Str. 613., stup. 2., poslije sv. Fehina, dodaj Sv. Hadoind, biskup Le Mansa u Galiji. Ondje među Izostavljenima poslije Dagoberta I., dodaj Sv. Eneja, ili Enguzije, opat iz Clonenagha u Irskoj, čiji se častan spomen čini 15. siječnja u životu sv. djevice Ide i drugdje, prenosi se da je umro 20. siječnja. Očekujemo njegova vlastita Djela.
O sv. Papi Fabijanu, mučeniku.
Str. 621., poslije br. 33., dodaj: Vidjeli smo vlastite oficije Crkve u Brindisiju objavljene vlašću Grgura XIII., kojima je pridodan popis moći koje se ondje čuvaju, i u njemu stoji ovo: Moći sv. Fabijana i Sebastijana.
O sv. Sebastijanu, mučeniku.
Str. 625., poslije br. 29., dodaj U Brindisiju se čuvaju neke moći sv. Sebastijana, kako se može vidjeti iz popisa koji je pridodan vlastitim oficijima one Crkve koje je odobrio Grgur XIII.
Str. 627., stup. 2., poslije br. 46., dodaj Isti svjedoči da je u Echternachu vidio glavu sv. Sebastijana, ili radije dio glave, ako tko ne želi priznati da pripada drugomu Sebastijanu: osim toga i dio strijele kojom je nekoć bio proboden Svetac. Echternach je veličanstveno općinstvo (cenobij) u Luksemburgu, pokrajini Belgije, koje je nekoć osnovao sveti Vilibrord, kao što ćemo reći 7. studenoga uz njegov Život, a ime je dobilo po položaju, od germanskoga korijena, kao da kažeš nad vodom, jer leži uz rječicu Sauer: tako i susjedni Eburoni u Luksemburgu, nad rijekom Urom ili Ourtheom, koja se kod metropole Eburona Liègea ulijeva u Meuse. U ovom se dakle općinstvu (cenobiju) čuvaju moći sv. Sebastijana: ovdje cvate njegovo štovanje, ovdje su se nekoć događala česta čudesa, ovdje je bratovština njegova imena, ovdje darovi hodočasnika. O tome Ivan Bertelije, opat istoga općinstva (cenobija), u Historia Luxemburgensis: Među ostalim moćima koje se čuvaju u ovoj crkvi, umjesto velika i dragocjena blaga pokazuje se glava preslavnoga mučenika Sebastijana, koju je sv. Vilibrordu na odlasku iz Rima darežljivo darovao papa Sergije. Nju, čim gdjegod počne harati kuga, pobožne osobe s čašću i jednakim osjećajem pobožnosti, uz čest stjecaj sviju, posjećuju i jednim glasom mole da se njezinim zagovorom ovaj kršćanski narod po božanskoj milosti oslobodi od prijeteće smrtne pogibelji: tu prošnju božansko veličanstvo uslišava zbog slavnih zasluga svetoga mučenika. U nimalo manjoj časti ondje se štuje i čuva glava glasovitoga mučenika Osvalda, kralja Engleske, zajedno s tijelom preslavnoga zaštitnika sv. Vilibrorda: u kolikoj su pak cijeni, časti ili poštovanju kako kod samih redovnika samostana tako i kod svih koji svake godine ponavljaju sveta hodočašća, još i danas pokazuju svakodnevna čudesa. U istom se samostanu osim toga, pokraj žrtvenika posvećena sv. Sebastijanu, i danas vidi svijeća goleme visine i debljine, naime od tristo šezdeset i četiri funte, koju je uzvišene uspomene car Maksimilijan August, prvi toga imena, radi časti i najveće pobožnosti koja je prebivala u njegovoj duši, u svečanoj procesiji u kojoj su prednjačili knezovi, satrapi, dvorjanici i ukućani, darovao sv. Sebastijanu godine 1512. U to je vrijeme Robert od Monreala, muž slavan plemenitošću i veoma odan vjeri, obnašao službu opata, te je zbog izvanredne razboritosti koju je posjedovao bio caru jedinstveno drag. Jer kad je on isposlovao potvrdu povlastica svoga samostana, car, čuvši iz usta velikaša da gradić pripada Carstvu i da nije daleko od Triera, okružen doličnom pratnjom, pođe onamo pohoditi svete moći te kod sebi najdražega opata Roberta provede cijeli dan i dvije noći. Toliko Bertelije. Promjer one svijeće iznosi jednu stopu, a visina dvanaest: stoji na drvenom postolju, odozdo ograđena rešetkama da je ruke ne bi nepromišljeno čupale i kidale; odozgo pak željeznim okovima privezana uz obližnji stup, skladno izbrazdana. Na postolju je ovo upisano: Ovu svijeću od 353 funte godine Gospodnje 1512. osobno u Echternachu u carskom samostanu sv. Vilibrorda posveti sv. Sebastijanu Maksimilijan, rimski car. Sa strane je naslikan lik samoga cara kako kleči. Ondje je godine 1579., 16. rujna, kada je Martin Masije, IX. opat Echternacha, obnovio bratovštinu sv. Sebastijana, obješena ova pjesma, u čijim se heksametrima prvim slovima u akrostihu tvori MAXIMILIANUS, a pentametrima CÆSAR OPTATUS. Najpostojanijemu Kristovu vojniku svetomu Sebastijanu, kojega prejasni i premilostivi gospodin Maksimilijan, nepobjedivi rimski car uvijek August, časti ovim veličanstvenim darom od 353 funte godine spasenja 1512.
Ondje poslije br. 47., dodaj U Bragi, slavnom gradu Portugala, čuva se ruka sv. Sebastijana; tko ju je ili kada donio, još nismo doznali. Jedino to navode Godišnja pisma naše Družbe iz godine 1601.: Za ruku svetoga Sebastijana prinesena je škrinjica od srebra. U Lisabonu pak postoji kip istoga Sveca, kojemu su čudesan znoj i zatim odagnana kuga koja je nadaleko harala pribavili slavu. To spominje naš Antun Vasconcellos u Descriptio regni Lusitaniæ: Godine, kaže, od rođenja Kristova 1599. bjesnjela je kuga u Lisabonu, koja je susjednom zarazom prodrla u Alcácer do Sal. Dogodilo se da je u predvečerje sv. Bartolomeja (dok su pogrebna nosila jedva dostajala umirućima), kad je svećenik u kapelici posvećenoj sv. Roku, gdje je bio postavljen kip sv. Sebastijana, služio misu, bacio pogled na kip: ugledao ga je kako se odasvud znoji obilnim kapima koje teku. Zapanjen novošću događaja, iznese kip na otvoreno da bi stvar, izložena očima sviju, bila još očitija. Čudesne li stvari! Pred svima nazočnima sve se više i više rastapao u znoj, tako da je župniku zadao posla u brisanju znoja što rupčićima što ubrusima. Iznenada se oglasiše zvona svečanim zvukom: glas se sve više i više širi: punim ulicama slijevaju se oni koji boluju od kuge i, učvršćeni vjerom, mažu se svetim znojem: ta je pobožnost jednako odgovorila zavjetima. Jer od vremena kad se to dogodilo, niti je kuga više harala, niti je itko, premda u beznadnom stanju, ubuduće podlegao bolesti; ako izuzmeš dvojicu koji su u to vrijeme već ispuštali dušu. I dok su se bolesni i zdravi zajedno bez zazora miješali amo-tamo, nikomu to druženje nije naškodilo. Nakon toga, odlukom u svečanoj procesiji, u mnoštvu pohrliše u kapelicu, gdje su Sebastijanu iskazali besmrtne zahvale. Ovo čudo, potvrđeno svjedočanstvom mnogih, pismeno je zabilježio gospodin Ivan od Mella, biskup Évore. Lisabonci, nimalo nezahvalni za toliko dobročinstvo, sagradiše crkvu na onome mjestu na kojem je sveti kip obilno kapao znojem; i brižljivo zatvoriše kip; niti ga itko ikada vidi osim na dan posvećen Sebastijanu, na koji gradski vijećnici, ne bez troškova, priređuju svečanu procesiju. Ponovno u mjesecu kolovozu, kad se slavi dan posvećen sv. Bartolomeju, dok neka bratovština priređuje procesiju, doziva u sjećanje veličinu tolikoga dobročinstva.
Str. 628., stup. 1., poslije br. 57., dodaj Nadalje, za samostan u Ebersbergu, čija je stega već odavno bila propala zajedno s dobrima, Vilim, vojvoda Bavarske, primivši povelju od Vrhovnoga Svećenika, isposlovao je da se pridruži minhenskom kolegiju Družbe Isusove, od kojega je udaljen dvadeset tisuća koraka, kako imaju naši Ljetopisi za god. 1596., a dan prije kalenda studenih rektor minhenskoga kolegija uveden je u njegov posjed. Otada je revnošću i marljivošću naših porasla pobožnost mjesta, nebrojena su dobročinstva s neba izlivena na svaku vrstu ljudi, za koja se nadamo da će jednom biti obuhvaćena posebnim spisom i izdana na svjetlo. Nekoliko ih mjestimice spominju isti Ljetopisi. Godine 1601. isprošeno je od Klementa VIII. potpuno oproštenje grijeha onima koji u određena doba godine posjete onu crkvu sv. Sebastijana. Te su godine mnogi bolesnici ozdravili izrekavši zavjete sv. Sebastijanu: dvadeset dijelom žena dijelom muškaraca najočitije je sačuvano od bliskoga zla kuge: gotovo trideset njih u različitim bolestima i tjelesnim i duševnim nevoljama, ili u teškoći poroda, osjetilo je najbržu pomoć.
Godine 1602. mnogi su, učinivši zavjete Svecu, bili ili izbavljeni od pogibelji kuge ili olakšani od drugih tegoba. Među njima, ukazavši se vidljivim nekoj ženi koja je trpjela od pomračenja uma, sv. Sebastijan joj ulije nadu u ozdravljenje. Druga, pogođena žestokom upalom porebrice, nije bila izlječiva nikakvim umijećem, nego jedino rukom istoga našega zaštitnika. Treći, oboren uzetošću i lišen uporabe svih udova, počeo se ponovno uspravljati i kretati u hod. Jedna je žena također ozdravila iznad svake nade i svakoga drugog lijeka. Druga su dvojica otjerala sablasti i utvare otrovnih životinja, zmija i krastača, kojima su bili uznemiravani. Dvije trudne žene, dok su se mučile s velikom teškoćom poroda, a jedna je štoviše bila blizu smrti, po zaslugama su sv. Sebastijana brzo i sretno bile oslobođene.
Mnogo se sličnoga dogodilo sljedećih godina, a poimence godine 1612. Dva bavarska gradića, nedavno izbavljena od strašne pošasti kužnoga daha, prinijela su svaki po svijeću od stotinu funti kao zalog svoje pobožnosti. Odasvud pristižu drugi i izvrsnim dokazima svjedoče o zaštitničkoj pomoći hrama, i to uz toliki dolazak hodočasnika da je jednoga dana trebalo u toj crkvi postaviti božansku gozbu za osam stotina, a drugoga za tisuću i sedamdeset glava. Ženi koju je već drugi put zahvatio kužni dah i koju su u puku već smatrali otpisanom, ukazao se čovjek stranskoga lica, na čiju ona opomenu zapovjedi da se služe mise na spomen bl. Sebastijana, našega zaštitnika, te mu posveti svijeće, i u isto vrijeme bude oslobođena i od te službe i od pogibelji bolesti. Drugoga je dugotrajna bolest prikovala za postelju; nazočni, smatrajući da mu je posljednji čas, prosudili su da ga treba opremiti posljednjim sakramentima. Bolesnik se usred te pomisli na svoju smrt počeo prisjećati koliko je nekoć bio revan štovatelj našega zaštitnika, i odmah začne nadu u zdravlje ako ga zavjetom učini sebi milostivim. Glavna odredba zavjeta bila je ova: da će u crkvi toga Blaženika pristupiti sakramentima ispovijedi i euharistije. Niti je bolesnik bio prevaren u svojoj nadi; nakon nekoliko dana vidjeli smo ga sa ženom u hramu zdrava kako izvršava svoje zavjete. Ne samo neki knezovi, nego su čitave povorke knezova ove godine pohodile naš hram i prebivalište: dva austrijska nadvojvode Leopold i braća, bavarski knezovi Vilim četiri puta, Albert i supruga dvaput; dvaput također kölnski izborni knez Ferdinand; isto toliko puta salzburški nadbiskup; jedanput augsburški; apostolski nuncij Antun Diaz pet puta.
Ipak nije štovanje sv. Sebastijana slavno samo u Ebersbergu, nego gotovo u čitavoj Njemačkoj, gdje god danas cvate katolička vjera: i postoje neke pokrajine gdje se jedva može naći crkva u kojoj mu nije podignut žrtvenik ili kip, ili osnovana bratovština pod njegovim imenom. Niti gotovo postoji ikakvo takvo mjesto koje nije iskusilo neka dobročinstva od njegove zaštite, osobito u odvraćanju pošasti.
Str. 629., stup. 2., poslije br. 66., dodaj Čuva se ona u glasovitoj kapeli i pohađa s osobitom pobožnošću, osobito kad zaprijeti strah od zaraze.
Ondje poslije br. 67., dodaj
68 U Koblenzu, slavnom gradiću trierske biskupije na ušću Moselle, postoji samostan reda sv. Franje posvećen sv. Sebastijanu. Svjedoči Franjo Gonzaga u 3. dijelu Origo Seraphicæ religionis, kölnska pokrajina, 1. samostan, da je najpouzdanije očito iz pisama koja se brižljivo čuvaju u javnim arhivima Koblenza... da je blaženi otac Ivan Kapistran bio stanovnik ovoga samostana i da mu je darovao dio ruke istoga mučenika Sebastijana, koji se i danas čuva i kod stanovnika Koblenza drži u najvećem poštovanju.
69 Da su u istoj trierskoj biskupiji u samostanu koji se zove Gronau, ili Viridis-Augia, nekoć postojale neke moći sv. Sebastijana, jamči Tritemije u Chronicon Hirsaugiense pod god. 847., pišući ovako: Hilduin, opat sv. Dionizija, godine Gospodnje 827., kosti u Viridis-Augia;
70 U Vestfaliji postoji selo Giershagen, gotovo na drugoj milji od gradića Stadtberga, gdje cvate štovanje sv. Fabijana i Sebastijana i svečano hodočašće k njima te nekoć podijeljen oprost. Ta se pobožnost tako drži sve do današnjega dana da stanovnici susjedne grofovije Waldeck, premda heretici, onamo često ili donose ili šalju zavjetne darove, premda to uzalud brane Lutherovi propovjednici. Vide se različiti zavjetni darovi nekoć postavljeni kao dokazi zadobivenoga zdravlja. U Münsteru, slavnom gradu iste Vestfalije, crkva Družbe Isusove ima moći istih svetaca Fabijana i Sebastijana.
71 A strijele kojima je sv. Sebastijan bio proboden čuvaju se neke drugdje: u Würzburgu kod augustinaca pustinjaka, o koju se trljaju druge strijele od različite tvari da budu zaštita protiv raznih bolesti. U Gräfrathu, plemenitom samostanu regularnih kanonica augustinskoga reda u Bergskom vojvodstvu, u sličnoj je cijeni strijela kojom se običavaju probadati muškatni oraščići, te iz toga crpe snagu protiv kužne pošasti. Ondje se čuva i kost iz lopatice istoga mučenika, kojom prelivena voda veoma često suzbija pošast.
72 I u Magdeburgu u Saskoj nekoć su postojale neke moći sv. Sebastijana, odakle su prenesene u Prag. Tako stari Martirologij Praške Crkve: Istoga dana u Katakombama sv. mučenika Sebastijana, kojemu je, dok je imao zapovjedništvo prve kohorte, car Dioklecijan pod optužbom kršćanstva zapovjedio da bude svezan nasred polja i izboden strijelama od vojnika, te naposljetku tučen batinama dok ne izdahne. Dio njegove glave Karlo IV., rimski car uvijek August i kralj Češke, koji mu je darovao magdeburški nadbiskup Albert, ukrašen zlatom i srebrom, darova Praškoj Crkvi.
O sv. Hadoindu, biskupu le Mansa u Galiji.
Dvanaesti biskup Le Mansa u Keltskoj Galiji kod Democharesa, Ivana Chenua i Klaudija Roberta spominje se Hadoind, ili Chadoind, ili Haduind. Njega Chenu i Demochares jednostavno nazivaju sv. Hadoindom. Njegovo ime nedostaje u Saussayjevu Martirologiju. Da je cvao na glasu svetosti i nakon smrti bio proslavljen čudesima, očito je iz Života: časno su ga pokopali njegovi svećenici i učenici. Njegovu su smrt pratili znakovi kreposti, a on i sa svecima vječno kraljuje u nebeskim sjedištima. Hvali ga Baronije u 8. sv., god. 652., br. 2.
Njegov smo Život stekli iz staroga rukopisnog kodeksa, marljivošću našega Vilima Quirina. Priložit ćemo oporuku, oporuku koju je, pronađenu u starim spisima, objavio Barnaba Brisson u 7. knj. de Formulis, odakle ju je prepisao Baronije navodeći godinu Kristovu 652. Pisana je 6. veljače pete godine vladanja preslavnoga kralja Klodviga, naime drugoga toga imena, koji je godine Kristove 644., u mjesecu siječnju, nakon smrti oca Dagoberta naslijedio kraljevstvo Neustrije, dok je njegov brat sv. Sigibert držao Austraziju. Njegova je dakle peta godina bila Kristova 648., a ne 652., kako je smatrao Baronije, koji i za Dagoberta piše da je preminuo god. 647. Ali njegov račun pobija sv. Audoen, koji piše da je sv. Eligije postao biskupom 3. godine Klodvigove, 12. siječnja svibanjskih, u nedjelju prije Litanija; to je oznaka godine 646., u kojoj je nedjeljno slovo bilo A, Uskrs 9. travnja, dan Uzašašća 18. svibnja, a prethodna nedjelja 14., ili 12. siječnja.
3 Hadoind je sudjelovao, kako piše Flodoard u 2. knj., pogl. 5., na Saboru u Reimsu pod nadbiskupom Sonacijem, za koji naš Sirmond smatra da je održan oko godine 630. A na Saboru u Chalonu, proslavljenom oko godine 630., opat Hagnoald potpisao je umjesto Hadoinda, biskupa Crkve u Le Mansu. Možda spriječen bolešću ili starošću sam Hadoind nije mogao biti nazočan: niti se čini da je dugo poživio onaj za kojega se kaže da je živio u prvo vrijeme Klodvigovo, budući da je Klodvig vladao samo od 644. do 660., tako da onaj koji je živio samo u njegovo prvo vrijeme ne bi trebao prijeći barem polovicu. Da je na biskupskoj stolici sjedio 47 godina, 11 mjeseci i 24 dana, pišu Demochares, Chenu i Robert. Život ima samo 30 god; 11 mj. i 23 dana. I to je vjerojatnije budući da se kaže da je sjedio u posljednje vrijeme Klotarovo. A da je sjedio 47 godina, dakle od godine 603. ili 602., tako ne bi sjedio samo u posljednje vrijeme Klotarovo, nego bi lako za njegova života proveo u biskupstvu 25 ili 26 godina. Iz istoga Života očito je da je preminuo ovoga dana, 20. siječnja.
Život iz staroga rukopisa.
Darovi sv. Hadoindu od Alana.
Djela gospodina Haduinda, biskupa grada Le Mansa, koji je bio u posljednje vrijeme a Klotara, sina Hilperikova, i u vrijeme Dagoberta, sina Klotarova, te u prvo vrijeme Klodviga, sina istoga Dagoberta.
Gospodin Haduind, biskup grada Le Mansa, nasljednik bl.b Bertihrana, po narodnosti Franak ili Gal, potekao od plemenita roda, obnovio je i preuredio mnoge samostane u župi Le Mansa te odredio da isti samostani žive po pravilu.
2 U njegovo je vrijeme također bio neki muž, imenom Alan, koji je imao mnoga vlastita imanja i imao je jedinca sina kojega je ljubio kao svoju dušu. Jednoga pak dana sin spomenutoga Alana, baveći se lovom na imanju svoga oca kojemu je ime Doliacus (jer zbog boli koju su ondje pretrpjeli tako je otada nazvano, a prije se zvalo drugim imenom), dok je u gaju spomenutoga oca u već rečenom Doliacusu jelena... konj se preplaši, te on pade i poginu. Vidjevši to gore zapisani Alan sa sunčane terase na kojoj je stajao, ispunjen velikom boli, ipak tješeći javi svojoj ženi i njegovoj majci smrt spomenutoga mladića. Razmišljajući dakako da se to nije dogodilo bez razloga, tada najpobožnije moleći Boga neba preklinjao je da mu udijeli tako raspolagati svojim dobrima kako bi bila njegova ugodna volja i kako bi po njima zaslužio vječno kraljevstvo. Počeo je dakle tada pješice zajedno sa svojom ženom ići po samostanima i svetim mjestima i tražiti tijela svetaca, moleći dan i noć najusrdnije Boga da mu nadahne kojoj bi crkvi prema volji svoga Stvoritelja predao svoja dobra, prinoseći ih Gospodinu kako za spomenutoga svoga sina tako i... za svoju dušu. Putujući u takvoj pobožnosti i moleći te dijeleći milostinju, pohađao je pragove i tijela i crkve mnogih svetaca, da bi mu Gospodin, kao što je rečeno, nadahnuo gdje da preda svoje vlasništvo... imao je baštinu, a nije imao ni sina ni kćeri nasljednika.
3 Dok se pak pod gore rečenom pobudom vraćao iz samostana sv. Martina u Toursu, i premda su ga mnogi sluge Božji molili da preda svoja dobra mjestima svetaca u kojima su boravili, te da ako želi primi od njih cijenu i ima oboje, i milostinju od njih i darove (to mu je savjetovao opat samostana u Toursu, u kojem sv. Martin počiva tijelom, slično i opat samostana koji se zove Duogemelensis, ili mnogi drugi prepoziti i opati i sluge Božji), ipak se njegova namjera nije podložila nijednomu od spomenutih mjesta, niti se njegova pobožnost priklonila; jer možda Bog nije htio, te mu stoga možda nije nadahnuo milost da to učini. Najpobožnije je u tome tražio volju Božju. Dok se to naime događalo i dok je već rečeni muž, vraćajući se iz samostana sv. Martina u Toursu, žurio u grad Le Mans, da pohodi naime svetu majku i gradsku crkvuc svete Bogorodice Marije i svetih mučenika Gervazija i Protazija, u kojoj je Gospodin po njihovim zaslugama i zagovorima činio mnoga čudesa. Dok je tako žureći... putovao u gostinjac udaljen jednu milju od spomenutoga grada, dođoše sluge Božji samoga gostinjca u Pontilemi i biskupa Haduinda; i primivši ga s pjevanjem psalama i vodeći ga uz molitve, dragovoljno i marljivo pružali su mu sve potrebno i služili mu s velikom čašću, jer je za to djelo spomenuti gospodin Bertihran, biskup istoga grada, bio podigao taj gostinjac ud Pontilemi na čast sv. Martina, da svi koji dolaze, kako bogati tako i siromašni, ondje imaju prihvat te da ondje obilno prime hranu i ostalo potrebno.
4 Sutradan pak, ustavši iz spomenutoga gostinjca, već rečeni Alan najpobožnije je bosonog žurio u spomenutu majku crkvu da se pomoli. Prethodne je noći, dok je u spomenutom gostinjcu Pontilemi najpobožnije ustrajao u molitvi, po Božjem poticaju planulo njegovo srce da spomenutoj majci i gradskoj crkvi, koja je sagrađena i posvećena na čast Bogorodice Marije i sv. Petra i Pavla te svetih mučenika Gervazija i Protazija, kamo je sam žurio na molitvu, preda sva svoja vlastita dobra. Da se to i po Božjoj volji dogodilo, nitko ne sumnja. Razmišljajući da to i izvrši kako mu je bilo nadahnuto, poručio je gospodinu Haduindu, gore spomenutom biskupu, da mu iziđe u susret kako bi s njim mogao razmotriti kako treba postupiti sa svojim dobrima; jer mu je gospodin Haduind bio poznat i vjeran prijatelj. Učinio je naime gospodin Haduind kako mu je već rečeni Alan poručio, te mu je izišao u susret i, blagonaklono ga primivši, uz molitve crkava već rečenoga grada doveo ga s najvišom čašću i velikim poštovanjem.
5 Dok su pak najpobožnije stigli sve do spomenute majke crkve i u nju ušli te zajedno molili, počeše plakati Alan i njegova žena, i sa suzama javno očitovaše svoju volju, i nisu mogli izići iz iste crkve sv. Marije i sv. Petra i svetih mučenika Gervazija i Protazija prije nego što su sva svoja vlastita dobra spomenutomu gospodinu Haduindu, s njegovim svećenicima i službenicima, te spomenutoj većoj crkvi zakonito putem darovnih isprava, uz svečano obećanje, čvrsto predali. Kad je to učinjeno, ispunili su se tako vedrim duhom i radošću, postali laki tijelom te su se prijašnjom snagom Božjom i zagovorom spomenutih svetaca vratili u mladost, tako da su se oni koji su to gledali zapanjili i sa suzama priznavali da takvo što nisu ni vidjeli ni čuli: da se to po Božjoj volji i moći dogodilo, nitko ne sumnja; pod takvim je naime uvjetom po Božjem poticaju već spomenuti Bogu odani muž Alan predao rečenomu biskupu i spomenutoj majci Crkvi jedanaest najboljih imanja s njihovim pripadnostima, to jest Juliacum, Lucdunum, Ruliacum, Rupiacum, Saboloium... Bervum i Berricum, Tondum i spomenuti Doliacum, u kojem je već spomenuti sin bio umro, te Camariacum; a poslije prijenosom vlasništva Asmarias i ostala manja imanja, čija imena zbog zamora i dosade čitatelja ovdje nismo unijeli: ipak se u popisima imanja i plenarijima svete majke Crkve spomenutoga grada do danas nalaze u potpunosti unesena.
6 Povrh toga, spomenuti Alan predao je samoga sebe i svoju ženu rečenomu biskupu gospodinu Haduindu i slugama Božjim koji u spomenutoj crkvi služe Gospodinu, da imaju veliku brigu za njihove duše i za njihova tijela, da hrane njihova tijela i zadobiju njihove duše Gospodinu. Gospodin Haduind se također marljivo brinuo za njih, davao im dovoljno i tako im služio kao sluga gospodaru. Već spomenuti dakle Alan i njegova žena pod vlašću spomenutoga biskupa najrevnije su i najpobožnije vojevali Bogu danju i noću, te su za gore rečene pobožnosti, kako vjerujemo, stekli kraljevstvo Božje i uz Gospodinovu pomoć primili vječni život. Žive naime s Kristom i njegovim svecima u blaženoj slavi: s kojima u njoj i mi, poduprti njihovim molitvama, po daru Gospodinovu zaslužimo vječno živjeti, amen.
a Klotar II. naslijedio je oca Hilperika kao četveromjesečno dijete god. 484., umro god. 628., ostavivši nasljednikom Dagoberta, koji je preminuo 644., u mjesecu siječnju.
b Bertihranovo ime upisano je u Galski martirologij 6. i 30. lipnja.
c Katedralna crkva u Le Mansu najprije je bila posvećena Bogorodici Djevici, svetim apostolima Petru i Pavlu te svetim mučenicima Gervaziju i Protaziju, a sada je posvećena sv. Julijanu, prvomu apostolu Le Mansa, o kojem ćemo govoriti 27. siječnja.
d Nije li to Pontileuca?
Sagrađeno općinstvo (cenobij) Buxidum.
U vrijeme blagoslovljenoga gospodina Haduinda dođe neki sveti muž, pod vodstvom Gospodinovim, u monaškom habitu, imenom a Lonegisil, tražeći mjesta gdje bi mogao podići kakvu ćeliju za pridobivanje duša. Čuvši pak za glas spomenutoga Haduinda, dođe k njemu moleći da mu ustupi svoje selo u Le Mansu imenom Buxidum, smješteno naime u kraju Le Mansa u... Sagonenseu: bilo mu je naime poznato samo to selo jer je često običavao dolaziti na to isto mjesto, a u njegovoj je okolici imao dobre i bogobojazne muževe koji su ga lijepo primali i pružali mu sve potrebno, te mu povrh toga savjetovali da ondje sagradi samostan, koji su htjeli i uvećati od svojih dobara, u kojem bi uz njegovu pouku zaslužili pridobiti svoje duše Gospodinu. Čuvši to gospodin Haduind, veoma se obradova i drage mu volje dade spomenuto selo za dovršenje već rečenoga djela i za podizanje spomenutoga samostančića radi pridobivanja duša Bogu, savjetujući mu također da ono što je u duhu, po nadahnuću Gospodinovu, bio zamislio, muževno izvrši djelom. I povrh toga dade mu spomenuti gospodin Haduind druge posjede i zaselke smještene oko spomenutoga sela Buxiduma, za koje ga je spomenuti gospodin Lovegisil poimence molio. Dade također već spomenuti gospodin Haduind kao pomoć za dovršenje rečenoga djela čitavu desetinu imanja svoje biskupske Crkve kojemu je ime Lucdunus, odakle bi sluge Božji i biskupovi u spomenutom selu i u istom samostančiću imali obilnije hranu i odjeću. Poslije su pak, kako u njegovo vrijeme tako i u vrijeme nasljednika, mnoga dobra plemeniti i slobodni ljudi zakonito predali spomenutomu samostančiću: sam je naime samostančić sa spomenutim dobrima i svime što mu pripada podložio svojoj biskupskoj Crkvi i ostavio ga svojim nasljednicima da ga posjeduju po crkvenom pravu i kanonski njime upravljaju. a Dvosmisleno je napisano ovo ime, tako da nije bilo lako odlučiti treba li čitati Conegisilus, Covegisilus, Lovegisilus ili Lonegisilus. Nije li to možda onaj Leogisil o kojem je riječ 13. siječnja, odatle poslije prenesen u Vergiacum? Zabilježili smo da ga neki doista zovu Longisije: a i danas u Le Mansu, u dekanatu Sagonensis, u puku de Sonnois, postoji priorat sv. Longisija. Ondje je možda bio samostan Buxidum.
Osnovan Évron. Hadoindova smrt.
U vremena također spomenutoga biskupa gospodina Haduinda prolazio je neki hodočasnik kroz spomenutu župu noseći sa sobom moći svete Bogorodice Marije; umoran stiže u mjesto koje se zove a Aurion, te ondje jednoga dana počivajući pod nekim stablom i objesivši na to stablo moći spomenute sv. Marije i duže se ondje u srcu moleći, zaspa i umoran malo otpočinu. Ustavši pak odatle i želeći požuriti u druga mjesta, nije mogao skinuti spomenute moći sa već rečenoga stabla niti ih ponijeti sa sobom: da se to i po Božjoj volji dogodilo, nema sumnje.
9 Čuvši dakle ova velika znamenja, prije spomenuti biskup gospodin Haduind požuri onamo pohitati te ondje raspitujući se dozna da je sve to, kao što je gore zapisano, istinito. Primivši dakako samoga hodočasnika blagonaklono i čuvajući ondje s poštovanjem same moći, bi s neba opomenut da ondje sagradi crkvu i samostan na čast sv. Marije. On pak nije odbio to učiniti, nego se dragovoljno svim silama potrudio dovršiti samo djelo. Na području naime Crkve... grada Le Mansa, kojoj je isti biskup bio na čelu, pokraj svoga sela koje se zove Aurion, gdje su pogani crpili pravilo kršćanstva: u kojem je i njegov prethodnik gospodinb Turibije nekoć sagradio crkvu... nakon što je njemu i njegovoj biskupskoj Crkvi bilo predano od baštinika čije je vlasništvo bioc Rupiacus, jer je spomenuto selo Aurion pripadalo već rečenomu imanju Rupiacusu. Ali, kao što smo gore spomenuli, gospodinu Turibiju, drugomu biskupu grada Le Mansa, bilo je nekoć predano od već spomenutih baštinika da sagradi crkvu i obavlja bogoslužje; ili da poveća ures svoje biskupske Crkve i uresi pravilo čitavoga kršćanstva, spomenuti bogobojazni ljudi čvrsto su ga povjerili, kao što se do danas nalazi zapisano u djelima već rečenoga sv. Turibija.
10 U već spomenutom naime selu, koje je, kako je rečeno, nekoć pripadalo imanju koje se zove Rupiacus, pokazalo se ovo veliko znamenje. Na samom području svoje biskupske Crkve počeo je čudesno graditi već rečeni samostan, kako je bilo pokazano po Božjem poticaju, i doveo ga sve do dovršenja. U istom također samostanu koji je na području sv. Marije i sv. Gervazija i Protazija i... najpobožnije sagradio crkvu na čast svete Bogorodice Marije, najpobožnije je i s čašću pohranio spomenute moći sv. Marije, a komadić spomenutoga trna zatvorio je unutar samoga žrtvenika sv. Marije, te plemenito ustanovio čete monaha koji ondje po pravilu služe Gospodinu, i od dobara svoje biskupije obdario samu crkvu, odnosno sam samostan, kao što se do danas očituje u njegovoj oporuci koju je sastavio o tom samostanu. Napokon su mnogi plemići spomenutomu samostanu zakonito putem darovnih isprava predali svoje baštine, na čast Božju i iz ljubavi prema sv. Mariji, podloživši naime već spomenuti samostan crkvenom redu majke i gradske Crkve sv. Marije i sv. Gervazija i Protazija, kojoj je bio na čelu, te ga ostavili svojim nasljednicima i svećenicima i kanonicima gradske i majke Crkve da ga vječno po pravu posjeduju, kako rekosmo, u crkvenom redu.
11 Sjedio je dakako na spomenutoj stolici trideset godina, 11 mjeseci i 23 dana, a preminuo je u miru 20. siječnja i u crkvi Apostola s one strane rijeked Sarthe, u kojoj počivaju gospodine Vikturije i neki njegovi prethodnici biskupi, časno je pokopan od svojih svećenika i učenika: njegovu su smrt pratili znakovi kreposti, a on i sa svecima vječno kraljuje u nebeskim sjedištima, kamo i mi prispjeti zagovorima svih svetaca Božjih, te zajedno s njima uživati blaženi počinak zaslužimo, po daru onoga komu ništa nije teško učiniti, u vijeke vjekova, amen.
a To općinstvo (cenobij) sada zovu Ebronium, u puku Évron.
b Štuje se sv. Turibije 16. travnja.
c Čini se da je ovo ono mjesto koje je sv. Mauru bio namijenio biskup koji ga je pozvao preko Harderada, kako se kaže u njegovu Životu 15. siječnja.
d Sarthe oplakuje Alençon, a odatle sam grad Le Mans.
e Štuje se sv. Vikturije 1. rujna.
Oporuka sv. Hadoinda
izdana iz rukopisa po Barnabi Brissonu.
U ime Gospodina našega Isusa Krista i Duha Svetoga, 7. veljače godine a 5., za vladanja preslavnoga kralja Klodviga, ja Hadoind, premda nedostojan, iako grešnik, biskup svete Božje Crkve grada Le Mansa, zdrav, po milosti Božjoj, duhom i tijelom, i pri zdravoj pameti, bojeći se slučaja ljudske krhkosti, sastavih oporuku i izdiktirah je đakonu Kadultu da je napiše. Za ovu svoju oporuku, ako kojim slučajem po građanskom ili pretorskom pravu, ili posredovanjem kakva novoga zakona, ne bi mogla vrijediti, kao bez oporuke, želim da vrijedi umjesto kodicila, i neka vrijedi.
2 Stoga, kad god ja, gore zapisani biskup Hadoind, prijeđem iz ljudskih stvari i ispunim dug budućeg vremena, tada ti, presveta Crkvo, budi moja časna baštinica, i postavljam te svojom baštinicom: tako da gdje god što ovom svojom oporukom darujem, ostavim u zapis ili zapovjedim da se dade, da se to dade, učini i ispuni, povjeravam tvojoj vjernosti, baštinice moja. Darujem tebi, sveta i časna majko Crkvo Le Mansa, na čast sv. Marije i gospodina mučenika Gervazija i Protazija, imanje svoga prava kojemu se ime zove Ausa, koje sam stekao davši vlastita dobra, s kućama, zgradama, kmetovima, vinogradima, šumama, livadama i pašnjacima, koliko god se čini da spada na ta mjesta, s kolonima i čitavom njegovom međom, neka se prenese u vaše pravo i vlast da se vječno posjeduje.
3 Slično, baziliko gospodina Vikturija, gdje se zna da počiva sam gospodin, i ako zaslužim, ondje želim imati ukop, darujem tebi imanje nazvano Acervo, koje sam kupio plativši cijenu, s kućama, kmetovima, vinogradima, šumama, livadama i pašnjacima, osim onih za koje sam radi lijeka svoje duše zapovjedio da postanu slobodni, sve i u cijelosti neka spomenuta bazilika nakon moga odlaska vrati pod svoju vlast da posjeduje u vječnom gospodstvu.
4 Pod tim pak uvjetom darujem svetoj bazilici gospodina apostola Petra i Pavla, koju je gospodin Bertihran, nekoć biskup grada Le Mansa, svojim trudom sagradio, imanje svoga vlasništva Iscomodiacum, smješteno u kraju Belini, koje sam za dani novac kupio od Auzerena i njegove majke, da ga njezini službenici nakon moga prijelaza drže, posjeduju i ostave budućima da s njim čine komu budu htjeli. Slično darujem istoj svetoj bazilici gospodina apostola Petra i Pavla imanja kojima su imena Taudiniaco i Martiniaco, koje je nekoć Lupus držao po našemu dobročinstvu. To neka gore spomenuta bazilika nakon našega odlaska sa svom cjelovitošću, što se čini da pripada tim imanjima, odnosno naši službenici već rečene bazilike, odmah preuzmu u gospodstvo.
3 Na sličan način darujem bazilici sv. mučenika Vinka, koju jeb Dumnol, biskup svete uspomene, svojim trudom sagradio, imanje svoga prava Pratellus, sa svom cjelovitošću, koliko god se čini da je za mene imala Domnola.
6 Na sličan način darujem bazilici gospođe i sv. Marije selo u Aurionu, koje jec Agobert, opat od Diablentisa, zajedno sagradio. I imanje Jona koje je bilo prezbitera Sigulfa, a koje naš vjerni Chaddo ima po našemu dobročinstvu: jednako i boravište tik uz samu Jonu, koje je nekoć držao Lupus, želimo da bude ustupljeno samomu Chaddonu: ako ipak bude imao sinove, neka ostane u njihovoj vlasti: a ako doista ne bude imao sinova, neka se nakon njegova prijelaza vrati u pravo i vlast gospođe Marije od sela Auriona da se njime gospodari u vječna vremena. Slično imanje Lastemarico, koje smo iz svoje darežljivosti ustupili istomu našemu vjernomu Chaddonu, našemu branitelju, moja je volja da ga, dok bude živio, posjeduje na uživanje: a nakon njegova odlaska neka se sa svakom poboljšanom ili nadograđenom stvari vrati svetoj bazilici u selu Aurionu. Slično Vernicella sa svim svojim pravom i međom ili kolonijama koje joj pripadaju neka koristi istoj svetoj bazilici zauvijek.
7 I ako tko odatle iznese kakvo pismo kao da je od nas sastavljeno, neka ostane prazno i ništavno. I tako nam se svidjelo, kao i gore, objaviti da tko god od naših rođaka ili baštinika iznese kakvu ispravu protiv naših čina, makar bila potvrđena rukom dobrih ljudi, kako lakomost savjetuje, neka ostane prazna i ništavna: i neka primi ono prokletstvo kako je gore obuhvaćeno. Imanje Fontanas u kraju Siliviacinense neka naš sin i rođak Bodilo, dok bude živ, drži i posjeduje mjesto Locellum za vrijeme svoga života.
8 U ime Kristovo ja Hadoin, iako grešnik biskup, ovu oporuku, koju sam iz pobožnosti zamolio da se sastavi, ponovno sam pročitao i potpisao. Rozind potpisah. Bertegizel potpisah. Marso potpisah. Aufrebert potpisah. Saigran potpisah. Audobert potpisah. Kadulf po zapovijedi gospodina biskupa Hadoinda ovu oporuku vraćenu napisah i potpisah.
9 d Veličanstvenim u Kristu i svetoj Crkvi sinovima Bodilonu i Andranu biskup Hadoind. Molim i preklinjem vašu ljubav da, kad mi Gospodin i Stvoritelj svega zapovjedi prijeći iz ovoga vijeka, učinite da se pođe u grad Le Mans i ondje moju oporuku, pošto bude otvorena u vašoj nazočnosti, date unijeti u javne gradske spise. I ono što sam svakomu pojedinomu ovom oporukom, svetim građanima ili svojim rođacima, odredio, neka vašom raspodjelom svatko uzmogne primiti prema toj odredbi: i što god odatle učinite i izvršite, neka ostane valjano i najčvršće. Tu smo zapovijed svojom rukom potvrdili i molimo da se osnaži. U gradu Le Mansu u ime Kristovo ja Hadoin, iako grešnik biskup, ovu sam zapovijed ponovno pročitao i potpisao. Rozind potpisah. Marso potpisah. Audo potpisah. Aufrebert potpisah. Defensor potpisah. Ursiman potpisah. Siran Kadulf đakon po zapovijedi gospodina biskupa Hadoinda ovu je zapovijed napisao i potpisao.
a To je bila Kristova 648., kao što smo gore rekli.
b Štuje se sv. Domnol 16. svibnja.
c Nije li to možda onaj monah o kojem je riječ gore u Životu, pogl. 3., br. 8.? d Baronije zaključuje da je oporuka bila zapečaćena, a na njoj napisana ova uputa: no da nedostaje kodicil u kojem su bila zapisana oslobađanja robova i drugi zapisi.
✠
Izvornik: Acta Sanctorum. Ianuarius, tomus II, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 22. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.