Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

✠

Acta Sanctorum · Svezak II · Svezak II

Dodatak uz 21. siječnja

AD XXI JANUARII

Str. 701, stup. 2, iza sv. Avita II., biskupa Clermonta, dodaj (Sv. Aptadije, ili Aptad, biskup Metza u Belgijskoj Galiji) i izbriši ono što se o njemu kaže među Izostavljenima.

Pag. 701, col. 2, post S. Avitum II, Episc. Claromontanum, adde (S. Aptadius, sive Aptades, Episcopus Metensis in Gallia Belgica) et dele quæ de eo inter Prætermissos dicuntur.

O SV. FELIKSU I DRUGOVIMA, MUČENICIMA.

DE SS. FELICE ET SOCIIS MM.

Str. 706, stup. 2, br. 4, posljednji redak, izbriši (Što u kodeksu Lovre iz Echternacha sebi želi Mammar, ne nagađamo.) i vrati Ono što se u kodeksu Lovre iz Echternacha naziva Mammar, to se 24. siječnja, gdje su mnogi od tih mučenika nabrojani među Izostavljenima, iz rukopisa sv. Jeronima naziva Memma, i treba dodati ovima.

Pag. 706, col. 2, nu. 4, linea ultima, dele (Quid in codice Laurentii Epternacensis sibi Mammar velit haud conjicimus.) et restitue Quæ in codice Laurentii Epternacensis Mammar dicitur, ea xxiv Januarii, ubi horum Martyrum complures inter Prætermissos recensiti, ex MS. S. Hieronymi Memma appellatur, et hisce addenda est.

O SV. PATROKLU, MUČENIKU.

DE S. PATROCLO M.

Str. 711, stup. 2, iza br. 1, dodaj Ovo je selo nekada bilo u doba Dagoberta I. i sv. Kuniberta, biskupa Kölna, smješteno uz vojnu cestu, a dobilo je naziv od toga prirasta naseljenika, kako neki smatraju, Zusatz, kao da kažeš Dodatak ili Pridodano. A ona cesta, bilo da je djelo Rimljana da bi tuda vodili vojsku prema Alisu ili drugim utvrdama onoga kraja, bilo Franaka, bilo naposljetku Sasa, u početku se nazivala Herweg (kao što se i sada u Belgiji posvuda običavaju zvati takve ceste), a već se u puku naziva Helweg, kao jasna i otvorena, nimalo nepoznata ili nejasna. Nadalje, povod Ptičaru da utvrdi Soest bio je provala Huna, koji su se bili smjestili s one strane utvrde Alis i rijeke Alme te opkolili tabor snažnim nasipima, koji se još uvijek vide kod sela Brencken, Wevelsburg, Kerckborken i nazivaju se Hunegreven, ili Hunske jame. O toj provali Huna, ili Mađara, u Saksoniju i Tiringiju govori Liutprand u knj. 2. Histor; pogl. 8. i 9, gdje spominje da ih je isti Henrik Ptičar pobio kod Merseburga, a iste Mađare naziva i Turcima.

Pag. 711, col. 2, post nu. 1, adde Vicus hic olim Dagoberti I, ævo Sanctique Cuniberti Coloniensis Episcopi fuit, secundum militarem viam domiciliis localis, ab ea colonorum accessione, ut quidam putant, adeptus nomen, Zusatz, quasi Adjectum vel Additum dicas. Via autem illa seu Romanorum sit opus, ut ad Alisonem aliave ejus regionis castra isthac militem deducerent, seu Francorum, seu denique Saxonum, initio Herweg (uti et nunc in Belgio passim ejusmodi viæ solent) est appellata, jam Helweg vulgo dicitur, quasi clara et aperta, minimeque ignota aut obscura. Aucupi porro Susati muniendi occasio Hunnorum incursio fuit, qui ultra Alisonem castrum atque Almam flumen consederant, ac validis cinxerant aggeribus castra, qui etiamnum ad Brencken, Wevelsburg, Kerckborken pagos cernuntur, et Hunegreven, sive Hunnorum fossæ, nuncupantur. De ea Hunnorum, sive Hungarorum in Saroniam ac Thuringiam incursione agit Luitprandus lib. 2, histor. cap. 8 et 9, ubi ab eodem Henrico Aucupe ad Meresburgum cæsos memorat, eosdemque Hungaros etiam Turcos appellat.

Soestske crkve;
Ondje iza br. 2, dodaj Osim ovdje spomenute bazilike sv. Patrokla, znamenite po zboru kanonika, u Soestu su još dva muška samostana, jedan ženski samostan redovnica, šest župnih crkava uistinu vrsnih; te kod desetak gradskih vrata molitvenice, nekada sagrađene pobožnošću građana uz dodan prihod, da bi ondje svakodnevno u prvu zoru svećenik služio bogoslužje kojemu bi mogli prisustvovati oni koji u svitanje izlaze; i taj je običaj bio na snazi sve dok nije uvedena hereza. Ona dva samostana koja smo spomenuli nastanjuju Manja braća i propovjednici, a ovi imaju glasovitu knjižnicu rukopisnih kodeksa, i prenosi se da je ondje bl. Albert Veliki predavao teologiju i ostavio mnoge utisnute tragove svoje svetosti.

Susatitempla;
Ibidem post nu. 2, adde Præter memoratam hic S. Patrocli basilicam collegio Canonicorum illustrem, alia sunt duo Susati virorum cænobia, Virginum sanctimonialium unum, sex parochialia templa sane præstantia; atque ad denas urbis portas oratoria, civium pietate olim constructa censu addito, ut quotidie isthic sub primam lucem Presbyter sacris operaretur, quibus diluculo exituri possent interesse: caque viguit consuetudo, donec hæresis est introducta. Duo illa, quæ diximus, cænobia Minores incolunt ac Prædicatores, habentque hi præclaram MSS. codicum bibliothecam, et B. Albertum Magnum isthic Theologiam docuisse, ac multi sanctitatis suæ impressa reliquisse vestigia tradunt.

A glavnoj crkvi, gradu i području, koje se do jedne milje uokrug naziva Soestschebordt, to jest Soestska međa ili međe Soeštana, zaštitnik čuvar nekada je bio sv. Petar, kojega je zato stari pečat grada (koji smo vidjeli ovješen uz javna pisma Senata izdana 1312. godine) prikazivao kako sjedi na sredini gradskoga trga, oko zidina i kula. Sada je na pečatu urezan lik sv. Patrokla, i njemu je posvećena crkva koja je bila apostolova; čiji je prepozit u gradu i izvan njega nadaleko običavao dijeliti pravdu u svetim stvarima; i po tome ima izniman ugled, toliko da novoizabranomu i onomu koji će ući u grad Senat i puk uz svečanu pratnju, ne samo nekada nego i sada, premda nekatolički, izlaze u susret.

At majoris ecclesiæ, urbisque et territorii, quod ad milliare circumfusum Soestschebordt, vocant, id est Susatensem oram, vel Susatensium fines, Patronus tutelaris olim S. Petrus fuit, quem idcirco vetus urbis sigillum (quod publicis Senatus litteris anno MCCCXII, datis appensum vidimus) in media urbis area sedentem exprimebat, circum maenia et turres. Nunc in sigillo S. Patrocli sculpta imago, eique dicata, quæ Apostoli fuerat ecclesia: cujus Præpositus in urbe et foris late in sacris dicere jus consuevit; eoque eximiam oblinet auctoritatem, adeo ut recens electo urbemque ingressuro Senatus populusque solenni apparatu, non quondam solum, sed et nunc quoque, licet acatholicus, obviam procedat.

Str. 712, stup. 1, iza br. 5 dodaj U obrednim knjigama Soestske Crkve, starim i novijim, zabilježeno je trostruko slavlje sv. Patrokla: prvo rođendana za nebo 21. siječnja, drugo prijenosa 3. srpnja, treće dolaska 9. prosinca. Je li prijenos koji se obavlja 3. srpnja onaj prvi, kad su njegovi sveti ostaci iz grada Troyesa preneseni u Köln, ili neki drugi kasniji, bilo premještanje iz stare škrinje, bilo prijenos u uzvišeniju baziliku, još nismo saznali.

Pag. 712, col. 1, post nu. 5 adde In Ecclesie Susatensis ritualibus libris vetustis ac recentioribus triplex S. Patrocli consignata celebritas est: prima natalis XXI Januarii, secunda translationis III Julii, tertia Adventus IX Decembris. Translatio quæ III Julii peragitur, an prior illa sit, cum sacræ ejus exuviæ e Trecassium urbe Coloniam sunt deportatæ, an alia quæpiam posterior, aut ex antiqua capsa transpositio, aut in augustiorem basilicam transvectio, hauddum comperinus.

Cijela također Münsterska Crkva, kako u nedavno otisnutim tako i u vrlo starim rukom napisanim brevijarima, slavi dan 9. prosinca pod naslovom Patrokla, mučenika. U rukopisnom kalendaru koji je u Soestu stavljen ispred brevijara, 5. srpnja nalazi se ovo: III. nona Posveta glavne crkve sv. Patrokla u Soestu. Da su 963. godine Kristove relikvije svetoga mučenika prenesene iz Kölna u Soest, očito je iz natpisa u Soestu Fridrika I., kölnskoga nadbiskupa, u kojemu se 1118. godina Kristova računa kao 155. od prijenosa sv. Patrokla, kao što nam je po svojoj susretljivosti javio znameniti muž Egidije Gelenije.

Universa quoque Monasteriensis Ecclesia tum in recens excusis, tum in pervetusta manu exaratis Breviariis, diem ix Decembris titulo Patrocli Martyris celebrat. In Kalendario MS. quod Breviario præfixum est Susati, v Julii ista habentur: III NONAS Dedicatio majoris ecclesiæ S. Patrocli in Susato. Anno Christi 963, deportatas esse Colonia Susatum sancti Martyris reliquias, patet ex monumento Susatensi Frederici I, Archiepiscopi Coloniensis, in quo annus Christi, 1118 numeratur a translatione S. Patrocli 155, ut nobis pro sua humanitate significavit Ægidius Gelenius V. CL.

Str. 173, iza povijesti prijenosa, dodaj ovo:

Pag. 173, post historiam Translationis, adde sequentia:

Pobjeda sv. Patrokla.

S. Patrocli triumphus.

Pobjedom se može nazvati ono što je izboreno njegovom pomoći, pošto je odagnana propast kojom su prijetili Česi, a što Soeštani zatim običavaju slaviti godišnjim spomenom. Dublje treba potražiti povod pogibelji i pobjede. Soest je, mnogo prije nego što je opasan zidom i nego što se sva Vestfalija podložila Kristovu jarmu, za sv. Petra zadobio sv. Kunibert i vratio ga u vlastiti posjed Kölnske Crkve. To svjedoči sv. Ano, biskup, u ispravi koju ćemo pod naslovom Pobjede ili Prijenosa sv. Kuniberta donijeti 12. studenoga iz rukopisnoga kodeksa iste Crkve sv. Kuniberta u Kölnu. U njoj ovako piše: I prema njegovu savjetu predao sam braći da se plaćaju pet libara od posjeda ili malih imanja u Soestu, jer je njega sv. Kunibert zadobio za sv. Petra, i jer ga je pobožni nadbiskup Heriman poslije, pošto je iskopao tijelo sv. Kuniberta i prenio ga u Soest, obranio i zadobio od nepravednih i nasrtljivih baštinika za dječaka. Dvojica su prije sv. Ana upravljala Kölnskom Crkvom, biskupi Herman: prvi, prozvan Pobožni, izabran 990. godine, drugi, sam Anonov prethodnik, prozvan Plemeniti, postavljen 1036. godine. Taj Pobožni je onaj koji je zapovjedio da se relikvije sv. Kuniberta prenesu u Soest, kao što se može zaključiti iz samih Anonovih riječi; barem je očita pogreška u Teschenmakera kad to pripisuje Hermanu Bogatom, koji je bio treći toga imena, a četvrti nakon Ana.

Triumphum dicere Martyris licet, quem illius ope partum, depulsa, quam Bohemi intentabant, pernicie, anniversaria dein memoria celebrare Susatenses solent. Altius repetenda periculi ac triumphi est occasio. Susatum, prius longe quam muro cingeretur, quamque Westphalia tota Christi se subderet jugo, S. Petro acquisivit S. Cunibertus, atque in propriam Ecclesiæ Coloniensis possessionem redegit. Testatur id S. Anno Episcopus, in diplomate, quod titulo Triumphi sive Translationis S. Cuniberti dabimus xii Novemberis ex MS. codice Ecclesiæ ejusdem S. Cuniberti Coloniæ. In eo ita scribit: Et juxta consilium suum tradidi Fratribus quinque libras solvendas de areis vel curticulis Susatiæ, quod eam S. Cunibertus S. Petro acquisivit, et quod pius Archiepiscopus Herimannus postmodum effosso corpore S. Cuniberti et Susatiam translato ab injustis et importunis hæredibus eam puello defendit et obtinuit. Duo ante S. Annonem Ecclesiam Coloniensem rexere Hermanni Antistites, primus cognomento Pius anno 990, electus, secundus ipsius Annonis decessor Nobilis dictus, creatus anno 1036. Pius hic fuit qui S. Cuniberti reliquias Susatum jussit deportari, ut ex ipsis S. Annonis verbis licet colligere: saltem manifestum in Teschenmakero mendum, dum Hermanno Diviti id tribuit, qui tertius fuit ejus nominis, ab Annone quartus.

2 Otada je Soest ustrajao u vjernosti Kölnskoj Crkvi kroz nekoliko stoljeća, sve dok se oko 1319. godine nije potražio povod za odmetanje dok su rasla neprijateljstva; kad su se građani tužili da se gaze njihove povlastice i da ih iscrpljuju nepravedna bremena i porezi, pošto je sloga uzalud pokušavana, iako je car dao za posrednika Bernarda, vojvodu Saske, naposljetku je 1444. godine došlo do otvorena odcjepljenja, nakon što je u grad s vojskom pozvan Ivan Ratoborni, sin Adolfa XI., vojvode Klevea, i položena prisega njemu i baštinicima. Odatle je planuo rat između nadbiskupa Teodorika od Moersa i vojvode Klevea. Svoj grad Soest, slab po položaju i utvrđenjima, protiv golemih četa Čeha koje je pozvao nadbiskup, obranio je sv. Patroklo. Toliko je važno ne samo koliko pravedan rat vodiš, nego i koliko pravedno i s kime udruženim u savezu, da ne bi iskusio nebesnike kao protivnike. Događaj vjerno spominje Bernard Witt, monah samostana Liesborn smještena nedaleko od Soesta, najbliži onim vremenima, primivši ga od očevidaca, u rukopisnoj Kronici Vestfalije, koju je iz liesbornske knjižnice dostavio znameniti muž Bernard Rotendorp. Ovako dakle piše Witt:

2 Perstitit exinde Susatum in fide Coloniensis Ecclesiæ ad aliquot secula, donec defectionis ansa sub annum MCCCXIX, quæsita, gliscentibus odiis, cum sua privilegia violari, iniquis sese oneribus ac tributis atteri, quererentur cives, frustra tentata concordia, dato etiam a Cæsare arbitro Bernardo Saxoniæ Duce, tandem anno 1444, aperta secessio facta est, advocato in urbem cum exercitu Joanne Bellicoso Adolphi XI, Cliviæ Ducis filio, dictoque ei et hæredibus sacramento. Bellum hinc inter Archiepiscopum Theodoricum Meursanum et Clivorum Ducem exarsit. Urbem suam Susatum, infirmam situ et opere, adversus ingentes Bohemorum copias, ab Archiepiscopo evocatas, S. Patroclus defendit. Tanti interest non solum quam justum bellum, sed quam juste, et quibus in societatem adscitis, geras, ut Cælites adversarios non experiare. Rem gestam Bernardus Wittius Lisbornensis cænobii haud Susato procul siti monachus, illis temporibus proximus, ab oculatis testibus acceptam, fideliter commemorat in MS. Westphaliæ Chronico, quod ex bibliotheca Lisbornensi Bernardus Rotendorpius V. CL. suppeditavit. Ita ergo scribit Wittius:

3 Godine 1447. spomenuti nadbiskup Kölna Teodorik bio je tada uspostavio toliku bliskost s kraljem Rimljana Fridrikom da je, poslavši biskupu jaku četu s carskim stijegovima, dopustio svima i svakomu tko bi htio slijediti biskupa, kao i kraljevske stijegove, da poduprti kraljevskom vlašću to mogu zakonito učiniti. Povrh toga sklopio je prijateljstvo s nekim velikanima češkoga plemstva i husita; odatle je grof od Sternberga, Čeh, skupivši iz istoga kraja vojsku od 26,000 Čeha i husita, provalio u Vestfaliju, imajući uza se i markgrofove Brandenburga i Meissena te vojvode Saske; osim toga mnoge druge knezove i plemiće, svakoga sa svojim vojskama kao ratne saveznike; a češko je ime čitava vojska prisvojila sebi zbog mnoštva, a još više zbog okrutnosti. Okružen dakle tolikom četom, uz veliku ratnu spremu, vojsku prevedenu u Vestfaliju biskup je razvio i gotovo bez boja nakratko izašao kao pobjednik; raskomadao je Grofoviju Lippe: jer su se već od samoga pogleda na neprijatelje stanovnici zapanjeni ukopali; neki su čak već čuvši za dolazak barbara potražili spas u bijegu: golem je naime strah od češkoga imena obuzeo sve, ali kad je došlo do kušnje, otkriveno je da ništa nije ispraznije od glasine. Zbog toga što su se razlili pod oružjem i u burnoj četi opustošili kolebljive gradove i gradiće na putu, te oskvrnuli pljačkom crkve, molitvenice i samostane obaju spolova, ne samo sila nego i barbarski strah ulijevao je užas stanovnicima naokolo; tomu se pridružilo što se čulo da su Česi već davno napustili pravovjernu vjeru i poklali vjernike. Najprije je dakle sravnio sa zemljom Dusimoldiju, Blomberg i Brakel, odnijevši plijen; gradiće Lemgo i Horn teško je opteretio nametima i prisilio na polaganje prisege podložništva; opkopima je okružio Valckenburg, ali je življe dočekan, ne obavivši posao, uz najveću štetu prekinuo opsadu; i carski gradić Herford otkupio je nasrtaj biskupa vrlo velikom težinom zlata.

3 Anno 1447, Theodoricus præfatus Coloniensium Archiepiscopus, tantam pro tunc cum Romanorum Rege Frederico familiaritatem contraxerat, ut imperialibus signis Episcopo valida manu missis, licentiaverit omnibus et singulis, qui Episcopum, regalia quoque signa, sequi vellent, regia auctoritate fulti licite possent. Amicitiam insuper cum quibusdam Bohemorum nobilitatis et Hussitarum: Proceribus contraxit; contraxit; unde Comes de Sterrebergh Bohemus eadem ex regione 26,000 Bohemorum ac Hussitarum exercitum contrahens in Westphaliam fudit, habens et Marchiones Brandeburgenses et Misenenses, Ducesque, Saxoniæ; multos insuper alios Principes et Nobiles, singulis cum exercitibus belli socios; nomen autem Bohemicum a multitudine, magis autem a feritate, totus sibi usurpavit exercitus. Tanto igitur agmine circumfusus, magno belli apparatu exercitum in Westphaliam traductum Episcopus fudit, et pene sine Marte victor ad tempus evasit; Lippiensem Comitatum discerpsit: nam solo aspectu hostium incolæ attoniti torpescebant; quidam etiam solo barbarorum adventu audito, fuga salutem quæsierunt: grandis enim cunctos Bohemici nominis timor invasit, verum ubi ad probam ventium est, nihil fama nugacius fuisse compertum est. Ex eo enim quod armis diffusi nutantes urbes et oppida in itinere decurrentia tumultuoso agmine devastarunt, ecclesias, oratoria, utriusque sexus monasteria rapinis inhonestarunt, non vis modo, verum timor barbaricus incolis circumquaque incussit: accessit quod jam pridem Bohemos fidem orthodoxam deseruisse ac fideles trucidasse auditum est. In primis igitur Dusimoldiam, Blombergem, Brakel, ablatis spoliis solo æquavit: Lengo, Horne oppida dure exactionavit, et ad præstandum hominium compulit: Valckenburgum vallavit; sed animosius exceptus infecto negotio maxima jactura obsidionem solvit: Hervordia quoque Imperiale oppidum maximo auri pondo Præsulis impetum redemit.

4 Zatim, pošto je ispripovjedio neuspješnu opsadu Lippa, o Soestu nastavlja ovo: Odatle je biskup, okružen tolikom četom, pristupio Soestu s opsadnim spravama, kojega su i građani, ohrabreni nazočnošću svoga vladara, dočekali neustrašivo. Bio je pak uz gradske zidine ženski samostan redovnica, u kojemu se bio smjestio Ivan, vojvoda Klevea, a koji je pri prvome napadu, pošto je vojvoda protjeran, biskup osvojio; i smjestivši se na to mjesto, klicalli su kao pobjednici. Nakon mjesec dana dakle, kad noću pokušavaju napasti zidine ljestvama, na tri mjesta prislanjaju ljestve s vojskama uz toliku viku da su vjerovali kako mogu same zidine zatrpati glasovima onih koji prilaze. Ali građani, ne uzdajući se u svoje snage i znajući da se ne mogu obraniti ljudskom pomoći, zamolili su kler i redovnike svoga grada da često izlijevaju molitve Bogu. Odatle je za vrijeme noćne borbe kler, od drugoga noćnog sata sve do petoga sljedećega dana, prostrt pred relikvijama sv. Patrokla želio da se izbavi pomoću tako velikoga svoga zaštitnika. I (čudesno za reći!) usred molitve i borbe svi su čuli silan prasak iz kovčega svetoga muža, kojim je dao znak da je nazočan pomagač. Ohrabreni time građani i muževi ojačani tolikom pomoći u unaprijed očekivanoj nadi hrabrije su se opirali neprijatelju: ovi su se penjali na ljestve, a oni su sprječavali uspon. Ali je trud bio uzaludan: to je učinila kako kratkoća ljestava tako i hrabrost onih koji su bili unutra, koji su znali spriječiti ulazak ne vikom, nego oružjem i snagama. Prisiljeni dakle da odu i nagnani na uzmak, pretrpjeli su velik pokolj svojih. Jer je tisuću pet stotina i osam ljudi poginulo pred gradskim zidinama od Čeha, husita i ostalih koji su pratili biskupa, dok je ubijeno samo osam građana.

4 Deinde narrata Lippiæ irrita obsidione, de Susato hæc subdit: Hinc Præsul tanto agmine stipatus Susatum obstrentebius machinis accessit, quem et cives Principis sui præsentia animati imperterriti susceperunt. Erat autem juxta civitatis moenia sanctimonialium feminarum monasterium, in quo Joannes Clivensium Dux se collocaverat, quod primo aggressu expulso Duce Præsul expugnavit; ac eo se loco recipientes uti triumphatores tripudiarunt. Post mensem itaque cum scalis muros aggredi tentant noctu, tribus in locis scalas cum exercitibus applicant tanto ululatu, ut se ultro muros accedentium vocibus obruere posse crederent. At cives non viribus suis confisi, nec humano se subsidio tueri posse scientes, frequenter ad Deum fundere preces Clerum ac Religiosos urbis suæ poscebant. Unde inter pugnandum nocte Clerus, a secunda noctis hora usque ad quintam sequentis diei, ante S. Patrocli reliquias prostrati, tanti sui patroni auxilio liberari optabant. Et (dictu mirum) inter orandum et pugnandum crepitus ingens ex arca sancti viri ab omnibus auditus est, quo se præsentem auxiliatorem significaret. Animati ab hoc cives, tantique auxilio viri roborati spe præsumpta animosius hosti resistebant: ascendebant hi scalas, ascensum illi prohibebant. Verum incassum laboratum est: fecit hoc tum scalarum brevitas, tum illorum qui intus erant animositas, qui non clamore, sed armis viribusque introitum prohibere noverant. Abire igitur coacti cedereque compulsi, magnam suorum stragem perpessi sunt. Mille enim quingenti et octo viri ante urbis moenia de Bohemorum Hussitarum ceterorumque, qui Præsulem comitabantur, occisi sunt, octo tantummodo de civibus interemptis.

5 Tako Witt. Postoje mnogi spomenici toga događaja. Spomenik pobjede: postavljen tada iznad vrata sv. Valburge (čiji je samostan sada u gradu, a tada je bio izvana) jest naoružani kip sv. Patrokla: na toj se strani čini da je navalila veća neprijateljska sila, razbijena zaštitom sveca. Gleda se uz glavni oltar crkve ploča pričvršćena na zid na kojoj je ritmički himan u dvostihovima i trostrofama; u njemu se, osim ostalih hvala svca, na tu pobjedu odnose ove riječi:

Ave tutor gratiose Hujus loci virtuose Tua cum potentia.

Taj je dan otada bio blagdanski za puk sve dok gotovo posve nije otpao od drevnih bogoslužja i godišnje spomen-slavlje; a kanonici, koji su postojano zadržali katoličku vjeru, običavaju vršiti bogoslužja za pomirenje poginulih i u puku ga nazivaju Češki blagdan.

5 Hæc Wittius. Extant plura ejus rei monumenta. Victoriæ monumentum, Locata tum supra S. Walburgis portam (cujus nunc in urbe cænobium est, tum foris fuit) armata S. Patrocli statua est: ea parte vis major incubuisse hostium videtur, Divi præsidio fracta. Visitur juxta summam templi aram affixa muro tabella in qua hymnus rhythmicus dicolos tristrophos; in eo præter alias Divi laudes, ad hanc victoriam illa spectant:

Ave tutor gratiose Hujus loci virtuose Tua cum potentia.

Festivus is plebi deinceps dies fuit, donec ab avitis sacris et anniversa universa fere descivit; Canonici vero, qui Catholicam religionem constanter retinuere, pro occisorum expiatione sacra peragere solent, et vulgo Festum Bohemorum appellant.

6 Sam svetac počeo se od toga vremena prikazivati u drugom liku i odjeći. Prije je kip sveca, kao senatora istaknuta togom i ogrtačem, koji u ruci nosi križ i palminu granu, što se može vidjeti na svodu i prozorima crkve i drugdje; sada se prikazuje u vojničkom ogrtaču i klamidi, kao vojnik koji vitla isukanim mačem, na pečatima i Senata i zbora kanonika te na drugim kipovima i pločama, javno i privatno. Također golema raka izrađena od srebra, postavljena na glavni oltar, pokazuje lik istoga oklopljenoga ratnika koji vitla mačem i drži crni štit urešen zlatnim orlom. Isto tako usred crkve postavljen je njegov pozlaćeni kip na stupu, urešen oružjem, klamidom i isukanim mačem, uz dodani natpis:

Susa Patroclus ego tibi sum Dux atque Patronus: Prædones feriam gladio, vindex tibi flam: Hæc loca defendam, pravis mala facta rependam.

I u samoj gradskoj vijećnici naslikan je lik sv. Patrokla, kojemu su svi nekada običavali iskazivati čast prije nego što bi se započelo raspravljati o bilo kojoj stvari u senatu. Kao dokaz istoga štovanja dva su veća zvona posvećena sv. Patroklu; na prvome je urezan ovaj natpis:

Solvit in hoc dono pia plebs sua dona Patrono. a na drugome: Solvit in hoc dono pia plebs sua dona Patroclo.

Srednji slog imena Patroklo i izvan stiha izgovaraju dugo Soeštani, ne samo neuki iz puka, nego i sam kler, niti dopuštaju da se ikada skrati u bogoslužjima oni koji predsjedaaju svetim obredima: smatraju da se to pripisuje poštovanju. Iz istoga razloga stanovnici Mainza izgovaraju sv. Aure, a stanovnici Koblenza sv. Kastor.

6 Ipse ex eo tempore alia forma cultuque pingi Sanctus cæpit. Antea velut Senator toga pallioque insignis, armata Sancti statuæ; crucem ac palmæ ramum manu præferens, ut in templi fornice et fenestris atque alibi cernere est; nunc sago ac chlamyde, ceu miles, strictum gladium vibrans exprimitur, in sigillis et Senatus et Canonicorum collegii, aliisque statuis ac tabälis, publice ac privatim. Ingens quoque tumba ex argento fabrefacta, aræ principi imposita, ejusdem cataphracti ensemque vibrantis, ac nigrum scutum aurea aquila insigne prætendendis, effigiem exhibet. Media item æde statua ejus inaurata supra columnam locata, armis, chlamyde, stricto gladio ornata, addita epigraphe:

Susa Patroclus ego tibi sum Dux atque Patronus: Prædones feriam gladio, vindex tibi flam: Hæc loca defendam, pravis mala facta rependam.

In ipsa quoque Curia picta S. Patrocli imago, cui priusquam pertractandæ in senatu rei cujusquam initium fieret, honorem exhibere omnes olim consueverunt. In ejusdem venerationis argumentum majores duæ campanæ S. Patroclo dicataæ; priori id lemma insculptum:

Solvit in hoc dono pia plebs sua dona Patrono. alteri: Solvit in hoc dono pia plebs sua dona Patroclo.

Mediam nominis Patrocli syllabam etiam extra versum productur Susatenses, non rudes solum de plebe, sed Clerus quoque ipse, nec corripi unquam in divinis officiis sinunt qui sacris cæremoniis præsunt: reverentiæ id tribui censent. Eadem ratione Moguntini S. Aureum, Confluentini S. Castorem pronuntiant.

7 Čuva se u Soestu u posebnoj srebrnoj kutiji njegova relikvija: glava sv. Patrokla, a u onoj raci o kojoj smo prije govorili, ostale kosti. Te relikvije svetoga zaštitnika najplemenitiji muž Godfrid iz Bucholtza, dekan Soestske Crkve i prepozit iz Lippa, godine 1640, kad su hesenski vojnici, koji su držali Lippe kao posadu, nenadano zauzeli Soest, da ih ne bi raspršili svetogrdnici, budući da su svi bili zaraženi kalvinističkom herezom, sam je, zanemarivši svoje obiteljske stvari koje su u međuvremenu bile opljačkane, pohranio na sigurno. Njegovoj susretljivosti pripisujemo ono što je ovdje rečeno o Soestu i njegovu zaštitniku sv. Patroklu.

7 Asservatur Susati in peculiari argentea theca ejus reliquia: S. Patrocli caput, in tumba illa, qua de antea egimus, ossa reliqua. Has sancti Patroni reliquias vir nobilissimus Godefridus a Bucholtz Ecclesiæ Susatentis Decanus, Lippiensis Præpositus, anno MDCXL, cum Hessi milites, qui Lippiam præsidio tenebant, improviso Susatum occupassent, ne eas sacrilegi dissiparent, quippe qui Calviniana omnes infecti hæresi essent, ipse domesticis rebus suis neglectis atque interea direptis, in tuto reposuit. Ejus humanitati quæ de Susato hic ejusque tutelari S. Patroclo dicta sunt, accepta scribimus.

8 Nadalje, kakva se pobjeda sv. Patrokla nekada običavala slaviti od Soeštana, takvom je Geseke, gradić iste biskupije udaljen nedaleko od Soesta, i nekada sv. Kirijak, đakon i mučenik, i nedavno također branio. U glavnoj bazilici redovnica toga gradića nalaze se njegove relikvije. O njemu ćemo govoriti 16. ožujka i 7. kolovoza.

8 Porro qualis olim S. Patrocli celebrari victoria a Susatensibus solet, tali Gesecam haud Susato procul distans ejusdem diæcesis oppidum, et olim S. Cyriacus Diaconus et Martyr, et nuper quoque defendit. Sunt in sanctimonialium basilica ejus oppidi primaria, illius reliquiæ. De eo agemus xvi Martii et vii Augusti.

O sv. Aptadiju, ili aptadu, biskupu Metza u Belgijskoj Galiji.

De s. Aptadio, sive aptade, Episcopo metensi in Gallia Belgica.

Trideset i četvrtim biskupom Mediomatrikanaca spominju Klaudije Robert i Ivan Chenu Aptadija, ili Aptada, ili Aptata, i kaže se da je stolovao XIII. godina, a preminuo 21. siječnja.

Da je njegovo ime pronašao u Metzu u više starih brevijara i nekrologija s oznakom svetosti, posvjedočio nam je naš Franjo Lahier. Ipak ga nema u novom kalendaru koji su metški kanonici sastavili prije otprilike XL. godina. O njemu rukopisni Florarium SS. na ovaj dan: Kod grada Metza sv. Aptadija, biskupa i ispovjedaoca istoga grada. Meurisse, biskup Madaure, u povijesti biskupa Metza piše da je izabran 712. godine, stolovao šest godina i dva mjeseca, a umro 717. godine, 21. siječnja. Ali kako može onaj koji je izabran 712. godine, ako je preminuo 21. siječnja 717. godine, provesti u biskupstvu 6 godina i dva mjeseca? Kad od siječnja 712. do 21. siječnja 717. nema osim 5 godina i 9 dana. Jer to što kaže da je umro pod carem Anastazijem, također se vara; već je Anastazijev nasljednik Teodozije odstupio, a vladao je Leon Izaurijac. Dodaje da je pokopan u samostanu sv. Simforijana; i čini mu se da je ostao u prvome grobu, gdje je nekada stajao onaj stari samostan, jer nije pronašao ništa od njegovih kostiju.

Mediomatricum xxxiv Antistes memoratur a Clodio Roberto et Joanne Chenu Aptadius, sive Aptades, aut Aptatus, diciturque sedisse annis XIII, obiisse XII Kalend. Februarii.

Hujus nomen reperisse se Metis in pluribus antiquis Breviariis et Necrologiis cum charactere sanctitatis, testatus nobis est Franciscus Lahierius noster. Desideratur tamen in novo Kalendario, quod Canonici Metenses tenses ante annos circiter XL concinnarunt. De eo MS. Florarium SS. hoc die: Apud Metim civitatem S. Aptadii ejusdem ubris Episcopi et Confessoris. Meurissius Episcopus Madaurensis in historia Episcoporum Metensium scribit anno 712 electum, sedisse annos sex, menses duos, obiisse anno 717, 21 Januarii. At qui potest anno 712 electus, si decessit 21 Janu. 717, exegisse in episcopatu annos 6 menses duos? cum a Kalendis Januarii 712, ad 21 Janu. 717, non sint nisi anni 5, dies 9. Nam quod ait sub Anastasio Imp. obiisse, etiam fallitur; jam Anastasii successor Theodosius solo cesserat, imperabatque Leo Isauricus. Addit sepultum in cænobio S. Symphoriani; et videri sibi in primo sepulchro mansisse, ubi olim vetus illud stetit monasterium, cum nihil de ossibus ejus repererit.

Izvornik: Acta Sanctorum. Ianuarius, tomus II, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 22. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.

Svezak II Kalendar godine