BILJ. 12. Str. 305, stup. 2, nakon sv. Batilde, dodaj: Sv. Radegunda djevica, u Chellesu u Galiji. BILJ. 13. Ondje, stup. 2, redak 11, „i drugih 7 njezinih kćeri djevica”, ispravi: i drugih 7 njezine djece devetorki. BILJ. 14. Ondje među Izostavljenima stup. 1, redak 26 odozdo: „Tko je ovaj Trifon, nije jasno, mnogi su ovoga imena drugdje”, ispravi: Ovo je onaj Trifon Čudotvorac čija Djela iz Metafrasta 1. veljače donosi Surije; drugdje se slavi 10. studenoga.
O bl. Hazeki djevici.
BILJ. 18. Str. 373, stup. 1, br. 1, redak 2, izbriši: „na granicama Vojvodstva Kleve, nedaleko od rijeke Lippe, između Wesela i Bocholta” i stavi: (u Tiringiji.) BILJ. 16. Ondje nakon br. 2, dodaj: Ali možda je, kao i mi isprva, Rolevinck smatrao da je to ona Schermbeck koja leži na granicama Vojvodstva Kleve, nedaleko od rijeke Lippe, između Wesela i Bocholta; te ju je stoga uvrstio među vestfalske svece. Hazeka je doduše bila rodom iz porajnskih krajeva, ali nigdje se izričito ne tvrdi da je bila Vestfalka. Ako bi tko smatrao da je, potaknuta glasom o svetosti sv. Volkvina, svoga sunarodnjaka, a možda i krvnoga srodnika, otišla u Tiringiju, nećemo se tome protiviti, osobito ako iznese kakav vjerojatan spomenik. On je doista najprije bio župnik u Vestfaliji, zatim monah u Walkenriedu u Tiringiji, pa prvi opat u Sittichenbachu, kako ćemo reći u njegovu životopisu 13. studenoga. Ondje, stup. 2, nakon br. 3, dodaj: (Isti životopis, ali potpuniji, iz rukopisa iz Böddekena priopćio nam je naš Ivan Gamans: iz njega je očito da je autor bio svećenik i da se zvao Herman. Čini se da je to isti onaj koji je napisao životopis sv. Volkvina, ili barem suvremenik toga pisca, a možda i Herman, opat u Sittichenbachu.) Herman, pisac životopisa, BILJ. 18. Str. 374, nakon br. 2, izbriši sljedeće i vrati ovo iz rukopisa iz Böddekena:
3 O ovoj časnoj gospođi čuo sam i neke druge stvari za koje sam zbog dvojbenosti smatrao da ih nipošto ne treba zapisati, ali ono što sam s duhovnim i svjetovnim ljudima vlastitim očima vidio prosudio sam posve najdostojnijim bilježenja. Kada je sestra Hazeka, kako je meni i mnogim drugima često govorila, kod samostana Sittichenbach, kao da je tomu mjestu obvezana zavjetom poslušnosti, primajući odande samo svagdašnju hranu i odjeću, jer je cijeloga vremena svoga redovničkoga života nosila redovničko odijelo koje je sama izabrala, ondje izabrala ukop; te kad je tako godine milosti 1261., 26. siječnja usnula u Gospodinu, došla su braća samostana s kolima, kako monasi tako i konverzi, želeći uzeti tijelo svoje štićenice radi ukopa. To nije dopustio učiniti neki crni monah koji je u to vrijeme ondje služio svetu službu, nastupajući u ime svoga samostana, pozvavši sebi u pomoć ruku i snagu seljaka. Umire Hazeka: unatoč uzaludnom protivljenju nekih, po zapovijedi biskupa.
4 Zatim nakon toga, kad je stvar došla do znanja gospodina Volrada, dijecezanskoga biskupa, on je kao vješt pravnik zapovjedio krepošću poslušnosti, također i pismima, da se tijelo preda braći samostana Sittichenbach; kad su oni i dalje ustrajali i bili prekršitelji te zapovijedi, pozvao je pismima spomenutoga monaha pred sebe i tada napokon kod njega ishodio da dopusti braći samostana odnijeti iskopano tijelo službenice Božje i svoje ukućanke; u međuvremenu su prošla tri tjedna manje jedan dan dok su se s obje strane vodile parnice za sebe. Uostalom, kad su monasi i konverzi svečano izišli na vrata samostana da dočekaju tijelo, a bijahu prisutni i svjetovnjaci, kako muškarci tako i žene, koji su se skupili iz susjedstva, vidjeli su njezino lice (čudo za reći), premda je bila mrtva i pokopana, kako bijaše rečeno, tolike dane, tako živahno i rumeno da se činila gotovo kao okupana djevojka, a ne mrtva starica. I onaj koji je vidio i bacio vosak na tijelo koje je ležalo u grobu, zajedno s prisutnima koji su gledali i divili se, Herman ovim spisom svjedoči da je njezino lice bilo tako svježe i da je gruda njezina tijela bila toliko posve lišena svakoga zadaha da su se svi koji su bili prisutni i vidjeli je položenu u grob, a uskoro pokrivenu zemljom, tako rumenu, silno čudili. Rečeno je i zapisano što se pokazalo istinitim o Lazaru, da je zaudarao; neka vide i prosude što misle o pokojnici od tolikih dana i što je Gospodin ovim i ovakvim znakovima htio pokazati. Pokopana je pak sestra Hazeka pod širim kamenom na ulazu u kapitulsku dvoranu samostana Sittichenbach, gdje iščekuje posljednju trublju, 18. veljače, a preminula je prve noći nakon blagdana Obraćenja sv. Pavla: vjerujemo i uzdamo se da nam njezine zasluge i molitve od sada i uvijeke pomažu.
Poznajući iz ispovijedi časnu gospođu udovicu Kunigundu, ženu pokojnoga gospodina Jakova od Schermbecka, viteza koji je već odavna krenuo putem svakoga tijela, i doznavši da je (izvan običaja žena) obrezanih usana i da bi mi mogla reći nešto što zna o sestri Hazeki, uputih se osobno k njoj, i to ne sam sa samom, nego sa starijom ženom uz svjedočanstvo pozvane starice, te sam s njom razgovarao o onome što je već odavna pronio glas. Rekla mi je dakle da joj se sestra Hazeka, koja je malo prije preminula, ukazala u snu govoreći: „Nemoj gajiti sumnju, štoviše najčvršće vjeruj i nipošto ne dvoji da će svi koji se uteknu mojoj uspomeni u svojim potrebama i nevoljama po Božjoj milosti dobiti pomoć.” Nadalje, probudivši se iz sna i radujući se viđenju, kad je drugi put lagano zaspala, ponovno je vidjela sestru Hazeku kako iznosi isto i najpostojanije ponavlja, kako bi se ponavljanje govora pokazalo potvrdom istine. Ne vjerujemo i ne uzdamo se da je Božja ruka bila ispružena samo dotad, nego da će se još više i šire pružati na slavu njegova imena. Već se naime vjernici trude često slati i paliti svijeće na grobu pokojnice, oslobođeni od nekih tegoba.
✠
Izvornik: Acta Sanctorum. Ianuarius, tomus III, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 22. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.