Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

✠

Acta Sanctorum · Svezak I · Svezak I

O djelima svetaca

DE ACTIS SANCTORUM

I IZDAVANJU PREČASNOMU GOSPODINU I OCU TOMI LUYTENSU OPATU SAMOSTANA LIESSIES REDA SV. BENEDIKTA I NJEGOVU NAJPOBOŽNIJEM SAMOSTANSKOM ZBORU,

OD IVANA BOLLANDA Heribert Rosweyde. On je nekoć, PREČASNI GOSPODINE, bio zacrtao nacrt velikoga i teškoga djela kojega se poduhvatio. Naime, spremao se odasvud prikupiti Djela svetaca, koja god su ikada napisana, objavljena i neobjavljena, te ih izdati onako kako su prvotno sastavljena, ali popraćena Bilješkama kojima bi razjasnio ono što je nejasno, učvrstio ono što je dvojbeno, pomirio ono što je proturječno i pokazao kakve se koristi iz njih mogu crpsti. Taj je muž pronicavim rasuđivanjem uvidio da se u tim Djelima nalazi vrlo mnogo starine iz koje bi se moglo obnoviti ono što je drugdje zbog starosti promijenjeno, a ono što je drugdje običajem kasnijega vijeka valjano utvrđeno imalo bi ipak veću ugodnost i ugled kad bi se crpilo iz onih junačkih vremena. No, onako kako su dotad bila objavljena, ne bi stekla veliko povjerenje, jer bi, urešena i uglađena novijim stilom, lako izazvala sumnju da je istina ili prijevarno krivotvorena ili iz neznanja iskvarena. Ako bi pak postojala djela provjerene starine, ona bi osjetljivom nepcu nekih postala opora ako ne bi bila začinjena kao nekom slatkoćom učene opaske, a ipak su još mnoga i znamenita djela ležala skrivena. Stoga, u vrijeme dok si ga u Douaiju slušao kako predaje filozofiju, PREČASNI GOSPODINE, kad god bi imao vremena slobodnoga od predavanja, odlazio je u obližnje, one najstarije i najsvetije samostane vašega Reda: ondje bi se povlačio u knjižnicu, pretraživao stare kodekse i, ako bi pronašao kakva općenito nepoznata djela svetaca, marljivo ih je prepisivao. Već je tada došao do nade da bi mogao izraditi to djelo, čiji je neki ogledak i kao lagano ocrtanu sliku pokazao u djelu Fasti Sanctorum, quorum Vitæ in Belgicis bibliothecis manuscriptæ, kao i u djelu Acta Præsidalia sanctorum Martyrum Tharaci, Probi et Andronici.

Ali kad je, dovršivši službu tumačenja filozofije, a zatim i Svetoga pisma u Antwerpenu, samoga sebe ponovno pozvao na ovu svoju zadaću i dužnost, iskrsnulo je toliko toga što je za se prisvajalo, ili svakako pozivalo i mamilo njegovo pero, da nije mogao ni srediti ni rasporediti ono mnoštvo gradiva koje je bio prikupio o svecima, a kamoli izraditi svoje Bilješke i opaske. Naime, najprije je godine 1610. zajedno s Danielom Plancijem izdao raspravu De fide Hæreticis servanda ex Decreto Concilii Constantiensis, nakon što je tri godine ranije bio objavio Fasti. Zatim je godine 1613. objavio djelo Notationes in vetus Martyrologium Romanum, a potom godine 1614. djelo Martyrologium Adonis ad MSS. recensitum. Godine 1615. izdao je Lex Talionis XII Tabularum Cardinali Baronio ab Isaaco Casaubono dicta, retaliatione retorta. Godine 1628. ponovno je objavio pregledano i prošireno djelo Vitæ Patrum Auctoribus suis et nitori pristino restitutæ, Notationibus illustratæ, a potrudio se i da godine 1617. izađe na nizozemskom jeziku. Iste godine 1617. izdao je djelo Vindiciæ Campenses pro Thoma de Kempis, Auctore libri aurei de Imitatione Christi adversus Constantinum Cajetanum Abbatem S. Baronti. Godine 1619. objavio je Anti-Capellus, sive Explosio næniarum Jacobi Capelli, quas funeri Isaaci Casauboni ad Legem XII Tabularum in Vindiciis suis accinuit, a zatim Syllabus malæ fidei Capellianæ ex Jacobi Capelli mendaci assertione bonæ fidei et fictis artibus Romanæ Sedis. Godine 1621. prvi je na svjetlo dana iznio djelo Joannes Buschius, de origine Cænobii et Capituli Windesheimensis. Godine 1622. objavio je priređeno djelo Eucherius Lugdunensis de contemptu mundi et laude Eremi, te djela sv. Paulina, biskupa Nolanskoga, protumačena bilješkama. Na nizozemskom je pak jeziku izdao djelo Vitæ Sanctorum godine 1619., a prošireno godine 1629. u dva sveska. Zatim Silva Eremitarum Ægypti ac Palæstinæ s bakrorezima Bolswerdovim godine 1619. Potom Historia Ecclesiastica a Christo ad Urbanum VII u dva sveska godine 1623., zajedno s djelom Historia Ecclesiæ Belgicæ godine 1626. Zatim Vitæ Sanctarum Virginum quæ in seculo vixerunt sa slikama u bakrorezu, uz dodani Tractatus de statu virginitatis, i druga djela koja rado preskačem jer, premda su bila korisna javnosti, ipak bih, osim djela Martyrologia Romanum et Adonis te Vitæ Patrum, radije bio volio da ih je prepustio drugima i da se ozbiljno prihvatio djela Vitæ Sanctorum, tako da SIJEČANJ, koji je već pritiskao njegov radni stol da bi bio opremljen za tisak, kako sam svjedoči u novom obraćanju tvojemu presvetomu prethodniku ANTUNU WINGEU stavljenom na početak drugoga izdanja djela Vitæ Patrum, bude radije sam ozbiljno i marljivo pritisnut njegovim učenim perom.

Napokon, u 60. godini svoga života, godine 29. ovoga stoljeća, a 40. od svoga ulaska u Družbu, dok je još bio snažan i krepak te razmišljao o tome da se lati onoga svoga glavnoga djela, za čije je dovršenje već bilo prikupljeno mnogo gradiva, Bog ga je pozvao da licem u lice promatra krasote i pobjede svetaca. Naime, kada su Nizozemci osvojili 's-Hertogenbosch i kada su krivovjerci odande protjerali naše, a lađe kojima su njihove knjige bile dovezene ovamo, nedovoljno dobro zabrtvljene i spojene, navukle vlagu koja je prodrla u same knjige te širila nekakav truležni smrad, on je te knjige u svojoj neutaživoj želji za učenjem prebrzo prelistavao i pohlepno istraživao ne bi li pronašao štogod što prije nije vidio, te se nadisao pokvarenoga zraka iz njih, zbog čega mu je tijelo bilo potreseno i narušeno, na što se tada nekima potužio. Prošlo je tek nekoliko dana kada je, bodreći nekoga čovjeka oboljeloga od zarazne bolesti na pobožnu smrt i potom mu pomažući dok je izdisao, i sam dobio groznicu od koje je brzo, za nekoliko dana, 4. listopada 1629. preminuo.

Oplakali su njegovu smrt svi dobri ljudi, kojima je zbog najčestitijega značaja i izvanredne učenosti bio silno drag. Osobito ju je oplakao onaj tvoj najbolji prethodnik, PREČASNI GOSPODINE, koji od Rosweydea nije bio tražio samo životopise svetaca, nego se nadao da će on prirediti i bilješkama protumačiti i Arnobija, Tertulijana, Laktancija, Minucija, Prudencija i druge crkvene pisce, pa i sve mistične spise starih otaca, mjereći svoje nade više njegovom učenošću i svojom željom da uresi Crkvu negoli uskim i nesigurnim granicama ljudskoga vijeka. Ipak nije trebalo da sve ono što je on tijekom dugoga vremena i uz velik trud bio prikupio propadne njegovom smrću. Nakon njegove smrti naši su poglavari počeli tražiti tko bi mogao preuzeti taj teret. Ponajprije su se obratili meni, jer su znali da mi takva proučavanja nisu mrska, a i da sam još u punoj snazi dobi i čvrstih sila. A ja, premda sam žarko želio da se to djelo dovrši, ipak svjestan svoje neznatnosti, a k tomu i toga kojega muža nasljeđujem i kakvo je već bilo pobuđeno iščekivanje toga djela, bojažljivo sam se toga prihvatio. Kasnije pak, kad sam opazio u koliku sam šumu, kako gustu i kako mračnu zašao, i kako Rosweyde ništa nije bio sredio ni razjasnio, gotovo sam se pokajao zbog započetoga posla. Ali tada mi je došlo na pamet da će se Bog, ako mu je po volji da junačka djela njegovih vojnika tako izađu na svjetlo dana, pobrinuti da i po meni ovo djelo bude na neki način unaprijeđeno, kako bi ga potom vještiji dovršio: traži se samo nastojanje i marljivost, za koje doista ne bih htio da mi nedostaju u bilo kojem poslu kojega bih se prihvatio. Najprije sam sredio sve rukopisne i objavljene životopise. Zatim sam se obratio starim Rosweydeovim prijateljima i mnogim drugima za koje sam doznao da mogu i žele nečim pridonijeti dovršenju tako velikoga djela. I taj poduzeti trud nije bio bezuspješan. On je bio prikupio obilno gradivo, a ja sam ga učetverostručio.

Ali kako sam vidio da ni poglavarima ne mogu dokazati svoju marljivost ni prijateljima vjernost ako što prije ne iznesem na vidjelo neki dio djela, odlučio sam da se moram potruditi izdati životopise jednoga mjeseca. To doduše nije bilo ni lako meni ni prikladno za cjelokupno djelo: jer kako jedan životopis baca svjetlo na drugi, djelo bi u svim svojim dijelovima bilo daleko skladnije ispunjeno da je bilo dopušteno unaprijed proučiti sve životopise. A što tek reći o tome da se često jedinom opaskom mogu rasvijetliti Djela više svetaca, a na kojem je mjestu ona ponajprije trebala biti smještena, to se na početku ne može lako razabrati? Bit će možda i nemalo toga za što bih kasnije, stekavši potpuniju i bogatiju spoznaju i svjetlo, želio da nije bilo objavljeno. Naposljetku, činilo se da to nije ništa drugo nego podići do sljemena prednji dio zgrade dok su ostalim dijelovima jedva položeni temelji. Ali tako su me pritiskali glasovi i gotovo prijekori mnogih da sam morao popustiti. A osobito se nisam mogao ne pokoriti neprestanim opomenama tvojega najpobožnijega prethodnika. On se žalio da se izdavanje ovoga djela toliko odgađa i oteže da neće vidjeti nijedan njegov dovršeni dio: opominjao me da se dobro i opetovano čuvam da me ne optuže kako sam mnoge zakinuo za plod čitanja i za primjere mnogih kreposti. Zatim, tko će mi ubuduće dobavljati životopise koje želim? Tko će vjerovati da ozbiljno o tome razmišljam ako ništa ne izađe na vidjelo? Što ako tko prikupi i objavi životopise koji nedostaju kod Surija, jer vrela koja su bila otvorena meni nisu zatvorena drugima, neće li tada moj trud biti unaprijed obran? Tko će poslije kupovati goleme sveske koji ne donose ništa novo osim tek nekih bilježaka, za koje je dvojbeno kolike su važnosti? Ako se pak kasnije pokaže da štogod treba ispraviti, neće nedostajati prilike dokle god traje život. Stoga sam proučavanjem kroz nekoliko godina dovršio mjesec siječanj. No premda je on već odavno bio pregledan i proučen, da ne izađe tako brzo spriječile su kako nove ratne oluje, koje nisu dopuštale da se u ove krajeve kao prije uvozi obilje papira iz Lotaringije i Francuske, tako i moje narušeno zdravlje prošle zime te druge nužne obveze. U međuvremenu je ipak mnogo toga i točnije razlučeno, i prikladnije raspoređeno, i odasvud potpunije prikupljeno, a već su djelomično raspravljeni i ispitani i životopisi ostalih mjeseci.

A tebi ponajprije, PREČASNI GOSPODINE, trebalo je da dođu prvine ovoga golemoga djela, koje po mnogim naslovima pripadaju tvojemu prethodniku i tebi. Kako sam nisam mogao obići pojedina mjesta i svojom rukom prepisati ono što sam želio, valjalo je ili upotrijebiti trud pisara ili uz ljubazno dopuštenje vlasnika dovesti ovamo same kodekse: za obje te stvari potrebne troškove, i to nipošto malene, podmirili ste vi, barem najvećim dijelom. Zatim, kako su prijateljski bili njegovi savjeti! Kako oštroumno rasuđivanje u prosuđivanju metode koju sam si postavio i samih životopisa! Kolika ustrajnost u požurivanju djela, kao (što je uistinu i bilo) svojega vlastitoga! A tvoje pak opaske, kako su bile brojne, kako učene, s kolikom vjernošću i dobrohotnošću predložene! Koliko je životopisa iz različitih kodeksa tvojom rukom prepisano dok si još za njegova života bio potprior samostana i učitelj novaka! Što da kažem o ljubavi ostalih časnih otaca vašega presvetoga samostanskoga zbora? Što o marljivosti i neumornom zalaganju najboljeg CHRISTIANA LE ROYA, kojega se muža ne mogu ni nakon toliko vremena sjetiti bez najveće boli. On je doista bio nesvakidašnji ures i vašega samostanskoga zbora i cijeloga Reda.

Ovo je dakle vaše djelo, vama po višestrukom naslovu dužno. Ali sjećam se kako onaj isti tvoj prethodnik i otac nije htio da mu se posvećuju knjige, bilo iz težnje za poniznošću, da se ne bi toliko puta čitalo njegovo ime upisano u knjigama i hvalile njegove kreposti, bilo zato što uopće nije odobravao cjelokupni običaj posvećivanja knjiga, govoreći da su starima posveta i predgovor bili dio cjelokupnoga djela, a ne, kao što se sada čini, nekakvo predvorje otrgnuto od ostale zgrade. Da je to ipak od najstarijih vremena bilo uobičajeno kod crkvenih pisaca, a poimence u vašem redu, tada si dokazao brojnim primjerima: dok je on priznavao da se to istinito kaže, ipak je govorio da nipošto ne želi da se posvećuje njemu. Ja sam pak tada ustvrdio da moje djelo, kad izađe na vidjelo, nije pravo ponuditi nikomu drugomu nego njemu, ali da ću se poslužiti takvom umjerenošću da djelo bude upisano pod njegovo ime na način koji neće dolikovati loše mojoj jednostavnoj iskrenosti niti će biti neugodan njegovoj stidljivosti: jer o onome na što ostali pisci običavaju upozoriti čitatelja na početku djela, o tome ću ja raspravljati s njime u posveti, budući da bih radije njemu jedinome nego bilo kakvu mnoštvu drugih čitatelja htio učiniti prihvatljivima svoja noćna bdjenja nad knjigama.

O čemu sam dakle na ovaj način namjeravao s njime unaprijed razgovarati, o tome ću sada povesti razgovor s tobom, PREČASNI GOSPODINE, ili ću ti radije ono što sam sebi u ovome djelu postavio kao cilj tako razložiti da se uzdam kako će i ostalim čitateljima biti prihvaćeno ono što bude potvrđeno tvojim najozbiljnijim i najmudrijim sudom. Znam da ti, kao i ostale kreposti svoga prethodnika, oponašaš i njegovu skromnost te da zazireš od slavohlepnih posveta. Na gotovo ovakav način Rosweyde je nekoć napisao predgovor djelu Vitæ Patrum. Cjelokupno djelo, jer govori o svecima, trebalo je na početku kratkom formulom posvetiti začetniku svetosti ISUSU i sucu svetosti Vrhovnom svećeniku. Sada ću u nekoliko poglavlja izložiti kakav sam red i metodu slijedio, na što sam ponajprije pazio, kojim sam se suradnicima služio, koliko vjerodostojnim smatram ono što pišem i što dalje namjeravam. A ti me, PREČASNI GOSPODINE, kao što običavaš, savjetom vodi, naklonošću potiči, a molitvama zajedno sa svojim presvetim zborom pomaži.

✠

Svezak I Kalendar godine