I IZDAVANJU PREČASNOMU GOSPODINU I OCU TOMI LUYTENSU OPATU SAMOSTANA LIESSIES REDA SV. BENEDIKTA I NJEGOVU NAJPOBOŽNIJEM SAMOSTANSKOM ZBORU,
EORUMQUE DILUCIDATIONE ET EDITIONE AD ADM. REVERENDUM DOMINUM AC PATREM THOMAM LUYTENS MONASTERII LÆTIENSIS ORDINIS S. BENEDICTI ABBATEM ET RELIGIOSISSIMUM EJUS CONVENTUM,
OD IVANA BOLLANDA Heribert Rosweyde. On je nekoć, PREČASNI GOSPODINE, bio zacrtao nacrt velikoga i teškoga djela kojega se poduhvatio. Naime, spremao se odasvud prikupiti Djela svetaca, koja god su ikada napisana, objavljena i neobjavljena, te ih izdati onako kako su prvotno sastavljena, ali popraćena Bilješkama kojima bi razjasnio ono što je nejasno, učvrstio ono što je dvojbeno, pomirio ono što je proturječno i pokazao kakve se koristi iz njih mogu crpsti. Taj je muž pronicavim rasuđivanjem uvidio da se u tim Djelima nalazi vrlo mnogo starine iz koje bi se moglo obnoviti ono što je drugdje zbog starosti promijenjeno, a ono što je drugdje običajem kasnijega vijeka valjano utvrđeno imalo bi ipak veću ugodnost i ugled kad bi se crpilo iz onih junačkih vremena. No, onako kako su dotad bila objavljena, ne bi stekla veliko povjerenje, jer bi, urešena i uglađena novijim stilom, lako izazvala sumnju da je istina ili prijevarno krivotvorena ili iz neznanja iskvarena. Ako bi pak postojala djela provjerene starine, ona bi osjetljivom nepcu nekih postala opora ako ne bi bila začinjena kao nekom slatkoćom učene opaske, a ipak su još mnoga i znamenita djela ležala skrivena. Stoga, u vrijeme dok si ga u Douaiju slušao kako predaje filozofiju, PREČASNI GOSPODINE, kad god bi imao vremena slobodnoga od predavanja, odlazio je u obližnje, one najstarije i najsvetije samostane vašega Reda: ondje bi se povlačio u knjižnicu, pretraživao stare kodekse i, ako bi pronašao kakva općenito nepoznata djela svetaca, marljivo ih je prepisivao. Već je tada došao do nade da bi mogao izraditi to djelo, čiji je neki ogledak i kao lagano ocrtanu sliku pokazao u djelu Fasti Sanctorum, quorum Vitæ in Belgicis bibliothecis manuscriptæ, kao i u djelu Acta Præsidalia sanctorum Martyrum Tharaci, Probi et Andronici.
JOANNIS BOLLANDI Heribertus Rosweydus. Adumbrarat hic olim, ADMODUM REVERENDE DOMINE, formam magni et ardui, quod moliebatur, operis. Acta enim Sanctorum, quæcumque scripta umquam, parabat undequaque conquirere, edita atque inedita, eaque. ut composita primum, emittere in lucem; sed Notationibus illustrata, quibus et obscura explanaret, et firmaret ambigua, et pugnantia conciliaret, et quæ ex iis percipi utilitates possent, ostenderet. Perspexerat sagaci vir judicio, plurimam in iis Actis inesse antiquitatem, quæ alibi vetustate immutata restitui inde posset, alibi usu ævi posterioris rite stabilita, majorem tamen habitura esset jucunditatem auctoritatemque, si ab illis heroicis arcesseretur temporibus. Sed, ut adhuc edita essent, fidem baud magnam esse impetratura, cum recenti ornata et limata stylo, facile suspicionem afferrent, veri vel fallaciter adulterati, vel ignorantia vitiati. Sin quæ probatæ vetustatis extarent, ea delicato quorumdam palato coacescere, nisi eruditæ observationis velut suavitate condirentur: plura tamen etiamnum et præclara latere. Ergo quo tempore eum philosophiam profitentem Duaci audiebas, ADMODUM REVERENDE DOMINE, si quid erat a scholis vacui temporis, ad vicina Ordinis vestri, antiquissima illa sanctissimaque monasteria itabat: ibi se in bibliothecam abdebat, veteres codices scrutabatur, si quæ acta Divorum vulgo ignorata reperiret, describebat diligenter. Et jam tum in spem venerat posse a se opus illud elaborari, cujus specimen quoddam, quasique leviter informatam imaginem ostentavit, Fastos Sanctorum, quorum Vitæ in Belgicis bibliothecis manuscriptæ; item Acta Præsidalia sanctorum Martyrum Tharaci, Probi et Andronici.
Ali kad je, dovršivši službu tumačenja filozofije, a zatim i Svetoga pisma u Antwerpenu, samoga sebe ponovno pozvao na ovu svoju zadaću i dužnost, iskrsnulo je toliko toga što je za se prisvajalo, ili svakako pozivalo i mamilo njegovo pero, da nije mogao ni srediti ni rasporediti ono mnoštvo gradiva koje je bio prikupio o svecima, a kamoli izraditi svoje Bilješke i opaske. Naime, najprije je godine 1610. zajedno s Danielom Plancijem izdao raspravu De fide Hæreticis servanda ex Decreto Concilii Constantiensis, nakon što je tri godine ranije bio objavio Fasti. Zatim je godine 1613. objavio djelo Notationes in vetus Martyrologium Romanum, a potom godine 1614. djelo Martyrologium Adonis ad MSS. recensitum. Godine 1615. izdao je Lex Talionis XII Tabularum Cardinali Baronio ab Isaaco Casaubono dicta, retaliatione retorta. Godine 1628. ponovno je objavio pregledano i prošireno djelo Vitæ Patrum Auctoribus suis et nitori pristino restitutæ, Notationibus illustratæ, a potrudio se i da godine 1617. izađe na nizozemskom jeziku. Iste godine 1617. izdao je djelo Vindiciæ Campenses pro Thoma de Kempis, Auctore libri aurei de Imitatione Christi adversus Constantinum Cajetanum Abbatem S. Baronti. Godine 1619. objavio je Anti-Capellus, sive Explosio næniarum Jacobi Capelli, quas funeri Isaaci Casauboni ad Legem XII Tabularum in Vindiciis suis accinuit, a zatim Syllabus malæ fidei Capellianæ ex Jacobi Capelli mendaci assertione bonæ fidei et fictis artibus Romanæ Sedis. Godine 1621. prvi je na svjetlo dana iznio djelo Joannes Buschius, de origine Cænobii et Capituli Windesheimensis. Godine 1622. objavio je priređeno djelo Eucherius Lugdunensis de contemptu mundi et laude Eremi, te djela sv. Paulina, biskupa Nolanskoga, protumačena bilješkama. Na nizozemskom je pak jeziku izdao djelo Vitæ Sanctorum godine 1619., a prošireno godine 1629. u dva sveska. Zatim Silva Eremitarum Ægypti ac Palæstinæ s bakrorezima Bolswerdovim godine 1619. Potom Historia Ecclesiastica a Christo ad Urbanum VII u dva sveska godine 1623., zajedno s djelom Historia Ecclesiæ Belgicæ godine 1626. Zatim Vitæ Sanctarum Virginum quæ in seculo vixerunt sa slikama u bakrorezu, uz dodani Tractatus de statu virginitatis, i druga djela koja rado preskačem jer, premda su bila korisna javnosti, ipak bih, osim djela Martyrologia Romanum et Adonis te Vitæ Patrum, radije bio volio da ih je prepustio drugima i da se ozbiljno prihvatio djela Vitæ Sanctorum, tako da SIJEČANJ, koji je već pritiskao njegov radni stol da bi bio opremljen za tisak, kako sam svjedoči u novom obraćanju tvojemu presvetomu prethodniku ANTUNU WINGEU stavljenom na početak drugoga izdanja djela Vitæ Patrum, bude radije sam ozbiljno i marljivo pritisnut njegovim učenim perom.
Verum ubi ille philosophiæ, dein et sacrarum litterarum Antverpiæ explanandarum provincia perfunctus, sese ad hoc suum pensum ac munus revocavit; ita multa inciderunt, quæ ejus sibi vendicarent, aut certe invitarent atque allectarent stylum, ut ne ordinare quidem ac digerere quæ de Sanctis plurima collegerat potuerit, nedum Annotationes suas animadversionesque elaborare. Nam primum De fide Hæreticis servanda ex Decreto Concilii Constantiensis Dissertationem cum Daniele Plancio anno MDCX edidit, cum Fastos triennio ante emisisset. Anno deinde MDCXIII. Notationes in vetus Martyrologium Romanum; dein Martyrologium Adonis ad MSS. recensitum publicavit MDCXIV. Legem Talionis XII Tabularum Cardinali Baronio ab Isaaco Casaubono dictam, retaliatione retortam MDCXV. Vitas Patrum Auctoribus suis et nitori pristino restitutas, Notationibus illustratas, quas deinde anno MDCXXVIII recognitas et auctas denuo vulgavit: utque, Teutonico Belgarum idiomate anno MDCXVII prodirent, adlaboravit. Eodem anno MDCXVII. Vindicias Campenses pro Thoma de Kempis, Auctore libri, aurei de Imitatione Christi adversus Constantinum Cajetanum Abbatem S. Baronti, dedit. MDCXIX, Anti-Capellum, sive Explosionem næniarum Jacobi Capelli, quas funeri Isaaci Casauboni ad Legem XII Tabularum in Vindiciis suis accinuit, dein Syllabum malæ fidei Capellianæ ex Jacobi Capelli mendaci assertione bonæ fidei et fictis artibus Romanæ Sedis. MDCXXI, Joannem Buschium, de origine Cænobii et Capituli Windesheimensis, primus in lucem protulit. Eucherium Lugdunensem de contemptu mundi et laude Eremi recensitum MDCXXII, D. Paulini Episcopi Nolani opera Notis illustrata. Lingua vero Belgica edidit Vitas Sanctorum ctorum an. MDCXIX et auctiores MDCXXIX duobus tomis. Silvam Eremitarum Ægypti ac Palæstinæ cum figuris æneis Bolswerdii MDCXIX. Historiam Ecclesiasticam a Christo ad Urbanum vii duobus tomis MDCXXIII, cum Historia Ecclesiæ Belgicæ MDCXXVI. Vitas Sanctarum Virginum quæ in seculo vixerunt cum imaginibus æreæ sculpturæ, addito Tractatu de statu virginitatis: et alia, quæ lubens prætermitto, quia etsi utilia illa publico fuerunt, tamen præter Martyrologia Romanum et Adonis, ac Vitas Patrum, maluissem aliis ea reliquisset, et Vitas Sanctorum serio sumpsisset in manus, ut qui pluteum jam premebat JANUARIUS, ut adornaretur ad prælum, quod ipse in nova Adlocutione ad sanctissimum Decessorem tuum ANTONIUM WINGIUM secundæ editioni Vitarum Patrum præfixa testatur, pressus ipse potius esset erudito ejus stylo serio ac diligenter.
Napokon, u 60. godini svoga života, godine 29. ovoga stoljeća, a 40. od svoga ulaska u Družbu, dok je još bio snažan i krepak te razmišljao o tome da se lati onoga svoga glavnoga djela, za čije je dovršenje već bilo prikupljeno mnogo gradiva, Bog ga je pozvao da licem u lice promatra krasote i pobjede svetaca. Naime, kada su Nizozemci osvojili 's-Hertogenbosch i kada su krivovjerci odande protjerali naše, a lađe kojima su njihove knjige bile dovezene ovamo, nedovoljno dobro zabrtvljene i spojene, navukle vlagu koja je prodrla u same knjige te širila nekakav truležni smrad, on je te knjige u svojoj neutaživoj želji za učenjem prebrzo prelistavao i pohlepno istraživao ne bi li pronašao štogod što prije nije vidio, te se nadisao pokvarenoga zraka iz njih, zbog čega mu je tijelo bilo potreseno i narušeno, na što se tada nekima potužio. Prošlo je tek nekoliko dana kada je, bodreći nekoga čovjeka oboljeloga od zarazne bolesti na pobožnu smrt i potom mu pomažući dok je izdisao, i sam dobio groznicu od koje je brzo, za nekoliko dana, 4. listopada 1629. preminuo.
Tandem anno ætatis LX seculi hujus xxix ab ingressu suo in Societatem XL, cum etiam tum robustus esset ac vegetus, et suum illud principale opus aggredi cogitaret, ad quod perficiendum multa esset jam congesta materia; ad contemplanda coram Divorum decora et triumphos evocatus est a Deo. Nam cum Silvaducis a Batavis expugnata, pulsi inde nostri ab hæreticis essent, et quibus eorum huc transportati erant libri, haud satis apte. densatæ et coagmentate naves humorem traxissent, qui ipsis libris illapsus tabificum nescio quem fœtorem expirabat; hos ille libros cum præpropere pro sua inexplebili discendi cupiditate pervolvit, atque avide investigat, num quid sibi antehac invisum reperire possit, corruptum ex iis aerem hausit, quo commotum alteratumque sibi corpus fuisse, nonnemini tunc est questus. Pauci dies abierant, cum hominem quemdam contagioso morbo laborantem ad pie moriendum cohortans, ac deinde expiranti assistens, febrim ipse quoque concepit, qua celeriter intra paucos dies IV Non. Octobr. MDCXXIX extinctus est.
Oplakali su njegovu smrt svi dobri ljudi, kojima je zbog najčestitijega značaja i izvanredne učenosti bio silno drag. Osobito ju je oplakao onaj tvoj najbolji prethodnik, PREČASNI GOSPODINE, koji od Rosweydea nije bio tražio samo životopise svetaca, nego se nadao da će on prirediti i bilješkama protumačiti i Arnobija, Tertulijana, Laktancija, Minucija, Prudencija i druge crkvene pisce, pa i sve mistične spise starih otaca, mjereći svoje nade više njegovom učenošću i svojom željom da uresi Crkvu negoli uskim i nesigurnim granicama ljudskoga vijeka. Ipak nije trebalo da sve ono što je on tijekom dugoga vremena i uz velik trud bio prikupio propadne njegovom smrću. Nakon njegove smrti naši su poglavari počeli tražiti tko bi mogao preuzeti taj teret. Ponajprije su se obratili meni, jer su znali da mi takva proučavanja nisu mrska, a i da sam još u punoj snazi dobi i čvrstih sila. A ja, premda sam žarko želio da se to djelo dovrši, ipak svjestan svoje neznatnosti, a k tomu i toga kojega muža nasljeđujem i kakvo je već bilo pobuđeno iščekivanje toga djela, bojažljivo sam se toga prihvatio. Kasnije pak, kad sam opazio u koliku sam šumu, kako gustu i kako mračnu zašao, i kako Rosweyde ništa nije bio sredio ni razjasnio, gotovo sam se pokajao zbog započetoga posla. Ali tada mi je došlo na pamet da će se Bog, ako mu je po volji da junačka djela njegovih vojnika tako izađu na svjetlo dana, pobrinuti da i po meni ovo djelo bude na neki način unaprijeđeno, kako bi ga potom vještiji dovršio: traži se samo nastojanje i marljivost, za koje doista ne bih htio da mi nedostaju u bilo kojem poslu kojega bih se prihvatio. Najprije sam sredio sve rukopisne i objavljene životopise. Zatim sam se obratio starim Rosweydeovim prijateljima i mnogim drugima za koje sam doznao da mogu i žele nečim pridonijeti dovršenju tako velikoga djela. I taj poduzeti trud nije bio bezuspješan. On je bio prikupio obilno gradivo, a ja sam ga učetverostručio.
Luxere mortem illius boni omnes, quibus erat ob candidissimos mores et singularem eruditionem percarus. Luxit præcipue optimus ille Decessor Tuus, ADMODUM REVERENDE DOMINE, qui non solum Sanctorum Vitas a Rosweydo expetiisset, sed et sperasset Arnobium, Tertullianum, Lactantium, Minutium, Prudentium, aliosque Ecclesiasticos Scriptores, sed et mystica omnia veterum Patrum scripta. ab eo recognitum iri atque Annotationibus illustratum, magis illius eruditione, suoque Ecclesiam ornandi voto, quam angustis et incertis ævi humani spatiis spes metiens suas. Non oportuit tamen quæ ille multo tempore, magno labore collegerat, illius morte intercipi universa. Dispicere eo mortuo cœperunt Præsides nostri, quis id suscipere onus posset. Ad me potissimum adiere, quod nec abhorrere me ab illis studiis norant, et integra etiam tum ætate ac firmis viribus esse. Ast ego, licet absolvi opus illud percuperem, tamen meæ mihi conscius tenuitatis, tum cui viro succederem, quæ esset illius operis jam concitata expectatio, timide illud capessivi. Postea vero, ubi animadverti in quantam essem silvam, quam densam, quam opacam ingressus, quam nihil ordinatum ac dilucidatum ab Rosweydo esset, prope me cœpti pœnituit. Sed illud deinde in mentem venit, si Deo cordi esset, suorum militum res gestas ita prodire in lucem, provisurum ut vel a me quoquo modo hoc opus promoveretur, quod deinde peritior perficeret: conatum modo ac diligentiam postulari, quæ nollem sane quidem a me, quamcumque ad rem me applicassem, desiderari. Ordinavi primum Vitas omnes MSS. editasque. Interpellavi deinde veteres Rosweydi amicos, ac plures alios, quos didiceram posse ac velle aliquid ad tanti operis absolutionem conferre. Nec infeliciter is susceptus est labor. Luculentam ille materiam congesserat: eam ego in quadruplum auxi.
Ali kako sam vidio da ni poglavarima ne mogu dokazati svoju marljivost ni prijateljima vjernost ako što prije ne iznesem na vidjelo neki dio djela, odlučio sam da se moram potruditi izdati životopise jednoga mjeseca. To doduše nije bilo ni lako meni ni prikladno za cjelokupno djelo: jer kako jedan životopis baca svjetlo na drugi, djelo bi u svim svojim dijelovima bilo daleko skladnije ispunjeno da je bilo dopušteno unaprijed proučiti sve životopise. A što tek reći o tome da se često jedinom opaskom mogu rasvijetliti Djela više svetaca, a na kojem je mjestu ona ponajprije trebala biti smještena, to se na početku ne može lako razabrati? Bit će možda i nemalo toga za što bih kasnije, stekavši potpuniju i bogatiju spoznaju i svjetlo, želio da nije bilo objavljeno. Naposljetku, činilo se da to nije ništa drugo nego podići do sljemena prednji dio zgrade dok su ostalim dijelovima jedva položeni temelji. Ali tako su me pritiskali glasovi i gotovo prijekori mnogih da sam morao popustiti. A osobito se nisam mogao ne pokoriti neprestanim opomenama tvojega najpobožnijega prethodnika. On se žalio da se izdavanje ovoga djela toliko odgađa i oteže da neće vidjeti nijedan njegov dovršeni dio: opominjao me da se dobro i opetovano čuvam da me ne optuže kako sam mnoge zakinuo za plod čitanja i za primjere mnogih kreposti. Zatim, tko će mi ubuduće dobavljati životopise koje želim? Tko će vjerovati da ozbiljno o tome razmišljam ako ništa ne izađe na vidjelo? Što ako tko prikupi i objavi životopise koji nedostaju kod Surija, jer vrela koja su bila otvorena meni nisu zatvorena drugima, neće li tada moj trud biti unaprijed obran? Tko će poslije kupovati goleme sveske koji ne donose ništa novo osim tek nekih bilježaka, za koje je dvojbeno kolike su važnosti? Ako se pak kasnije pokaže da štogod treba ispraviti, neće nedostajati prilike dokle god traje život. Stoga sam proučavanjem kroz nekoliko godina dovršio mjesec siječanj. No premda je on već odavno bio pregledan i proučen, da ne izađe tako brzo spriječile su kako nove ratne oluje, koje nisu dopuštale da se u ove krajeve kao prije uvozi obilje papira iz Lotaringije i Francuske, tako i moje narušeno zdravlje prošle zime te druge nužne obveze. U međuvremenu je ipak mnogo toga i točnije razlučeno, i prikladnije raspoređeno, i odasvud potpunije prikupljeno, a već su djelomično raspravljeni i ispitani i životopisi ostalih mjeseci.
Sed cum nec Præsidibus probare me diligentiam mea posse viderem, nec amicis fidem, nisi quam primum partem aliquam proferrem operis; statui mihi connitendum esse, ut mensis unius Vitas darem. Non erat id quidem perinde aut facile mihi, aut operi universo conveniens: nam cum Vita una alteri afferat lucem, longe illud suis omnibus partibus aptius fuisset expletum, si omnes antea examinare Vitas licuisset. Quid quod unica sæpe animadversione possint plurium illustrari Acta Sanctorum; quo vero loco ea debeat potissimum collocari, id principio commode perspici nequeat? Futura etiam fortassis non pauca, quæ postea, pleniorem uberioremque assecutus cognitionem ac lucem, nolim fuisse vulgata. Denique nihil hoc videri aliud, nisi attolli ad fastigium partem ædificii anteriorem, cum ceterarum vix posita sint fundamenta. Verum ita urgebar multorum vocibus ac prope conviciis, ut cedendum fuerit. Ac præsertim religiosissimi Decessoris Tui assiduis monitionibus non potui non parere. Querebatur ille ita differri ac procrastinari editionem operis hujus, ut nullam esset partem illius absolutam visurus: monebat, caverem etiam atque etiam ne lectionis fructu et multarum virtutum exemplis multos arguerer defraudasse. Deinde quem mihi post hac suppeditaturum esse, quas desiderem Vitas? quem crediturum, id me serio meditari, si nihil prodeat? Quid si quis Vitas quæ Surio desunt, (neque enim obstructos esse aliis qui mihi patuerunt fontes) colligat colligat ac publicet, an non defloratum iri laborem meum? Quem postea empturum ingentia volumina, quæ nihil afferant novi, præter Annotationes dumtaxat aliquas, quæ quanti sint momenti ambiguum sit? Sin emendandum quidpiam postea videatur, non defuturam opportunitatem quamdiu suppetet vita. Igitur Januarium mensem aliquot annorum studio absolvi. Is tamen etsi dudum recensitus et recognitus, ne ita celeriter prodiret, tum novæ belli tempestates, quæ chartæ copiam importari in has partes, ut antea, e Lotharingia et Gallia non sinebant, tum afflicta mea superiori hyeme valetudo, atque aliæ necessariæ intercessere occupationes. Multa tamen interea et distincta accuratius, et commodius digesta, et aliunde plenius conquisita: aliorum etiam mensium vitæ ex parte discussæ jam atque examinatæ.
A tebi ponajprije, PREČASNI GOSPODINE, trebalo je da dođu prvine ovoga golemoga djela, koje po mnogim naslovima pripadaju tvojemu prethodniku i tebi. Kako sam nisam mogao obići pojedina mjesta i svojom rukom prepisati ono što sam želio, valjalo je ili upotrijebiti trud pisara ili uz ljubazno dopuštenje vlasnika dovesti ovamo same kodekse: za obje te stvari potrebne troškove, i to nipošto malene, podmirili ste vi, barem najvećim dijelom. Zatim, kako su prijateljski bili njegovi savjeti! Kako oštroumno rasuđivanje u prosuđivanju metode koju sam si postavio i samih životopisa! Kolika ustrajnost u požurivanju djela, kao (što je uistinu i bilo) svojega vlastitoga! A tvoje pak opaske, kako su bile brojne, kako učene, s kolikom vjernošću i dobrohotnošću predložene! Koliko je životopisa iz različitih kodeksa tvojom rukom prepisano dok si još za njegova života bio potprior samostana i učitelj novaka! Što da kažem o ljubavi ostalih časnih otaca vašega presvetoga samostanskoga zbora? Što o marljivosti i neumornom zalaganju najboljeg CHRISTIANA LE ROYA, kojega se muža ne mogu ni nakon toliko vremena sjetiti bez najveće boli. On je doista bio nesvakidašnji ures i vašega samostanskoga zbora i cijeloga Reda.
Ad Te vero potissimum, ADMODUM REVERENDE DOMINE, hujus vasti operis oportebat venire primitias, quæ Decessori debitæ ac Tibi, multis nominibus. Cum ipse singula adire loca non possem, ac mea manu quæ cupiebam describere; faciendum fuit ut vel amanuensium adhiberetur opera, vel huc codices ipsi, bona commodantium venia, adveherentur: ad utramque eam rem necessarios sumptus, nec sane exiguos, vos præstitistis, saltem præcipue. Deinde quam amica illius consilia! quam acre in expendenda, quam mihi proposueram, methodo ac Vitis ipsis judicium? quanta in urgendo opere, veluti (ut vere erat) suo assiduitas! Tuæ vero quam multæ, quam eruditæ, quanta fide et benevolentia suggestæ observationes! Quot Vitæ e variis codicibus Tua manu descriptæ, cum eo adhuc superstite cænobii Supprior esses et tironum Magister! Quid de ceterorum sanctissimi conventus vestri venerabilium Patrum amore dicam? Quid de optimi CHRISTIANI LE Roy industria ac studio indefesso, cujus viri non possum, etiam tanto post tempore, non cum summo dolore recordari. Erat is profecto et conventus vestri et totius Ordinis non vulgare ornamentum.
Ovo je dakle vaše djelo, vama po višestrukom naslovu dužno. Ali sjećam se kako onaj isti tvoj prethodnik i otac nije htio da mu se posvećuju knjige, bilo iz težnje za poniznošću, da se ne bi toliko puta čitalo njegovo ime upisano u knjigama i hvalile njegove kreposti, bilo zato što uopće nije odobravao cjelokupni običaj posvećivanja knjiga, govoreći da su starima posveta i predgovor bili dio cjelokupnoga djela, a ne, kao što se sada čini, nekakvo predvorje otrgnuto od ostale zgrade. Da je to ipak od najstarijih vremena bilo uobičajeno kod crkvenih pisaca, a poimence u vašem redu, tada si dokazao brojnim primjerima: dok je on priznavao da se to istinito kaže, ipak je govorio da nipošto ne želi da se posvećuje njemu. Ja sam pak tada ustvrdio da moje djelo, kad izađe na vidjelo, nije pravo ponuditi nikomu drugomu nego njemu, ali da ću se poslužiti takvom umjerenošću da djelo bude upisano pod njegovo ime na način koji neće dolikovati loše mojoj jednostavnoj iskrenosti niti će biti neugodan njegovoj stidljivosti: jer o onome na što ostali pisci običavaju upozoriti čitatelja na početku djela, o tome ću ja raspravljati s njime u posveti, budući da bih radije njemu jedinome nego bilo kakvu mnoštvu drugih čitatelja htio učiniti prihvatljivima svoja noćna bdjenja nad knjigama.
Vestrum igitur hoc est opus, vobis multiplici titulo debitum. Sed memini, quam Decessor idem ille Tuus ac Pater nollet sibi libros dedicari; sive submissionis studio, ne toties suum libris inscriptum nomen legeretur, laudarentur virtutes; sive quod universim totam dicandorum librorum rationem minime probaret, cum diceret veteribus Dedicationem ac Præfationem partem fuisse operis totius, non, ut nunc fit, veluti propylæum quoddam a reliquo avulsum ædificio. Quod tamen ab omni retro memoria sacris Scriptoribus, ac nominatim vestri ordinis fuisse usitatum, plurimis exemplis tunc probasti: quæ cum agnosceret vere dici, sibi tamen certe dicari nolle aiebat. Negavi autem tunc, opus meum ubi prodiret ulli offerri quam ipsi fas esse: sed usurum me ea moderatione, ut opus illius nomini inscriberetur eo modo, qui neque meam simplicem synceritatem dedeceret, nec illius esset pudori molestus: nam quæ ceteri Scriptores solent Lectorem in exordie operis admonere, de his me cum ipso in Dedicatione dissertaturum, qui ei uni mallem quam quantæ vis aliorum Lectorum frequentiæ meas probare lucubrationes.
O čemu sam dakle na ovaj način namjeravao s njime unaprijed razgovarati, o tome ću sada povesti razgovor s tobom, PREČASNI GOSPODINE, ili ću ti radije ono što sam sebi u ovome djelu postavio kao cilj tako razložiti da se uzdam kako će i ostalim čitateljima biti prihvaćeno ono što bude potvrđeno tvojim najozbiljnijim i najmudrijim sudom. Znam da ti, kao i ostale kreposti svoga prethodnika, oponašaš i njegovu skromnost te da zazireš od slavohlepnih posveta. Na gotovo ovakav način Rosweyde je nekoć napisao predgovor djelu Vitæ Patrum. Cjelokupno djelo, jer govori o svecima, trebalo je na početku kratkom formulom posvetiti začetniku svetosti ISUSU i sucu svetosti Vrhovnom svećeniku. Sada ću u nekoliko poglavlja izložiti kakav sam red i metodu slijedio, na što sam ponajprije pazio, kojim sam se suradnicima služio, koliko vjerodostojnim smatram ono što pišem i što dalje namjeravam. A ti me, PREČASNI GOSPODINE, kao što običavaš, savjetom vodi, naklonošću potiči, a molitvama zajedno sa svojim presvetim zborom pomaži.
Quæ igitur præloqui cum eo hac ratione cogitabam, de iis nunc Tecum, ADMODUM REVERENDE DOMINE, conferam sermonem, aut potius quid in hoc opere mihi propositum sit, ita Tibi explanabo, ut ceteris Lectoribus probatum iri confidam, quæ judicio erunt tuo gravissimo sapientissimoque firmata. Scio Decessoris Te ut ceteras virtutes ita et modestiam imitari, atque ambitiosas aversari Dedicationes. Ipse in hunc fere modum Vitis Patrum olim præfatus est Rosweydus. Opus universum, quia de Sanctis, sanctitatis auctori JESU, arbitro sanctitatis Pontifici Maximo brevi formula consecrari principio oportuit. Nunc quem secutus sim ordinem ac methodum, quid præcipue spectaverim, quibus usus adjutoribus sim, quam credibilia existimem quæ scribo, quid deinceps mediter, aliquot capitibus exponam. Tu me, ADMODUM REVERENDE DOMINE, ut soles, consilio rege, favore excita, precibus una cum sanctissimo tuo cætu, adjuva.