O sv. Julijanu biskupu le Mansa.
De s. Juliano ep. cenom.
BILJ. 19. Str. 376, stup. 2, br. 3, redak 9, nakon Kornelija Duynija, izbriši sljedeće sve do br. 4 i vrati ovo: Ovaj smo Životopis usporedili s onim koji je u 2. dijelu historiar. Ecles. Gallicanæ objavio Franjo Bosquet, odakle smo preuzeli i Posvetnu poslanicu Avesgaudu. U njoj je Letald protiv autoriteta predaje svoga vremena, kako kaže isti Bosquet, prvi od svih podigao oružje kao najžešći branitelj mišljenja Grgura iz Toursa; tako da tvrdi kako Julijana, druga sv. Dionizija, nije poslao sv. Klement (a kamoli sv. Petar), nego Sikst II., premda sv. Potina nije trebao ubrojiti među one koji su tada zajedno poslani.
NOT. 19. Pag. 376, col. 2, nu. 3, lin. 9, post Cornelii Duynii, dele sequentia usque ad num. 4 et restitue hæc: Hanc Vitam contulimus cum ea quam parte 2, historiar. Ecles. Gallicanæ edidit Franciscus Bosquetus, unde et Dedicatoriam ad Avesgaudum accepimus. In ea Lethaldus contra suorum traditionis temporum auctoritatem, ut idem ait Bosquetus, primus omnium arma movit, Gregorii Turonensis opinionis acerrimus defensor; ut nimirum Julianum S. Dionysii socium, non a S. Clemente (nedum a S. Petro) sed a Sixto II, missum asserat: licet S. Pothinum, cum iis qui tunc una missi sunt, non debuerit annumerare.
Str. 377, stup. 2, pri kraju, prije autorova Predgovora, umetni:
Pag. 377, col. 2, sub finem, ante Prologum auctoris, interpone
Posvetna poslanica
Epistola dedicatoria
Avesgaudu, biskupu Le Mansa.
ad Avesgaudum Episc. Cenoman.
Prečasnomu ocu Avesgaudu brat Letald pozdrav u Gospodinu. Kad sam, nadahnut željom za duhovnim kao i tjelesnim lijekom, pristupio uspomeni preizvrsnoga biskupa Julijana i kad mi je bilo dopušteno uživati u slatkom razgovoru vaše ljubavi, ista snaga ljubavi, koja je duh vaše uzvišenosti pomirila s mojom malenkošću, nametnula mi je teret koji bi bio ljubak i ugodan kad bih bio sposoban; a budući da sam nedorastao, nije toliko ugodan koliko dostojan strahopoštovanja; naime da ono što su stari o djelima istoga slavnoga oca napisali neobrađenim, kako se vama činilo, stilom, ja sam izatkam jednostavnijim i sjajnijim redom te na izgradnju slušatelja zaodjenem nekom bjelinom.
Reverendissimo Patri Avesgaudo Frater Letaldus salutem in Domino. Cum desiderio afflatus tam spiritualis quam corporalis remedii, ad memoriam præcellentissimi Præsulis Juliani accessissem, et dulci affamine vestræ dilectionis frui licuisset; eadem vis caritatis, quæ vestræ sublimitatis animum meæ pusillanimitati conciliabat, imposuit mihi onus, si idoneus forem, amabile atque jucundum; quia impar, non tam jucundum, quam reverendum; scilicet ut ea quæ ab antiquis de actibus glcriosi ejusdem Patris inculto, ut vobis videbatur, sermone conscripta sunt, ipse planiori et luculentiori ordine texerem, et ad ædificationem audientium quadam dealbatura vestirem.
2 To bih djelo nazvao radije dostojnim strahopoštovanja nego ugodnim, jer se s velikom ozbiljnošću strahopoštovanja mora govoriti i pisati ono što se ima izlagati pred licem istine, da se ne bi ondje odakle se vjeruje da se Bog umilostivljuje još više izazvao na gnjev; ništa mu se naime ne sviđa osim onoga što je istinito. Ima pak nekih koji, dok teže uzvisiti djela svetaca, vrijeđaju svjetlo istine: kao da se slava svetaca može podići lažju, koji, da su bili sljedbenici laži, nikako se ne bi mogli uspeti do vrhunca svetosti. Treba dakle s istinom govoriti ono što je istina učinila: jer ako se kaže da je neki od otaca učinio neko čudo, ne čini ga čovjek, nego Bog, koji je moćan djelovati u kojem i po kojem čovjeku hoće. Kad dakle pripovijedam tako čudesne i sjajne stvari o djelima ovoga preizvrsnoga oca, ne sumnjam u njegove zasluge niti dvojim o Kristovoj moći; ali kad to isto nalazim kod drugih, komu treba radije vjerovati, ne vidim jasno, osim ako me možda težina autoriteta nekoga velikoga učitelja ne izvede iz zablude i poput težine sidra ne učvrsti kolebljivi duh. Mnogo je toga naime zapisano u djelima spomenutoga oca što se istim smislom i gotovo istim riječima nalazi i u djelima a bl. mučenika Klementa i Dionizija te sv. Furseja ispovjedaoca.
2 Quod opus reverendum potius quam jucundum dixerim, quia cum magnæ reverentiæ gravitate dicenda et scribenda sunt, quæ in conspectu veritatis recitari debent, ne unde Deus placari creditur, inde amplius ad iracundiam provocetur; nihil enim ei placet, nisi quod verum est. Sunt autem nonnulli, qui dum attolere Sanctorum facta appetunt, in lucem veritatis offendunt: quasi Sanctorum gloria mendacio erigi valeat, qui si mendacii sectatores fuissent, ad sanctitatis cuimen nequaquam ascendere potuissent. Dicenda ergo cum veritate sunt, quæ veritas gessit: quia si aliquis Patrum aliquod dicitur fecisse miraculum, non illud homo, sed Deus operatur, qui potens est operari in quo et per quem vult hominem. Cum ergo tam mira et speciosa de actibus hujus præcellentissimi Patris recito, non de meritis ejus difidio, nec de potentia Christi ambigo: sed cum hæc eadem in aliis invenio, cui potius credendum sit, non perspicue video, nisi forte gravitas auctoritatis alicujus magnifici Doctoris me ab errore deduxerit, et quasi anchoræ pondus vacillantem animum solidarit. Multa enim in actibus supradicti Patris conscripta sunt, quæ et in a BB. Clementis et Dionysii Martyrum, et S. Furcæi Confessoris, eo lem sensu et pene iisdem verbis inveniuntur.
3 O vremenu pak u kojemu je taj velikan živio zaključio sam nagađanjem iz knjige Grgura iz Toursa, koji u 1. knjizi svojih povijesti tvrdi da je za konzulatab Decija i Grata Sikst, apostolik Rimske Stolice, zaredio veoma mnogo biskupa i uputio ih u Galije da propovijedaju riječ Božju, čija ću imena i mjesta kamo su upućeni dijelom navesti poslije. Nadalje, budući da sv. Grgur kaže kako je bl. Dionizije bio iz njihova broja, a u djelima slavnoga oca Julijana pripovijeda se da je s istim sv. Dionizijem došao propovijedati u Galije, smatram da nema sumnje kako se pokazuje da je živio za konzulata Decija, Valerijana i Grata te za Siksta, biskupa Rimske Stolice, koji su naime Sikst i arhiđakon Lovro bili kušani od istogac Decija i, ustrajavši u ispovijedanju Krista, pobjedničkom silom ovjenčani. A tvrdnji da je sv. Julijana poslao bl. Klement ne ide u prilog ni račun vremena ni autoritet starih. Blaženi je naime Klement za cara Trajana prognan u progonstvo na Herson, a između Trajana i Decija, za kojega nagađamo da je živio bl. Julijan, nalazi se veoma mnogo careva, što će pomni čitatelj lako prepoznati u kronikama Euzebija Cezarejskoga, koje je preveo Jeronim.
3 De tempore quidem quo magnus ille floruerit, ex libro Gregorii Turonensis per conjecturam sumpsi, qui in historiarum suarum lib. 1, subb Decio et Grato Coss. a Xysto Romanæ Sedis Apostolico, plurimos Episcopos ordinatos asservit, et in Gallias ad prædicandum verbum Dei directos, quorum nomina, et loca quibus destinati sunt, partim posterius dicam. Porro cum B. Dionysius a S. Gregorio ex eorum numero fuisse dicatur, et in gestis gloriosi Patris Juliani cum eodem S. Dionysio ad Gallias prædicaturus venisse narretur, non dubium existimo, quin sub Decio, Valeriano, Gratoque Coss. et Xysto Romanæ Sedis Antistite fuisse monstretur, qui videlicet Xystus, et Laurentius Archidiaconus ab eodemc Decio tentati, et in Christi confessione permanentes, victrici potentia coronati sunt. Quod vero S. Julianus dicitur a B. Clemente destinatus, neque ratio temporum, neque veterum consensit auctoritas. Beatus enim Clemens sub Trajano Cæsare in exilium apud Chersonesum deportatus est, et inter Trajanum atque Decium sub quo B. Julianum fuisse conjicimus, plurimi Imperatores intersunt, quod in chronicis Eusebii Cæsariensis, quæ Hieronymus transtulit, facile diligens lector agnoscet.
4 Mi smo dakle ono što smo napisali o sv. Julijanu potvrdili, koliko smo mogli, autoritetom prethodnih otaca, a neke smo stvari jednostavno objavili prema drevnoj predaji; neke pak koje su nam se činile manje vjerojatnima izostavili smo. Nigdje ipak ne savjetujemo da itko sumnja u zasluge tolikoga oca; jer dok kod njegova svetoga pepela, po Božjem daru, čini tolika i takva čudesa, svima koji ispravno vjeruju jasno je da je činio mnogo veća i sjajnija djela dok je još živio na ovome svijetu. Ako pak ova naša nevješta priprostost donese kakvu korist bilo upotrebljivosti bilo pobožnosti, kanimo pridodati i ono što se u naše doba, po daru Gospodina Krista, dogodilo kod njegova svetoga groba, kad nam to dođe do znanja. Svakako smo, kako ste tražili, uredili red responzorija i antifona, u kojima smo radi izbjegavanja zamora sastavili pojedine cjeline u svakom načinu; niti se želimo posve udaljiti od sličnosti staroga pjevanja, da ne bismo izmislili barbarsku ili neiskušanu, kako se kaže, melodiju. Ne sviđa mi se naime novotarija nekih glazbenika koji se služe tolikom različitošću da se posve gade slijediti stare autore; jer i oni koji se žene radije rađaju djecu sličnu ljudima nego da stvore lik nekoga mrskog čudovišta.
4 Nos igitur ea quæ de S. Juliano conscripsimus, inquantum potuimus, auctoritate præcedentium Patrum confirmavimus, et quædam simpliciter secundum antiquam traditionem edidimus: quædam vero quæ nobis minus probabilia visa sunt, prætermisimus. Nusquam tamen de meritis tanti Patris quemquam diffidere suademus; qui dum apud suos sacros cineres Deo largiente tanta et talia operetur, multo majora et clariora, dum in hoc mundo adhuc viveret, eum operatum fuisse cunctis recte credentibus liquet. Quod si hæc nostra elinguis rusticitas vel utilitati vel devotioni aliquod emolumentum contulerit, ea etiam quæ nostra ætate apud sacrum ejus tumulum patrata sunt, Domino Christo largiente, dum nostræ accesserint notitiæ, subnectere cogitamus. Sane Responsoriorum et Antiphonarum, ut petiistis, digessimus ordinem; in quibus pro vitando fastidio de unoque modo singula compegimus corpora: neque omnino alienari volumus a similitudine veteris cantus, ne barbaram aut inexpertam, uti perhibetur, melodiam fingeremus. Non enim mihi placet quorumdam musicorum novitas, qui tanta dissimilitudine utuntur, ut veteres sequi omnino dedigentur auctores: nam hi qui conjugiis vacant, malunt liberos hominibus similes gignere, quam alicujus invisi monstri effigiem procreare.
a Životopis sv. Klementa donijet ćemo 23. studenoga, sv. Dionizija 9. listopada; sv. Furseja donijeli smo 16. siječnja.
b To je bila godina Kristova 250., u kojoj je nakon smrti sv. Fabijana Stolica ili bila ispražnjena, kako neki žele, ili je svakako već sv. Kornelije bio na čelu Crkve. Ipak su ti apostolski muževi mogli biti poslani u Galije od Siksta, bilo vlašću pape Kornelija, bilo prije njegova izbora po savjetu rimskoga klera, u kojemu se isticao Sikst, koji je kao četvrti nakon njega, nakon kratkoga vremena, bio pozvan na kormilo Crkve.
c Štoviše, za Valerijana i Galijena pogubljeni su sv. Sikst II. i Lovro, kako će se reći 6. i 10. kolovoza.
a S. Clementis Vitam dabimus 23 Novembris, S. Dionysii 9 Octobris: S. Furcæi dedinus 16 Janu.
b 1s erat annus Christi 250 quo post S. Fabiani credem vel vacabat Sedes, ut quidam volunt, vel certe jam S. Cornelius Ecclesiæ præerat. Potuere tamen a Sixto Apostolici hi viri in Gallias miti. vel Cornelii Papæ auctoritate, vel ante illius electionem de consilio Cleri Romani, in quo Sixtus eminebat, qui quartus ab eo, exiguo post tempore, Ecclesiæ gubernaculis admotus est.
c Imo sub Valeriano et Gallieno occisi sunt SS. Xystus II, et Laurentius, ut 6 Augusti et 10 dicetur.
Str. 381, nakon 3. pogl. uz br. 20, redak 4, „Artinas”, dodaj: (c) Bosquet: „Arcanas.”
Pag. 381, post cap. 3. ad num. 20, lin 4 (Artinas) adde: (c) Bosquetus, Arcanas.
Izvornik: Acta Sanctorum. Ianuarius, tomus III, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 22. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.