BILJ. 12. Str. 305, stup. 2, nakon sv. Batilde, dodaj: Sv. Radegunda djevica, u Chellesu u Galiji. BILJ. 13. Ondje, stup. 2, redak 11, „i drugih 7 njezinih kćeri djevica”, ispravi: i drugih 7 njezine djece devetorki. BILJ. 14. Ondje među Izostavljenima stup. 1, redak 26 odozdo: „Tko je ovaj Trifon, nije jasno, mnogi su ovoga imena drugdje”, ispravi: Ovo je onaj Trifon Čudotvorac čija Djela iz Metafrasta 1. veljače donosi Surije; drugdje se slavi 10. studenoga.
NOT. 12. Pag. 305, col 2, post S. Bathildem, adde S. Radegundis Virgo, Kalæ in Gallia. NOT. 13. Ibid. col. 2, lin. 11, et aliæ VII ejus fliæ Virgines, corrige et alii VII ejus liberi novem-gemini. NOT. 14. Ibidem inter Prætermissos col. 1, lin. 26, a fine (Quis hic sit Tryphon, non liquet, multi hujus nominis alibi) corrige Hic est Tryphon ille Thaumaturgus, cujus Acta ex Metaphraste 1 Februarii habet Surius; alibi celeratur 10 November.
O bl. Hazeki djevici.
De b. Haseka V.
BILJ. 18. Str. 373, stup. 1, br. 1, redak 2, izbriši: „na granicama Vojvodstva Kleve, nedaleko od rijeke Lippe, između Wesela i Bocholta” i stavi: (u Tiringiji.) BILJ. 16. Ondje nakon br. 2, dodaj: Ali možda je, kao i mi isprva, Rolevinck smatrao da je to ona Schermbeck koja leži na granicama Vojvodstva Kleve, nedaleko od rijeke Lippe, između Wesela i Bocholta; te ju je stoga uvrstio među vestfalske svece. Hazeka je doduše bila rodom iz porajnskih krajeva, ali nigdje se izričito ne tvrdi da je bila Vestfalka. Ako bi tko smatrao da je, potaknuta glasom o svetosti sv. Volkvina, svoga sunarodnjaka, a možda i krvnoga srodnika, otišla u Tiringiju, nećemo se tome protiviti, osobito ako iznese kakav vjerojatan spomenik. On je doista najprije bio župnik u Vestfaliji, zatim monah u Walkenriedu u Tiringiji, pa prvi opat u Sittichenbachu, kako ćemo reći u njegovu životopisu 13. studenoga. Ondje, stup. 2, nakon br. 3, dodaj: (Isti životopis, ali potpuniji, iz rukopisa iz Böddekena priopćio nam je naš Ivan Gamans: iz njega je očito da je autor bio svećenik i da se zvao Herman. Čini se da je to isti onaj koji je napisao životopis sv. Volkvina, ili barem suvremenik toga pisca, a možda i Herman, opat u Sittichenbachu.) Herman, pisac životopisa, BILJ. 18. Str. 374, nakon br. 2, izbriši sljedeće i vrati ovo iz rukopisa iz Böddekena:
NOT. 18. Pag. 373, col. 1, num. 1, lin 2, dele (in finibus Ducatus Clivensis, non procul a Lippia flumine, inter Wesaliam et Buckholdiam) et repone (in Thuringia.) NOT. 16. Ibid. post num. 2, adde Sed fortassis, ut et nos primum, existimavit Rolevinck hanc Schermbekam esse, quæ in finibus Ducatus Clivensis, non procul a Lippia flumine, inter Wesaliam et Bocholdiam jacet; eoque illam inter Westphalos Sanctos retulit. Fuit quidem e partibus Rheni oriunda Haseka; sed an Westphala, nusquam diserte assertur. Si quis S. Volquini, gentilis sui, fors et consanguinei, fama sanctitatis motam abiisse in Thuringiam opinetur, non equidem repugnabimus, præsertim si aliquod proferat probabile monumentum. Ille quidem certe primum in Westphalia Curio, dein Walkenredæ in Thuringia monachus, primus Abbas Sichemensis fuit, ut in ejus Vita dicemus xiii Nov. Ibid. col. 2, post num. 3, adde (Eandem, sed pleniorem ex MS. Bodecensi nobis communicavit Joannes Garmansius noster: ex qua constat auctorem Sacerdotem fuisse, et Hermannum dictum. Videtur idem esse qui S. Volquini Vitam scripsit, aut illius certe scriptoris æqualis; ac fortassis Hermannus Abbas Sichemensis.) Hermanus Vitæ scriplor, NOT. 18. Pag. 374, post num. 2, sequentia expunge, et hæc ex MS. Bodecensi restitue
3 O ovoj časnoj gospođi čuo sam i neke druge stvari za koje sam zbog dvojbenosti smatrao da ih nipošto ne treba zapisati, ali ono što sam s duhovnim i svjetovnim ljudima vlastitim očima vidio prosudio sam posve najdostojnijim bilježenja. Kada je sestra Hazeka, kako je meni i mnogim drugima često govorila, kod samostana Sittichenbach, kao da je tomu mjestu obvezana zavjetom poslušnosti, primajući odande samo svagdašnju hranu i odjeću, jer je cijeloga vremena svoga redovničkoga života nosila redovničko odijelo koje je sama izabrala, ondje izabrala ukop; te kad je tako godine milosti 1261., 26. siječnja usnula u Gospodinu, došla su braća samostana s kolima, kako monasi tako i konverzi, želeći uzeti tijelo svoje štićenice radi ukopa. To nije dopustio učiniti neki crni monah koji je u to vrijeme ondje služio svetu službu, nastupajući u ime svoga samostana, pozvavši sebi u pomoć ruku i snagu seljaka. Umire Hazeka: unatoč uzaludnom protivljenju nekih, po zapovijedi biskupa.
3 De hac venerabili matrona alia quædam audivi, quæ propter ambiguum nequaquam scribenda putavi, sed quæ cum spiritualibus et secularibus hominibus oculis meis vidi omnino notanda dignissime judicavit. Quando Soror Haseka, sicut mili et multis aliis sæpe dixit, apud Sichem monasterium, tamquam eidem loco facta obedientia obligata, tantum inde victum et vestitum quotidianum recipiens, quia ipsum quem elegerat portans toto conversationis suæ tempore habitum monachorum, sepulturam elegisset; sic anno gratiæ millesimo ducentesimo sexagesimo primo, vii Kalendas Februarii obdormivisset in Domino; Fratres monasterii cum vehiculo venientes tam monachi quam conversi, corpus alumnæ suæ ad sepeliendum tollere voluerunt. Quod niger quidam monachus eo tempore ibidem divina celebrans, nomine sui monasterii procurans, accito sibi brachio et robore rusticorum, fieri non permisit. Moritur Haseka: frustra obsistentibus quibusdam, jussu Episcopi.
4 Zatim nakon toga, kad je stvar došla do znanja gospodina Volrada, dijecezanskoga biskupa, on je kao vješt pravnik zapovjedio krepošću poslušnosti, također i pismima, da se tijelo preda braći samostana Sittichenbach; kad su oni i dalje ustrajali i bili prekršitelji te zapovijedi, pozvao je pismima spomenutoga monaha pred sebe i tada napokon kod njega ishodio da dopusti braći samostana odnijeti iskopano tijelo službenice Božje i svoje ukućanke; u međuvremenu su prošla tri tjedna manje jedan dan dok su se s obje strane vodile parnice za sebe. Uostalom, kad su monasi i konverzi svečano izišli na vrata samostana da dočekaju tijelo, a bijahu prisutni i svjetovnjaci, kako muškarci tako i žene, koji su se skupili iz susjedstva, vidjeli su njezino lice (čudo za reći), premda je bila mrtva i pokopana, kako bijaše rečeno, tolike dane, tako živahno i rumeno da se činila gotovo kao okupana djevojka, a ne mrtva starica. I onaj koji je vidio i bacio vosak na tijelo koje je ležalo u grobu, zajedno s prisutnima koji su gledali i divili se, Herman ovim spisom svjedoči da je njezino lice bilo tako svježe i da je gruda njezina tijela bila toliko posve lišena svakoga zadaha da su se svi koji su bili prisutni i vidjeli je položenu u grob, a uskoro pokrivenu zemljom, tako rumenu, silno čudili. Rečeno je i zapisano što se pokazalo istinitim o Lazaru, da je zaudarao; neka vide i prosude što misle o pokojnici od tolikih dana i što je Gospodin ovim i ovakvim znakovima htio pokazati. Pokopana je pak sestra Hazeka pod širim kamenom na ulazu u kapitulsku dvoranu samostana Sittichenbach, gdje iščekuje posljednju trublju, 18. veljače, a preminula je prve noći nakon blagdana Obraćenja sv. Pavla: vjerujemo i uzdamo se da nam njezine zasluge i molitve od sada i uvijeke pomažu.
4 Deinde post hoc, cum res ad notitiam Domini Woltadi diceesani Episcopi devenisset, ipse tamquam jurisperitus præcepit virtute obedientiæ etiam per litteras, Fratribus monasterii Sichemensis dari corpus, cujus mandati cum adhue persisterent et existerent transgressores; præfatum monachum per litteras ad suam præsentiam evocavit, et tunc demum apud eum effecit, ut extumulatum corpus famulæ Dei, et familiaris suæ sineret Fratres monasterii asportare; tribus interim hebdomadibus uno die minus, precibus hinc inde pro se agentibus, evolutis. Ceterum ad susceptionem corporis ad portam monasterii solenniter occurrentibus monachis et conversis, cum adessent seculares tam viri quam feminæ, qui convenerant e vicino, viderunt faciem ejus (mirum dictu) quæ mortua et sepulta, ut dictum fuerat, tot diebus, ita vividam et rubentem, ut quasi juvencula balneata, non vetula mortua videretur. Et qui vidit et ceram super jacentis in tumulo corpus jecit, cum præsentibus et intuentibus atque stupentibus, Hermannus testimonium perhibet scripto isto, quod adeo recens fuerit vultus ejus, et quod tam omnis expers fœtoris ejus corporis gleba, ut universi qui aderant et viderunt eam in sepulchro locatam, et mox terra operiendam adeo rubicundam, quam maxime mirarentur. Dictum et scriptum est quod verum extitit de Lazaro, quod fœteret; videant et judicent, quid sentiant de tot dierum defuncta, quid Dominus his et talibus judiciis voluerit demonstrare. Sepulta vero Soror est Haseka sub lapide latiore ad introitum domus Capituli Sichemensis monasterii, ubi tubam novissimam præstolatur, tertiodecimo Kalendas Martii, quæ obierat proxima nocte post diem Conversionis S. Pauli: cujus meritis et precibus ex hoc nunc et usque in seculum nos credimus et confidimus adjuvari.
Poznajući iz ispovijedi časnu gospođu udovicu Kunigundu, ženu pokojnoga gospodina Jakova od Schermbecka, viteza koji je već odavna krenuo putem svakoga tijela, i doznavši da je (izvan običaja žena) obrezanih usana i da bi mi mogla reći nešto što zna o sestri Hazeki, uputih se osobno k njoj, i to ne sam sa samom, nego sa starijom ženom uz svjedočanstvo pozvane starice, te sam s njom razgovarao o onome što je već odavna pronio glas. Rekla mi je dakle da joj se sestra Hazeka, koja je malo prije preminula, ukazala u snu govoreći: „Nemoj gajiti sumnju, štoviše najčvršće vjeruj i nipošto ne dvoji da će svi koji se uteknu mojoj uspomeni u svojim potrebama i nevoljama po Božjoj milosti dobiti pomoć.” Nadalje, probudivši se iz sna i radujući se viđenju, kad je drugi put lagano zaspala, ponovno je vidjela sestru Hazeku kako iznosi isto i najpostojanije ponavlja, kako bi se ponavljanje govora pokazalo potvrdom istine. Ne vjerujemo i ne uzdamo se da je Božja ruka bila ispružena samo dotad, nego da će se još više i šire pružati na slavu njegova imena. Već se naime vjernici trude često slati i paliti svijeće na grobu pokojnice, oslobođeni od nekih tegoba.
Notam habens ex confessione viduam venerabilem Dominam Konegondim, uxorem quondam Domini Jacobi de Schermbeke Militis jampridem viam universæ carnis ingressi; et intelligens quod esset (extra consuetudinem mulierum) labiis circumcisa, mihique aliquid quod de Sorore Haseka sciret, diceret, aplicui adiens eam ipse, et non solus cum sola, sed cum veterana sub testimonio vetulæ advocatæ, de his quæ dudum fama vulgaverat sum locutus. Dixit itaque mihi quod Soror Haseka paullo ante defuncta in somnis ei apparuit dicens: Noli dubium gerere, imo firmissime crede, et nullatenus dubites, quin quicumque ad mei memoriam confugerint in suis sint necessitatibus et angariis auxilium per Dei gratiam obtenturi. Porro illa excitata a somno, et congratulans visioni, cum secundo tenuiter obdormisset, vidit iterato Sororem Hasekam eadem referentem, et constantissime repetentem, ut repetitio sermonis esse probaretur confirmatio veritatis. Nec hactenus tantum extentam credimus et confidimus manum Dei, sed magis adhuc in amplius pro sui nominis gloria extendendam. Jam enim ad tumulum defunctæ crebro fideles luminaria transmittere sátagunt et accendunt, aliquibus incommodis sublevati.
Izvornik: Acta Sanctorum. Ianuarius, tomus III, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 22. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.