Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

✠

Acta Sanctorum · Svezak I · Svezak I

Treće poglavlje: vjerodostojnost objavljenoga

CAPUT TERTIUM

Sadržaj (8)
  1. Vjerodostojnost onoga što se objavljuje u ovome djelu.
  2. § 1. Zakoniti stupnjevi povjesničara.
  3. § II. Spisi niže vrijednosti.
  4. § III. U koji red ovo treba svrstati.
  5. § IV. Treba li odbaciti sve spise posljednje vrste.
  6. § V. Jesu li djela svetaca apokrifna.
  7. § VI. Jesu li svi sveci ili blaženici čiji su životopisi ovdje izdani?
  8. § VII. Izjava pisca.

Vjerodostojnost onoga što se objavljuje u ovome djelu.

§ 1. Zakoniti stupnjevi povjesničara.

Ovo je zadatak, ovo je muka: učiniti da ono što se pripovijeda o djelima svetaca i ono što su drugi zapisali pa se sada iznosi na svjetlo dana bude takvo da ne sadrži ništa što nije provjereno i sigurno. To bismo doduše nedvojbeno postigli kad bi se pisanja ili kazivanja djela blaženih građana neba prihvatio netko iz njihova zbora: ali dokle god se oko njih znoji ljudski trud, podložan pogrešci, tko će jamčiti da nećemo posumnjati kako ima nečega što odstupa od istine? Može doista onaj tko prvi piše povijest nekoga svetog čovjeka s kojim je živio, čije je čine, borbe protiv mana i slavan odlazak s ovoga svijeta gledao, tako ravnati svojim perom da ne zapiše ništa što sam nije vidio vlastitim očima ili što nije iscrpio od očevidaca, i to ozbiljnih i pouzdanih svjedoka; a ako mu nešto nije tako provjereno, to nekažnjeno može prijeći šutnjom. Sada moj položaj nije takav, jer ja samo iznosim na svjetlo dana ono što su drugi zapisali, što niti sam gledao, niti uvijek mogu potvrditi sigurnim svjedočanstvima drugih. K tome je stil katkad takav da, premda je istinito ono što se pripovijeda, ipak na prvi pogled ima privid lažnoga zbog zanemarivanja ili zbrke u onim stvarima koje u povijesti imaju najveću težinu za stjecanje povjerenja. U boljem su položaju oni koji ili sastavljaju crkvene anale ili vlastitim izrazom i stilom opisuju životopise svetaca. Ni jedni ni drugi nisu naime prisiljeni protiv svoje volje upuštati se na pogibeljno mjesto. Ovi potonji biraju ono glavno i najprovjerenije, a ostalo preskaču: oni prvi mnogo toga prešutno mimoilaze, ili im je dovoljno reći da im se to ne čini posve dokazanim, da to valja pomnije ispitati, da pripada drugome mjestu, ili se posluže nekim sličnim izgovorom.

Meni to nije dopušteno. Izjavljujem da dajem ono što sam o svecima našao zapisano, da ništa ne prišivam, ništa ne mijenjam, ništa vlastitom domišljatošću ne popravljam, ništa ne odsijecam, nego sve donosim cjelovito i netaknuto koliko god mogu. Ali ako je nešto ili od prvotnoga autora napisano lažno i pogrešno, ili je lakomislenim i nepromišljenim umetanjem pokvareno i pobrkano, meni nije jednako lako odvojiti istinito od lažnoga, osim ako odakle drugdje ne zasja sigurnije svjetlo povijesti. Izlažem što mislim o djelima pojedinaca, bilo da imaju sigurne autore ili ne, te u kojoj im mjeri vjerujem. Niti si uzimam za pravo da posvuda slobodno proglašavam kako je lažno, smiješno i nedostojno ono što se dosad prenosilo o nekom svecu, i da to zbog toga izostavim. Možda bi se našao netko tko bi prigovorio: „Naši preci nisu lakomisleno štovali toga sveca: ako ono što je o njemu došlo do nas smatraš lažnim i posve neprihvatljivim, iznesi nešto bolje; ili nam dopusti da se služimo onim što postoji, kakvo god to bilo. Jer ako ti se sve ne sviđa, nemoguće je da nemaš nešto što bi stavio na to mjesto: kako bi ti se inače sve moglo ne sviđati kad se o njemu nigdje drugdje ne bi prenosilo ništa suprotno? Ako se pak prenosi, objavi to. Ako zato što ti se ponešto ne sviđa odbacuješ sve ostalo, zašto radije, zato što ponešto ne možeš osuditi, ne dopustiš čitatelju da se okoristi svime, upozorivši ga ipak što osuđuješ i zašto, kako ne bi lakomisleno sve prihvatio? A i on će možda, kad primijeni vlastiti sud, htjeti da vrijedi i ponešto od onoga što si ti prezreo, te će naći čime to potvrditi, a o ostalome će razriješiti što je dopušteno misliti.”

Ako pak ima nešto što se u cijelosti može opovrgnuti ugledom ozbiljnih svjedoka i za što mogu izjaviti da je po cijelom obliku i načinu pripovijedanja izmišljeno, to izostavljam tako da ipak upozorim čitatelja. Takve je naravi povijest prijenosa moći sv. Antuna koja postoji u mnogim rukopisima, u kojoj se tvrdi da su Konstancijevi ili Konstantinovi pratitelji pronašli njegovo tijelo i prenijeli ga u Carigrad, dok je ono zapravo pronađeno tek pod Justinijanom i preneseno u Aleksandriju, a mnogo poslije u Carigrad, o čemu se opširnije raspravljalo 16. siječnja. Takav je također i životopis sv. Honorata, biskupa u Arlesu, objavljen 1511. godine u Parizu i podijeljen u tri knjige, natrpan bajkama koje se otvoreno protive onome što je o njemu napisao njegov učenik sv. Hilarije i cijeloj povijesti toga vremena, kao što sam rekao 16. siječnja. No da o prijenosu moći sv. Antuna i o životu sv. Honorata nismo imali nikakvih drugih spomenika, ipak bi se mnogo toga moglo opovrgnuti kao nimalo vjerojatno, ali ne sve. U mnogim se životopisima događa to da se, premda se neke stvari čine nevjerojatnima, one ipak, kad se ne protive ni otajstvima kršćanske vjere ni drugim povijestima provjerene vjerodostojnosti, ne mogu jasno opovrgnuti. Stoga ih izdajem tako da, koliko je moguće, odvagujem koliku vjerodostojnost zaslužuju.

Ali budući da je za to da bismo povjerovali nekoj povijesti od goleme važnosti znati tko ju je napisao, ovdje ću izložiti kakvi bih želio da su bili oni koji su zapisali djela svetaca, te kakvi su bili mnogi koji su se poslužili metodom sklonijom pogreškama. Zatim ću ispitati kojoj od tih dviju vrsta pripadaju moji izvori: odbacuju li neki s pravom kao besmislice i ubrajaju u bajke sve što im se ne sviđa? Jesam li stil prilagodio odredbi pape sv. Gelazija o apokrifnim knjigama i novijim dekretima URBANA VIII.? Naposljetku, koliku želim da ovi tekstovi imaju vjerodostojnost i težinu, te koliko ću strpljivo prihvatiti opomenu ako sam gdje pogriješio.

Prvi i najviši stupanj pisanja povijesti (ne govorim o onima koji su ono što pišu iscrpli s neba, bilo da im je Bog prosvijetlio umove, bilo da im je po anđelu ili kojem drugom nebeskom glasniku diktirao ili ih poučio što da pišu: govorim o onima koji nešto bilježe na uobičajen ljudski način), taj dakle prvi stupanj povijesti učeni ljudi postavljaju onda kad netko zapisuje ono čemu je bio nazočan i što je vidio da se događa, otprilike na onaj način na koji je biskup Posidije doznao i napisao djela sv. Augustina.

Drugi stupanj zauzimaju oni koji nisu sami gledali ono što pripovijedaju, ali su to primili od onih koji su to vidjeli vlastitim očima. Otprilike je na taj način sv. Bonaventura sastavio životopis sv. Franje, sv. Jeronim životopis sv. Hilariona, a nepoznati pisac životopis sv. Klare, kao što sam svjedoči u Predgovoru papi Aleksandru IV.: „Doista se svidjelo”, kaže, „Vašem Gospodstvu naložiti mojoj malenkosti da iz novijih djela sv. Klare sastavim njezinu Legendu: posao kojega se moja nevještost silno bojala, da papinski ugled nije meni pred sobom iznova i iznova ponovio svoju riječ. Sabravši se dakle prema zapovijedi, a ne smatrajući sigurnim ići po onome što sam čitao kao manjkavo, pošao sam k drugovima bl. Franje i k samoj zajednici Kristovih djevica, često u srcu razmišljajući o tome da u starini nije bilo dopušteno tkati povijest osim onima koji su vidjeli ili primili od onih koji su vidjeli. Dok su me oni, dakle, s istinom na čelu i u strahu Božjem potpunije poučavali, nešto sam prikupio, a više toga izostavio, i prošao sam sve jednostavnim stilom, kako neuka pamet, budući da će djevice rado čitati velika djela Djevice, ne bi našla mjesto gdje bi se zamračila zbog obilja riječi.”

Treći je stupanj onih koji spominju ono što nisu primili od samih očevidaca, nego od onih kojima su očevici pripovijedali. Ovoj vrsti pripada mnogo toga iz onoga što donosi Ivan Mosho u djelu Pratum spirituale, sv. Grgur u djelu Dialogi, te sv. Beda u djelu Historia ecclesiastica gentis Anglorum.

Na četvrti stupanj valja smjestiti one koji ono što obrađuju perom prikupljaju od povjesničara koji pripadaju već nabrojenim stupnjevima, ili iz sigurnih isprava o darovnicama, oporukama, nagodbama, ili iz zapisa, ali samo onih koji su postigli neki od prije spomenutih stupnjeva.

I svi oni doista zaslužuju vjeru ako su dobri ljudi, ako su razboriti, ako su njihovi spisi čisti i nimalo krivotvoreni. Jer ako za onoga tko piše da je bio nazočan nekom događaju posumnjaš da mu nije dovoljno strana želja za laganjem, zato što je bio krivovjerac ili je tvrdoglavo slijedio stranku koju hvali, bila bi nepromišljena lakomislenost pokloniti mu čvrstu vjeru. To je razlog zašto se Euzebiju, Sokratu, Sozomenu i Paladiju često ne vjeruje, jer su stali na stranu krivovjeraca ili raskolnika, ili barem strančara, te ponekad perom brane njihovu stvar. Zbog toga je Gelazije odredio da se Euzebije ubraja među apokrife, kao što ćemo reći niže. Mnoge je pak prevarila prevelika dobrodušnost i lakovjernost, pa su zapisali stvari koje nisu bile ni potvrđene istinom ni dovoljno ozbiljno posvjedočene, a za koje se poslije utvrdilo da su očito lažne. Koliko su puta u naše doba neki opaki ljudi na taj način obmanuli priprosti puk, pod najčasnijim prividom pobožnosti, a s najbestidnijom namjerom i pobudom! Koliko su puta čak i učeni ljudi, prevareni krinkom kreposti, smatrali najsvetijima i tako nazivali one koji su bili krivovjerci ili opaki varalice! Blaženi Renan, katolički čovjek, koji se uvijek gnušao svetogrdnih novotarija krivovjeraca i bezumne pohote za mijenjanjem svetinja (premda su kasnije sveti cenzori s pravom osudili razne zablude u njegovim spisima jer je neke stvari radije odmjeravao vlastitim sudom nego vagom Crkve), u svojim je Bilješkama uz Tertulijanovu knjigu De corona militis nazvao Konrada Pelikana, bjegunca iz redovničkoga staleža i glasnika zwinglijanskoga krivovjerja, najsvetijim mužem, prevaren nekim lažnim prividom kreposti, a možda i govorima koji su (kakvi su već kod takvih ljudi) mekši od ulja.

Nije se rijetko događalo ni to da ono što su pošteno napisali oni koji su bili očevici poslije drugi krivotvore umetanjem i dotjerivanjem. To se dogodilo s djelima mnogih svetaca. To se posvuda može opaziti, kao u Životopisu sv. opata Maura pod 15. siječnja, koji je opat Odon pregledao i uglačao, a ipak je zadržao Faustovo ime, premda ne postiže onu vjerodostojnost koju je zaslužio sveti muž Faust, očevidac svega što je napisao. Jesu li i Djela sv. Placida i drugova posuta istim brašnom, istražit ćemo 5. listopada. Kaže se doduše da ih je zapisao Placidov sluga Gordijan, koji pripovijeda da je agarenski gusar Mamuka bio poslan od Abdale, kralja pogana koji su vladali u Španjolskoj, s flotom od stotinu brodova da uznemiruje Rimljane i silom prisili kršćane na žrtve Molohu, Remfanu i Luciferu, i to dok je Italijom vladao Got Teodorik, a Carstvom Istoka Justinijan Stariji. Kome tko poznaje ta vremena to neće izazvati smijeh ili žuč? Niti je to napisao očevidac Gordijan, niti je onaj tko je ubacio Saracene kao gospodare Španjolske poznavao njihova praznovjerja. Ali o tome drugom prilikom.

§ II. Spisi niže vrijednosti.

Kad bi svi sačuvani spisi o svecima bili takvi da bi se mogli svesti pod neki od ova četiri stupnja, ne bih se morao osobito truditi oko dokazivanja njihove vjerojatnosti. No postoje neki spisi niže vrijednosti, tako da s pravom možeš dvojiti koliko im je vjere pošteno pokloniti. Naime, nekoć nisu ni bila zapisana djela svih svetaca, a od onih koja jesu zapisana, neka su uništena, neka izgubljena, a druga već davno pokvarena i iskrivljena. Ponekad sami tirani nisu dopuštali da se djela mučenika unose u zapisnike, kao što je prije rečeno o borbama sv. Vincenta. Ponekad nije bilo nikoga s tolikim žarom vjere da bi se usudio bilježiti ih, niti s tolikim osloncem u učenosti da bi to mogao učiniti. To je nekoć posvjedočio Arnobije u prvoj knjizi djela Adversus gentes: „Ali niti se sve to moglo zapisati”, kaže, „niti doprijeti do ušiju sviju, jer se događalo među nepoznatim narodima koji nisu poznavali uporabu pisma.”

I to ne vrijedi samo za djela mučenika, nego i za djela ostalih svetaca. Naime, djela veoma mnogih od njih nisu bila povjerena pismu odmah čim su preminuli, bilo zbog zavisti koja se tome protivila, bilo zato što ih se nije odmah počelo zazivati u molitvama niti su se odmah proslavila čudesima, bilo zato što su crkveni poglavari zabranili da se to zapisuje i preuranjeno razglašava, bilo zato što je nedostajao prikladan pisac.

A ono što je nekoć vjerno zapisano, osobito djela mučenika (budući da su do nas cjelovita i izvorna doprla tek malobrojna, poput nekoliko preostalih maslina ili grozdova nakon berbe, kako Izaijinim izrazom govori Baronije), vjerojatno je raspršeno i uništeno kobnim Dioklecijanovim ediktima. Spominje Euzebije u 3. knjizi, 2. poglavlju, kako su božanska i sveta Pisma posred trgova predavana ognju; i u 3. poglavlju, kako je naređeno da Pisma nestanu u ognju; ali ne treba misliti da su tada ognju bile predane samo božanske knjige, nego uopće svi spisi koji su služili obrani i učvršćivanju kršćanske vjere, raspirivanju pobožnosti i njegovanju postojanosti. Štoviše, budući da su božanske knjige bile u rukama mnogih, njihovi su se primjerci mogli lako sačuvati, ali ne i primjerci ostalih spisa, koji su se čuvali samo kod biskupa ili čuvara svetoga posuđa. Naime, čim su ti edikti iznenada i neočekivano izašli, Euzebije pripovijeda da su najprije dignute ruke na biskupe i posvećene osobe; ostali su mogli sakriti ono što su htjeli i ukloniti od bijesa bezbožnika. Ipak, od onoga što je preostalo, mnogo je propalo kako u Rimu tako i drugdje, bilo zbog upada i pustošenja barbara, bilo zbog slučajnih požara kuća i gradova; na taj su način propali i mnogi životopisi drugih svetaca, za koje se pouzdano zna da su nekoć bili brižljivo napisani.

To je dakle razlog zašto je sada pouzdanost mnogih životopisa nesigurna. Ponajprije naime, budući da su ona izvorna djela svetaca tako bila raspršena, a ipak je ostalo ime svetaca i blistalo čudesima, trebalo je njihova djela, nekoliko stoljeća nakon što su preminuli, opisati bilo iz starih povijesti, bilo, kako njih ponajviše nije bilo, jedino iz narodne predaje, ali primljene od predaka. No, kako ispravno kaže sv. Augustin u 90. raspravi djela Tractatus in Joannem: „Ponekad i povijest, a još mnogo više glasina, laže.” Ipak se nužno valja poslužiti tim osloncem kad ništa drugo nije na raspolaganju. Ali potrebno je rasuđivanje. Kada se ono unese iskreno i izbrušeno, nastaje djelo koje je i samim nebesnicima na čast, i smrtnicima na korist. Ne može naime a da ne pridonosi uvećanju njihove slave to da se ozbiljno i točno zapiše ono slavno što se o njima pronosi makar i samo u ljudskim razgovorima; niti da ne bude na korist mnogima to da i oni koji drugdje, čak i u najudaljenijim krajevima, štuju svece, mogu pročitati kakvo je mišljenje ljudi o njima i kakvo sjećanje na njihova djela. Ako se to slaže s provjerenim spomenicima povjesničara, slijedi da bismo doduše željeli da postoje drevni životopisi svetaca, ali da ipak kušamo barem neki njihov dio, poput vode koja je daleko odvojena od izvora ili potoka, ali je sakupljena u nekoj nakapnici, ili čak u otvorenoj lokvi izloženoj nepogodama zraka i drugim nečistoćama.

Ali budući da se ponajviše divimo onome što je neuobičajeno i to zadržavamo u sjećanju, zato su se ponekad mogla prikupiti samo čudesa (dok je izbrisano svako sjećanje na kreposti i druge nebeske urese), čudesa, kažem, ali često tako preuveličana ili, kakvo je već ljudsko shvaćanje, iskrivljena raznim dodacima i okolnostima, da se kod nekih ubrajaju među bapske priče. Često se ista čudesa pripisuju različitim svecima. Može doduše neizmjerna dobrota i moć Božja ono što je udijelila jednomu od svetaca, pomoć u nevolji, olakšanje boli, utjehu u tuzi, svjedočanstvo nevinosti, dokaz svetosti, ne uskratiti drugomu samo zato što je to već darovano prvomu, kao što i istim bičevima i kaznama češće kažnjava prijestupe različitih ljudi. Pa ipak se često događa da se ono što je bilo vlastito jednomu svecu, ljudskim govorom, a zatim i pisanjem, prenese na mnoge, zato što je u većine ljudi snaga pamćenja vrlo slaba i vrlo se lako pomuti; stoga, kad čuju da se raspituje o nekom svecu i da drugi pripovijedaju nešto za što se sjećaju da su nekoć čuli o nekom svecu, pripišu to ovome; osobito stoga što je sjećanje na imena nesigurnije i prolaznije nego na događaje, jer se njihove slike utisnute u dušu i najmanjim slučajem pomute i pobrkaju. Na taj se način dakle u jedno te isto vrijeme više pisaca, koji se tako oslanjaju na narodnu predaju jer im ništa drugo nije pri ruci, može u različitim mjestima o različitim svecima nametnuti ono isto što se dogodilo samo jednomu, i to čak ni na onaj način na koji se pripovijeda.

A što reći na to što se često, premda ne možemo poreći da se moglo dogoditi, ipak navodi takav razlog i način učinjenoga čuda da bi čak posumnjao je li dolikovalo veličanstvu vječnoga Božanstva tako priteći u pomoć ljudskoj potrebi ili udovoljiti ljudskoj volji? Ali budući da je njegova dobrota divna i da razumom ne možemo dokučiti ni dobra koja je pripravio na nebesima čistim i sebi dragim dušama, ni koliko im želi ugoditi na zemlji, ne treba nepromišljeno osuđivati ono što se takvo pripovijeda, makar nam se činilo nevjerojatnim; nego to radije valja primiti s poštovanjem, ukoliko se kaže da je poteklo iz onoga izvora božanske dobrote odakle treba tražiti svaku našu sreću. Neka je tako, možda se to nije dogodilo; ali Bog je mogao učiniti i veća djela, i drugdje ih je učinio. Čuvaj se stoga da porekneš da se nešto dogodilo samo zato što se po tvome mišljenju nije moglo ili nije trebalo dogoditi.

Budući pak da se u činjenju takvih čudesa Bog gotovo redovito prilagođava jednostavnosti i vjeri ljudi, zato su životopisi svetaca kod Iraca, Škota i Brita, kako onih koji nastanjuju Albion tako i onih koji nastanjuju armoričku obalu Galije, posve čudesni i satkani od gotovo nevjerojatnih čudesa; jer je kod tih naroda nekoć postojala i izvanredna postojanost vjere i rijetka jednostavnost te čestitost života, ili pak zato što su pisci bili jednostavniji. Niti će itko, ma koliko bio zlonamjeran, moći poreći da su se ondje nekoć dogodila veoma mnoga čudesa, kad se i danas još uvijek, nakon što su krivovjerci ukinuli obrede predaka i štovanje nebesnika, ipak čini da su sama mjesta nekoć posvećena njihovoj časti i dalje presveta te blistaju veoma mnogim čudesima. Izvor svete Venefride Djevice jest izvor kod Brita u najkrajnijem sjevernom dijelu Walesa, kamo se slijeva silno mnoštvo ljudi koji ondje traže lijek za bolesti i nevolje svoje i svojih bližnjih. Pripovjedio mi je jedan ugledan muž da je vidio kako se i sami krivovjerci onamo stječu radi traženja pomoći; i kad ih je upitao zašto, premda su prihvatili novi oblik vjere koji zabranjuje zazivati svece ili od njih, bilo usnulih u dugom počinku sve do posljednjega suda, bilo da, ako žive na nebesima, zasigurno ne znaju za ljudske stvari, očekivati pomoć, pribjegavaju tim buncanjima papista, kako im neprestano utuvljuju propovjednici petoga evanđelja, oni su mu odgovorili da ih nije briga što oni blebeću s propovjedaonica, nego da se sjećaju kako je voda toga izvora obično bila ljekovita njima, njihovim stadima i njihovim roditeljima; a to se pripisuje ili svetoj Venefridi ili Bogu, začetniku svakoga dobra.

Da se vratimo na predmet, na taj su način prema narodnoj predaji napisana izgubljena djela veoma mnogih drevnih mučenika, životopisi mnogih apostola Galije, većine svetaca iz već spomenutih naroda, pa čak (čemu bi se čovjek začudio) i nekih Talijana. Niti su učeni muževi koji su to prikupljali imali išta drugo što bi slijedili osim glasina za koje se govorilo da potječu od predaka. Ako su pak naišli na kakav drevni spomenik, ma koliko bio neznatan, poput neočekivano pokazanog svjetla u gustoj tmini, prema njegovu su vodstvu usmjerili sav tijek svoga pisanja. No ima nekih koji tu narodnu predaju, proširenu iz starine, toliko cijene da je gotovo izjednačuju s apostolskim predajama, nazivajući tako ukorijenjeno pučko uvjerenje Predajom, premda je njihova narav posve različita. Naime, apostolske predaje ne počivaju na pučkoj glasini, nego na čvrstim dokazima, premda su od njih prenesene usmeno, a ne pismeno, kao druge stvari. A one pučke predaje često nisu dovoljno uvjerljive ni djeci, često su nastale iz beznačajna ili čak varljiva početka, te su se potom proširile velikim dodacima, ali samim tim povećanjem nisu dobile nimalo više snage. Stanovnici Maastrichta štuju biskupa sv. Servacija. Njima je neki Grčić već prije 600 godina uvjerljivo prikazao da se od Esmerije, sestre sv. Ane, rodila kći sv. Elizabeta, majka Ivana Krstitelja, i sin Elijud, čijemu je sinu Emeju blažena Memelija rodila Servacija. Stoga se diče da su imali biskupa koji je bio Kristov rođak; zašto bi i sumnjali, kad to svjedoči tako ozbiljan pisac iz naroda posve daleka od svake sumnje u prijevaru? Na to nadograđuju drugo, pa bez teškoća propovijedaju da je živio tristo godina onaj za kojega je pouzdano utvrđeno da je za konzulata Euzebija i Hipacija sudjelovao na sinodi u Riminiju godine Kristove 359. Neke stvari, i istinite i ispripovijedane od ozbiljna čovjeka, neki krivo razumiju, a još gore pripovijedaju drugima, tako da se uvijek s novim zabludama šire sve dalje. Glasina ima tu osobinu da idući stječe snagu, te je još više sklona izmišljenome i iskrivljenome nego ispravnome. Često mi se ono što sam bio ispripovjedio drugomu vratilo još istoga dana, ali umnogostručeno i toliko izmijenjeno da ni sam nisam prepoznao ono što je od mene poteklo, sve dok raspitujući se kod onoga tko mi je to prenosio nisam doznao što je, od koga i kakvom pogreškom dodano. Ako se to događa među učenim ljudima, kod kojih to uzrokuje bilo kakvo lutanje misli ili neprikladno tumačenje, unatoč najboljoj vjeri i čestitosti ćudi, što će se tek dogoditi među neukim i neiskusnim pukom?

Postoje druga djela, koja doduše nisu sastavljena iz nepouzdanih narodnih pripovijedanja, nego su nekoć učeno i ozbiljno napisana, ali su poslije krivotvorena. Arnobije to pripisuje zlobi zloduha, koji su na taj način nastojali ili oduzeti svecima dužnu čast ili spriječiti korist koja bi iz toga proizašla za smrtnike. „Ako je išta”, kaže u prvoj knjizi djela Adversus gentes, „povjereno pismu i zapisima, zlonamjernošću zloduha, kojima je briga i nastojanje presresti ovu istinu, i njima sličnih ljudi, ponešto je umetnuto i dodano, a dijelom izmijenjeno i oduzeto, u riječima, slogovima i slovima, kako bi usporili vjeru vjernika i pokvarili vjerodostojnost djela.” Učinili su to dakle opaki ljudi na poticaj zloduha, kako bi ili tražili zaštitu za svoje zablude i opačine, ako bi se reklo da su sveci mislili jednako o Bogu i božanskim stvarima ili na sličan način uredili svoj život, ili kako bi potamnili slavu onih za koje se znalo da su pobijali njihovu sljedbu. To i danas čine krivovjerci; naime, za slavne svece, koje je štovala sva prijašnja starina, kako sami ne bi bili optuženi za novotariju ako priznaju da se s njima ne slažu, viču da su bili njihovi; te izdaju u javnost njihova djela, ali izostavljajući ono što bi moglo odati njihovu čistu i katoličku vjeru. Ako se pak zna da su neki bili branitelji onih dogmi od kojih oni osobito zaziru, njihova djela toliko nagrđuju da se čini kako su bili ili opaki ili glupi ljudi. To nas potiče da brižljivo tražimo stare rukopise, kako bi se usporedbom više njih lakše mogla otkriti prijevara, ako je počinjena. Pitat ćeš hoćemo li, ako se primjerci slažu, biti sigurni od svake prijevare. Ne odmah. Nego ih treba ispitati na lidijskom kamenu, to jest prema nauku Crkve; ono što se s njim sukobljava, lažno je. Što je prijevarno dodano, lako će se moći dokazati iz drugih pisaca, koji ili o tim izvrsnim muževima prenose suprotno, ili pokazuju da su oduvijek smatrani katolicima te da su mišljenja koja im se pripisuju tada bila odbačena od sveopće Crkve. Ako se pak o nepoznatim ljudima, koji nisu drugdje spomenuti, pripovijeda nešto što se ne slaže baš najbolje s pravovjernom vjerom, ja to doduše izostavljam dok ne istražim pouzdanije podatke. A što ako je počinjena prijevara koju ne možeš otkriti jer nije ni srodna krivovjerju ni sramotna za svece kojima se pripisuje, kao na primjer ako je izmišljeno neko čudo? Ako ne postoje nikakvi tragovi ni znakovi prijevare, odakle će mi uopće doći sumnja? Što može biti pouzdano i sigurno onomu čovjeku koji bez ikakva razloga posvuda sumnja na prijevaru? Štoviše, takav čovjek nužno mora biti zlonamjeran i nepošten.

Drugi su, niti iz zle namjere niti zavedeni glasinama, ipak predali djela svetaca koja se ne mogu lako potvrditi. Naime, kad su se domogli izvornih zapisa, radije su ih skratili nego dali cjelovita djela, jer su im se činila predugačkima. Glavna su poglavlja o krepostima stoga dotaknuli u malo riječi; ali čudesa, i ono što je bilo najmanje zajedničko ostalima, ponekad su proširili; upleli su objašnjenja događaja, vremenske oznake i opise mjesta. Budući da se to ponekad ne slaže baš najbolje, cijela se povijest dovodi u sumnju. To je ipak posve nepodnošljivo ako su prepisivači bili toliko drski da su, premda jedva okrznuti pismenošću, sami prišivali takve krpe ili pak izbacivali ono što su smatrali običnim i otrcanim.

Napokon, postoje neki životopisi koji su posve izmišljeni, jedni od krivovjeraca o opakim ljudima, a drugi od katolika radi vježbanja stila. O ovima posljednjima bit će riječi niže. Krivovjerci nisu samo učestalo kvarili djela, prišivajući tuđinske ulomke slavnim djelima glasovitih svetaca, kojima bi ih kao istaknutim biljezima prisvojili sebi, nego su i najopakije ljude svoje stranke proglašavali svecima, a njihova pravedna pogubljenja mučeništvima. Izostavljam Tanhelma, Jana Husa i druge istoga kova, koje su nedavno neki glupi i bezumni ljudi iz Kalvinova stada, jednako kao i drevne mučenike i pape Crkve, bez srama isticali kao urese svoje crkve. To je uobičajena prijevara sljedbenika sljedbi.

Navest ću jedan pradavni primjer. U nekim rukopisima među djelima ostalih svetaca nalazi se neka povijest ili priča pod naslovom Passio Donati Martyris, knjižica koja je, čini se, napisana kako bi se potaknula mržnja protiv kartaškoga biskupa Cecilijana. Drugdje ću je donijeti u cijelosti, a ovdje ću, da se tko ne prevari i ne povjeruje da je doista bio mučenik (kao nekoć Rosweyde, ne ispitavši stvar), navesti njezin dio. Ovako dakle glasi: „Ako očita djela progonstava nisu besmisleno zapisana, niti se nepromišljeno čitaju na čast mučenika i izgradnju vjernika na godišnjoj svetkovini, zašto se ne bi jednako tako zapisivale i čitale zasjede podmukle prijevare i laskave obmane, koje pod izlikom vjere varavim lukavstvom upropaštavaju duše? Naime, pouka je potrebnija ondje gdje nema otvorenoga neprijateljstva; jer je otvoreno neprijateljsko društvo lako i spremno na obmanu, a neprijatelji su čovjeku njegovi ukućani. Stoga će biti strano dužnosti pobožnosti i vjere ne samo zavidnom šutnjom potiskivati slave mučenika, nego i zaštitničkom šutnjom prikrivati varljive lukavosti. Doista, ono što je spasonosno, jednako se pogibeljno prešućuje od razboritih koliko se beskorisno ne zna od priprostih. Budući da je lako neopreznima biti prevarenima zazivanjem Kristova imena od varalica, tako je nužno da sluge Antikristove lažno prisvajaju to ime. Razotkrivanjem dakle vukova koji se skrivaju pod ovčjim runom, poučeni oni koji su bili varani zbog neiskustva bit će oslobođeni zamki, ili će tvrdoglavi propasti vlastitom krivnjom, bez krivnje i pogibelji kršćana koji propovijedaju. Razlozi dakle zbog kojih treba ponovno iznijeti ono što se dogodilo puni su i koristi i pravednosti: jer se i vjernici spominjanjem utvrđuju, i neiskusni potiču na podnošenje kušnje, a neprijatelji se razotkrivanjem osuđuju. Neka dakle sveta majka Crkva propovijeda najstrpljiviju vjeru svojih sinova; neka i razbojnička špilja najokrutnijih razbojnika prepozna plod svoga djela. Prijeđimo dakle već na same događaje. Stvar se dogodila u Kartagi, dok je tada navaljivao lažni biskup Cecilijan, uz pristanak grofa Leoncija, vojvode Ursacija i uz služenje tadašnjega tribuna Marcelina, dok je ipak đavao bio savjetnik svima njima. Ponajprije je naime, kako je običaj staromu zmaju, kao da već nije sam bio napadač na kršćansko ime otvorenim progonom, one koje nije mogao svladati otvorenim progonstvom nastojao nadmudriti lukavom prijevarom, kako bi obmana to lakše uspjela što bi njezin začetnik ostao skriven.” Zatim sipa još mnogo pogrda i kleveta protiv biskupa Cecilijana i onih prvaka koje je Konstantin Veliki poslao u Afriku. Cijelu ovu raspravu i nastanak donatističkoga raskola opširno obrađuje Baronije u 3. svesku djela Annales.

Druge su povijesti svetaca izmislili katolici, ne zato da bi komu pripisali slavno ime sveca kojemu ga Crkva nije dodijelila, nego da bi o njima napisali ono što se nikada nije dogodilo, nego se samo moglo dogoditi. Nekoć je cvao, a i danas još cvate taj običaj da, kako bi se čitatelji što više pridobili željom za čitanjem, povijesti kraljeva i junaka, čija su i imena i kraljevstva i djela te čudesni događaji izmišljeni, sastavljaju čak i neuki muževi, koji su svoj trud mogli korisnije uložiti u druge stvari. To se ipak može podnijeti ako su i imena posve izmišljena; ali zar se ne rugaju razboritim čitateljima kad nekomu kralju poznatoga imena pripisuju djela na koja on nije ni pomislio? Zar se ne rugaju i onima samima čije ime tako slave, tako da posve gaze ono što su oni doista učinili dostojno hvale, te im, što nitko osim glupana ne bi mirno podnio, pripisuju mnoge tuđe, lažne i smiješne stvari, ne toliko iz nekog laskanja, jer do tih junaka više ne dopire osjećaj za to, koliko iz neke ludosti pisanja? A i u samim čitateljima vlada neka mahnitost, tako da, dok se ne udostoje ni pogledati istinite i korisne povijesti, cijele dane i noći prelistavaju one izmišljene, privučeni vještinom laganja. No meni se čini najdrskijom bezobraznošću to što se neumjesno šaljivi, da ne kažem bezbožni ljudi usuđuju tako poigravati i s djelima svetih ljudi. Tako je neki nesposobni mračnjak napisao povijest Karla Velikoga pod lažnim imenom najuglednijega biskupa Turpina; tako su i djela mučenika Reinolda i drugih oskvrnjena raskalašenom slobodom stila.

Ali ima nekih koji možda nisu dostojni tako oštra ukora, koji neke svoje pouke, prilagođene oblikovanju ćudoređa i poticanju pobožnosti, kako bi imale to veću snagu, iznose pod imenom nekoga sveca te ih, da bi slađe prodrle, premazuju medom najugodnije izmišljotine. Ne osuđujem basne, kojima su se služili i sveci. Ipak mi se takav način pisanja ne sviđa: naime, čitatelji ili stječu pogrešno mišljenje o svecima, ili, ako se naznači da je pripovijest izmišljena, sumnjaju da su i ostala djela svetaca na taj način izmišljena, a ponekad dvoje jesu li sveci koji se slave ikada i postojali. Pa čak i kad se to ne bi događalo, laž ipak ne smije biti poticaj na pobožnost. Bog je istina. Mrska mu je svaka laž, u riječima, u vladanju, u pisanju. Koga veseli vježbati pero, ima sjajnu građu u svetim i svjetovnim povijestima. Nada li se slavi svoga imena izmišljanjem čudesnih događaja i zgoda? Tko je toliko glup da ne bi mogao smisliti daleko više toga nego što je ikada napisano, makar mu nedostajala sposobnost da to prikladno napiše? Posvetimo istini, koliko god je moguće, svoje pero, svoje proučavanje i sva svoja djela.

§ III. U koji red ovo treba svrstati.

Nakon što je to tako utvrđeno, bit će možda onih koji će upitati kojoj vrsti povjesničara pripadaju ovi moji spisi. O pojedinim sam životopisima govorio na njihovu mjestu. Ali u duše mnogih usadilo se mišljenje da su većinu životopisa svetaca u nekom lijenom stoljeću napisali redovnici, ponajviše pobožni i dobri te priprosti ljudi, ali gotovo posve neuki u književnosti, ne na temelju vjerodostojnosti pouzdanih spomenika, nego ili iz ispraznih pričica, ili iz neke vlastite mašte i tvorevine tupoga uma koji nevješto promatra one urese naših junaka. Tako govore, i to ne bez nadmenosti, neki kritičari koji osim sitničavih oznaka i gramatičkih prepirki malo toga znaju, premda sami misle da razumiju i znaju više od ostalih. A katkad su, jer izjavljuju da žele njegovati prijateljstvo sa svima, zbog previše prisna druženja s onima koji ne misle ispravno o vjeri, nadahnuti nekim nezdravim dahom. Drugi pak, dok žele biti previše oprezni i nigdje se ne usuđuju sigurno osloniti da ne bi posrnuli, ništa ne smatraju dovoljno čvrstim i nepromišljeno odbacuju mnogo toga, jer ne žele ni istražiti kakve su te stvari. Način razmišljanja i jednih i drugih neprijateljski je istini. Oboma se treba suprotstaviti ne toliko riječima koliko samim činjenicama.

Kažem dakle, ponajprije, da u ovome djelu nema nikakvih životopisa za koje bi itko mogao i najmanje posumnjati da su posve izmišljeni, jer uvijek postoji neki martirologij ili pouzdani autoritet koji ih potvrđuje. Zatim, nema nijednoga za koji bi bilo vjerojatno da su ga u bilo kojem dijelu iskvarili krivovjerci i drugi dokoni ljudi. Iz ostalih vrsta ima ih veoma mnogo. Nabrojit ću neke; a nije ni važno da ih nabrojim sve.

Od očevidaca su napisani: 1. siječnja, životopisi sv. Fulgencija, biskupa ruspejskoga, i opata sv. Eugenda od njihovih učenika; sv. Grgura, biskupa nazijanskoga, od njegova sina sv. Grgura Bogoslova; sv. Vilima, opata divijenskoga, od Rudolfa Glabera; sv. Odilona od Letalda. II., sv. Makarija Aleksandrijskoga od Paladija; životopis opata sv. Adelarda od sv. Pashazija Radberta, a čudesa od sv. Geralda ili Gerarda, opata samostana Silva Maior. III., sv. Genoveve, koji je ipak možda dopunjen umetcima. IV., bl. Anđele Folinjske od Arnalda. V., sv. Sinkletike od sv. Atanazija; sv. Šimuna Stilita od Antonija, ili barem od Teodoreta; sv. Emilijane od sv. Grgura. VII., sv. Severina, apostola Noričana, od Eugipija; njegov prijenos moći od Ivana Đakona. X., sv. Vilima, biskupa bourgeškoga. XI., opata sv. Benedikta od sv. Bede. XIII., bl. Juete ili Jute od Hugona iz Floreffea. XIV., svetih otaca na brdu Sinaju od sv. Nila; sv. Eugelmara, pustinjaka i mučenika. XV., sv. Aleksandra, utemeljitelja akemeta. XVI., sv. Honorata, biskupa arelatskoga, od sv. Hilarija; čudesa pape sv. Marcela od opata Urziona. XVII., opata sv. Antuna od sv. Atanazija; sv. Antuna, Ivana i Merula od sv. Grgura. XIX., sv. Marija, Marte i drugova; sv. Vulstana, biskupa worcesterskoga, od Florencija. XX., povijest prijenosa moći sv. Sebastijana mučenika. XXI., sv. Fruktuoza biskupa i drugova mučenika; sv. Epifanija od bl. Enodija. XXII., čudesa sv. Anastazija Perzijanca mučenika. XXIII; djela sv. Askle mučenika; prijenos moći sv. Viktora i druga od Ivana Buzelina. XXIV., sv. Makedonija pustinjaka od Teodoreta. XXV., sv. Popona od Everhelma. XXVI., mučeništvo sv. Polikarpa od Smirnske crkve; sv. Paule Rimljanke od sv. Jeronima. XXVII; bl. Ivana, biskupa morinskoga, od Ivana de Collemedio. XXVIII; pokolj aleksandrijskih mučenika; životopis cara sv. Karla Velikoga od Einharda. XXIX., sv. Petra Tomazija od Filipa de Mézièresa. XXXI., sv. Marcele od sv. Jeronima; sv. Martina Saurijskoga od Salvata; i veoma mnogi drugi: ovdje ih naime nisam sve nabrojio, nego one glavne, ili one koji su mi prvi pali na pamet dok sam ovo bilježio. Nisu to dokono izmislili ljudi mnogo stoljeća poslije, nego su to učeni muževi koji su to promatrali zabilježili u pisanim spomenicima i najvjernije sačuvali do našega doba. Niti imaju razmaženi ljudi zašto optuživati redovnike da su tupi i lijeni, jer su njihovim marom, ako želimo priznati istinu, do nas doprli ne samo ovi sveti spomenici drevne pobožnosti, nego uopće svi spomenici stare učenosti: što ne poriču ni mnogi krivovjerci.

Nadalje, onih koji doduše nisu sami vidjeli ono što su predali pismu, ili nisu vidjeli sve (premda ni oni koje nazivamo očevicima i promatračima nisu sve tako pomno promatrali da ponešto nisu preuzeli i od drugih), ali su ipak većinu toga doznali iz pripovijedanja onih koji su vidjeli kako se to događa, ima veoma mnogo u ovome djelu. Na taj je način 1. siječnja bl. Petar Damjani napisao životopis sv. Odilona. IV., sv. Grgur Turski životopis sv. Grgura, biskupa langreškoga. VIII., Bernard Giustiniani životopis sv. Lovre Giustinianija. IX., sv. Beda životopis opata sv. Hadrijana. XI., papa sv. Grgur životopis opata sv. Anastazija. XIII., prezbiter Ivan životopis sv. Glafire; Izidor de Isolanis životopis bl. Veronike. XV., Rufin i Paladije životopis sv. Makarija Egipatskoga. XIX., Valafrid životopis sv. Blaitmaka. XX., monah Ćiril životopis opata sv. Eutimija Velikoga. XXIII; biskup Leoncije životopis sv. Ivana Milostivoga; sv. Beda životopis sv. Boizila. XXV., sv. Ivan Zlatousti životopis sv. Juventina i Maksima. XXVI., Herman životopis bl. Hazeke. I drugi čija imena nisu izričito navedena: V., sv. Gerlaka pustinjaka; VII., časnoga opata Ljudevita Blozija; XI., sv. Teodozija Cenobijarha; XIII., bl. Gotfrida Kappenberškoga; XV., sv. Ide djevice i sv. Bonita biskupa; XVII., sv. Sulpicija Pobožnoga biskupa i opata sv. Rikmira; XXV., sv. Prejekta biskupa i mučenika; XXVI., sv. Batilde kraljice.

Bilo je pak još više onih koji su zapisali ono što niti su sami vidjeli niti su čuli od očevidaca, nego su, budući da su bili ili dobi ponešto mlađe ili udaljeni velikim prostranstvom zemalja, to doznali samo od onih kojima su pripovijedali sami promatrači. U ovu vrstu spada gotovo sve ono za što sam mjestimice zabilježio da su napisali suvremenici ili vršnjaci, a poimence djela sv. Gordija mučenika od sv. Bazilija 3. siječnja; sv. Edvarda Kralja V.; sv. Pavla Prvoga Pustinjaka od sv. Jeronima X.; sv. Feliksa od sv. Paulina XIV.; sv. Basijana, biskupa Laudis-Pompeiae, XIX.; opata sv. Launomara i sv. Sebastijana mučenika, ako ih je doista napisao sv. Ambrozije ili njegov vršnjak, XX.; sv. Agneze od istoga Ambrozija XXI.; sv. Vincenta i Anastazija mučenika 22., i veoma mnogih drugih.

Napokon, mnogo je bilo onih koji su dijelom novim redoslijedom i stilom preradili ono što su sastavili pisci već spomenute vrijednosti, a dijelom sami sastavili povijesti svetaca iz starih i pouzdanih spomenika ili iz provjerenih povjesničara; njih i ja nasljedujem kad god ne pronađem nečija djela, nego samo spomen na njih zabilježen kod svetih otaca, povjesničara ili u martirologijima. Tako su napisani životopisi: 2. siječnja, sv. Adelarda od sv. Geralda ili Gerarda; VI., opata i mučenika sv. Erminolda; VII., sv. Rajmunda Peñafortskoga od pape Klementa VIII.; VIII., sv. Frodoberta od Adzona, sv. Gudile djevice od Huberta; XIII., sv. Hilarija biskupa od Fortunata; XXII., bl. Valtera de Birbekea; XXVIII; bl. Margarete Ugarske od Garina; XXIX., časnoga Karla, opata vilarijenskoga, i sv. Petra Nolaska od Franje Zumela; XXX., sv. Aldegunde djevice od Hukbalda i drugih. Mnogo je takvih stvari koje smo i mi tako prikupili i povezali: o sv. Atiku biskupu, sv. Kiru biskupu, sv. Pegi djevici 8. siječnja; sv. Petru, biskupu sebastenskomu, IX.; sv. Paulinu, patrijarhu akvilejskomu, IX.; sv. Cezariji djevici XII.; opatu sv. Bernonu XIII.; sv. Daciju, biskupu milanskomu, XIV.; sv. Emebertu ili Ablebertu biskupu i sv. Keolulfu kralju XV.; papi sv. Fabijanu XX.; sv. Ćirilu, patrijarhu aleksandrijskomu, XXVIII; i o veoma mnogim drugima.

Niti mislim da itko može lako poljuljati vjerodostojnost ovih životopisa, osim što će čitatelju možda pasti na pamet nemalo drugih pojedinosti koje su se mogle dodati onima koje sam ja pomno obradio. Sada pak o onima koji su napisani iz glasina, dugo vremena nakon što su sveci preminuli, ili iz spomenika koji nisu toliko vjerodostojni niti glasoviti. Iz te su vrste: I., sv. Martine djevice i mučenice, obojice sv. Mohua; III., sv. Bertilije djevice; IV., sv. Neofite djevice i mučenice te sv. Farailde djevice; VIII., sv. Lucijana, apostola Belovaka, sv. Pacijenta, biskupa metenskoga, sv. Balduina đakona i mučenika, sv. Erharda, bilo od Pavla bilo od Konrada; X., sv. Gonzalva Amarantskoga od Didaka de Rosarija; XI., sv. Leucija biskupa; XIII., sv. Potita mučenika, sv. Agricija, biskupa trijerskoga, sv. Vivencija prezbitera, sv. Kentigerna biskupa; XVI., sv. Jakova, biskupa tarentazijskoga; XVII., svetih trojčeka, bilo od Varnaharija bilo od nepoznatoga pisca, i sv. Genulfa biskupa; XVIII; sv. Priske djevice i mučenice te opata sv. Deikola; XX., opata sv. Fehina; XXIV., sv. Sofije ili Kadoka biskupa; XXVI., sv. Notburge; XXVII; sv. Julijana, apostola Cenomana, od Letalda; XXIX., sv. Valerija, biskupa trijerskoga, sv. Savinijana mučenika i sv. Sabine djevice, te opata sv. Gilde; XXXI., sv. Geminijana, biskupa modenskoga, sv. Julija i Julijana, te sv. Aidana ili Medoka biskupa.

Posljednja je vrsta životopisa onih koji su sažeti iz izvornih ili pak na raznim mjestima dopunjeni umetcima. I to su doduše učeni muževi ponekad prikladno učinili: ipak bih više volio da su svoje opaske, dodatke i ispravke zabilježili zasebno, nego da su ih utkali u prvotno pripovijedanje. Ova je vrsta najraširenija te zajedno s prethodnom zahtijeva da se ono što je takvo pomno ispita. Takvo je gotovo sve što su napisali Metafrast, Surije, Haræus, Grasije, Lipeloo, Wicel, Ribadeneira i veoma mnogi drugi učeni i pobožni ljudi; takvo je ono što se nalazi u grčkim minejima, kod Petra de Natalibusa, Vincenta iz Beauvaisa i sv. Antonina; takva su djela sv. Maksima mučenika 2. siječnja, sv. Severina, biskupa septempedanskoga, VIII., sv. Egvina XI., opata sv. Maura XV., gdje je Odon umetcima dopunio djelo sv. Fausta, te pape sv. Marcela XVI., koja ipak drugi smatraju izvornima.

§ IV. Treba li odbaciti sve spise posljednje vrste.

Drugi ne odbacuju općenito sve životopise: napadaju one posljednje dvije vrste. Kažu da vole životopise svetaca, prelistavaju ih i iz njih crpe mnogo toga čime potiču svoje i tuđe duše na krepost. Ali žele da se ne izdaje nijedan osim onih koji su izbrušeni rasuđivanjem i sa svih strana potvrđeni istinom, koji se ne samo ne mogu srušiti, nego ni napasti. Bilo bi doista poželjno da su svi sveci dobili takva glasnika svojih kreposti kakva ovi traže, ili, ako su ga možda i dobili, da su oni sami iznijeli na svjetlo ono što je nekoć napisano; ili pak da oni koji tako misle sami ulože trud i mar u razjašnjavanje ili cjelovito sastavljanje djela svetaca, te potaknu sebi slične ljude oštra i sigurna rasuđivanja, a ujedno i uglađene u književnosti, koji bi se posvetili vraćanju tih djela njihovu sjaju.

Ali ako se tomu jedva smijemo nadati, a kod svetaca čija su zakonita djela uništena i zatrta postoje samo one legende, kako ih je nazivao običaj prijašnjega vremena, opisane iz ne posve pouzdane glasine ili nevješto dopunjene umetcima; a ipak se pouzdano zna da su ti sveci suglasjem više stoljeća kod predaka bili držani na tom stupnju i mjestu te štovani zavjetnim darovima, pločicama i bogoslužjem, dok je sama Rimska Crkva, sutkinja svetinja i učiteljica svetosti, to ili zapovijedala, ili odobravala, ili barem prešutno dopuštala; što ćemo učiniti s takvim njihovim djelima? Želiš da se izostave, bace u tamu ili radije u oganj i posve unište. Zasluženo doduše ako je u njima išta što se protivi pravovjernoj vjeri ili ispravnoj stezi ćudoređa. To se naime ne smije trpjeti: treba to odmah ukloniti iz sredine, da komu ne nanese kakvu štetu. I kamo sreće da oni koji su tako strogi prema životopisima svetaca istom strogom ocjenom šibaju, štoviše istrijebe veoma mnoge knjige koje unose nemalu pokvarenost ćudoređa.

Ako pak u nekim djelima postoji nešto što se niti protivi božanski predanu nauku niti se čini da kvari duše čitatelja mamcima poroka, ali ipak proturječi svim povjesničarima onih vremena u kojima se kaže da su ti sveci živjeli, ili većini njih i onim najprovjerenijima; što god to bilo, dopustio bih da se izbriše ili bih to barem sam označio. Ali ako postoji nešto što se ne slaže samo s jednom drevnom povijesti, nije pošteno da se to zato odbaci, jer se i stari i novi pisci često međusobno razilaze, čak i oni koji pišu o događajima svoga vremena i u čijem su izvršenju sami sudjelovali. Niti vidim zašto bi Amijanu Marcelinu, neprijatelju kršćana, ili komu drugomu istoga kova trebalo pokloniti više vjere nego nekomu kršćanskomu piscu, makar bio priprost i nevješt. Jer premda je ovaj možda bio, kako stalno govore, previše lakovjeran, onaj pak iz zavisti lukavo prešućuje ili zlobno umanjuje urese naših svetaca.

Što ako bi se pouzdano znalo da su oni životopisi svetaca za koje najviše sumnjaš da su lažni napisani od njihova suvremenika i očevica svih događaja, čestita čovjeka, bilo kršćanina bilo čak poganina, ali upravo na onaj način na koji sada postoje, bi li ih i tada odbacio i osudio? Nipošto, kažeš. Ali napisani su neukrašeno. Ali istinito. Jednostavno i nevješto, štoviše iskreno. Nesigurno je ono što spominju. Štoviše viđeno, kažeš, i posvjedočeno. Trebalo je to urednije rasporediti, ali pisac nije htio ili nije mogao. Što dakle misliš? Treba li ih izdati ili predati ognju? Izdati. Slušam. Treba dakle nešto dati starini. Niti istina treba šminku ili ukras. Dovoljna je sama sebi da se svidi dobrima, čak i gola te posve lišena tuđinskoga rumenila. Ali ne slažu se mjesta ili vremena, niti išta slično spominju pisci onoga vremena. Smatrat ćeš da treba primijeniti objašnjenje ili ispriku i nekakav izlaz, radije nego da posve odbaciš ono za što se očito zna da je sastavljeno od takva pisca. Primijeni sada te iste isprike, objašnjenja i izlaze, pa će takvim životopisima opstati njihov ugled i vjerojatnost. Nije ni čudo da i promatrači izostave oznaku mjesta ili vremena, usredotočeni samo na sam događaj.

Šutnju poganskih pisaca tumačim jednako kao kad bi na selu razuzdani vladar ili njegova pratnja počinili nešto s osobitom obiješću, bijesom i bestidnošću; sami bi dvorjani to prešutjeli, a pripovijedali bi seljaci koji su to pretrpjeli i gledali, ali neukrašeno i nespretno, niti bi imenovali svoje selo ni u kojoj se pokrajini nalazi, niti bi naveli koje se godine kojega svećenika, cara ili svoga kralja to dogodilo, što točni pisci zasigurno ne bi izostavili; dakako da im ne bismo vjerovali, tražili bismo pouzdanija svjedočanstva. Oni namjerno izostavljaju bijes svojih vladara, sramotu i osvetu nanesenu s neba, kao i kreposti, čudesa i pobjede naših ljudi. Neka dakle i postoji neka pogreška u mjestu, vremenu ili sličnoj okolnosti, treba li zato zatrti cijelu povijest? Čak i ako su očevici ti koji se zabune pripovijedajući to? O strogi suče! Nijedna se povijest ubuduće ne bi mogla skovati, nijedna nekoć napisana (osim onih koje je Bog nadahnuo) ne bi se mogla podnijeti, kad bi bio postavljen zakon da u njoj ne smije biti ništa lažno ili manje vjerojatno.

Smijat će se tomu, kažeš, krivovjerci. Pa što onda? Smiju se najsvetijim otajstvima naše vjere, smiju se i nekim knjigama za koje pouzdano znamo da su potekle od Duha Svetoga, smiju se mnogim hvalevrijednim djelima pobožnih ljudi, smiju se životopisima koje su napisali promatrači, i to najmudriji i najsvetiji. Ne pišemo za njih. Ne bi bilo teško suzbiti njihovu bestidnost, ali nisu toga vrijedni. Neka svoju najbljutaviju duhovitost troše na što god žele. Ni najmanje se ne obaziremo na njih. Pišemo za pobožne i čestite ljude, kojima će ovo poslužiti kao poticaj na stjecanje kreposti. Pa ipak se neće svi inovjerci smijati ovome momu trudu. Ima među njima nekih ljubitelja starine, i po tome bližih kraljevstvu Božjemu, koji će se radovati što se na svjetlo iznose mnoge stvari, makar bile prekrivene i svakakvom prljavštinom, kojima će se oni služiti za svoja književna istraživanja na kojima rade. Poslužio se njima doista Filip Clüver u opisivanju Italije, a William Camden u opisivanju Britanije; niti će sve takve spise odbaciti James Ussher, Gerardus Joannes Vossius, Johannes Meursius i drugi. Kamo sreće da se njihovi umovi jednom potresu tim čitanjem, tako da napokon katoličkoj ljubavi i slozi predaju ruke, duše i pera.

I sami će katolici prema tome osjetiti gađenje. Dakako, kao i oni koji su se neumjereno zasitili saćem meda. Ali mnogi će to žudno prigrliti. Sjajno naime piše Lindan, najučeniji biskup roermondski, u pohvali martirologiju koji je pregledao i bilješkama rasvijetlio Baronije, da ono što će se možda nekima učiniti nevjerojatnim treba držati na takvu mjestu da se to još žudnije traži. Ako su pak neki tako nježna želuca da im to izaziva mučninu, neka se suzdrže od čitanja toga; imaju drugo što mogu čitati. Ne odgovaraju uvijek svim uzvanicima sva iznesena jela: dovoljno je ako odgovaraju nekima ili većini. Niti zato što ima netko tko ne želi jesti sir, ulje ili sirovu hranu, moraju ulje, sir, jabuke i salate posve nestati sa stolova na koje ih iznosiš. Čitatelj ima moj sud o pojedinim životopisima. Neka preskoči ako vidi nešto što ne odgovara njegovu nepcu. Ali u početku se mnogima često gadi ono što im se poslije čudesno sviđa i koristi. Ponekad Baronije priznaje da su mu se neka djela, čim su mu došla u ruke, činila nespretnima i bljutavima, a kad ih je pomnije odvagnuto, snažno ih je odobrio i prosudio dostojnima svakoga prihvaćanja. I meni se to dogodilo, premda ponajviše običavam suzdržavati pristanak dok ne ispitam cijelu stvar. Ako je kod nekih gađenje previše osjetljivo, treba ga ispraviti, da ne bi, ako zastari, odbilo i spasonosan, štoviše nužan lijek. I doista, ako taj dokaz išta vrijedi, koliko se mnogima gadi razgovor o vjeri i ostalim krepostima, primanje božanskih sakramenata, čitanje pobožnih knjiga, napokon i molitve? Jesu li zato te stvari loše i treba li ih ukloniti te odbaciti? Treba potaknuti i usmjeriti dušu u suprotnom smjeru, da barem dosegne neku ravnotežu. Ni onaj tko sve odobrava, ni onaj tko ništa ne odobrava, ne može biti siguran od pogreške. Nekoć su se utemeljitelju naše Družbe Ignaciju gadile knjige koje su obrađivale svete stvari; tražio je isprazne knjige koje su opisivale ratove, čak i izmišljene, ili druge stvari prilagođene šaljivu duhu svijeta, kako bi njihovim čitanjem zabavio duh i ublažio dosadu bolesti. Kad je napokon svladao gađenje, jedva se mogao zasititi čitanja tih istih svetih knjiga. Napokon je donio plod koji osjeća cijela Crkva. Možda će se to dogoditi i ovdje, pa će se prigoda za spasenje roditi upravo iz onoga od čega je duša najviše zazirala.

Barem ne možemo poreći, kažeš, da se u njima pripovijeda mnogo toga smiješnoga. Ja nisam tako strog da bih sebi zabranio smijeh i sve znakove vedrine: ipak se nikada, premda se svakodnevno bavim tim djelima, ne sjećam da su mi ona izazvala smijeh. Priznajem da je smiješno ono što su najgluplji zlodusi smišljali kako bi poljuljali postojanost svetaca u revnosti molitve i drugim krepostima, pa dvojiš je li tu bilo više bijesa ili lukavosti: ipak poričem da je smiješno to pripovijedati. A ako komu slezena tako poskakuje, neka slobodno prasne u smijeh i grohot kako mu drago. Neka ipak ne misli da se iz te drskosti može izvući čvrst dokaz kojim bi se mogla srušiti ova djela, koja će u većine prije izmamiti spasonosan plač kad pomisle što su i koliko učinili sveci, što su s neba postigli, i to u onoj dobi, staležu i mjestu na kojem sada stojimo mi lijeni i izrođeni, tako daleko udaljeni od njih. Ako koga tako ubodu u srce, njemu će zatim izazvati vječni smijeh i klicanje.

Neka bude: ovo se možda ne čini smiješnim, ali veoma mnogo toga zasigurno je nevjerojatno. Zašto tako? Jer nadilazi uobičajenu mjeru ljudskih stvari. Tvrdi li se da je to učinjeno ljudskim silama, a ne od Boga ili njegovom pomoći? Što je njemu nemoguće? Kad bi Livije ili Salustije pripovijedao da se to dogodilo, vjerovao bi, mislim, ali bi rekao da je to učinjeno vradžbinama zloduha. Zar dakle oni mogu više nego neizmjerno božanstvo vrhovnoga uma, tako da, ako se pripovijeda da je ono učinilo neko čudo, proglasiš to nevjerojatnim, a ako su ga učinili oni, odmah pokloniš vjeru? Bog je to mogao učiniti, kažeš; ali odakle je pouzdano da je učinio? Odakle bi ti bilo pouzdano da pripovijeda Livije? Po ljudskoj vjeri, mislim, koja i ovdje ima svoje mjesto. Pitaš odakle mi je pouzdano da je Bog učinio išta od onoga što se spominje: odakle je tebi pouzdano da nije učinio? Navodim pisca koji to tvrdi: imaš li ti koga tko to poriče? Ako imaš, čija je vjerodostojnost jača? Ako nemaš, a priznaješ da se moglo dogoditi, pazi da ne bude nepromišljeno bez ikakva razloga poricati da se dogodilo. Nije bilo, kažeš, razloga za činjenje čuda. Odakle to znaš? Nije zapisano. Zar su dakle zapisani svi razlozi svih stvari? Možda se i navodi neki razlog, ali takav koji tebi nije po volji. Ti si očito istražio sve Božje naume. Ne znaš, ah ne znaš kolika je njegova dobrota i darežljivost, kojoj postavljaš granice preko kojih mu ne bi dolikovalo darivati smrtnike. Da govore nerazumna bića, da ožive i ponovno postanu živi oni koji su pojedeni, da iz prosuta praha nikne usjev i u trenu sazrije; što ovdje nije lako Bogu? Zar je nevjerojatnije da ponovno oživi ono što je proždrto nego da se iz kamenja podignu sinovi Abrahamovi? Zar je teže učiniti da progovori golubica ili deva, radi utjehe, zaštite ili pouke svetaca, nego nekoć magarica kako bi ukorila tvrdoglavu nepromišljenost Bileama, koji je ipak ubrzo nakon toga imao poginuti?

Bojiš se da to ne rodi lažna mišljenja, nemirne zablude i gotovo bapska praznovjerja, koja se, kad se duboko ukorijene i zastare, neće moći iskorijeniti ni kad se istina dozna i proglasi najozbiljnijim sudom. Odbaci taj strah. Poznaješ kolika je snaga i djelotvornost istine, kolika nije ni u vinu, premda i mudrace izbezumljuje; ni u kralju, o čijem ipak migu ovise život i smrt podložnoga naroda; ni u ženi, čija ljubav zna biti silovita do ludila. Nedavno su ispravljene neke stvari u martirologiju: tko nije spremno i rado prigrlio istinu? Niti je ovdje pogibeljna pogreška ako ne znam podrijetlo nekoga sveca ili neko njegovo djelo, od kojih je neka sakrilo i Sveto pismo. Je li sv. Juraj ubio pravoga ili metaforičkoga zmaja, kakve veze ima? Puk misli da je ubio pravoga, učeni misle drukčije: griješi jedna ili druga strana, ali bez grijeha. Kakve se samo rasprave vode kod Gala, ne o jednom ili drugom čudu, nego o samim svecima koji se štuju svečanim bogoslužjem! Učeni muževi smatraju da je sv. Dionizije, apostol Parižana, bio poslan u Galiju oko godine 350. od Kristova rođenja, i izjavljuju da ga javno štuju. Drugi tvrde da on nikada nije ni postojao te da umjesto njega u svečanim obredima treba štovati Dionizija Areopagita. Zar je to beznačajna prepirka? Jedna od dviju strana nužno griješi. Pa ipak se zbog toga ne uznemiruju crkveni poglavari, niti sam poglavar, upravitelj i otac sviju, rimski prvosvećenik. Nije to naime takva pogreška koja bi poljuljala pobožnost ili neku drugu krepost. Niti se onaj sveti biskup ljuti što se njemu dužne časti iskazuju Areopagitu, niti Areopagit smatra da mu ih onaj otima, jer obojica osjećaju da njihova čast smjera na slavu Božju. A ako koji dan donese svjetlo, tako da postane očito da Parižane nije obratio Areopagit, nego drugi, mlađi Dionizije, bez teškoće će pristati uz istinu koja je izronila iz dugotrajne tame.

Što je to drugo, reći ćeš, nego protiviti se najozbiljnijemu i najsvetijemu sudu Crkve? Ona zapovijeda da se neke povijesti svetaca isprave, a ti ih još iznosis na svjetlo i pribavljaš im ugled. A što znači ispraviti nešto? Sakriti u tamu, uroniti u blato, uništiti plamenom? Zar to ne znači pobrinuti se da ono što je bilo krivo ili se takvim činilo bude ravno i da se osjeća da je takvo? Upravo to ja i činim. Naime, ne mislim da Crkva svojom odlukom želi svima dati ovlast da ono što pojedinci ne odobre svojim razmaženim ili drugim mišljenjima unaprijed zauzetim sudom mogu odbaciti i odbaciti kao izmišljotine; štoviše, i da svoja nagađanja nameću kao pripovijest predanu od predaka, nepromišljeno krivotvoreći stare spomenike. Ja se naprotiv uzdam da će moj trud odobriti sveopća Crkva, a osobito upraviteljica ostalih, Rimska Stolica. Označujem koje životopise smatram zakonitima, koje i u kojoj mjeri podnošljivima, a koje i na koji način treba ispraviti; ipak s takvom skromnošću da često priznajem kako ne vidim na koji bih način ispravio pogreške za koje sumnjam da se u njima nalaze, te zaklinjem druge da predlože ako im padne na pamet štogod prikladnije.

Dakle, niti zato što postoji opasnost da ne izazovu smijeh kod krivovjeraca, ili radije kod nekih bljutavih lakrdijaša koji su pobjegli u krivovjerne jazbine; niti zato što se bojimo da će izazvati gađenje nepcu nekih katolika; niti zato što bi bili smiješni, jer su naprotiv ozbiljni i dostojanstveni; niti zato što bi bili nevjerojatni, jer su se takve stvari i drugdje često događale i Bogu su uobičajene; niti zato što bi rađali pogubne zablude, jer naprotiv neprestano utiskuju autoritet najsvetije Crkve, što je jedini protuotrov protiv svakoga otrova zabluda; niti zato što Crkva želi da se ponešto od toga ispravi; ne treba ih zbog toga zatajiti i posve uništiti. Štoviše, radije zato što su ih napisali dobri, jednostavni i iskreni ljudi, premda ne s najvišom umjetničkom vještinom; zato što su daleko od svake sumnje u laskanje, jer pisci sebi nisu postavili nikakvu nagradu osim zaštite svetaca i naklonosti darežljivoga Božanstva; zato što su već toliko stoljeća bili u rukama mnogih, pa i učenih ljudi, te ih nikada nisu posve odbacili ni najugledniji teolozi; priznajmo da ih većinu treba smatrati vjerojatnima, prihvatiti ih i korisno čitati, samo neka se pazi na ono na što sam mjestimice upozorio i na ono na što će upozoriti drugi, učeniji od mene.

✠

Svezak I Kalendar godine