila je prva opatica ove zajednice, koja je bila najpobožnija u božanskim službama i crkvenim sakramentima; naposljetku je počinula u miru. Umrla je na sam dan sv. Aldegunde djevice. Pokopana je u svojoj kapeli ispod kora Djevojakaa.

„Časna Aldegundo, na ovaj dan podaj joj, Kriste, pokoj,

Kojoj u pomoć priteci molitvama, blaga Djevice Marijo.”

15 Ali već ćemo reći nešto o događajima iz njezina vremena, kako bi čitatelji i slušatelji, ako se već ljudskoj krhkosti nemoguće kloniti krivnje te im se dogodi da sagriješe, manje zapali u očaj i pouzdali se u oproštenje grijeha, ako se nastoje dostojnim suzama pokore popraviti u onome u čemu su pogriješili. a Njemački Životopis dodaje da je očit dokaz kako uživa vječno blaženstvo to što se njezin grob neprestano odmiče sa svoga mjesta. Grob sv. Modesta u Koruškoj, u selu Saal pokraj gradića Klagenfurta, na sličan se način toliko odmaknuo od prijašnjega mjesta da, dok je nekoć doticao stup, danas je od njega udaljen nimalo malim razmakom i otvara prolaz hodočasnicima. A grob Walkauda, biskupa Liègea, veoma hvaljenoga muža, slično se pomiče u selu koje se zove Serenus Campus, neukom puku Streinchamp, kao da kažu Stramineus Campus; koje selo leži pokraj gradića Marchea u Famenneu na području Luksemburga. Također se prenosi da se grobnica Ivana Lanspergija, najpobožnijega muža, u kölnskoj kartuziji, čiji sam bio pitomac, na godišnjicu njegove smrti katkad znala tresti jedna o drugu.

Objava svetoga Križa u Freckenhorstu.

U drevna vremena živjela je neka časna opatica koja je bila na čelu jednoj zajednici i tako je časno u svemu upravljala svojom Crkvom da je savršenost takve zajednice bila razglašena po cijelome svijetu. Ta plemenita opatica nije običavala činiti ništa osim službe Božje te je danju i noću ustrajala u molitvi. Kako se dakle pobožno držala u božanskom časoslovu, darežljivošću milosti Duha Svetoga ulivena joj je u srce takva želja da je bez prestanka molila božansku blagost da joj se udostoji darovati takve relikvije kojima bi njezina Crkva bila zaštićena i obogaćena dokle god bude trajala. Jednoga pak dana, dok je pobožnije ustrajala u molitvi, iznenada je kroz svod crkve pao s neba poslani sveti Križ pred njezine noge na pločnik, kao da je utisnut u vosak, tako da su se svi dragulji koji su bili postavljeni na svetom Križu ocrtavali na pločniku. Kad je časna opatica to vidjela, obradovala se velikom radošću i odmah dala pozvati prezbitera da taj isti Križ s najvećim poštovanjem postavi na oltar: njega je i ona sa svom svojom zajednicom držala u najvećoj časti dokle god je živjela.

17 Jednoga se vremena dogodilo da je brat te iste presvete opatice došao k njoj radi posjeta, i kad su sjeli i međusobno razgovarali o raznim stvarima, naposljetku joj se požalio da je zbog mnogovrsne nesloge i raznih bitaka izgubio svoja imanja i prihode. Tada mu njegova časna sestra s velikom ljubavlju reče da kod sebe ima relikvije koje, ako ih ponese sa sobom, bez sumnje će pobijediti svoje neprijatelje, a povrh toga i vratiti sva svoja dobra. Tada ju je on uporno počeo moliti da mu nipošto ne uskrati te mu te iste relikvije ustupi na neko vrijeme; i postavio je šezdeset vojnika kao jamce da će joj, kad se bitka smiri, vratiti njezine zaloge. Naposljetku svladana molbama svoga brata, časno je donijela taj isti Križ i predala ga svome bratu, koji ga je radosno primio, mnogo dana držao kod sebe i svladao sve svoje neprijatelje. A kad je uvidio da sve sretno uspijeva snagom svetoga Križa, održavši vijećanje kako bi taj isti Križ zauvijek zadržao kod sebe, brižljivo je upitao svoje vojnikea. Oni rekoše: „Naš je savjet, ako ti se svidi, da ispuniš zavjet i odneseš sveti Križ na njegovo mjesto, postavivši za to vojnike koji će ga iznenada silom oteti i odvesti sa sobom”; što je i učinjeno. Kad je časna opatica vidjela da je lišena tolikih relikvija, silno se ražalostila preko svake mjere; zbog toga je i pala u postelju te nakon kratkoga vremena preminula s ovoga svijeta.

18 Poslije toga njezin brat, skrušena srca, pođe u Livoniju i ponese sa sobom sveti Križ, te je ondje bio štovan s najvećim poštovanjem od svih koji su ondje stanovali. Dogodilo se pak jednoga vremena, dok je svećenik stajao pred oltarom i slavio misu, da su neprijatelji opkolili onaj grad; i kad je u tome gradu nastala tolika vika, prestrašeni svećenik svuče misno ruho i, ostavivši sveti Križ na oltaru, brzo iziđe iz crkve. Bijaše pak u toj crkvi jedan imenom Legwich, kojemu odmah dođe glas s neba da što brže pristupi k oltaru, stavi križ koji ondje nađe u svoju torbu te, izišavši iz grada, odnese ga u neki samostan koji se zove Freckenhorst. On je pak s najvećom žurbom želio ispuniti ono što mu je bilo naloženo. Kad je izišao iz grada i došao do nekoga mosta, nađe ondje mnoštvo ljudi koji su pomno pretraživali sve prolaznike tko je od njih odnio sveti Križ. Spomenuti pak Legwich, našavši se u tolikoj nevolji, zazivao je božansku blagost, i odmah je na njegove oči sveti Križ uskočio u izvor. Oni pak koji su čuvali most zadržaše ga i, pomno ga pretraživši, pustiše da ode. Kad je on pošao dalje otprilike pola milje, ponovno je našao sveti Križ u svojoj torbi te je s najvećom radošću idući ušao u neki grad.

19 Kad je pak pala večer, ušavši u kuću neke udovice, zatražio je prenoćište i povjerio joj sveti Križ na čuvanje. Te je noći spomenuta udovica na mjestu gdje se čuvao sveti Križ vidjela goruće voštanice i čula anđele kako pjevaju s neba. Kad je svanulo jutro, spomenuti je Legwich zatražio da mu se vrati sveti Križ, na što ona ni na koji način nije pristala. Vidjevši da je lišen tako dragocjenih zaloga, plačući i jaučući išao je svojim putem i najpobožnijim molitvama zaklinjao sveti Križ da mu se ponovno vrati, ako je božanski predodređeno da ga treba odnijeti na spomenuto mjesto; i pogledavši s velikom vjerom i pobožnošću u svoju torbu, našao je sveti Križ vraćen sebi. Tada, hvaleći i blagoslivljajući Boga, stigne do nekoga sela smještenoga nedaleko od Freckenhorsta te, ostavivši ondje sveti Križ, s najvećom je žurbom pohitao sve do samostana u Freckenhorstu, toga mjesta, i svima koji su ondje stanovali obznanio objavu svetoga Križa. A oni, odloživši svako oklijevanje, dođoše s križevima i relikvijama te sveti Križ s najvećim poštovanjem dovedoše u taj samostan: gdje ostajući sve do danas čini mnoge znakove i čudesa, i traži ga i štuje nebrojivo mnoštvo; njega svi s pravom štujmo i ljubimo, kako bismo se s Kristom zavrijedili radovati u vječnosti, amen.b a Njemački Životopis dodaje da je bilo šezdeset konjanika.b U rukopisu je slijedio popis oprosta koje su razni pape podijelili tome mjestu.

✠

Izvornik: Acta Sanctorum. Ianuarius, tomus III, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 22. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.

Svezak III Kalendar godine