Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

✠

Acta Sanctorum · Svezak II · Svezak II

Dodatak uz 18. siječnja

AD XVIII JANUARII

BILJ. 84. Str. 544, stup. 2, ispred Bl. Facija, stavi umjesto Bl. Beatrica d'Este, u Ferrari i izbriši ono što se o njoj govori među Izostavljenima.

NOT. 84. Pag. 544, col. 2, ante B. Facium, repone (B. Beatrix Atestina, sive Estensis, Ferrariæ) et expunge quæ inter Prætermissos de ea dicuntur.

O bl. Beatrici d'este, redovnici, u Ferrari u Italiji.

De b. Beatrice atestinasanctimoniali, Ferrariæ in Italia.

Dvije je Beatrice dala najplemenitija obitelj markiza d'Este, proslavljene svetošću života. Prva je bila sestra Azona IX. (kojega drugi nazivaju trećim), velikodušnoga vladara i najvjernijega Svetoj Apostolskoj Stolici, o kojoj ćemo govoriti 10. svibnja; druga je kći istoga Azona, 18. siječnja, kako ćemo ubrzo reći, upisana u redovničke martirologije.

Duas nobilissima Atestinorum Marchionum familia Beatrices tulit, vitæ sanctimonia celebratas. Prior Azonis IX (quem alii tertium vocant) magnanimi et sanctæ Sedi Apostolicæ fidelissimi Principis soror fuit, de qua x Maii agemus: altera ejusdem Azonis filia, xviii Januarii, ut mox dicemus, monasticis Martyrologii adscripta reperitur.

2 O njoj nepoznati padovanski monah, njezin suvremenik, u 3. knjizi Kronike nedavno izdane s Musatovim djelima, ovako piše: Nakon smrti časne djevice Beatrice, pošto je proteklo vrlo mnogo godina, druga Beatrica, kći spomenutoga markiza, prelijepa djevica, svima mila na pogled, zapaljena ognjem božanske ljubavi, želeći prema svojim snagama nasljedovati tragove svoje strine, odloživši dragocjeni nakit, neustrašivim je duhom primila redovničku odjeću. Kad ju je njezin najplemenitiji otac pokušao odvratiti od dobre namjere, najpostojanija djevica, obasjana darovima nebeske milosti, malo mareći za riječi oca i drugih i za svu slavu svijeta, pobožno započeti redovnički život, napredujući svakodnevno iz kreposti u krepost, najslavnije je uresila; i živeći djevičanskim životom u samostanu bl. Antuna, koji je zbog nje sagrađen kod Ferrare, s mnogim časnim djevicama koje su se po njezinu primjeru ondje okupile na slavu Božju, junački je pobijedila neprijatelja ljudskoga roda i, sretno dovršivši tijek života, predala je preblaženu dušu svome Stvoritelju. Te su naime slavne djevice, kao dvije plodne masline koje rađaju djela pobožnosti i kao dva svijećnjaka koji na sve strane sjaje primjerima kreposti, učinile kuću ne manje slavnom i hvalevrijednom svojim zaslugama nego što su to njezini hrabri markizi koji su se radi širenja slave i moći izlagali raznim ratnim pogibeljima. Njihovi su naime propadljivi trijumfi brzo prošli kao sjena, dok se blaženstvo, čast i pobjedonosna slava ovih nikada neće završiti nikakvom granicom.

2 De ea anonymus monachus Paduanus illius æqualis, Chronici nuper cum Mussati operibus editi, lib. 3, ita scribit: Post decessum venerabilis Virginis Beatricis plurimis elapsis annorum curriculis, altera Beatrix, præfati filia Marchionis, virgo pulcherrima, omnium oculis gratiosa, divini amoris igne succensa, amitæ suæ vestigia cupiens pro viribus imitari, ornamentis depositis pretiosis, religionis habitum intrepida mente suscepit. Quam cum nobillissimus pater ejus attentasset a bono proposito revocare, Virgo constantissima, donis cœlestis gratiæ illustrata, verba patris et aliorum, et omnem mundi gloriam parvipendens, religionem laudabiliter inceptam, de virtute in virtutem quotidie procedendo, gloriosissime decoravit; et in monasterio B. Antonii, quod ipsius caussa juxta Ferrariam est constructum, cœlibem vitam ducendo, cum multis honestis Virginibus, illius exemplo ibidem ad gloriam Dei congregatis. Dei humani generis inimico viriliter triumphavit, vitæque cursum feliciter consummando, beatissimam animam suo reddidit Creatori. Istæ namque Virgines gloriosæ, quasi duæ olivæ fructuosæ pietatis opera producentes, et quasi duo candelabra virtutum exemplis radiantia circumquaque, non minus domum gloriosam et laudabilem suis meritis reddiderunt, quam ejus strenui Marchiones pro fama et potentia dilatanda se variis periculis bellorum exponentes. Illorum enim corruptibiles triumphi velut umbra velociter transierunt, istarum vero beatitudo, honor, et gloria triumphalis nullo umquam termino finientur.

3 Tako on. Ali Ivan Krstitelj Pigna u 3. knjizi povijesti d'Este piše da je Beatrica bila sklopljenoga braka: Teška se pak, kaže, i nepovoljna u isto vrijeme Azonu dogodila smrt Verardina Detiosa, daleko najuglednijega čovjeka u Veneciji, na čijim se bogatstvima najviše oslanjala gvelfska stranka i s kojim je u braku bila sjedinjena njegova kći Beatrica. Njoj su, kad se zatim posvetila jedinomu Bogu i bila ošišana u samostanu sv. Antuna u Ferrari, zbog iznimne svetosti života nakon smrti iskazivane božanske počasti. Ezelin je bio poželio tu ženidbu ugovoriti za Ivana, sina svoje sestre, da bi kao po tim posrednikom ponovno došao u milost s markizom d'Este; ali ona, koja se svim duhom bila udaljila od ljudskih briga, odbila je ponudu, niti je brat dopustio da se o toj stvari raspravlja, jer Ezelinu ne bi bio poklonio nikakvo povjerenje, pa ni kad bi bio vezan sa šest stotina veza tazbine.

3 Hæc ille. At Joannes Baptista Pigna historiæ Atestinæ lib. 3, junctam matrimonio fuisse Beatricem scribit: Gravis etiam, inquit, atque incommodus eodem tempore Azoni accidit obitus Verardini Detiosi longe Principis Venetiæ, cujus opibus Guelfa factio plurimum nitebatur, cuique Beatrix ipsius filia matrimonia juncta erat. Huic, cum se deinde uni Deo devovisset, Ferrariæ in D. Antonii cœnobio tonsæ, propter eximiam vitæ sanctititatem post mortem divini honores sunt habiti. Concupierat Ezelinus eas nuptias Joanni sororis filio conciliare, hoc quasi sequestre cum Atestino in gratiam rediturus: verum quæ se ab humanis curis tota mente alienasset, conditionem respuit, nec frater de ea re agi sivit; quippe qui Ezelino nullam fidem habuisset, vel sexcentis affinitatis nodis obligato.

4 Čuva se u samostanu sv. Antuna u Ferrari životopis Beatrice, koju priznaju utemeljiteljicom, ali kažu da nije dopušteno iznositi ga iz samostana. Prenosi se da su u njemu sadržani slavni primjeri svetosti, podložnosti, posta i strogosti života, te također vrlo mnoga čudesa koja su se dogodila i tada kad je preminula, i događaju se i sada neprestano, dok spasonosna tekućina izvire iz mramora pod kojim je prvo bila pokopana, te ugodan miris koji ispuštaju njezine kosti. Što reći o tome da pripovijedaju kako je nedavno oko 1628. godine Darija Robonia, redovnica istoga samostana, kad joj je koljeno bilo toliko ranjeno čirevima da je trebalo odsjeći potkoljenicu, zazvala pomoć Beatrice i sljedećega dana, na koji je bila određena operacija, bila potpuno zdrava, hodala na nogama, otišla u crkvu i nazočila bogoslužju?

4 Asservatur in cænobio S. Antonii Ferrariæ Beatricis, quam fundatricem agnoscunt. Vita, sed quam monasterio efferri fas esse negant. Contineri ea ferunt illustria sanctitatis, submissionis, inediæ, vitæque austeritatis exempla, miracula item quam plurima, quæ et tunc facta sunt cum e vivis migravit, et fiunt etiamnum assidue, liquore salutifero e marmore, sub quo tumulata miracula, primum fuit, scaturiente; atque odore, quem suavissimum ossa illius exspirant. Quid quod nuper sub annum MDCXXVIII. Dariam Roboniam ejusdem cænobii sanctimonialem aiunt, cum ita ei exulceratum genu esset, ut præcidi tibiam oporteret, Beatricis opem obniæ implorasse, ac die sequenti, in quam decreta erat carnificina, sanam omnino extitisse, pedibus incessisse, adisse templum, sacrisque adfuisse?

5 Ali jesu li ta čudesa potvrđena javnim sudom Crkve i je li sama Beatrica uvrštena u popis blaženika, nismo pouzdano doznali. Štuju je s osobitom pobožnošću i zazivaju njezinu zaštitu redovnice toga samostana. I Pigna, kao što smo već prenijeli, svjedoči da su joj zbog iznimne svetosti života nakon smrti iskazivane božanske počasti. Arnold Wion kaže da je iz isprava toga samostana doznao kako je preminula na ovaj dan 1262. godine, pošto je 23. ožujka 1254. godine položila redovničke zavjete, te navodi ista djela i čudesa i slavi je ovim pohvalnim spomenom: U Ferrari u samostanu redovnica sv. Antuna, polaganje tijela bl. Beatrice d'Este, koja je, kao kći Azona, devetoga toga imena, markiza Ferrare, Mantove, Verone i Ankone, i udana za Galeaca Manfreda, gospodara Vicenze i Verardina, nakon njegove smrti krenula strožim životom te se, posvećena Bogu u samostanu sv. Antuna koji je sama osnovala, u životu i nakon smrti proslavila čudesima. Nešto kraće Hugo Ménard: U Ferrari u samostanu redovnica sv. Antuna, bl. Beatrice d'Este, kćeri Azona, vojvode Ferrare, devetoga toga imena, koja je nakon smrti muža, posvećena Bogu u samostanu koji je sama osnovala, u životu i nakon smrti proslavila čudesima. Benedikt Dorganije: Bl. Beatrice, kćeri Azona, markiza Ferrare. A Ferrari: U Ferrari bl. Beatrice d'Este.

5 Verum an publico Ecclesiæ judicio et probata miracula hæc, et ipsa Beatrix in album Beatorum relata sit, haud comperimus. Venerantur cum singulari pietate, ejusque patrocinium implorant, illius cænobii sanctimoniales. Pigna quoque, ut jam retulimus, testatur propter eximiam vitæ sanctitatem post mortem divinos honores illi habitos. Arnoldus Wion ex monumentis illius monasterii accepisse se ait, eam hoc die decessisse an. 1262, cum vitam monasticam anno 1254, 23 Martii esset professa, citatque acta eadem et miracula, atque hoc cam elogio celebrat: Ferrariæ in monasterio monalium S. Antonii, depositio B. Beatricis Estensis, quæ cum Azonis hujus nominis Noni, Ferrariæ, Mantuæ, Veronæ et Anconæ Marchionis filia esset, ac Galeatio Manfredo, Vincentiæ et Verardini Domino conjugio copulata, eo mortuo arctiorem vitam secuta, et in monasterio D. Antonii ab ipsa fundato, Deo dicata, in vita et post mortem miraculis claruit. Brevius aliquanto Hugo Menardus: Ferrariæ in monasterio monialium S. Antonii, B. Beatricis Estensis, filiæ Azonis Ducis Ferrariæ hujus nominis noni, quæ defuncto marito in monasterio a se fundato Deo dicata, in vita et post mortem miraculis claruit. Benedictus Dorganius: B. Beatricis filiæ Azonis Marchionis Ferrariæ. Et Ferrarius: Ferrariæ B. Beatricis Atestinæ.

Str. 576, stup. 2, Sv. Arsenija, biskupa Ankire, stavi umjesto iza sv. Blaitmaka i drugova, mučenika.

Pag. 576, col. 2, S. Arsenium Episcopum Ancyranum, repone post S. Blaithmacum et socios Martyres.

Str. 577, stup. 1, iza Prihvat relikvija sv. Julijane, djevice, u Douaiju. Saussay. Ostalo izbriši i stavi umjesto O njoj ćemo govoriti 20. studenoga, zajedno sa sv. Solutorom, Adventorom i Oktavijem; i napose 20. veljače.

Pag. 577, col. 1, post S. Julianæ Virginis reliquiarum susceptio Duaci. Saussaius. Cetera expunge, et repone De ea agemus xx Novemberis, cum de SS. Solutore, Adventore, Octavio; et peculiariter xx Feb.

Ondje stup. 2, iza, Prihvat relikvija sv. Goslina, opata, u Douaiju. Saussay. Ostalo izbriši i stavi umjesto Taj je opat bio na području Torina, o kojemu ćemo govoriti 20. veljače.

Ibid. col. 2, post, S. Goslini Abbatis reliquiarum susceptio Duaci. Saussaius. Cetera expunge, et repone Abbas hic fuit in ditione Tauriniensi, de quo agemus xx Februarii.

O sv. Mariju i Marti, mučenicima.

De ss. Mario et Martha mm.

Str. 578., stup. 1., br. 1., red. 23., poslije, i veoma mnogi rukopisi, dodaj 15. siječnja rukopisni Martirologij samostana sv. Maksimina u Trieru. Drugi 30. siječnja.

Pag. 578, col. 1, nu. 1, lin. 23, post, et MSS. plurima, adde xv Janu. MS. Martyrol. monasterii S. Maximini Treveris. Alii xxx Januarii.

Str. 580., stup. 1. na kraju, 19 Prenosi se da se u Prümu, plemenitom i drevnom samostanu trierske biskupije, nalaze tijela ove četvorice svetaca; možda znatan dio svakoga od njih: njima je posvećen poseban žrtvenik, nekoć posjećivan darovima i zavjetima hodočasnika; i na žrtveniku kipovi svakoga od njih; iza njega tri kamena groba, po kojem su se obredu nekoć običavale pohranjivati i moći svetaca, kao što se može opaziti u Kölnu kod sv. Uršule i drugdje. Puk ih, jer su tri urne, štuje pod imenom Triju liječnika, zbog čestih naime ozdravljenja od bolesti postignutih njihovom pomoću. Vjerojatno je da su ove moći iz onih 46 zaloga svetaca koje je papa Sergije II. god. 844. darovao prümskom opatu Markvardu, kao što će se reći 25. listopada, kada bude riječ o sv. Krizantu i Dariji.

Pag. 580, col. 1 in fine, 19 Prumiæ nobili et antiquo diaecesis Trevirensis monasterio, extare perhibentur horum quatuor Sanctorum corpora; insignis fortasse singulorum portio: iis peculiaris ara dedicata, donariis olim votisque peregrinorum frequentata; singulorumque in ara statuæ; post eam sepulchra e lapide tria, quo ritu condi olim etiam Divorum lipsana mos fuit, ut Coloniæ ad D. Ursulæ, et alibi observare est. Vulgus, quia tres sunt urnæ, Trium medicorum nomine eos veneratur, ob crebras, nempe morborum obtentas eorum ope curationes. Has reliquias verisimile est ex illis XLVI Sanctorum pignoribus esse; quæ Sergius II Pontifex an. 844 Marquardo Prumiensi Abbati donavit, ut xxv Octobr. dicetur, cum de SS. Chrysantho et Daria erit sermo.

O sv. Katelu, biskupu.

De s. Catello ep.

Str. 591., stup. 2., poslije br. 3., dodaj Napisao je njegov život i na talijanskome Mihael Laccheo, u kojem prenosi da je rođen u Campagni, gradiću Picentinaca, iz obitelji Katela, koji se u puku zovu Cacciotti, te da je bio krvni srodnik sv. opata Antonina: da nedaleko odatle postoji selo kojemu je ime Catello, ili Catyello: da je preminuo oko godine 829. U Rimu je bio predan pod stražu po zapovijedi Eugenija II., a oslobođen od pape Valentina. O dobu ćemo raspravljati uz Život sv. Antonina 14. veljače. Isti Laccheo kaže da su k sv. Katelu, dok je boravio na gori, običavali dolaziti medvjedi, veprovi, vukovi i druge zvijeri, zaboravivši svoju divljinu: da stanovnici gradića Campagne prenose da se kod njih nalaze tijela sv. Katela i drugih svetaca, te da se veoma često osjeća najslađi miris na onome mjestu gdje se pripovijeda da su pohranjena; ipak su drugdje uzalud, premda s velikim trudom, bila tražena.

Pag. 591, col. 2, post num. 3, adde Scripsit ejus quoque Vitam Italice Michael Laccheus, in qua Campaniæ, Picentinorum oppido, natum, familia Catellorum, qui vulgo Cacciotti, consanguineum S. Antonini Abbatis fuisse tradit: extare haud inde procul vicum, cui Catello, sive Catyello nomen: obiisse sub annum 829. Romæ in custodiam datum jussu Eugenii II, a Valentino Papa absolutum. Ætatem discutiemus ad Vitam S. Antonini xiv Februarii. Idem Laccheus ad S. Catellum in monte degentem convenire solitos, ursos, apros, lupos, atque alias belluas ait, suæ oblitas feritatis: oppidi Campaniæ incolas tradere apud se extare S. Catelli et aliorum Sanctorum corpora, ac saepenumero suavissimum odorem percipi eo loco ubi condita feruntur; frustra tamen, licet magno labore, alias perquisita.

O sv. Kontestu, biskupu.

De s. Contexto ep.

Str. 391., stup. 2., izbriši na kraju ovo, O njemu nismo doznali više, i dodaj sljedeće Ova se o njemu u Crkvi u Bayeuxu čita molitva: Svemogući i milosrdni Bože, koji si dao da preslavni tvoj ispovjedalac i biskup Kontest na današnji dan iz ovoga vijeka prispije k tvojoj slavi, podaj nama slugama svojim, koji se radujemo njegovoj svetkovini, da uzmognemo savršeno razumjeti izvrsnost tvoje riječi, koju je on uvijek branio, i istinski je ispovijedati. Po Gospodinu. Primili smo iz spomenika iste Crkve ova kakva-takva Djela sv. Kontesta.

Pag. 391, col. 2, dele in fine hæc, Haud plura de co comperimus, et sequentia appone Hæc de eo in Ecclesia Bajocensi legitur oratio: Omnipotens et misericors Deus, qui gloriosissimum Confessorem tuum atque Pontificem Contestum hodierna die de hoc seculo ad tuam gloriam pervenire fecisti, præsta nobis famulis tuis, qui festivitate ejus gaudemus, ut excellentiam verbi tui, quam ipse semper asseruit, perfecte intelligere valeamus, et veraciter confiteri. Per Dominum. Accepimus ex ejusdem Ecclesiæ monumentis hæc S. Contesti qualiacumque Acta.

Život sv. Kontesta.

Vita s. Contesti.

Iz rukopisa Crkve u Bayeuxu.

Ex MSS. Ecclesiæ Bajocensis.

Blaženi Kontest bio je biskup Bayeuxa, šesti od sv. a Eksuperija, nasljednik sv.b Maneja, koji je, znamenit pobožnošću i naukom, kroteći svoje tijelo mnogim postovima, bdjenjima, molitvama i drugim svetim djelima, izgledao da više vodi anđeoski nego ljudski život. Danju i noću radio je kao snažan vinogradar u nebeskom vinogradu noseći teret dana i žegu; naime u iskorjenjivanju mana, pobijanju zabluda i širenju samoga vinograda, a ponajviše u potpunom zatiranjuc poganstva.

B. Contestus Episcopus Bajocensis, a Exuperio sextus, S.b Mannei successor extitit, qui pietate et doctrina insignis, pluribus jejuniis, vigiliis, orationibus, et aliis operibus sanctis carnem suam domans, potius vitam Angelicam, quam humanam ducere videbatur. Diu noctuque tamquam strenuus vinitor in cælesti vinea pondus diei et æstus gerens operatus est; in extirpandis scilicet vitiis, erroribus confutandis, et ipsa vite propaganda, et maxime inc gentilitate penitus evertenda.

2 Uistinu pak onaj po čijoj je zavisti smrt ušla u krug zemaljski, smutljivac dobrih djela, odmah nastoji odvratiti čovjeka Božjega od započetoga, prijeteći zaprekama, spoticanjima i prijevarama kamo god bi krenuo. Ali svetac Božji, oslonjen na pomoć božanske sile, po maču spasenja, što je riječ Božja, razmatrajući naime ono Davidovo: Ako mi je Gospodin pomoćnik, neću se bojati što će mi učiniti čovjek; gazeći đavolske prijetnje nije ih smatrao ništavnima. Stoga onaj napasnik svake opačine, tako prevaren, pjeneći se od gnjeva snuje zasjede čovjeku Božjemu, i podbode mnoge tirane, tvorce svoga zločina i zavisti, protiv čovjeka Božjega. Ali on se odupro bijesu onih koji su ga progonili mnogim pogrdama i tjeskobama, kao i Krist Herodovu bijesu, te se povukao u neki gaj kojemu je ime Bladum, ili Castellum; ondje se, zadovoljan malom hranom, hranio jedino korom drveća i mladim šibljem, utažujući žeđ čašom vode, ležao na zemlji pod vedrim nebom, oponašajući pustinjački život onoga Ivana Krstitelja.

2 Verumenimvero ille, cujus invidia mors intravit in orbem terrarum, bonorum perturbator operum, virum Dei ab inceptis deviare illico aggreditur, impedimenta, offendicula, et fraudes minitans, quoque perrecturus esset. Sed sanctus Dei numinis divini auxilio fretus, per gladium salutis, quod est verbum Dei, illud nempe Davidicum perpendens, Si Dominus mihi adjutor, non timebo qui faciat mihi homo; minas diabolicas calcando nihili fecit. Quocirca ille totius nequitiæ tentator, ita illusus, iram spumans viro Dei insidias molitur, tyrannosque multos sui sceleris et invidiæ opifices in virum Dei concitavit. Sed rabies illorum, pluribus contumeliis et anxietatibus persequentium, sicut et Christus Herodianæ restitit, secessitque in nemus quoddam, cui nomen Bladum, aut Castellum; ubi parvo contentus pabulo, arborum corticibus, et teneris virgultis dumtaxat vicitabat, aquæ poculo sitim compescens, humi sub dio jacebat, vitam illius Joannis Baptistæ eremiticam imitatus.

3 Ali onaj koji se usudio napastovati praroditelje čak i unutar ograda raja i samoga Gospodina u prostranoj pustoši osame, zavideći sve više i više čovjeku Božjemu i pojavivši se pod likom diva, pokuša ga nagnati na bezbožni grijeh bludnosti, i nastojao je raspaljujući potaknuti požudne podražaje tijela i same Sotonine anđele. Tomu je otrovu svetac Božji suprotstavio štit molitve, kojim zaštićen uteče Bogu Najboljemu i Najvećemu, začetniku i ljubitelju čistoće, kao kušačkom kamenu: odakle odmah zadobi palmu stidljivosti, i prebacivši štolu oko vrata diva, vukao je za sobom poput psa neprijatelja ljudskoga spasenja po ulicama i trgovima grada, te vodeći trijumf pobjede, svezao ga prisegom božanskoga zaklinjanja da prizna tko je: izjavi da je Sotona, sluga vječne tamnice te krvnik i mučitelj bezbožnika i nevjernika. Stoga potaknuti takvim čudom, nevjernici zatražiše sveto krštenje, prigrlivši jednoga Boga, jednu vjeru i jedan ovčinjak.

3 Sed qui protoplastos parentes etiam intra Paradisi claustra ipsumque Dominum in vasto solitudinis deserto tentare ausus est, magis ac magis viro Dei invidens, subque gigantina specie apparens, illum in luxuriæ nefandum scelus impellere tentavit, et stimulos carnis venereos, ipsiusque Satanæ Angelos inflammando concitare enixus est. Cui quidem veneno Sanctus Dei orationis scutum opposuit, quo munitus ad Deum Opt. Max. castitatis auctorem et amatorem, tamquam ad Lydium lapidem, recurrit: unde protinus palmam pudicitiæ adeptus est, atque stola collo gigantis injecta salutis humanæ adversarium per urbis vicos et plateas tamquam canem post se traliti, et victoriæ triumphum ducens, illum palma divinae adjurationis sacramento constrinxit, ut quis esset profiteretur: se esse Satanam æterni carceris ministrum, et carnificem atque impiorum et infidelium tortorem asservit. Unde tali miraculo infideles concitati sanctum baptisma efflagitaverunt, unum Deum, unam fidem, et unum ovile complectentes.

4 U isto vrijeme, kad je polazio ud kraj Séesa da pohodi biskupa, uzevši sa sobom nekolicinu koji su od puta i žege trpjeli najveću žeđ, tako da nikako nisu mogli stići do rijeke koja se zovee Orne; čovjek Božji, kleknuvši i podigavši dlanove k zvijezdama, izlijevajući molitvu i prošnje, udari pastirskim štapom zemlju u selu zvanomf Athy, i odmah učini da poteče zdenac žive vode koja izvire sve do današnjega dana; kao i onaj Mojsije koji je u pustinji žednomu narodu izveo vodu iz zemlje

4 Eodem tempore cum ind Sagiensem pagum, Episcopum visitaturus, proficisceretur, paucis secum adhibitis, ex itinere et æstu maximam sitim patientibus, ita ut ad flumen, qui diciture Urna, nequaquam pervenire possent; vir Dei positis genibus, sublatisque ad šidera palmis, orationem et preces fundendo, Pastorali baculo terram percussit, in pago/Athya dicto, illico aquæ vivæ usque in hodiernum diem seaturientis puteum emanare fecit; sicut et ille Moses, qui in deserto sitienti populo aquam de terra produxit

3 Zatim, vraćajući se u domovinu i svojim ovcama, u nekom gaju pokraj puta nađe dvije žene koje su stjecale zaradu od bludničke sramote: pitajući ih zašto vode ovaj tako najjadniji život, one priznaju da ih je na to navela oskudica. Tada se čovjek Božji uteče molitvi, moleći za olakšanje njihova najjadnijega siromaštva. Odakle ubrzo pred njih pade velika težina zlata, i tako ih istrgnu iz siromaštva koje vodi k sramotnim djelima i iz sramotne zarade; kao i nekoć sveti Nikola, biskup Mire. Naposljetku svetac Božji, željno očekivan vrativši se na stolicu u Bayeuxu, trudeći se u vjeri sve do posljednjega tijeka života, pobožno i sveto prijeđe Gospodinu, počinitelj mnogih čudesa kako za života tako i nakon života.

3 Deinde patriam et oves repetens, in quodam nemore secus viam duas mulieres ex meretricina turpitudine quæstum facientes invenit: quas interrogans cur hanc adeo miserrimam vitam ducerent; inopia ad hoc ductas esse se profitentur. Tunc vir Dei ad orationem consugit, pro illarum miserrimarum paupertate sublevanda precans. Unde mox magnum auri pondus ante illas cecidit, et sic a paupertate quæ ad turpia, et a turpi quæstu illas eripuit; sicut et D. Nicolaus quondam Myrensis Episcopus. Tandem Sanctus Dei Sedem Bajocensem exoptatus repetens, usque ad ultimum vitæ curriculum in fide laborans, pie et sancte migravit ad Dominum, multorum miraculorum tum in vita, tum post vitam patrator. a Colitur S. Exuperius 1. Augusti. b. S. Manneus, sive Manueus, 28 Maii.c Eliam post ætatem S. Contexti, qui putatur vixisse sub initium scerti seculi, residuum fuisse in nonnullis Galliarum partibus semen semen aliquod idololatriæ, alibi sæpe legimus. Quid mirum ergo si apud Bajocassinos altiores eregit radices, ubi Druidarum, vetusæ Gallorum superstitionis Anistitium, etiam familiae extiterunt, ut ex hoc Ausonii versu de Attio Palera Rhetore in Professorum Burdegalensium monumentis num. 8,

a Štuje se sv. Eksuperije 1. kolovoza.
b Sv. Manej, ili Manuej, 28. svibnja.
c Da je i poslije doba sv. Kontesta, za kojega se smatra da je živio početkom šestoga stoljeća, u nekim dijelovima Galije preostalo neko sjeme idolopoklonstva, često čitamo drugdje. Što je dakle čudno ako je kod stanovnika Bayeuxa pustilo dublje korijenje, gdje su postojale čak i obitelji druida, svećenika drevnoga galskog praznovjerja, kako iz ovoga Auzonijeva stiha o retoru Atiju Pateri u spomenicima profesora iz Bordeauxa, br. 8.,

Ti si iz Bayeuxa potekao od roda druida, zaključuje Petar Pithou u Adversaria subseciva, 1. knj., pogl. 3., gdje opširnije govori o druidima i druidessama.d Sagium, ili grad Sagija, ili Sezunija, u puku Sées, biskupija je rouenske pokrajine u Normandiji.e Masson je zove Olena; u puku se naziva Orne. Izvire nedaleko od Séesa i protječe kroz nj, a zatim kroz Cadomum, ili Caen, slavan grad biskupije Bayeux.

Tu Bajocassi stirpe Druidarum satus, colligit Petrus Pithæus Adversariorum subsecivorum lib. 1, cap. 3, ubi de Druidis et Druidibus plura.d Sagium, vel civitas Sagiorum, vel Sesuniorum, vulgo Sees, Episcopatus est provinciæ Rolhomagensis in Normannia.e Massonus Olenam vocat; vulgo Orne appellatur. Non procula Sagio oritur, idque interluit, ac deinde Cadomum, sive Caen præclaram urbem diæcesis Bajocassinæ.

Krf je otok u Jonskome moru, pod vlašću Mletačke Republike, u puku Corfu; i na njemu grad istoga imena, slavan nadbiskupskim dostojanstvom, nekoć podložan carigradskomu patrijarhu, kako je očito iz Miræusove Notitia Episcopatuum. U Geographia sacra Karla od sv. Pavla smješta se u nikopolsku pokrajinu, ili Stari Epir, pod nikopolskoga metropolita. Ferrari u općem Katalogu svetaca pod ovim danom piše da je prvi krfljanski nadbiskup bio sv. Arsenije. Želi li reći da je on prvi bio izuzet od nikopolske jurisdikcije, nije nam poznato. Svakako je i pet stoljeća prije njega bilo krfljanskih biskupa: od kojih je Apolodor potpisao Nicejski sabor, a nabraja se s biskupima otočne pokrajine, rođanskim, koskim, lemnijskim. O djelima sv. Arsenija ovo smo primili od glasovitoga muža, generalnoga vikara zadarskoga nadbiskupa u Dalmaciji, koji je dvadeset godina bio krfljanski arhiđakon.

Corcyra insula est Ionii maris, sub Reip. Venetæ ditione, vulgo Corfu; inque ea urbs ejusdem nominis, Archiepiscopali dignitate illustris, olim Patriarchæ Constantinopolitano subjecta, ut patet ex Notitia Episcopatum Miræi. In Geographia sacra Caroli a S. Paulo collocatur in provincia Nicopolitana, sive Epiri veteris, sub Nicopolitano Metropolita. Primum Corcyræ Archiepiscopum fuisse S. Arsenium scribit in generali Catalogo Sanctorum ad hunc diem Ferrarius. An eum primum velit a Nicopolitani jurisdictione exemptum fuisse, nobis non constat. Fuere certe etiam quinque ante eum seculis Corcyræ Episcopi: e quibus Apollodorus concilio Nicæno subscripsit, qui cum provinciæ insularis Episcopis recensetur, Rhodiensi, Coo, Lemnio. De rebus gestis S. Arsenii isthæc a viro illustri Jaderensis Archiepiscopi in Dalmatia Vicario Generali, qui viginti per annos Corcyræ Archidiaconus fuit, accepimus.

2 Arsenije, rođen u Bitiniji od oca Židova i majke kršćanke, preuzeo je kormilo krfljanske Crkve oko godine Kristove 800. i upravljao njome uz izvanrednu pohvalu svetosti i nauka. Dan je provodio potičući ljude na revnost za krepost i u različitim vježbama pobožnosti: gotovo čitave noći provodio je besano u molitvi, u malenoj špilji koja ga je jedva mogla primiti: i do danas je tomu mjestu ostalo ime Špilja sv. Arsenija. Ona je na brežuljku na kojemu je sagrađena tvrđava, pokraj stare bazilike.

2 Arsenius in Bithynia, patre Judæo, Christiana matre genitus, Corcyræ Ecclesiæ gubernacula sub annum Christi nccc, suscepit, rexitque eximia sanctitatis et doctrinæ laude. Diem hortandis ad virtutis studium hominibus, ac varia pietatis exercitatione transigebat: noctes fere totas insomnis precationi impendebat, in exigua, quæque vix eum caperet, specu: hæret etiammum loco nomen Crypta S. Arsenii. Est ea in colle, supra quem arx est exædificata, juxta veterem basilicam.

3 I nije to jedina korist koju je donio najbolji pastir: nego kad je car, ogorčen zlobnom glasinom, prijetio otoku velikim zlom, Arsenije je češće hitao u Carigrad i umirio ga za svoje sugrađane. Dok se vraćao kući, zahvaćen bolešću, sa samoga puta prijeđe na nebo, slavan po mnogim čudesima za života i u smrti. Beživotno tijelo preneseno je na Krf i položeno u katedralnu crkvu, gdje se slavi godišnjom svečanošću 19. siječnja, uz golem stjecaj ljudi s cijeloga otoka, te se jednakim skladom Grka i Latina obavljaju Večernja i misa. I iz Epira su se nekoć nebrojeni slijevali na tu svečanost; sada dolaze manje brojni. Prije otprilike 60 godina neki je nadbiskup zapovjedio da se otvori Svečev grob; i u njemu su pronađene samo neke kosti svetoga tijela: smatra se da je ostatak odnesen u Genovu u ono vrijeme kad su Liguri zauzeli otok i odnijeli i tijela svetih Jazona i Sozipatra, koji su prvi na Krf donijeli svjetlo evanđelja, poslani od apostola Pavla.

3 Neque hoc unicum ab optimo Pastore allatum emolumentum: sed cum grande malum insulæ minitaretur Imperator, sinistro rumore exacerbatus, sæpius Constantinopolim excurrit Arsenius, suisque eum civibus placavit. Dum revertitur domum, ægritudine correptus, ipso ex itinere migravit in cælum, multis in vita ac morte miraculis clarus. Relatum in Corcyram exanime corpus, in cathedrali situm æde, ubi anniversaria solennitate celebratur XIX Januarii, ingenti hominum tota ex insula concursu, parique Græcorum et Latinorum concentu Vesperæ ac Missa peraguntur. Ex Epiro quoque innumeri olim ad eam confluebant celebritatem; minus nunc frequentes conveniunt. Ante annos circiter LX, jussit Archiepiscopus quidam Divi sepulchrum recludi; et ossa solum nonnulla sacri corporis in eo reperta: reliquum Genuam avectum existimatur, qua tempestate insulam occuparunt, et Sanctorum quoque Jasonis et Sosipatri, qui primi in Corcyram Evangelii lucem, ab Apostolo Paulo missi intulere, corpora avexerunt Ligures.

4 I to je gotovo sve što je primljeno po pripovijedanju predaka. Niti je dosad objavljen Arsenijev život. Postoji ipak veoma star oficij o njemu pisan rukom, u kojem su vlastita čitanja, responzoriji i antifone. Sada se služi misa koja se obično služi o bilo kojem ispovjedaocu biskupu, osim što Latini i Grci čitaju evanđelje: Ja sam pastir dobri. Uz Magnificat pjeva se ova antifona: Arsenije, pod svojom blagom zaštitom zakloni one koji su se predali službi od svake sadašnje nevolje. Uz Benedictus pak: Neka bude hvaljen Spasitelj poniznih, kod kojega po Ocu Arseniju zaslužimo nebeski zagovor. Molitva: Bože, jakosti svojih vjernih, priteci molitvama svoje Crkve i udijeli da uvijek bude zaštićena nebeskom pomoću bl. Arsenija, tvoga ispovjedaoca i biskupa, čijim se svečanostima raduje na zemlji, po Gospodinu. Na grobu je uklesano nekoliko grčkih stihova veoma drevnim pismom, čiji je smisao ovaj: da se mjestu duguje poštovanje jer čuva moći svetoga muža. Uklesan je i latinski distih, ali novijom rukom:

4 Atque hæc fere sunt quæ majorum narratione accepta. Neque adhuc edita Arsenii Vita est. Extat tamen vetustissimum de eo officium calamo exaratum, in quo Lectiones, Responsoria, Antiphonæ propriæ. Nunc sacrum peragitur, quod de quovis Confessore Pontifice solet, nisi quod a Latinis ac Græcis recitatur Evangelium, Ego sum pastor bonus. Ad Magnificat hæc canitur antiphona: Arseni pio sub præsidio tuo teges datos obsequio ab instanti omni tædio. Ad Benedictus vero: Laudetur Salvator humilium, apud quem per Patrem Arsenium promereamur cœli suffragium. Oratio: Deus tuorum fidelium fortitudo, adsis Ecclesiæ tuæ precibus, et concede, ut B. Arsenii Confessoris tui atque Pontificis de cœlis semper muniatur auxiliis, cujus solenniis gratulatur in terris, Per Dominum. Sepulchro incisi sunt versus aliquot Græci antiquissimo charactere, quorum ea est sententia: deberi loco reverentiam, qui sancti viri asservet lipsana. Latinum quoque, sed recenti manu, insculptum distichum est:

Nemoćan tijelom ili dušom, ovdje ničice moli. Što kraljevi ne mogu, biskupove kosti mogu.

Corpore sive animo languens hic pronus adora. Quæ Reges nequeunt, Præsulis ossa queunt.

O sv. Sozipatru, koji je ovdje spomenut, govorit ćemo 25. lipnja; o sv. Jazonu 12. srpnja: obojicu Grci štuju 29. travnja te u Minejima spominju što su na Krfu učinili i pretrpjeli.

De S. Sosipatro cujus hic mentio facta, agemus xxv Junii; de S. Jasone xii Julii: utrumque xxix Aprilis venerantur Græci, atque in Menæis quæ in Corcyra egerint tulerintque commemorant.

Izvornik: Acta Sanctorum. Ianuarius, tomus II, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 22. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.

Svezak II Kalendar godine