Metoda i sklad djela.
§ I. Red izlaganja i način.
Svih stvari koje postoje postoji neki red i mjera, od naravi, ili radije od Tvorca naravi, najmudrije ustanovljen. On se opaža i u državama (premda je češće pomućen ljudskom opakošću), satkan od najljepšega sklopa i stege svih dijelova, kao udova. Ali nigdje drugdje ne sjaji jasnije negoli u životu svetaca, koji su kako u javnom i privatnom štovanju Božanstva, tako i u djelovanju i dužnostima ostalih kreposti i u čitavu načinu života najbrižljivije čuvali neki red, i to gotovo crpljen iz božanske ustanove; tako da je stoga pravedno da se i svaki govor koji se započinje o njihovim djelima rasporedi određenim redom. Da dakle tkogod ne bi posumnjao na nekakav kaos i nesređenu gomilu kao u prostranoj i golemoj šumi, ovdje ću ukratko izložiti red cijeloga djela. I ponajprije je red samih stvari o kojima se govori: zatim prikladan i pogodan način onoga što služi jasnoći i udobnosti čitatelja, kao i kakvoća i oblikovanje stila: također nužno objašnjenje kazala (jer je njihova uporaba osobito važna): osim toga postoje neka mrska pitanja i cenzorske bilješke, pa valja izložiti razlog zašto od njih odvraćam pero: naposljetku valja otkriti neku zamisao ili naum djela o kojima razmišljam ubuduće.
Oni koji su dosad pisali životopise svetaca nisu slijedili nikakav red, kao onaj koji je sastavio drugi dio Legende i u nekim svescima Lipomano; ili tek abecedni red imena, kao Mombrizio; ili red dobi i vremena, kao neki noviji; ili red blagdana koji su opisani u obrednim knjigama Rimske Crkve, kojima prilagođavaju smrtne dane ostalih svetaca, premda se ne nalaze ni u kakvim kalendarima; tako Jakov de Voragine, Surije i gotovo svi ostali. A ako na isti dan padne više svetaca, oni su njihova imena zapisali bez reda, a životopise objavili bez ikakva razlikovanja bilo po vremenima bilo po slovima, kao što se može vidjeti kod Petra de Natalibus i Surija. Ja sam doduše slijedio rimski kalendar, kako bih djela donio na onaj dan kojega je tko preselio u nebo ili kojega se slavi njegova glavna svetkovina. Ali sam i svece pojedinih dana stavio u određeni red, tako da sam, koliko sam mogao dokučiti njihovu dob, najprije govorio o onima koji su prije živjeli ili svakako prije otišli s ovoga svijeta. Nisam se ipak toga držao tako sitničavo da se ondje gdje je nečija dob sporna ne bih priklonio općem mišljenju, premda sam se bojao da je istinitije drugo. Ondje gdje ni po kakvu tragu nisam mogao utvrditi pouzdanu dob nekih, kao često mučenika, svrstao sam ih u ona vremena kojima su se činili najprikladnijima. Ali o kronologiji uskoro ponovno.
Ponajprije dakle, zabilježivši bilo koji dan, nabrajam redom koji sam već izložio imena svetaca koji se toga dana štuju ili čiji se spomen na bilo koji način slavi; dodavši, kad mi je poznato, mjesto gdje su živjeli i koje su dostojanstvo ili stupanj obnašali, na primjer sv. Gaudencije, biskup Novare u Italiji; sv. Leon, tribun, mučenik u Bugarskoj itd. I na taj se način jednim pogledom može sagledati o kojim se svecima toga dana govori i kojim redom.
Slijede izostavljeni i na druge dane prebačeni. Često su naime od jednoga sveca više blagdana, čak i u jednoj te istoj Crkvi: jer se od nekih slavi preminuće ili rođendan za nebo, prijenos, i to ne jedan, ređenje, neko čudo; a od drugih različiti narodi u različit dan slave čak i istu svetkovinu. Bilo bi pak smiješno kad bi netko htio da se u jednom djelu djela jednoga sveca objavljuju na više dana. Objavio sam ih dakle jednom; a za one dane na koje sam doznao da se drugdje slavi njihova svetkovina ili se u božanskim časoslovima obnavlja njihov spomen, ondje sam naznačio gdje se njihova djela mogu pronaći: i to s tom namjerom da onaj tko možda traži životopis svoga zaštitnika, ili sveca inače slavna u nekom mjestu, a ipak ga toga dana ne pronađe, zna kamo se treba obratiti. Ponajviše pak životopis svakoga prebacujem na onaj dan za koji smatram da se najsvečanije slavi u mjestu gdje je pohranjeno njegovo tijelo, ili koje se diči njegovim rođenjem ili zaštitom. Osim toga su u novije martirologije ili popise svetaca upisana imena mnogih kojima ipak nebeske časti nisu dosuđene sudom Crkve niti unaprijed dodijeljene drevnom pobožnošću naroda. Smatrao sam da njih s pravom trebam izostaviti, osobito novije: i osim onoga časnoga Ludovika Blosiusa, opata u Liessiesu (za kojega sam na njegovu mjestu izložio zašto sam ovdje donio njegov životopis), nisam iznio djela nijednoga drugoga kojega neki pisci ne ubrajaju u popis svetaca. Je li to učinjeno zakonito, češće sam dvojio; i tada, ako sam dao životopis (a dao sam ih od malobrojnih), ipak sam izostavio naslov sveca ili blaženika: većinom sam ipak izostavio životopis, a naznačio ime, kako bi me učeni čitatelj opomenuo ako me igdje prevarilo moje nagađanje. A doista sam bio uvrstio u ovaj razred onih koje valja izostaviti nekolicinu za koje sam poslije i doznao da se njihova svetost slavi javnim blagdanima i spomenicima, i primio njihova djela.
I u ovom popisu izostavljenih držao sam se dvostrukoga reda: jer najprije nabrajam one koji se prema redoslijedu kalendara prebacuju na raniji mjesec ili dan; na primjer, ako se 12. siječnja u martirologijima pojavljuju sveci od kojih se neki štuju 10. veljače, 6. travnja, 15. siječnja, 7. siječnja, a čini se da druge treba posve izostaviti, najprije navodim one koji pripadaju prethodnim danima siječnja, zatim one koji pripadaju samomu dvanaestomu, odnosno koji su pripisani tomu danu, ali se čini da ih treba izostaviti; potom one koji pripadaju sljedećim danima istoga mjeseca; i naposljetku drugih mjeseci, uvijek istim slijedom i redom dana. Drugo, kad je više onih koji su istoga dana posve izostavljeni, i njih sam rasporedio onim redom za koji se činilo da ga zahtijeva njihova dob, premda nije uvijek najpomnije izvagana.
Na trećem su mjestu predgovori, ili prolegomena, odnosno prethodne rasprave o pojedinim životopisima. U njima izlažem mjesto u kojem se pojedini sveci osobito štuju, ili odakle su potekli, ili u kojem su proveli život, ili koje su posvetili svojim relikvijama; iz pouzdanih oznaka, ako su doduše pri ruci, otkrivam vrijeme u kojem su živjeli; javno slavljenu svetost potvrđujem iz spisa kanonizacije, martirologija, svjedočanstava starih pisaca, hramova posvećenih na njihovu čast, zakonitih prijenosa relikvija i drugih spomenika; spominjem tko je životopis napisao, u koje vrijeme, tko ga je odobrio, naveo i od koga je preuzet. I u ovoj sam posljednjoj točki toliko savjestan (jer smatram da to najviše vrijedi za očitovanje zahvalnosti i stjecanje povjerenja) da ne objavljujem baš nijedan životopis a da ne naznačim od koje je Crkve ili samostana preuzet, navodeći i imena privatnih osoba koje su ili posudile svoje kodekse ili vlastitom rukom prepisale iz tuđih djela makar i jednoga sveca. A bilo je i onih koji su životopise koje su pripremili za javnost, a sami ih rasvijetlili, ipak radije htjeli imati objavljene u ovom opsežnom djelu negoli da odvojeno lutaju u malenu čunu: i njima, kako je pravedno, ostaje njihova čast, kao i onima koji su s grčkoga jezika, ili nekoga drugog stranog, preveli životopis ili čudesa nekog sveca. Sve pak što sam pronašao u Rosweydeovim ormarima, sve to s najvećom vjernošću označujem da sam primio od njega: a to činim tim revnije jer je bilo onih koji su ili smatrali, ili svakako nastojali druge uvjeriti, da ja ne objavljujem nijedan životopis koji on nekoć nije prikupio. Bolje to znaju prijatelji koji su vrlo mnogo toga pribavili nakon njegove smrti i svakodnevno pribavljaju. Ipak mu pripada velik dio djela, ili radije cijelo, jer je i mnogo toga sabrao i započeo djelo koje meni možda ne bi ni palo na pamet, ili mi poglavari našega Reda svakako ne bi dopustili da se toga prihvatim.
Ne objavljujem pak samo životopise svetaca nego i prijenose te čudesa koja su učinili nakon smrti; ako su ona opisana odvojeno u posebnoj raspravi, pred njih stavljam njihova prolegomena jednako kao i pred same životopise, te ih na isti način rasvjetljujem: ako su pak dio životopisa ili su mu pridodana, o njima ne raspravljam zasebno nego u zajedničkim prolegomenima prije životopisa. Ako su pak drugi pisci o istim svecima predali štogod drugo, to iznosim ili u prolegomenima ili poslije životopisa, ili ako se u životopisu pripovijeda isto, samo to naznačim. Sama pak prolegomena, ako su opširnija, dijelim na više odlomaka. Kakav je pak postupak s prolegomenima, takav je i sa životopisima koje pisci nisu napisali u neprekinutom slijedu, nego sam ih ja sabrao iz raznih pisaca i takoreći sastavio. Uostalom, ono što obrađujem u ovim prolegomenima, isto to slavni muž Andrija Saussay obećava dati u dokaznim komentarima uz djelo Martyrologium Gallicanum, možda još i sjajnije. Ima onih koji ne odobravaju da se objavljuju čudesa svetaca, bilo zato što njima, kako kažu, sada nije potrebno potvrđivati istinu naše vjere, bilo zato što se čini da u njima ima mnogo toga isprazna i ništavna, što prije izaziva smijeh negoli vjeru ili pobožan osjećaj duše, bilo naposljetku zato što se u njima spominju mnoge s neba nanesene kazne prekršiteljima crkvene slobode, prezirateljima svetinja i drugim zločinačkim ljudima, kojih se oni koji sada čine ista sramotna djela s pravom boje za sebe i misle da im se javno predbacuju. Koliko povjerenja zaslužuju povijesti svetaca koje ja objavljujem, izložit ću u sljedećem poglavlju. A čudesa Bog nije nekoć činio niti ih i danas čini samo radi uvjeravanja u istinu vjere: velik je njihov plod ako se smrtnici odvrate od zločina, premda se ni to ne može dogoditi a da se ne učvrsti i vjera, a osobito spasonosno uvjerenje o vrhovnoj Božjoj providnosti. I mnogi su prije mene najmudriji i najsvetiji muževi opisali čudesa svetaca, od kojih su neka odobrena na općim crkvenim saborima.
Na četvrtom mjestu objavljujem same životopise u izvornom izričaju kojim su ih nekoć napisali pisci, najpomnije uspoređene s rukopisnim kodeksima, ako sam doduše mogao pronaći takve izvorne primjerke. Ako prije nisu postojali na latinskom, naznačujem tko ih je preveo; ondje gdje to ne naznačujem, nego samo da su prevedeni s grčkoga, talijanskoga, francuskoga, španjolskoga ili njemačkoga, preveo sam ih ja. Ako postoji više životopisa jednoga sveca, i to osobito napisanih od poimence poznatih pisaca, a dosad neobjavljenih, ovdje ih sve objavljujem, osim ako su jedni sažeci drugih. Jer kad sam nabavio stara djela, većinom preskačem pripovijedanja Metafrasta i novijih pisaca.
Ovim životopisima i čudesima dodajem, ondje gdje se čini potrebnim, vrlo kratke bilješke kojima se ili naznačuju različita čitanja opažena u raznim rukopisima, ne sva bilo koje vrste, što bi bilo suvišno, nego ona koja su se činila od neke važnosti; ili ako se pojave kakva imena gradova ili drugih mjesta koja se u samom životopisu ne čine dovoljno objašnjenima, ukratko bilježim gdje se nalaze. Ako se pojave kakve strane ili manje uobičajene, pa stoga nejasne riječi, ukratko ih objašnjavam. Ako se pojavi kakva vremenska oznaka koja se razilazi s uobičajenom kronologijom, ili koja se ne čini dovoljno jasnom, izlažem je ako to nije učinjeno u prolegomenima. Ako postoji nešto za što se čini da se nimalo ne slaže s naukom teologa, to ili razrješavam, ili opravdavam koliko je dopušteno, ili pak poučavam kako se može ispraviti. Naposljetku, kad osim onoga životopisa nekog sveca koji objavljujem postoje kadšto njegova djela napisana od drugih pisaca, ili prenesena od povjesničara, upozoravam ako je ovdje štogod izostavljeno ili drukčije ispripovijedano.
Nije manjkalo vrlo učenih muževa koji su smatrali da ove bilješke neće imati nikakve koristi, pa su me stoga poticali da se poštedim uzaludna truda. Niti naime učeni čitatelji njih trebaju, niti o onima koji ih trebaju valja voditi računa, osim ako ne želimo posvuda objašnjavati sam latinski izričaj za volju neukih: Jakov Sirmond, Dionizije Petavije i drugi muževi jednake učenosti prezret će ove bilješke, ili čak zbog njih i cijelo djelo. Potresao me, priznajem, ugled tolikih muževa naveden da poljulja moj naum. Da se dakle tim junacima, od kojih mi je svaki pojedini vrijedio kao vrlo mnogo čitatelja, ili čak kao svi, ne bi ne svidio ovaj moj trud, izbrisao sam većinu bilježaka koje sam već imao pripravljene; stoga su u manjem broju dodane prvim četirima danima. Pošto su oni bili tiskani, kad su ratovi, kao što sam prije napisao, proglasili obustavu rada tiskarama, počeo sam pažljivije razmišljati za koga ovo objavljujem? Želim li da samo najučeniji ljudi prelistavaju moje djelo, ili radije sve mnoštvo obrazovanih ljudi? Mogu li ovima te bilješke biti na korist? Komu će biti neugodno, kad pročita da se spominje drugi svetac, biti upozoren kojega će dana pronaći njegova djela? Ako želim da moje djelo čitaju samo oni slični Petaviju i Sirmondiju, dovoljno je da se otisne deset ili dvanaest primjeraka; nema naime ni sada niti će možda za vrlo dugo vremena biti deset ljudi jednake učenosti. Što? Zar oni ne znaju da se mnogo toga piše čime se služi samo neuk i nevješt puk, više toga što čitaju osrednje učeni, a malo onoga što čitaju najučeniji? Poznata mi je njihova uljudnost i ljubaznost, posvjedočena vrlo mnogim pismima i uslugama iskazanima meni nezaslužnomu, tako da neće lako prezreti ono što ni njima samima nije od koristi, ali ipak može koristiti drugima. Pridružio se i ugled drugih spisima slavnih muževa, Jakova Tirinusa, Ivana Tollenariusa, Lovre Uwena, Auberta Miraeusa i mnogih drugih, koji su i odobravali ove pročitane vrlo kratke bilješke i poticali me da i dalje sastavljam slične.
Želje i savjeti Antuna de Winghea, opata u Liessiesu, daleko su nadmašili moje snage, a možda i mjeru ljudske slabosti. Govorio je naime da želi da ne dajem samo vrlo kratke bilješke, nego sjajnije komentare, gotovo onakve kakve je naš Petar Halloix dodao životopisima svetih pisaca Istoka, o kojemu smo piscu tada mnogo razgovarali, i to uz najveću i zasluženu pohvalu njemu. Odbio sam da imam takvu snagu duha i čvrstoću tijela, osim ako on sam ne potakne dvadesetoricu drugih koji bi ozbiljno uložili svoj trud u isto proučavanje. Tko bi to naposljetku čitao? Neka pomisli na opseg mojega djela i bez takvih komentara: što bi bilo kad bi se oni pridodali, i jednaka veličina slova? Doista ni u tristo svezaka cijelo djelo ne bi bilo dovršeno. Odmah se s ovim mojim odgovorom složio taj izvrsni muž.
§ II. Što je osmišljeno radi preglednosti i udobnosti čitatelja.
Svi koji se posvećuju izdavanju knjiga moraju se doista pobrinuti da ne samo stil bude jasan i otvoren, nego i da oblik slova i kakvoća papira budu takvi da ništa ne vrijeđa niti zamara čitatelja. Ipak, nikada nisam smatrao da trebam slijediti primjer onih koji, zaneseni veličinom slova, sjajem papira i ostalom otmjenošću, nimalo ne mare kolika će biti cijena knjiga i koliko će ih ljudi moći kupiti. Ja sam htio da ovo moje djelo bude tiskano tako da niti papir bude ružan, niti slova izobličena, što bi čitatelja prije odbilo nego privuklo, a niti da bude tako raskošno i skupocjeno da bi visoka cijena odvratila kupce. Stoga sam upozorio tiskara, razborita i pametna čovjeka, da upotrijebi papir, slova i sve ostalo što bude potrebno onako kako prosudi da je njemu korisno: jer što je njemu korisno, to će meni biti najugodnije, kako bi naime što više ljudi kupovalo i čitalo moje knjige. On je, u skladu sa svojom razboritošću i uljudnošću, učinio tako da niti sam morao prigovarati čistoći papira ili slova, niti sam morao osuđivati pretjeranu cijenu. Štoviše, želio je da ja odredim raznolikost i način slova te sve ostalo za što sam smatrao da služi preglednosti djela. Što se toga tiče i kakva je razlika u slovima primijenjena, ovdje ću ukratko izložiti.
Ponajprije, većim oblikom slova (da o naslovima ništa ne govorim) tiskana su imena svetaca svakoga dana, kako bi sama veličina slova odmah privukla oči i pozornost čitatelja. Ipak, ime onoga sveca čiji je blagdan toga dana zabilježen u Rimskom kalendaru oblikovano je četvrtastim slovima kako bi se isticalo, ali ne na prvome mjestu, kao u Martirologiju, nego po redu starosti. Zatim postoje dvije vrste slova srednje veličine, koju zbog same stvari nazivaju medijanom; jedna su nešto dulja nego šira, i u narodu se zovu kurzivna (italik); naši ih pak slovoslagari, jer se pri njihovu oblikovanju perom ruka može brže kretati i čini se kao da trči, nazivaju kurzivnima, gotovo kao brzim slovima. Druga su okrugla i glatka, te se posvuda nazivaju antikvom (rimskim slovima). Njima sam dao tiskati Životopise i sve što se navodi tuđim riječima, a onim kurzivnima ono što je moje, ili gotovo moje, jer pripada mojim pomoćnicima i suradnicima u poslu, o kojima će biti riječi niže. Bilješke pak, budući da će ih neki užurbani čitatelji preskočiti ili ih smatrati sebi nepotrebnima, tiskane su najmanjim slovima.
Na početku svakoga životopisa ili moje prethodne rasprave o njemu na rubu sam označio dan kojim se taj svetac štuje i godinu u kojoj je preminuo: ili, ako godinu nisam mogao ograničiti i odrediti sigurnom vremenskom oznakom, tada sam naveo stoljeće u kojem je živio, ili početak odnosno kraj stoljeća. Na gornjem pak rubu, gotovo kao na nadvratniku svake stranice, upisano je i ime sveca čiji se životopis ondje donosi i dan u mjesecu, kako nitko ne bi morao listati više listova da bi doznao o kojem je svecu riječ i o kojem danu u mjesecu. Budući pak da o istome svecu katkad postoji više životopisa koje su napisali različiti autori, stoga je na vanjskome rubu svake stranice, na samome vrhu, naznačeno od kojega je autora ono što se govori ili odakle je preuzeto, ovim obrascem: AUTOR N. N. IZ RUKOPISA ili IZ EUZEBIJA, IZ ŽIVOTOPISA OTACA, IZ SURIJA itd. Ako se na toj stranici nalazi nešto što se čini da se ne može pripisati nijednom sigurnom autoru, nego sam to ja odasvud prikupio, dodao sam: IZ RAZNIH IZVORA.
Pojedine sam životopise podijelio na poglavlja kako bih olakšao trud i zamor čitatelja. Nisam uvijek slijedio podjele koje su postojale u izdanjima drugih ili u rukopisima, jer se rukopisi međusobno uglavnom nisu podudarali, odakle sam zaključio da te odsjeke i naslove poglavlja nisu načinili sami autori. Ako je pak bilo vjerojatno da je autor sam podijelio svoj spis na poglavlja ili stavio naslove, zadržao sam oboje. Osim ako su poglavlja bila odviše kratka i gotovo ponavljana kod svake pojedine rečenice, ili odviše duga i razvučena na više stranica: tada sam naime primijenio drugu podjelu, ali s takvom umjerenošću da sam pojedinačno naveo prijašnju autorovu podjelu, osobito ako su bili dodani naslovi. Nadalje, od samih naslova jedni su tiskani kurzivnim, a drugi okruglim slovima; one prve sastavio sam ja, a ove druge sami autori, ili su barem pronađeni u rukopisima.
Budući pak da su predgovori autora često suhoparni i hladni, a same pripovijesti trome, mlitave i bez soka, kako se nitko ne bi mogao požaliti da je uzalud uložio trud u njihovo čitanje, ili barem da se ne bi iscrpio mučnim poslom traženja nečega, na rub sam stavio sažetke svega što se obrađuje i sveo sve, ili barem ono najvažnije, u kratak pregled. Tko to preleti, u nekoliko će sati proći građu i opsežnoga sveska: a ako bude želio nešto dublje promotriti i temeljito upoznati, moći će sve pažljivo odvagnuti i pojedinačno pročitati.
Na koje se mjesto odnose bilješke dodane pojedinim poglavljima, označavaju ispred njih stavljena slova, koja su ista tiskana i u samome tekstu govora i na rubovima. Ono što se navodi iz knjiga Svetoga pisma ili drugih autora, odakle je preuzeto naznačuje se ili u samome tijeku pripovijedanja ili na rubu. A mjesta iz autora koja navodim vidio sam: ništa ne iznosim oslanjajući se na tuđu vjerodostojnost; ako autori nisu bili pri ruci, naznačujem kod koga sam ih našao navedene. O onome što je sa stranih jezika prevedeno na latinski govorit ću u sljedećem odlomku.
Životopisima i predgovorima dodao sam brojeve u pravilnim razmacima. Kad sam započinjao tiskanje, mislio sam da bi oni mogli poslužiti za kazala. Poslije je pronađen lakši način. Ipak, ti brojevi mogu drugima biti korisni: oni niti nagrđuju povijest, niti odudaraju od običaja drugih pisaca, a ja te brojeve gotovo redovito navodim kad jedan životopis citiram radi pojašnjenja drugoga.
§ III. Stil autora.
Možda sada netko očekuje da spomenike pisaca koje iznosim, preporučene gotovo samo svojom starinom, barem izvana ukrasim otmjenošću stila, odnosno da onome što iznosim radi njihova objašnjenja dodam čistoću i ures izraza. Tako oni koji skupljaju napola okrnjene kipove starih, crvotočinom i plijesni izjedene slike, slomljene mačeve i oklope, kad ih se domognu, ili ih pohranjuju u umjetnički izrađene škrinje, ili ih okružuju dragocjenim obrubima, ili ih vješaju na istaknutome mjestu u blagovaonicama, kao da tim poštovanjem prema starini žele obnoviti njezin propali i gotovo iščezli sjaj te sebi pribaviti čast. Trebalo bi dakle te dragulje starih pisaca, iako nisu isklesani velikom vještinom, sada optočiti zlatom sjajnoga izraza. Inače se valja bojati da ne samo neću uvećati, nego ću još i silno umanjiti slavu svetaca, čija djela, dugo zanemarivana zbog neukrašena i gruba stila, iznosim na svjetlo dana tako da im ne dodajem nikakav sjaj nove otmjenosti, barem u ostalim svojim noćnim radovima.
Sveci doista zaslužuju da se njihove pohvale slave svom snagom rječitosti, umijećem i zalaganjem: i nikoga svojim primjerom ne bih želio odvratiti od toga nastojanja, nego dapače sve potičem da u to ulože svu snagu i darovitost kako bi stilom proslavili djela svetaca. Nigdje drugdje nema veće čestitosti, dostojanstva i ljepote. Nigdje nije obilnija milost i onih koji se hvale i onih koji pohvalu čitaju; nigdje sjajnija nagrada, nigdje manja zavist. Ipak, ne mogu se prisiliti da predanim trudom uglačam stil: a možda, i kad bih se na to dao, ne bih postigao ono što želim; ali čak i kad bih bio uvjeren da to mogu postići, ne bih htio vrijeme, koje nam je priroda odredila u doista tijesnim granicama, otimati korisnijim poslovima i trošiti ga na to nastojanje. Nisam doduše toliko nerazuman da bih, ako mi samo od sebe dođe nešto prikladno i savršeno, to odbacio, kao da ne želim govoriti ni latinski; ali ne želim ni najmanji trud gubiti u lovu na tu otmjenost. Bolji je jednostavan, jasan i nimalo usiljen stil: i u to me uvjerilo više ozbiljnih ljudi. Oni koji se hrane slasticama svjetovne književnosti neka ih slobodno traže drugdje: moji radovi nisu prilagođeni njihovu ukusu. Svecima je najmiliji onaj način izražavanja koji je u skladu s njihovom skromnošću i jednostavnošću života.
Poslužio sam se stoga neukrašenim, ali tečnim stilom, bilo u sređivanju i tumačenju Prolegomena, bilo u prevođenju djela raznih svetaca s grčkoga ili kojega drugog jezika: jer gdje nije navedeno ime prevoditelja, sav je trud moj; ako bi me tko u tome želio rasteretiti, smatrao bih to nemalim dobročinstvom i mogao bih se utoliko brže posvetiti istraživanju drugih stvari, a vjerujem da će i sami sveci onima koji im iskažu tu uslugu u potpunosti uzvratiti sjećanjem i nagradom, i dok budu na životu, i kad se presele k njima na nebo.
Vrijedi još upozoriti samo na jedno: ono što preuzimam od grčkih autora katkad prepisujem onako kako je već prije bilo prevedeno, a češće prevodim vlastitim riječima; jer kad poznajem neki jezik, nitko me, mislim, neće prisiliti da se služim drugim prevoditeljem ako to ne želim, niti će mi to zabraniti ako želim. No kad bi barem grčki izvornici uvijek bili pri ruci!
§ IV. Dodatak pojedinim svescima, koji treba naknadno umetnuti, a možda i proširiti.
Budući da svakoga dana nešto novo naučimo i ustrajnim proučavanjem postajemo mudriji, mnogo mi je toga ranije, premda sam marljivo istraživao, promaklo, a to sam poslije, kad su ova dva sveska već bila dovršena ili barem privedena kraju, stekao dobrotom prijatelja o životu nekih svetaca, prijenosima njihovih moći i čudesima: od kojih su mi jedni bili nepoznati, od drugih djela ili nisam mogao nabaviti ili nisu bila cjelovita, a od trećih nisam znao za čudesa i ostale znamenitosti. To sam sabrao u Dodatak, da se na svoja mjesta, koja sam točno naznačio, umetne ako se ikada priredi novo izdanje ovoga djela; a ne nadam se da će se to (kakva su sada vremena) uskoro dogoditi: ako se pak jednoga dana dogodi, možda će se siječanj prikladnije rasporediti u tri sveska; i to bih doista učinio da sam predvidio da će opseg toliko narasti. Stoga, ako bi tko odavde htio uzeti građu za asketske pouke, propovijedi ili moralne komentare na Sveto pismo, budući da je građa prebogata, toplo bih mu savjetovao da ne navodi svezak, nego dan u mjesecu ili životopis pojedinoga sveca, kako ne bi svome čitatelju unio zabunu i nejasnoću ako dođe do drukčije podjele djela.
Morat će se poslije izdati i novi dopunski svezak kad ovo moje djelo dospije u ruke većega broja učenih ljudi: jer mnogo je toga još i sada skriveno što će oni tada iznijeti na svjetlo; mnogo toga doduše nije posve skriveno, ali ja do toga nisam mogao doći; mnogo će se toga o relikvijama i čudesima, što je dosad bilo zanemareno, prikupiti. No o tim stvarima, u kojima želim da dobrohotni čitatelji pomognu meni, ili radije svecima, upozorit ću niže. Takve su dopune izdali mnogi, kao kardinal Baronije uz pojedine sveske djela Annales Ecclesiastici. André du Saussay dodao je djelu Martyrologium Gallicanum ne samo jedan dodatak, i to već u prvome izdanju, kao što ovdje činim ja. A i kad to prije nikome ne bi bilo uobičajeno, ipak bih si uzeo tu slobodu da ono što bi trebalo dodati ili opovrgnuti, ako to ne bih mogao učiniti u novome izdanju, pridodam drugim svescima kao neku nadopunu.
Drugi je dakle razlog za Dodatak taj da opovrgnem ako sam štogod pogrešno napisao: i izjavljujem da ću to iskreno učiniti. Ne mogu sve osobno pregledati, a ono što mi je bilo pred očima možda nisam uvijek ispravno shvatio. Ljudski je griješiti. Kad spoznam pogrešku, priznat ću je, i da ne bih koga drugoga obmanuo, upozorit ću na nju. Tako je ovdje opovrgnuto ponešto o čemu prije nisam imao potpuno znanje.
I tiskarski radnici, tiskari i slovoslagari, znaju počiniti pogreške za koje bi autor želio da budu ispravljene. Većinu sam doduše sam pregledao dok se tiskalo, ali neke su mi pogreške i pri čitanju promakle; a i one koje sam označio, oni ih katkad nisu uklonili, štoviše unijeli su i nove, i to ne uvijek pijani ili zijevajući iz nemara, nego čak i kad su pomno pazili: jer kad popusti sklop slova, lako se dogodi da koje slovo ispadne ili utone. Stoga ovdje ispravljam neke takve pogreške koje se čine donekle važnima: ostale su ili neznatne ili takve da ih čitatelj lako može sam dokučiti.
§ V. Šest kazala u svakome svesku.
Najobilniji i najradosniji plod svojih noćnih radova ubiru oni pisci koji im izrade prikladna kazala. Jer i oni koji nemaju slobodna vremena da prelistaju cijelo djelo, iz kazala ustanove što iz njega mogu iscrpsti za svoju potrebu: a oni koji su ga već jednom prelistali, njima kazala pomažu da pronađu određena poglavlja koja su im potrebna, a kojih se ne sjećaju dovoljno točno. Rosweyde je obećavao trinaest kazala, ali sabranih u zaseban svezak za sve mjesece zajedno. Meni se više svidio način da svaki svezak ima svoja kazala, zato što je vrlo nezgodno kad, zabilježivši nešto iz kazala, moraš uzeti u ruke drugi svezak da bi to pronašao. Štoviše, budući da svi svesci ne izlaze odjednom, kad bi prvi svesci bili bez ikakva kazala, valjalo bi se bojati da bi korist od njih bila ili nikakva ili doista vrlo malena.
Stoga su siječnju dodana kazala, a tako i svakome pojedinom svesku njegova. Ima ih ukupno šest, ali takvih da gotovo obuhvaćaju onih trinaest Rosweydeovih.
Prvo je INDEX SANCTORUM (Kazalo svetaca) abecednim redom, ali ne svih koji se u cijelome djelu ili u tom svesku na bilo koji način spominju, nego onih čiji se blagdan slavi u dane koje taj svezak sadrži, ili čiji smo dan rođenja za nebo barem zabilježili i rasvijetlili. Pritom se ne navodi samo golo ime, nego se svakome ispred stavlja dan koji je posvećen njegovoj uspomeni. Zatim se naznačuje red ili stalež pojedinaca, služba, vijenac slave: jesu li bili monasi, udovice, biskupi, opati, prezbiteri, kraljevi, vojnici, djevice, mučenici itd. Naposljetku mjesto koje su osobito proslavili ili životom provedenim u njemu, ili smrću, ili relikvijama onamo prenesenima, ili slavom čudesa. Na primjer: XIII. Hilarije, biskup u Poitiersu u Galiji. XIV. Akurzije iz Reda manje braće, mučenik u Mauretaniji.
Zatim se dodaje što se o pojedinima donosi u ovome svesku: je li to Životopis? Tko ga je napisao, imenovani autor, anonimni pisac ili suvremenik samih svetaca? Je li iz spisa drugih autora, Euzebija, Metafrasta, Lipomana, Surija, Ferrarija? Je li iz raznih martirologija? Samo iz rukopisnih? Iz više njih ili iz jednoga jedinog? Je li iz grčkih mineja ili iz menologija? Jesu li životopisu prethodile naše Prolegomena? A ako su ona dulja i podijeljena na poglavlja ili odlomke, kao i sama djela, donosi se njihov pregled, i kao u kratkoj tablici stavlja se pred oči sve što se ovdje nalazi o pojedinim svecima. Ovo je kazalo slično onome koje se posvuda susreće u martirologijima i hagiologijima drugih pisaca, gdje su sveci popisani abecednim redom, kao i onome drugom, uobičajenom kod većine pisaca koji raspravljaju o bilo kojoj temi, da se sastavi pregled pojedinih rasprava i poglavlja kojim se gotovo jednim pogledom obuhvaćaju svi dijelovi cijeloga djela. Da na početak stavim takve faste, ili barem, ako bih to više volio, da zadržim red samih dana, a ne abecede, poticao me vrlo učeni kartuzijanac Georg Garnevelt: govorio je naime da će iz njih svi jasno vidjeti što sam o pojedinim svecima prikupio, a što mi još nedostaje. Tada se nisam dao nagovoriti da to učinim, ne zato da ne bih prije (na što su me ipak prijatelji upozoravali da pazim) otkrio i svima otvorio svoje izvore nego što sam iz njih sebi izvedem potoke, nego zato što se činilo da nakon Rosweydeovih fasta nije potreban drugi bršljan kao znak gostionice. No možda ću to učiniti poslije, ako dođe do kakve odgode u objavljivanju sljedećih svezaka.
Drugo je INDEX CHRONOLOGICUS (Kronološko kazalo), ili svojevrsna uvertira u točniju kronologiju koju pripremam. Ovdje se ukratko izlaže slijed stoljeća koliko ih je proteklo od Kristova rođenja, prema prihvaćenom načinu računanja ere, te se naznačuje u kojoj su godini ili vremenu glavni sveci, o kojima je u pojedinom svesku riječ, preminuli, rodili se, bili uzdignuti na biskupsku ili kraljevsku čast ili nešto drugo, ili preneseni, kad se to može ustanoviti po sigurnim oznakama, ili barem raspravljamo li o tome i na kojem mjestu. Čak i kad sami nismo utvrdili ništa sigurno, nego smo naveli godinu koju su označili drugi, a koju svojim računanjem nismo mogli ni potvrditi ni odbaciti, ipak je naznačujemo uz dodatak imena autora.
Ta su dva kazala stavljena na početak djela jer čitateljima nose baklju za razborito čitanje. Ostala su stavljena na kraj jer ne pripadaju simetriji i takoreći općoj građi djela, nego njegovoj izvanjskoj uporabi. Uz njih su na rubu dodana slova A, B, C, D, E, F kako bi olakšala trud onima koji nešto traže. Jer kad je brojkom označena samo stranica na kojoj se nešto može pronaći, još uvijek bi bilo naporno otkriti u kojem se stupcu to nalazi, te je li na početku, u sredini ili na kraju jednoga od njih. U tu sam svrhu bio smislio brojeve dodane pojedinim manjim odjeljcima: a nije mi bilo posve strano ni to da se slova otisnu na rubu kroz cijelo djelo, no nisam to smatrao nužnim i bojao sam se da ću previše natrpati rubove, što vrijeđa oko čak i onih koji samo površno prelistavaju knjige. Međutim, onaj tko je s iznimnom marljivošću sastavio ova kazala, o kome će biti riječi niže, uvjerio me da bih radije želio da je učinjeno drukčije. Ipak, čitatelju neće biti teško ta slova u mislima zamisliti na pojedinim stranicama kako bi lakše pronašao ono što traži, budući da je slovo koje mu nalažemo zamisliti u mislima ovdje uvijek dodano naznačenim brojevima stranica. Da smo pak ovdje htjeli dodati brojeve koji su prije bili navedeni u pojedinim životopisima, lako bi nastala stanovita zabuna zbog mnoštva brojeva, osobito stoga što prvi stupac u Prolegomenima i drugi stupac u Djelima često imaju iste brojeve, pa bi opet trebalo uvoditi neku razliku. Dakle, A označuje prvi dio prvoga stupca, odnosno oko 24 retka, B drugi dio istoga stupca, a C posljednji; na isti način D, E, F dijele drugi stupac.
Treće je INDEX HISTORICUS (Povijesno kazalo), koje sadrži gotovo isključivo vlastita imena, ne onih svetaca čiji je niz izložen u prvome kazalu, nego bilo kojih drugih ljudi. No ako se i sveci, čije je kazalo već prije dano, spominju na druge dane, kad se ipak ne slavi njihov blagdan, oni se u ovome kazalu ponovno navode, uz naznaku dana kad se štuju i stranice na kojoj se ponovno spominju. Na primjer: Gudila, djevica, 8. siječnja i 1078. e. Nadalje, ispred svetaca i blaženika, ili onih kojima autori pridaju taj naziv nebeske slave, bilo da se, kao što sam već rekao, slave u jednome od ovih dvaju svezaka, bilo da pripadaju drugim mjesecima, stavljen je znak †, a ne slovo S ili B, da to možda ne bi usporilo oko onoga koji nešto traži i postupno prelazi niz slova. Dani na koje se prebacuje većina onih izvan siječnja nisu naznačeni, jer nam je za neke još uvijek nesiguran dan rođenja za nebo i naslov svetosti: za one pak za koje je to sigurno i utvrđeno, to se gotovo redovito bilježi na mjestima navedenima u kazalu. U ovome se kazalu radi preglednosti najčešće navodi ili stalež pojedinih ljudi, kao kralj, monah, vojnik, grof, opat, biskup itd., ili vijenac slave svetaca: djevica, mučenik, crkveni naučitelj. Katkad se kod manje poznatih ljudi naznačuje stoljeće u kojem su živjeli, narod iz kojega su potekli ili kraj u kojem su boravili. U ovo su kazalo uvrštena i imena onih koji su napisali životopise ovdje tiskane ili ih preveli na latinski jezik.
Četvrto je INDEX TOPOGRAPHICUS (Topografsko kazalo), koje sadrži imena pokrajina, gradova, gradića, sela, planina, rijeka, izvora i bilo kojih mjesta. Svakome se dodaju sveci koji su nekoga dana iz toga sveska u tim mjestima umrli ili se barem ondje štuju; a navodi se samo ona stranica na kojoj se o tim svecima ili mjestima počinje govoriti, premda se katkad u istim djelima ista mjesta spominju i češće. Izostavljaju se pak imena pokrajina ili gradova koja su posvuda poznata gotovo i djeci: Italija, Španjolska, Galija, Njemačka, Engleska, Belgija itd., Rim, Carigrad, Jeruzalem itd.
Peto je INDEX ONOMASTICUS sive GRAMMATICUS (Onomastičko ili gramatičko kazalo), u kojem se nabrajaju i uglavnom tumače zastarjele, strane i iz barbarskoga jezika oblikovane ili inače nejasne riječi koje se pojavljuju u tom svesku. Ako uz neku naznačenu stranicu nije dodano nijedno od slova o kojima je prije bilo riječi, to je znak da se ta riječ na toj stranici pojavljuje više puta. Nadalje, i ovo i prethodno kazalo uvod su u veće djelo koje poslije valja poduzeti, o čemu će biti riječi niže.
Šesto je INDEX MORALIS (Moralno kazalo), u kojem se nalazi prebogata građa koja može poslužiti propovjednicima, katehetima, tumačima Svetoga pisma, piscima asketskih pouka i filolozima. Ona ipak nije raspoređena prema evanđeljima i poslanicama blagdana, jer je svačijem nepcu obično najdraže ono jelo koje je sam sebi skuhao, a ne ono koje je kupio u krčmi. Sve dakle što se može upotrijebiti za oblikovanje ćudoređa, pa makar se samo po sebi i ne ticalo ćudoređa, to jest ne označivalo krepost ili manu ili kakvo drugo duševno raspoloženje, ovdje se, odvojeno od osoba, mjesta i vremena, vrlo kratko izlaže, ili radije pokazuje, dok je na naznačenome mjestu opširnije razloženo. U ovo su kazalo također uvrštene one riječi koje označuju različite redove ljudi ili staleže i službe, kao oženjeni, udovice, djevice, kraljevi, pape itd.; bolesti za koje se obično od raznih svetaca izmoli ozdravljenje; muke nanesene mučenicima; sveti i svjetovni obredi; dogme katoličke vjere; te napokon sve ono što tumači Svetoga pisma obično prikupljaju i obrađuju u moralnim digresijama, kako ih sami nazivaju.
Mjesta pak iz samoga Svetog pisma koja su u cijelome djelu protumačena ili navedena nisam smatrao potrebnim obuhvatiti i prikazati u posebnom kazalu, jer se činilo da bi njegov opseg bio golem, a korist posve malena.
§ VI. Ono što je namjerno izbjegnuto.
Možda će se nekome učiniti suvišnim da, nakon što sam izložio što ću govoriti, nabrajam ono što neću govoriti, što bi moglo biti gotovo beskonačno. Ali budući da ima nekoliko stvari za koje će učeni ljudi smatrati da sam ih morao reći, te će se raspitivati gdje ih obrađujem ili što napokon o njima mislim, trebalo je ovdje preduhitriti to pitanje i nedoumicu te ukloniti taj skrupul iz njihovih duša. Ima pak svega troje što mi sada pada na pamet, a što se, premda pripada rasvjetljavanju povijesti mnogih svetaca, nigdje nisam jasno i izričito izjasnio što o tome mislim. Jer o tome da pero suzdržavam od kuđenja drugih pisaca nema potrebe govoriti: to će pravedan čitatelj sam uvidjeti i odobriti. Ja doista,
Ne prisežući ni na riječi jednoga učitelja (a u povijesti tako i treba), prihvatio sam ono što se činilo sigurnim ili sličnim sigurnome, i potkrijepio to prikladnim svjedočanstvima. Ono što sam smatrao lažnim, slobodno sam odbacio: one koji su to prenijeli nisam kudio; rekao sam samo da se čini kako su se prevarili zavedeni nekim dokazom ili pogreškom prevoditelja, da su se zabunili, da nisu vidjeli ono što mi iznosimo ili da nisu ispitali spomenike, te napokon (što je bilo najblaže) da su oni tako mislili, a meni se čini drukčije. Nikako se naime ne može dogoditi da ne kažeš kako se ne slažeš s onim čije mišljenje ne odobravaš. A ima nekih koji ne samo da se ne suzdržavaju od prijekora, nego provaljuju u pogrde, uvrede, bijes i tvrdokorne svađe. Drugi pak, premda žele ostaviti dojam da raspravljaju i pišu bez ikakve srdžbe te da pokazuju veliku umjerenost, osobito među kritičarima, ipak se posvuda služe ovakvim izrazima: besmislice, trice, gluposti, bajke, sanjarije, čini se da ovaj pisac hrče, zar nije sanjao kad je ovo pisao? Je li bio dovoljno trijezan kad je to rekao? Morao je to vidjeti, ako je išta vidio, itd. Ali tko sve vidi? Tko obraća pozornost na sve, pa i na ono što mu je pred nogama? Tko sve shvaća?
Ja se čak ni na krivovjerce (s kojima ipak, kad je riječ o presvetim otajstvima vjere koja oni svetogrdno potkopavaju i skrnave, izjavljujem da sam u vječnom neprijateljstvu), kad se sa mnom ne slažu, pa čak i kad zastrane od istine u pisanju ili tumačenju povijesti, ne obaram oštrijim riječima. Jer ako po uvjerenju svoje duše prenose nešto što se ipak ne čini istinitim, prije su dostojni samilosti što su sputani tom zabludom: ako pak namjerno, zlonamjernom i prepredenom vještinom, nastoje obmanuti čitatelje, dvostruko su vrijedni sažaljenja jer su u zabludi, i to dragovoljnoj; valja se truditi da se ona iskorijeni i moliti Boga da im udijeli svjetlo kojim će moći spoznati istinu. Ali ako ih prekoriš oštrijim riječima, potpuno će otvrdnuti svoja srca. Premda među njima ima nekih takve drskosti ili radije bijesa da je teško ne uzbuditi se kad naiđeš na njihove spise: takvi mi se katkad čine Magdeburški centurijatori, a još više od njih John Bale, pisac prljavih usta i pera, te neki njemu slični bjegunci ne samo iz Crkve nego i iz samostana, koji se, čini se, boje da se neće smatrati kako su ozbiljno pobjegli iz katoličkoga tabora ako bestidno ne blebeću protiv samih katolika i njihovih predaka, uglednih bilo po dostojanstvu bilo po glasu svetosti. Ali nisam smatrao da trebam gubiti trud na kažnjavanje njihove klevetničkosti, koju i među njima samima osuđuju oni koji su nešto umjereniji. Još mnogo manje zamahujem bodljikavim perom protiv drugih pisaca.
Prema svim redovničkim zajednicama iskazujem dužno poštovanje te o njima rado i časno govorim mnoge pohvale: i čestitam im što su mnogi, odgojeni njihovim pravilima, postigli iznimnu svetost i slavu, odakle je samim redovima pripala najveća hvala, a općoj Crkvi najveća milost. Nijedan njihov ures, koji je barem od svetih ljudi prešao na njih, ne preskačem svjesno. Ako mi je što promaklo, neka mi dojave. Ni o jednome redu ne govorim štedljivije nego o našemu, jer je među posljednjima i najmanjima. No prelazim na ono što sam sebi postavio kao nekakve hridi i sprudove koje valja izbjegavati.
Prvo, između Iraca i Škota vodi se velika bitka oko naroda, imena, domovine i narodnih svetaca. Irci tvrde da su stari Škoti bili stanovnici Irske (a to se ne može poreći) i da su oni, potekli od njih, pravi i izvorni Škoti: a to što se ne nazivaju tim imenom događa se zato što se naseobina koju su nekoć poslali u Britaniju stopila u jedan narod s Piktima i drugim Britima te također s nekima od Angla, i prisvojila sebi ime Škota kao svoje vlastito; svi pak stari sveci koji se nazivaju Škotima nisu potekli iz toga ratobornog naroda ili mješavine naroda, nego svi iz Irske, Otoka svetaca. Tako govore oni, i nije sve to lažno. Škoti pak poriču da su potekli od Iraca, na koje nasrću i pogrdnim imenima: nego, premda su njihovi preci nekoć držali otok Irsku pokorivši irske starosjedioce, poslije su se ipak svi preselili u onaj dio Britanije koji se sada zove Škotska, ne otjerani oružjem od nekoga tromog naroda, nego dragovoljno, možda zato da bi krševit i surov kraj očvrsnuo za napore tijela i duše koje bi plodno i meko tlo Irske moglo razmekšati: svi su škotski sveci njihovi, kod njih su živjeli i umrli. I to se vodi s tolikim žalcima riječi i s tolikom gorčinom duša da bi čovjek pomislio kako se bitka vodi ne samo za vlast nad oba otoka, nego gotovo nad cijelim svijetom, premda bi i jedni i drugi mogli sudjelovati u slavi predaka, i to utoliko obilnije ukoliko savršenije budu nasljedovali njihove kreposti. Nije mi nepoznato koja se strana češće (iako ne uvijek) čini nadmoćnijom po pravu, ali priznajem da nije u mojoj moći rješavati tako velike sporove. Kad nađem da su sveci nazvani Škotima, ubrajam ih među Škote; kad Ircima, među Irce: kad se spominju mjesta u kojima su živjeli na području današnje Škotske, odvajam ih od Iraca, a suprotno kad je riječ o Irskoj. Novije pisce obaju naroda slijedim kad navode izreke starih; kad pak nešto pripovijedaju na temelju vlastitoga ugleda ili navode one spomenike koje niti sam ja vidio niti ih itko može lako vidjeti, sve brižljivo provjeravam i nigdje ne stajem lakomisleno. Ne želim da se na mene ljute ni Irci ni Škoti, jer volim oba naroda: a svece iz čijega se roda diče da su potekli (ipak je jedan jedini narod nebesnika, potekao od jednoga Oca i povezan jednim zakonom ljubavi) molim da mi budu milostivi, kako bi mi izmolili božansku milost i utisnuli razumijevanje svojih djela, koja su katkad obavijena tamom gušćom od kimerijske.
Druga hrid, uz koju sam se dosad čuvao da ne razbijem ili na bilo koji način ne nasučem lađu, jest rasprava o apostolima Galija. Gotovo sve galske Crkve izvode početke vjere kod sebe od učenika Kristovih i njegovih apostola. Mnogim učenim ljudima, pa i Francuzima, to se mišljenje ne sviđa, jer i sv. Grgur Turski u 1. knjizi djela Historia Francorum, poglavlje 28, piše da su prvaci onih za koje se propovijeda da su ih u Galije poslali apostoli ili barem u apostolsko doba rimski pape stigli za vladavine Decija, oko 250. godine poslije Krista, te iznosi ove riječi iz povijesti mučeništva sv. mučenika Saturnina: „Za konzulata Decija i Grata, kako se čuva u vjernome spomenu, grad Toulouse počeo je imati sv. Saturnina kao prvoga i vrhovnoga svećenika. Poslani su također: u Tours biskup Gacijan, u Arles biskup Trofim, u Narbonne biskup Pavao, u Toulouse biskup Saturnin, u Pariz biskup Dionizije, u Auvergne biskup Stremonije, a u Limoges je određen biskup Marcijal.” A mnogo stariji od Grgura, Sulpicije Sever, učenik sv. Martina, u 2. knjizi djela Sacra historia ovako piše: „Zatim je pod Aurelijem, sinom Antoninovim, pokrenut peti progon. I tada su se prvi put u Galijama vidjela mučeništva, jer je Božja vjera s one strane Alpa bila primljena kasnije.” Teško je ipak povjerovati da bi apostoli, čiji je glas odjeknuo po svoj zemlji i riječi njihove do nakraj svijeta, posve zanemarili Galiju, najuljuđeniju pokrajinu koju su Rimljani nadaleko posjećivali. Neka je doista sv. Dionizije, apostol Parižana, različit od Areopagita i mnogo mlađi, u čemu ću se lako složiti s najučenijim ljudima; zar nisu prije njega u Galiji mogli postojati drugi, i to mnogi, glasnici istine? Trier je prije sv. Maksimina, koji je živio u doba Konstantina Velikoga, imao dvadeset i sedam biskupa, i većinu njih javno štuju, iako nisu svi, dapače samo su malobrojni, podnijeli mučeništvo. Tko bi povjerovao da je u razdoblju od 80 godina od Decijeva vremena, ili 170 godina od Marka Aurelija, toliko njih sjedilo na jednoj stolici? Ali od svake se te rasprave suzdržavam. Kad pronađem životopis nekoga sveca, izlažem što se u njemu prenosi o njegovu dobu, što potvrđuju drugi pisci i u kojoj mjeri to odobravam. Potpuniju raspravu o svemu tome ili prepuštam učenijima, od kojih su neki nedavno sjajno pisali o tom sporu, ili je ostavljam za drugo mjesto i vrijeme.
Treći je sprud, koji jedrima i veslima zaobilazim, vjerodostojnost nekih španjolskih pisaca. „Dekstar, Pacijanov sin”, kaže sv. Jeronim u knjizi De illustribus Ecclesiae scriptoribus, poglavlje 132, „ugledan u svijetu i odan vjeri, navodno je meni posvetio sveobuhvatnu povijest koju još nisam pročitao.” On je bio pretorijanski prefekt pod Teodozijem Starijim, i njemu je, kako smatraju učeni ljudi, Jeronim posvetio tu istu knjigu. Je li ta povijest, koju sv. Jeronim još nije bio vidio premda mu ju je prijatelj posvetio ili barem namijenio, ikada izašla na vidjelo, ne znam: nigdje je doduše nisam pročitao navedenu. No nedavno je pronađena nekakva kronika u kojoj se navodi vrlo mnogo svetaca, raspoređenih prema načinu kronologije kojim se sada služimo, a ne po erama ili konzulima, koji su ili potekli iz Španjolske ili su se u njoj proslavili djelima; i ona je objavljena pod imenom Flavija Dekstra. A većina se Španjolaca zubima i noktima bori da je to njegov izvorni plod. Bilješkama ju je rasvijetlio Rodrigo Caro, a opširnim komentarima Francisco de Bivar: obranu za nju napisao je glasoviti muž Tomás Tamayo de Vargas, moj prijatelj. Vrlo mnogi učeni ljudi poriču da je to Dekstrovo djelo i navode mnoge, nimalo slabe dokaze zašto im se tako čini. Ja ne želim zbog ovoga pisca silaziti u boj s ratobornim narodom. Kakvo je bilo Dekstrovo djelo, nitko nije prenio. Je li se ova kronika mogla nazvati sveobuhvatnom poviješću, neka prosude drugi. Meni se čini djelom nimalo nemarna pisca, ali takva koji navlačeći za vrat dovlači u Španjolsku koliko god može glasovitih ljudi i uvrštava u red svetaca one za koje nije ni sigurno da su bili kršćani. Ali nedostaje mi otmjenost stila, kojom se Dekstar služio, što će lako potvrditi svatko tko je pročitao kako Jeronim hvali njegova oca Pacijana (čijim je kućnim odgojem ili primjerom sin vjerojatno bio poučen u najboljim umijećima) kao muža besprijekorne rječitosti, slavna i po životu i po govoru; i tko se sjeti onih riječi koje je isti Jeronim napisao Dekstru: „Kao što se tvoj Ciceron, koji je stajao na vrhu rimske rječitosti, nije ustručavao učiniti u djelu Brutus.” Tko će Cicerona nazvati svojim, ili dopustiti da ga se tako naziva, ako ga nikada ne čita? Ili tko će ga čitati, a pisati tako neukrašeno? No ipak neka svatko misli kako hoće: ja niti tvrdim da je ta kronika Za konzulata Decija i Grata, kako se čuva u vjernome spomenu
Dekstrova, niti to svadljivo poričem: na njezinu se vjerodostojnost ne oslanjam lakomisleno, osobito ako joj se protive drugi pisci boljeg glasa.
Nedavno su izašli Chronicon i Adversaria Liutpranda, đakona u Paviji, potom biskupa u Cremoni, a prije, kako tvrde, subđakona u Toledu, prepuni raznolike starine, s učenim bilješkama glasovitoga muža Lorenza Ramíreza de Prada i našega Jerónima de la Higuere. Čujem da učeni ljudi sumnjaju čini li se da su to Liutprandova djela i koliku vjerodostojnost zaslužuju. Ja to nisam htio ispitivati. Zahvaljujem onima koji su ih iznijeli na svjetlo dana, koji god ih je autor napisao.
§ VI. Druga djela koja autor planira za budućnost
Neka mi se ovdje nasmije Demokrit što započinjem dalekosežne nade dok mi smrt možda stoji uz bok. Božjom je rukom određena granica o koju već danas mogu neoprezno udariti perom: zašto dakle gledam tako daleko u budućnost? Golemo je djelo preda mnom, jedva ozbiljno započeto: a kao da je već dovršeno, milo mi je razmišljati o drugim djelima kojih ću se poslije prihvatiti i uređivati ih. Ali ja ne poduzimam ništa ni iznad svojih snaga ni mimo Božje volje. Samo dajem na znanje da, ako mi Bog podari život te snagu tijela i duha da dovršim djelo koje sam već započeo, postoje druga djela, povezana s ovima i takva da će donijeti stanovitu korist javnosti, kojih bih se tada želio prihvatiti; a ako mi se prije nešto dogodi, potičem druge koji se iskazuju kao ljubitelji svetaca da ih preuzmu, i neću se protiviti ako ih se late i dok sam još na životu te pridonesu nešto uvećanju časti nebesnika. Ono pak za što sam češće molio Boga, da ako mu ovaj moj trud nije ugodan, ako nije prikladan za uvećanje slave svetaca i za rasplamsavanje smrtnika revnošću za krepost, pravodobno postavi zapreku i ne dopusti da napredujem u neplodnom poslu, nego da mi zapovjedi da se znojim i trudim oko nečega drugog; to sada još mnogo više molim, da ako njemu nije milo, svecima časno i spasenju drugih korisno da ja ovo dovršim, ulije mojim poglavarima takvu misao da požele kako bih svoj trud i rad usmjerio na neku drugu stvar.
Tako dakle raspoložen u duši, svjestan da je život kratak i nesiguran, namjeravam, ako Bog dopusti, nakon što dovršim ovo djelo o životopisima svetaca, objaviti na grčkom i latinskom sve životopise koje pronađem napisane na grčkom, dijelom one koje sam preveo a još ne postoje na latinskom, dijelom preuzete od drugih koji su ih već prije prikladno preveli, a dijelom pregledane one za koje neki učeni ljudi s pravom prigovaraju da su sada unakaženi helenizmima. Tu sam svoju namjeru izložio gore, kad sam govorio o Metafrastu.
Zatim namjeravam u jednome svesku obuhvatiti cjelokupnu kronologiju svetaca, kako bih, koliko bude moguće doći do sigurnih oznaka, sve što su sveci učinili od postanka svijeta sve do ovoga našeg doba zabilježio što točnije u pripadajuća vremena.
U drugome ću svesku opisati topografiju svetaca te nabrojiti i razložiti sva mjesta za koja se spominje da su ih posjetili.
Treći će svezak biti Onomastikon i sadržavat će tumačenje nepravilnih, barbarskih, stranih i nejasnih riječi i izraza koji se pojavljuju u cijelome ovom djelu.
Potom ću u nekoliko svezaka prikazati martirologije raznih pisaca, osobito stare, prema vjerodostojnosti rukopisa, a možda ih i rasvijetliti bilješkama. Također i belgijski martirologij, sjajniji od ijednoga dosad objavljenog.
U jednome ili dva sveska sabrat ću moralne pouke i primjere, osim ako me, što bih više volio, u tome netko drugi ne rastereti svojom marljivošću i trudom.
Možda ću sastaviti i raspravu o piscima koje sam pročitao ili naveo u ovome djelu.
Moći će se također sastaviti točan popis biskupija cijeloga svijeta i biskupa, te samostana, bilo onih koji se spominju u ovome djelu, bilo onih o kojima su drugi pisci mjestimice pisali.
Pomišljao sam također opisati djela onih koji su od 1500. godine, ili barem otkako su Europu počeli zahvaćati vihori najgnusnijih krivovjerja pod vodstvom Luthera, bili ubijeni od krivovjeraca i drugih neprijatelja pravovjerne vjere zbog obrane katoličke vjere, premda još nisu proglašeni svetima sudom Crkve.
Naposljetku sam odlučio sabrati životopise ljudi glasovitih po svetosti čiju uspomenu Crkva još nije posvetila štovanju naroda. Prije nego što se prihvatim toga djela, ili barem prije nego što ga objavim, ponizno ću zamoliti Apostolsku Stolicu da mi ga dopusti objaviti s povijesnom vjerodostojnošću. I smatram da taj trud neće biti neugodan ni Bogu ni vrhovnim poglavarima Crkve. Ne običavaju naime vojskovođe, kad nekolicinu onih čija je hrabrost najviše zablistala u ratu obdaruju nagradama i rese kakvim istaknutim znakom časti i spomenikom slave, zabraniti da se osim toga privatnom pohvalom slavi hrabrost nekoga iz preostaloga mnoštva vojnika, jer osjećaju da to pridonosi i njihovoj vlastitoj slavi i slavi države.
Kad se sve to dovrši, hoće li preostati išta vremena koje bi se moglo oduzeti bavljenju poslovima vječnosti? Ako ga išta bude, u starosti ću razveseljavati svoju dušu asketskim naukom onako kako su ga sveci predali u ovome djelu ili ga stvarno provodili i njegovali: a da bih i time koristio drugima, sve ću svesti na određena poglavlja i pravila. Budite naklonjeni, nebesnici: sav je ovaj trud posvećen vašoj slavi.
✠