Metoda i sklad djela.
Methodus et symmetria operis.
§ I. Red izlaganja i način.
§ I. Ordo dicendorum et ratio.
Svih stvari koje postoje postoji neki red i mjera, od naravi, ili radije od Tvorca naravi, najmudrije ustanovljen. On se opaža i u državama (premda je češće pomućen ljudskom opakošću), satkan od najljepšega sklopa i stege svih dijelova, kao udova. Ali nigdje drugdje ne sjaji jasnije negoli u životu svetaca, koji su kako u javnom i privatnom štovanju Božanstva, tako i u djelovanju i dužnostima ostalih kreposti i u čitavu načinu života najbrižljivije čuvali neki red, i to gotovo crpljen iz božanske ustanove; tako da je stoga pravedno da se i svaki govor koji se započinje o njihovim djelima rasporedi određenim redom. Da dakle tkogod ne bi posumnjao na nekakav kaos i nesređenu gomilu kao u prostranoj i golemoj šumi, ovdje ću ukratko izložiti red cijeloga djela. I ponajprije je red samih stvari o kojima se govori: zatim prikladan i pogodan način onoga što služi jasnoći i udobnosti čitatelja, kao i kakvoća i oblikovanje stila: također nužno objašnjenje kazala (jer je njihova uporaba osobito važna): osim toga postoje neka mrska pitanja i cenzorske bilješke, pa valja izložiti razlog zašto od njih odvraćam pero: naposljetku valja otkriti neku zamisao ili naum djela o kojima razmišljam ubuduće.
Rerum omnium quæ existunt, ordo quidam est ac modus, a natura, aut potius ab auctore naturæ, sapientissime constitutus. Cernitur is quoque (licet sæpius hominum improbitate perturbatus) in rebus publicis, ex pulcherrima partium omnium, ceu membrorum, compositione ac disciplina consertus. Verum alibi nusquam illustrius, quam in Sanctorum vita elucet, a quibus est tum in Numinis veneratione publica ac privata, tum in ceterarum functionibus ac muniis virtutum, omnique vitæ ratione, ordo quidam, idemque fere Divina haustus institutione, studiosissime conservatus; ut æquum propterea sit, omnem, qui de eorum gestis instituitur, sermonem certo quoque ordine disponi. Ergo ne quis ut in vasta atque immani silva chaos quoddam suspicetur, atque indigestam molem; breviter hic totius operis ordinem explicabo. Ac primo rerum ipsarum quæ dicuntur est ordo: dein eorum quæ perspicuitati serviunt ac commodo Lectoris, apta atque idonea ratio tum styli qualitas et conformatio: Indicum etiam (nam eorum præcipuus præcipuus est usus) necessaria explicatio: odiosæ præterea sunt quæstiones nonnullæ ac censoriæ notationes, a quibus cur retorqueam stylum, exponenda est caussa: demum quæ in posterum mediter, operum est idea quædam aut consilium aperiendum.
Oni koji su dosad pisali životopise svetaca nisu slijedili nikakav red, kao onaj koji je sastavio drugi dio Legende i u nekim svescima Lipomano; ili tek abecedni red imena, kao Mombrizio; ili red dobi i vremena, kao neki noviji; ili red blagdana koji su opisani u obrednim knjigama Rimske Crkve, kojima prilagođavaju smrtne dane ostalih svetaca, premda se ne nalaze ni u kakvim kalendarima; tako Jakov de Voragine, Surije i gotovo svi ostali. A ako na isti dan padne više svetaca, oni su njihova imena zapisali bez reda, a životopise objavili bez ikakva razlikovanja bilo po vremenima bilo po slovima, kao što se može vidjeti kod Petra de Natalibus i Surija. Ja sam doduše slijedio rimski kalendar, kako bih djela donio na onaj dan kojega je tko preselio u nebo ili kojega se slavi njegova glavna svetkovina. Ali sam i svece pojedinih dana stavio u određeni red, tako da sam, koliko sam mogao dokučiti njihovu dob, najprije govorio o onima koji su prije živjeli ili svakako prije otišli s ovoga svijeta. Nisam se ipak toga držao tako sitničavo da se ondje gdje je nečija dob sporna ne bih priklonio općem mišljenju, premda sam se bojao da je istinitije drugo. Ondje gdje ni po kakvu tragu nisam mogao utvrditi pouzdanu dob nekih, kao često mučenika, svrstao sam ih u ona vremena kojima su se činili najprikladnijima. Ali o kronologiji uskoro ponovno.
Qui antehac Sanctorum Vitas scriptere, ii vel nullum secuti ordinem sunt, ut qui secundam partem Legendæ composuit, atque in nonnullis voluminibus Lipomanus; vel alphabeticum dumtaxat nominum, ut Mombritius; vel ætatis ac temporum, ut recentiores nonnulli, vel festorum, quæ in ritualibus libris Ecclesiæ Romanæ descripta sunt, ad quæ ceterorum Sanctorum, etsi in nullis extent Kalendariis, mortuales dies accommodant; ita Jacobus de Voragine, Surius, ac reliqui fere omnes. At si in eumdem diem plures inciderint Sancti, horum ab iis promiscue scripta nomina; vitæ editæ, nullo vel ætatum discrimine, vel litterarum; ut cernere est in Petro de Natalibus ac Surio. Ego fastos quidem sum Romanos secutus, ut quo quisque in cælum migravit die, aut quo præcipua illius agitur festivitas, Acta darem. Sed et dierum quoque singulorum Sanctos in certum reposui ordinem, ut, quantum eorum assequi ætatem potui, prius de iis agerem, qui prius vixerunt, aut certe prius excesserunt e vivis. Non ita tamen id arripui scrupulose, quin ubi ætas controvertitur alicujus, communi adhæserim sententiæ, licet ut verior ea esset timerem. Ubi nullo ex vestigio certam deprehendere ætatem aliquorum potui, ut sæpe Martyrum, hos in ea conjeci tempora, quibus maxime congruere visi sunt. Sed de chronologia mox iterum.
Ponajprije dakle, zabilježivši bilo koji dan, nabrajam redom koji sam već izložio imena svetaca koji se toga dana štuju ili čiji se spomen na bilo koji način slavi; dodavši, kad mi je poznato, mjesto gdje su živjeli i koje su dostojanstvo ili stupanj obnašali, na primjer sv. Gaudencije, biskup Novare u Italiji; sv. Leon, tribun, mučenik u Bugarskoj itd. I na taj se način jednim pogledom može sagledati o kojim se svecima toga dana govori i kojim redom.
Primum igitur consignato die quolibet qui eo die coluntur Sancti, aut quorum quoquo modo celebratur memoria, eorum nomina ordine, quem jam exposui, recenseo; addito, cum mihi cognitus est, loco quo vixerunt, et quam gesserunt dignitate, aut gradu, v. g. S. Gaudentius Episcopus Novariensis in Italia. S. Leo Tribunus, Martyr in Bulgaria, etc. Atque ea ratione unico obtutu de quibus eo die agatur Sanctis, quoque ordine, perspici potest.
Slijede izostavljeni i na druge dane prebačeni. Često su naime od jednoga sveca više blagdana, čak i u jednoj te istoj Crkvi: jer se od nekih slavi preminuće ili rođendan za nebo, prijenos, i to ne jedan, ređenje, neko čudo; a od drugih različiti narodi u različit dan slave čak i istu svetkovinu. Bilo bi pak smiješno kad bi netko htio da se u jednom djelu djela jednoga sveca objavljuju na više dana. Objavio sam ih dakle jednom; a za one dane na koje sam doznao da se drugdje slavi njihova svetkovina ili se u božanskim časoslovima obnavlja njihov spomen, ondje sam naznačio gdje se njihova djela mogu pronaći: i to s tom namjerom da onaj tko možda traži životopis svoga zaštitnika, ili sveca inače slavna u nekom mjestu, a ipak ga toga dana ne pronađe, zna kamo se treba obratiti. Ponajviše pak životopis svakoga prebacujem na onaj dan za koji smatram da se najsvečanije slavi u mjestu gdje je pohranjeno njegovo tijelo, ili koje se diči njegovim rođenjem ili zaštitom. Osim toga su u novije martirologije ili popise svetaca upisana imena mnogih kojima ipak nebeske časti nisu dosuđene sudom Crkve niti unaprijed dodijeljene drevnom pobožnošću naroda. Smatrao sam da njih s pravom trebam izostaviti, osobito novije: i osim onoga časnoga Ludovika Blosiusa, opata u Liessiesu (za kojega sam na njegovu mjestu izložio zašto sam ovdje donio njegov životopis), nisam iznio djela nijednoga drugoga kojega neki pisci ne ubrajaju u popis svetaca. Je li to učinjeno zakonito, češće sam dvojio; i tada, ako sam dao životopis (a dao sam ih od malobrojnih), ipak sam izostavio naslov sveca ili blaženika: većinom sam ipak izostavio životopis, a naznačio ime, kako bi me učeni čitatelj opomenuo ako me igdje prevarilo moje nagađanje. A doista sam bio uvrstio u ovaj razred onih koje valja izostaviti nekolicinu za koje sam poslije i doznao da se njihova svetost slavi javnim blagdanima i spomenicima, i primio njihova djela.
Sequuntur Prætermissi et in alios dios rejecti. Sæpe namque Sancti unius plura sunt festa, in una etiam atque eadem Ecclesia: nam quorumdam obitus sive natalis celebratur, Translatio, nec una; ordinatio, miraculum quodpiam: aliorum a diversis populis diverso die agitur, etiam eadem celebritas. Esset vero illud ridiculum, si quis unius Sancti pluribus diebus edi uno in opere Acta vellet. Semel igitur illa dedi; quibus vero diebus alibi agitari eorum festivitatem vel recoli in Divinis officiis memoriam comperi, indicavi isthic, ubi Acta eorum queant inveniri: idque eo consilio, ut si quis Patroni fortassis sui, aut cetoroquin quopiam in loco celebris Sancti Vitam quærat, neque tamen eo die reperiat, sciat quo sibi sit recurrendum. Plerumque vero ad eum diem cujusque Vitam rejicio, quem maxime solennem agi existimo in loco ubi illius conditum est corpus, aut qui illius ortu patrociniove gloriatur. Sunt præterea recentioribus Martyrologiis, aut Sanctorum catalogis, multorum inscripta nomina, quibus tamen cælestes honores non sunt Ecclesiæ judicio decreti, vel antiqua populorum pietate prærogati. Hos ego mihi omittendos esse merito existimavi, recentiores præsertim: neque præter Venerabilem illum Ludovicum Blosium Abbatem Lætiensem, (cujus cur vitam hic dederim, suo loco exposui) alterius cujusquam res gestas retuli, qui non ab aliquibus scriptoribus in Divorum albo collocetur. An legitime id factum esset, sæpius addubitavi; ac tunc si dedi vitam, (dedi autem paucorum) omisi tamen Sancti aut Beati titulum: plerumque tamen Vitam omisi, nomen indicavi, ut sicubi me mea conjectura fefellerit, me lector eruditus admoneat. Ac vero conjeceram in hanc Omittendorum classem nonnullos, quorum postea et sanctitatem publicis festis monumentisque celebratam didici, et res gestas accepi.
I u ovom popisu izostavljenih držao sam se dvostrukoga reda: jer najprije nabrajam one koji se prema redoslijedu kalendara prebacuju na raniji mjesec ili dan; na primjer, ako se 12. siječnja u martirologijima pojavljuju sveci od kojih se neki štuju 10. veljače, 6. travnja, 15. siječnja, 7. siječnja, a čini se da druge treba posve izostaviti, najprije navodim one koji pripadaju prethodnim danima siječnja, zatim one koji pripadaju samomu dvanaestomu, odnosno koji su pripisani tomu danu, ali se čini da ih treba izostaviti; potom one koji pripadaju sljedećim danima istoga mjeseca; i naposljetku drugih mjeseci, uvijek istim slijedom i redom dana. Drugo, kad je više onih koji su istoga dana posve izostavljeni, i njih sam rasporedio onim redom za koji se činilo da ga zahtijeva njihova dob, premda nije uvijek najpomnije izvagana.
In hoc quoque omissorum syllabo ordo est a me duplex observatus: nam primo eos recenseo, qui in priorem, juxta Kalendarii seriem, rejiciuntur mensem aut diem: exempli gratia, si die xii Januarii in Martyrologiis Sancti occurrant, quorum aliqui x Februarii, vi Aprilis, xv Januarii, vii Januarii colantur, alii etiam plane omittendi videantur; primum eos refero qui ad præcedentes Januarii dies, tum qui ad ipsum duodecimum pertinent, sive qui adscripti illi diei sunt, sed videntur esse omittendi; dein qui ad dies consequentes ejusdem mensis; ac denique mensium aliorum, eadem semper serie atque ordine dierum. Secundo cum omnino prætermissi eodem die plures sunt, hos quoque eo ordine digessi quem eorum postulare ætas, etsi non semper accuratissime expensa, videretur.
Na trećem su mjestu predgovori, ili prolegomena, odnosno prethodne rasprave o pojedinim životopisima. U njima izlažem mjesto u kojem se pojedini sveci osobito štuju, ili odakle su potekli, ili u kojem su proveli život, ili koje su posvetili svojim relikvijama; iz pouzdanih oznaka, ako su doduše pri ruci, otkrivam vrijeme u kojem su živjeli; javno slavljenu svetost potvrđujem iz spisa kanonizacije, martirologija, svjedočanstava starih pisaca, hramova posvećenih na njihovu čast, zakonitih prijenosa relikvija i drugih spomenika; spominjem tko je životopis napisao, u koje vrijeme, tko ga je odobrio, naveo i od koga je preuzet. I u ovoj sam posljednjoj točki toliko savjestan (jer smatram da to najviše vrijedi za očitovanje zahvalnosti i stjecanje povjerenja) da ne objavljujem baš nijedan životopis a da ne naznačim od koje je Crkve ili samostana preuzet, navodeći i imena privatnih osoba koje su ili posudile svoje kodekse ili vlastitom rukom prepisale iz tuđih djela makar i jednoga sveca. A bilo je i onih koji su životopise koje su pripremili za javnost, a sami ih rasvijetlili, ipak radije htjeli imati objavljene u ovom opsežnom djelu negoli da odvojeno lutaju u malenu čunu: i njima, kako je pravedno, ostaje njihova čast, kao i onima koji su s grčkoga jezika, ili nekoga drugog stranog, preveli životopis ili čudesa nekog sveca. Sve pak što sam pronašao u Rosweydeovim ormarima, sve to s najvećom vjernošću označujem da sam primio od njega: a to činim tim revnije jer je bilo onih koji su ili smatrali, ili svakako nastojali druge uvjeriti, da ja ne objavljujem nijedan životopis koji on nekoć nije prikupio. Bolje to znaju prijatelji koji su vrlo mnogo toga pribavili nakon njegove smrti i svakodnevno pribavljaju. Ipak mu pripada velik dio djela, ili radije cijelo, jer je i mnogo toga sabrao i započeo djelo koje meni možda ne bi ni palo na pamet, ili mi poglavari našega Reda svakako ne bi dopustili da se toga prihvatim.
Tertio loco Præfationes sunt, sive προλεγόμενα, aut præviæ de vitis singulis dissertationes. In his locum, in quo præcipue Sancti singuli coluntur, quove orti, aut in quo ætatem degere, vel quem suis reliquiis consecravere, expono: tempus quo vixere, ex certis characteribus, si quidem ii suppetunt, eruo: sanctitatem publice celebratam, ex Actis canonizationis, Martyrologiis, veterum scriptorum testimoniis, templis eorum honoridicatis, reliquiarum legitimis translationibus, atque aliis monumentis, affirmo: Vita a quod scripta, quo tempore, quibus probata, citata, a quo accepta, commemoro. Atque in hoc postremo capite ita sum religiosus (quod id existimem ad gratitudinem testandam, impetrandamque fidem valere quam plurimum) ut nullam omnino Vitam edam, quin a qua Ecclesia aut cœnobio accepta sit, indicem; expressis etiam privatorum nominibus, qui vel suos codices commodarunt, vel sua manu ex alienis Acta vel unius Sancti descripsere. Et fuerunt, qui quas paraverant publico vitas, eas a se dilucidatas in hoc tamen amplo opere maluerunt extare, quam separatim tenui cymba vagari: his etiam ut æquum est, suus constat honos; uti et iis qui e Græca lingua, aliave barbara vitam alicujus Sancti vertere, aut miracula. Quæcumque vero in Rosweydi armariis reperi, ea omnia summa fide significo ab eo me accepisse: idque eo studiosius facio, quod fuit nonnemo, qui vel existimavit, vel certe persuadere aliis conatus est, nullam a me Vitam edi, quam nonille olim congesserit. Melius id norunt qui plurima post illius mortem suppeditarunt et in dies suppeditantamici. Magna tamen pars operis, aut totum potius illi debetur, quod et multa collegit, et auspicatus est opus, quod vel mihi fortassis non venisset in mentem, vel certe ut id aggrederer non sivissent Ordinis nostri Præsides.
Ne objavljujem pak samo životopise svetaca nego i prijenose te čudesa koja su učinili nakon smrti; ako su ona opisana odvojeno u posebnoj raspravi, pred njih stavljam njihova prolegomena jednako kao i pred same životopise, te ih na isti način rasvjetljujem: ako su pak dio životopisa ili su mu pridodana, o njima ne raspravljam zasebno nego u zajedničkim prolegomenima prije životopisa. Ako su pak drugi pisci o istim svecima predali štogod drugo, to iznosim ili u prolegomenima ili poslije životopisa, ili ako se u životopisu pripovijeda isto, samo to naznačim. Sama pak prolegomena, ako su opširnija, dijelim na više odlomaka. Kakav je pak postupak s prolegomenima, takav je i sa životopisima koje pisci nisu napisali u neprekinutom slijedu, nego sam ih ja sabrao iz raznih pisaca i takoreći sastavio. Uostalom, ono što obrađujem u ovim prolegomenima, isto to slavni muž Andrija Saussay obećava dati u dokaznim komentarima uz djelo Martyrologium Gallicanum, možda još i sjajnije. Ima onih koji ne odobravaju da se objavljuju čudesa svetaca, bilo zato što njima, kako kažu, sada nije potrebno potvrđivati istinu naše vjere, bilo zato što se čini da u njima ima mnogo toga isprazna i ništavna, što prije izaziva smijeh negoli vjeru ili pobožan osjećaj duše, bilo naposljetku zato što se u njima spominju mnoge s neba nanesene kazne prekršiteljima crkvene slobode, prezirateljima svetinja i drugim zločinačkim ljudima, kojih se oni koji sada čine ista sramotna djela s pravom boje za sebe i misle da im se javno predbacuju. Koliko povjerenja zaslužuju povijesti svetaca koje ja objavljujem, izložit ću u sljedećem poglavlju. A čudesa Bog nije nekoć činio niti ih i danas čini samo radi uvjeravanja u istinu vjere: velik je njihov plod ako se smrtnici odvrate od zločina, premda se ni to ne može dogoditi a da se ne učvrsti i vjera, a osobito spasonosno uvjerenje o vrhovnoj Božjoj providnosti. I mnogi su prije mene najmudriji i najsvetiji muževi opisali čudesa svetaca, od kojih su neka odobrena na općim crkvenim saborima.
Non Vitas autem solas edo Sanctorum, sed et Translationes, et patrata ab iis post mortem miracula; quæ si separatim peculiari commentario descripta sunt, iis sua præfigo Prolegomena æque ut vitis ipsis, eodemque modo ea dilucido: sin pars sunt Vitæ, eive attexta, de iis seorsim nisi in communibus ante Vitam Prolegomenis non disputo. Si quæ autem alia de iisdem Sanctis alii tradidere scriptores, ea vel in Prolegomenis, vel post vitam profero, aut si eadem narrantur in Vita, indico solum. Prolegomena vero ipsa si prolixiora sunt in plures partior paragraphos. Quæ porro Prolegomenorum, eadem Vitarum est ratio, quæ non continua serie conscriptæ ab auctoribus sunt, sed a me e variis scriptoribus collectæ, quasique consarcinatæ. Ceterum quæ in hisce Prolegomenis tracto, eadem v. cl. Andreas Saussaius in commentariis apodieticis ad Martyrologium Gallicanum, daturum se pollicetur, fortassis etiam luculentius. Miracula Sanctorum sunt qui edi non probent, vel quod iis, ut loquuntur, confirmari nunc nostræ religionis veritatem necesse non sit, vel quod multa in iis inesse videantur inania ac futilia, quæque risum potius exprimant quam fidem aut pium animi sensum, vel denique quod in iis multa multa memorentur Ecclesiasticæ libertatis violatoribus, sacrorum contemptoribus, aliisque sceleratis hominibus inflicta cælitus supplicia, quæ qui eadem nunc designant flagitia, merito sibi sentiunt esse pertimescenda, putantque palam exprobrari. Quam fidem quæ vulgantur a me Divorum historiæ mereantur, sequenti capite exponam. Non solum autem ad religionis persuadendam veritatem aut facta olim miracula sunt aut fiunt etiamnum a Deo: magnus eorum fructus est, si a sceleribus deterreantur mortales: quamquam neque hoc potest accidere, quin confirmetur etiam religio, ac præsertim salutaris de suprema Dei providentia opinio. Et multi ante me sapientissimi sanctissimique viri Sanctorum conscripsere miracula, quorum sunt quædam in generalibus Ecclesiæ conciliis approbata.
Na četvrtom mjestu objavljujem same životopise u izvornom izričaju kojim su ih nekoć napisali pisci, najpomnije uspoređene s rukopisnim kodeksima, ako sam doduše mogao pronaći takve izvorne primjerke. Ako prije nisu postojali na latinskom, naznačujem tko ih je preveo; ondje gdje to ne naznačujem, nego samo da su prevedeni s grčkoga, talijanskoga, francuskoga, španjolskoga ili njemačkoga, preveo sam ih ja. Ako postoji više životopisa jednoga sveca, i to osobito napisanih od poimence poznatih pisaca, a dosad neobjavljenih, ovdje ih sve objavljujem, osim ako su jedni sažeci drugih. Jer kad sam nabavio stara djela, većinom preskačem pripovijedanja Metafrasta i novijih pisaca.
Quarto ipsas edo Vitas germana phrasi, qua sunt olim ab Auctoribus conscriptæ, cum mss. codicibus accuratissime collatas; si quidem archetypa ejusmodi exemplaria reperire potui. Si non extabant illæ prius Latine, indico quis verterit; ubi id non indico, sed solum e Greco, Italico, Gallico, Hispanico, Teutonico versas, a me versæ sunt. Si plures extant unius Sancti Vitæ, et a nominatis præsertim scriptæ auctoribus, eæque hactenus non editæ, omnes hic edo; nisi compendia sint aliæ aliarum. Nam cum antiqua nactus sum Acta, plerumque Metaphrastæ et recentiorum narrationes prætermitto.
Ovim životopisima i čudesima dodajem, ondje gdje se čini potrebnim, vrlo kratke bilješke kojima se ili naznačuju različita čitanja opažena u raznim rukopisima, ne sva bilo koje vrste, što bi bilo suvišno, nego ona koja su se činila od neke važnosti; ili ako se pojave kakva imena gradova ili drugih mjesta koja se u samom životopisu ne čine dovoljno objašnjenima, ukratko bilježim gdje se nalaze. Ako se pojave kakve strane ili manje uobičajene, pa stoga nejasne riječi, ukratko ih objašnjavam. Ako se pojavi kakva vremenska oznaka koja se razilazi s uobičajenom kronologijom, ili koja se ne čini dovoljno jasnom, izlažem je ako to nije učinjeno u prolegomenima. Ako postoji nešto za što se čini da se nimalo ne slaže s naukom teologa, to ili razrješavam, ili opravdavam koliko je dopušteno, ili pak poučavam kako se može ispraviti. Naposljetku, kad osim onoga životopisa nekog sveca koji objavljujem postoje kadšto njegova djela napisana od drugih pisaca, ili prenesena od povjesničara, upozoravam ako je ovdje štogod izostavljeno ili drukčije ispripovijedano.
Hisce vitis ac miraculis subjicio, ubi opus esse videtur, perbreves Annotationes; quibus vel variæ lectiones in diversis mss. animadversæ indicantur, non omnes cujuscumque generis, quod esset supervacaneum, sed quæ alicujus esse momenti visæ sunt; vel si quæ nomina urbium aliorumve occurrunt locorum, quæ non satis in eadem Vita explicata esse videantur, ea breviter ubi sita sint annoto. Si quæ verba barbara, aut minus usitata, eoque obscurā, explano ea breviter. Si quæ temporum nota, a vulgata dissentiens chronologia, aut quæ non satis perspicua esse videatur, eam, si in Prolegomenis id factum non est, expono. Si quid est quod cum Theologorum placitis neutiquam congruere videatur, id vel enodo, vel qua licet excuso, vel etiam qui corrigi possit doceo. Denique cum præter eam quam edo Sancti cujuspiam Vitam, alia extent subinde ab aliis scripta auctoribus ejusdem Acta, aut ab historicis relata, si quid hic omissum aut aliter narratum sit, admoneo.
Nije manjkalo vrlo učenih muževa koji su smatrali da ove bilješke neće imati nikakve koristi, pa su me stoga poticali da se poštedim uzaludna truda. Niti naime učeni čitatelji njih trebaju, niti o onima koji ih trebaju valja voditi računa, osim ako ne želimo posvuda objašnjavati sam latinski izričaj za volju neukih: Jakov Sirmond, Dionizije Petavije i drugi muževi jednake učenosti prezret će ove bilješke, ili čak zbog njih i cijelo djelo. Potresao me, priznajem, ugled tolikih muževa naveden da poljulja moj naum. Da se dakle tim junacima, od kojih mi je svaki pojedini vrijedio kao vrlo mnogo čitatelja, ili čak kao svi, ne bi ne svidio ovaj moj trud, izbrisao sam većinu bilježaka koje sam već imao pripravljene; stoga su u manjem broju dodane prvim četirima danima. Pošto su oni bili tiskani, kad su ratovi, kao što sam prije napisao, proglasili obustavu rada tiskarama, počeo sam pažljivije razmišljati za koga ovo objavljujem? Želim li da samo najučeniji ljudi prelistavaju moje djelo, ili radije sve mnoštvo obrazovanih ljudi? Mogu li ovima te bilješke biti na korist? Komu će biti neugodno, kad pročita da se spominje drugi svetac, biti upozoren kojega će dana pronaći njegova djela? Ako želim da moje djelo čitaju samo oni slični Petaviju i Sirmondiju, dovoljno je da se otisne deset ili dvanaest primjeraka; nema naime ni sada niti će možda za vrlo dugo vremena biti deset ljudi jednake učenosti. Što? Zar oni ne znaju da se mnogo toga piše čime se služi samo neuk i nevješt puk, više toga što čitaju osrednje učeni, a malo onoga što čitaju najučeniji? Poznata mi je njihova uljudnost i ljubaznost, posvjedočena vrlo mnogim pismima i uslugama iskazanima meni nezaslužnomu, tako da neće lako prezreti ono što ni njima samima nije od koristi, ali ipak može koristiti drugima. Pridružio se i ugled drugih spisima slavnih muževa, Jakova Tirinusa, Ivana Tollenariusa, Lovre Uwena, Auberta Miraeusa i mnogih drugih, koji su i odobravali ove pročitane vrlo kratke bilješke i poticali me da i dalje sastavljam slične.
Non defuere viri doctissimi, qui hasce Annotationes existimarent nullum esse usum habituras, eoque ut vano labori parcerem hortarentur. Neque enim eruditos Lectores illis egere; neque qui egeant, eorum esse habendam rationem, nisi ipsam passim velimus Latinam phrasim in rudium gratiam explanare: Jacobum Sirmondum, Dionysium Petavium, aliosque pari eruditione viros Annotationes hasce, aut etiam propter eas opus universum contempturos. Perculit, fateor, me virorum tantorum allata ad labefactandum institutum meum auctoritas. Ergo ne Heroibus illis, qui mihi singuli instar essent plurimorum lectorum, aut etiam omnium, displiceret labor hic meus, quas jam paratas habebam Annotationes expunxi plerasque; ideoque rariores quatuor primis diebus adjectæ. His excusis, cum bella justitium, ut ante scripsi, prælis indixissent, pensiculatius cœpi cogitare, quibus hæc ederem? anne solos eruditissimos homines volvere opus meum vellem, an non potius plebem omnem litteratorum? his numquid commodo esse Annotationes illæ possint? Cui ingratum fore, ubi Sancti alterius fieri mentionem legerit, moneri quo die sit illius Acta reperturus? Si solum Petavii Sirmondique similibus legi mea velim, satis esse si decem aut duodecim cudantur exemplaria; neque enim esse nunc aut intra longissimum fortasse tempus futuros pari eruditione decem. Quid? an nescire eos, scribi multa quibus solum vulgus rude et imperitum utatur, plura quæ mediocriter docti legant, quæ doctissimi pauca? Notam mihi eorum esse humanitatem ac comitatem, plurimis litteris officiisque immerenti mihi præstitis testatam, ut non facile sint, quod ipsis etiam usui non sit, sed prodesse tamen aliis queat, aspernaturi. Accedebat aliorum scriptis celebrium virorum auctoritas, Jacobi Tirini, Joannis Tollenarii, Laurentii Uweni, Autberti Miræi, atque aliorum multorum, qui et lectas hasce brevissimas notas probabant, et ut porro similes elucubrarem hortabantur.
Želje i savjeti Antuna de Winghea, opata u Liessiesu, daleko su nadmašili moje snage, a možda i mjeru ljudske slabosti. Govorio je naime da želi da ne dajem samo vrlo kratke bilješke, nego sjajnije komentare, gotovo onakve kakve je naš Petar Halloix dodao životopisima svetih pisaca Istoka, o kojemu smo piscu tada mnogo razgovarali, i to uz najveću i zasluženu pohvalu njemu. Odbio sam da imam takvu snagu duha i čvrstoću tijela, osim ako on sam ne potakne dvadesetoricu drugih koji bi ozbiljno uložili svoj trud u isto proučavanje. Tko bi to naposljetku čitao? Neka pomisli na opseg mojega djela i bez takvih komentara: što bi bilo kad bi se oni pridodali, i jednaka veličina slova? Doista ni u tristo svezaka cijelo djelo ne bi bilo dovršeno. Odmah se s ovim mojim odgovorom složio taj izvrsni muž.
Antonii Winghii Lætiensis Abbatis longe vires meas, ac fortassis modum humanæ imbecillitatis, vota ac consilia excessere. Optare enim se aiebat, ut non brevissima solum scholia, sed luculentiores commentarios darem, quales fere Petrus Halloix noster ad Vitas Sanctorum Scriptorum Orientis adjecisset, de quo auctore multus tunc nobis fuerat sermo, et cum summa ejus, ac merita, conjunctus laude. Negavi eam esse mihi vim animi, ac corporis firmitatem, nisi viginti alios excitaret ipse, qui ad idem studium suam operam serio conferrent. Quem deinde lecturum hæc? cogitaret operis mei molem etiam absque ejusmodi commentariis: quid si illi accesserint, et par characterum magnitudo? Trecentis profecto voluminibus opus omne non iri expletum. Acquievit continuo responsioni huic meæ vir optimus.
§ II. Što je osmišljeno radi preglednosti i udobnosti čitatelja.
§ II. Ad perspicuitatem et lectorum commodum excogitata.
Svi koji se posvećuju izdavanju knjiga moraju se doista pobrinuti da ne samo stil bude jasan i otvoren, nego i da oblik slova i kakvoća papira budu takvi da ništa ne vrijeđa niti zamara čitatelja. Ipak, nikada nisam smatrao da trebam slijediti primjer onih koji, zaneseni veličinom slova, sjajem papira i ostalom otmjenošću, nimalo ne mare kolika će biti cijena knjiga i koliko će ih ljudi moći kupiti. Ja sam htio da ovo moje djelo bude tiskano tako da niti papir bude ružan, niti slova izobličena, što bi čitatelja prije odbilo nego privuklo, a niti da bude tako raskošno i skupocjeno da bi visoka cijena odvratila kupce. Stoga sam upozorio tiskara, razborita i pametna čovjeka, da upotrijebi papir, slova i sve ostalo što bude potrebno onako kako prosudi da je njemu korisno: jer što je njemu korisno, to će meni biti najugodnije, kako bi naime što više ljudi kupovalo i čitalo moje knjige. On je, u skladu sa svojom razboritošću i uljudnošću, učinio tako da niti sam morao prigovarati čistoći papira ili slova, niti sam morao osuđivati pretjeranu cijenu. Štoviše, želio je da ja odredim raznolikost i način slova te sve ostalo za što sam smatrao da služi preglednosti djela. Što se toga tiče i kakva je razlika u slovima primijenjena, ovdje ću ukratko izložiti.
Providere quidem omnes oportet, qui ad libros edendos animum appellunt, ut non modo stylus clarus apertusque sit, sed et litterarum forma ac chartæ ratio sit ejusmodi, nihil ut lectorem offendat ac fatiget. Numquam tamen mihi eorum imitanda esse duxi exempla, qui characterum magnitudine, nitore chartæ ceteraque elegantia capti, nil pensi habent, quanti pretii futuri sint libri, et quam multi eos coempturi. Volui ego ita opus hoc meum cudi, ut nec fœda esset charta, neque deformes litteræ, quæ averterent potius, quam allicerent lectorem; neque tamen ita splendida essent ac sumptuosa, ut emptores pretii magnitudo deterreret. Idcirco Typographum monui, prudentem virum ac cordatum, ut chartam, characterem, et cætera quæ opus forent, adhiberet, qualia sibi esse utilia judicaret: nam quod illi utile esset, id mihi maxime jucundum fore, ut nimirum quam plurimi libros meos emant ac legant. Fecit ille pro sua prudentia et humanitate, ut neque papyri aut typorum munditiam requirerem, neque pretium enorme damnarem. Et quidem ordinari a me characterum diversitatem et modum voluit, ac cetera quæ censerem operis perspicuitati servire. Quæ huc faciant, quæque adhibita litterarum differentia, summatim hic edisseram.
Ponajprije, većim oblikom slova (da o naslovima ništa ne govorim) tiskana su imena svetaca svakoga dana, kako bi sama veličina slova odmah privukla oči i pozornost čitatelja. Ipak, ime onoga sveca čiji je blagdan toga dana zabilježen u Rimskom kalendaru oblikovano je četvrtastim slovima kako bi se isticalo, ali ne na prvome mjestu, kao u Martirologiju, nego po redu starosti. Zatim postoje dvije vrste slova srednje veličine, koju zbog same stvari nazivaju medijanom; jedna su nešto dulja nego šira, i u narodu se zovu kurzivna (italik); naši ih pak slovoslagari, jer se pri njihovu oblikovanju perom ruka može brže kretati i čini se kao da trči, nazivaju kurzivnima, gotovo kao brzim slovima. Druga su okrugla i glatka, te se posvuda nazivaju antikvom (rimskim slovima). Njima sam dao tiskati Životopise i sve što se navodi tuđim riječima, a onim kurzivnima ono što je moje, ili gotovo moje, jer pripada mojim pomoćnicima i suradnicima u poslu, o kojima će biti riječi niže. Bilješke pak, budući da će ih neki užurbani čitatelji preskočiti ili ih smatrati sebi nepotrebnima, tiskane su najmanjim slovima.
Primum grandiori forma characteris (ut de titulis nihil dicam) impressa Sanctorum cujusque diei nomina, ut ipsa litterarum magnitudo illico oculos advertat Lectoris animumque. Ejus tamen Sancti nomen, cujus eo die festivitas sit in Romano Kalendario consignata, quadratis est litteris, ut emineat, non tamen primo loco, ut in Martyrologio, sed ordine ætatis, efformatum. Duo deinceps sunt genera litterarum, mediocri magnitudine, quam ex re medianam vocant; aliæ longiores aliquanto quam latiores, vulgo Italicæ dicuntur; typothetæ nostrates, quod iis calamo efformandis citatius moveri manus possit, et velut currere videatur, Cursivas quasi cursorias, appellant. Aliæ rotundæ sunt ac teretes, et passim Romanæ nominantur. His Vitas, et quæcumque alienis verbis efferuntur, excudi curavi: cursoriis illis quæ mea sunt, aut quasi mea, quia adjutorum et laboris sociorum, de quibus infra. Annotationes tiones vero, ut quas lectorum quidam præteribunt festini, vel sibi non necessarias rati, minimo excusæ sunt charactere.
Na početku svakoga životopisa ili moje prethodne rasprave o njemu na rubu sam označio dan kojim se taj svetac štuje i godinu u kojoj je preminuo: ili, ako godinu nisam mogao ograničiti i odrediti sigurnom vremenskom oznakom, tada sam naveo stoljeće u kojem je živio, ili početak odnosno kraj stoljeća. Na gornjem pak rubu, gotovo kao na nadvratniku svake stranice, upisano je i ime sveca čiji se životopis ondje donosi i dan u mjesecu, kako nitko ne bi morao listati više listova da bi doznao o kojem je svecu riječ i o kojem danu u mjesecu. Budući pak da o istome svecu katkad postoji više životopisa koje su napisali različiti autori, stoga je na vanjskome rubu svake stranice, na samome vrhu, naznačeno od kojega je autora ono što se govori ili odakle je preuzeto, ovim obrascem: AUTOR N. N. IZ RUKOPISA ili IZ EUZEBIJA, IZ ŽIVOTOPISA OTACA, IZ SURIJA itd. Ako se na toj stranici nalazi nešto što se čini da se ne može pripisati nijednom sigurnom autoru, nego sam to ja odasvud prikupio, dodao sam: IZ RAZNIH IZVORA.
Principio Vitæ cujusque aut præviæ meæ de ea dissertationis, in margine diem signavi quo is colitur Sanctus, et annum quo decessit: vel si annum certa nota temporis circumscribere ac definire non potui, tum seculum quo vixit, aut seculi initium finemve expressi. Ast in supremo margine quasique superliminari paginæ cujusque et Sancti nomen, cujus isthic datur vita, et dies mensis adscriptus; ne quemquam oporteat plura volvere folia ut norit quo de Sancto agatur, et quo die mensis. Quia vero ejusdem Sancti plures quandoque sunt vitæ, a diversis scriptæ auctoribus, ideo in exteriori margine paginæ cujusque, summo loco a quo ista auctore sint quæ dicuntur, aut unde accepta indicatur, hac formula: AUCTORE N. N. EX MSS. aut EX EUSEBIO, EX SURIO etc. Si quæ ea pagina habentur, quæ nulli certo tribuenda Auctori videantur, sed sint a me undique compilata, adposui, EX VARII.
Pojedine sam životopise podijelio na poglavlja kako bih olakšao trud i zamor čitatelja. Nisam uvijek slijedio podjele koje su postojale u izdanjima drugih ili u rukopisima, jer se rukopisi međusobno uglavnom nisu podudarali, odakle sam zaključio da te odsjeke i naslove poglavlja nisu načinili sami autori. Ako je pak bilo vjerojatno da je autor sam podijelio svoj spis na poglavlja ili stavio naslove, zadržao sam oboje. Osim ako su poglavlja bila odviše kratka i gotovo ponavljana kod svake pojedine rečenice, ili odviše duga i razvučena na više stranica: tada sam naime primijenio drugu podjelu, ali s takvom umjerenošću da sam pojedinačno naveo prijašnju autorovu podjelu, osobito ako su bili dodani naslovi. Nadalje, od samih naslova jedni su tiskani kurzivnim, a drugi okruglim slovima; one prve sastavio sam ja, a ove druge sami autori, ili su barem pronađeni u rukopisima.
Vitas singulas in capita distribui, ut laborem levarem tædiumque Lectoris. Neque semper partitiones sum secutus quæ vel in aliorum editionibus vel in MSS. extabant, quod plerumque mutuo non responderent codices; unde conjecturam capiebam, non esse ab ipsis auctoribus illas capitum factas sectiones ac titulos. Si quando divisisse Auctorem commentarium suum in capitula, aut titulos apposuisse, probabile fuit, retinui utraque. Nisi forte brevia nimis capita erant, et quasi a singulis periodis repetita, aut nimis longa et ad plures paginas diffusa: aliam enim tunc divisionem adhibui; ea tamen moderatione, ut priorem Auctoris partitionem singillatim exponerem, præsertim si additi tituli essent. Ipsorum porro titulorum alii cursoria, rotunda alii littera impressi; illi a me, hi ab auctoribus compositi, aut certe in MSS. reperti.
Budući pak da su predgovori autora često suhoparni i hladni, a same pripovijesti trome, mlitave i bez soka, kako se nitko ne bi mogao požaliti da je uzalud uložio trud u njihovo čitanje, ili barem da se ne bi iscrpio mučnim poslom traženja nečega, na rub sam stavio sažetke svega što se obrađuje i sveo sve, ili barem ono najvažnije, u kratak pregled. Tko to preleti, u nekoliko će sati proći građu i opsežnoga sveska: a ako bude želio nešto dublje promotriti i temeljito upoznati, moći će sve pažljivo odvagnuti i pojedinačno pročitati.
Quia vero auctorum præfationes sæpenumero jejunæ sunt et frigidæ, narrationes ipsæ inertes et languidæ, ac succo vacuæ; ne quis possit queri male in iis legendis operam collocari, aut certe ne molesto quidpiam quærendi labore conficiatur: compendia omnium quæ tractantur in margine apposui, quasique in summam cuncta aut certe præcipua redegi. Hæc qui percurret, paucis horis vasti etiam voluminis materiam evolvet: si penitius quidpiam introspicere ac pernoscere cupiet, licebit pensiculare ac sigillatim cuncta perlegere.
Na koje se mjesto odnose bilješke dodane pojedinim poglavljima, označavaju ispred njih stavljena slova, koja su ista tiskana i u samome tekstu govora i na rubovima. Ono što se navodi iz knjiga Svetoga pisma ili drugih autora, odakle je preuzeto naznačuje se ili u samome tijeku pripovijedanja ili na rubu. A mjesta iz autora koja navodim vidio sam: ništa ne iznosim oslanjajući se na tuđu vjerodostojnost; ako autori nisu bili pri ruci, naznačujem kod koga sam ih našao navedene. O onome što je sa stranih jezika prevedeno na latinski govorit ću u sljedećem odlomku.
Annotationes singulis subnexæ capitulis quem ad locum spectent, præfixæ litteræ significant, quæ eædem et in contextu orationis et in margininibus impressæ. Quæ ex divinæ Scripturæ libris aliisve citantur auctoribus, ea quo ex loco sumpta sint vel in ipsam serie narrationis indicatur vel in margine. Quæ autem cito Auctorum loca, ipse vidi: nihil aliena fide profero: si Auctores non fuerunt ad manum, apud quem eos citatos repererim indico. De iis quæ sunt ex peregrinis linguis Latine versa, sequenti paragrapho dicam.
Životopisima i predgovorima dodao sam brojeve u pravilnim razmacima. Kad sam započinjao tiskanje, mislio sam da bi oni mogli poslužiti za kazala. Poslije je pronađen lakši način. Ipak, ti brojevi mogu drugima biti korisni: oni niti nagrđuju povijest, niti odudaraju od običaja drugih pisaca, a ja te brojeve gotovo redovito navodim kad jedan životopis citiram radi pojašnjenja drugoga.
Numeros addidi justis intervallis ad Vitam ac præfationes. Hos subservire posse Indicibus rebar cum impressionem auspicare. Facilior reperta dein ratio est. Possunt tamen hi numeri aliis usui esse: neque aut deformant historiam, aut ab aliorum consuetudine scriptorum abhorrent; et fere hosce numeros exprimo, cum vitam unam cito ad alterius illustrationem.
§ III. Stil autora.
§ III. Stylus Auctoris.
Možda sada netko očekuje da spomenike pisaca koje iznosim, preporučene gotovo samo svojom starinom, barem izvana ukrasim otmjenošću stila, odnosno da onome što iznosim radi njihova objašnjenja dodam čistoću i ures izraza. Tako oni koji skupljaju napola okrnjene kipove starih, crvotočinom i plijesni izjedene slike, slomljene mačeve i oklope, kad ih se domognu, ili ih pohranjuju u umjetnički izrađene škrinje, ili ih okružuju dragocjenim obrubima, ili ih vješaju na istaknutome mjestu u blagovaonicama, kao da tim poštovanjem prema starini žele obnoviti njezin propali i gotovo iščezli sjaj te sebi pribaviti čast. Trebalo bi dakle te dragulje starih pisaca, iako nisu isklesani velikom vještinom, sada optočiti zlatom sjajnoga izraza. Inače se valja bojati da ne samo neću uvećati, nego ću još i silno umanjiti slavu svetaca, čija djela, dugo zanemarivana zbog neukrašena i gruba stila, iznosim na svjetlo dana tako da im ne dodajem nikakav sjaj nove otmjenosti, barem u ostalim svojim noćnim radovima.
Expectat nunc fortasse quispiam, ut quæ scriptorum profero monumenta, sola fere antiquitate commendata, ea extrinsecus saltem styli elegantia condecorem; quæ, inquam, ad eorum explanationem profero, iis munditiam addam ornatumque dictionis. Ita qui veterum semitruncas statuas, carie situque exesas imagines, fractos enses ac loricas consectantur, ea ubi adepti sunt, vel in fabrefactis capsis reponunt, vel limbis pretiosis circumdant, vel illustri in cœnaculis loco suspendunt, quasi hac vetustatis reverentia, illius fluentem ac prope obsoletum reparare ornatum velint, honorem sibi conciliare. Erunt igitur veterum illæ gemmæ Scriptorum, etsi non magno artificio sculptæ, auro nunc splendidæ dictionis includendæ. Verendum alioquin, ne non modo non augeam, sed plurimum etiam imminuam gloriam Sanctorum, quorum Acta dudum propter inornatam agrestemque dictionem neglecta, ita proferam in lucem, ut nullum iis novæ, vel in ceteris saltem lucubrationibus meis, elegantiæ splendorem adjungam.
Sveci doista zaslužuju da se njihove pohvale slave svom snagom rječitosti, umijećem i zalaganjem: i nikoga svojim primjerom ne bih želio odvratiti od toga nastojanja, nego dapače sve potičem da u to ulože svu snagu i darovitost kako bi stilom proslavili djela svetaca. Nigdje drugdje nema veće čestitosti, dostojanstva i ljepote. Nigdje nije obilnija milost i onih koji se hvale i onih koji pohvalu čitaju; nigdje sjajnija nagrada, nigdje manja zavist. Ipak, ne mogu se prisiliti da predanim trudom uglačam stil: a možda, i kad bih se na to dao, ne bih postigao ono što želim; ali čak i kad bih bio uvjeren da to mogu postići, ne bih htio vrijeme, koje nam je priroda odredila u doista tijesnim granicama, otimati korisnijim poslovima i trošiti ga na to nastojanje. Nisam doduše toliko nerazuman da bih, ako mi samo od sebe dođe nešto prikladno i savršeno, to odbacio, kao da ne želim govoriti ni latinski; ali ne želim ni najmanji trud gubiti u lovu na tu otmjenost. Bolji je jednostavan, jasan i nimalo usiljen stil: i u to me uvjerilo više ozbiljnih ljudi. Oni koji se hrane slasticama svjetovne književnosti neka ih slobodno traže drugdje: moji radovi nisu prilagođeni njihovu ukusu. Svecima je najmiliji onaj način izražavanja koji je u skladu s njihovom skromnošću i jednostavnošću života.
Merentur quidem Sancti ut eorum laudes omni eloquentiæ facultate, arte, contentione celebrentur: neque ab eo studio avertere exemplo meo quemquam velim: hortor potius omnes, ut eo vim omnem ingeniumque conferant, ut Sanctorum res gestas stylo illustrent. Nusquam alibi major honestas, dignitas, decus. Nusquam gratia amplior, et eorum qui laudantur, et qui laudationem legunt; nusquam luculentior merces, nusquam invidia minor. Ut tamen dedito studio expoliam stylum, inducere in animum non possum: neque fortassis si in id incumberem, optatum assequere: sed ut assequi me posse confiderem, nolim tamen tempus, quod angustis sane a natura definitum spatiis est, ex utilioribus occupationibus ereptum, in eo studio consumere. Nec sum adeo stolidus, qui si quid ultro aptum perfectumque occurrerit, id repudiem, quasi Latine etiam loqui nolim; sed nolo vel tenuem in ea elegantia consectanda operam perdere. Præstat stylus obvius et expositus minimeque operosus: atque eum mihi plures viri graves persuasere. Qui deliciis humanæ litteraturæ pascuntur, alibi eas quærant licebit: non sunt ad eorum genium meæ accommodatæ lucubrationes. Ea Sanctis acceptissima dictio, quæ cum eorum modestia, morumque simplicitate consentit.
Poslužio sam se stoga neukrašenim, ali tečnim stilom, bilo u sređivanju i tumačenju Prolegomena, bilo u prevođenju djela raznih svetaca s grčkoga ili kojega drugog jezika: jer gdje nije navedeno ime prevoditelja, sav je trud moj; ako bi me tko u tome želio rasteretiti, smatrao bih to nemalim dobročinstvom i mogao bih se utoliko brže posvetiti istraživanju drugih stvari, a vjerujem da će i sami sveci onima koji im iskažu tu uslugu u potpunosti uzvratiti sjećanjem i nagradom, i dok budu na životu, i kad se presele k njima na nebo.
Incompto igitur, sed facili usus sum stylo, sive in Prolegomenis digerendis explicandisque, sive in Actis variorum Sanctorum ex Græca lingua aliave vertendis: nam ubi interpretis non est nomen expressum, meus omnis est labor: quo si qui me levare voluerint, in beneficii non vulgaris loco ponam, et potero me tanto expeditius ad alia excutienda referre, ipsosque reor Sanctos iis obsequii memoria ac remuneratione, et quamdiu in vivis erunt, et cum ad ipsos in cælum emigraverint, plene esse satisfacturos.
Vrijedi još upozoriti samo na jedno: ono što preuzimam od grčkih autora katkad prepisujem onako kako je već prije bilo prevedeno, a češće prevodim vlastitim riječima; jer kad poznajem neki jezik, nitko me, mislim, neće prisiliti da se služim drugim prevoditeljem ako to ne želim, niti će mi to zabraniti ako želim. No kad bi barem grčki izvornici uvijek bili pri ruci!
Unum adhuc monere operæ pretium fuerit, quæ ex Græcis sumo auctoribus, ea ut antea jam versa sunt quandoque transscribere, sæpius meis verbis interpretari: neque enim, opinor, cum linguam quampiam novi, erit qui me, si nolim, alio coget interprete uti; aut prohibebit, si velim. Sed utinam semper essent Græca ad manum!
§ IV. Dodatak pojedinim svescima, koji treba naknadno umetnuti, a možda i proširiti.
§ IV. Appendix ad singulos tomos, post inserenda, et forte amplior.
Budući da svakoga dana nešto novo naučimo i ustrajnim proučavanjem postajemo mudriji, mnogo mi je toga ranije, premda sam marljivo istraživao, promaklo, a to sam poslije, kad su ova dva sveska već bila dovršena ili barem privedena kraju, stekao dobrotom prijatelja o životu nekih svetaca, prijenosima njihovih moći i čudesima: od kojih su mi jedni bili nepoznati, od drugih djela ili nisam mogao nabaviti ili nisu bila cjelovita, a od trećih nisam znao za čudesa i ostale znamenitosti. To sam sabrao u Dodatak, da se na svoja mjesta, koja sam točno naznačio, umetne ako se ikada priredi novo izdanje ovoga djela; a ne nadam se da će se to (kakva su sada vremena) uskoro dogoditi: ako se pak jednoga dana dogodi, možda će se siječanj prikladnije rasporediti u tri sveska; i to bih doista učinio da sam predvidio da će opseg toliko narasti. Stoga, ako bi tko odavde htio uzeti građu za asketske pouke, propovijedi ili moralne komentare na Sveto pismo, budući da je građa prebogata, toplo bih mu savjetovao da ne navodi svezak, nego dan u mjesecu ili životopis pojedinoga sveca, kako ne bi svome čitatelju unio zabunu i nejasnoću ako dođe do drukčije podjele djela.
Quoniam addiscimus quotidie aliquid, fimusque assiduo studio sapientiores, multa me antea etiam sedulo indagantem fugerunt, quæ deinde absolutis jam aut certe affectis tomis his duobus, amicorum beneficio sum assecutus, de Vita Sanctorum quorumdam, translationibus, miraculis: quorum alii ignoti mihi erant, aliorum Acta vel nancisci nequiveram vel non integra, aliorum miracula, ceteraque insignia ignorabam. In Appendixem hæc conjeci, suis locis, quæ accurate indicavi, inserenda, si nova unquam hujus operis adornetur editio; quod (ut nunc sunt tempora) cito futurum non spero: si fiat tamen aliquando, aptius fortassis in tres tomos distribuetur Januarius; fecissemque id sane, si prævidissem fore ut tantum moles excresceret. Idcirco si hinc ad asceticas institutiones, conciones, morales in Divinam Scripturam commentarios, sumere quis materiam, ut est amplissima, voluerit; ei ego magnopere auctor sim, ne tomum citet, sed diem mensis, aut cujusque Sancti Vitam: ne, si alia partitio operis fiat, Lectori is suo perturbationem ac tenebras offundat.
Morat će se poslije izdati i novi dopunski svezak kad ovo moje djelo dospije u ruke većega broja učenih ljudi: jer mnogo je toga još i sada skriveno što će oni tada iznijeti na svjetlo; mnogo toga doduše nije posve skriveno, ali ja do toga nisam mogao doći; mnogo će se toga o relikvijama i čudesima, što je dosad bilo zanemareno, prikupiti. No o tim stvarima, u kojima želim da dobrohotni čitatelji pomognu meni, ili radije svecima, upozorit ću niže. Takve su dopune izdali mnogi, kao kardinal Baronije uz pojedine sveske djela Annales Ecclesiastici. André du Saussay dodao je djelu Martyrologium Gallicanum ne samo jedan dodatak, i to već u prvome izdanju, kao što ovdje činim ja. A i kad to prije nikome ne bi bilo uobičajeno, ipak bih si uzeo tu slobodu da ono što bi trebalo dodati ili opovrgnuti, ako to ne bih mogao učiniti u novome izdanju, pridodam drugim svescima kao neku nadopunu.
Novum etiam edi postea supplementum debebit, ubi ad plurium eruditorum manus pervenerit hoc meum opus: nam multa latent etiamnum, quæ tunc ab iis proferentur in lucem; multa non latent illa quidem omnino, sed tamen adipisci ea non potui; multa de reliquiis ac miraculis adhuc neglecta, colligentur. Sed de hisce rebus, in quibus benignos Lectores navare mihi, aut Sanctis potius operam exoptem, infra admonebo. Edidere vero ejusmodi supplementa complures, ut Cardinalis Baronius ad singulos Annalium Ecclesiasticorum tomos. Andreas Saussaius ad Martyrologium Gallicanum appendicem non unam adjecit, etiam in prima editione, uti hic ego. Atque ut nemini antea id foret usitatum, 'sumerem mihi tamen hanc veniam, ut quæ vel addenda occurrerent vel retractanda, ea si in nova editione non possem, ad alios tomos veluti mantissam adjungerem.
Drugi je dakle razlog za Dodatak taj da opovrgnem ako sam štogod pogrešno napisao: i izjavljujem da ću to iskreno učiniti. Ne mogu sve osobno pregledati, a ono što mi je bilo pred očima možda nisam uvijek ispravno shvatio. Ljudski je griješiti. Kad spoznam pogrešku, priznat ću je, i da ne bih koga drugoga obmanuo, upozorit ću na nju. Tako je ovdje opovrgnuto ponešto o čemu prije nisam imao potpuno znanje.
Altera igitur Appendicis caussa est, ut si quid perperam scriptum est a me, retractem: quod quidem ingenue facturum me profiteor. Non possum omnia coram lustrare, et quæ ante pedes posita sunt, ea fortassis non recte semper sum assecutus. Humanum est. Ubi errorem cognovero, fatebor, et ne quem alium decipiam, monebo. Sunt hic ita retractata nonnulla, quorum non eram antea perfecta imbutus cognitione.
I tiskarski radnici, tiskari i slovoslagari, znaju počiniti pogreške za koje bi autor želio da budu ispravljene. Većinu sam doduše sam pregledao dok se tiskalo, ali neke su mi pogreške i pri čitanju promakle; a i one koje sam označio, oni ih katkad nisu uklonili, štoviše unijeli su i nove, i to ne uvijek pijani ili zijevajući iz nemara, nego čak i kad su pomno pazili: jer kad popusti sklop slova, lako se dogodi da koje slovo ispadne ili utone. Stoga ovdje ispravljam neke takve pogreške koje se čine donekle važnima: ostale su ili neznatne ili takve da ih čitatelj lako može sam dokučiti.
Operæ quoque typographicæ, impressores ac typethæ, solent errata, quæ corrigi Auctor velit, committere. Recognovi quidem ipse pleraque cum cuderentur, sed et legentem fefellere me menda nonnulla; et licet a me notata, non sustulerunt ipsi quandoque, quin et nova invexerunt, nec semper poti aut oscitantes per incuriam, sed diligenter etiam advigilantes: nam laxata typorum compage proclive est ut littera una alterave effluat aut subsidat. Quædam igitur hujusmodi errata, quæ alicujus momenti esse videntur, hic emendo: alia vel levia sunt, vel quæ facile assequi Lector possit.
§ V. Šest kazala u svakome svesku.
§ v. Indices tomis singulis sex.
Najobilniji i najradosniji plod svojih noćnih radova ubiru oni pisci koji im izrade prikladna kazala. Jer i oni koji nemaju slobodna vremena da prelistaju cijelo djelo, iz kazala ustanove što iz njega mogu iscrpsti za svoju potrebu: a oni koji su ga već jednom prelistali, njima kazala pomažu da pronađu određena poglavlja koja su im potrebna, a kojih se ne sjećaju dovoljno točno. Rosweyde je obećavao trinaest kazala, ali sabranih u zaseban svezak za sve mjesece zajedno. Meni se više svidio način da svaki svezak ima svoja kazala, zato što je vrlo nezgodno kad, zabilježivši nešto iz kazala, moraš uzeti u ruke drugi svezak da bi to pronašao. Štoviše, budući da svi svesci ne izlaze odjednom, kad bi prvi svesci bili bez ikakva kazala, valjalo bi se bojati da bi korist od njih bila ili nikakva ili doista vrlo malena.
Fructum uberrimum ac lætissimum suarum lucbrationum ii referunt Scriptores, qui aptos illis Indices faciunt. Nam quibus etiam non est otium ut opus universum evolvant, ii ex indicibus quid in rem suam haurire inde possint statuunt: qui evolverunt aliquando, illis adjuvantur, ut certa capita, quibus indigent, quæque haud satis accurate memoria tenent, valeant invenire. Tredecim Indices pollicebatur Rosweydus, sed in separatum volumem conjectos mensium simul omnium. Magis ea mihi probata ratio, ut singuli suos Indices haberent tomi; propterea, quod est permolestum, cum re quapiam ex Indice annotata, alium tomum oportet sumere in manus ut ea possit reperiri. Imo cum non una omnes prodeunt tomi, si Indice omni carerent priores, verendum foret ne eorum esset emolumentum vel nullum, vel sane perexiguum.
Stoga su siječnju dodana kazala, a tako i svakome pojedinom svesku njegova. Ima ih ukupno šest, ali takvih da gotovo obuhvaćaju onih trinaest Rosweydeovih.
Additi igitur sunt Januario Indices, atque adeo tomis singulis sui. Sunt ii sex omnino, sed qui Rosweydi tredecim illos fere complectantur.
Prvo je INDEX SANCTORUM (Kazalo svetaca) abecednim redom, ali ne svih koji se u cijelome djelu ili u tom svesku na bilo koji način spominju, nego onih čiji se blagdan slavi u dane koje taj svezak sadrži, ili čiji smo dan rođenja za nebo barem zabilježili i rasvijetlili. Pritom se ne navodi samo golo ime, nego se svakome ispred stavlja dan koji je posvećen njegovoj uspomeni. Zatim se naznačuje red ili stalež pojedinaca, služba, vijenac slave: jesu li bili monasi, udovice, biskupi, opati, prezbiteri, kraljevi, vojnici, djevice, mučenici itd. Naposljetku mjesto koje su osobito proslavili ili životom provedenim u njemu, ili smrću, ili relikvijama onamo prenesenima, ili slavom čudesa. Na primjer: XIII. Hilarije, biskup u Poitiersu u Galiji. XIV. Akurzije iz Reda manje braće, mučenik u Mauretaniji.
Primus est INDEX SANCTORUM ordine litterarum alphabetico, non omnium tamen, quorum toto opere, aut eo etiam tomo quoquo modo mentio fit, sed quorum iis diebus, quos ille continet tomus, agitur festivitas, aut certe consignatur et illustratur a nobis natalis. Neque nudum dumtaxat exprimitur nomen; sed cuique præfigitur dies, qui illius consecratus est memoria. Tum singulorum indicatur ordo seu status, officium, laureola; an monachi fuerint, viduæ, Episcopi, Abbates, Presbyteri, Reges, milites, Virgines, Martyres, etc. Demum locus, quem vel vita in eo acta, vel morte, vel reliquiis ad eum translatis, vel gloria miraculorum præcipue illustrarunt. E. G. xiii. Hilarius Ep. Pictavis in Gallia. xiv. Accursius Ord. Minorum Martyr in Mauritania.
Zatim se dodaje što se o pojedinima donosi u ovome svesku: je li to Životopis? Tko ga je napisao, imenovani autor, anonimni pisac ili suvremenik samih svetaca? Je li iz spisa drugih autora, Euzebija, Metafrasta, Lipomana, Surija, Ferrarija? Je li iz raznih martirologija? Samo iz rukopisnih? Iz više njih ili iz jednoga jedinog? Je li iz grčkih mineja ili iz menologija? Jesu li životopisu prethodile naše Prolegomena? A ako su ona dulja i podijeljena na poglavlja ili odlomke, kao i sama djela, donosi se njihov pregled, i kao u kratkoj tablici stavlja se pred oči sve što se ovdje nalazi o pojedinim svecima. Ovo je kazalo slično onome koje se posvuda susreće u martirologijima i hagiologijima drugih pisaca, gdje su sveci popisani abecednim redom, kao i onome drugom, uobičajenom kod većine pisaca koji raspravljaju o bilo kojoj temi, da se sastavi pregled pojedinih rasprava i poglavlja kojim se gotovo jednim pogledom obuhvaćaju svi dijelovi cijeloga djela. Da na početak stavim takve faste, ili barem, ako bih to više volio, da zadržim red samih dana, a ne abecede, poticao me vrlo učeni kartuzijanac Georg Garnevelt: govorio je naime da će iz njih svi jasno vidjeti što sam o pojedinim svecima prikupio, a što mi još nedostaje. Tada se nisam dao nagovoriti da to učinim, ne zato da ne bih prije (na što su me ipak prijatelji upozoravali da pazim) otkrio i svima otvorio svoje izvore nego što sam iz njih sebi izvedem potoke, nego zato što se činilo da nakon Rosweydeovih fasta nije potreban drugi bršljan kao znak gostionice. No možda ću to učiniti poslije, ako dođe do kakve odgode u objavljivanju sljedećih svezaka.
Additur deinde quid de singulis tradatur hoc volumine; an Vita? a quo scripta, nominato Auctore, an anonymo, an Sanctorum ipsorum æquali? an ex aliorum scriptis, Eusebii, Metaphrastæ, Lipomani, Surii, Ferrarii? an ex variis Martyrologiis? iisse solum manu exaratis? pluribusne an unico? an ex Menæis Græcorum aut Menologio? an Vitæ præfixa a nobis Prolegomena? quæ si longiora, atque in capitula vel paragraphos, uti Acta ipsa, distributa, eorum elenchus proponitur, quasique brevi in tabella subjicitur oculis, quidquid de singulis Sanctis hic extat. Similis est hic Index ei qui passim in ceterorum Martyrologiis et Hagiologiis visitur, Sanctis alphabeti serie descriptis; et alteri, qui plurimis de quacumque materia disserentibus Scriptoribus usitatus, ut Disputationum ac capitum singulorum texatur syllabus, quo unico fere obtutu universi operis partes omnes perspiciantur. Tales olim Fastos, vel certe, si id mallem, dierum ipsorum, non alphabeti, retento ordine, ut præmitterem, mihi auctor fuit Georgius Garneveltius Carthusianus, vir doctissimus: ex iis enim perspecturos esse omnes, quid de singulis Sanctis nactus essem, quid desiderarem. Id ut facerem tum adduci me non sum passus, non, ne prius (quod tamen cavendum amici monebant) fontes indicarem atque omnibus aperirem meos, quam ipse mihi inde rivos ducerem; sed quod opus non videbatur post Rosweydi Fastos altera suspensa hedera. At faciam id fortassis postea, si ulla in sequentibus publicandis tomis mora afferatur.
Drugo je INDEX CHRONOLOGICUS (Kronološko kazalo), ili svojevrsna uvertira u točniju kronologiju koju pripremam. Ovdje se ukratko izlaže slijed stoljeća koliko ih je proteklo od Kristova rođenja, prema prihvaćenom načinu računanja ere, te se naznačuje u kojoj su godini ili vremenu glavni sveci, o kojima je u pojedinom svesku riječ, preminuli, rodili se, bili uzdignuti na biskupsku ili kraljevsku čast ili nešto drugo, ili preneseni, kad se to može ustanoviti po sigurnim oznakama, ili barem raspravljamo li o tome i na kojem mjestu. Čak i kad sami nismo utvrdili ništa sigurno, nego smo naveli godinu koju su označili drugi, a koju svojim računanjem nismo mogli ni potvrditi ni odbaciti, ipak je naznačujemo uz dodatak imena autora.
Secundus est INDEX CHRONOLOGICUS, sive præcentio quædam accuratioris Chronologiae quam meditor. Hic strictim, ordo seculorum, quot a Christi ortu fluxerunt, juxta receptam æræ subducendæ rationem, texitur; et quo Sancti præcipui, de quibus quoque volumine agitur, obierint, native aut ad episcopatum vel regnum aut quid aliud evecti sint, aut translati anno vel tempore, indicatur, cum id manifestis notis deprehendi potest, vel certe, num ea de re a nobis et quo loco disputetur. Etiam cum nihil ipsi certum statuimus, sed signatum ab aliis annum, quem neque firmare nostro calculo neque rejicere possemus, expressimus, eum tamen indicamus addito Auctoris nomine.
Ta su dva kazala stavljena na početak djela jer čitateljima nose baklju za razborito čitanje. Ostala su stavljena na kraj jer ne pripadaju simetriji i takoreći općoj građi djela, nego njegovoj izvanjskoj uporabi. Uz njih su na rubu dodana slova A, B, C, D, E, F kako bi olakšala trud onima koji nešto traže. Jer kad je brojkom označena samo stranica na kojoj se nešto može pronaći, još uvijek bi bilo naporno otkriti u kojem se stupcu to nalazi, te je li na početku, u sredini ili na kraju jednoga od njih. U tu sam svrhu bio smislio brojeve dodane pojedinim manjim odjeljcima: a nije mi bilo posve strano ni to da se slova otisnu na rubu kroz cijelo djelo, no nisam to smatrao nužnim i bojao sam se da ću previše natrpati rubove, što vrijeđa oko čak i onih koji samo površno prelistavaju knjige. Međutim, onaj tko je s iznimnom marljivošću sastavio ova kazala, o kome će biti riječi niže, uvjerio me da bih radije želio da je učinjeno drukčije. Ipak, čitatelju neće biti teško ta slova u mislima zamisliti na pojedinim stranicama kako bi lakše pronašao ono što traži, budući da je slovo koje mu nalažemo zamisliti u mislima ovdje uvijek dodano naznačenim brojevima stranica. Da smo pak ovdje htjeli dodati brojeve koji su prije bili navedeni u pojedinim životopisima, lako bi nastala stanovita zabuna zbog mnoštva brojeva, osobito stoga što prvi stupac u Prolegomenima i drugi stupac u Djelima često imaju iste brojeve, pa bi opet trebalo uvoditi neku razliku. Dakle, A označuje prvi dio prvoga stupca, odnosno oko 24 retka, B drugi dio istoga stupca, a C posljednji; na isti način D, E, F dijele drugi stupac.
Duo hi Indices, quia Lectoribus ad intelligenter adhibendam lectionem facem præferant, præpositi operi sunt. Ceteri, quia non ad symmetriam quasique generalem fabricam operis pertinent, sed ad extrariam ejus usuram, postponuntur. Ad hosce adjectæ in margine litteræ A B C D E F, quæ laborem levent quidpiam vestigantium. Nam indicata signo arithmetico pagina in qua reperiri quid possit, adhuc laboriosum fuerit, utra columna id contineatur assequi, et an earum alterutrius principio, medio, fine. In eam rem numeros singulis partitiunculis additos excogitaram: neque omnino litterarum toto opere margini imprimendarum non venerat in mentem, sed necessarias non judicaram, verebarque nimium oplere margines, quod oculum offendit vel cursim perlustrantium libros. Verum qui hos singulari industria Indices concinnavit, de quo infra, aliud ut factum præoptarem persuasit. Nec difficile erit Lectori eas litteras in singulis paginis sibi cogitatione describere, ut quod scrutatur facilius queat reperire, cum littera ea quam fingere eum animo jubemus, semper hic numeris paginarum indicatis addita sit. Sin numeros antea in singulis Vitis expressos addere hic voluis-semus, facile orta aliqua esset ex numerorum multiplicitate confusio; cum præsertim eosdem numeros crebro prior columna in Prolegomenis, et in Actis posterior exhibiteat, quare aliquod rursus statuendum fuisset discrimen. A igitur primam prioris columnæ partem designat, sive 24 lineas aut circiter, B secundam ejusdem columnæ partem, C postremam; eodemque modo D E F secundam columnam partiuntur.
Treće je INDEX HISTORICUS (Povijesno kazalo), koje sadrži gotovo isključivo vlastita imena, ne onih svetaca čiji je niz izložen u prvome kazalu, nego bilo kojih drugih ljudi. No ako se i sveci, čije je kazalo već prije dano, spominju na druge dane, kad se ipak ne slavi njihov blagdan, oni se u ovome kazalu ponovno navode, uz naznaku dana kad se štuju i stranice na kojoj se ponovno spominju. Na primjer: Gudila, djevica, 8. siječnja i 1078. e. Nadalje, ispred svetaca i blaženika, ili onih kojima autori pridaju taj naziv nebeske slave, bilo da se, kao što sam već rekao, slave u jednome od ovih dvaju svezaka, bilo da pripadaju drugim mjesecima, stavljen je znak †, a ne slovo S ili B, da to možda ne bi usporilo oko onoga koji nešto traži i postupno prelazi niz slova. Dani na koje se prebacuje većina onih izvan siječnja nisu naznačeni, jer nam je za neke još uvijek nesiguran dan rođenja za nebo i naslov svetosti: za one pak za koje je to sigurno i utvrđeno, to se gotovo redovito bilježi na mjestima navedenima u kazalu. U ovome se kazalu radi preglednosti najčešće navodi ili stalež pojedinih ljudi, kao kralj, monah, vojnik, grof, opat, biskup itd., ili vijenac slave svetaca: djevica, mučenik, crkveni naučitelj. Katkad se kod manje poznatih ljudi naznačuje stoljeće u kojem su živjeli, narod iz kojega su potekli ili kraj u kojem su boravili. U ovo su kazalo uvrštena i imena onih koji su napisali životopise ovdje tiskane ili ih preveli na latinski jezik.
Tertius est INDEX HISTORICUS, propria fere nomina continens, non eorum Sanctorum quorum in primo Indice proposita series est, sed aliorum quorumvis hominum. At si Sanctorum quoque, quorum antea datus est Index, aliis diebus, quibus tamen eorum natalis non agitur, mentio fiat; ii in hoc Indice denuo exprimuntur, indicato die quo coluntur, et pagina qua rursus eorum extat mentio. E. G. Gudila Virgo 8 Januar. et 1078. e. Porro Sanctis ac Beatis, vel quibus hæc cælestis gloriæ nomenclatio ab Auctoribus tribuitur, sive, ut, jam dixi, altero horum tomorum celebrentur, sive ad alios pertineant menses, signum † non littera S aut B præfixa, ne ea fortassis oculo quidpiam vestiganti, eoque seriem litterarum gradatim percurrenti moram injiceret. Dies in quos extra Januarium plerique rejiciuntur, indicati non sunt, quod quorumdam ambiguus adhuc nobis sit natalis ac titulus sanctitatis: quorum certus est ac fixus, is fere locis in Indice expressis annotatur. In hoc Indice plerumque ad perspicuitatem vel status hominum singulorum aperitur, ut Rex, monachus, miles, Comes, Abbas, Episcopus etc. vel Sanctorum laureola, Virgo, Martyr, Doctor. Subinde in minus vulgo notis seculum quo vixerunt, vel natio e qua orti, vel regio in qua versati, indicatur. Etiam eorum qui Vitas hic excusas scripserunt aut in linguam Latinam verterunt, in hunc Indicem relata nomina.
Četvrto je INDEX TOPOGRAPHICUS (Topografsko kazalo), koje sadrži imena pokrajina, gradova, gradića, sela, planina, rijeka, izvora i bilo kojih mjesta. Svakome se dodaju sveci koji su nekoga dana iz toga sveska u tim mjestima umrli ili se barem ondje štuju; a navodi se samo ona stranica na kojoj se o tim svecima ili mjestima počinje govoriti, premda se katkad u istim djelima ista mjesta spominju i češće. Izostavljaju se pak imena pokrajina ili gradova koja su posvuda poznata gotovo i djeci: Italija, Španjolska, Galija, Njemačka, Engleska, Belgija itd., Rim, Carigrad, Jeruzalem itd.
Quartus INDEX TOPOGRAPHICUS, continens nomina regionum, urbium, oppidorum, vicorum, montium, fluviorum, fontium, ac quorumcumque locorum. Singulis adduntur Sancti qui illius tomi die aliquo in iis locis obierunt, aut certe coluntur; solaque ea pagina exprimitur qua cœptum de iis Sanctis locisve agi, licet quandoque in iisdem actis sæpius eadem nominentur loca. Omittuntur vero nomina sive regionum sive urbium passim, etiam fere pueris, nota, Italia, Hispania, Gallia, Germania, Anglia, Belgica, etc. Roma, Constantinopolis, Hierosolyma, etc.
Peto je INDEX ONOMASTICUS sive GRAMMATICUS (Onomastičko ili gramatičko kazalo), u kojem se nabrajaju i uglavnom tumače zastarjele, strane i iz barbarskoga jezika oblikovane ili inače nejasne riječi koje se pojavljuju u tom svesku. Ako uz neku naznačenu stranicu nije dodano nijedno od slova o kojima je prije bilo riječi, to je znak da se ta riječ na toj stranici pojavljuje više puta. Nadalje, i ovo i prethodno kazalo uvod su u veće djelo koje poslije valja poduzeti, o čemu će biti riječi niže.
Quintus INDEX ONOMASTICUS, sive GRAMMATICUS, in quo verba recensentur obsoleta, peregrina et e barbara lingua efformata, aut ceteroquin obscura, quæ eo volumine occurrunt, ac fere explicantur. Si quapiam indicata pagina littera nulla, ex iis de quibus ante dictum, apposita est, id indicio est sæpius illud vocabulum ea pagina recurrere. Porro et hic et præcedens Index præludium est majoris postea moliendi operis, de quo infra.
Šesto je INDEX MORALIS (Moralno kazalo), u kojem se nalazi prebogata građa koja može poslužiti propovjednicima, katehetima, tumačima Svetoga pisma, piscima asketskih pouka i filolozima. Ona ipak nije raspoređena prema evanđeljima i poslanicama blagdana, jer je svačijem nepcu obično najdraže ono jelo koje je sam sebi skuhao, a ne ono koje je kupio u krčmi. Sve dakle što se može upotrijebiti za oblikovanje ćudoređa, pa makar se samo po sebi i ne ticalo ćudoređa, to jest ne označivalo krepost ili manu ili kakvo drugo duševno raspoloženje, ovdje se, odvojeno od osoba, mjesta i vremena, vrlo kratko izlaže, ili radije pokazuje, dok je na naznačenome mjestu opširnije razloženo. U ovo su kazalo također uvrštene one riječi koje označuju različite redove ljudi ili staleže i službe, kao oženjeni, udovice, djevice, kraljevi, pape itd.; bolesti za koje se obično od raznih svetaca izmoli ozdravljenje; muke nanesene mučenicima; sveti i svjetovni obredi; dogme katoličke vjere; te napokon sve ono što tumači Svetoga pisma obično prikupljaju i obrađuju u moralnim digresijama, kako ih sami nazivaju.
Sextus INDEX MORALIS, in quo materia amplissima, quæ Concionatoribus, Catechistis, Interpretibus Divinorum voluminum, institutionum asceticarum Scriptoribus, ac Philologis, esse usui possit. Non est ea tamen juxta festorum Evangelia atque Epistolas distributa, quod is fere cujusque palato gratissimus est cibus, quem coxit ipse sibi, non a caupone nundinatus est. Quæcumque igitur res ad morum conformationem usurpari potest, etsi ipsa ad mores per se non spectet, virtutem, inquam, aut vitium, aliamve animi affectionem non significet; hic a personis separata locisque ac temporibus, brevissime proponitur, aut potius commonstratur, loco indicato fusius exposita. Ad hunc Indicem revocata etiam ea vocabula sunt quæ ordines hominum varios aut status officiaque significant, ut Conjugati, Viduæ, Virgines, Reges, Pontifices etc. Morbi, quorum a variis Sanctis impetrari solita curatio: tormenta irrogata Martyribus: ritus sacri ac profani: religionis Catholicæ dogmata: et quæcumque demum a sacræ Scripturæ interpretibus in moralibus Digresionibus, ut ipsi vocant, congeri et pertractari solent.
Mjesta pak iz samoga Svetog pisma koja su u cijelome djelu protumačena ili navedena nisam smatrao potrebnim obuhvatiti i prikazati u posebnom kazalu, jer se činilo da bi njegov opseg bio golem, a korist posve malena.
Ipsius Scripturæ explicata vel prolata toto opere loca, necessarium esse non putavi peculiari Indice complecti ac repræsentare, quod ejus et vasta moles futura videbatur, et usus pertenuis.
§ VI. Ono što je namjerno izbjegnuto.
§ vi. Quædam consulto vilata.
Možda će se nekome učiniti suvišnim da, nakon što sam izložio što ću govoriti, nabrajam ono što neću govoriti, što bi moglo biti gotovo beskonačno. Ali budući da ima nekoliko stvari za koje će učeni ljudi smatrati da sam ih morao reći, te će se raspitivati gdje ih obrađujem ili što napokon o njima mislim, trebalo je ovdje preduhitriti to pitanje i nedoumicu te ukloniti taj skrupul iz njihovih duša. Ima pak svega troje što mi sada pada na pamet, a što se, premda pripada rasvjetljavanju povijesti mnogih svetaca, nigdje nisam jasno i izričito izjasnio što o tome mislim. Jer o tome da pero suzdržavam od kuđenja drugih pisaca nema potrebe govoriti: to će pravedan čitatelj sam uvidjeti i odobriti. Ja doista,
Ne prisežući ni na riječi jednoga učitelja (a u povijesti tako i treba), prihvatio sam ono što se činilo sigurnim ili sličnim sigurnome, i potkrijepio to prikladnim svjedočanstvima. Ono što sam smatrao lažnim, slobodno sam odbacio: one koji su to prenijeli nisam kudio; rekao sam samo da se čini kako su se prevarili zavedeni nekim dokazom ili pogreškom prevoditelja, da su se zabunili, da nisu vidjeli ono što mi iznosimo ili da nisu ispitali spomenike, te napokon (što je bilo najblaže) da su oni tako mislili, a meni se čini drukčije. Nikako se naime ne može dogoditi da ne kažeš kako se ne slažeš s onim čije mišljenje ne odobravaš. A ima nekih koji ne samo da se ne suzdržavaju od prijekora, nego provaljuju u pogrde, uvrede, bijes i tvrdokorne svađe. Drugi pak, premda žele ostaviti dojam da raspravljaju i pišu bez ikakve srdžbe te da pokazuju veliku umjerenost, osobito među kritičarima, ipak se posvuda služe ovakvim izrazima: besmislice, trice, gluposti, bajke, sanjarije, čini se da ovaj pisac hrče, zar nije sanjao kad je ovo pisao? Je li bio dovoljno trijezan kad je to rekao? Morao je to vidjeti, ako je išta vidio, itd. Ali tko sve vidi? Tko obraća pozornost na sve, pa i na ono što mu je pred nogama? Tko sve shvaća?
Ja se čak ni na krivovjerce (s kojima ipak, kad je riječ o presvetim otajstvima vjere koja oni svetogrdno potkopavaju i skrnave, izjavljujem da sam u vječnom neprijateljstvu), kad se sa mnom ne slažu, pa čak i kad zastrane od istine u pisanju ili tumačenju povijesti, ne obaram oštrijim riječima. Jer ako po uvjerenju svoje duše prenose nešto što se ipak ne čini istinitim, prije su dostojni samilosti što su sputani tom zabludom: ako pak namjerno, zlonamjernom i prepredenom vještinom, nastoje obmanuti čitatelje, dvostruko su vrijedni sažaljenja jer su u zabludi, i to dragovoljnoj; valja se truditi da se ona iskorijeni i moliti Boga da im udijeli svjetlo kojim će moći spoznati istinu. Ali ako ih prekoriš oštrijim riječima, potpuno će otvrdnuti svoja srca. Premda među njima ima nekih takve drskosti ili radije bijesa da je teško ne uzbuditi se kad naiđeš na njihove spise: takvi mi se katkad čine Magdeburški centurijatori, a još više od njih John Bale, pisac prljavih usta i pera, te neki njemu slični bjegunci ne samo iz Crkve nego i iz samostana, koji se, čini se, boje da se neće smatrati kako su ozbiljno pobjegli iz katoličkoga tabora ako bestidno ne blebeću protiv samih katolika i njihovih predaka, uglednih bilo po dostojanstvu bilo po glasu svetosti. Ali nisam smatrao da trebam gubiti trud na kažnjavanje njihove klevetničkosti, koju i među njima samima osuđuju oni koji su nešto umjereniji. Još mnogo manje zamahujem bodljikavim perom protiv drugih pisaca.
Prema svim redovničkim zajednicama iskazujem dužno poštovanje te o njima rado i časno govorim mnoge pohvale: i čestitam im što su mnogi, odgojeni njihovim pravilima, postigli iznimnu svetost i slavu, odakle je samim redovima pripala najveća hvala, a općoj Crkvi najveća milost. Nijedan njihov ures, koji je barem od svetih ljudi prešao na njih, ne preskačem svjesno. Ako mi je što promaklo, neka mi dojave. Ni o jednome redu ne govorim štedljivije nego o našemu, jer je među posljednjima i najmanjima. No prelazim na ono što sam sebi postavio kao nekakve hridi i sprudove koje valja izbjegavati.
Prvo, između Iraca i Škota vodi se velika bitka oko naroda, imena, domovine i narodnih svetaca. Irci tvrde da su stari Škoti bili stanovnici Irske (a to se ne može poreći) i da su oni, potekli od njih, pravi i izvorni Škoti: a to što se ne nazivaju tim imenom događa se zato što se naseobina koju su nekoć poslali u Britaniju stopila u jedan narod s Piktima i drugim Britima te također s nekima od Angla, i prisvojila sebi ime Škota kao svoje vlastito; svi pak stari sveci koji se nazivaju Škotima nisu potekli iz toga ratobornog naroda ili mješavine naroda, nego svi iz Irske, Otoka svetaca. Tako govore oni, i nije sve to lažno. Škoti pak poriču da su potekli od Iraca, na koje nasrću i pogrdnim imenima: nego, premda su njihovi preci nekoć držali otok Irsku pokorivši irske starosjedioce, poslije su se ipak svi preselili u onaj dio Britanije koji se sada zove Škotska, ne otjerani oružjem od nekoga tromog naroda, nego dragovoljno, možda zato da bi krševit i surov kraj očvrsnuo za napore tijela i duše koje bi plodno i meko tlo Irske moglo razmekšati: svi su škotski sveci njihovi, kod njih su živjeli i umrli. I to se vodi s tolikim žalcima riječi i s tolikom gorčinom duša da bi čovjek pomislio kako se bitka vodi ne samo za vlast nad oba otoka, nego gotovo nad cijelim svijetom, premda bi i jedni i drugi mogli sudjelovati u slavi predaka, i to utoliko obilnije ukoliko savršenije budu nasljedovali njihove kreposti. Nije mi nepoznato koja se strana češće (iako ne uvijek) čini nadmoćnijom po pravu, ali priznajem da nije u mojoj moći rješavati tako velike sporove. Kad nađem da su sveci nazvani Škotima, ubrajam ih među Škote; kad Ircima, među Irce: kad se spominju mjesta u kojima su živjeli na području današnje Škotske, odvajam ih od Iraca, a suprotno kad je riječ o Irskoj. Novije pisce obaju naroda slijedim kad navode izreke starih; kad pak nešto pripovijedaju na temelju vlastitoga ugleda ili navode one spomenike koje niti sam ja vidio niti ih itko može lako vidjeti, sve brižljivo provjeravam i nigdje ne stajem lakomisleno. Ne želim da se na mene ljute ni Irci ni Škoti, jer volim oba naroda: a svece iz čijega se roda diče da su potekli (ipak je jedan jedini narod nebesnika, potekao od jednoga Oca i povezan jednim zakonom ljubavi) molim da mi budu milostivi, kako bi mi izmolili božansku milost i utisnuli razumijevanje svojih djela, koja su katkad obavijena tamom gušćom od kimerijske.
Druga hrid, uz koju sam se dosad čuvao da ne razbijem ili na bilo koji način ne nasučem lađu, jest rasprava o apostolima Galija. Gotovo sve galske Crkve izvode početke vjere kod sebe od učenika Kristovih i njegovih apostola. Mnogim učenim ljudima, pa i Francuzima, to se mišljenje ne sviđa, jer i sv. Grgur Turski u 1. knjizi djela Historia Francorum, poglavlje 28, piše da su prvaci onih za koje se propovijeda da su ih u Galije poslali apostoli ili barem u apostolsko doba rimski pape stigli za vladavine Decija, oko 250. godine poslije Krista, te iznosi ove riječi iz povijesti mučeništva sv. mučenika Saturnina: „Za konzulata Decija i Grata, kako se čuva u vjernome spomenu, grad Toulouse počeo je imati sv. Saturnina kao prvoga i vrhovnoga svećenika. Poslani su također: u Tours biskup Gacijan, u Arles biskup Trofim, u Narbonne biskup Pavao, u Toulouse biskup Saturnin, u Pariz biskup Dionizije, u Auvergne biskup Stremonije, a u Limoges je određen biskup Marcijal.” A mnogo stariji od Grgura, Sulpicije Sever, učenik sv. Martina, u 2. knjizi djela Sacra historia ovako piše: „Zatim je pod Aurelijem, sinom Antoninovim, pokrenut peti progon. I tada su se prvi put u Galijama vidjela mučeništva, jer je Božja vjera s one strane Alpa bila primljena kasnije.” Teško je ipak povjerovati da bi apostoli, čiji je glas odjeknuo po svoj zemlji i riječi njihove do nakraj svijeta, posve zanemarili Galiju, najuljuđeniju pokrajinu koju su Rimljani nadaleko posjećivali. Neka je doista sv. Dionizije, apostol Parižana, različit od Areopagita i mnogo mlađi, u čemu ću se lako složiti s najučenijim ljudima; zar nisu prije njega u Galiji mogli postojati drugi, i to mnogi, glasnici istine? Trier je prije sv. Maksimina, koji je živio u doba Konstantina Velikoga, imao dvadeset i sedam biskupa, i većinu njih javno štuju, iako nisu svi, dapače samo su malobrojni, podnijeli mučeništvo. Tko bi povjerovao da je u razdoblju od 80 godina od Decijeva vremena, ili 170 godina od Marka Aurelija, toliko njih sjedilo na jednoj stolici? Ali od svake se te rasprave suzdržavam. Kad pronađem životopis nekoga sveca, izlažem što se u njemu prenosi o njegovu dobu, što potvrđuju drugi pisci i u kojoj mjeri to odobravam. Potpuniju raspravu o svemu tome ili prepuštam učenijima, od kojih su neki nedavno sjajno pisali o tom sporu, ili je ostavljam za drugo mjesto i vrijeme.
Treći je sprud, koji jedrima i veslima zaobilazim, vjerodostojnost nekih španjolskih pisaca. „Dekstar, Pacijanov sin”, kaže sv. Jeronim u knjizi De illustribus Ecclesiae scriptoribus, poglavlje 132, „ugledan u svijetu i odan vjeri, navodno je meni posvetio sveobuhvatnu povijest koju još nisam pročitao.” On je bio pretorijanski prefekt pod Teodozijem Starijim, i njemu je, kako smatraju učeni ljudi, Jeronim posvetio tu istu knjigu. Je li ta povijest, koju sv. Jeronim još nije bio vidio premda mu ju je prijatelj posvetio ili barem namijenio, ikada izašla na vidjelo, ne znam: nigdje je doduše nisam pročitao navedenu. No nedavno je pronađena nekakva kronika u kojoj se navodi vrlo mnogo svetaca, raspoređenih prema načinu kronologije kojim se sada služimo, a ne po erama ili konzulima, koji su ili potekli iz Španjolske ili su se u njoj proslavili djelima; i ona je objavljena pod imenom Flavija Dekstra. A većina se Španjolaca zubima i noktima bori da je to njegov izvorni plod. Bilješkama ju je rasvijetlio Rodrigo Caro, a opširnim komentarima Francisco de Bivar: obranu za nju napisao je glasoviti muž Tomás Tamayo de Vargas, moj prijatelj. Vrlo mnogi učeni ljudi poriču da je to Dekstrovo djelo i navode mnoge, nimalo slabe dokaze zašto im se tako čini. Ja ne želim zbog ovoga pisca silaziti u boj s ratobornim narodom. Kakvo je bilo Dekstrovo djelo, nitko nije prenio. Je li se ova kronika mogla nazvati sveobuhvatnom poviješću, neka prosude drugi. Meni se čini djelom nimalo nemarna pisca, ali takva koji navlačeći za vrat dovlači u Španjolsku koliko god može glasovitih ljudi i uvrštava u red svetaca one za koje nije ni sigurno da su bili kršćani. Ali nedostaje mi otmjenost stila, kojom se Dekstar služio, što će lako potvrditi svatko tko je pročitao kako Jeronim hvali njegova oca Pacijana (čijim je kućnim odgojem ili primjerom sin vjerojatno bio poučen u najboljim umijećima) kao muža besprijekorne rječitosti, slavna i po životu i po govoru; i tko se sjeti onih riječi koje je isti Jeronim napisao Dekstru: „Kao što se tvoj Ciceron, koji je stajao na vrhu rimske rječitosti, nije ustručavao učiniti u djelu Brutus.” Tko će Cicerona nazvati svojim, ili dopustiti da ga se tako naziva, ako ga nikada ne čita? Ili tko će ga čitati, a pisati tako neukrašeno? No ipak neka svatko misli kako hoće: ja niti tvrdim da je ta kronika Za konzulata Decija i Grata, kako se čuva u vjernome spomenu
Dekstrova, niti to svadljivo poričem: na njezinu se vjerodostojnost ne oslanjam lakomisleno, osobito ako joj se protive drugi pisci boljeg glasa.
Nedavno su izašli Chronicon i Adversaria Liutpranda, đakona u Paviji, potom biskupa u Cremoni, a prije, kako tvrde, subđakona u Toledu, prepuni raznolike starine, s učenim bilješkama glasovitoga muža Lorenza Ramíreza de Prada i našega Jerónima de la Higuere. Čujem da učeni ljudi sumnjaju čini li se da su to Liutprandova djela i koliku vjerodostojnost zaslužuju. Ja to nisam htio ispitivati. Zahvaljujem onima koji su ih iznijeli na svjetlo dana, koji god ih je autor napisao.
Supervacaneum fortasse cuipiam videatur, cum exposuerim quæ dicturus sim, ea quæ non sim dicturus enarrare; quod prope infinitum esse possit. Sed quoniam sunt nonnulla, quæ viri docti dici a me debuisse existimabunt, atque ubi ea pertractem sciscitaturi sunt, aut quid tandem de iis sentiam; occurrendum ei quæstioni ac dubitationi hic fuit, eximendusque ille ex eorum animis scrupulus. Sunt autem quæ quidem nunc in mentem veniunt omnino tria, quæ cum ad multorum Sanctorum historias illustrandas pertineant, nusquam tamen plane et ex professo quid sentiam exposui. Nam quod aliorum reprehensione Auctorum calamum abstineam, nihil attinet dicere: perspiciet id et probabit æquus lector. Ego quidem Nullius addictus jurare in verba magistri, (nec in historia oportet) quod certum aut simile certi visum fuit, arripui, et idoneis testimoniis firmavi. Quod falsum putavi, id libere respui: qui id tradidissent, non reprehendi; solum dixi, falsos videri fuisse argumento aliquo aut interpretis errore deceptos, hallucinatos, non vidisse quæ proferimus aut non examinasse monumenta, denique (quod erat levissimum) ita eos sensisse, mihi aliud videri. Fieri enim nullo pacto potest, ut non dicas dissentire te ab eo cujus quid non probes. At sunt quidam qui non solum sibi a reprehensionibus non temperant, sed in maledicta, contumelias, iracundias, contentionesque pertinaces prorumpunt. Alii cum videri velint sine ulla iracundia disputare ac scribere, et magnam adhibere moderationem, præsertim Criticorum e numero, hæc tamen passim usurpant: Logi, nugæ, gerræ, fabulæ, somnia, stertere hic auctor videtur, an non somniavit cum ista scripsit? satisne sobrius fuit cum id dixit? videre id debuit, si quidquam vidit, etc. At quis omnia videt? Quis omnia, etiam ante pedes posita, attendit? Quis omnia capit?
Ego ne in heterodoxos quidem, (cum quibus mihi tamen, ubi de sacrosanctis agitur fidei mysteriis, quæ isti sacrilege convellunt ac contemerant, æternas esse inimicitias profiteor) sed cum iidem a me dissentiunt, atque a vero etiam aberrant, in historia scribenda vel interpretanda, acrius in eos non invehor. Nam si ex animi sententia quidpiam tradunt, quod tamen verum non videatur, commiseratione potius digni sunt, qui eo teneantur errore: sin ultro malitiosa et veteratoria arte fucum facere Lectoribus student; bis miserandi sunt, quod in errore sint, et voluntario; qui ut evellatur danda est opera, atque orandus Deus ut iis lumen quo perspicere veritatem possint, largiatur. At si verbis eos acrioribus coarguas, obfirmabunt penitus animos. Quamquam sunt inter eos quidam ea petulantia aut potius furore, ut difficile sit non commoveri cum in eorum scripta incideris: quo in genere mihi nonnumquam Magdenburgenses Centuriatores esse videntur, at præ illis etiam Joannes Balæus spurci oris ac calami scriptor, atque illius similes nonnulli non Ecclesiæ solum, sed et monasteriorum desertores, qui vereri videntur ne non serio profugisse a Catholicorum castris existimentur, nisi in ipsos ipsorumque majores, quavis vel dignitate vel sanctitatis opinione illustres, impudenter deblaterent. Sed neque in horum castiganda maledicentia perdendum mihi laborem esse duxi; quam etiam inter ipsos ii damnant qui sunt aliquanto moderatiores. Multo etiam minus in alios Scriptores aculeatum stylum vibro.
Adversus omnes religiosorum hominum congregationes quam decet reverentiam adhibeo, multaque de iis honorifice et libenter prædico: iisque gratulor, quod ipsorum institutis informati complures ad eximiam sanctitatem gloriamque pervenerunt, unde ipsos ordines summa laus, et summa gratia Ecclesiæ universæ est consecuta. Nulla eorum decora, quæ quidem a sanctis hominibus in eos manarint, sciens prætereo. Si quid me latuit, suggerant. De nullo ordine parcius, quam de nostro loquor, ut qui sit e postremis ac minimis. Sed venio ad ea quæ veluti scopulos ac syrtes quasdam vitanda mihi proposui.
Primo, inter Hibernos ac Scotos magna pugnatur pugna de natione, nomine, patria, gentilibus Sanctis. Contendunt Hiberni, veteres Scotos Hiberniæ incolas fuisse; (nec potest hoc negari) ab illis ortos se veros et germanos Scotos esse: quod non eo nomine appellentur, ideo fieri, quia quam olim in Britanniam miserant coloniam, ea cum Pictis aliisque Britannis atque Anglorum quoque nonnullis in unam coaluerit gentem, et Scotorum sibi velut proprium vendicaverit nomen; veteres omnes Sanctos, qui Scoti dicuntur, non ex hac bellicosa natione, aut nationum colluvione, sed ex Hibernia, Sanctorum insula, ortos esse omnes. Hæc illi, nec falso omnia. Negant Scoti ab Hibernis se, quos probrosis etiam nominibus incessunt, prognatos: sed cum majores sui olim Hiberniam insulam tenuerint, subjugatis Hibernis Aboriginibus, postea tamen migrasse omnes in Britanniæ partem eam quæ nunc Scotia dicitur, non armis pulsos abignava gente, sed sponte sua, fortassis ut saxosa et aspera regio duraret ad laborem corpora et animos, quos fœcundum ac molle Hiberniæ solum effeminare potuisset: Sanctos Scotos suos esse omnes, apud se habitasse et obiisse. Atque ea aguntur tantis aculeis verborum, animorum acerbitate tanta, ut putes de imperio non solum insulæ utriusque, sed prope universi orbis terrarum esse certamen, cum possint majorum laudem utrique participare, eo cumulatius, quo perfectius eorum fuerint virtutes imitati. Non sum nescius utra pars sæpius (non semper tamen) jure superior esse videatur; sed decidere lites tantas, haud id opis meæ esse confiteor. Cum Scotos appellatos esse Sanctos reperio, Scotis accenseo; cum Hibernos, Hibernis: cum loca memorari, in quibus vixerint, modernæ Scotiæ, secerno ab Hibernis, secus cum Hiberniæ. Auctores neotericos gentis utriusque sequor, cum veterum dicta proferunt; cum sua auctoritate quid narrant, aut ea citant monumenta, quæ nec ego vidi, nec videre facile quisquam possit, sollicite pertento omnia, nec temere usquam pedem figo. Nolo mihi Hibernos irasci aut Scotos, cum utramque gentem amem: Sanctos quorum gente se satos gloriantur, (unica tamen, uno a Patre propagata, una lege caritatis colligata, natio Cælitum est) mihi propitios esse precor, ut et Divinam mihi gratiam concilient, et intelligentiam imprimant Actorum suorum, quæ plusquam Cimmeriis obvoluta nonnumquam tenebris sunt.
Alter scopulus, ad quem ne affligerem aut quoquo modo appellerem navim, hactenus cavi, est de Galliarum Apostolis disputatio. Omnes fere Gallicanæ Ecclesiæ a Christi et Apostolorum ejus discipulis plantatæ apud se fidei primordia repetunt. Multis viris doctis, etiam Gallis, ea non probatur opinio; quod et S. Gregorius Turonensis lib. 1 histor. Francor. cap. 28, primarios eorum, qui ab Apostolis, aut saltem Apostolorum ævo a Romanis Pontificibus missi in Gallias prædicantur, Decio imperante, sub annum Christi 250 scribit advenisse, atque ista ex historia passionis sancti Martyris Saturnini profert: Sub Decio et Grato Coss. sicut fideli recordatione retinetur, primum ac summum Tolosana civitas S. Saturninum habere cæperat Sacerdotem. Hi etiam missi sunt, Turonicis Gatianus Episcopus, Arelatensibus Trophimus Episcopus, Narbonæ Paulus Episcopus, Tolosæ Saturninus Episcopus, Parisiacis Dionysius Episcopus, Arvernis Stremonius Episcopus, Lemovicinis Martialis est destinatus Episcopus. Et Gregorio multo antiquior Sulpitius Severus S. Martini discipulus sacræ historiæ lib. 2 ita scribit: Sub Aurelio deinde Antonini filio persecutio quinta agitata. Ac tum prima intra Gallias martyria visa, serius trans Alpes Dei religione suscepta. Difficile est tamen credere, ab Apostolis, quorum in omnem terram sonus exivit, et in fines orbis terræ verba eorum, Galliam cultissimam provinciam et late Romanis frequentatam, omnino esse neglectam. Sit sane S. Dionysius Parisiorum Apostolus alius ab Areapagita, et multo recentior, quod facile viris doctissimis assentiar; an non alii ante eum in Gallia, et multi, extitisse potuerunt præcones veritatis? Treviri ante S. Maximinum, qui Constantini Magni vixit temporibus, septem et viginti habuere Episcopos, et plerosque eorum publice venerantur, nec omnes tamen, imo paucos, martyrio sublatos. Quis credat 80 annorum spatio a Decii temporibus, aut 170 a Marco Aurelio, tot in una Cathedra sedisse? Sed hac omni disputatione abstineo. Cum vitam nactus sum Sancti alieujus, quid de ejus ætate in ea tradatur, quid ab aliis Scriptoribus astruatur, et quatenus id probem, expono. Pleniorem de ea re omni disceptationem vel relinquo doctioribus, quorum nonnulli nuper de hac controversia præclare scripserunt, vel alteri loco ac tempori reservo.
Tertia Syrtis est, quam velis remisque devito, Hispaniensium quorumdam Scriptorum auctoritas. Dexter Paciani Filius, inquit S. Hieronymus lib. de illust. Eccles. Scriptorib. cap. 132, clarus apud seculum, et fidei deditus, fertur ad me omnimodam historiam texuisse, quam necdum legi. Fuitis Prætorio Præfectus sub Theodosio seniore, eique librum eumdem, ut viri eruditi censent, Hieronymus dedicavit. Historia illa, quam nondum viderat S. Hieronymus, licet sibi dicatam ab amico, aut certe destinatam, ea an umquam prodierit nescio: nusquam certe citatam legi. At nuper repertum est Chronicon quoddam, in quo Sancti plurimi, Chronologiæ qua nunc utimur ratione, non per æras aut Consules distributi referuntur, qui vel ex Hispania oriundi vel in ea rerum gestarum gloria clari fuerint; idque Fl. Dextri nomine vulgatum. Et genuinum illius fœtum esse Hispani plerique mordicus pugnant. Annotationibus id Rudericus Carus, prolixis commentariis Franciscus Bivarius illustrarunt: apologiam pro eo scripsit Thomas Tamayus de Vargas v. cl. amicus meus. Plurimi viri docti negant id Dextri opus esse, et multa afferunt argumenta, nec parum valida, quamobrem ipsis ita videatur. Nolo ego in certamen hujus Scriptoris gratia cum bellicosa gente descendere. Cujusmodi esset Dextri opus, nemo tradidit. Hoc Chronicon an omnimoda historia dici potuerit, alii viderint. Mihi opus videtur scriptoris non indiligentis, sed qui obtorto collo in Hispaniam trahat quotquot potest viros illustres, et in Sanctorum classem redigat, quos ne constat quidem Christianos extitisse. Sed dictionis elegantiam requiro, qua usum fuisse Dextrum facile assentietur, qui patrem ejus Pacianum, cujus domestica disciplina vel exemplo optimis artibus institutum fuisse filium verisimile est, legerit castigatæ eloquentiæ virum prædicari ab Hieronymo, et tam vita quam sermone clarum; quique ista meminerit ab eodem Hieronymo scripta esse ad Dextrum, Ut quod Cicero tuus, qui in arce Romanæ eloquentiæ stetit, non est facere dedignatus in Bruto. Quis suum dicet Ciceronem dicive patietur, qui numquam eum legat? aut quis leget, et tam inornate scribet? Sed tamen sentiat quisque ut volet: ego Chronicon illud nec esse Sub Decio et Grato Coss. sicut fideli recordatione reti-
Dextri assevero, neque contentiose pernego: ejus auctoritate non temere nitor, præsertim si alii melioris notæ Scriptores refragentur.
Nuper Luitprandi Diaconi Ticinensis, dein Cremonensis Episcopi, antea, ut volunt, Subdiaconi Toletani, Chronicon et Adversaria prodierunt, multimoda antiquitate referta, cum eruditis Notis Laurentii Ramirezii de Prado v. cl. et Hieronymi de la Higuera nostri. Audio dubitare viros doctos, an Luitprandi esse videantur, quamque mereantur fidem. Ego id examinare nolui. Gratias iis habeo, qui illa protulerunt, a quocumque scripta Auctore.
§ VI. Druga djela koja autor planira za budućnost
§vi. Alia Auctori designata in posterum opera
Neka mi se ovdje nasmije Demokrit što započinjem dalekosežne nade dok mi smrt možda stoji uz bok. Božjom je rukom određena granica o koju već danas mogu neoprezno udariti perom: zašto dakle gledam tako daleko u budućnost? Golemo je djelo preda mnom, jedva ozbiljno započeto: a kao da je već dovršeno, milo mi je razmišljati o drugim djelima kojih ću se poslije prihvatiti i uređivati ih. Ali ja ne poduzimam ništa ni iznad svojih snaga ni mimo Božje volje. Samo dajem na znanje da, ako mi Bog podari život te snagu tijela i duha da dovršim djelo koje sam već započeo, postoje druga djela, povezana s ovima i takva da će donijeti stanovitu korist javnosti, kojih bih se tada želio prihvatiti; a ako mi se prije nešto dogodi, potičem druge koji se iskazuju kao ljubitelji svetaca da ih preuzmu, i neću se protiviti ako ih se late i dok sam još na životu te pridonesu nešto uvećanju časti nebesnika. Ono pak za što sam češće molio Boga, da ako mu ovaj moj trud nije ugodan, ako nije prikladan za uvećanje slave svetaca i za rasplamsavanje smrtnika revnošću za krepost, pravodobno postavi zapreku i ne dopusti da napredujem u neplodnom poslu, nego da mi zapovjedi da se znojim i trudim oko nečega drugog; to sada još mnogo više molim, da ako njemu nije milo, svecima časno i spasenju drugih korisno da ja ovo dovršim, ulije mojim poglavarima takvu misao da požele kako bih svoj trud i rad usmjerio na neku drugu stvar.
Rideat hic me Democritus spes longas inchoantem, cum mors fortassis lateri adstet. Fixus Dei manu terminus est, cui vel hodie possum imprudens calamum impingere: cur ergo tam longinqua specto? Vastum præ manibus est opus, vix serio affectum: quasique id jam absolutum sit, alia quæ post suscipiam meditari juvat atque ordinare. At nihil ego vel vires supra, vel præter Dei voluntatem molior. Id modo significo, si Deus vitam, et vires corporis animique dederit, ut quod jam cœpi opus perficiam, alia esse, quæ cum his conjuncta, et publico aliquam allatura utilitatem, velim tunc capessere; quæque si quid mihi prius evenerit, aliis qui se Divorum amatores profiteantur, ut suscipiant auctor sim, non intercessurus si id etiam me superstite aggrediantur, aliquidque ad Cælitum amplificandum honorem afferant. Quod vero sæpius sum Deum precatus, ut si hic meus ei non esset acceptus labor, si non ad augendam Sanctorum gloriam, atque ad mortales studio virtutis inflammandos accommodatus; tempestive obicem poneret, neu progredi in opere infructuoso pateretur, sed alia in re desudare atque elaborare juberet; id multo etiam magis nunc precor, ut si ista a me peragi ei gratum, honorificum Sanctis, alienae saluti utile non est, eam Præsidibus meis mentem injiciat, ut ad aliam rem quampiam conferre me studium et operam velint.
Tako dakle raspoložen u duši, svjestan da je život kratak i nesiguran, namjeravam, ako Bog dopusti, nakon što dovršim ovo djelo o životopisima svetaca, objaviti na grčkom i latinskom sve životopise koje pronađem napisane na grčkom, dijelom one koje sam preveo a još ne postoje na latinskom, dijelom preuzete od drugih koji su ih već prije prikladno preveli, a dijelom pregledane one za koje neki učeni ljudi s pravom prigovaraju da su sada unakaženi helenizmima. Tu sam svoju namjeru izložio gore, kad sam govorio o Metafrastu.
Ita ergo affectus animo, gnarus vitam brevem esse et incertam, cogito, si Deus annuerit, hoc perfecto de Vitis Sanctorum opere, Vitas omnes quas Græce scriptas reperero, edere Græcolatine, partim a me versas quæ necdum Latine extant, partim ab aliis sumptas qui jam antea apte verterint, partim recognitas quas nunc Hellenismo fædatas merito queruntur viri quidam eruditi. Hoc consilium meum supra exposui, cum de Metaphraste agerem.
Zatim namjeravam u jednome svesku obuhvatiti cjelokupnu kronologiju svetaca, kako bih, koliko bude moguće doći do sigurnih oznaka, sve što su sveci učinili od postanka svijeta sve do ovoga našeg doba zabilježio što točnije u pripadajuća vremena.
Meditor deinde volumine uno chronologiam Sanctorum omnem complecti, ut, quoad licebit certas consequi notas, quæ ab orbe condito ad hanc usque ætatem gesta sunt a Sanctis, quam fieri accuratissime poterit, suis omnia temporibus consignem.
U drugome ću svesku opisati topografiju svetaca te nabrojiti i razložiti sva mjesta za koja se spominje da su ih posjetili.
Altero volumine Topographiam Sanctorum describam, locaque omnia, quæ ii adiisse memorantur, recensebo et exponam.
Treći će svezak biti Onomastikon i sadržavat će tumačenje nepravilnih, barbarskih, stranih i nejasnih riječi i izraza koji se pojavljuju u cijelome ovom djelu.
Tertium volumem Onomasticon erit, continebitque vocum et phraseon, quæ toto hoc opere occurrerint solæcæ, barbaræ, peregrinæ, obscuræ, explanationem.
Potom ću u nekoliko svezaka prikazati martirologije raznih pisaca, osobito stare, prema vjerodostojnosti rukopisa, a možda ih i rasvijetliti bilješkama. Također i belgijski martirologij, sjajniji od ijednoga dosad objavljenog.
Dein aliquot voluminibus variorum Martyrologia, præsertim vetera, ex mss. codicum fide repræsentabo, et fortassis Notis illustrabo. Belgicum quoque luculentius quam sit hactenus ullum editum.
U jednome ili dva sveska sabrat ću moralne pouke i primjere, osim ako me, što bih više volio, u tome netko drugi ne rastereti svojom marljivošću i trudom.
Tomo uno alterove Morales præceptiones et Exempla colligam; nisi. quod malim, in hoc me alius sua industria et diligentia sublevet.
Možda ću sastaviti i raspravu o piscima koje sam pročitao ili naveo u ovome djelu.
Fortassis de Scriptoribus a me lectis aut hoc opere citatis commentarium conficiam.
Moći će se također sastaviti točan popis biskupija cijeloga svijeta i biskupa, te samostana, bilo onih koji se spominju u ovome djelu, bilo onih o kojima su drugi pisci mjestimice pisali.
Episcopatuum item orbis totius, Episcoporumque accuratum texere indicem licebit, ac monasteriorum; vel quorum hoc in opere mentio fit, vel de quibus alii sparsim scripserunt Auctores.
Pomišljao sam također opisati djela onih koji su od 1500. godine, ili barem otkako su Europu počeli zahvaćati vihori najgnusnijih krivovjerja pod vodstvom Luthera, bili ubijeni od krivovjeraca i drugih neprijatelja pravovjerne vjere zbog obrane katoličke vjere, premda još nisu proglašeni svetima sudom Crkve.
Cogitavi eorum etiam res gestas conscribere, qui ab anno MD, vel certe ex quo Europam involvere fædissimarum hæresum turbines, Luthero auctore, cœperunt, pro Catholicæ religionis defensione ab hæreticis aliisque fidei orthodoxæ hostibus sunt trucidati; etsi nondum sint Ecclesiæ judicio vindicati.
Naposljetku sam odlučio sabrati životopise ljudi glasovitih po svetosti čiju uspomenu Crkva još nije posvetila štovanju naroda. Prije nego što se prihvatim toga djela, ili barem prije nego što ga objavim, ponizno ću zamoliti Apostolsku Stolicu da mi ga dopusti objaviti s povijesnom vjerodostojnošću. I smatram da taj trud neće biti neugodan ni Bogu ni vrhovnim poglavarima Crkve. Ne običavaju naime vojskovođe, kad nekolicinu onih čija je hrabrost najviše zablistala u ratu obdaruju nagradama i rese kakvim istaknutim znakom časti i spomenikom slave, zabraniti da se osim toga privatnom pohvalom slavi hrabrost nekoga iz preostaloga mnoštva vojnika, jer osjećaju da to pridonosi i njihovoj vlastitoj slavi i slavi države.
Denique sanctitate illustrium hominum colligere vitas statui, quorum necdum ab Ecclesia consecrata est populorum venerationi memoria. Hoc priusquam aggrediar, aut saltem emittam, opus, Apostolicæ Sedi ut mihi id historica fide vulgare liceat, supplicabo. Neque eum laborem aut Deo, aut supremis Ecclesiæ Antistitibus ingratum reor futurum. Non enim solent Duces, cum paucos, quorum maxime virtus in bello enituit, præmiis donant, atque insigni aliquo honoris, monumentoque laudis decorant; interdicere ne cujus præterea e reliqua militum turba virtutem liceat privato præconio celebrare; cum id in suam quoque laudem reique publicæ sentiant redundare.
Kad se sve to dovrši, hoće li preostati išta vremena koje bi se moglo oduzeti bavljenju poslovima vječnosti? Ako ga išta bude, u starosti ću razveseljavati svoju dušu asketskim naukom onako kako su ga sveci predali u ovome djelu ili ga stvarno provodili i njegovali: a da bih i time koristio drugima, sve ću svesti na određena poglavlja i pravila. Budite naklonjeni, nebesnici: sav je ovaj trud posvećen vašoj slavi.
Hisce absolutis, ecquid erit reliquum temporis, quod ab æternitatis conficiendis negotiis demi queat? Si quid erit, ascetica doctrina, ut a Sanctis tradita hoc in opere, vel reipsa exercita excultaque, oblectabo animum meum senescens: et ut aliis vel sic prosim, omnia ad certa capita ac præcepta revocabo. Favete Cælites: omnis hic laudi vestræ dicatus est labor.