Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

✠

Acta Sanctorum · Svezak III · Svezak III

Dodatak uz 27. siječnja

AD XXVII JANUARII

Sadržaj (2)
  1. O sv. Julijanu biskupu le Mansa.
  2. Posvetna poslanica

O sv. Julijanu biskupu le Mansa.

BILJ. 19. Str. 376, stup. 2, br. 3, redak 9, nakon Kornelija Duynija, izbriši sljedeće sve do br. 4 i vrati ovo: Ovaj smo Životopis usporedili s onim koji je u 2. dijelu historiar. Ecles. Gallicanæ objavio Franjo Bosquet, odakle smo preuzeli i Posvetnu poslanicu Avesgaudu. U njoj je Letald protiv autoriteta predaje svoga vremena, kako kaže isti Bosquet, prvi od svih podigao oružje kao najžešći branitelj mišljenja Grgura iz Toursa; tako da tvrdi kako Julijana, druga sv. Dionizija, nije poslao sv. Klement (a kamoli sv. Petar), nego Sikst II., premda sv. Potina nije trebao ubrojiti među one koji su tada zajedno poslani.

Str. 377, stup. 2, pri kraju, prije autorova Predgovora, umetni:

Posvetna poslanica

Avesgaudu, biskupu Le Mansa.

Prečasnomu ocu Avesgaudu brat Letald pozdrav u Gospodinu. Kad sam, nadahnut željom za duhovnim kao i tjelesnim lijekom, pristupio uspomeni preizvrsnoga biskupa Julijana i kad mi je bilo dopušteno uživati u slatkom razgovoru vaše ljubavi, ista snaga ljubavi, koja je duh vaše uzvišenosti pomirila s mojom malenkošću, nametnula mi je teret koji bi bio ljubak i ugodan kad bih bio sposoban; a budući da sam nedorastao, nije toliko ugodan koliko dostojan strahopoštovanja; naime da ono što su stari o djelima istoga slavnoga oca napisali neobrađenim, kako se vama činilo, stilom, ja sam izatkam jednostavnijim i sjajnijim redom te na izgradnju slušatelja zaodjenem nekom bjelinom.

2 To bih djelo nazvao radije dostojnim strahopoštovanja nego ugodnim, jer se s velikom ozbiljnošću strahopoštovanja mora govoriti i pisati ono što se ima izlagati pred licem istine, da se ne bi ondje odakle se vjeruje da se Bog umilostivljuje još više izazvao na gnjev; ništa mu se naime ne sviđa osim onoga što je istinito. Ima pak nekih koji, dok teže uzvisiti djela svetaca, vrijeđaju svjetlo istine: kao da se slava svetaca može podići lažju, koji, da su bili sljedbenici laži, nikako se ne bi mogli uspeti do vrhunca svetosti. Treba dakle s istinom govoriti ono što je istina učinila: jer ako se kaže da je neki od otaca učinio neko čudo, ne čini ga čovjek, nego Bog, koji je moćan djelovati u kojem i po kojem čovjeku hoće. Kad dakle pripovijedam tako čudesne i sjajne stvari o djelima ovoga preizvrsnoga oca, ne sumnjam u njegove zasluge niti dvojim o Kristovoj moći; ali kad to isto nalazim kod drugih, komu treba radije vjerovati, ne vidim jasno, osim ako me možda težina autoriteta nekoga velikoga učitelja ne izvede iz zablude i poput težine sidra ne učvrsti kolebljivi duh. Mnogo je toga naime zapisano u djelima spomenutoga oca što se istim smislom i gotovo istim riječima nalazi i u djelima a bl. mučenika Klementa i Dionizija te sv. Furseja ispovjedaoca.

3 O vremenu pak u kojemu je taj velikan živio zaključio sam nagađanjem iz knjige Grgura iz Toursa, koji u 1. knjizi svojih povijesti tvrdi da je za konzulatab Decija i Grata Sikst, apostolik Rimske Stolice, zaredio veoma mnogo biskupa i uputio ih u Galije da propovijedaju riječ Božju, čija ću imena i mjesta kamo su upućeni dijelom navesti poslije. Nadalje, budući da sv. Grgur kaže kako je bl. Dionizije bio iz njihova broja, a u djelima slavnoga oca Julijana pripovijeda se da je s istim sv. Dionizijem došao propovijedati u Galije, smatram da nema sumnje kako se pokazuje da je živio za konzulata Decija, Valerijana i Grata te za Siksta, biskupa Rimske Stolice, koji su naime Sikst i arhiđakon Lovro bili kušani od istogac Decija i, ustrajavši u ispovijedanju Krista, pobjedničkom silom ovjenčani. A tvrdnji da je sv. Julijana poslao bl. Klement ne ide u prilog ni račun vremena ni autoritet starih. Blaženi je naime Klement za cara Trajana prognan u progonstvo na Herson, a između Trajana i Decija, za kojega nagađamo da je živio bl. Julijan, nalazi se veoma mnogo careva, što će pomni čitatelj lako prepoznati u kronikama Euzebija Cezarejskoga, koje je preveo Jeronim.

4 Mi smo dakle ono što smo napisali o sv. Julijanu potvrdili, koliko smo mogli, autoritetom prethodnih otaca, a neke smo stvari jednostavno objavili prema drevnoj predaji; neke pak koje su nam se činile manje vjerojatnima izostavili smo. Nigdje ipak ne savjetujemo da itko sumnja u zasluge tolikoga oca; jer dok kod njegova svetoga pepela, po Božjem daru, čini tolika i takva čudesa, svima koji ispravno vjeruju jasno je da je činio mnogo veća i sjajnija djela dok je još živio na ovome svijetu. Ako pak ova naša nevješta priprostost donese kakvu korist bilo upotrebljivosti bilo pobožnosti, kanimo pridodati i ono što se u naše doba, po daru Gospodina Krista, dogodilo kod njegova svetoga groba, kad nam to dođe do znanja. Svakako smo, kako ste tražili, uredili red responzorija i antifona, u kojima smo radi izbjegavanja zamora sastavili pojedine cjeline u svakom načinu; niti se želimo posve udaljiti od sličnosti staroga pjevanja, da ne bismo izmislili barbarsku ili neiskušanu, kako se kaže, melodiju. Ne sviđa mi se naime novotarija nekih glazbenika koji se služe tolikom različitošću da se posve gade slijediti stare autore; jer i oni koji se žene radije rađaju djecu sličnu ljudima nego da stvore lik nekoga mrskog čudovišta.

a Životopis sv. Klementa donijet ćemo 23. studenoga, sv. Dionizija 9. listopada; sv. Furseja donijeli smo 16. siječnja.
b To je bila godina Kristova 250., u kojoj je nakon smrti sv. Fabijana Stolica ili bila ispražnjena, kako neki žele, ili je svakako već sv. Kornelije bio na čelu Crkve. Ipak su ti apostolski muževi mogli biti poslani u Galije od Siksta, bilo vlašću pape Kornelija, bilo prije njegova izbora po savjetu rimskoga klera, u kojemu se isticao Sikst, koji je kao četvrti nakon njega, nakon kratkoga vremena, bio pozvan na kormilo Crkve.
c Štoviše, za Valerijana i Galijena pogubljeni su sv. Sikst II. i Lovro, kako će se reći 6. i 10. kolovoza.

Str. 381, nakon 3. pogl. uz br. 20, redak 4, „Artinas”, dodaj: (c) Bosquet: „Arcanas.”

✠

Izvornik: Acta Sanctorum. Ianuarius, tomus III, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 22. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.

Svezak III Kalendar godine