Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

✠

Acta Sanctorum · Svezak II · Svezak II

Dodatak uz 21. siječnja

AD XXI JANUARII

Sadržaj (2)
  1. Pobjeda sv. Patrokla.
  2. O sv. Aptadiju, ili aptadu, biskupu Metza u Belgijskoj Galiji.

Str. 701, stup. 2, iza sv. Avita II., biskupa Clermonta, dodaj (Sv. Aptadije, ili Aptad, biskup Metza u Belgijskoj Galiji) i izbriši ono što se o njemu kaže među Izostavljenima.

O SV. FELIKSU I DRUGOVIMA, MUČENICIMA.

Str. 706, stup. 2, br. 4, posljednji redak, izbriši (Što u kodeksu Lovre iz Echternacha sebi želi Mammar, ne nagađamo.) i vrati Ono što se u kodeksu Lovre iz Echternacha naziva Mammar, to se 24. siječnja, gdje su mnogi od tih mučenika nabrojani među Izostavljenima, iz rukopisa sv. Jeronima naziva Memma, i treba dodati ovima.

O SV. PATROKLU, MUČENIKU.

Str. 711, stup. 2, iza br. 1, dodaj Ovo je selo nekada bilo u doba Dagoberta I. i sv. Kuniberta, biskupa Kölna, smješteno uz vojnu cestu, a dobilo je naziv od toga prirasta naseljenika, kako neki smatraju, Zusatz, kao da kažeš Dodatak ili Pridodano. A ona cesta, bilo da je djelo Rimljana da bi tuda vodili vojsku prema Alisu ili drugim utvrdama onoga kraja, bilo Franaka, bilo naposljetku Sasa, u početku se nazivala Herweg (kao što se i sada u Belgiji posvuda običavaju zvati takve ceste), a već se u puku naziva Helweg, kao jasna i otvorena, nimalo nepoznata ili nejasna. Nadalje, povod Ptičaru da utvrdi Soest bio je provala Huna, koji su se bili smjestili s one strane utvrde Alis i rijeke Alme te opkolili tabor snažnim nasipima, koji se još uvijek vide kod sela Brencken, Wevelsburg, Kerckborken i nazivaju se Hunegreven, ili Hunske jame. O toj provali Huna, ili Mađara, u Saksoniju i Tiringiju govori Liutprand u knj. 2. Histor; pogl. 8. i 9, gdje spominje da ih je isti Henrik Ptičar pobio kod Merseburga, a iste Mađare naziva i Turcima.

Soestske crkve;
Ondje iza br. 2, dodaj Osim ovdje spomenute bazilike sv. Patrokla, znamenite po zboru kanonika, u Soestu su još dva muška samostana, jedan ženski samostan redovnica, šest župnih crkava uistinu vrsnih; te kod desetak gradskih vrata molitvenice, nekada sagrađene pobožnošću građana uz dodan prihod, da bi ondje svakodnevno u prvu zoru svećenik služio bogoslužje kojemu bi mogli prisustvovati oni koji u svitanje izlaze; i taj je običaj bio na snazi sve dok nije uvedena hereza. Ona dva samostana koja smo spomenuli nastanjuju Manja braća i propovjednici, a ovi imaju glasovitu knjižnicu rukopisnih kodeksa, i prenosi se da je ondje bl. Albert Veliki predavao teologiju i ostavio mnoge utisnute tragove svoje svetosti.

A glavnoj crkvi, gradu i području, koje se do jedne milje uokrug naziva Soestschebordt, to jest Soestska međa ili međe Soeštana, zaštitnik čuvar nekada je bio sv. Petar, kojega je zato stari pečat grada (koji smo vidjeli ovješen uz javna pisma Senata izdana 1312. godine) prikazivao kako sjedi na sredini gradskoga trga, oko zidina i kula. Sada je na pečatu urezan lik sv. Patrokla, i njemu je posvećena crkva koja je bila apostolova; čiji je prepozit u gradu i izvan njega nadaleko običavao dijeliti pravdu u svetim stvarima; i po tome ima izniman ugled, toliko da novoizabranomu i onomu koji će ući u grad Senat i puk uz svečanu pratnju, ne samo nekada nego i sada, premda nekatolički, izlaze u susret.

Str. 712, stup. 1, iza br. 5 dodaj U obrednim knjigama Soestske Crkve, starim i novijim, zabilježeno je trostruko slavlje sv. Patrokla: prvo rođendana za nebo 21. siječnja, drugo prijenosa 3. srpnja, treće dolaska 9. prosinca. Je li prijenos koji se obavlja 3. srpnja onaj prvi, kad su njegovi sveti ostaci iz grada Troyesa preneseni u Köln, ili neki drugi kasniji, bilo premještanje iz stare škrinje, bilo prijenos u uzvišeniju baziliku, još nismo saznali.

Cijela također Münsterska Crkva, kako u nedavno otisnutim tako i u vrlo starim rukom napisanim brevijarima, slavi dan 9. prosinca pod naslovom Patrokla, mučenika. U rukopisnom kalendaru koji je u Soestu stavljen ispred brevijara, 5. srpnja nalazi se ovo: III. nona Posveta glavne crkve sv. Patrokla u Soestu. Da su 963. godine Kristove relikvije svetoga mučenika prenesene iz Kölna u Soest, očito je iz natpisa u Soestu Fridrika I., kölnskoga nadbiskupa, u kojemu se 1118. godina Kristova računa kao 155. od prijenosa sv. Patrokla, kao što nam je po svojoj susretljivosti javio znameniti muž Egidije Gelenije.

Str. 173, iza povijesti prijenosa, dodaj ovo:

Pobjeda sv. Patrokla.

Pobjedom se može nazvati ono što je izboreno njegovom pomoći, pošto je odagnana propast kojom su prijetili Česi, a što Soeštani zatim običavaju slaviti godišnjim spomenom. Dublje treba potražiti povod pogibelji i pobjede. Soest je, mnogo prije nego što je opasan zidom i nego što se sva Vestfalija podložila Kristovu jarmu, za sv. Petra zadobio sv. Kunibert i vratio ga u vlastiti posjed Kölnske Crkve. To svjedoči sv. Ano, biskup, u ispravi koju ćemo pod naslovom Pobjede ili Prijenosa sv. Kuniberta donijeti 12. studenoga iz rukopisnoga kodeksa iste Crkve sv. Kuniberta u Kölnu. U njoj ovako piše: I prema njegovu savjetu predao sam braći da se plaćaju pet libara od posjeda ili malih imanja u Soestu, jer je njega sv. Kunibert zadobio za sv. Petra, i jer ga je pobožni nadbiskup Heriman poslije, pošto je iskopao tijelo sv. Kuniberta i prenio ga u Soest, obranio i zadobio od nepravednih i nasrtljivih baštinika za dječaka. Dvojica su prije sv. Ana upravljala Kölnskom Crkvom, biskupi Herman: prvi, prozvan Pobožni, izabran 990. godine, drugi, sam Anonov prethodnik, prozvan Plemeniti, postavljen 1036. godine. Taj Pobožni je onaj koji je zapovjedio da se relikvije sv. Kuniberta prenesu u Soest, kao što se može zaključiti iz samih Anonovih riječi; barem je očita pogreška u Teschenmakera kad to pripisuje Hermanu Bogatom, koji je bio treći toga imena, a četvrti nakon Ana.

2 Otada je Soest ustrajao u vjernosti Kölnskoj Crkvi kroz nekoliko stoljeća, sve dok se oko 1319. godine nije potražio povod za odmetanje dok su rasla neprijateljstva; kad su se građani tužili da se gaze njihove povlastice i da ih iscrpljuju nepravedna bremena i porezi, pošto je sloga uzalud pokušavana, iako je car dao za posrednika Bernarda, vojvodu Saske, naposljetku je 1444. godine došlo do otvorena odcjepljenja, nakon što je u grad s vojskom pozvan Ivan Ratoborni, sin Adolfa XI., vojvode Klevea, i položena prisega njemu i baštinicima. Odatle je planuo rat između nadbiskupa Teodorika od Moersa i vojvode Klevea. Svoj grad Soest, slab po položaju i utvrđenjima, protiv golemih četa Čeha koje je pozvao nadbiskup, obranio je sv. Patroklo. Toliko je važno ne samo koliko pravedan rat vodiš, nego i koliko pravedno i s kime udruženim u savezu, da ne bi iskusio nebesnike kao protivnike. Događaj vjerno spominje Bernard Witt, monah samostana Liesborn smještena nedaleko od Soesta, najbliži onim vremenima, primivši ga od očevidaca, u rukopisnoj Kronici Vestfalije, koju je iz liesbornske knjižnice dostavio znameniti muž Bernard Rotendorp. Ovako dakle piše Witt:

3 Godine 1447. spomenuti nadbiskup Kölna Teodorik bio je tada uspostavio toliku bliskost s kraljem Rimljana Fridrikom da je, poslavši biskupu jaku četu s carskim stijegovima, dopustio svima i svakomu tko bi htio slijediti biskupa, kao i kraljevske stijegove, da poduprti kraljevskom vlašću to mogu zakonito učiniti. Povrh toga sklopio je prijateljstvo s nekim velikanima češkoga plemstva i husita; odatle je grof od Sternberga, Čeh, skupivši iz istoga kraja vojsku od 26,000 Čeha i husita, provalio u Vestfaliju, imajući uza se i markgrofove Brandenburga i Meissena te vojvode Saske; osim toga mnoge druge knezove i plemiće, svakoga sa svojim vojskama kao ratne saveznike; a češko je ime čitava vojska prisvojila sebi zbog mnoštva, a još više zbog okrutnosti. Okružen dakle tolikom četom, uz veliku ratnu spremu, vojsku prevedenu u Vestfaliju biskup je razvio i gotovo bez boja nakratko izašao kao pobjednik; raskomadao je Grofoviju Lippe: jer su se već od samoga pogleda na neprijatelje stanovnici zapanjeni ukopali; neki su čak već čuvši za dolazak barbara potražili spas u bijegu: golem je naime strah od češkoga imena obuzeo sve, ali kad je došlo do kušnje, otkriveno je da ništa nije ispraznije od glasine. Zbog toga što su se razlili pod oružjem i u burnoj četi opustošili kolebljive gradove i gradiće na putu, te oskvrnuli pljačkom crkve, molitvenice i samostane obaju spolova, ne samo sila nego i barbarski strah ulijevao je užas stanovnicima naokolo; tomu se pridružilo što se čulo da su Česi već davno napustili pravovjernu vjeru i poklali vjernike. Najprije je dakle sravnio sa zemljom Dusimoldiju, Blomberg i Brakel, odnijevši plijen; gradiće Lemgo i Horn teško je opteretio nametima i prisilio na polaganje prisege podložništva; opkopima je okružio Valckenburg, ali je življe dočekan, ne obavivši posao, uz najveću štetu prekinuo opsadu; i carski gradić Herford otkupio je nasrtaj biskupa vrlo velikom težinom zlata.

4 Zatim, pošto je ispripovjedio neuspješnu opsadu Lippa, o Soestu nastavlja ovo: Odatle je biskup, okružen tolikom četom, pristupio Soestu s opsadnim spravama, kojega su i građani, ohrabreni nazočnošću svoga vladara, dočekali neustrašivo. Bio je pak uz gradske zidine ženski samostan redovnica, u kojemu se bio smjestio Ivan, vojvoda Klevea, a koji je pri prvome napadu, pošto je vojvoda protjeran, biskup osvojio; i smjestivši se na to mjesto, klicalli su kao pobjednici. Nakon mjesec dana dakle, kad noću pokušavaju napasti zidine ljestvama, na tri mjesta prislanjaju ljestve s vojskama uz toliku viku da su vjerovali kako mogu same zidine zatrpati glasovima onih koji prilaze. Ali građani, ne uzdajući se u svoje snage i znajući da se ne mogu obraniti ljudskom pomoći, zamolili su kler i redovnike svoga grada da često izlijevaju molitve Bogu. Odatle je za vrijeme noćne borbe kler, od drugoga noćnog sata sve do petoga sljedećega dana, prostrt pred relikvijama sv. Patrokla želio da se izbavi pomoću tako velikoga svoga zaštitnika. I (čudesno za reći!) usred molitve i borbe svi su čuli silan prasak iz kovčega svetoga muža, kojim je dao znak da je nazočan pomagač. Ohrabreni time građani i muževi ojačani tolikom pomoći u unaprijed očekivanoj nadi hrabrije su se opirali neprijatelju: ovi su se penjali na ljestve, a oni su sprječavali uspon. Ali je trud bio uzaludan: to je učinila kako kratkoća ljestava tako i hrabrost onih koji su bili unutra, koji su znali spriječiti ulazak ne vikom, nego oružjem i snagama. Prisiljeni dakle da odu i nagnani na uzmak, pretrpjeli su velik pokolj svojih. Jer je tisuću pet stotina i osam ljudi poginulo pred gradskim zidinama od Čeha, husita i ostalih koji su pratili biskupa, dok je ubijeno samo osam građana.

5 Tako Witt. Postoje mnogi spomenici toga događaja. Spomenik pobjede: postavljen tada iznad vrata sv. Valburge (čiji je samostan sada u gradu, a tada je bio izvana) jest naoružani kip sv. Patrokla: na toj se strani čini da je navalila veća neprijateljska sila, razbijena zaštitom sveca. Gleda se uz glavni oltar crkve ploča pričvršćena na zid na kojoj je ritmički himan u dvostihovima i trostrofama; u njemu se, osim ostalih hvala svca, na tu pobjedu odnose ove riječi:

Ave tutor gratiose Hujus loci virtuose Tua cum potentia.

Taj je dan otada bio blagdanski za puk sve dok gotovo posve nije otpao od drevnih bogoslužja i godišnje spomen-slavlje; a kanonici, koji su postojano zadržali katoličku vjeru, običavaju vršiti bogoslužja za pomirenje poginulih i u puku ga nazivaju Češki blagdan.

6 Sam svetac počeo se od toga vremena prikazivati u drugom liku i odjeći. Prije je kip sveca, kao senatora istaknuta togom i ogrtačem, koji u ruci nosi križ i palminu granu, što se može vidjeti na svodu i prozorima crkve i drugdje; sada se prikazuje u vojničkom ogrtaču i klamidi, kao vojnik koji vitla isukanim mačem, na pečatima i Senata i zbora kanonika te na drugim kipovima i pločama, javno i privatno. Također golema raka izrađena od srebra, postavljena na glavni oltar, pokazuje lik istoga oklopljenoga ratnika koji vitla mačem i drži crni štit urešen zlatnim orlom. Isto tako usred crkve postavljen je njegov pozlaćeni kip na stupu, urešen oružjem, klamidom i isukanim mačem, uz dodani natpis:

Susa Patroclus ego tibi sum Dux atque Patronus: Prædones feriam gladio, vindex tibi flam: Hæc loca defendam, pravis mala facta rependam.

I u samoj gradskoj vijećnici naslikan je lik sv. Patrokla, kojemu su svi nekada običavali iskazivati čast prije nego što bi se započelo raspravljati o bilo kojoj stvari u senatu. Kao dokaz istoga štovanja dva su veća zvona posvećena sv. Patroklu; na prvome je urezan ovaj natpis:

Solvit in hoc dono pia plebs sua dona Patrono. a na drugome: Solvit in hoc dono pia plebs sua dona Patroclo.

Srednji slog imena Patroklo i izvan stiha izgovaraju dugo Soeštani, ne samo neuki iz puka, nego i sam kler, niti dopuštaju da se ikada skrati u bogoslužjima oni koji predsjedaaju svetim obredima: smatraju da se to pripisuje poštovanju. Iz istoga razloga stanovnici Mainza izgovaraju sv. Aure, a stanovnici Koblenza sv. Kastor.

7 Čuva se u Soestu u posebnoj srebrnoj kutiji njegova relikvija: glava sv. Patrokla, a u onoj raci o kojoj smo prije govorili, ostale kosti. Te relikvije svetoga zaštitnika najplemenitiji muž Godfrid iz Bucholtza, dekan Soestske Crkve i prepozit iz Lippa, godine 1640, kad su hesenski vojnici, koji su držali Lippe kao posadu, nenadano zauzeli Soest, da ih ne bi raspršili svetogrdnici, budući da su svi bili zaraženi kalvinističkom herezom, sam je, zanemarivši svoje obiteljske stvari koje su u međuvremenu bile opljačkane, pohranio na sigurno. Njegovoj susretljivosti pripisujemo ono što je ovdje rečeno o Soestu i njegovu zaštitniku sv. Patroklu.

8 Nadalje, kakva se pobjeda sv. Patrokla nekada običavala slaviti od Soeštana, takvom je Geseke, gradić iste biskupije udaljen nedaleko od Soesta, i nekada sv. Kirijak, đakon i mučenik, i nedavno također branio. U glavnoj bazilici redovnica toga gradića nalaze se njegove relikvije. O njemu ćemo govoriti 16. ožujka i 7. kolovoza.

O sv. Aptadiju, ili aptadu, biskupu Metza u Belgijskoj Galiji.

Trideset i četvrtim biskupom Mediomatrikanaca spominju Klaudije Robert i Ivan Chenu Aptadija, ili Aptada, ili Aptata, i kaže se da je stolovao XIII. godina, a preminuo 21. siječnja.

Da je njegovo ime pronašao u Metzu u više starih brevijara i nekrologija s oznakom svetosti, posvjedočio nam je naš Franjo Lahier. Ipak ga nema u novom kalendaru koji su metški kanonici sastavili prije otprilike XL. godina. O njemu rukopisni Florarium SS. na ovaj dan: Kod grada Metza sv. Aptadija, biskupa i ispovjedaoca istoga grada. Meurisse, biskup Madaure, u povijesti biskupa Metza piše da je izabran 712. godine, stolovao šest godina i dva mjeseca, a umro 717. godine, 21. siječnja. Ali kako može onaj koji je izabran 712. godine, ako je preminuo 21. siječnja 717. godine, provesti u biskupstvu 6 godina i dva mjeseca? Kad od siječnja 712. do 21. siječnja 717. nema osim 5 godina i 9 dana. Jer to što kaže da je umro pod carem Anastazijem, također se vara; već je Anastazijev nasljednik Teodozije odstupio, a vladao je Leon Izaurijac. Dodaje da je pokopan u samostanu sv. Simforijana; i čini mu se da je ostao u prvome grobu, gdje je nekada stajao onaj stari samostan, jer nije pronašao ništa od njegovih kostiju.

✠

Izvornik: Acta Sanctorum. Ianuarius, tomus II, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 22. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.

Svezak II Kalendar godine