§ V. Djela svetaca novije sabrana. Izvrsno djelo Lovre Surija.
§ v. Acta SS. recentius collecta. Præclarum Laurentii Surii opus.
Ono što smo čuli da je kardinal Belarmin običavao govoriti, da je ovo stoljeće u kojem živimo stoljeće svetaca, zato što se čini da Bog svoje darove i izvrsne načine stjecanja svetosti dijeli obilnije negoli u prijašnjim vremenima, to možemo primijeniti na misao da nikada dosad djela svetaca nisu bila toliko rasvijetljena kao u ovom stoljeću, u kojem se vrlo mnogi natječu, osobito potpomognuti pomoći tiskarskoga umijeća, u tome da ih izvuku iz tame i razjasne, premda se mnogi trude oko rasvjetljavanja svjetovne starine, s manjim plodom. Neću nabrajati sve čija se marljivost znojila u tom svetom proučavanju: pobrojit ću samo one najistaknutije čiji se rad šire protegnuo.
Bonino Mombrizio iz Milana objavio je dva golema sveska u kojima je obuhvatio djela svetaca onako kako ih je pronašao u rukopisnim kodeksima, i to tako vjerno da nije ispravio ni pogreške pisanja koje obično čitanje čine manje ugodnim. To je djelo, koje je naslovio Sanctuarium, posvetio najčasnijem vitezu Cicchu Simonetti, tajniku milanskih vojvoda.
Jakov Lefèvre d'Étaples nastojao je objaviti borbe mučenika vjerodostojno prepisane iz starih spomenika, kako svjedoči Saussay; ali iz tiska je izdao samo jednu knjigu, koja sadrži borbe mučenika po redoslijedu prvoga mjeseca, te ju je početkom godine 1525. posvetio Antunu Dupratu, kancelaru Francuske. Taj svezak nismo vidjeli: imao ga je Rosweyde, možda posuđen od prijatelja, te je iz njega prepisao djela nekih svetaca.
Juraj Witzel objavio je mnoge knjige kojima je htio ugušiti tada nastajuća čudovišta heretičkih mnijenja, a druge kojima je htio učvrstiti ožalošćene duše katolika: među njima je Hagiologium, seu de Sanctis Ecclesiae, povijesti svetaca najslavnijih po svem svijetu, s najvećom vjernošću i marljivošću sabrane iz svetih pisaca te izdane u ruke pobožno učenih prezbitera na korist i ures kršćanstvu. Taj je isti Hagiologium godine 1541. posvetio Albertu Brandenburškom, kardinalu i izborniku Mainza. Žali se ipak da mu je nedostajalo obilje knjiga potrebnih da bi to djelo prikladno razradio.
Korisnije je u istoj vrsti radio Alojzije Lipomano, veronski biskup, koji je objavio vrlo mnoge životopise svetaca koje su napisali najozbiljniji i najpouzdaniji pisci, te je dodao svoje bilješke protiv hula i buncanja suvremenih heretika. Prvi svezak izašao je godine 1551., podijeljen u 4 knjige, obuhvaćajući 163 životopisa svetaca. Drugi godine 1553., a sadrži 225 životopisa. Treći godine 1554. ima tri dijela: prvi sadrži razne životopise, drugi Paladijevo djelo Historia Lausiaca, treći knjige sv. Grgura iz Toursa o čudesima mučenika, sv. Julijana i biskupa sv. Martina. Četvrti svezak, objavljen iste godine 1554., obuhvaća 270 životopisa. Peti godine 1556. životopise svetaca mjeseca studenoga, prosinca, siječnja i veljače koje je grčki napisao Šimun Metafrast, a preveo Francuz Gentien Hervet. Šesti godine 1558. životopise mjeseca svibnja, lipnja, srpnja, kolovoza, rujna i listopada koje je napisao isti pisac. Sedmi, podijeljen u tri dijela, iste godine: prvi dio sadrži životopise ožujka i travnja u prijevodu Petra Franje Zina iz Verone; drugi druge iz rukopisa Grottaferrate, u prijevodu apostolskoga protonotara Vilima Sirleta, koji je poslije bio kardinal Rimske Crkve; treći Pratum Spirituale Ivana Moska. Osmi (koji je bio priredio nakon što je s veronske katedre premješten na bergamsku, prepisavši iz raznih svetih otaca povijesti svetaca i podijelivši ih u četiri dijela), kad je već preminuo, objavio je njegov nećak Jeronim Lipomano godine 1560.
Ali nitko se dosad marljivošću i trudom nije izjednačio s kartuzijancem Lovrom Surijem. Rođen u Lübecku, bavio se znanostima u Frankfurtu na Odri i u Kölnu; ondje je u dvadesetoj godini života, 1542. Kristove godine, primljen u Red kartuzijanaca, te je i sam svoj život najsvetije uredio i nastojao drugima koristiti kako je god mogao, potičući ih na kršćansku pobožnost ili odvraćajući od bezbožne novotarije hereza. Stoga je s njemačkoga jezika na latinski preveo kako asketske rasprave za njegovanje pobožnosti tako i polemičke spise prilagođene obrani otajstava naše vjere protiv novotara, koje su napisali najozbiljniji i najpobožniji muževi: Ivan Tauler, Ivan Ruusbroec, Florentije Nizozemac, Henrik Herp, Henrik Suzo, Mihael, merseburški biskup, Ivan Faber, Ivan Gropper, Martin Eisengrein i Fridrik Staphylus. Zatim je sabrao četiri sveska crkvenih sabora. Sastavio je naposljetku i druga djela: ali ono što ovamo spada, osobito su radosni i obilni plodovi izišli iz šest svezaka koje je napisao o životima svetaca. Naime, one koje je nedavno prije toga objavio Lipomano sredio je u red koji prikladno odgovara svetom kalendaru Rimske Crkve, izostavivši ipak vrlo mnoge koji se nimalo nisu slagali s njegovom namjerom: zatim je iz raznih rukopisnih kodeksa, koje je dijelom pravnik Gervin Calenius sabrao odasvud, a dijelom su ih pobožni muževi iz revnosti za pomaganje kršćanske zajednice sami poslali, dodao vrlo mnogo drugih ozbiljnih i vjerodostojnih povijesti svetaca; te ih je, obuhvaćene u šest svezaka, izdao na svjetlo dana godine 1570. i pet sljedećih godina. Izjavljuje pak da se najviše posvetio tome da u svoje sveske ne pripusti ništa isprazno ili izmišljeno, ili nedovoljno ozbiljno napisano. „To je također bio razlog”, kaže, „da sam izostavio većinu, štoviše vrlo mnoge povijesti, ne zato što bih smatrao da ih valja prezreti, nego da naši heretici, rođeni za ogovaranje, ne bi imali nikakve prilike ili klevetati moj trud ili vrijeđati Crkvu Božju.” I doista je mudro s njegove strane bilo predviđeno da on, koji je izdavanjem djela svetaca dokazivao da je neprestano vršenje dobrih djela u svakom dobu cvjetalo kod onih koji su željeli ugoditi Bogu, a ne ono isprazno i glupo pouzdanje koje, povlađujući tuđoj slabosti ili udovoljavajući zlobi, utuvljuju heretici, da se onomu tko vjeruje Bogu nipošto neće uračunati njegova sramotna djela, sam ne donese ništa što bi oni mogli ili optužiti za laž ili na bilo koji način ocrniti. O stilu sam izjavljuje: „Ja sam doduše, kako bih ugodio i učenu čitatelju, nekoliko životopisa napisanih nevještim stilom učinio nešto latinskijima, osobito one čije pisce još nisam pronašao; katkad sam pak ponešto dotjerao i one koji doduše imaju svoje pisce, ali su bili napisani tako da bi lako uvrijedili profinjene uši onih koji uživaju u otmjenosti govora.”
Surijev su trud odobrili svi pobožni ljudi, pa i vrhovni svećenici Crkve Pio V. i Grgur XIII. Kako su primjerci bili brzo rasprodani, a u međuvremenu su s raznih mjesta pribavljeni mnogi životopisi, počeo je te iste sveske pregledavati i obogaćivati te ih ponovno izdavati na svjetlo dana. I kad je stigao gotovo do kraja mjeseca lipnja, Kristove godine 1578., u 56. godini svoga života, dana 23. svibnja pozvan je u društvo blaženika (kako je dopušteno pouzdati se), da uživa nagrade onih čije je borbe predao spisima. Jakov Mosander, i sam pitomac kölnske kartuzije, naslijedio ga je u djelu te je kako proširio preostala tri sveska tako i sedmi, za čije je sastavljanje Surije bio prikupio obilnu građu, sam također pribavivši više životopisa od drugdje, objavio kao dodatak, dodavši Adonov martirologij, koji je vlastitom rukom prepisao iz četiriju prastarih kodeksa.
A kad je i drugo izdanje bilo rasprodano, a mnogi su ipak tražili životopise svetaca, priređeno je treće, ali mnogo bogatije: priređivači nisu htjeli otkriti svoja imena; što su učinili, ovako otkrivaju čitatelju: „Ponajprije, da se nikomu ne bi dao povod za klevetanje, nisu ništa novo umetnuli, ništa nisu promijenili, a da nisu savjesno pribilježili odakle su što dobili. Životopise pak koji su nanovo dodani pobrinuli su se označiti znakom zvjezdice u kazalu stavljenom pred svaki mjesec. Drugi su označeni znakom križa, oni koje je Surije objavio ili promijenjena ili dotjerana stila, a sada su zamijenjeni onako kako su ih napisali sami pisci. Premda ih nisu pomno tražili, ipak su smatrali da ponuđene valja umetnuti, ne da bi prekorili Surija zbog promjene stila, nego dijelom da se djelomično udovolji onima koji bi željeli da Surije to nije učinio, a dijelom i zato da vide koliko je dobar razlog naveo Surija na promjenu stila..... Ako se pak u životopisima koje je Surije prije objavio naišlo na nešto za što se činilo da ne počiva posve na vlastitoj vjerodostojnosti, prosudili su da to na rubu valja zabilježiti iz drugih pisaca, a osobito iz djela Annales Ecclesiastici kardinala Baronija (kojemu se u tom dijelu vrlo mnogo duguje). Svi su pak životopisi, kako prije objavljeni tako i nanovo umetnuti, podijeljeni u određena poglavlja i odlomke, a na vrhu stranica upisan je dan u mjesecu na koji padaju, kako bi čitatelju bio lakši način da nešto pronađe i zabilježi.” Ovo djelo, doista izvrsno, podijeljeno u dvanaest svezaka, tiskano je godine 1618. o trošku Ivana Krepsa i Hermana Myliusa.
Iz Surija su crpili Franjo Haræus, Zaharija Lippeloo, Kornelije Gras i bezbrojni drugi koji su potom na latinskom, talijanskom, španjolskom i njemačkom objavili životopise svetaca; njih nije vrijedno truda nabrajati, jer ovdje ne sastavljam toliko popis pisaca koliko, spomenuvši ono što je dosad općenito i u cijelosti napisano i objavljeno o djelima svetaca, pokazujem koji sam sebi cilj postavio u ovom djelu.
Stoga preskačem i one pisce koji su napisali ljetopise redovničkih redova i koji su izvukli na svjetlo i rasvijetlili starine pojedinih samostana, gradova i pokrajina, osobito one svete; svi su mi oni ipak bili od velike pomoći i potpore.
Quod Cardinalem Bellarminum dicere solitum accepimus, seculum hoc, quo vivimus, seculum esse Sanctorum, propterea quod Deus dona sua, et præclaras parandæ sanctitatis rationes videatur largius quam superioribus ætatibus communicare; id ad eam trahere sententiam possumus, ut numquam antehac perinde Sanctorum acta illustrata fuisse dicamus, atque hoc seculo, quo plurimi certatim, typographicæ præsertim artis adjuti præsidio, in ea eruenda e tenebris et dilucidanda incumbunt: etsi plures in profana antiquitate illustranda, fructu minori, laborent. Non persequar omnes quorum hoc sacro in studio desudavit industria: præcipuos solum, quorum latius patuit labor, percensebo.
Boninus Mombritius Mediolanensis duo ingentia volumina edidit, quibus acta Sanctorum complexus est, ut ea in mss. codicibus reperit, itæ fideliter, ut ne menda quidem scriptionis correxerit, quæ minus jucundam lectionem reddere solent. Dicavit illud opus, quod Sanctuarium inscripsit, honestissimo Equiti Cicho Simonetæ Ducum Mediolanensium Secretario.
Jacobus Faber Stapulensis Martyrum agones antiquis ex monumentis genuine descriptos publicare moliebatur, ut testatur Saussaius; at librum tantum unum e typis emisit, continentem agones Martyrum per primi mensis seriem, quem Antonio a Prato Cancellario Franciæ dicavit, initio anni 1525. Eum tomum non vidimus: habuerat Rosweydus, ab amico fortassis commodatum; atque ex eo quorumdam acta Sanctorum descripserat.
Georgius Wicelius multos edidit libros, quibus nascentia tunc hæreticarum portenta opinionum jugularet, alios quibus afflictos Catholicorum animos confirmaret: in his est Hagiologium, seu de Sanctis Ecclesiæ, Historiæ Divorum toto terrarum orbe celeberimorum, e sacris Scriptoribus summa fide ac studio congestæ, ac juvando pariter atque ornando Christianismo, in Presbyterorum pie doctorum manus emissæ. Id ipse Hagiologium Alberto Brandenburgico Cardinali ac Moguntino Electori dicavit an. 1541. Queritur tamen sibi librorum ad id opus apte elucubrandum necessariorum copiam defuisse.
Utilius eodem in genere laboravit Aloysius Lipomanus Episcopus Veronensis, qui plurimas Sanctorum vitas a gravissimis et probatissimis auctoribus conscriptas edidit, suaque adjecit scholia adversus modernorum hæreticorum blasphemias et deliramenta. Primum volumem prodiit anno 1551, in 4 libros distributum, Vitas Sanctorum 163 complectens. Secundum an. 1553 continetque Vitas 225. Tertium an. 1554 tres habet partes, prima Vitas varias continet, secunda Palladii historiam Lausiacam, tertia S. Gregorii Turonensis libros de miraculis Martyrum, S. Juliani, et S. Martini Episcopi. Quartum volumem eodem anno 1554 editum, 270 Vitas complectitur. Quintum an. 1556 Vitas Sanctorum mensis Novembris, Decembris, Januarii, Februarii a Simeone Metaphraste Græce scriptas, versas a Gentiano Herveto Gallo. Sextum an. 1558 Vitas mensium Maii, Junii, Julii, Augusti, Septembris, Octobris ab eodem auctore scriptas. Septimum in tres partes tributum anno eodem: pars prima continet Vitas Martii et Aprilis, interprete Petro Francisco Zino Veronensi; secunda alias ex mss. Cryptæ Ferratæ, interprete Gulielmo Sirleto Protonatorio Apostolico, qui deinde Romanæ Ecclesiæ Cardinalis fuit; tertia Pratum Spirituale Joannis Moschi. Octavum (quod ad Bergomensem Cathedram a Veronensi translatus concinnarat, descriptis e variis sanctis Patribus Divorum historii, et in quatuor partes distinctis) ipso jam vita functo edidit illius nepos Hieronymus Lipomanus an. 1560.
At nemo hactenus Laurentii Surii Carthusiani studiom et industriam æquavit. Is Lubeca ortus, Francofurti ad Oderam et Coloniæ Agrippinæ litteris dedit operam; atque hic ætatis anno vigesimo, Christi 1542 in Carthusianorum Ordinem cooptatus, et vitam ipse suam sanctissime instituit, et aliis qua posset ad Christianam pietatem excitandis, aut a profana hæreseon novitate revocandis, prodesse studuit. Itaque gravissimorum religiosissimorumque virorum tum asceticas ad fovendam pietatem, tum polemicas commentationes ad propugnanda adversus novatores fidei nostrae mysteria accommodatas, Joannis Tauleri, Joannis Rusbrochii, Florentii Batavi, Henrici Harphii, Henrici Susonis, Michaelis Episcopi Merseburgensis, Joannis Fabri, Joannis Gropperi, Martini Eisengrinii, Fr. Staphyli, e Teutonico sermone in Latinum vertit. Deinde quatuor tomos Conciliorum Ecclesiæ collegit. Alia denique composuit opera: sed quod huc facit, maxime læti et uberes extitere fructus e sex tomis quosde vitis Sanctorum scripsit. Nam a Lipomano paullo ante evulgatas, in ordinem sacris Ecclesiæ Romanæ fastis apte respondentem redegit, plurimis tamen, quæ suo instituto minime congruerent, prætermissis: ex variis deinde mss. codicibus, quos partim Gervinus Calenius Jurisconsultus hinc inde collegit, partim ultro viri pii, juvandæ Reip. Christianæ studio, submisere, alias plurimas Sanctorum historias, graves et fide dignas, adjecit; atque sex tomis comprehensas in lucem edidit anno 1570, et quinque sequentibus. Profitetur autem. se in id summopere incubuisse, ne quid vanum autcommentitium, aut parum graviter conscriptum, in suos tomos admitteret. Quæ etiam causas fuit, inquit, ut plerasque, imo permultas historias omiserim, non quod contemnendas putem, sed ne habeant ullam occasionem ad maledicendum nati hæretici nostri, vel calumniandi labores meos, vel Ecclesiæ Dei insultandi. Et sapienter sane quidem illud ab eo provisum, ut, qui edendis Divorum actis, assiduam bonorum operum exercitationem omni ætate viguisse apud eos qui Deo cuperent placere demonstraret, non vero inanem illam et stolidam fiduciam, quam, alienæ vel imbecillitati palpantes vel malitiæ obsecundantes, inculcant hæretici, ei qui fidem habuerit Deo, nequaquam imputatum iri sua flagitia; nihil ipse afferret, quod illi vel arguere falsitatis possent, vel quoquo modo sugillare. De stylo ipse profitetur: Equidem ut etiam erudito lectori gratificarer, vitas aliquot rudi stylo conscriptas, aliquanto Latiniores reddidi; maxime quarum auctores nondum comperi: nonnumquam vero etiam illas nonnihil elimavi, quæ habent suos quidem auctores, sed sic scriptæ erant ut delicatas aures eorum qui sermonis elegantia delectantur, facile offenderent.
Probavit laborem suum Surius piis omnibus, etiam summis Ecclesiæ Pontificibus Pio V et Gregorio XIII. Cum celeriter essent exemplaria divendita, et multæ interea vitæ e variis suppeditatæ locis, cæpit eosdem tomos recognoscere ac locupletare, et denuo edere in lucem. Cumque ad finem prope Junii mensis pervenisset, anno 1578 Christi, ætatis suæ 56, die 23 Maji ad Beatorum (ut confidere fas est) contubernium evocatus est, eorum fruiturus præmiis quorum certamina scriptis mandarat. Jacobus Mosander, et ipse Coloniensi Carthusiæ alumnus, in opus successit, et tum reliquos tres tomos auxit, tum septimum, ad quem concinnandum copiosam materiam Surius congesserat, ipse quoque plures aliunde nactus vitas, vice supplementi edidit, adjecto Adonis Martyrologio, quod ex quatuor pervetustis codicibus sua manu descripserat.
Cum vero etiam secunda editio distracta esset, et multi tamen vitas SS. expeterent, tertia adornata est, sed multo locupletior: auctores sua nomina prodere noluerunt; quid præstiterint, ita Lectori aperiunt: Inprimis, ne cui calumniandi ansa daretur, nihil de novo inseruerunt, nihil immutarunt, in quo non religiose adscripserint, unde unumquodque nacti sint. Vitas vero, quæ de novo additæ sunt, stellulæ signo in indice cuilibet mensi præfixo notari curarunt. Aliæ crucis signo notatæ sunt, quæ a Surio vel stylo mutato vel elimato editæ, jam vero substitutæ sunt prout ab ipsis auctoribus conscriptæ fuerunt. Quas quidem ut non accurate quæsiverunt, ita oblatas inserendas putaverunt, non ut Surium reprehenderent styli mutati ergo, sed partim ut iis ex parte satisfieret, qui illud a Surio factum non fuisse cuperent, partim etiam ut videant quam bona Surium ratio ad styli mutationem adegerit..... Quas vero antehac vitas edidit Surius, in iis si quid occurrebat, quod non omnino sua fide constare videretur, id ex aliis auctoribus, et Cardinalis Baronii præsertim Annalibus Ecclesiasticis (cui hac in parte plurimum debetur) margini annotandum judicarunt. Omnes autem vitæ tam antehac editæ, quam de novo insertæ, in certa capita et paragraphos distributæ sunt, et in summitate paginarum dies mensis quo occurrunt adscriptus, ut facilior esset lectori modus aliquid inveniendi et annotandi. Opus hoc, sane egregium, in duodecim partitum tomos anno 1618 Joannis Krepsii et Hermanni Mylii sumptibus excusum est.
Ex Surio hauserunt Franciscus Haræus, Zacharias Lippelous, Cornelius Grasius, aliique innumeri qui Latine, Italice, Hispanice, Teutonice vitas Sanctorum deinceps edidere; quos recensere operæ pretium non est, quia non tam auctorum indicem hic texo, quam commemoratis quæ hactenus generatim atque universe de gestis Sanctorum scripta atque edita sunt, quem mihi in hoc opere scopum proposuerim ostendo.
Quare eos quoque prætermitto auctores, qui religiosorum Ordinum annales conscripserunt, quique singulorum cœnobiorum, urbium, provinciarum antiquitates, sacras præsertim, eruerunt ac illustrarunt; qui tamen omnes magno mihi subsidio fuerunt et adjumento.
§ VI. Djelo o djelima svetaca koje je nacrtao Heribert Rosweyde.
§ VI. Heriberto Rosweydo adumbratum de Sanctorum Actis opus.
Posljednji je ovoj žetvi primaknuo duh i ruku Heribert Rosweyde iz Družbe Isusove, muž oštra rasuđivanja, snažna stila, uglađen i savršen u svim znanostima i naucima. Čemu je težio, što je želio sabrati, na koji način i kojim postupkom, u koje je žitnice i hambare želio spremiti požnjeveno, sam je pokazao objavivši godine 1607. djelo Fasti Sanctorum, quorum vitae in Belgicis bibliothecis manuscriptae. Tim je kalendarima kao svojevrsni ogledak cijeloga djela pridodao djelo Acta Praesidalia svetih Taraha, Proba i Andronika, koje je nekoć krnje objavio Baronije. Ali bolje je čuti njega samoga kako ovako piše:
Postremus ad hanc messem animum admovit ac manum Heribertus Rosweydus e Societate Jesu, acer judicio vir, stylo robustus, omnibus disciplinis et doctrinis politus ac perfectus. Quo ille intenderet, quæ colligere, qua ratione ac modo, quibus demessa condere horreis ac granariis vellet, ipsemet docuit, editis an. MDCVII Fastis Sanctorum, quorum vitæ in Belgicis bibliothecis manuscriptæ. Hisce fastis veluti specimen totius operis annexuit SS. Tharaci, Probi, et Andronici Acta Præsidalia, olim mutile edita a Baronio. Sed ipsum audire præstat, ita scribentem:
„Ja doista, premda povijesti svetaca želim sve najbolje i, bude li slobodna vremena, nisam u njoj posve nemoćan, oponašat ću danas slikare crtače nacrta, koji prije negoli samu stvar izraze živim bojama običavaju najprije povući neke grube crte i samu sliku (dopusti li se reći sa sv. Augustinom) zasnovati. Tako ako su crvenica, ugljen ili kreda zastranili, lako ih ispravljaju i za buduću sliku postavljaju savršen uzor. Nedavno mi je povijest svetaca svake dobi, spola i naroda sabrana iz raznih belgijskih knjižnica, prepisana, poslana od prijatelja, i iz dana u dan gomila raste. Prije negoli je sredim i svaki životopis prikažem naslikan njegovim izvornim kistom, svidjelo mi se unaprijed poslati ovaj nacrt kako bi, ako sam ja u ovom svetom pothvatu pogriješio, ili ako igdje za dovršenje ove crkvene galerije slika nedostaje ili ploča ili kakva boja, to ljubitelji svetaca darežljivom rukom priopćili. Ostat će darežljivosti njezina hvala, pa će i maleno dobročinstvo prijeći na potomstvo.”
Ego sane etsi Sanctorum historiæ optime velim, et si otium sit, non omnino nihil in ea possim, imitabor hodie pictores sciographos, qui antequam rem ipsam vivis coloribus exprimant, soliti prius rudia quædam lineamenta ducere, et imaginem ipsam (liceat cum D. Augustino) liciare. Ita si rubrica, si carbo, si creta aberravit, de facili reformant, et futuræ imagini perfectum exemplar statuunt. Non ita pridem mihi Sanctorum historia omnis ætatis, sexus, nationis, ex variis Belgicæ Bibliothecis collecta, descripta, ab amicis transmissa, indiesque moles crescit. Quam priusquam in ordinem redigam, et quamque vitam genuino suo penicillo depictam repræsentem, placuit hanc sciographiam præmittere, ut si vel a me in hoc sacro instituto erratum, vel sicubi ad Ecclesiasticam hanc pinacothecam perficiendam vel tabulæ vel color aliquis desit, is ab Sanctorum amatoribus liberali manu communicetur. Stabit sua liberalitati gratia, et vel leve beneficium ibit in posteros.
Evo nacrta cijele povijesti. XVI svezaka o životima svetaca. 1. O životu Kristovu i njegovim blagdanima. II. O životu blažene Marije i njezinim blagdanima. III. O javno svečanim blagdanima svetaca. IV. i ostali do XV. o svecima u mjesecu siječnju, veljači itd. XVI. Martirologiji raznih pisaca. Dva sveska tumačenja uz živote svetaca: od kojih je prvi svezak bilježaka, koji se sastoji od osam knjiga. 1. O piscima životopisa svetaca. II. O mukama svetaca. III. O slikama svetaca. IV. O obredima Crkve koji se ovdje spominju. V. O svjetovnim obredima koji se ovdje spominju. VI. O vremenu, ili kronologija. VII. O mjestima, ili korografija. VIII. O nejasnim riječima abecednim redom. I ako se pojavi što drugo vrijedno objašnjenja, ili ćeš nas ti, čitatelju, opomenuti da treba objasniti. Drugi je svezak kazala. 1. Kazalo imena svetaca abecednim redom. II. Kazalo i tablica svih svetaca s oznakom domovine, staleža, mučeničke krune, vremena, mjesta i pisca životopisa. III. Kazalo prema staležima svetaca, kao redovnik, djevica, udovica, supružnik itd. IV. Kazalo prema službama svetaca, apostol, biskup itd. V. Topološko kazalo, ili kazalo svetaca po pokrajinama, Italije, Francuske itd. VI. Kazalo mjesta gdje se sveci štuju kao zaštitnici. VII. Kazalo imena svetaca za liječenje određenih bolesti. VIII. Kazalo onih svetaca koji su zaštitnici određenih obrta. IX. Kazalo vlastitih imena ljudi, mjesta i gradova. X. Kazalo Svetoga pisma koje se u životopisima tumači. XI. Kazalo prijepora. XII. Katehetsko kazalo. XIII. Kazalo stvari i riječi abecednim redom. I ako se ponudi što drugo vrijedno bilježenja, ili ćeš ti, čitatelju, predložiti da se zabilježi.
Historiæ totius adumbratio eccista. TOMI XVI de Vitis Sanctorum. 1. De vita Christi et festis ejus. II. De vita B. Mariæ et festis ejus. III. De Sanctorum festis diebus publice solemnibus. IV ceterique ad XV de Sanctis mense Januario, Februario, etc. XVI. Martyrologia variorum. TOMI duo Illustrationum in vitas Sanctorum: quorum primus est Annotationum, qui constat octo libris. 1. De Auctoribus vitarum Sanctorum. II. De tormentis SS. III. De imaginibus SS. IV. De ritibus Ecclesiæ, quorum hic mentio. v. De ritibus profanis, quorum hic mentio. VI. De tempore, seu Chronologia. VII. De locis, seu Chorographia. VIII. De verbis obscuris ordine alphabetico. Et si quæ alia explicatu digna occurrent, vel explicanda monebis Lector. Secundus est Indicum. 1. Index nominum Sanctorum ordine alphabetico. II. Index et tabula omnium SS. cum notatione patriæ, status, laureolæ, temporis, loci, auctoris vitæ. III. Index per status SS. ut Religiosus, Virgo, vidua, conjuæ, etc. IV. Index per officia Sanctorum, Apostolus, Episcopus. etc. v. Index topologicus, seu index SS. per provincias, Italiæ, Franciæ, etc. VI. Index locorum, ubi coluntur Sancti tamquam Patroni. VII. Index nominum SS. pro curationibus certorum morborum. VIII. Index eorum SS. qui Patroni certorum opificiorum. IX. Index nominum propriorum hominum, locorum, urbium. X. Index sacræ Scripturæ, quæ in vitis explicatur. XI. Index controversiarum. XII. Index catechisticus. XIII. Index rerum et verborum ordine alphabetico. Et si quæ alia notatu digna se offerent vel notanda suggeres Lector.
Način obrade je ovaj: 1. Odsvakud prikupiti životopise koje su drugi objavili, kao Alojzije, Surije itd. II. Te iste životopise usporediti s rukopisima i starim knjigama iz dvostrukoga razloga: prvo, zato što su izdavači prvotni i izvorni stil, jer je bio neuglađen, često promijenili u uglađeniji; iz čega je proizašlo da se vjerodostojnost životopisa umanjila, a istina povijesti katkada poljuljala, dok se neke stvari koje nisu bile ispravno shvaćene okreću u drugi smisao. To oplakuju učeni muževi, a prije svih presvijetli kardinal u djelu Annales. Dogodilo im se naime ono što i slikarima: „Slikari, kad preslikavaju slike prema slikama, najviše se, kako je prirodno, udaljuju od izvornika.” Oni naime, kaže Bazilije Veliki, kad prema slikama slikaju slike, ponajviše odstupaju od prvotnoga oblika, kako je nužno. Tako je doista: umjetnost je upropastila istinu, i dok se traži ljupkost stila, zanemaruje se ljupkost kreposti. Čemu ti, molim te, srebrno lice s nijemom razlikom likova, da se vidi tvar, a ti sam ostaneš nepoznat? Sveci vole da se njihova čast izražava vlastitom bojom, a ne šminkom: znaju da su svoje kreposti ostavili jednostavno zaogrnute plaštem, a ne raspušteno iskidane u krpice: više vole da se poznaju oni sami negoli da se gleda odjeća. Drugo, zato što su životopisi često objavljeni nepotpuni, dok se čas ispušta prolog, čas čudesa, čas ono što je nejasnije.
Modus tractandi hic iste: 1. Conquirere undique vitas ab aliis editas, ut Aloysio, Surio, etc. II. Easdem vitas cum MSS, et veteribus libris conferre, causa duplici: prima, quod sæpe primus et germanus stylus, quia rudis, in politiorem ab editoribus mutatus: ex quo factum ut vitæ auctoritas sit imminuta, et historiæ veritas subinde labefactata, dum quædam non rite intellecta in alium sensum vertuntur. Deplorant hoc viri docti, et præ ceteris Illust. Cardinalis in Annalibus. Nempe contingit iis quod pictoribus: ζωγράφοι ἐπειδὰν ἐξ ειχόνων μεταγράφωσι τὰς ειχόνας, πλείστον, ώς ειχός, τῶν ἀρχετύπων ἀπολιμπάνονται. Illi enim, ait Magnus Basilius, cum ex imaginibus imagines depingunt, a prima, uti necesse est, forma ut plurimum recedunt. Ita est profecto, Ars veritatem perdidit, et quoniam styli gratia quæritur, negligitur virtutum. Quo, quæso, tibi argentea facies surdo figurarum discrimine, ut materia conspiciatur, ipse ignotus maneas? Sancti honorem suum colore suo, non fuco exprimi amant: sciunt se virtutes suas strictim palliatas, non solutim laciniatas reliquisse: malunt se nosci, quam vestem conspici. Secunda, quia sæpe vitæ non integræ editæ, dum nunc prologus, nunc miracula, nunc obscuriora omittuntur.
III. Još neobjavljene životopise odasvud prikupiti i umetnuti ih među druge tako, kao što rekoh, pregledane. IV. Sve životopise, kako objavljene tako i neobjavljene, rasvijetliti, nejasno objasniti, proturječno pomiriti i izvršiti ostalo što se obećava u dvjema prethodnim knjigama tumačenja. Ovo je samo po sebi tek zamišljeno, a ne razrađeno, tankim crtama nacrtano prema želji jednoga čovjeka, ali valja ga obojiti trudom i radom mnogih.
III. Vitas nondum editas, undequaque conquirere, et aliis ita, ut dixi, recognitis interserere. IV. Vitas omnes tam editas quam ineditas illustrare, obscura explicare, pugnantia conciliare, et alia præstare, quæ duobus libris præcedentibus Illustrationum promittuntur. Hæc resipsa concepta tantum, non pertractata, tenuibus pro voto unius lineis adumbrata, sed ope operaque multorum coloranda.
Zatim među napomenama uz same kalendare ima ovo: „Objavljene životopise svetaca imam različite na različitim mjestima, njihov popis ovdje nisam dao, jer sam odlučio u djelo ne uvrstiti nijedan ako ne nabavim rukopisni primjerak ili ako barem nije pouzdano da su oni sami vjerno i cjelovito preneseni iz izvornika. Važno je da jednom postoje izvorni spisi životopisa, jer je bez njih premalo vjere sažimačima. Svatko naime po svom shvaćanju okrnjuje stvar i, dok ugađa svome nepcu, drugoga lišava njegova okusa.”
Dein inter monita ad ipsos Fastos ista habet: Editas Sanctorum Vitas locis variis habeo varias, quarum syllabum hic non dedi, quod nullas operi miscere statuam, nisi vel exemplar MS. nanciscar, vel certe constet eas ipsas ex archetypis fideliter et integre expressas. Interest originalia Vitarum scripta semel extare, quod perparum fidei Breviatoribus sine istis. Quisque enim suo captu rem delibat, et dum suo palato consulit, alterum suo gustu privat.
Poslije kalendara, prije djela Acta SS. Tharaci et sociorum, dodaje ovo: „Vidio si, pročitao si kalendare svetaca? Što je to nego šuma koja nije šuma? Tako je: lišće bez plodova, grane bez lišća, debla bez grana. Više bi volio, znam, prije svega plod. I ja bih ga volio zajedno s tobom. Ali lakše ćeš posaditi novu šumu negoli stara stabla posvuda rasijana prenijeti na jedno mjesto. Sami su životopisi tako raznoliko raspršeni, tako raznoliko napisani, da je za njihovo sabiranje i pregledavanje potrebno i vremena i nemalih troškova.”
Post Fastos, ante Acta SS. Tharaci et sociorum, ista subdit: Vidisti, legisti Sanctorum Fastos? quid nisi silvam non silvam? Ita, sine fructibus frondes, sine frondibus rami, sine ramis trunci. Maluisses, scio, præ omnibus fructum. Maluissem et ego una tecum. Sed novam facilius silvam seras, quam veteres passivitus dissitas in unum locum arbores transferas. Vitæ ipsæ ita varie sparsæ, ita varie scriptæ, ut iis colligendis, recensendis, et tempore et impendiis non modicis opus.
Tako on; a kad je to pročitao kardinal Belarmin, upitao je koje je dobi onaj koji to obećava. Kad je doznao da već ima gotovo 40 godina, raspitao se je li mu pouzdano poznato da će živjeti do 200 godina. „Jer”, reče, „u kraćem vremenskom razdoblju jedan čovjek ne može dostojno dovršiti tako velik pothvat.” Kako je ipak Rosweyde bio velika duha, premda je bio toliko daleko od dovršetka djela da se čini kako jedva da je posve položio temelje koje je bio zamislio, ipak je nedugo prije negoli je otišao s ovoga svijeta, već u dobi od 60 godina, rekao da može svake godine pregledati i objaviti po jedan mjesec ili jedan svezak. Namjeravao je naime objaviti samo pregledane životopise, kao što je objavio Acta SS. Tharaci, Probi, et Andronici, bez bilježaka, koje bi sastavio poslije; a o onim svecima čije životopise nije bio pronašao odlučio je ne reći baš ništa. Obećavao je pak da će se toga djela prihvatiti samoga mjeseca listopada, na čijem je početku i preminuo.
Hæc ille; quæ ut legit Cardinalis Bellarminus, quæsivit qua ætate is esset qui ista promitteret. Ubi didicit jam annos fere 40 habere, sciscitatus est, an ei esset exploratum se ad 200 annos esse victurum? Neque enim, inquit, minori spatio temporis, ab homine uno res tanta perfici pro dignitate potest. Ut erat tamen magno animo Rosweydus, etsi tantum aberat ab absolutione operis, ut fundamenta, quæ cogitarat, vix omnino posuisse videatur; dixit tamen non diu antequam e vita decederet, jam LX natus annos, posse se annis singulis mensem sive tomum unum, recensere ac vulgare. Cogitabat enim vitas solas recensitas edere, uti SS. Tharaci, Probi, et Andronici Acta publicarat, absque Annotationibus, quas postea concinnaret; de iis vero Sanctis quorum non reperisset vitas, nihil omnino dicere statuerat. Pollicebatur autem se ipso mense Octobri, quo ineunte decessit, opus illud aggressurum.
Ali (kao što mu je tada prigovorio jedan prijatelj), da bi to mogao izvršiti, bi li nakon dvanaest objavljenih svezaka u dobi od 72 godine bio takve tjelesne snage, duševne svježine i postojanosti pamćenja da tek tada sastavlja bilješke? Što bi učinio s onim životopisima kojih je vrlo mnogo prepisao, smatrajući ih možda izvornima, a za koje sam ja poslije otkrio da su skraćeni iz drugih, štoviše i iskvareni? Bi li ih objavio neispitane? To bi bilo strano njegovu duhu i ozbiljnosti. Bi li sve odvagnuo prema njihovoj važnosti? Pojedini bi mjeseci zahtijevali više od godinu dana posla. Bi li dvojbeno odgodio za neko drugo vrijeme? Ne bi dakle mnogo nadmašio Surijevo djelo. Što bi naposljetku s njima bilo? Bi li, kao osuđeni crnim kamenčićem, postali hrana moljcima i vatri, kako on sam kaže, ili bi služili za tuljac za papar? Ali i piscima i samim svecima na taj bi se način nanijela velika nepravda, kad bi se i spisi onih uništili neispitani, i dobročinstva ovih tako olako pogazila, a svetost života možda dovela u sumnju. Bi li pak sve pomno ispitao pošto bi bilješke već bile dovršene? U kojoj dobi?
Verum (ut ei tunc objectum ab amico) an, ut id potuisset præstare, tomis duodecim editis, LXXII, natus annos eo robore corporis, mentis vigore, memoriæ tenacitate, futurus erat, ut Annotationes tunc demum concinnaret? Quid iis Vitis erat facturus, quas plurimas, genuinas fortasse ratus, descripserat, ego ex aliis breviatas, imo et vitiatas, postea deprehendi? Ederet non examinatas? Alienum hoc ejus ingenio et gravitate. Ponderaret omnia suis momentis? annuo spatio majorem singuli menses operam postulassent. Distulisset in tempus aliud ambigua? Haud multo igitur Surianum opus superasset. Quid deinde iis futurum erat? an veluti atro damnata calculo, vel blattis et igni fierent pabulum, ut ipse loquitur, vel cucullumpiperi facerent? Verum et Scriptoribus et Sanctis ipsis insignis ea ratione inferretur injuria; quando quando et illorum scripta non examinata abolerentur, et horum benefacta ita leviter obtererentur, et vitæ sanctitudo in dubium fortassis vocaretur. An examinaret omnia diligenter, absolutis Annotationibus? qua ætate?
Ja doista svakako smatram da je Rosweyde, kad je objavio kalendare, odmah uzeo pero i prionuo uz djelo, mogao pretresti sve životopise, i one koji se ne čine posve pouzdane vjerodostojnosti, i dovršiti zamišljeno djelo, ili barem njegov najveći dio, osobito da mu je zapao kakav prikladan pomoćnik. Ali dopustio je da mu previše stvari rasprši brige i proučavanja; ne zato što ono što je napisao ne bi bilo korisno javnosti, nego su većinu toga mogli učiniti drugi po njegovim uputama, osobito ono što je objavio na njemačkom jeziku, što nimalo nije zahtijevalo njegovu izvanrednu i vrhunsku učenost. Nije manjkalo ni domaćih ni vanjskih opominjatelja koji su mu to utuvljivali, od kojih su se neki jedva suzdržavali od pogrda, govoreći neprestano ili da je beznadno da se može dovršiti ono što je zamislio, ili da se previše pouzdaje u svoje snage i život. Ipak nije prestao odasvud gomilati koliko je god mogao obilje životopisa, pa i posve iste, kako ih je nalazio u različitim kodeksima, češće davati prepisivati pridružene različitim danima: ali sjedio je nad gomilom poput pažljiva čuvara, smišljajući u međuvremenu drugo i pišući uvijek ponešto. No suzdržimo se sada od tih prigovora, koje je ne više meni negoli, kad je umro, svim dobrim ljudima izmamila neka opravdana bol; i premda nije dovršio zamišljeno djelo, budimo mu ipak zahvalni što ga je tako izvrsno uobličio.
Ego quidem certe existimo, si cum Fastos edidit Rosweydus, continuo calamum sumpsisset, et insudasset operi, excutere potuisse vitas omnes, etiam quæ non omnino certæ fidei videntur, et meditatum opus perficere, aut partem saltem ejus maximam, præsertim si adjutor ei aliquis idoneus obtigisset. Sed nimis ille multis distrahi curas suas et studia est passus; non quod quæ scripsit, publico utilia non fuerint, sed pleraque fieri ab aliis, ipso instruente, potuerunt, præsertim quæ Teutonica lingua edidit, illius præstantem summamque eruditionem minime exigentia. Nec defuere qui hæc inculcarent domestici externique monitores, quorum quidam vix convicio temperabant, aut desperare eum dictitantes, perfici posse quæ esset meditatus, aut nimis viribus confidere vitæque. Non destitit tamen undecumque quantam posset copiam vitarum coacervare, atque etiam plane easdem, ut in diversis codicibus reperisset, diversis diebus assignatas sæpius describendas curare: sed acervo veluti attentus custos incubabat, alia interim meditans, scribensque semper aliquid. Verum iis nunc querelis, quas non mihi magis, quam cum ille mortuus est, bonis omnibus justus quidam dolor expressit, abstineamus; et licet opus meditatum non absolverit; habeamus tamen gratiam quod id ita præclare informarit.
§ VII. Piščeva namjera u ovom djelu.
§ VII. Auctoris hoc in opere propositum.
Sada ću jasno izložiti što mi je namjera i čemu smjera ova moja rasprava. Nije mi nakana tjeskobno i brižno slijediti stope Rosweydea, kao one koje nisu čvrsto utisnute dovršenjem nekog dijela djela, nego su tek lagano pritisnute, uobličene nekom zamisli tankih crta. Ipak se neću udaljiti predaleko. Isti je njemu i meni cilj općenito istraživati djela svetaca, izvlačiti ih iz tame i rasvjetljavati. Ali ja usmjeravam pogled nešto dalje nego on. On je, kako rekoh, bio odlučio u djelo ne uvrstiti nijedan životopis ako ne nabavi rukopisni primjerak ili ako barem nije pouzdano da su oni sami vjerno i cjelovito preneseni iz izvornika. Tako uske granice ja sebi ne postavljam. Jer budući da ni djela najvećih svetaca, i to vrlo mnogih, nisu predana pismu, a drugih su propala, no ipak kod pisaca postoji čest spomen i jednih i drugih, zašto ovdje ne bi bilo dopušteno spomenuti njihova djela preuzeta od tih istih pisaca? Što ako za neke u rukama doduše nema nikakvih djela kakva je poznato da su u početku bila napisana, ali se ipak nalazi njihov sažetak, ni uglađen stilom, ni dovoljno dotjeran prema pravilu povijesti, a katkad možda i odstupajući od onoga što su učeni ljudi unaprijed zamislili; zašto bi željnom i gladnom čitatelju uskratio ovo jelo, premda se čini manje prikladno začinjeno, niti znaš s koje je tržnice doneseno i je li štogod zlobno otkinuto? Što kad ne postoji ni takav spomenik ni svjedočanstvo pouzdana pisca, ali ipak živi spomen na nekog sveca te se slave njegova dobročinstva i čudesa, makar samo glasom naroda ili i postavljenim slikama i zavjetnim darovima; zar bi bilo grijeh izložiti što je predano govorima predaka i koliko se to čini vjerojatnim? Od svega bi toga Rosweyde ustegnuo ruku: ne i ja, koji smatram da ne valja zanemariti ništa što se čini da pridonosi uvećanju časti svetaca i očuvanju njihova spomena. Često se također ne može slijediti ni spise starih ni predaju novijih, jer niti postoje djela niti je potpuno izbrisan spomen svetaca: imena su ipak upisana u stare martirologije, čije riječi prenosim, a ako se drugdje pojavljuje kakav trag, pomno ga istražujem i pretresam.
Nunc quid mihi propositum sit, quorum spectet mea hæc commentatio, planum faciam. Nec vestigia Rosweydi anxie ac sollicite persequi animus est, ut quæ non fixa firmiter, parte aliqua operis absoluta, sed leviter pressa dumtaxat, idea quadam tenuibus lineamentis informata. Nec tamen recedam longius. Idem illi et mihi scopus Acta Sanctorum generatim indagare, e tenebris eruere, illustrare. Sed longius ego aliquanto quam ille aciem intendo. Vitas ille, ut dixi, nullas operi miscere statuerat, nisi vel exemplar manu exaratum nancisceretur, vel certe constaret eas ipsas ex archetypis fideliter et integre expressas. Tam angustas mihimet ego metas non pono. Nam cum maximorum etiam Sanctorum, et quidem plurimorum, mandata litteris acta non sint, aliorum interciderint; extet tamen utrorumque frequens apud Scriptores memoria; cur non licebit hic gesta eorum, ex iisdem accepta Scriptoribus, commemorare? Quid si aliquorum nulla quidem Acta in manibus sunt, qualia principio conscripta fuisse constet; reperiatur tamen eorum epitome, nec stylo polita, nec satis ad historiæ normam exacta, et quandoque fortassis ab eo quod eruditi homines animo præceperint aberrans; cur hoc avido et famelico lectori ferculum subtrahas, etsi minus apte conditum videatur, nec quo e macello allatum sit noris, et num quidpiam maligne præcerptum? Quid, cum neque ejusmodi extat monumentum, nec probati scriptoris testimonium; viget tamen Sancti alicujus memoria, ejusque celebrantur benefacta et miracula, vel sola populi fama, vel positis etiam imaginibus et anathematis; nefas fuerit, quid majorum sermonibus traditum sit, quamque id probabile videatur, exponere? Abstinuisset his omnibus manum Rosweydus: non ego; qui nihil, quod ad Sanctorum honorem amplificandum, conservandamque memoriam facere videatur, existimem esse negligendum. Sæpe etiam neque scripta veterum, neque recentiorum famam sequi datur, quod et acta nulla extant et penitus abolita memoria Sanctorum est: nomina tamen vetustis inscripta Martyrolog. sunt, quorum verba repræsento, et si quod alibi vestigium apparet, scrutor et excutio diligenter.
Rosweyde je osim toga namjeravao najprije objaviti same životopise, a poslije raspravljati o njihovim piscima, o dobu njih i samih svetaca, o načinu života jednih i drugih, o mjestu boravka ili smrti i o drugome što je gore navedeno. Ja sam pak smatrao boljim da se to čini uz pojedine životopise, te da se to ne može dovoljno sigurno odgoditi za neko drugo vrijeme. Može se naime dogoditi da netko naiđe na životopis za koji mu se čini ili da se razilazi s nekim povjesničarom dokazane vjerodostojnosti, ili da se ne slaže dovoljno prikladno s prihvaćenom kronologijom, ili da sadrži mjesta općenito nepoznata; pa stoga posumnja ili da taj svetac nikada nije postojao, ili da su njegova djela izmišljena i lažna. Treba se dakle suprotstaviti takvim mnijenjima.
Cogitabat præterea Rosweydus vitas primum solas edere, postea de earum scriptoribus, horum ætate ac Sanctorum ipsorum, de utrorumque vitæ ratione, domicilii aut mortis loco, et aliis, quæ superius proposita sunt, disputare. Ego vero satius esse duxi, ad singulas id vitas agere; neque sat tuto in aliud tempus differri. Fieri enim potest, ut in Vitam incidat quispiam, quæ illi videatur vel ab aliquo probatæ fidei historico dissentire, vel receptæ chronologiæ non satis apte congruere, vel loca continere vulgo ignota; ideoque aut numquam extitisse Sanctum illum, aut ficta esse et commentitia illius Acta suspicetur. Occurrendum igitur istiusmodi opinionibus est.
Čuo sam jednoga iznimno učena muža kako pripovijeda da je, čim su izašla djela Vitae Patrum pregledana i rasvijetljena trudom samoga Rosweydea, odmah istražio nalazi li se među njima život Makarija Rimskoga, onoga za kojega se kaže da je živio pokraj raja, i putovanje trojice monaha k njemu: kad ga je pronašao, a nije bio dovoljno potkrijepljen ni pretresen Rosweydeovim bilješkama, zbog toga je razloga prezreo knjigu. Nerazborito je doista postupio onaj koji je smatrao da golemo blago, kojemu je bio primiješan makar i jedan lažni novčić, zbog toga valja prezreti; štoviše, kad možda nije bio ni lažan, nego od nepoznate kovnice. Što da nije dodao nikakve bilješke, koliko bi se manje njegovu i tuđem izbirljivom nepcu svidio taj životopis? Koliko među životopisima svetaca ima onih koji su zapleteni u jednake ili još teže nejasnoće?
Virum egregie doctum audivi narrantem, se cum primum Vitæ Patrum ipsius Rosweydi studio recognitæ et illustratæ prodierunt, illico investigasse num inter eas esset Macarii Romani vita, illius qui juxta Paradisum habitasse dicitur, et trium monachorum ad eum iter: ea cum reperisset, neque satis Rosweydi Annotationibus firmata, aut discussa, sprevisse se librum ea caussa. Imprudenter ille quidem, qui ingentem thesaurum, cui vel unicus admixtus esset nummus adulterinus, contemnendum ideo existimarit; imo cum nec adulterinus quidem esset fortassis, sed monetæ ignotæ. Quid si Notationes nullas addidisset, quanto minus illius et aliorum fastidioso palato vita illa sapuisset? Quot inter Sanctorum Vitas sunt paribus aut etiam difficilioribus implexæ ambagibus?
Objavio sam 13. siječnja životopis sv. Kentigerna, biskupa Pikta i Škota, doista zadivljujući. Neki vrlo učen muž, i veoma upućen u pisce engleske povijesti, kad je sa mnom razgovarao o životopisima svetaca, bio je od mene upitan što misli o Ivanu Capgraveu ili o njegovu djelu Legenda Sanctorum Angliae. „O najsvetijim ljudima”, reče, „ili je napisao ili je sabrao bajke.” „Zar dakle sve”, rekoh, „ne odobravaš?” „Većinu”, kaže. „Priznajem da ima onoga što ne bih volio da je tako nevješto i nespretno napisano: ali što misliš o Kentigernu?” „Bio je”, reče, „apostolski muž, ali životopis vrvi izmišljotinama.” Kad sam se raspitao što ponajprije odbacuje, ponudio sam mu ono što sam o njemu već bio tiskao za čitanje i zamolio ga da iznese svoje mišljenje. Kad je pročitao, reče: „Mnoge dosad prezrene povijesti svetaca, kad budu ovako rasvijetljene, pa makar u stilu ne bilo ničega bljutavijeg, ipak će se svidjeti učenima.” Što bi dakle bilo da ih je sam Rosweyde svojom jedinstvenom učenošću bio sredio i ukrasio, koliko bi jasnije zasjao sjaj dosad zasjenjene ili ne znam kakvim barbarstvom vremena potamnjene istine!
Edidi xiii Januarii vitam S. Kentigerni Pictorum Scotorumque Episcopi, sane admirabilem. Vir quidam eruditissimus, et in Anglicanarum rerum Scriptoribus versatissimus, cum mecum de Sanctorum Vitis haberet sermonem, rogatus a me est, quid de Joanne Capgravio, ejusve Sanctorum Angliæ Legenda sentiret. De sanctissimis hominibus, inquit, fabulas vel scripsit, vel collegit. Omniane ergo, inquam, improbas? Pleraque, ait. Fateor esse quæ ita imperite ac inepte scripta nollem: at de Kentigerno quid videtur? Fuit, inquit, vir Apostolicus, sed figmentis scatet vita. Sciscitatus quid præcipue rejiceret, quæ jam a me excusa de eo erant, legenda obtuli, rogavi ut afferret lucem. Cum legisset; Multæ, inquit, spretæ hactenus Divorum historiæ, ubi sic erunt illustratæ, et si stylo nil insipidius, arridebunt tamen eruditis. Quid si ergo ipse easua singulari eruditione digessisset ornassetque Rosweydus, quanto illustrior emicuisset obscuratæ hactenus aut nescio qua temporum barbarie infuscatæ splendor veritatis?
Ja sam osobno (priznat ću naime svoju pogrešku, koja je zajednička mnogima), kad sam u djelima, ne sjećam se sada kojima, pročitao kraljeve Uriela i Ofalije, počeo sumnjati u prijevaru i bojati se da se ono što se pripovijedalo nije dogodilo u nekoj Moreovoj Utopiji; sve dok nisam, takoreći zastavši u hodu, tako pristankom uma sve ispitao. Naposljetku se pak pojavio Uriel, ili Iriel, ili Uriela, pokrajina Irske, čiji je glavni grad Drogheda; i Donald, kralj Uriela, utemeljitelj slavnoga samostana Mellifont; te oni koji su se s drugima pokorili engleskomu kralju Henriku II.: O'Carroll, kralj Uriele, MacShaglin, kralj Ofalije. Zašto dakle, kad se takvo što pojavi, ne bih to ukratko objasnio kako ne bi buncao i od nadasve časna i plodonosna čitanja odvratio duh onaj tko udari o takvu hrid? Doista bi mi se činilo opasnim i nepromišljenim pothvatom kad bih bez ikakvih bilježaka i predgovora objavljivao životopise, makar ih mnogi odobravali i makar bili izvorni. O samim pak bilješkama i o cijeloj metodi djela opširnije ću raspravljati u 2. poglavlju: ovdje je trebalo naznačiti u kojim se stvarima i zbog čega razilazim s Rosweydeom.
Ipse ego (fatebor enim, qui communis est multirum, errorem meum) cum in Actis, non memini nunc quibus, legissem Urielis et Ophaliæ Reges, suspectare fraudem coepi, ac vereri ne in quapiam Mori Utopia quæ narrarentur gesta essent; donec suspenso veluti gradu, ita mentis assensu pertentarem omnia. Tandem vero Uriel, sive Iriel, aut Uriela occurrit, Hiberniæ provincia, cujus caput Drogheda urbs; et Donaldus Rex Urielis, Mellifontis præclariæ coenobii fundator; et qui cum aliis Henrico II Angliæ Regi se subjecerunt; O Carel Rex Urielæ, Mac Shaglin Rex Ophaliæ. Quid ni igitur cum ista occurrunt, ne hallucinetur et a lectione honesta imprimis et fructuosa avertat animum, qui ad ejusmodi scopulum fuerit impactus, breviter ea explanem? Periculosa sane mihi ac temeraria futura res est visa, si absque ullis Annotationibus ac Præfationibus, ederem quamvis multis probatas Vitas et genuinas. De ipsis porro Annotationibus totaque operis methodo, plenius cap. 2, disseram: hic illud indicandum fuit, a Rosweydo quibus in rebus et quamobrem discederem.
Ali osjećam da ima nekih kojima se ne sviđa Rosweydeov naum, a još manje moj, zato što smatraju da je bolje otmjenim i ljupkim stilom pripovijedati ono što se doznalo o svecima negoli nabacivati neke nesređene ruševine, ili radije kamenje barbarskoga govora: štoviše, misle da i sami sveci dolaze na prezir kad se njihova djela tako pripovijedaju. Kad pak iz raznih pisaca iznosim neke izvatke o svecima o kojima ne postoji ni vlastiti ni dovoljno cjelovit životopis, radije bi da se sastavi jedan neprekinuti govor negoli da se takoreći sašije krparica, tako da se prenesu same riječi svetih pisaca. Radije bi da se, kad se pisci međusobno razilaze, pošto se sve odvaže, potvrdi jedno mišljenje koje se čini vjerojatnijim, a ostala preskoče, negoli da se dvosmislenim nagađanjem pruža, kako kažu, povod za sumnju u sve. Doista se njihov način uvelike razlikuje od mojega. Zaslužuju doduše sveci da njihova slavna djela predaju pismu najvještiji pisci, svakako više negoli onaj kralj o kojemu čitamo da je, premda je sa sobom imao mnoge pisce svojih djela, zavidio i onomu kojemu je za glasnika njegove hrabrosti zapao Homer, te je htio da ga prije svega slika Apeles, a klesa Lizip. Ali u mnogim je stoljećima ili bilo malo slavnih pisaca, ili su oni koji su postojali radije htjeli slijediti ispraznu nagradu svojih proučavanja negoli svoje trudove posvetiti Bogu i svecima. Ako su se pak neki dobro učeni prihvatili toga da djela svetaca predaju pismu, oni ili nisu mogli uglačati govor jer im je duh bio raspršen na mnoge druge brige, ili su to namjerno zanemarili, smatrajući da je najbolji i svecima najmiliji onaj stil koji se slaže s čednošću njihova života; tako da, kao što su oni, prezreni od svjetine, i sami prezirali sve ukrase svijeta, spomenike slave i znakove hvale, zadovoljni jedino unutarnjim sjajem kreposti, kojim su se uzdali da će biti mili Božanstvu, tako i svako pripovijedanje sastavljeno o njihovu životu bude skromno i neotmjeno, preporučeno jedino istinom i poticajem na pobožnost.
Verum sentio esse quosdam, quibus Rosweydi non probetur institutum, minus etiam meum; propterea quod quod existiment, satius esse urbano et venusto stylo, quæ de Sanctis comperta sunt, narrari; quam rudera quædam incondita, aut saxa potius barbari sermonis projici: quin et Sanctos ipsos venire in contemptum putant, cum ita illorum res gestæ narrantur. Cum vero ex variis auctoribus de Sanctis, quorum vel propria nulla, vel minus integra extat Vita, quædam profero analecta; mallent unam concinnari continuam orationem, quam quasi centonem consui, ipsis sanctorum verbis repræsentatis. Mallent cum invicem discrepant auctores, omnibus expensis, sententiam unam, quæ probabilior videatur, affirmari, ceteris prætermissis; quam ambigue conjectando ansam, ut ajunt, præberi de rebus omnibus dubitandi. Næ illorum multum a mea dissentit ratio. Merentur quidem Sancti ut a peritissimis scriptoribus res ab ipsis præclare gestæ mandentur litteris, magis sane quam Rex ille, quem legimus, cum multos secum rerum suarum haberet scriptores, invidisse etiam ei cui suæ virtutis Homerus præco obtigisset; seque ab Apelle pingi, a Lysippo fingi potissimum voluisse. At multis ætatibus vel rari extitere præclari scriptores, vel qui extitere, ii suorum studiorum inanem sectari mercedem, quam Deo Divisque suos consecrare labores maluerunt. Si qui autem bene docti Sanctorum gesta mandare litteris aggressi sunt, ii vel animis in alias plures curas distractis expolire sermonem non potuerunt, vel ultro neglexerunt, rati stylum eum optimum esse Sanctisque gratissimum, qui cum ipsorum vitæ modestia consentiret; ut sicut illi vulgo contempti contemnebant ipsi omnia seculi ornamenta, monumenta gloriæ, laudis insignia, solo virtutum interno splendore contenti, quo se Numini gratiosos fore confiderent; ita omnis de eorum vita instituta narratio, humilis esset et inelegans, sola veritate et pietatis incitamento commendata.
Ja doista ne vidim zašto tkogod je ljubitelj istine ne bi mnogo radije prigrlio ono što je tako predano pismu, kakvo god bilo, negoli da se to krivotvori novim bojama otmjenosti. Nadalje, tko sam ja da, kad se pripovijedanja raznih pisaca razilaze i međusobno sukobljavaju, sam izričem ono što se meni učinilo kao sigurno i nimalo dvojbeno, te to potvrđujem svojim jedinim ugledom, koji je nikakav? Nije li dovoljno ako ondje gdje iznesem proturječna svjedočanstva mnogih, skromno izložim koje od njih i zbog čega smatram da valja pretpostaviti, ili pak sud prepustim čitatelju? Vidim da ni sami prvaci povjesničara nimalo ne zaziru od ovoga mojega načina. Koliko puta naime Livije navodi Valerija Ancijata i Fabija Piktora koji misle različito? Premda, budući da su bili u svačijim rukama, ne nabraja same njihove riječi, niti je to bilo potrebno. Meni se učinilo da to valja učiniti kako bi starini ostalo njezino dostojanstvo i poštovanje. I na kipovima i slikama vladara, štoviše i pučana, naših predaka, promatramo i poštujemo onaj stari oblik odjeće te mu dajemo daleko veću prednost pred nespretnim i mnogovrsnim načinom odijevanja ovoga doba: a zar to neće vrijediti u spisima i stilu, kojima gotovo jedina preporuka dolazi od starine? Više volim da čitatelji vide što je nekoć bilo napisano o pojedinim svecima negoli da meni vjeruju dok pripovijedam. Nestat će sumnje u prijevaru kad se budu čitale same riječi starih. A tako sam doista raspoložen u duhu da ne želim da mi se vjeruje ako ne pripovijedam ono što sam vlastitim očima vidio, niti naime smatram da sam dosad tako živio da tada ne bih zaslužio povjerenje: ali u ostalom što se dogodilo prije mojega doba ne želim da se vjeruje meni, nego svjedocima koje iznosim, za koje želim da se služe vlastitim riječima; ipak, ako one katkad budu nejasnije, tražit ću da mi bude dopušteno protumačiti ih i objasniti.
Equidem non video cur non cuicuimodi illud sit, quod sic traditum est litteris, id quisquis amator est veritatis multo libentius amplectatur, quam si novis elegantiarum pigmentis adulteretur. Jam quis ego sum, qui cum discrepant atque inter se pugnant scriptorum variorum narrationes, ipse quod mihi visum fuerit, velut certum minimeque dubium pronuntiem, et mea unius, quæ nulla est, firmem auctoritate? Nonne id satis est, si ubi plurium discrepantia protulero testimonia, quodnam eorum et quamobrem præferendum existimem, modeste exponam, aut etiam judicium Lectori relinquam? Ipsos principes historicorum video ab hac ratione mea minime abhorrere. Quoties enim Valerium Antiatem, ac Fabium Pictorem diversa sentientes citat Livius? Quamquam, quia in omnium manibus erant, non ipsa eorum verba adnumerat, neque id erat opus. Mihi id visum est faciendum, ut sua antiquitati dignitas constet, ac reverentia. Etiam in statuis et imaginibus Principum, imo et plebeiorum quoque, majorum nostrorum, veterem illam habitus formam observamus ac reveremur, et longe inepto ac multiformi ætatis hujus vestimentorum modo præferimus: et non id in scriptis ac stylo, cui uni fere a vetustate commendatio est, valebit? Lectores malo quid olim de singulis Sanctis scriptum sit, intueri, quam mihi credere narranti. Aberit fraudis suspicio, cum ipsa veterum verba legentur. Atque ita quidem affectus animo sum, ut mihi haberi fidem nolim, nisi id narrem quod ipse oculis vidi, neque enim ita me hactenus vixisse arbitror ut tunc fidem non merear: ast in ceteris quæ ante meam gesta sunt ætatem, nolo mihi credi, sed, quos proferam, testibus, quos ipsos suis volo verbis uti: quæ tamen si quando obscuriora erunt, ut mihi interpretari ea et explicare liceat, deposcam.
Pokazujem dakle izvor, doduše čiste i zdrave vode, ali skriven u mračnoj šumi, ograđen gustim grmljem, obrastao mahovinom, na besputnom mjestu, teška pristupa, neograđen nikakvim rubovima, ogradama ili drugim građevinama, ipak tako da iz njega možeš lako crpiti i odvoditi vodu kakvim god hoćeš kanalima, kamenima, drvenima, olovnima, srebrnima, tražeći odatle ili primjere najizvrsnijih kreposti ili uzimajući građu koju ćeš stilom ukrasiti na korist drugih i na čast svetaca; pod tim uvjetom ipak da nikada ne zatrpaš sam izvor, nego ako je možda iz obližnje močvare utekla kakva žila, ili je zlobno navraćena, ako ga je štetna sjena kakva stabla prekrila, ako je što drugo pokvarilo njegov okus ili zapriječilo uporabu, da doneseš lijek koliko je dopušteno: ako opaziš da su nadrimudraci ili nevješti prepisivači štogod dodali, izrezali ili promijenili, da ili sam ispraviš ili nas upozoriš.
Fontem igitur demonstro, puræ quidem aquæ et salubris, sed in obscura latentem silva, densis septum frutetis, musco obsitum, avio loco, difficili aditu, nullis labris aut margininibus aliisve operibus conclusum, itatamen ut haurire ex eo facile queas, aquamque deducere, quibus voles canalibus, lapideis, ligneis, plumbeis, argenteis, inde aut virtutum præstantissimarum petendo exempla, aut materiam sumendo quam stylo exornes ad aliorum utilitatem, Divorum honorem; ea lege tamen, ne ipsum unquam obstruas fontem; sed si quæ forte e vicina palude vena influxit, aut malitiose inducta, si cujus arboris noxia eum umbra texit, si quid aliud saporem ejus vitiavit, usumve interclusit, medelam afferas qua licet: si quid a sciolis aut imperitis librariis adjectum, recisum, mutatum deprehenderis; aut ipse emendes, aut nos moneas.
Pokazujem žilu bogate kovine: iskopaj je, ti je rastali, služi se njome. Ako je primiješano štogod zemaljske troske, odvoji; ako je štogod od mene nedovoljno očišćeno (a ima toga podosta, priznajem), ti pomno pretresi: pretvori u kakva god djela hoćeš; bilo da ti je na umu kovati novac koji ćeš odbrojiti onomu Kralju mjenjaču kao cijenu vječnih posjeda, ili kojim ćeš isplatiti dugove nastale već mnogim prijestupima i grijesima; bilo veličanstveno izraditi posude koje će se upotrijebiti za nebeske gozbe, pa i samoga Božanstva; bilo naposljetku kovati oružje, ili mu dodati sjaj kojim ćeš zaslijepiti oči protivnika i odnijeti slavnu pobjedu; što i želim.
Venam divitis metalli ostendo: refodeeam, tu. excoque, utere. Si quid terrestris scoriae admixtum, secerne: si quid minus a me depurgatum, (et sunt pluscula, fateor) excute tu diligenter: verte in quæ voles opera; sive nummos cudere animus est, quos trapezitæ illi Regi annumeres æternarum possessionum pretium, quibusve nomina multisjam noxis peccatisque facta dissolvas; sive vasa magnifice elaborare, quæ ad celestes, etiam Numinis ipsius, epulationes adhibeantur; seu denique arma fabricari, iisve splendorem addere, quo adversariorum præstringas oculos, et gloriosum triumphum reportes; quod voveo.
Vodim u šumu, sjenovitu i gustu, i kroz mnoge godine, štoviše stoljeća, nesječenu. Ovdje, ako te veseli sjena, ugodno ćeš otpočinuti i ublažiti žegu javnih briga i požuda. Ako ti se pak svidi sjeći stabla, zakonito je i dopušteno, i to za kakve god hoćeš svrhe; bilo da poželiš sagraditi brod kojim ćeš ploviti u određenu luku spasenja; bilo sagraditi kuću u kojoj ćeš živjeti za sebe, ne uvijek stranac samomu sebi i neznalica vlastitih stvari; bilo naposljetku poduzeti kakvo drugo djelo, ili samo naložiti vatru kojom ćeš otjerati studen, onu duševnu, kažem, nadasve opasnu; građe ima u izobilju. Jedno tražim: ako igdje put bude zapriječen lišćem i šibljem, ili zakrčen trulim i uvelim granama, ako igdje debla budu zapuštena oguljene kore, ako bude kakav hrast ošinut neprijateljskom zvijezdom, ako kakvo drugo nekorisno drvo; priznaj ipak, ako želiš biti pravedan, da je više toga prikladna i korisna, te da nigdje možda, u jednakoj količini, nema manje toga što bi želio odbaciti.
In silvam duco, opacam et densam, et multos per annos, imo secula, inciduam. Hic si te umbra delectat, amæne conquiesces, æstumque curarum forensium et cupiditatum temperabis. Sin cedere arbores lubet, jus fasque est, et in quos voles usus; seu navim cupies fabricari, qua ad destinatum salutis portum vehare; seu domum ædificare, in qua tibi vivas, non semper hospes tui ipsius, et rerum tuarum ignarus; seu quod denique aliud moliri opus, sive solum ignem facere, quo frigus pellas, animi, inquam, maxime periculosum; affatim materiæ est. Unum postulo, sicubi via erit frondibus et virgultis interclusa, aut caducis vietisque ramis impedita, sicubi direpto cortice squallebunt trunci, si quæ inimico sidere afflatæ quercus, si quod aliud inutile lignum; fateare tamen, æquus esse si voles, plura esse apta et commoda; nec uspiam fortassis, pari in mole, pauciora, repudiare quæ velis.