Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

✠

Acta Sanctorum · Svezak II · Svezak II

Dodatak uz 20. siječnja

AD XX JANUARII

Str. 613., stup. 2., poslije sv. Fehina, dodaj Sv. Hadoind, biskup Le Mansa u Galiji. Ondje među Izostavljenima poslije Dagoberta I., dodaj Sv. Eneja, ili Enguzije, opat iz Clonenagha u Irskoj, čiji se častan spomen čini 15. siječnja u životu sv. djevice Ide i drugdje, prenosi se da je umro 20. siječnja. Očekujemo njegova vlastita Djela.

Pag. 613, col. 2, post S. Fechinum, addeS. Hadoindus, Episcopus Cenomanensis in Gallia. Ibidem inter Prætermissos post Dagobertum I, adde S. Æneas, sive Ængusius, Abbas Cluanensis in Hibernia, cujus xv Januarii in vita S. Idæ Virginis, et alibi honorifica fit mentio, traditur xx Januarii obiisse. Propria ejus Acta expectamus.

O sv. Papi Fabijanu, mučeniku.

De s. Fabiano Papa m.

Str. 621., poslije br. 33., dodaj: Vidjeli smo vlastite oficije Crkve u Brindisiju objavljene vlašću Grgura XIII., kojima je pridodan popis moći koje se ondje čuvaju, i u njemu stoji ovo: Moći sv. Fabijana i Sebastijana.

Pag. 621, post num. 33, adde: Vidimus officia propria Ecclesiæ Brundusinæ Gregorii XIII, auctoritate edita, quibus subjungitur indiculus reliquiarum, quæ isthic asservantur, atque in eo ista habentur: Reliquiæ SS. Fabiani et Sebastiani.

O sv. Sebastijanu, mučeniku.

De s. Sebastiano m.

Str. 625., poslije br. 29., dodaj U Brindisiju se čuvaju neke moći sv. Sebastijana, kako se može vidjeti iz popisa koji je pridodan vlastitim oficijima one Crkve koje je odobrio Grgur XIII.

Pag. 625, post num. 29, adde Brundusii aliquæ asservantur S. Sebastiani reliquiæ, ut ex indiculo, qui Officiis propriis illius Ecclesiæ a Gregorio XIII approbatis subnectitur, videre est.

Str. 627., stup. 2., poslije br. 46., dodaj Isti svjedoči da je u Echternachu vidio glavu sv. Sebastijana, ili radije dio glave, ako tko ne želi priznati da pripada drugomu Sebastijanu: osim toga i dio strijele kojom je nekoć bio proboden Svetac. Echternach je veličanstveno općinstvo (cenobij) u Luksemburgu, pokrajini Belgije, koje je nekoć osnovao sveti Vilibrord, kao što ćemo reći 7. studenoga uz njegov Život, a ime je dobilo po položaju, od germanskoga korijena, kao da kažeš nad vodom, jer leži uz rječicu Sauer: tako i susjedni Eburoni u Luksemburgu, nad rijekom Urom ili Ourtheom, koja se kod metropole Eburona Liègea ulijeva u Meuse. U ovom se dakle općinstvu (cenobiju) čuvaju moći sv. Sebastijana: ovdje cvate njegovo štovanje, ovdje su se nekoć događala česta čudesa, ovdje je bratovština njegova imena, ovdje darovi hodočasnika. O tome Ivan Bertelije, opat istoga općinstva (cenobija), u Historia Luxemburgensis: Među ostalim moćima koje se čuvaju u ovoj crkvi, umjesto velika i dragocjena blaga pokazuje se glava preslavnoga mučenika Sebastijana, koju je sv. Vilibrordu na odlasku iz Rima darežljivo darovao papa Sergije. Nju, čim gdjegod počne harati kuga, pobožne osobe s čašću i jednakim osjećajem pobožnosti, uz čest stjecaj sviju, posjećuju i jednim glasom mole da se njezinim zagovorom ovaj kršćanski narod po božanskoj milosti oslobodi od prijeteće smrtne pogibelji: tu prošnju božansko veličanstvo uslišava zbog slavnih zasluga svetoga mučenika. U nimalo manjoj časti ondje se štuje i čuva glava glasovitoga mučenika Osvalda, kralja Engleske, zajedno s tijelom preslavnoga zaštitnika sv. Vilibrorda: u kolikoj su pak cijeni, časti ili poštovanju kako kod samih redovnika samostana tako i kod svih koji svake godine ponavljaju sveta hodočašća, još i danas pokazuju svakodnevna čudesa. U istom se samostanu osim toga, pokraj žrtvenika posvećena sv. Sebastijanu, i danas vidi svijeća goleme visine i debljine, naime od tristo šezdeset i četiri funte, koju je uzvišene uspomene car Maksimilijan August, prvi toga imena, radi časti i najveće pobožnosti koja je prebivala u njegovoj duši, u svečanoj procesiji u kojoj su prednjačili knezovi, satrapi, dvorjanici i ukućani, darovao sv. Sebastijanu godine 1512. U to je vrijeme Robert od Monreala, muž slavan plemenitošću i veoma odan vjeri, obnašao službu opata, te je zbog izvanredne razboritosti koju je posjedovao bio caru jedinstveno drag. Jer kad je on isposlovao potvrdu povlastica svoga samostana, car, čuvši iz usta velikaša da gradić pripada Carstvu i da nije daleko od Triera, okružen doličnom pratnjom, pođe onamo pohoditi svete moći te kod sebi najdražega opata Roberta provede cijeli dan i dvije noći. Toliko Bertelije. Promjer one svijeće iznosi jednu stopu, a visina dvanaest: stoji na drvenom postolju, odozdo ograđena rešetkama da je ruke ne bi nepromišljeno čupale i kidale; odozgo pak željeznim okovima privezana uz obližnji stup, skladno izbrazdana. Na postolju je ovo upisano: Ovu svijeću od 353 funte godine Gospodnje 1512. osobno u Echternachu u carskom samostanu sv. Vilibrorda posveti sv. Sebastijanu Maksimilijan, rimski car. Sa strane je naslikan lik samoga cara kako kleči. Ondje je godine 1579., 16. rujna, kada je Martin Masije, IX. opat Echternacha, obnovio bratovštinu sv. Sebastijana, obješena ova pjesma, u čijim se heksametrima prvim slovima u akrostihu tvori MAXIMILIANUS, a pentametrima CÆSAR OPTATUS. Najpostojanijemu Kristovu vojniku svetomu Sebastijanu, kojega prejasni i premilostivi gospodin Maksimilijan, nepobjedivi rimski car uvijek August, časti ovim veličanstvenim darom od 353 funte godine spasenja 1512.

Pag. 627, col. 2, post num. 46, adde Idem testatur, Epternaci caput S. Sebastiani se vidisse, aut potius capitis partem, ni alterius esse Sebastiani fateri quis velit: partem præterea sagittæ qua confixus olim fuerit Sanctus. Est-Epternacum magnificum in Luxemburgia, Belgii provincia, cænobium, a Divo olim Willebrordo conditum, ut vu Novembris ad ejus Vitam dicemus, nomen a situ, Teutonico etymo, sortitum, quasi super aquam dicas, quia fluviolo Suræ adjacet: sic propinqui Luxemburgiis Eburones, super Uram Urtamve amnem, qui ad metropolim Eburonum Leodium in Mosam sese immititit. In hoc ergo cænobio reliquiæ asservantur S. Sebastiani: hic illius cultus viget, hic miracula frequentia olim edita, hic sodalitas ejus nomine, hic peregrinorum donaria. De quibus Joannes Bertelius ejusdem cænobii Abbas in historia Luxemburgensi: Inter ceteras reliquias, quæ in hac ecclesia servantur, loco magni et pretiosi thesauri gloriosissimi Martyris Sebastiani caput monstratur, quod S. Willibrordo Roma discedenti Sergius Papa munifice donavit. Illud, ut pestis grassari uspiam incipit, a devotis personis cum honore parique pietatis affectu, frequenti omnium congressu, visitatur, ac uno ore rogatur, quatenus ejus interventu populus iste Christianus per divinam gratiam ab imminenti mortis periculo iiberetur: quam petitionem divina majestas ob saneti Martyris præclara merita elargitur. Non in minore ibidem honore colitur et servatur inclyti Martyris Oswaldi Angliæ Regis caput, una cum S. Willibrordi patroni celeberrimi corpore: quæ quidem quanto in pretio, honore, seu reverentia, tum ab ipsis monasterii Religiosis, tum ab omnibus, qui quotannis sanctas repetunt peregrinationes, quotidiana adhuc demonstrant miracula. In eodem præterea monasterio, juxta altare D. Sebastiano sacrum ingentis altitudinis et crassitiei, librarum videlicet trecentarum et sexaginta quatuor, hodieque cereus videtur, quem excelsæ memoriæ Maximilianus Imperator Augustus, ejus nominis primus, honoris et summæ, quæ in ejus animo inhærebat, religionis gratia, solenni supplicatione præeuntibus Principibus, Satrapis, Aulicis et familiaribus, S. Sebastiano contulit anno nimirum MDXII. Quo tempore Robertus a Monreal vir nobilitate illustris, religionisque amantissimus, Abbatis munere fungebatur, qui ob singularem prudentiam, quam habebat, Cæsari unice dilectus habebatur. Nam cum ipse monasterii sui privilegiorum confirmationem impetrasset, Cæsar opidum ad Imperium pertinere, nec procul a Treviris distare, ex Procerum ore inaudiens, competenti circumseptus comitatu, eo sacras reliquias visitaturus profectus, apud Robertum Abbatem sibi carissimum integrum diem et duas noctes confecit. Hæc Bertelius. Patet illius cerei diameter pedem unum, altitudo duodecim: insistit ligneæ basi, cancellis inferne conclusus ne temere manibus concerpatur ac divellatur; superne vero vinculis ferreis adstanti columnæ alligatus, eleganter striatus. Basi hæc inscripta: Hunc cereum cccliii, librarum anno Domini MDXII, in persona Epternaci in imperiali monasterio S. Willibrordi S. Sebastiano dicavit Maximilianus Romanorum Imperator. Ad latus, ipsius Cæsaris adgeniculantis picta imago. Isthic anno MDLXXIX, XVI Septembris, quo Martinus Masius Epternacensis Abbas IX, S. Sebastiani sodalitatem instauravit, appensum est hoc carnem, cujus hexametris versibus primis litteris in acrostichide MAXIMILIANUS conficitur pensametris CÆSAR OPTATUS. Ad constantissimum Christi militem Divum Sebastianum, quem Serenissimus ac Clementissimus Dominus D. Maximilianus invictissimus Romanorum Imperator semper Augustus, hoc magnifico munere cccliii librarum honorat anno salutis MDXII.

X axima purpureis o gloria fossa sagittis, ○ cincte caput lauris jure Sebaste tribus, V lta poli casto penetralia pectore transis, □ versos animos Martyr ad astra vocas. X ystice pugnator fers Christo cinetus abolla ○ ubtractas animas daemonis insidiis. I actus ad æthereas fusti post pila cathedras, ➢ rmiger igni potens sanguine tinctus abis. N axima coelicolis tua gloria præclua terris, ➢ egibus eximiis laus tua clara modis. I mperialis apex, Friderici natus et hæres, ○ mine felici te, tua membra colit. T aus Regum, doctis qui fulget doctior unus ➢ rincipibus nostris Maximilianus herus, I pse tuas laudes præ magno munere ceræ → entat ad ætherei sidera ferre poli. A spice laudantem, felici protege scuto, ➢ ustria quem Dominum gaudet habere suum. N eve sinas variis succumbere casibus unum → er celebrande virum, Cæsareumque decus. V ivus cum magno celebrat te munere, nostris → sque modo seclis res aliena nimis. S ic post mille annos quingentos post duodenos, ○ uscipe vota pii, tempore veris, heri.

Ondje poslije br. 47., dodaj U Bragi, slavnom gradu Portugala, čuva se ruka sv. Sebastijana; tko ju je ili kada donio, još nismo doznali. Jedino to navode Godišnja pisma naše Družbe iz godine 1601.: Za ruku svetoga Sebastijana prinesena je škrinjica od srebra. U Lisabonu pak postoji kip istoga Sveca, kojemu su čudesan znoj i zatim odagnana kuga koja je nadaleko harala pribavili slavu. To spominje naš Antun Vasconcellos u Descriptio regni Lusitaniæ: Godine, kaže, od rođenja Kristova 1599. bjesnjela je kuga u Lisabonu, koja je susjednom zarazom prodrla u Alcácer do Sal. Dogodilo se da je u predvečerje sv. Bartolomeja (dok su pogrebna nosila jedva dostajala umirućima), kad je svećenik u kapelici posvećenoj sv. Roku, gdje je bio postavljen kip sv. Sebastijana, služio misu, bacio pogled na kip: ugledao ga je kako se odasvud znoji obilnim kapima koje teku. Zapanjen novošću događaja, iznese kip na otvoreno da bi stvar, izložena očima sviju, bila još očitija. Čudesne li stvari! Pred svima nazočnima sve se više i više rastapao u znoj, tako da je župniku zadao posla u brisanju znoja što rupčićima što ubrusima. Iznenada se oglasiše zvona svečanim zvukom: glas se sve više i više širi: punim ulicama slijevaju se oni koji boluju od kuge i, učvršćeni vjerom, mažu se svetim znojem: ta je pobožnost jednako odgovorila zavjetima. Jer od vremena kad se to dogodilo, niti je kuga više harala, niti je itko, premda u beznadnom stanju, ubuduće podlegao bolesti; ako izuzmeš dvojicu koji su u to vrijeme već ispuštali dušu. I dok su se bolesni i zdravi zajedno bez zazora miješali amo-tamo, nikomu to druženje nije naškodilo. Nakon toga, odlukom u svečanoj procesiji, u mnoštvu pohrliše u kapelicu, gdje su Sebastijanu iskazali besmrtne zahvale. Ovo čudo, potvrđeno svjedočanstvom mnogih, pismeno je zabilježio gospodin Ivan od Mella, biskup Évore. Lisabonci, nimalo nezahvalni za toliko dobročinstvo, sagradiše crkvu na onome mjestu na kojem je sveti kip obilno kapao znojem; i brižljivo zatvoriše kip; niti ga itko ikada vidi osim na dan posvećen Sebastijanu, na koji gradski vijećnici, ne bez troškova, priređuju svečanu procesiju. Ponovno u mjesecu kolovozu, kad se slavi dan posvećen sv. Bartolomeju, dok neka bratovština priređuje procesiju, doziva u sjećanje veličinu tolikoga dobročinstva.

Str. 628., stup. 1., poslije br. 57., dodaj Nadalje, za samostan u Ebersbergu, čija je stega već odavno bila propala zajedno s dobrima, Vilim, vojvoda Bavarske, primivši povelju od Vrhovnoga Svećenika, isposlovao je da se pridruži minhenskom kolegiju Družbe Isusove, od kojega je udaljen dvadeset tisuća koraka, kako imaju naši Ljetopisi za god. 1596., a dan prije kalenda studenih rektor minhenskoga kolegija uveden je u njegov posjed. Otada je revnošću i marljivošću naših porasla pobožnost mjesta, nebrojena su dobročinstva s neba izlivena na svaku vrstu ljudi, za koja se nadamo da će jednom biti obuhvaćena posebnim spisom i izdana na svjetlo. Nekoliko ih mjestimice spominju isti Ljetopisi. Godine 1601. isprošeno je od Klementa VIII. potpuno oproštenje grijeha onima koji u određena doba godine posjete onu crkvu sv. Sebastijana. Te su godine mnogi bolesnici ozdravili izrekavši zavjete sv. Sebastijanu: dvadeset dijelom žena dijelom muškaraca najočitije je sačuvano od bliskoga zla kuge: gotovo trideset njih u različitim bolestima i tjelesnim i duševnim nevoljama, ili u teškoći poroda, osjetilo je najbržu pomoć.

Ibidem post nu. 47, adde Braccaræ, Portugalliæ celebri urbe, brachium asservatur S. Sebastiani, a quo, quandove allatum, nondum comperimus. Id solum Annuæ litteræ Societatis nostrae anni 1601. Ad Divi Sebastiani brachium oblata theca ex argento. Ulyssippone autem statua est ejusdem Sancti, cui prodigiosus quidam sudor, ac depulsa deinde quæ late grassabatur lues, celebritatem peperere. Commemorat id Antonius Vasconcellius noster in Descriptione regni Lusitaniae: Anno, inquit, a Christo nato 1599, ardebat pestilentia Ulysippo, quæ vicina contagione Salaciam pervasit. Accidit ut D. Bartholomæi pervigilio (libitina vix sufficiente morientibus) cum Sacerdos in ædicula D. Rocho sacra, ubi D. Sebastiani simulachrum positum erat, rem divinam faceret, oculos in effigiem conjiceret: guttis ubertim manantibus undique sudantem intuitus est. Rei novitate attonitus effigiem in propatulum adducit, ut omnium oculis exhibita, res foret illustrior. Res mira! præsentibus omnibus magis atque magis in sudorem resoluta est, adeo ut Curioni negotium in abstergendo sudore qua sudariolis qua mappis exhibiterit. De improviso cymbala festivo plausu feriuntur: rumor magis atque magis increbescit: confluunt plenis viis pestilentia laborantes, et fide obfirmata sacro inunguntur sudore: quæ pietas votis ex æquo respondit. Nam ex quo tempore hæc ceciderunt, nec pestis amplius grassata est, nec ullus, licet spe deplorata, in posterum morbo cessit; duos si excipias, qui per id tempus animam jam jam efflabant. Et cum ægrotantes simul et sani ultro citroque sine religione miscerentur, nulli hoc commercium nocuit. His actis decreta solenni pompa confertim ædiculam petunt, ubi grates Sebastiano habuere immortales. Hoc miraculum multorum testimonio stabilitum, litteris consignavit D. Joannes a Mello Eborensis Antistes. Ulyssiponenses tanto beneficio non ingrati ædem exædificarunt, eo in loco, in quo sacra effigies sudorem ubertim distillavit; effigiemque caute occluserunt; nec ulli unquam conspicitur, præterquam die Sebastiano sacra, in qua solemnis pompa a curiæ Senatoribus, non sine sumptibus, instituitur. Iterum mense Augusto, cum D. Bartholomæo dies sacra observatur, cum sodalitium quoddam supplicatione instituta, tanti beneficii magnitudinem in memoriam adducit.

Godine 1602. mnogi su, učinivši zavjete Svecu, bili ili izbavljeni od pogibelji kuge ili olakšani od drugih tegoba. Među njima, ukazavši se vidljivim nekoj ženi koja je trpjela od pomračenja uma, sv. Sebastijan joj ulije nadu u ozdravljenje. Druga, pogođena žestokom upalom porebrice, nije bila izlječiva nikakvim umijećem, nego jedino rukom istoga našega zaštitnika. Treći, oboren uzetošću i lišen uporabe svih udova, počeo se ponovno uspravljati i kretati u hod. Jedna je žena također ozdravila iznad svake nade i svakoga drugog lijeka. Druga su dvojica otjerala sablasti i utvare otrovnih životinja, zmija i krastača, kojima su bili uznemiravani. Dvije trudne žene, dok su se mučile s velikom teškoćom poroda, a jedna je štoviše bila blizu smrti, po zaslugama su sv. Sebastijana brzo i sretno bile oslobođene.

Pag. 628, col. 1, post nu. 57, adde Porro Eberspergense monasterium, cujus jam pridem una cum fortunis erat collapsa disciplina, Gulielmus Bavariæ Dux, a Summo Pontifice accepto diplomate, impetravit, ut Monachiensi Societatis Jesu collegio, a quo millibus passuum viginti distat, adjungeretur, ut habent Annales nostri an. 1596, ac pridie Kalendas Novemb. Rector Monachiensis collegii in ejus possessionem immissus est. Aucta exinde nostrorum zelo et industria religio est loci, innumera divinitus effusa in omne genus hominum beneficia sunt, quæ speramus aliquando peculiari comprehensa commentario edenda in lucem. Paucula sparsim iidem commemorant Annales. Anno 1601, plena peccatorum condonatio certis anni temporibus illud templum D. Sebastiani visentibus a Clemente VIII impetrata. Eo anno ægri multi votis D. Sebastiano nuncupatis convaluerunt: viginti partim feminæ partim viri a pestis vicino malo evidentissime conservati: pœne triginta in morbis diversis, corporisque et animi afflictationibus, aut partus difficultate, opem præsentissimam senserunt.

Anno 1602, multi votis Divo factis vel pestilentiæ periculo erepti, vel aliis incommodis levati. Inter los feminæ cuidam vesania mentis laboranti aspectabilem se præbens D. Sebastianus spem sanitatis fecit. Alia pleuritide consauciata vehementi, nulla fuerat medicabilis arte, sed manu dumtaxat ejusdem nostri tutelaris. Tertius paralysi consternatus membrorumque omnium usu captus, se iterum cepit erigere atque ad incessum promovere. Mulier item supra spem et remedium aliud omne convaluit. Alii duo larvas I arvas et spectra venenatorum animalium, serpentium, bufonum, quibus infestabantur, abegerunt. Mulieres binæ uterum gestantes, cum magna difficultate partus laborarent, et altera quidem prope abesset a morte, meritis tamen D. Sebastiani cito feliciterque solutæ sunt.

Mnogo se sličnoga dogodilo sljedećih godina, a poimence godine 1612. Dva bavarska gradića, nedavno izbavljena od strašne pošasti kužnoga daha, prinijela su svaki po svijeću od stotinu funti kao zalog svoje pobožnosti. Odasvud pristižu drugi i izvrsnim dokazima svjedoče o zaštitničkoj pomoći hrama, i to uz toliki dolazak hodočasnika da je jednoga dana trebalo u toj crkvi postaviti božansku gozbu za osam stotina, a drugoga za tisuću i sedamdeset glava. Ženi koju je već drugi put zahvatio kužni dah i koju su u puku već smatrali otpisanom, ukazao se čovjek stranskoga lica, na čiju ona opomenu zapovjedi da se služe mise na spomen bl. Sebastijana, našega zaštitnika, te mu posveti svijeće, i u isto vrijeme bude oslobođena i od te službe i od pogibelji bolesti. Drugoga je dugotrajna bolest prikovala za postelju; nazočni, smatrajući da mu je posljednji čas, prosudili su da ga treba opremiti posljednjim sakramentima. Bolesnik se usred te pomisli na svoju smrt počeo prisjećati koliko je nekoć bio revan štovatelj našega zaštitnika, i odmah začne nadu u zdravlje ako ga zavjetom učini sebi milostivim. Glavna odredba zavjeta bila je ova: da će u crkvi toga Blaženika pristupiti sakramentima ispovijedi i euharistije. Niti je bolesnik bio prevaren u svojoj nadi; nakon nekoliko dana vidjeli smo ga sa ženom u hramu zdrava kako izvršava svoje zavjete. Ne samo neki knezovi, nego su čitave povorke knezova ove godine pohodile naš hram i prebivalište: dva austrijska nadvojvode Leopold i braća, bavarski knezovi Vilim četiri puta, Albert i supruga dvaput; dvaput također kölnski izborni knez Ferdinand; isto toliko puta salzburški nadbiskup; jedanput augsburški; apostolski nuncij Antun Diaz pet puta.

Paria consequentibus annis evenere complura, ac nominatim anno 1612. Bojorum oppida duo exempta nuper auræ pestilentis dira lue, centenarum librarum singulos cereos suae religionis obsides obtulerunt. Undique alii adventant, templique opem tutelarem egregiis testificantur argumentis, et ea quidem peregrinantium frequentia, ut uno die octingentis, alio mille ac septuaginta capitibus ea in æde divinum epulum fuerit apponendum. Mulieri jam secundum pestifero halitu contactæ, vulgoque inter depositos habitæ, visendum se obtulit homo peregrini vultus, cujus ea monitu B. Sebastiani tutelaris nostri memoriæ sacra procurari jubet, eidemque cereos dedicat, atque uno tempore simul officio illo, simul morbi defungitur periculo. Alium diuturnus morbus lecto affixerat, quem extremum arbitrati esse circumstantes, eum ultimis sacris procurandum censuerunt. Æger inter eam sui decessus cogitationem recordari ceepit, quam studiosus olim tutelaris nostri cultor fuisset, statimque spem valetudinis concipit, si voto eum sibi propitium faceret. Voti ea princeps fuit clausula: In illius Beati æde obiturum se Confessionis et Eucharistiæ Sacramenta. Neque sua spe falsus est æger, quem paucis inde diebus cum uxore spectavimus in templo incolumem sua vota exsolventem. Non Principes modo aliqui, sed Principum turmæ templum domiciliumque nostrum hoc anno invisere. Austrii Principes duo Leopoldus et fratres, Boï Principes, Guillelmus quater, Albertus et conjux bis; bis quoque Elector Coloniensis Ferdinandus; toties Archiepiscopus Salisburgensis; semel Augustanus; Nuntius Apostolicus Antonius Diaz quinquies.

Ipak nije štovanje sv. Sebastijana slavno samo u Ebersbergu, nego gotovo u čitavoj Njemačkoj, gdje god danas cvate katolička vjera: i postoje neke pokrajine gdje se jedva može naći crkva u kojoj mu nije podignut žrtvenik ili kip, ili osnovana bratovština pod njegovim imenom. Niti gotovo postoji ikakvo takvo mjesto koje nije iskusilo neka dobročinstva od njegove zaštite, osobito u odvraćanju pošasti.

Neque tamen Eberspergæ solum, sed tota fere Germania celebris est S. Sebastiani cultus, ubi quidem nunc Catholica viget religio: et sunt provinciæ nonnullæ, ubi vix templum sit reperire, in quo non ara ei vel statua posita sit, vel conflatum ejus nomine spdalitium. Nec fere ejusmodi locus est ullus, qui non aliqua expertus ab illius patrocinio beneficia sit, præsertim propulsata epidemia.

Str. 629., stup. 2., poslije br. 66., dodaj Čuva se ona u glasovitoj kapeli i pohađa s osobitom pobožnošću, osobito kad zaprijeti strah od zaraze.

Pag. 629, col. 2, post num. 66, adde Asservatur ea in præclaro sacello, visiturque singulari pietate, præsertim ubi contagionis metus ingruerit.

Ondje poslije br. 67., dodaj

68 U Koblenzu, slavnom gradiću trierske biskupije na ušću Moselle, postoji samostan reda sv. Franje posvećen sv. Sebastijanu. Svjedoči Franjo Gonzaga u 3. dijelu Origo Seraphicæ religionis, kölnska pokrajina, 1. samostan, da je najpouzdanije očito iz pisama koja se brižljivo čuvaju u javnim arhivima Koblenza... da je blaženi otac Ivan Kapistran bio stanovnik ovoga samostana i da mu je darovao dio ruke istoga mučenika Sebastijana, koji se i danas čuva i kod stanovnika Koblenza drži u najvećem poštovanju.

Ibid. post nu. 67, adde 68 Confluentiæ, celebri ad Mosellæ ostium oppido diœcesis Trevirensis, cænobium extat ordinis S. Francisci S. Sebastiano sacrum. Testatur Franciscus Gonzaga parte 3, Originis Seraphic. relig. Coloniæ provin. convent. 1, certissimo ex litteris, in publicis Confluentinis archivis diligentius asservatis constare..... beatum Patrem Joannem Capistranum hujus conventus incolam extitisse, sibique partem brachii ejusdem Martyris Sebastiani, quæ adhuc perseverat, et maxima a Confluentinis in veneratione habetur, contulisse.

69 Da su u istoj trierskoj biskupiji u samostanu koji se zove Gronau, ili Viridis-Augia, nekoć postojale neke moći sv. Sebastijana, jamči Tritemije u Chronicon Hirsaugiense pod god. 847., pišući ovako: Hilduin, opat sv. Dionizija, godine Gospodnje 827., kosti u Viridis-Augia;

69 In eadem Trevirensi diæcesi in cænobio quod Gronaw, sive Viridis-Augia appellatur, pridem aliquas S. Sebastiani reliquias extitisse auctor est Tritheminus in Chronico Hirsaugiensi, ad an. 847, ita scribens: Hilduinus Abbas S. Dionysii anno Domini 827, ossa in Viridi-Augia; in Viridi-Augia;

70 U Vestfaliji postoji selo Giershagen, gotovo na drugoj milji od gradića Stadtberga, gdje cvate štovanje sv. Fabijana i Sebastijana i svečano hodočašće k njima te nekoć podijeljen oprost. Ta se pobožnost tako drži sve do današnjega dana da stanovnici susjedne grofovije Waldeck, premda heretici, onamo često ili donose ili šalju zavjetne darove, premda to uzalud brane Lutherovi propovjednici. Vide se različiti zavjetni darovi nekoć postavljeni kao dokazi zadobivenoga zdravlja. U Münsteru, slavnom gradu iste Vestfalije, crkva Družbe Isusove ima moći istih svetaca Fabijana i Sebastijana.

70 Pagus est Westphaliæ Girschagen, altero fere cultus in Cir-lapide a Stadberga oppido, ubi SS. Fabiani et Seba-stiani cultus viget, et solennis ad eos peregrinatio, con-cessaque olim indulgentia. Quæ pietas ita in hodiernum diem obtinet, ut finitimi Waldeccæ Comitatus incolæ, quamvis hæretici, donaria isthuc sæpe vel deserant vel mittant, frustra vetantibus Lutheri præcomibus. Cer-nuntur anathemata varia olim posita, receptæ sanitatis argumenta. Monasterii, celebri ejusdem Westphaliæ reliquiæ Mo-nasterii, ecclesia Societatis Jesu eorumdem Divorum Fab-iani et Sebastiani reliquias habet.

71 A strijele kojima je sv. Sebastijan bio proboden čuvaju se neke drugdje: u Würzburgu kod augustinaca pustinjaka, o koju se trljaju druge strijele od različite tvari da budu zaštita protiv raznih bolesti. U Gräfrathu, plemenitom samostanu regularnih kanonica augustinskoga reda u Bergskom vojvodstvu, u sličnoj je cijeni strijela kojom se običavaju probadati muškatni oraščići, te iz toga crpe snagu protiv kužne pošasti. Ondje se čuva i kost iz lopatice istoga mučenika, kojom prelivena voda veoma često suzbija pošast.

71 At tela, quibus S. Sebastianus confixus, alibi asservantur nonnulla; Herbipoli apud Augustinianos Herbipoli, Eremitas, cui aliæ varia ex materia sagittæ affricantur, contra varias ægritudines præsidio futuræ. Gre-venrodæ Montensis Ducatus nobili cænobio Canonicarum regularium Augustiniani instituti simile in pretio est telum, quo configi nuccs myristicæ solent, vimque ex eo adversus pestiferam luem hauriunt. Ibidem ejusdem Martyris e scapula os asservatur, cui affusa aqua sæ-penumero luem profligat.

72 I u Magdeburgu u Saskoj nekoć su postojale neke moći sv. Sebastijana, odakle su prenesene u Prag. Tako stari Martirologij Praške Crkve: Istoga dana u Katakombama sv. mučenika Sebastijana, kojemu je, dok je imao zapovjedništvo prve kohorte, car Dioklecijan pod optužbom kršćanstva zapovjedio da bude svezan nasred polja i izboden strijelama od vojnika, te naposljetku tučen batinama dok ne izdahne. Dio njegove glave Karlo IV., rimski car uvijek August i kralj Češke, koji mu je darovao magdeburški nadbiskup Albert, ukrašen zlatom i srebrom, darova Praškoj Crkvi.

72 Magdenburgi quoque in Saxonia aliquæ olim exti-tere S. Sebastiani reliquiæ, et inde Pragam asportatæ. Ita vetus Ecclesiæ Pragensis Martyrologium: Eodem die Cata Cumbas S. Sebastiani Martyris, qui cum haberet principatum primæ cohortis, jussus est sub titulo Christianitatis a Diocletiano Imp. ligari in medio campo, et sagittari a militibus, ad ultimum fustigari donec deficeret. Cujus capitis partem Ca-rolus IV, Romanorum Imperator semper Augustus et Bohemiæ Rex. per Albertum Archiepiscopum Mag-denburgensem sibi donatam, auro et argento deco-ratam dedit Ecclesiæ Pragensi.

O sv. Hadoindu, biskupu le Mansa u Galiji.

De s. Hadoindocenomanensi Episcopo in Gallia.

Dvanaesti biskup Le Mansa u Keltskoj Galiji kod Democharesa, Ivana Chenua i Klaudija Roberta spominje se Hadoind, ili Chadoind, ili Haduind. Njega Chenu i Demochares jednostavno nazivaju sv. Hadoindom. Njegovo ime nedostaje u Saussayjevu Martirologiju. Da je cvao na glasu svetosti i nakon smrti bio proslavljen čudesima, očito je iz Života: časno su ga pokopali njegovi svećenici i učenici. Njegovu su smrt pratili znakovi kreposti, a on i sa svecima vječno kraljuje u nebeskim sjedištima. Hvali ga Baronije u 8. sv., god. 652., br. 2.

Njegov smo Život stekli iz staroga rukopisnog kodeksa, marljivošću našega Vilima Quirina. Priložit ćemo oporuku, oporuku koju je, pronađenu u starim spisima, objavio Barnaba Brisson u 7. knj. de Formulis, odakle ju je prepisao Baronije navodeći godinu Kristovu 652. Pisana je 6. veljače pete godine vladanja preslavnoga kralja Klodviga, naime drugoga toga imena, koji je godine Kristove 644., u mjesecu siječnju, nakon smrti oca Dagoberta naslijedio kraljevstvo Neustrije, dok je njegov brat sv. Sigibert držao Austraziju. Njegova je dakle peta godina bila Kristova 648., a ne 652., kako je smatrao Baronije, koji i za Dagoberta piše da je preminuo god. 647. Ali njegov račun pobija sv. Audoen, koji piše da je sv. Eligije postao biskupom 3. godine Klodvigove, 12. siječnja svibanjskih, u nedjelju prije Litanija; to je oznaka godine 646., u kojoj je nedjeljno slovo bilo A, Uskrs 9. travnja, dan Uzašašća 18. svibnja, a prethodna nedjelja 14., ili 12. siječnja.

Cenomanorum in Gallia Celtica duodecimus Epi-scopus a Demochare, Joanne Chenu, Claudio Roberto nemōratur Hadoindus, sive Chadoin-dus, aut Haduindus. Eum Chenu et Demo-chares simpliciter S. Hadoindum appellant. Abest illius nomen a Saussaii Martyrologio. Opinione sancti-tatis floruisse, et miraculis ab obitu illustratum fuisse, patet ex Vita: honorifice a Sacerdotibus et discipulis suis sepultus est. Cujus obitum virtutum prosecuta sunt signa, qui et cum Sanctis æternaliter in coë-stibus regnat sedibus. Laudatur a Baronio tom. 8, an. 652, nu 2.

Vitam ejus e veteri MS. codice nacti sumus, studio Guilielmi Quirini nostri. Testamentum subnectemus, testamentum, quod in vetustis schedis repertum Barnabas Brissonius lib. 7, de Formulis exhibet, a quo Baronius descripsit citato Christi anno 652. Scriptum illud est viii Id. Febru. in anno quinto regnante gloriosissimo Clodovæo Rege, secundo nimirum ejus nominis, qui anno Christi 644, mense Januario, Dagoberto patri vita fun-cto in Westriæ regnum successit, S. Sigeberto fratre Austrasiam tenente. Annus igitur illius quintus fuit, Christi 648, non 652, ut existimavit Baronius, qui et Dagobertum decessisse scribit an. 647. Sed refutat ejus calculum S. Andoenus, qui S. Eligium scribit Episco-pum esse factum anno 3 Clodovæi pridie Id. Maias Dominica ante Litanias; qui character est anni 646, quo littera Dominicalis fuit A, Pascha 9 Aprilis, dies Ascensionis 18 Maii, Dominica præcedens 14 sive pridie Idus.

3 Hadoind je sudjelovao, kako piše Flodoard u 2. knj., pogl. 5., na Saboru u Reimsu pod nadbiskupom Sonacijem, za koji naš Sirmond smatra da je održan oko godine 630. A na Saboru u Chalonu, proslavljenom oko godine 630., opat Hagnoald potpisao je umjesto Hadoinda, biskupa Crkve u Le Mansu. Možda spriječen bolešću ili starošću sam Hadoind nije mogao biti nazočan: niti se čini da je dugo poživio onaj za kojega se kaže da je živio u prvo vrijeme Klodvigovo, budući da je Klodvig vladao samo od 644. do 660., tako da onaj koji je živio samo u njegovo prvo vrijeme ne bi trebao prijeći barem polovicu. Da je na biskupskoj stolici sjedio 47 godina, 11 mjeseci i 24 dana, pišu Demochares, Chenu i Robert. Život ima samo 30 god; 11 mj. i 23 dana. I to je vjerojatnije budući da se kaže da je sjedio u posljednje vrijeme Klotarovo. A da je sjedio 47 godina, dakle od godine 603. ili 602., tako ne bi sjedio samo u posljednje vrijeme Klotarovo, nego bi lako za njegova života proveo u biskupstvu 25 ili 26 godina. Iz istoga Života očito je da je preminuo ovoga dana, 20. siječnja.

3 Interfuit Hadoindus, ut scribit Flodoardus lib. 2, cap. 5, Concilio Remensi sub Sonnatio Archiepiscopo, quod circiter annum 630, esse habitum Sirmondus noster existimat. At Cabilonensi Concilio circa annum 630, celebrato, Chagnoaldus Abba in vicem Chadoindi Episcopi Ecclesiæ Cenomannicæ subscripsit. Morbo fortassis aut senio impeditus adesse ipse Chadoindus non potuit: nec videtur diu superfuisse, qui dicitur primo tempore Clodovæi vixisse, cum non nisi a 644 ad 660, regnarit Clodovæus, ut qui solum primo ejus tempore vixit, non debeat saltem medietatem excessisse. Sedisse eum annos 47, menses 11, dies 24, scribunt Demochares, Chenu, Robertus. Vita solum habet an. 30, menses 11, dies 23. Estque id probabilius cum ultimo tempore Clotarii dicatur sedisse. At si 47 annis sedisset, ergo ab anno 603, vel 602, sicque non ultimo solum tempore Clotarii sedisset, sed facile 25 aut 26 annos eo superstite exegisset in Episcopatu. Ex eadem Vita constat eum hoc die xiii Kal. Februarii obïsse.

Život iz staroga rukopisa.

Vita ex veteri ms.

Darovi sv. Hadoindu od Alana.

S. Hadoindo donata ab Alano.

Djela gospodina Haduinda, biskupa grada Le Mansa, koji je bio u posljednje vrijeme a Klotara, sina Hilperikova, i u vrijeme Dagoberta, sina Klotarova, te u prvo vrijeme Klodviga, sina istoga Dagoberta.

Gospodin Haduind, biskup grada Le Mansa, nasljednik bl.b Bertihrana, po narodnosti Franak ili Gal, potekao od plemenita roda, obnovio je i preuredio mnoge samostane u župi Le Mansa te odredio da isti samostani žive po pravilu.

Gesta Domni Haduindi Cenoman. urbis Episcopi, qui fuit ultimo tempore a Clotuarii filii Chilperici, et tempore Dagoberti filii Clotharii, et primo tempore Clodovæi filii ejusdem Dagoberti.

Domnus Haduindus Cenomanicæ urbis Episcopus, successor B.b Bertichranni, natione Francus, vel Gallus, nobili ex progenie ortus, hic restauravit atque renovavit multa monasteria in parochia Cenomanica, atque eadem monasteria regulariter degere instituit.

2 U njegovo je vrijeme također bio neki muž, imenom Alan, koji je imao mnoga vlastita imanja i imao je jedinca sina kojega je ljubio kao svoju dušu. Jednoga pak dana sin spomenutoga Alana, baveći se lovom na imanju svoga oca kojemu je ime Doliacus (jer zbog boli koju su ondje pretrpjeli tako je otada nazvano, a prije se zvalo drugim imenom), dok je u gaju spomenutoga oca u već rečenom Doliacusu jelena... konj se preplaši, te on pade i poginu. Vidjevši to gore zapisani Alan sa sunčane terase na kojoj je stajao, ispunjen velikom boli, ipak tješeći javi svojoj ženi i njegovoj majci smrt spomenutoga mladića. Razmišljajući dakako da se to nije dogodilo bez razloga, tada najpobožnije moleći Boga neba preklinjao je da mu udijeli tako raspolagati svojim dobrima kako bi bila njegova ugodna volja i kako bi po njima zaslužio vječno kraljevstvo. Počeo je dakle tada pješice zajedno sa svojom ženom ići po samostanima i svetim mjestima i tražiti tijela svetaca, moleći dan i noć najusrdnije Boga da mu nadahne kojoj bi crkvi prema volji svoga Stvoritelja predao svoja dobra, prinoseći ih Gospodinu kako za spomenutoga svoga sina tako i... za svoju dušu. Putujući u takvoj pobožnosti i moleći te dijeleći milostinju, pohađao je pragove i tijela i crkve mnogih svetaca, da bi mu Gospodin, kao što je rečeno, nadahnuo gdje da preda svoje vlasništvo... imao je baštinu, a nije imao ni sina ni kćeri nasljednika.

2 Ipsius quoque tempore vir quidam, Alanus nomine, qui habebat res proprietatis suæ multas, et habebat unicum filium, quem ita diligebat ut animam suam. Quadam vero die prædicti Alani filius venationem exercens in villa patris sui, cui vocabulum Doliacus; (nam propter dolorem, quem ibi habuerunt sic deinceps nominata est, antea vero alio nomine vocabatur) qui dum in Brogilo dicti patris in jam dicto Doliaco cervum..... equo expavescente cecidit et mortuus est. Hoc autem videns suprascriptus Alanus de solario quo instabat valde dolore repletus, consolando tamen nuntiavit uxori suæ matrique ejus, prædicti juvenis mortem. Considerans quippe quod sine caussa hoc non eveniret, tunc devotissime Deum cœli exorans deprecatus est, ut taliter res suas disponere concederet, qualiter sua esset beneplacita voluntas, et qualiter ex eis regnum mereretur æternum. Cœpit ergo tunc pedes una cum uxore sua ire per monasteria et loca sancta, ac corpora Sanctorum quærere, deprecans die ac nocte intentissime Deum, ut inspiraret ei, ad quam ecclesiam secundum Creatoris sui voluntatem, tam pro prædicto suo, suas Domino offerendo res, filio, quam..... animæ suæ, traderet. Tali vero devotione pergendo et orando, eleemosynasque faciendo, visitabat limina et corpora atque ecclesias Sanctorum multorum, ut Dominus, ceu dictum, inspiraret ubi suum traderet proprium..... hæreditatem habebat, et nullum habebat filium vel filiam hæredem.

3 Dok se pak pod gore rečenom pobudom vraćao iz samostana sv. Martina u Toursu, i premda su ga mnogi sluge Božji molili da preda svoja dobra mjestima svetaca u kojima su boravili, te da ako želi primi od njih cijenu i ima oboje, i milostinju od njih i darove (to mu je savjetovao opat samostana u Toursu, u kojem sv. Martin počiva tijelom, slično i opat samostana koji se zove Duogemelensis, ili mnogi drugi prepoziti i opati i sluge Božji), ipak se njegova namjera nije podložila nijednomu od spomenutih mjesta, niti se njegova pobožnost priklonila; jer možda Bog nije htio, te mu stoga možda nije nadahnuo milost da to učini. Najpobožnije je u tome tražio volju Božju. Dok se to naime događalo i dok je već rečeni muž, vraćajući se iz samostana sv. Martina u Toursu, žurio u grad Le Mans, da pohodi naime svetu majku i gradsku crkvuc svete Bogorodice Marije i svetih mučenika Gervazija i Protazija, u kojoj je Gospodin po njihovim zaslugama i zagovorima činio mnoga čudesa. Dok je tako žureći... putovao u gostinjac udaljen jednu milju od spomenutoga grada, dođoše sluge Božji samoga gostinjca u Pontilemi i biskupa Haduinda; i primivši ga s pjevanjem psalama i vodeći ga uz molitve, dragovoljno i marljivo pružali su mu sve potrebno i služili mu s velikom čašću, jer je za to djelo spomenuti gospodin Bertihran, biskup istoga grada, bio podigao taj gostinjac ud Pontilemi na čast sv. Martina, da svi koji dolaze, kako bogati tako i siromašni, ondje imaju prihvat te da ondje obilno prime hranu i ostalo potrebno.

3 Dum autem supradicto prætextu a monasterio S. Martini Turonensis reverteretur, et licet multi servi Dei eum orati essent, ut ad loca Sanctorum quibus insistebant suas res traderet, et si vellet ab eis pretium acciperet, et utrumque haberet, et eleemosynam ex eis et munera; (hoc suadebat ei Abbas de monasterio Turonensi, in quo S. Martinus corpore requiescit, similiter et Abbas qui dicitur Duogemelesis monasterii, sive alii Præpositi et Abbates et servi Dei multi) tamen ad nullum de prædictis locis ejus intentio se submisit, neque ejus devotio se inclinavit; quia forte Deus nolebat, ac propterea forte non ei hoc agere inspirabat gratiam. Devotissime in hoc Dei voluntatem quærebat. Dum enim hæc agebantur, et de monasterio S. Martini Turonensis revertens Cenomanicam prædictus vir properabat civitatem, visitaturus videlicet sanctam matrem et civitatis ecclesiamc sanctæ Dei genitricis Mariæ et sanctorum Martyrum Gervasii et Protasii; in qua multas eorum meritis et intercessionibus Dominus operabatur virtutes. Cum vero taliter properando..... xenodochium miliario a prædicta urbe distante iter ageret, venerunt servi Dei ipsius Pontilemalensis xenodochii et Haduindi Episcopi; et suscipientes eum cum psallentio, et per orationes eum deducentes, omnia necessaria ei voluntarie et diligenter ministrabant, et cum magno honore ei serviebant, quia ad hoc opus prædictus Dominus Bertichrannus ejusdem urbis Episcopus ipsum xenodochium ind Pontilema in honore S. Martini fecerat, ut omnes adventantes tam divites quam et pauperes ibi receptiones haberent, et alimenta et cetera necessaria abundanter inibi acciperent.

4 Sutradan pak, ustavši iz spomenutoga gostinjca, već rečeni Alan najpobožnije je bosonog žurio u spomenutu majku crkvu da se pomoli. Prethodne je noći, dok je u spomenutom gostinjcu Pontilemi najpobožnije ustrajao u molitvi, po Božjem poticaju planulo njegovo srce da spomenutoj majci i gradskoj crkvi, koja je sagrađena i posvećena na čast Bogorodice Marije i sv. Petra i Pavla te svetih mučenika Gervazija i Protazija, kamo je sam žurio na molitvu, preda sva svoja vlastita dobra. Da se to i po Božjoj volji dogodilo, nitko ne sumnja. Razmišljajući da to i izvrši kako mu je bilo nadahnuto, poručio je gospodinu Haduindu, gore spomenutom biskupu, da mu iziđe u susret kako bi s njim mogao razmotriti kako treba postupiti sa svojim dobrima; jer mu je gospodin Haduind bio poznat i vjeran prijatelj. Učinio je naime gospodin Haduind kako mu je već rečeni Alan poručio, te mu je izišao u susret i, blagonaklono ga primivši, uz molitve crkava već rečenoga grada doveo ga s najvišom čašću i velikim poštovanjem.

4 Crastina autem die a prædicto xenodochio jam dictus Alanus surgens, ad memoratam matrem ecclesiam oraturus devotissime nudis plantis properabat. Qui prædicta nocte, dum in præfato xenodochio Pontilema orationi devotissime insistebat, instinctu Dei accensum est cor ejus, ut ad memoratam matrem et civitatis ecclesiam, quæ est constructa et sacrata in honore Dei genitricis Mariæ et SS. Petri et Pauli et sanctorum Martyrum Gervasii et Protasii, ad quam ipse oraturus properabat, omnes traderet res proprietatis suæ. Quod et nutu Dei factum esse, nulli dubium est. Hæc quoque peragere, ut ei inspiratum erat, cogitans, mandavit Domno Haduindo præscripto Episcopo, ut obviam ei veniret, ut cum eo considerare valeret qualiter de suis rebus agere deberet; quia notus ei erat et fidus amicus Domnus Haduindus. Fecit enim Domnus Haduindus ut ei jam dictus Alanus mandarat, et venit obviam ei, et benigne eum suscipiens, per orationes ecclesiarum jam dictæ civitatis cum summo honore et reverentia magna deduxit.

5 Dok su pak najpobožnije stigli sve do spomenute majke crkve i u nju ušli te zajedno molili, počeše plakati Alan i njegova žena, i sa suzama javno očitovaše svoju volju, i nisu mogli izići iz iste crkve sv. Marije i sv. Petra i svetih mučenika Gervazija i Protazija prije nego što su sva svoja vlastita dobra spomenutomu gospodinu Haduindu, s njegovim svećenicima i službenicima, te spomenutoj većoj crkvi zakonito putem darovnih isprava, uz svečano obećanje, čvrsto predali. Kad je to učinjeno, ispunili su se tako vedrim duhom i radošću, postali laki tijelom te su se prijašnjom snagom Božjom i zagovorom spomenutih svetaca vratili u mladost, tako da su se oni koji su to gledali zapanjili i sa suzama priznavali da takvo što nisu ni vidjeli ni čuli: da se to po Božjoj volji i moći dogodilo, nitko ne sumnja; pod takvim je naime uvjetom po Božjem poticaju već spomenuti Bogu odani muž Alan predao rečenomu biskupu i spomenutoj majci Crkvi jedanaest najboljih imanja s njihovim pripadnostima, to jest Juliacum, Lucdunum, Ruliacum, Rupiacum, Saboloium... Bervum i Berricum, Tondum i spomenuti Doliacum, u kojem je već spomenuti sin bio umro, te Camariacum; a poslije prijenosom vlasništva Asmarias i ostala manja imanja, čija imena zbog zamora i dosade čitatelja ovdje nismo unijeli: ipak se u popisima imanja i plenarijima svete majke Crkve spomenutoga grada do danas nalaze u potpunosti unesena.

5 Dum autem ad prædictam matrem ecclesiam usque devotissime pervenissent, in eamque intrantes, et pariter orantes, cœperunt flere Alanus et uxor ejus, et cum lacrymis eorum voluntatem patefecerunt publice, et de eadem S. Mariæ et S. Petri atque sanctorum Martyrum Gervasii et Protasii exire non potuerunt, antequam omnes res proprietatis suæ prædicto Domno Haduindo, suis cum Sacerdotibus et ministris, atque præfatæ majori ecclesiæ legaliter per instrumenta chartarum, sub stipulatione submissa, firmiter tradiderunt. Hoc autem facto tam hilari animo et lætitia repleti, levesque corpore sunt effecti atque ad juventutem priori virtute Dei et intercessione Sanctorum prædictorum sunt reversi, ut hoc videntes stupescerent, et talia non vidisse nec audisse cum lacrymis profiterentur: quod nutu et virtute Dei factum esse, nulli dubium est; tali enim conditione instinctu Dei tradidit memoratus vir Deo devotus Alanus jam dicto Episcopo et præfatæ Ecclesiæ matri xi villas optimas cum earum appendiciis, id est, Juliacum, Lucdunum, Ruliacum, Rupiacum, Saboloium..... Bervum et Berricum, Tondum, et prædictum Doliacum, in qua præfixus filius mortuus fuerat, et Camariacum; et postea per translatas manus Asmarias et ceteras villulas, quarum no mina propter fastidium dium et tædium legentium hic non inseruimus: in polyptychis tamen et plenariis sanctæ matris prædictæ urbis Ecclesiæ hactenus pleniter reperiuntur insertæ.

6 Povrh toga, spomenuti Alan predao je samoga sebe i svoju ženu rečenomu biskupu gospodinu Haduindu i slugama Božjim koji u spomenutoj crkvi služe Gospodinu, da imaju veliku brigu za njihove duše i za njihova tijela, da hrane njihova tijela i zadobiju njihove duše Gospodinu. Gospodin Haduind se također marljivo brinuo za njih, davao im dovoljno i tako im služio kao sluga gospodaru. Već spomenuti dakle Alan i njegova žena pod vlašću spomenutoga biskupa najrevnije su i najpobožnije vojevali Bogu danju i noću, te su za gore rečene pobožnosti, kako vjerujemo, stekli kraljevstvo Božje i uz Gospodinovu pomoć primili vječni život. Žive naime s Kristom i njegovim svecima u blaženoj slavi: s kojima u njoj i mi, poduprti njihovim molitvama, po daru Gospodinovu zaslužimo vječno živjeti, amen.

a Klotar II. naslijedio je oca Hilperika kao četveromjesečno dijete god. 484., umro god. 628., ostavivši nasljednikom Dagoberta, koji je preminuo 644., u mjesecu siječnju.
b Bertihranovo ime upisano je u Galski martirologij 6. i 30. lipnja.
c Katedralna crkva u Le Mansu najprije je bila posvećena Bogorodici Djevici, svetim apostolima Petru i Pavlu te svetim mučenicima Gervaziju i Protaziju, a sada je posvećena sv. Julijanu, prvomu apostolu Le Mansa, o kojem ćemo govoriti 27. siječnja.
d Nije li to Pontileuca?

6 Insuper semetipsum et suam uxorem tradidit prædictus Alanus memorato Episcopo Domno Haduindo, et servis Dei in prædicta ecclesia Domino famulantibus, ut animabus eorum, et de corporibus suis magnam haberent curam, et corpora eorum alerent, et animas suas Domino lucrarentur. Providebat quoque eis Domnus Haduindus diligenter, et ministrabat eis sufficienter, et ita eis serviebat sicut servus Domino. Memoratus ergo Alanus et sua uxor, sub potestate prædicti Episcopi, studiosissime et devotissime Deo die noctuque militabant, et pro supradictis devotionibus, sicut credimus, regnum Dei acquisierunt, et vitam æternam Domino adjuvante perceperunt. Vivunt enim cum Christo et Sanctis ejus in beata gloria: cum quibus in ea et nos, eorum fulti orationibus, Domino tribuente perpetualiter vivere mereamur, Amen. a Clotarius II, patri Chilperico quadrimestris successit an. 484, obiit an. 628. Dagoberto successore relicto, qui 644, mense Januario decessit. b. Bertichranni nomen Martyrologio Gallico inscriptum est VI et XXX Junii. c. Cathedralis ecclesia Cenomanensis primo Deiparæ Virgini, sanctis Apostolis Petro et Paulo ac sanctis Martyribus Gervasio et Protasio dicata fuit, nunc S. Juliano sacra est, primo Cenomanorium Apostolo, de quo xxvim Januarii agemus. d. An non Pontileuca?

Sagrađeno općinstvo (cenobij) Buxidum.

Buxidum cenobium xdificatum.

U vrijeme blagoslovljenoga gospodina Haduinda dođe neki sveti muž, pod vodstvom Gospodinovim, u monaškom habitu, imenom a Lonegisil, tražeći mjesta gdje bi mogao podići kakvu ćeliju za pridobivanje duša. Čuvši pak za glas spomenutoga Haduinda, dođe k njemu moleći da mu ustupi svoje selo u Le Mansu imenom Buxidum, smješteno naime u kraju Le Mansa u... Sagonenseu: bilo mu je naime poznato samo to selo jer je često običavao dolaziti na to isto mjesto, a u njegovoj je okolici imao dobre i bogobojazne muževe koji su ga lijepo primali i pružali mu sve potrebno, te mu povrh toga savjetovali da ondje sagradi samostan, koji su htjeli i uvećati od svojih dobara, u kojem bi uz njegovu pouku zaslužili pridobiti svoje duše Gospodinu. Čuvši to gospodin Haduind, veoma se obradova i drage mu volje dade spomenuto selo za dovršenje već rečenoga djela i za podizanje spomenutoga samostančića radi pridobivanja duša Bogu, savjetujući mu također da ono što je u duhu, po nadahnuću Gospodinovu, bio zamislio, muževno izvrši djelom. I povrh toga dade mu spomenuti gospodin Haduind druge posjede i zaselke smještene oko spomenutoga sela Buxiduma, za koje ga je spomenuti gospodin Lovegisil poimence molio. Dade također već spomenuti gospodin Haduind kao pomoć za dovršenje rečenoga djela čitavu desetinu imanja svoje biskupske Crkve kojemu je ime Lucdunus, odakle bi sluge Božji i biskupovi u spomenutom selu i u istom samostančiću imali obilnije hranu i odjeću. Poslije su pak, kako u njegovo vrijeme tako i u vrijeme nasljednika, mnoga dobra plemeniti i slobodni ljudi zakonito predali spomenutomu samostančiću: sam je naime samostančić sa spomenutim dobrima i svime što mu pripada podložio svojoj biskupskoj Crkvi i ostavio ga svojim nasljednicima da ga posjeduju po crkvenom pravu i kanonski njime upravljaju. a Dvosmisleno je napisano ovo ime, tako da nije bilo lako odlučiti treba li čitati Conegisilus, Covegisilus, Lovegisilus ili Lonegisilus. Nije li to možda onaj Leogisil o kojem je riječ 13. siječnja, odatle poslije prenesen u Vergiacum? Zabilježili smo da ga neki doista zovu Longisije: a i danas u Le Mansu, u dekanatu Sagonensis, u puku de Sonnois, postoji priorat sv. Longisija. Ondje je možda bio samostan Buxidum.

Pene dicti siquidem Domni Haduindi tempore venit quidem vir Sanctus, Domino ducente, sub habitu monastico, nomine a Lonegisilus, quærendo loca ubi aliquam cellulam ad lucrandas animas facere posset. Audiens autem famam prædicti Haduindi venit ad eum, deprecans ut vicum suum Cenomanicum, nomine Buxidum, situm videlicet in pago Cenomanico in..... Sagonense: erat enim notus ei ipse vicus, quia frequenter ad eumdem locum convenire solebat, et bonos et Deum timentes viros in circuitu ejus habebat, qui eum bene reciepiebant, et omnia necessaria administrabant ei, et insuper monasterium inibi facere suadebant, quod et de eorum rebus augmentari volebant, in quo et animas suas Domino lucrari ipso docente mererentur. Hæc autem audiens Domnus Haduindus gavisus valde, et libenti animo dedit ei prædictum vicum ad jam dictum opus perficiendum, et ad præfatum monasteriolum ad lucrandas Deo animas constituendum, suadens ei et etiam ut quod animo, Domino inspirante, conceptum habebat, opere viriliter perficeret. Et insuper dedit ei prædictus Domnus Haduindus alias reculas et villulas in circuitu præfati vici Buxidi sitas, quas prædictus Domnus Lovegisilus nominatim eum deprecabatur. Dedit etiam memoratus Domnus Haduindus in adjutorium ad jam dictum opus perficiendum totam decimam partem villæ suæ Sedis Ecclesiæ, cujus vocabulum est Lucdunus, unde servi Dei et Episcopi in præfato vico et in eodem monasteriolo haberent plenius victualia eorum et vestimenta. Postea vero tam ejus tempore quam et successorum, multæ res ad præfatum monasteriolum a nobilibus et liberis hominibus sunt legaliter traditæ: ipsum namque monasteriolum cum prædictis rebus et omnibus ad se pertinentibus suæ Sedis Ecclesiæ subjugavit, et suis successoribus jure Ecclesiastico possidendum et canonice gubernandum reliquit. a. Ambigue scriptum hoc nomen, ut non facile esset decernere an. Conegisilus, Covegisilus, Lovegisilus, Lonegisilus legendum esset. An is Leogisilus fortassis est, de quo xm Januarii, hinc postea Vergiacum translatus? Eum certe Longisium a quibusdam appellari notavimus: est vero etiamnum in Cenomanis decanatu Sagonensi, vulgo de Sonnois, S. Longisi Prioratus. Isthic fortassis Buxidum monasterium fuit.

Osnovan Évron. Hadoindova smrt.

Ebronium fundatum. Hadoindi obitus.

U vremena također spomenutoga biskupa gospodina Haduinda prolazio je neki hodočasnik kroz spomenutu župu noseći sa sobom moći svete Bogorodice Marije; umoran stiže u mjesto koje se zove a Aurion, te ondje jednoga dana počivajući pod nekim stablom i objesivši na to stablo moći spomenute sv. Marije i duže se ondje u srcu moleći, zaspa i umoran malo otpočinu. Ustavši pak odatle i želeći požuriti u druga mjesta, nije mogao skinuti spomenute moći sa već rečenoga stabla niti ih ponijeti sa sobom: da se to i po Božjoj volji dogodilo, nema sumnje.

Temporibus quoque prædicti Domni Haduindi Episcopi erat quidam peregrinus per prædictam parochiam transiens, et reliquias sanctæ Dei geneticris Mariæ secum deferens, in locum qui vocatur a Aurion fessus pervenit, ibique quadam die sub aliqua arbore requiescens, et in ipsa arbore prædictæ S. Mariæ reliquias appendens, atque diutius inibi corde orans, obdornivit et fessus paulisper requievit. Surgens autem inde, et ad alia loca properare volens, prædictas reliquias de jam dicta arbore auferre, neque secum deferre valebat: quod et nutu Dei factum esse, haud dubium est.

9 Čuvši dakle ova velika znamenja, prije spomenuti biskup gospodin Haduind požuri onamo pohitati te ondje raspitujući se dozna da je sve to, kao što je gore zapisano, istinito. Primivši dakako samoga hodočasnika blagonaklono i čuvajući ondje s poštovanjem same moći, bi s neba opomenut da ondje sagradi crkvu i samostan na čast sv. Marije. On pak nije odbio to učiniti, nego se dragovoljno svim silama potrudio dovršiti samo djelo. Na području naime Crkve... grada Le Mansa, kojoj je isti biskup bio na čelu, pokraj svoga sela koje se zove Aurion, gdje su pogani crpili pravilo kršćanstva: u kojem je i njegov prethodnik gospodinb Turibije nekoć sagradio crkvu... nakon što je njemu i njegovoj biskupskoj Crkvi bilo predano od baštinika čije je vlasništvo bioc Rupiacus, jer je spomenuto selo Aurion pripadalo već rečenomu imanju Rupiacusu. Ali, kao što smo gore spomenuli, gospodinu Turibiju, drugomu biskupu grada Le Mansa, bilo je nekoć predano od već spomenutih baštinika da sagradi crkvu i obavlja bogoslužje; ili da poveća ures svoje biskupske Crkve i uresi pravilo čitavoga kršćanstva, spomenuti bogobojazni ljudi čvrsto su ga povjerili, kao što se do danas nalazi zapisano u djelima već rečenoga sv. Turibija.

9 Audiens igitur hæc ingentia signa antedictus Domnus Haduindus Episcopus ad eumdem locum properare festinavit, ibique hæc omnia, sicut supra inserta sunt, vera esse sciscitando cognovit. Ipsum scilicet peregrinum benigne suscipiens, et ipsas reliquias ibidem venerabiliter custodiens, divinitus admonitus est, ut ecclesiam ibi et monasterium in honore S. Mariæ faceret. Ille vero idipsum facere non renuit: sed voluntarie ipsum opus perficere totis viribus studuit. In territorio enim Ecclesiæ..... Cenomanicæ urbis, cui idem Pontifex præsidebat, juxta vicum scilicet suum qui Aurion vocatur, et ubi pagani Christianitatis normam hauserunt: in quo et antecessor suus Domnusb Turibius dudum ecclesiam,..... postquam ei et ejus Sedis Ecclesiæ traditum ab hæredibus, cujus propriumc Rupiacus erat, fuerat, quia prædictus vicus Aurion de jam dicta villa Rupiaco erat. Sed, ut superius memoravimus, Domno Turibio secundo Cenomanicæ urbis Episcopo a præfixis hæredibus ad ecclesiam faciendam, et ad divinum cultum explendum, traditus olim fuerat; sive ad decorem suæ Sedis Ecclesiæ amplificandum, et ad totius Christianitatis normam ornandam, a prædictis Deum timentibus hominibus firmiter est delegatus, sicut in actibus jam dicti S. Turibii hactenus insertum invenitur.

10 U već spomenutom naime selu, koje je, kako je rečeno, nekoć pripadalo imanju koje se zove Rupiacus, pokazalo se ovo veliko znamenje. Na samom području svoje biskupske Crkve počeo je čudesno graditi već rečeni samostan, kako je bilo pokazano po Božjem poticaju, i doveo ga sve do dovršenja. U istom također samostanu koji je na području sv. Marije i sv. Gervazija i Protazija i... najpobožnije sagradio crkvu na čast svete Bogorodice Marije, najpobožnije je i s čašću pohranio spomenute moći sv. Marije, a komadić spomenutoga trna zatvorio je unutar samoga žrtvenika sv. Marije, te plemenito ustanovio čete monaha koji ondje po pravilu služe Gospodinu, i od dobara svoje biskupije obdario samu crkvu, odnosno sam samostan, kao što se do danas očituje u njegovoj oporuci koju je sastavio o tom samostanu. Napokon su mnogi plemići spomenutomu samostanu zakonito putem darovnih isprava predali svoje baštine, na čast Božju i iz ljubavi prema sv. Mariji, podloživši naime već spomenuti samostan crkvenom redu majke i gradske Crkve sv. Marije i sv. Gervazija i Protazija, kojoj je bio na čelu, te ga ostavili svojim nasljednicima i svećenicima i kanonicima gradske i majke Crkve da ga vječno po pravu posjeduju, kako rekosmo, u crkvenom redu.

10 In præfixo namque vico, qui, ut dictum est, dudum fuerat de villa quæ Rupiacus nominatur, hoc ingens signum demonstratum est. In ipso territorio suæ Sedis Ecclesiæ jam dictum monasterium, sicut ex instinctu Dei demonstratum est, ædificare mirifice cœpit, et ad effectum usque perduxit. In eodem quoque monasterio quod in territorio S. Mariæ, et SS. Gervasii et Protasii et..... Ecclesiam devotissime in honore sanctæ Dei genitricis Mariæ perstruxerat, prædictasque S. Mariæ reliquias devotissime et honorifice collocavit, et truncum prædictæ spinæ infra ipsum altare S. Mariæ inclusit, et agmina monachorum regulariter inibi Domino inservientium nobiliter instituit, atque de rebus Episcopatus sui ipsam ecclesiam, sive ipsum monasterium dotavit, sicut hactenus in ejus testamento; quod de ipso monasterio fecit, declaratur. Demum vero multi nobiles ad jam dictum monasterium eorum hæreditates, in honore Dei et amore S. Mariæ, legaliter per instrumenta chartarum tradiderunt, præfixum scilicet monasterium matris et civitatis Ecclesiæ S. Mariæ et SS. Gervasii et Protasii, cui præsidebat Ecclesiastico ordini subjugarunt, ac suis successoribus atque civitatis et matris Ecclesiæ Sacerdotibus et Canonicis perpetualiter jure possidendum Ecclesiastico, ut diximus, ordini dereliquerunt.

11 Sjedio je dakako na spomenutoj stolici trideset godina, 11 mjeseci i 23 dana, a preminuo je u miru 20. siječnja i u crkvi Apostola s one strane rijeked Sarthe, u kojoj počivaju gospodine Vikturije i neki njegovi prethodnici biskupi, časno je pokopan od svojih svećenika i učenika: njegovu su smrt pratili znakovi kreposti, a on i sa svecima vječno kraljuje u nebeskim sjedištima, kamo i mi prispjeti zagovorima svih svetaca Božjih, te zajedno s njima uživati blaženi počinak zaslužimo, po daru onoga komu ništa nije teško učiniti, u vijeke vjekova, amen.

11 Hic quippe sedit in prædicta Sede annos triginta, menses xi, dies xxiii, qui et in pace xm Kal. Februarii obiit, et in ecclesia Apostolorum ultra fluviumd Sartæ, in qua Domnuse Victurius, et nonnulli antecessores sui Episcopi requiescunt, honorifice a Sacerdotibus et discipulis suis sepultus est: cujus obitum virtutum prosecuta sunt signa, qui et cum Sanctis æternaliter in coelestibus regnat sedibus, ubi et nos pervenire intercessionibus omnium Sanctorum Dei, atque una cum illis beata requie frui mereamur, tribuente illo cui nihil difficile est factu, per seculorum secula, Amen.

a To općinstvo (cenobij) sada zovu Ebronium, u puku Évron.
b Štuje se sv. Turibije 16. travnja.
c Čini se da je ovo ono mjesto koje je sv. Mauru bio namijenio biskup koji ga je pozvao preko Harderada, kako se kaže u njegovu Životu 15. siječnja.
d Sarthe oplakuje Alençon, a odatle sam grad Le Mans.
e Štuje se sv. Vikturije 1. rujna.

a Ebronium id nunc vocant caenobium, vulgo Euron.
b Colitur S. Turibus 16 April.
c Hic ille videtur esse locus, quem S. Mauro destinarat qui eum per Harderadum advocarat Episcopus, ut in ejus Vita 15 Januarii dicitur.
d Sarta Alençonium, inde ipsam alluit Cenomanorum urbem.
e Colitur S. Victurius 1 Septembr.

Oporuka sv. Hadoinda

Testamentum s. Hadoindi

izdana iz rukopisa po Barnabi Brissonu.

e MSS. editum a Barnaba Brissonio.

U ime Gospodina našega Isusa Krista i Duha Svetoga, 7. veljače godine a 5., za vladanja preslavnoga kralja Klodviga, ja Hadoind, premda nedostojan, iako grešnik, biskup svete Božje Crkve grada Le Mansa, zdrav, po milosti Božjoj, duhom i tijelom, i pri zdravoj pameti, bojeći se slučaja ljudske krhkosti, sastavih oporuku i izdiktirah je đakonu Kadultu da je napiše. Za ovu svoju oporuku, ako kojim slučajem po građanskom ili pretorskom pravu, ili posredovanjem kakva novoga zakona, ne bi mogla vrijediti, kao bez oporuke, želim da vrijedi umjesto kodicila, i neka vrijedi.

In nomine Domini nostri Jesu Christi et Spiritus sancti, vii Idus Februar. in anno a v, regnante gloriosissimo Clodoveo Rege, ego Hadoindus acsi indignus, tametsi peccator, Episcopus sanctæ Dei Ecclesiæ Cenomannis civitatis, sanus, Deo propitio, mente et corpore, sanoque consilio, metuens casum humanæ fragilitatis, testamentum condidi, eumque Cadulto Diacono scribendum dictavi. Quod testamentum meum, si quo casu jure civili aut Prætorio, vel alicujus novæ legis interventu, valere nequiverit, acsi ab intestato, ad vicem codicillorum valere id volo, et valeat.

2 Stoga, kad god ja, gore zapisani biskup Hadoind, prijeđem iz ljudskih stvari i ispunim dug budućeg vremena, tada ti, presveta Crkvo, budi moja časna baštinica, i postavljam te svojom baštinicom: tako da gdje god što ovom svojom oporukom darujem, ostavim u zapis ili zapovjedim da se dade, da se to dade, učini i ispuni, povjeravam tvojoj vjernosti, baštinice moja. Darujem tebi, sveta i časna majko Crkvo Le Mansa, na čast sv. Marije i gospodina mučenika Gervazija i Protazija, imanje svoga prava kojemu se ime zove Ausa, koje sam stekao davši vlastita dobra, s kućama, zgradama, kmetovima, vinogradima, šumama, livadama i pašnjacima, koliko god se čini da spada na ta mjesta, s kolonima i čitavom njegovom međom, neka se prenese u vaše pravo i vlast da se vječno posjeduje.

2 Itaque si quando ego Hadoindus suprascriptus Episcopus e rebus humanis excessore, et debitum venturi temporis complevero, tunc, tu sacrosancta Ecclesia venerabilis hæres mea esto, hæredemque meam te esse constituo: ita ut ubicumque aliquid per hoc testamentum meum dedero, legavero, dareque jussero, id ut detur, fiat, præstetur, fidei tuæ hæres mea, committo. Dono tibi sancta ac venerabilis mater Ecclesia Cenomanica in honore S. Mariae et Domni Gervasii et Protasii Martyrum, villam juris mei, cujus vocabulum appellatur Ausa, quam datis rebus propriis meis comparavi, cum domibus, ædificiis, mancipiis, vineis, silvis, pratis et pascuis, quantumcumque in ea loca aspicere videtur, cum colonis, et integro termino suo ad jus et dominationem vestram revocetur perpetualiter possidendum.

3 Slično, baziliko gospodina Vikturija, gdje se zna da počiva sam gospodin, i ako zaslužim, ondje želim imati ukop, darujem tebi imanje nazvano Acervo, koje sam kupio plativši cijenu, s kućama, kmetovima, vinogradima, šumama, livadama i pašnjacima, osim onih za koje sam radi lijeka svoje duše zapovjedio da postanu slobodni, sve i u cijelosti neka spomenuta bazilika nakon moga odlaska vrati pod svoju vlast da posjeduje u vječnom gospodstvu.

3 Similiter basilica Domini Victurii, ubi ipse Dominus requiescere dinoscitur, et si meruero, inibi sepulturam hâbere desidero, dono tibi villam nuncupatam Acervo, quam dato pretio comparavi, cum domibus, mancipiis, vineis, silvis, pratis et pascuis, exceptis his quos pro animæ meæ remedio ingenuos fieri præcepi, totum et ad integrum præfata basilica post meum discessum suæ potestatis faciat revocare perpetua dominatione possidendum.

4 Pod tim pak uvjetom darujem svetoj bazilici gospodina apostola Petra i Pavla, koju je gospodin Bertihran, nekoć biskup grada Le Mansa, svojim trudom sagradio, imanje svoga vlasništva Iscomodiacum, smješteno u kraju Belini, koje sam za dani novac kupio od Auzerena i njegove majke, da ga njezini službenici nakon moga prijelaza drže, posjeduju i ostave budućima da s njim čine komu budu htjeli. Slično darujem istoj svetoj bazilici gospodina apostola Petra i Pavla imanja kojima su imena Taudiniaco i Martiniaco, koje je nekoć Lupus držao po našemu dobročinstvu. To neka gore spomenuta bazilika nakon našega odlaska sa svom cjelovitošću, što se čini da pripada tim imanjima, odnosno naši službenici već rečene bazilike, odmah preuzmu u gospodstvo.

4 Ea vero conditione dono sanctæ basilicæ Domni Petri et Pauli Apostolorum, quam Domnus Bertichrannus quondam Episcopus Cenomannicæ civitatis suo opere ædificavit, villam proprietatis meæ Iscomodiacum, sitam in pago Belini, quam data pecunia de Ausereno et genitrice sua comparavi, ut hanc ministri ejusdem post meum transitum teneant, possideant, et futuris, facere cui voluerint, derelinquant. Similiter dono ipsi sanctæ basilicæ Domni Petri et Pauli Apostolorum villas, quibus nomina sunt Taudiniaco, Martiniaco quam Lupus quondam per beneficium nostrum tenere visus fuit. Hoc supradicta basilica post nostrum discessum cum omni integritate, quod ad ipsas villas aspicere videtur, ministri nostri jam dictæ basilicæ, de præsenti percipiant dominandum.

3 Na sličan način darujem bazilici sv. mučenika Vinka, koju jeb Dumnol, biskup svete uspomene, svojim trudom sagradio, imanje svoga prava Pratellus, sa svom cjelovitošću, koliko god se čini da je za mene imala Domnola.

3 Simili modo, dono basilicæ S. Vincentii Martyris, quamb Dumnolus sanctæ recordationis Episcopus suo labore construxit, villam juris mei Pratellus, cum omni integritate, quantumcumque mihi Domnola visa fuit habuisse.

6 Na sličan način darujem bazilici gospođe i sv. Marije selo u Aurionu, koje jec Agobert, opat od Diablentisa, zajedno sagradio. I imanje Jona koje je bilo prezbitera Sigulfa, a koje naš vjerni Chaddo ima po našemu dobročinstvu: jednako i boravište tik uz samu Jonu, koje je nekoć držao Lupus, želimo da bude ustupljeno samomu Chaddonu: ako ipak bude imao sinove, neka ostane u njihovoj vlasti: a ako doista ne bude imao sinova, neka se nakon njegova prijelaza vrati u pravo i vlast gospođe Marije od sela Auriona da se njime gospodari u vječna vremena. Slično imanje Lastemarico, koje smo iz svoje darežljivosti ustupili istomu našemu vjernomu Chaddonu, našemu branitelju, moja je volja da ga, dok bude živio, posjeduje na uživanje: a nakon njegova odlaska neka se sa svakom poboljšanom ili nadograđenom stvari vrati svetoj bazilici u selu Aurionu. Slično Vernicella sa svim svojim pravom i međom ili kolonijama koje joj pripadaju neka koristi istoj svetoj bazilici zauvijek.

6 Simili modo dono basilicæ Domnæ et S. Mariae, Aureono vicum, quemc Agobertus Abbas Diablentis simul ædificavit. Et Jona villam quæ fuit Sigulfi Presbyteri, et quam fidelis noster Chaddo per nostrum beneficium habere videtur: pariter et mansionem ad prope ipsam Jona, quam Lupus quondam tenuisse visus fuit, ipsi Chaddoni volumus esse concessum: si tamen habuerit filios, in eorum permaneat potestate: et si quidem filios non habuerit, post suum transitum ad jus et dominationem Domnæ Mariae de Aureonensi vico revertatur perpetuis temporibus dominandum. Similiter villa Lastemarico, quam ex munificentia nostra ipsi fideli nostro Chaddono Defensori nostro concessimus, voluntas mea est, ut dum advixerit, hoc usu possideat: post ejus vero discessum cum omni re meliorata, vel superposita sanctæ basilicæ Aureonensi vico revertatur. Similiter Vernicella cum omni jure et termino suo vel coloniis ad se pertinentibus, ad ipsam sanctam basilicam proficiat in perpètuum.

7 I ako tko odatle iznese kakvo pismo kao da je od nas sastavljeno, neka ostane prazno i ništavno. I tako nam se svidjelo, kao i gore, objaviti da tko god od naših rođaka ili baštinika iznese kakvu ispravu protiv naših čina, makar bila potvrđena rukom dobrih ljudi, kako lakomost savjetuje, neka ostane prazna i ništavna: i neka primi ono prokletstvo kako je gore obuhvaćeno. Imanje Fontanas u kraju Siliviacinense neka naš sin i rođak Bodilo, dok bude živ, drži i posjeduje mjesto Locellum za vrijeme svoga života.

7 Et si aliquis ex inde epistolam quasi a nobis factam protulerit, vacua et inanis permaneat. Et ita nobis convenit, ut superius, intimare, ut quicumque facta nostra de propinquis aut hæredibus nostris chartam aliquam, quamvis bonorum hominum manu roboratam, ut cupiditas suadet, protulerit, vacua et inanis permaneat: et illam maledictionem percipiat, ut superius est comprehensum. Villam Fontanas in pago Siliviacinense, filius et parens nostra Bodilo, dum superstes fuerit, Locellum locum tempore vitæ suæ teneat ac possideat.

8 U ime Kristovo ja Hadoin, iako grešnik biskup, ovu oporuku, koju sam iz pobožnosti zamolio da se sastavi, ponovno sam pročitao i potpisao. Rozind potpisah. Bertegizel potpisah. Marso potpisah. Aufrebert potpisah. Saigran potpisah. Audobert potpisah. Kadulf po zapovijedi gospodina biskupa Hadoinda ovu oporuku vraćenu napisah i potpisah.

8 In Christi nomine Hadoinus etsi peccator Episcopus hoc testamentum, quod ex devotione fieri rogavi, relegi et subscripsi. Rosindus subscripsi. Berthegiselus subscripsi. Marsus subscripsi. Auffrebertus subscripsi. Saigrannus subscripsi. Audobertus subscripsi. Cadulfus ordinante Domno Hadoindo Episcopo, hoc testamentum redditus scripsi et subscripsi.

9 d Veličanstvenim u Kristu i svetoj Crkvi sinovima Bodilonu i Andranu biskup Hadoind. Molim i preklinjem vašu ljubav da, kad mi Gospodin i Stvoritelj svega zapovjedi prijeći iz ovoga vijeka, učinite da se pođe u grad Le Mans i ondje moju oporuku, pošto bude otvorena u vašoj nazočnosti, date unijeti u javne gradske spise. I ono što sam svakomu pojedinomu ovom oporukom, svetim građanima ili svojim rođacima, odredio, neka vašom raspodjelom svatko uzmogne primiti prema toj odredbi: i što god odatle učinite i izvršite, neka ostane valjano i najčvršće. Tu smo zapovijed svojom rukom potvrdili i molimo da se osnaži. U gradu Le Mansu u ime Kristovo ja Hadoin, iako grešnik biskup, ovu sam zapovijed ponovno pročitao i potpisao. Rozind potpisah. Marso potpisah. Audo potpisah. Aufrebert potpisah. Defensor potpisah. Ursiman potpisah. Siran Kadulf đakon po zapovijedi gospodina biskupa Hadoinda ovu je zapovijed napisao i potpisao.

9 d Magnificis in Christo et sancta Ecclesia filiis Bodilono et Andranno Hadoindus Episcopus. Rogo et supplico caritati vestræ, ut cum me Dominus et creator omnium de hoc seculo migrare præceperit, Cenomannis civitate ire faciatis, et ibi testamentum meum, cum apertum fuerit vobis prosequentibus, apudque publica gestis municipalibus faciatis allegare. Et quod unicuique per ipsum testamentum sanctis civibus vel propinquis meis visus sum delegasse, vestra dispensatione unusquisque juxta ipsam delegationem percipere valeat: et quicquid exinde egeritis, gesseritis, ratum et firmissimum debeat permanere. Quod mandatum manu nostra firmavimus, et petimus muniendum. Cenomannis civitate in Christi nomine Hadoindus etsi peccator Episcopus hoc mandatum relegi et subscripsi. Rosindus subscripsi. Marsus subscripsi. Audo subscripsi. Auffrebertus subscripsi. Defensor subscripsi. Ursimanus subscripsi. Sirannus Cadulfus Diac. ordinante Domno Hadoindo Episcopo hoc mandatum scripsit et subscripsit.

a To je bila Kristova 648., kao što smo gore rekli.
b Štuje se sv. Domnol 16. svibnja.
c Nije li to možda onaj monah o kojem je riječ gore u Životu, pogl. 3., br. 8.? d Baronije zaključuje da je oporuka bila zapečaćena, a na njoj napisana ova uputa: no da nedostaje kodicil u kojem su bila zapisana oslobađanja robova i drugi zapisi.

a Is erat Christi 648, ut supra diximus.
b Colitur S. Domnolus 16 Maii.
c An hic est fortasse monachus ille, de quo supra in Vita cap. 3, num. 8.
d Clausum fuisse testamentum colligit Baronius, et super co hanc inscriptam instructionem: desiderari autem codicillum, quo manumissiones servorum et alia legata scripta erant.

Izvornik: Acta Sanctorum. Ianuarius, tomus II, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 22. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.

Svezak II Kalendar godine