Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

✠

Acta Sanctorum · Svezak I · Svezak I

Treće poglavlje: vjerodostojnost objavljenoga

CAPUT TERTIUM

Vjerodostojnost onoga što se objavljuje u ovome djelu.

Editorum hoc opere probabilitas.

§ 1. Zakoniti stupnjevi povjesničara.

§ 1. Legitimi Historicorum gradus.

Ovo je zadatak, ovo je muka: učiniti da ono što se pripovijeda o djelima svetaca i ono što su drugi zapisali pa se sada iznosi na svjetlo dana bude takvo da ne sadrži ništa što nije provjereno i sigurno. To bismo doduše nedvojbeno postigli kad bi se pisanja ili kazivanja djela blaženih građana neba prihvatio netko iz njihova zbora: ali dokle god se oko njih znoji ljudski trud, podložan pogrešci, tko će jamčiti da nećemo posumnjati kako ima nečega što odstupa od istine? Može doista onaj tko prvi piše povijest nekoga svetog čovjeka s kojim je živio, čije je čine, borbe protiv mana i slavan odlazak s ovoga svijeta gledao, tako ravnati svojim perom da ne zapiše ništa što sam nije vidio vlastitim očima ili što nije iscrpio od očevidaca, i to ozbiljnih i pouzdanih svjedoka; a ako mu nešto nije tako provjereno, to nekažnjeno može prijeći šutnjom. Sada moj položaj nije takav, jer ja samo iznosim na svjetlo dana ono što su drugi zapisali, što niti sam gledao, niti uvijek mogu potvrditi sigurnim svjedočanstvima drugih. K tome je stil katkad takav da, premda je istinito ono što se pripovijeda, ipak na prvi pogled ima privid lažnoga zbog zanemarivanja ili zbrke u onim stvarima koje u povijesti imaju najveću težinu za stjecanje povjerenja. U boljem su položaju oni koji ili sastavljaju crkvene anale ili vlastitim izrazom i stilom opisuju životopise svetaca. Ni jedni ni drugi nisu naime prisiljeni protiv svoje volje upuštati se na pogibeljno mjesto. Ovi potonji biraju ono glavno i najprovjerenije, a ostalo preskaču: oni prvi mnogo toga prešutno mimoilaze, ili im je dovoljno reći da im se to ne čini posve dokazanim, da to valja pomnije ispitati, da pripada drugome mjestu, ili se posluže nekim sličnim izgovorom.

Meni to nije dopušteno. Izjavljujem da dajem ono što sam o svecima našao zapisano, da ništa ne prišivam, ništa ne mijenjam, ništa vlastitom domišljatošću ne popravljam, ništa ne odsijecam, nego sve donosim cjelovito i netaknuto koliko god mogu. Ali ako je nešto ili od prvotnoga autora napisano lažno i pogrešno, ili je lakomislenim i nepromišljenim umetanjem pokvareno i pobrkano, meni nije jednako lako odvojiti istinito od lažnoga, osim ako odakle drugdje ne zasja sigurnije svjetlo povijesti. Izlažem što mislim o djelima pojedinaca, bilo da imaju sigurne autore ili ne, te u kojoj im mjeri vjerujem. Niti si uzimam za pravo da posvuda slobodno proglašavam kako je lažno, smiješno i nedostojno ono što se dosad prenosilo o nekom svecu, i da to zbog toga izostavim. Možda bi se našao netko tko bi prigovorio: „Naši preci nisu lakomisleno štovali toga sveca: ako ono što je o njemu došlo do nas smatraš lažnim i posve neprihvatljivim, iznesi nešto bolje; ili nam dopusti da se služimo onim što postoji, kakvo god to bilo. Jer ako ti se sve ne sviđa, nemoguće je da nemaš nešto što bi stavio na to mjesto: kako bi ti se inače sve moglo ne sviđati kad se o njemu nigdje drugdje ne bi prenosilo ništa suprotno? Ako se pak prenosi, objavi to. Ako zato što ti se ponešto ne sviđa odbacuješ sve ostalo, zašto radije, zato što ponešto ne možeš osuditi, ne dopustiš čitatelju da se okoristi svime, upozorivši ga ipak što osuđuješ i zašto, kako ne bi lakomisleno sve prihvatio? A i on će možda, kad primijeni vlastiti sud, htjeti da vrijedi i ponešto od onoga što si ti prezreo, te će naći čime to potvrditi, a o ostalome će razriješiti što je dopušteno misliti.”

Ako pak ima nešto što se u cijelosti može opovrgnuti ugledom ozbiljnih svjedoka i za što mogu izjaviti da je po cijelom obliku i načinu pripovijedanja izmišljeno, to izostavljam tako da ipak upozorim čitatelja. Takve je naravi povijest prijenosa moći sv. Antuna koja postoji u mnogim rukopisima, u kojoj se tvrdi da su Konstancijevi ili Konstantinovi pratitelji pronašli njegovo tijelo i prenijeli ga u Carigrad, dok je ono zapravo pronađeno tek pod Justinijanom i preneseno u Aleksandriju, a mnogo poslije u Carigrad, o čemu se opširnije raspravljalo 16. siječnja. Takav je također i životopis sv. Honorata, biskupa u Arlesu, objavljen 1511. godine u Parizu i podijeljen u tri knjige, natrpan bajkama koje se otvoreno protive onome što je o njemu napisao njegov učenik sv. Hilarije i cijeloj povijesti toga vremena, kao što sam rekao 16. siječnja. No da o prijenosu moći sv. Antuna i o životu sv. Honorata nismo imali nikakvih drugih spomenika, ipak bi se mnogo toga moglo opovrgnuti kao nimalo vjerojatno, ali ne sve. U mnogim se životopisima događa to da se, premda se neke stvari čine nevjerojatnima, one ipak, kad se ne protive ni otajstvima kršćanske vjere ni drugim povijestima provjerene vjerodostojnosti, ne mogu jasno opovrgnuti. Stoga ih izdajem tako da, koliko je moguće, odvagujem koliku vjerodostojnost zaslužuju.

Ali budući da je za to da bismo povjerovali nekoj povijesti od goleme važnosti znati tko ju je napisao, ovdje ću izložiti kakvi bih želio da su bili oni koji su zapisali djela svetaca, te kakvi su bili mnogi koji su se poslužili metodom sklonijom pogreškama. Zatim ću ispitati kojoj od tih dviju vrsta pripadaju moji izvori: odbacuju li neki s pravom kao besmislice i ubrajaju u bajke sve što im se ne sviđa? Jesam li stil prilagodio odredbi pape sv. Gelazija o apokrifnim knjigama i novijim dekretima URBANA VIII.? Naposljetku, koliku želim da ovi tekstovi imaju vjerodostojnost i težinu, te koliko ću strpljivo prihvatiti opomenu ako sam gdje pogriješio.

Prvi i najviši stupanj pisanja povijesti (ne govorim o onima koji su ono što pišu iscrpli s neba, bilo da im je Bog prosvijetlio umove, bilo da im je po anđelu ili kojem drugom nebeskom glasniku diktirao ili ih poučio što da pišu: govorim o onima koji nešto bilježe na uobičajen ljudski način), taj dakle prvi stupanj povijesti učeni ljudi postavljaju onda kad netko zapisuje ono čemu je bio nazočan i što je vidio da se događa, otprilike na onaj način na koji je biskup Posidije doznao i napisao djela sv. Augustina.

Drugi stupanj zauzimaju oni koji nisu sami gledali ono što pripovijedaju, ali su to primili od onih koji su to vidjeli vlastitim očima. Otprilike je na taj način sv. Bonaventura sastavio životopis sv. Franje, sv. Jeronim životopis sv. Hilariona, a nepoznati pisac životopis sv. Klare, kao što sam svjedoči u Predgovoru papi Aleksandru IV.: „Doista se svidjelo”, kaže, „Vašem Gospodstvu naložiti mojoj malenkosti da iz novijih djela sv. Klare sastavim njezinu Legendu: posao kojega se moja nevještost silno bojala, da papinski ugled nije meni pred sobom iznova i iznova ponovio svoju riječ. Sabravši se dakle prema zapovijedi, a ne smatrajući sigurnim ići po onome što sam čitao kao manjkavo, pošao sam k drugovima bl. Franje i k samoj zajednici Kristovih djevica, često u srcu razmišljajući o tome da u starini nije bilo dopušteno tkati povijest osim onima koji su vidjeli ili primili od onih koji su vidjeli. Dok su me oni, dakle, s istinom na čelu i u strahu Božjem potpunije poučavali, nešto sam prikupio, a više toga izostavio, i prošao sam sve jednostavnim stilom, kako neuka pamet, budući da će djevice rado čitati velika djela Djevice, ne bi našla mjesto gdje bi se zamračila zbog obilja riječi.”

Treći je stupanj onih koji spominju ono što nisu primili od samih očevidaca, nego od onih kojima su očevici pripovijedali. Ovoj vrsti pripada mnogo toga iz onoga što donosi Ivan Mosho u djelu Pratum spirituale, sv. Grgur u djelu Dialogi, te sv. Beda u djelu Historia ecclesiastica gentis Anglorum.

Na četvrti stupanj valja smjestiti one koji ono što obrađuju perom prikupljaju od povjesničara koji pripadaju već nabrojenim stupnjevima, ili iz sigurnih isprava o darovnicama, oporukama, nagodbama, ili iz zapisa, ali samo onih koji su postigli neki od prije spomenutih stupnjeva.

I svi oni doista zaslužuju vjeru ako su dobri ljudi, ako su razboriti, ako su njihovi spisi čisti i nimalo krivotvoreni. Jer ako za onoga tko piše da je bio nazočan nekom događaju posumnjaš da mu nije dovoljno strana želja za laganjem, zato što je bio krivovjerac ili je tvrdoglavo slijedio stranku koju hvali, bila bi nepromišljena lakomislenost pokloniti mu čvrstu vjeru. To je razlog zašto se Euzebiju, Sokratu, Sozomenu i Paladiju često ne vjeruje, jer su stali na stranu krivovjeraca ili raskolnika, ili barem strančara, te ponekad perom brane njihovu stvar. Zbog toga je Gelazije odredio da se Euzebije ubraja među apokrife, kao što ćemo reći niže. Mnoge je pak prevarila prevelika dobrodušnost i lakovjernost, pa su zapisali stvari koje nisu bile ni potvrđene istinom ni dovoljno ozbiljno posvjedočene, a za koje se poslije utvrdilo da su očito lažne. Koliko su puta u naše doba neki opaki ljudi na taj način obmanuli priprosti puk, pod najčasnijim prividom pobožnosti, a s najbestidnijom namjerom i pobudom! Koliko su puta čak i učeni ljudi, prevareni krinkom kreposti, smatrali najsvetijima i tako nazivali one koji su bili krivovjerci ili opaki varalice! Blaženi Renan, katolički čovjek, koji se uvijek gnušao svetogrdnih novotarija krivovjeraca i bezumne pohote za mijenjanjem svetinja (premda su kasnije sveti cenzori s pravom osudili razne zablude u njegovim spisima jer je neke stvari radije odmjeravao vlastitim sudom nego vagom Crkve), u svojim je Bilješkama uz Tertulijanovu knjigu De corona militis nazvao Konrada Pelikana, bjegunca iz redovničkoga staleža i glasnika zwinglijanskoga krivovjerja, najsvetijim mužem, prevaren nekim lažnim prividom kreposti, a možda i govorima koji su (kakvi su već kod takvih ljudi) mekši od ulja.

Nije se rijetko događalo ni to da ono što su pošteno napisali oni koji su bili očevici poslije drugi krivotvore umetanjem i dotjerivanjem. To se dogodilo s djelima mnogih svetaca. To se posvuda može opaziti, kao u Životopisu sv. opata Maura pod 15. siječnja, koji je opat Odon pregledao i uglačao, a ipak je zadržao Faustovo ime, premda ne postiže onu vjerodostojnost koju je zaslužio sveti muž Faust, očevidac svega što je napisao. Jesu li i Djela sv. Placida i drugova posuta istim brašnom, istražit ćemo 5. listopada. Kaže se doduše da ih je zapisao Placidov sluga Gordijan, koji pripovijeda da je agarenski gusar Mamuka bio poslan od Abdale, kralja pogana koji su vladali u Španjolskoj, s flotom od stotinu brodova da uznemiruje Rimljane i silom prisili kršćane na žrtve Molohu, Remfanu i Luciferu, i to dok je Italijom vladao Got Teodorik, a Carstvom Istoka Justinijan Stariji. Kome tko poznaje ta vremena to neće izazvati smijeh ili žuč? Niti je to napisao očevidac Gordijan, niti je onaj tko je ubacio Saracene kao gospodare Španjolske poznavao njihova praznovjerja. Ali o tome drugom prilikom.

Hoc opus, hic labor est, quæ de Sanctorum rebus gestis narrantur, quæque ab aliis consignata litteris proferuntur in lucem, efficere ut sint ejusmodi nihil ut contineant non probatum ac certum. Id quidem indubitanter assequeremur, si ad beatorum cæli civium gesta scribenda dictandave, ex ipsorum cœtu quispiam aggrederetur: at quamdiu in eis humana industria, errori obnoxia, desudabit, quis securitatem præstabit, nihil ut esse suspicemur, quod aberret a vero? Potest quidem, qui primum sancti hominis cujuspiam, quocum vixit, cujus actiones, adversus vitia susceptas dimicationes præclarum e vita exitum spectavit, historiam scribit, ita stylo moderari suo, nihil ut exaret, quod non ipse suis oculis viderit, vel ab oculatis, iisque gravibus et idoneis testibus hauserit; at si quid non ita probatum illi sit, hoc silentioimpune prætereat. Non eadem mea nunc ratio est, qui ab aliis tradita litteris edo solum in lucem, quæ neque spectavi ipse, nec semper aliorum firmare certis testimoniis possum. Adhæc stylus quandoque est ejusmodi, ut licet vera sint quæ narrantur, falsi tamen certe habeant primam speciem, propterearum rerum, quarum in historia ad fidem faciendam maximum est pondus, neglectionem perturbationemve. Meliori conditione sunt, qui vel Annalès Ecclesiasticos conficiunt, vel propria dictione ac stylo Vitas Sanctorum describunt. Neutri enim se in præcipitem locum inviti coguntur committere. Hi enim præcipua et maxime probata seligunt, transiliunt cetera: illi multa taciti prætereunt, vel sat habent dixisse, sibi ea non omnino probari, examinari accuratius debere, esse loci alterius, aut simili alio uti effugio.

Mihi hæc non licent. Profiteor me quæ de Sanctis tradita litteris repererim dare, nihil assuere, nihil mutare, nihil meopte ingenio emendare, nihil præcidere, integra omnia et inviolata afferre, quoad possum. At si quid est vel a primævo auctore scriptum ptum falso ac perperam, vel levi et temeraria interpolatione corruptum ac turbatum; non est perinde mihi expeditum, verum a falso secernere, nisi aliunde lux certior historiæ affulgeat. Quid mihi de singulorum Actis videatur, sive certos habeant auctores, seu secus, expono; et quatenus iis habeam fidem. Nec mihi id sumo, ut passim libere pronuntiem, falsa esse, ridicula, indigna, quæ de Sancto quopiam hactenus tradita, eoque a me omitti. Esset qui occieneret fortasse: Majores nostri non temere Sanctum illum venerati sunt: si ea quæ de illo ad nos pervenerunt, falsa judicas planeque repudianda, profer melius quidpiam; aut sine nos iis quæ extant, qualiacumque ea sint, uti. Nam si displicent universa, fieri non potest quin habeas quod substituas: qui enim possent alioquin omnia displicere, si nihil de eo traditum esset alibi contrarium? si traditum est, ede illud. Si quia quædam non probantur, respuis cetera: cur non potius, quia aliqua non potes improbare, sinis Lectorem frui omnibus, monitum tamen quid aut quamobrem improbes, ne temere cuncta amplectatur? Et ipse forte ubi suum judicium adhibuerit, etiam quæ spreveris quædam rata esse volet, et reperiet quo ea stabiliat, ac de ceteris quid sentire fas sit expediet.

Si quid est tamen quod universim gravium testium refelli queat auctoritate, totaque narrationis forma ac modo conflictum esse possim pronuntiare; id ita omitto, ut moneam tamen Lectorem. Ejus rationis est quæ in multis mss. extat S. Antonii translationis historia, qua asseritur a Constantii aut Constantini satellitibus ejus repertum esse corpus, et Constantinopolim deportatum; cum sit sub Justiniano primum inventum vectumque Alexandriam; multo post Constantinopolim: qua de re fusius xvi Januarii actum. Ejusmodi quoque est quæ anno 1511 Parisii edita est S. Honorati Episcopi Arelatensis vita tribus libris distincta, fabulis conferta, quæ aperte pugnant cum iis quæ de eo scripsit S. Hilarius ejus discipulus, cumque omni illius temporis historia, ut xvi Januarii dixi. At si alia de S. Antonii translatione, sanctique Honorati vita nulla habuissemus monumenta, licuisset tamen multa ut minime verisimilia refellere, non omnia. In multis id Vitis accidit, ut licet quædam paradoxa videantur, ea tamen quando neque Christianæ religionis mysteriis neque aliis probatæ fidei historiis adversantur, clare refutari non possint. Eas igitur sic edo, ut quoad licet quam fidem mereantur expendam.

Sed quia permagni interest, ut fidem historiæ cuipiam habeamus, nosse quis eam scripserit; hic cujusmodi fuisse optem eos qui gesta Sanctorum conscripsere, exponam; qualesque extiterint multi, procliviore ad errandum methodo usi. Tum utro e genere mea sint, quæram: rectene quidam quidquid illis non arridet explodant et in fabulis numerent? An S. Gelasii Papæ constitutioni de libris apocryphis, et recentioribus URBANI VIII Decretis accommodaverim stylum. Postremo quantam hæc obtinere auctoritatem ac momentum velim, quam patiens, sicubi errarim, monitionis futurus.

Primum ac summum gradum historiæ scribendæ (de iis mihi sermo non est, qui quæ scribunt cælitus hauserunt, Deo vel mentes eorum collustrante, vel per Angelum aliumve cælestem administrum dictante vel edocente quæ scribant: de iis loquor, qui communi mortalium more quidpiam commentantur) eum igitur principem historiæ gradum statuunt viri eruditi, cum quis ea quibus interfuit, quæque geri vidit, tradit litteris, qua fere ratione Possidius Episcopus S. Augustini facta didicit et scripsit.

Alterum gradum ii tenent, qui non spectarunt ipsi quidem quæ narrant; ab iis tamen accepere, qui suis ea oculis sunt contemplati. Ea fere ratione S. Francisci vitam composuit S. Bonaventura,

S. Hilarionis S. Hieronymus, S. Claræ auctor anonymus, ut ipse in Præfatione ad Alexandrum IV testatur: Sane placuit, inquit, Dominationi Vestræ, meæ parvitati injungere, ut recentibus actibus S. Claræ Legendam ejus formarem: opus certe quod mea ruditas multum formidabat, nisi pontificalis auctoritas verbum coram posito iterum atque iterum repetisset. Igitur me colligens ad mandatum, nec tutum ratus per ea procedere quæ defectiva legebam, ad socios B. Francisci, atque ad ipsum collegium Virginum Christi perrexi, frequenter illud corde revolvens, non licuisse antiquitus historiam texere, nisi iis qui vidissent aut a videntibus accepissent: Iis, inquam, veritate prævia, cum timore Dei, me plenius instruentibus, aliqua colligens, et plura dimittens, plano stylo transcurri; ut quia magnalia Virginis virgines legere delectabit, rudis intelligentia non inveniat, ubi pro verborum ambitu tenebrescat.

Tertius gradus est eorum, qui ea commemorant, quæ non a spectatoribus ipsis accepere, sed ab iis quibus spectatores narraverant. Ad hoc genus multa pertinent ex iis quæ refert Joannes Moschus in Prato spirituali, S. Gregorius in Dialogis, S. Beda in historia Anglicana.

Quarto in gradu ii locandi, qui quæ stylo prosequuntur, ex historicis qui in gradibus jam enumeratis consistent, collegere, aut ex certis monumentis donationum, testamentorum, transactionum, aut commentariis, sed eorum dumtaxat qui aliquem ex antedictis obtinuerunt gradum.

Et hi quidem omnes fidem merentur, si sunt viri boni, si prudentes, si pura eorum minimeque adulterata scripta sunt. Nam si eum qui se rei cuipiam gerendæ scribit adfuisse, suspiceris haud satis a mentiendi libidine alienum, quia hæreticus fuit, aut partes quas laudat pertinaciter secutus; inconsideratæ temeritatis fuerit ei firmam fidem habere. Ea res, ut Eusebio, Socrati, Zozomeno, Palladio sæpenumero non credatur facit, quod ab hæreticorum aut schismaticorum, vel certe factiosorum partibus steterint, eorumque caussam stylo quandoque propugnent. Eapropter Eusebium in apocryphis haberi Gelasius sanxit, ut inferius dicemus. Plures nimia bonitas credendique facilitas fefellit, ut res neque veritate firmatas, neque satis graviter testatas scriberent, quæ deinde manifesto falsæ deprehensæ sunt. Quoties nostra ætate simplici plebi imposuerunt hac ratione homines quidam nefarii, pietatis honestissima specie, voluntate et caussa impudentissima! Quoties etiam viri eruditi larva virtutis decepti, sanctissimos existimarunt et appellarunt eos, qui hæretici erant, aut scelerati impostores! Beatus Rhenanus, homo Catholicus, semperque profanas hæreticorum novitates, et insanam sacrorum mutandorum libidinem aversatus, (licet quia suo judicio maluit quædam quam Ecclesiæ statera expendere, varios in ejus scriptis errores, merito sacri censores postea coarguerint) Conradum Pellicanum, monasticæ professionis desertorem, et hæresis Zwinglianæ præconem, in Notis suis ad librum Tertulliani de corona militis, virum sanctissimum appellavit, fallaci quapiam specie virtutis, et fortassis sermonibus (ut sunt istorum hominum) super oleum mollitis, deceptus.

Neque illud raro accidit ut quæ probe scripta ab iis qui spectarant, ea postmodum alii interpolando limandove adulterent. Multorum id evenit Actis Sanctorum. Observare id passim licet, ut in S. Mauri Abbatis Vita xv Januarii, quæ ab Odone Abbate recognita et expolita, Fausti tamen retinuit nomen, nec quam Faustus vir sanctus et omnium quæ scripsit spectator meruit, fidem impetrat. Acta SS. Placidi et sociorum an non eadem farina respersa sint, v Octobris disquiremus. Dicitur quidem certe ea litteris tradidisse Gordianus Placidi famulus, qui narrat Mamucham Agarenum piratam ab Abdala paganorum, qui in Hispania dominabantur, Rege missum cum cum centum navium classe, ut Romanos infestaret, et Christianos ad Molochi, Remphæ, Luciferi sacra vi adigeret, idque Italiam tenente Theodorico Gotho, imperium Orientis Justiniano seniore. Cui non ista, gnaro temporum illorum, risum aut bilem moveant? Neque illa autoptes Gordianus scripsit, neque qui Saracenis Hispaniam tenentibus adjecit eorum superstitiones calluit. Sed de his alias.

§ II. Spisi niže vrijednosti.

§ II. Sequioris notæ scripta.

Kad bi svi sačuvani spisi o svecima bili takvi da bi se mogli svesti pod neki od ova četiri stupnja, ne bih se morao osobito truditi oko dokazivanja njihove vjerojatnosti. No postoje neki spisi niže vrijednosti, tako da s pravom možeš dvojiti koliko im je vjere pošteno pokloniti. Naime, nekoć nisu ni bila zapisana djela svih svetaca, a od onih koja jesu zapisana, neka su uništena, neka izgubljena, a druga već davno pokvarena i iskrivljena. Ponekad sami tirani nisu dopuštali da se djela mučenika unose u zapisnike, kao što je prije rečeno o borbama sv. Vincenta. Ponekad nije bilo nikoga s tolikim žarom vjere da bi se usudio bilježiti ih, niti s tolikim osloncem u učenosti da bi to mogao učiniti. To je nekoć posvjedočio Arnobije u prvoj knjizi djela Adversus gentes: „Ali niti se sve to moglo zapisati”, kaže, „niti doprijeti do ušiju sviju, jer se događalo među nepoznatim narodima koji nisu poznavali uporabu pisma.”

Si quæcumque de Sanctis scripta extant, omnia forent ejusmodi ut ad horum quatuor graduum aliquem possent revocari, non esset mihi magnopere in eorum astruenda probabilitate laborandum. At sunt nonnulla notæ sequioris, ut quam illis adjungi fidem æquum sit, merito ambigas. Nam neque omnium scripta olim acta Sanctorum sunt; et quæ scripta, eorum quædam abolita, deperdita quædam, alia jam olim corrupta et vitiata. Ipsi nonnumquam tyranni in tabulas referri acta Martyrum non sunt passi, ut antea de S. Vincentii certaminibus dictum. Quandoque nemo adfuit eo vel religionis ardore, ut ea excipere auderet, vel doctrinæ præsidio, ut posset. Testatus id olim lib. 1, adversus gentes Arnobius: Sed neque hæc omnia conscribi, inquit, aut in aures omnium pervenire potuerunt, gesta gentibus in ignotis et usum nescientibus litterarum.

I to ne vrijedi samo za djela mučenika, nego i za djela ostalih svetaca. Naime, djela veoma mnogih od njih nisu bila povjerena pismu odmah čim su preminuli, bilo zbog zavisti koja se tome protivila, bilo zato što ih se nije odmah počelo zazivati u molitvama niti su se odmah proslavila čudesima, bilo zato što su crkveni poglavari zabranili da se to zapisuje i preuranjeno razglašava, bilo zato što je nedostajao prikladan pisac.

Neque id solum in actis Martyrum, sed in ceterorum rebus gestis Sanctorum locum habet. Nam plurimorum non sunt statim atque e vita excesserunt mandata litteris gesta, vel invidia obstrepente, vel quia non continuo vocari cœpti in vota et miraculis clarescere, vel quia hæc Ecclesiæ Præsides scribi ac præpropere vulgari vetuerunt, vel quia idoneus scriptor defuit.

A ono što je nekoć vjerno zapisano, osobito djela mučenika (budući da su do nas cjelovita i izvorna doprla tek malobrojna, poput nekoliko preostalih maslina ili grozdova nakon berbe, kako Izaijinim izrazom govori Baronije), vjerojatno je raspršeno i uništeno kobnim Dioklecijanovim ediktima. Spominje Euzebije u 3. knjizi, 2. poglavlju, kako su božanska i sveta Pisma posred trgova predavana ognju; i u 3. poglavlju, kako je naređeno da Pisma nestanu u ognju; ali ne treba misliti da su tada ognju bile predane samo božanske knjige, nego uopće svi spisi koji su služili obrani i učvršćivanju kršćanske vjere, raspirivanju pobožnosti i njegovanju postojanosti. Štoviše, budući da su božanske knjige bile u rukama mnogih, njihovi su se primjerci mogli lako sačuvati, ali ne i primjerci ostalih spisa, koji su se čuvali samo kod biskupa ili čuvara svetoga posuđa. Naime, čim su ti edikti iznenada i neočekivano izašli, Euzebije pripovijeda da su najprije dignute ruke na biskupe i posvećene osobe; ostali su mogli sakriti ono što su htjeli i ukloniti od bijesa bezbožnika. Ipak, od onoga što je preostalo, mnogo je propalo kako u Rimu tako i drugdje, bilo zbog upada i pustošenja barbara, bilo zbog slučajnih požara kuća i gradova; na taj su način propali i mnogi životopisi drugih svetaca, za koje se pouzdano zna da su nekoć bili brižljivo napisani.

At quæ olim fideliter conscripta, præsertim Martyrum acta (cum integra et genuina ad nos pervenerint perpauca, velut residuæ aliquot post vindemiam olivæ aut botri, ut Isaiæ phrasi loquitur Baronius) verisimile est Diocletiani feralibus edictis dissipata absumptaque esse. Memorat Eusebius lib. 3, c. 2, τὰς ἐνθέους καὶ ἱερὰς γραφὰς κατὰ μέσας ἀγορὰς πυρὶ παραδιδομένας. Divinas et sacras Scripturas mediis in foris igni traditas; et cap. 3, τὰς γραφὰς ἀφανείς πυρὶ γενέσθαι προσταττομένας; Scripturas igni absumi jussas; at non est existimandum sola Divina volumina tunc incendio addicta, sed quæcumque omnino scripta ad Christianorum propugnandam firmandamque religionem, pietatem inflammandam, fovendam constantiam pertinerent. Imo quia Divini libri in plurium manibus erant; eorum facile servari exemplaria potuerunt, non item ceterorum, quæ apud solos Antistites aut sacræ supellectilis custodes asservabantur. Nam simul atque edicta illa improviso ac repente prodierunt, Episcopis primum et sacris hominibus injectas manus Eusebius narrat: ceteri occulere quæ vellent ac furori impiorum subducere potuerunt. Quæ tamen superfuere, eorum multa tum Romae tum alibi vel barbarorum incursione ac populatione, vel fortuito ædium oppidorumque incendio, periere: qua ratione multæ aliorum quoque Sanctorum Vitæ, quas olim accurate conscriptas esse constat, interierunt.

To je dakle razlog zašto je sada pouzdanost mnogih životopisa nesigurna. Ponajprije naime, budući da su ona izvorna djela svetaca tako bila raspršena, a ipak je ostalo ime svetaca i blistalo čudesima, trebalo je njihova djela, nekoliko stoljeća nakon što su preminuli, opisati bilo iz starih povijesti, bilo, kako njih ponajviše nije bilo, jedino iz narodne predaje, ali primljene od predaka. No, kako ispravno kaže sv. Augustin u 90. raspravi djela Tractatus in Joannem: „Ponekad i povijest, a još mnogo više glasina, laže.” Ipak se nužno valja poslužiti tim osloncem kad ništa drugo nije na raspolaganju. Ali potrebno je rasuđivanje. Kada se ono unese iskreno i izbrušeno, nastaje djelo koje je i samim nebesnicima na čast, i smrtnicima na korist. Ne može naime a da ne pridonosi uvećanju njihove slave to da se ozbiljno i točno zapiše ono slavno što se o njima pronosi makar i samo u ljudskim razgovorima; niti da ne bude na korist mnogima to da i oni koji drugdje, čak i u najudaljenijim krajevima, štuju svece, mogu pročitati kakvo je mišljenje ljudi o njima i kakvo sjećanje na njihova djela. Ako se to slaže s provjerenim spomenicima povjesničara, slijedi da bismo doduše željeli da postoje drevni životopisi svetaca, ali da ipak kušamo barem neki njihov dio, poput vode koja je daleko odvojena od izvora ili potoka, ali je sakupljena u nekoj nakapnici, ili čak u otvorenoj lokvi izloženoj nepogodama zraka i drugim nečistoćama.

Hæc igitur est caussa, quare multarum Vitarum nunc incerta sit fides. Primo namque, cum ita primigenia illa Divorum acta essent dissipata, superesset tamen nomen Sanctorum, et miraculis coruscaret, oportuit acta eorum, aliquot, postquam e vita migrarant, seculis, vel ex veteribus historiis, vel, cum eæ ut plurimum non exstarent, ex sola populi, sed accepta a majoribus, fama describere. Verum, ut recte S. Augustin; tract. 90, in Joan. Nonnumquam et historia, et multo magis fama mentitur. Necessario tamen illud occupandum præsidium est, cum aliud suppetit nihil. Sed judicio est opus. Quod ubi sincerum limatumque interponitur, res existit et ipsis honorifica Cælitibus, et mortalibus fructuosa. Non enim potest non ad illorum amplificandam gloriam conducere, ut quæ vel solis sermonibus hominum de iis præclara jactantur, ea graviter et accurate perscribantur; neque non ad plurium id spectare utilitatem, ut qui alibi etiam remotissimis in locis Sancti colantur, qui de iis sensus hominum sit, quæ rerum ab iis gestarum recordatio, legere valeant. Hæc si cum probatis historicorum monumentis consentiunt, illud consequitur, ut optemus quidemantiquas Sanctorum Vitas extare, quasi tamen partem earum aliquam delibemus, veluti a fonte rivove longe interclusam, sed in cisterna quapiam exceptam, aut etiam patente et aeris injuriis ceterisque sordibus exposita lacuna, aquam.

Ali budući da se ponajviše divimo onome što je neuobičajeno i to zadržavamo u sjećanju, zato su se ponekad mogla prikupiti samo čudesa (dok je izbrisano svako sjećanje na kreposti i druge nebeske urese), čudesa, kažem, ali često tako preuveličana ili, kakvo je već ljudsko shvaćanje, iskrivljena raznim dodacima i okolnostima, da se kod nekih ubrajaju među bapske priče. Često se ista čudesa pripisuju različitim svecima. Može doduše neizmjerna dobrota i moć Božja ono što je udijelila jednomu od svetaca, pomoć u nevolji, olakšanje boli, utjehu u tuzi, svjedočanstvo nevinosti, dokaz svetosti, ne uskratiti drugomu samo zato što je to već darovano prvomu, kao što i istim bičevima i kaznama češće kažnjava prijestupe različitih ljudi. Pa ipak se često događa da se ono što je bilo vlastito jednomu svecu, ljudskim govorom, a zatim i pisanjem, prenese na mnoge, zato što je u većine ljudi snaga pamćenja vrlo slaba i vrlo se lako pomuti; stoga, kad čuju da se raspituje o nekom svecu i da drugi pripovijedaju nešto za što se sjećaju da su nekoć čuli o nekom svecu, pripišu to ovome; osobito stoga što je sjećanje na imena nesigurnije i prolaznije nego na događaje, jer se njihove slike utisnute u dušu i najmanjim slučajem pomute i pobrkaju. Na taj se način dakle u jedno te isto vrijeme više pisaca, koji se tako oslanjaju na narodnu predaju jer im ništa drugo nije pri ruci, može u različitim mjestima o različitim svecima nametnuti ono isto što se dogodilo samo jednomu, i to čak ni na onaj način na koji se pripovijeda.

Sed quia fere quæ inusitata maxime admiramur et memoria retinemus; ideo quandoque sola colligi miracula potuerunt (virtutum aliorumque cælestium ornamentorum omni oblitterata memoria) miracula, inquam, sed frequenter ita vel exaggerata, vel, ut est hominum captus, variis adjunctis et circumstantiis deformata, ut apud quosdam in anilium fabularum numero habeantur. Sæpe miracula eadem variis adscribuntur. Potest quidem immensa Numinis bonitas et potentia, quod uni Sanctorum tribuit, necessitatis præsidium, levamen doloris, mœroris solatium, testimonium innocentiæ, sanctitatis argumentum, non ideo quia jam collatum alteri sit, alteri negare; cum iisdem sæpius flagellis ac pœnis variorum delicta castiget. Sed tamen evenit sæpe, ut quod unius erat Sancti proprium, id hominum sermone ac dein scripto communicaretur cum multis, propterea quod perquam imbecillis in plurimis vis est reminiscendi, facillimeque perturbatur: quamobrem cum de Sancto quopiam quæri audiunt, et narrari nonnulla ab aliis, quæ se de Sancto aliquo audisse aliquando meminerunt, huic tribuunt; præsertim cum nominum sit, quam rerum, incertior et magis fluxa recordatio, quod illorum species in animo impressæ levissimo casu perturbentur et confundantur. Ea igitur ratione uno eodemque tempore pluribus Scriptoribus, ita popularem, quia aliud non suppetit, consulentibus famam, idem obtrudi variis locis de variis Sanctis potest, quod uni dumtaxat accidit, et ne eodem quidem, quo commemoratur, modo.

A što reći na to što se često, premda ne možemo poreći da se moglo dogoditi, ipak navodi takav razlog i način učinjenoga čuda da bi čak posumnjao je li dolikovalo veličanstvu vječnoga Božanstva tako priteći u pomoć ljudskoj potrebi ili udovoljiti ljudskoj volji? Ali budući da je njegova dobrota divna i da razumom ne možemo dokučiti ni dobra koja je pripravio na nebesima čistim i sebi dragim dušama, ni koliko im želi ugoditi na zemlji, ne treba nepromišljeno osuđivati ono što se takvo pripovijeda, makar nam se činilo nevjerojatnim; nego to radije valja primiti s poštovanjem, ukoliko se kaže da je poteklo iz onoga izvora božanske dobrote odakle treba tražiti svaku našu sreću. Neka je tako, možda se to nije dogodilo; ali Bog je mogao učiniti i veća djela, i drugdje ih je učinio. Čuvaj se stoga da porekneš da se nešto dogodilo samo zato što se po tvome mišljenju nije moglo ili nije trebalo dogoditi.

Quid quod sæpe, etsi non possimus diffiteri, quin evenire potuerit, tamen patrati miraculi talis proditur caussa ac modus, ut etiam addubites decueritne majestatem æterni Numinis, ita humanæ vel necessitati subvenire, vel voluntati obsecundare? Sed quia admirabilis ejus bonitas est, neque ea capere intelligentia possumus, vel quæ castis sibique dilectis animabus paravit in cælis bona, vel quantum iis velit gratificari in terris, non sunt temere damnanda quæ ejusmodi narrantur, etsi nobis paradoxa videantur; sed potius reverenter accipienda, quatenus ex eo manasse fonte Divinæ bonitatis dicuntur, unde omnis nostra petenda est felicitas. Esto, ea facta non sint fortassis: at fieri majora potuere a Deo, et facta alias. Cave igitur ideo neges facta, quia fieri non potuerint aut debuerint.

Budući pak da se u činjenju takvih čudesa Bog gotovo redovito prilagođava jednostavnosti i vjeri ljudi, zato su životopisi svetaca kod Iraca, Škota i Brita, kako onih koji nastanjuju Albion tako i onih koji nastanjuju armoričku obalu Galije, posve čudesni i satkani od gotovo nevjerojatnih čudesa; jer je kod tih naroda nekoć postojala i izvanredna postojanost vjere i rijetka jednostavnost te čestitost života, ili pak zato što su pisci bili jednostavniji. Niti će itko, ma koliko bio zlonamjeran, moći poreći da su se ondje nekoć dogodila veoma mnoga čudesa, kad se i danas još uvijek, nakon što su krivovjerci ukinuli obrede predaka i štovanje nebesnika, ipak čini da su sama mjesta nekoć posvećena njihovoj časti i dalje presveta te blistaju veoma mnogim čudesima. Izvor svete Venefride Djevice jest izvor kod Brita u najkrajnijem sjevernom dijelu Walesa, kamo se slijeva silno mnoštvo ljudi koji ondje traže lijek za bolesti i nevolje svoje i svojih bližnjih. Pripovjedio mi je jedan ugledan muž da je vidio kako se i sami krivovjerci onamo stječu radi traženja pomoći; i kad ih je upitao zašto, premda su prihvatili novi oblik vjere koji zabranjuje zazivati svece ili od njih, bilo usnulih u dugom počinku sve do posljednjega suda, bilo da, ako žive na nebesima, zasigurno ne znaju za ljudske stvari, očekivati pomoć, pribjegavaju tim buncanjima papista, kako im neprestano utuvljuju propovjednici petoga evanđelja, oni su mu odgovorili da ih nije briga što oni blebeću s propovjedaonica, nego da se sjećaju kako je voda toga izvora obično bila ljekovita njima, njihovim stadima i njihovim roditeljima; a to se pripisuje ili svetoj Venefridi ili Bogu, začetniku svakoga dobra.

Quia vero in ejusmodi patrandis prodigiis sese fere simplicitati ac fidei hominum Deus attemperat; ideo Hibernorum, Scotorum, Britannorum tam qui Albionem, quam qui Armoricam Galliæ oram incolunt, plane portentosæ sunt Sanctorum Vitæ, atque ex miraculis, fere incredibilibus, contextæ; quia apud eas gentes et constantia fidei egregia, et vitæ simplicitas ac candor olim rarus extitit; vel certe quia simpliciores Scriptores. Neque facta isthic plurima olim fuisse miracula, poterit quisquam, quantumvis malitiosus, pernegare, cum etiamnum hodie, post abrogatas ab hæreticis majorum cæremonias cultumque Cælitum, ipsa tamen loca eorum honori olim dicata, sacrosancta adhuc esse videantur, et plurimis splendescant miraculis. S. Wenefridæ Virginis fons fons est apud Britannos in extremo Walliæ ad Boream tractu, ad quem maximi fiunt concursus, pententium inde suis suorumque morbis et incommodis remedium. Retulit mihi vir illustris, vidisse se etiam hæreticos eo confluentes implorandæ opis gratia; cumque ex iis quæsisset cur, cum novam induissent formam religionis, quæ Sanctos invocari vetaret, aut ab iis vel longa quiete ad ultimum usque judicium sopitis, vel si in cælis ævum agant, ignaris certe rerum mortalium, auxilium sperare, ad illa Pontificiorum, ut assidue ipsis quinti Evangelii præcones inculcant, deliramenta recurrerent? respondisse eos, quid in pulpitis illi ganniant sibi curæ non esse, meminisse illius fontis aquam sibi suisque gregibus ac parentum suorum esse salutarem consuevisse; idque vel Divæ Wenefridæ, vel Deo boni omnis auctori acceptum scribi.

Da se vratimo na predmet, na taj su način prema narodnoj predaji napisana izgubljena djela veoma mnogih drevnih mučenika, životopisi mnogih apostola Galije, većine svetaca iz već spomenutih naroda, pa čak (čemu bi se čovjek začudio) i nekih Talijana. Niti su učeni muževi koji su to prikupljali imali išta drugo što bi slijedili osim glasina za koje se govorilo da potječu od predaka. Ako su pak naišli na kakav drevni spomenik, ma koliko bio neznatan, poput neočekivano pokazanog svjetla u gustoj tmini, prema njegovu su vodstvu usmjerili sav tijek svoga pisanja. No ima nekih koji tu narodnu predaju, proširenu iz starine, toliko cijene da je gotovo izjednačuju s apostolskim predajama, nazivajući tako ukorijenjeno pučko uvjerenje Predajom, premda je njihova narav posve različita. Naime, apostolske predaje ne počivaju na pučkoj glasini, nego na čvrstim dokazima, premda su od njih prenesene usmeno, a ne pismeno, kao druge stvari. A one pučke predaje često nisu dovoljno uvjerljive ni djeci, često su nastale iz beznačajna ili čak varljiva početka, te su se potom proširile velikim dodacima, ali samim tim povećanjem nisu dobile nimalo više snage. Stanovnici Maastrichta štuju biskupa sv. Servacija. Njima je neki Grčić već prije 600 godina uvjerljivo prikazao da se od Esmerije, sestre sv. Ane, rodila kći sv. Elizabeta, majka Ivana Krstitelja, i sin Elijud, čijemu je sinu Emeju blažena Memelija rodila Servacija. Stoga se diče da su imali biskupa koji je bio Kristov rođak; zašto bi i sumnjali, kad to svjedoči tako ozbiljan pisac iz naroda posve daleka od svake sumnje u prijevaru? Na to nadograđuju drugo, pa bez teškoća propovijedaju da je živio tristo godina onaj za kojega je pouzdano utvrđeno da je za konzulata Euzebija i Hipacija sudjelovao na sinodi u Riminiju godine Kristove 359. Neke stvari, i istinite i ispripovijedane od ozbiljna čovjeka, neki krivo razumiju, a još gore pripovijedaju drugima, tako da se uvijek s novim zabludama šire sve dalje. Glasina ima tu osobinu da idući stječe snagu, te je još više sklona izmišljenome i iskrivljenome nego ispravnome. Često mi se ono što sam bio ispripovjedio drugomu vratilo još istoga dana, ali umnogostručeno i toliko izmijenjeno da ni sam nisam prepoznao ono što je od mene poteklo, sve dok raspitujući se kod onoga tko mi je to prenosio nisam doznao što je, od koga i kakvom pogreškom dodano. Ako se to događa među učenim ljudima, kod kojih to uzrokuje bilo kakvo lutanje misli ili neprikladno tumačenje, unatoč najboljoj vjeri i čestitosti ćudi, što će se tek dogoditi među neukim i neiskusnim pukom?

Sunt vero, ut ad propositum redeamus, ea ratione ex populi fama, plurimorum antiquorum Martyrum quæ interciderant acta conscripta, multorum Galliæ Apostolorum, plerorumque ex jam memoratis gentibus Sanctorum Vitæ, quorumdam etiam (quod mirere) Italorum. Neque præter famam, quæ dicebatur manasse a majoribus, habuerunt qui ea colligebant viri sapientes quod sequerentur. Si quod erant, quantumvis tenue, nacti antiquum monumentum, veluti in densa caligine insperato objectum lumen, ejus ductu omnem direxerunt suæ cursum scriptionis. Sed sunt nonnulli, qui hanc populi diditam ex antiquo famam, tanti faciunt, ut prope Apostolicis traditionibus eam æquiparent, ita inveteratam vulgi persuasionem Traditionem appellantes: cum sit earum diversissima ratio. Nam Apostolicæ Traditiones, non vulgi fama constant, sed solidis probationibus, licet verbo traditæ ab iis, non scripto, ut alia, sint. At populares illæ traditiones sæpe nec pueris satis credibiles, sæpe levi aut etiam fallaci ortæ principio, magnis deinceps incrementis dilatatæ, parum tamen ipso auctu roboris acceperunt. S. Servatium Episcopum venerantur Trajectenses. His Græculus quidam jam ante annos 600 persuasit Esmeria S. Annae sorore filiam S. Elisabetham natam, Joannis Baptistæ matrem, filiumque Eliud, cujus filio Emeu B. Memelia Servatium pepererit. Ergo Antistitem se gloriantur habuisse Christi cognatum, cur dubitent, cum ita gravis auctor, ex gente longe ab omni fraudis suspicione remota id testetur? Alia superstruunt, ut facile trecentos annos vixisse eum prædicent, quem constet Eusebio et Hypatio Coss. Synodo Ariminensi interfuisse anno Christi 359. Quædam et vera et a gravi viro narrata, nonnulli perperam intelligunt, pejus etiam aliis narrant, ut semper cum novis erroribus serpant longius. Proprium id habet fama, ut vires eundo acquirat, magis etiam ficti ac pravi, quam recti tenax. Sæpe quod alteri narraveram, id ad me, eodem etiam die, sed multis partibus ampliatum, itaque immutatum rediit, ut ipse quod a me manarat non agnoscerem, donec sciscitando auctorem ejus quod mihi referebatur, quid, a quibus, quo errore esset adjectum, comperi. Si id in viris eruditis, quibus fides optima ac sinceritas morum, vel cogitationum evagatio aliqua, vel intempestiva interpretatio efficit, quid rudi et imperitæ plebi fiet?

Postoje druga djela, koja doduše nisu sastavljena iz nepouzdanih narodnih pripovijedanja, nego su nekoć učeno i ozbiljno napisana, ali su poslije krivotvorena. Arnobije to pripisuje zlobi zloduha, koji su na taj način nastojali ili oduzeti svecima dužnu čast ili spriječiti korist koja bi iz toga proizašla za smrtnike. „Ako je išta”, kaže u prvoj knjizi djela Adversus gentes, „povjereno pismu i zapisima, zlonamjernošću zloduha, kojima je briga i nastojanje presresti ovu istinu, i njima sličnih ljudi, ponešto je umetnuto i dodano, a dijelom izmijenjeno i oduzeto, u riječima, slogovima i slovima, kako bi usporili vjeru vjernika i pokvarili vjerodostojnost djela.” Učinili su to dakle opaki ljudi na poticaj zloduha, kako bi ili tražili zaštitu za svoje zablude i opačine, ako bi se reklo da su sveci mislili jednako o Bogu i božanskim stvarima ili na sličan način uredili svoj život, ili kako bi potamnili slavu onih za koje se znalo da su pobijali njihovu sljedbu. To i danas čine krivovjerci; naime, za slavne svece, koje je štovala sva prijašnja starina, kako sami ne bi bili optuženi za novotariju ako priznaju da se s njima ne slažu, viču da su bili njihovi; te izdaju u javnost njihova djela, ali izostavljajući ono što bi moglo odati njihovu čistu i katoličku vjeru. Ako se pak zna da su neki bili branitelji onih dogmi od kojih oni osobito zaziru, njihova djela toliko nagrđuju da se čini kako su bili ili opaki ili glupi ljudi. To nas potiče da brižljivo tražimo stare rukopise, kako bi se usporedbom više njih lakše mogla otkriti prijevara, ako je počinjena. Pitat ćeš hoćemo li, ako se primjerci slažu, biti sigurni od svake prijevare. Ne odmah. Nego ih treba ispitati na lidijskom kamenu, to jest prema nauku Crkve; ono što se s njim sukobljava, lažno je. Što je prijevarno dodano, lako će se moći dokazati iz drugih pisaca, koji ili o tim izvrsnim muževima prenose suprotno, ili pokazuju da su oduvijek smatrani katolicima te da su mišljenja koja im se pripisuju tada bila odbačena od sveopće Crkve. Ako se pak o nepoznatim ljudima, koji nisu drugdje spomenuti, pripovijeda nešto što se ne slaže baš najbolje s pravovjernom vjerom, ja to doduše izostavljam dok ne istražim pouzdanije podatke. A što ako je počinjena prijevara koju ne možeš otkriti jer nije ni srodna krivovjerju ni sramotna za svece kojima se pripisuje, kao na primjer ako je izmišljeno neko čudo? Ako ne postoje nikakvi tragovi ni znakovi prijevare, odakle će mi uopće doći sumnja? Što može biti pouzdano i sigurno onomu čovjeku koji bez ikakva razloga posvuda sumnja na prijevaru? Štoviše, takav čovjek nužno mora biti zlonamjeran i nepošten.

Acta sunt alia, non ita quidem ex incertis populi narrationibus conserta, sed docte ac graviter olim conscripta; verum deinde adulterata. Malitiæ dæmonum id Arnobius imputat, qui vel honorem debitum Sanctis detrahere, vel proventurum mortalibus emolumentum intercludere hoc pacto conati sunt. Si qua sunt litteris, inquit lib. 1, adversus gentes, conscriptionibusque mandata, malevolentia dæmonum, quorum cura et studium est hanc intercipere veritatem et consimilium his hominum, interpolata quædam et addita, partim mutata atque detracta, verbis, syllabis, litteris, ut credentium tardarent fidem, et gestorum corrumperent auctoritatem. Fecerunt ergo id homines nefarii, dæmonum instinctu, ut vel erroribus suis atque improbitati patrocinium quærerent, si dicerentur Sancti paria sensisse de Deo rebusque divinis, aut simili modo vitam instituisse; vel ut eorum obscurarent laudem, a quibus sectam esse suam impugnatam constaret. Faciunt id etiamnum hæretici: nam illustres Sanctos, quos omnis retro venerata est antiquitas, ne novitatis ipsi arguantur si ab iis dissentire se fateantur, suos fuisse clamitant; eduntque in vulgus acta eorum, sed detractis iis quæ illorum possent prodere puram ac Catholicam religionem. Si quos eorum dogmatum, quæ præcipue aversantur, fuisse defensores constet, eorum ita decolorant gesta, ut vel improbi homines fuisse, vel stolidi videantur. Ea res facit ut vetera mss. sedulo conquiramus, quo ex plurium collatione facilius, si qua fraus est facta, queat deprehendi. Quæres, si consentiant exemplaria, an securi sumus ab omni fraude futuri? Non continuo. Sed exploranda ea ad Lydium lapidem, Ecclesiæ nimirum doctrinam; quicum quod pugnat, spurium est. Quid dolo adjectum sit, facile erit ex aliis Scriptoribus demonstrare, qui vel de præstantibus illis viris contraria tradunt, vel semper Catholicos habitos fuisse ostendunt, et quæ affinguntur iis scita, fuisse tunc ab universa Ecclesia repudiata. Sin obscuris de hominibus nec alibi notis narratur quidpiam cum orthodoxa fide haud satis apte congruens; omitto ego quidem, dum certiora eruam. Quid si fraus facta, quam assequi non possis, quia neque hæresi affine, neque Sanctis quibus tribuitur, ignominiosum, ut si E. G. conflictum miraculum aliquod? Si nulla fraudis extant vestigia ac signa, unde vel suspicio mihi incidet? Quid esse certum ac securum ei homini potest, qui absque caussa ulla ubique fraudem suspicetur? Imo malitiosum esse et improbum eum necesse sit.

Drugi su, niti iz zle namjere niti zavedeni glasinama, ipak predali djela svetaca koja se ne mogu lako potvrditi. Naime, kad su se domogli izvornih zapisa, radije su ih skratili nego dali cjelovita djela, jer su im se činila predugačkima. Glavna su poglavlja o krepostima stoga dotaknuli u malo riječi; ali čudesa, i ono što je bilo najmanje zajedničko ostalima, ponekad su proširili; upleli su objašnjenja događaja, vremenske oznake i opise mjesta. Budući da se to ponekad ne slaže baš najbolje, cijela se povijest dovodi u sumnju. To je ipak posve nepodnošljivo ako su prepisivači bili toliko drski da su, premda jedva okrznuti pismenošću, sami prišivali takve krpe ili pak izbacivali ono što su smatrali običnim i otrcanim.

Alii neque dolo malo, neque fama decepti, tradiderunt tamen gesta Sanctorum, quæ non facile probentur. Nam germanas tabulas nacti, breviare quam integra dare acta maluerunt, quod longiuscula vidbantur. Præcipua igitur capita virtutum paucis verbis perstrinxerunt: at miracula, et quæ reliquis minime communia erant, quandoque amplificarunt: explanationes rerum, temporum notas, locorum descriptiones intexuerunt. Quæ cum quandoque non satis apte respondeant, in dubium universa revocatur historia. Est id tamen maxime intolerabile, si librarii ea fuerint impudentia, ut licet vix tincti litteris, attexant ipsi ejusmodi lacinias, aut subinde demant quæ vulgaria et trita judicarint.

Napokon, postoje neki životopisi koji su posve izmišljeni, jedni od krivovjeraca o opakim ljudima, a drugi od katolika radi vježbanja stila. O ovima posljednjima bit će riječi niže. Krivovjerci nisu samo učestalo kvarili djela, prišivajući tuđinske ulomke slavnim djelima glasovitih svetaca, kojima bi ih kao istaknutim biljezima prisvojili sebi, nego su i najopakije ljude svoje stranke proglašavali svecima, a njihova pravedna pogubljenja mučeništvima. Izostavljam Tanhelma, Jana Husa i druge istoga kova, koje su nedavno neki glupi i bezumni ljudi iz Kalvinova stada, jednako kao i drevne mučenike i pape Crkve, bez srama isticali kao urese svoje crkve. To je uobičajena prijevara sljedbenika sljedbi.

Denique Vitæ sunt quædam omnino conflictæ, aliæ ab hæreticis hominum improborum, a Catholicis aliæ styli exercendi gratia. De his infra. Hæretici non solum acta subinde corruperunt, exotica assuentes segmenta præclaris illustrium Sanctorum actis, quibus eos veluti insignitis notis vindicarent sibi; sed et suæ factionis homines flagitiosissimos veluti Sanctos, et justas eorum cædes martyria prædicarunt. Omitto Tanchelinum, Joannem Hus, et alios ejusdem farinæ, quos nuper stolidi quidam ac dementes homines e Calvini grege, æque ac veteres Ecclesiæ Martyres et Pontifices, velut Ecclesiæ suæ ornamenta ostentare non erubuerunt. Usitata fraus est sectariorum.

Navest ću jedan pradavni primjer. U nekim rukopisima među djelima ostalih svetaca nalazi se neka povijest ili priča pod naslovom Passio Donati Martyris, knjižica koja je, čini se, napisana kako bi se potaknula mržnja protiv kartaškoga biskupa Cecilijana. Drugdje ću je donijeti u cijelosti, a ovdje ću, da se tko ne prevari i ne povjeruje da je doista bio mučenik (kao nekoć Rosweyde, ne ispitavši stvar), navesti njezin dio. Ovako dakle glasi: „Ako očita djela progonstava nisu besmisleno zapisana, niti se nepromišljeno čitaju na čast mučenika i izgradnju vjernika na godišnjoj svetkovini, zašto se ne bi jednako tako zapisivale i čitale zasjede podmukle prijevare i laskave obmane, koje pod izlikom vjere varavim lukavstvom upropaštavaju duše? Naime, pouka je potrebnija ondje gdje nema otvorenoga neprijateljstva; jer je otvoreno neprijateljsko društvo lako i spremno na obmanu, a neprijatelji su čovjeku njegovi ukućani. Stoga će biti strano dužnosti pobožnosti i vjere ne samo zavidnom šutnjom potiskivati slave mučenika, nego i zaštitničkom šutnjom prikrivati varljive lukavosti. Doista, ono što je spasonosno, jednako se pogibeljno prešućuje od razboritih koliko se beskorisno ne zna od priprostih. Budući da je lako neopreznima biti prevarenima zazivanjem Kristova imena od varalica, tako je nužno da sluge Antikristove lažno prisvajaju to ime. Razotkrivanjem dakle vukova koji se skrivaju pod ovčjim runom, poučeni oni koji su bili varani zbog neiskustva bit će oslobođeni zamki, ili će tvrdoglavi propasti vlastitom krivnjom, bez krivnje i pogibelji kršćana koji propovijedaju. Razlozi dakle zbog kojih treba ponovno iznijeti ono što se dogodilo puni su i koristi i pravednosti: jer se i vjernici spominjanjem utvrđuju, i neiskusni potiču na podnošenje kušnje, a neprijatelji se razotkrivanjem osuđuju. Neka dakle sveta majka Crkva propovijeda najstrpljiviju vjeru svojih sinova; neka i razbojnička špilja najokrutnijih razbojnika prepozna plod svoga djela. Prijeđimo dakle već na same događaje. Stvar se dogodila u Kartagi, dok je tada navaljivao lažni biskup Cecilijan, uz pristanak grofa Leoncija, vojvode Ursacija i uz služenje tadašnjega tribuna Marcelina, dok je ipak đavao bio savjetnik svima njima. Ponajprije je naime, kako je običaj staromu zmaju, kao da već nije sam bio napadač na kršćansko ime otvorenim progonom, one koje nije mogao svladati otvorenim progonstvom nastojao nadmudriti lukavom prijevarom, kako bi obmana to lakše uspjela što bi njezin začetnik ostao skriven.” Zatim sipa još mnogo pogrda i kleveta protiv biskupa Cecilijana i onih prvaka koje je Konstantin Veliki poslao u Afriku. Cijelu ovu raspravu i nastanak donatističkoga raskola opširno obrađuje Baronije u 3. svesku djela Annales.

Specimen proferam perantiquum. Extat in quibusdam mss. inter reliquorum acta Sanctorum, historia quædam aut fabula titulo Passionis Donati Martyris, qui ad conflandam Cæciliano Carthaginensi Episcopo invidiam conscriptus videtur libellus. Alibi integrum dabo, hic ne quis decipiatur, et vere Martyrem credat (ut olim Rosweydus, re non discussa) partem illius exhibebo. Ita ergo habet: Si manifesta persecutionum gesta non otiose conscripta sunt, nec inconsulte in honorem Martyrum et ædificationem credentium credentium anniversaria solennitate leguntur, cur non magis subdolæ fraudis et blandæ deceptionis insidiæ conscribantur pariter et legantur, quæ sub obtentu religionis animas fraudulent a circumventione subvertunt? magis enim instructio necessaria illis est, ubi professa hostilitas non est: quia hostilis omnimodis societas ad decipiendum facilis et prompta est; et inimici hominis domestici ejus. Ideo alienum ab officio pietatis et religionis erit non solum Martyrum glorias invida quodammodo taciturnitate comprimere, sed etiam patrocinante silentio deceptorias subtilitates celare. Enimvero, quod salutare, tam periculose tacetur a prudentibus, quam inutiliter a simplicibus ignoratur. Quoniam quidem, ut facile est incautos appellatione nominis Christi a fallacibus decipi, ita necesse est fingere nomen ministros Antichristi. Proditione ergo luporum latentium sub vestium ovium insidiis aut liberabuntur instructi qui imperitia fallebantur, aut contumaces suo vitio peribunt, sine culpa et periculo prædicantium Christianorum. Caussæ ergo repetendæ quæ gestæ sunt, et utilitatis et justitiæ plenæ sunt: quia et fideles commemorando corroborantur, et rudes quosque ad tolerantiam tentationis instigant, et inimicos detegendo condemnant. Prædicet ergo patientissimam filiorum suorum fidem pia mater Ecclesia: recognoscat et fructum operis sui latronum crudelissimorum spelunca. Ergo jam veniamus ad caussas. Res apud Carthaginem gesta est, Cæciliano Pseudoepiscopo tunc instante, assentiente Comite Leontio, Duce Ursatio, Marcellino tunc Tribuno famulante, diabolo tamen omnium istorum consiliario existente. Primo etenim, ut inveterato draconi mos est, quasi jam non ipse persecutione manifesta Christiani nominis impugnator extiterit, eos quos aperta persecutione superare non potuit, callida fraude circumvenire molitus est, ut eo facilius deceptio proderet, quo deceptionis auctor latuisset. Plura deinceps in Cæcilianum Episcopum, et viros illos principes a Constantino Magno in Africam missos, jacit maledicta et calumnias. Late controversiam hanc omnem ortumque schismatis Donatistarum prosequitur Baronius tom. 3 Annal.

Druge su povijesti svetaca izmislili katolici, ne zato da bi komu pripisali slavno ime sveca kojemu ga Crkva nije dodijelila, nego da bi o njima napisali ono što se nikada nije dogodilo, nego se samo moglo dogoditi. Nekoć je cvao, a i danas još cvate taj običaj da, kako bi se čitatelji što više pridobili željom za čitanjem, povijesti kraljeva i junaka, čija su i imena i kraljevstva i djela te čudesni događaji izmišljeni, sastavljaju čak i neuki muževi, koji su svoj trud mogli korisnije uložiti u druge stvari. To se ipak može podnijeti ako su i imena posve izmišljena; ali zar se ne rugaju razboritim čitateljima kad nekomu kralju poznatoga imena pripisuju djela na koja on nije ni pomislio? Zar se ne rugaju i onima samima čije ime tako slave, tako da posve gaze ono što su oni doista učinili dostojno hvale, te im, što nitko osim glupana ne bi mirno podnio, pripisuju mnoge tuđe, lažne i smiješne stvari, ne toliko iz nekog laskanja, jer do tih junaka više ne dopire osjećaj za to, koliko iz neke ludosti pisanja? A i u samim čitateljima vlada neka mahnitost, tako da, dok se ne udostoje ni pogledati istinite i korisne povijesti, cijele dane i noći prelistavaju one izmišljene, privučeni vještinom laganja. No meni se čini najdrskijom bezobraznošću to što se neumjesno šaljivi, da ne kažem bezbožni ljudi usuđuju tako poigravati i s djelima svetih ljudi. Tako je neki nesposobni mračnjak napisao povijest Karla Velikoga pod lažnim imenom najuglednijega biskupa Turpina; tako su i djela mučenika Reinolda i drugih oskvrnjena raskalašenom slobodom stila.

Aliæ a Catholicis confictæ Sanctorum historiæ, non ut cuiquam Sancti gloriosam appellationem tribuant, cui eam Ecclesia non decreverit, sed ut ea de illis scribant, quæ gesta numquam sint, geri solum potuerint. Viguit olim vigetque etiamnum ille mos, ut quo magis Lectores captentur legendi aviditate, historias Regum ac Heroum, quorum ficta et nomina sunt et regna et facta, ac mirabiles eventus, componant viri etiam non indocti, qui utilius aliis in rebus collocare operam potuissent. Tolerari id potest tamen, si penitus etiam conficta nomina sint: at nonne sapientibus lectoribus illudunt, cum noti nominis Regi cuipiam facta affingunt, quæ ille ne cogitarit quidem? Nonne iis ipsis, quorum sic celebrant nomen, ut quæ vere digna laude gesserunt penitus obterant, et quod nemo, nisi stultus, aequo animo patiatur, multa tribuant aliena, falsa, ridicula, non tam adulatione aliqua, quia jam ad illos Heroas rei hujus sensus non perveniat, quam insania quadam scribendi? Estque in lectoribus ipsis furor quidam, ut cum veras utilesque historias ne inspicere quidem dignentur, confictas illas mentiendi artificio allecti dies totos ac noctes volvant. Ast illud mihi petulantissimæ audaciæ videtur, quod etiam in sanctorum hominum rebus gestis ita ludere audent homines importune ludicri, ne dicam impii. Ita Caroli Magni historiam ineptus quidam tenebrio Turpini gravissimi Antistitis ementito nomine scripsit: ita Reinoldi Martyris, aliorumque acta violata scurrili styli licentia.

Ali ima nekih koji možda nisu dostojni tako oštra ukora, koji neke svoje pouke, prilagođene oblikovanju ćudoređa i poticanju pobožnosti, kako bi imale to veću snagu, iznose pod imenom nekoga sveca te ih, da bi slađe prodrle, premazuju medom najugodnije izmišljotine. Ne osuđujem basne, kojima su se služili i sveci. Ipak mi se takav način pisanja ne sviđa: naime, čitatelji ili stječu pogrešno mišljenje o svecima, ili, ako se naznači da je pripovijest izmišljena, sumnjaju da su i ostala djela svetaca na taj način izmišljena, a ponekad dvoje jesu li sveci koji se slave ikada i postojali. Pa čak i kad se to ne bi događalo, laž ipak ne smije biti poticaj na pobožnost. Bog je istina. Mrska mu je svaka laž, u riječima, u vladanju, u pisanju. Koga veseli vježbati pero, ima sjajnu građu u svetim i svjetovnim povijestima. Nada li se slavi svoga imena izmišljanjem čudesnih događaja i zgoda? Tko je toliko glup da ne bi mogao smisliti daleko više toga nego što je ikada napisano, makar mu nedostajala sposobnost da to prikladno napiše? Posvetimo istini, koliko god je moguće, svoje pero, svoje proučavanje i sva svoja djela.

At sunt nonnulli tam acri fortassis haud digni reprehensione, qui præceptiones aliquas suas ad conformandos mores, excitandamque pietatem accommodatas, ut vim habeant tanto majorem, sub Sancti alicujus nomine proponunt, et ut suavius influant melle jucundissimæ fictionis illinunt. Non reprentionis: hendo apologos, etiam Sanctis usurpatos. Ea tamen mihi scribendi ratio non probatur: nam vel falsam opinionem de Sanctis concipiunt Lectores, vel, si confictam esse narrationem indicatur, reliqua Sanctorum gesta eo modo ficta esse suspicantur, et nonnumquam an qui celebrantur Sancti, unquam extiterint dubitant. Quæ etsi non evenirent, non tamen mendacium esse pietatis incitamentum debet. Deus veritas est. Exosa illi falsitas omnis, verborum, morum, scriptionis. Quem stylum exercere delectat, habet luculentam in sacris ac profanis historiis materiam. Sperat nominis celebritatem mirandorum eventuum casuumque inventione? Quis est adeo stupidus, qui non longe plura, quam scripta unquam sint, possit excogitare, licet desit apte ea scribendi facultas? Veritati, qua licet, consecremus stylum, studia, actiones universas.

§ III. U koji red ovo treba svrstati.

§ III. Quo in ordine hæc ponenda.

Nakon što je to tako utvrđeno, bit će možda onih koji će upitati kojoj vrsti povjesničara pripadaju ovi moji spisi. O pojedinim sam životopisima govorio na njihovu mjestu. Ali u duše mnogih usadilo se mišljenje da su većinu životopisa svetaca u nekom lijenom stoljeću napisali redovnici, ponajviše pobožni i dobri te priprosti ljudi, ali gotovo posve neuki u književnosti, ne na temelju vjerodostojnosti pouzdanih spomenika, nego ili iz ispraznih pričica, ili iz neke vlastite mašte i tvorevine tupoga uma koji nevješto promatra one urese naših junaka. Tako govore, i to ne bez nadmenosti, neki kritičari koji osim sitničavih oznaka i gramatičkih prepirki malo toga znaju, premda sami misle da razumiju i znaju više od ostalih. A katkad su, jer izjavljuju da žele njegovati prijateljstvo sa svima, zbog previše prisna druženja s onima koji ne misle ispravno o vjeri, nadahnuti nekim nezdravim dahom. Drugi pak, dok žele biti previše oprezni i nigdje se ne usuđuju sigurno osloniti da ne bi posrnuli, ništa ne smatraju dovoljno čvrstim i nepromišljeno odbacuju mnogo toga, jer ne žele ni istražiti kakve su te stvari. Način razmišljanja i jednih i drugih neprijateljski je istini. Oboma se treba suprotstaviti ne toliko riječima koliko samim činjenicama.

His ita constitutis, erit fortasse qui ad quam historicorum classem mea hæc pertineant, quærat. Dixi de Vitis singulis suo loco. Sed multorum animis ea insita est opinio, plerasque vitas Sanctorum inerti seculo a monachis, piis ut plurimum et bonis, ac simplicibus hominibus, sed ignaris fere litterarum, esse conscriptas, non ex certorum monumentorum fide, sed vel ex futilibus narratiunculis, vel ex propria quadam phantasia, ac fabrica hebetis ingenii inscite illa nostrorum Heroum decora speculantis. Ita loquuntur, nec sine supercilio, Critici quidam, qui ultra apices tamen et Grammaticales lites parum norunt, licet ipsi se intelligere et sapere plusquam ceteros arbitrentur. Et sunt nonnumquam, quod omnium colere amicitias se velle profiteantur, ex nimium familiari convictu eorum qui non recte de religione sentiunt, aliqua afflati insalubri aura. Alii dum nimis cauti esse volunt, neque uspiam secure audent insistere, ne labantur; nihil satis firmum putant, ac temere multa respuunt, dum ne explorare quidem cujusmodi ea sint, volunt. Utrorumque inimica veritati ratio est. Utrisque occurrendum non tam verbis quam rebus ipsis.

Kažem dakle, ponajprije, da u ovome djelu nema nikakvih životopisa za koje bi itko mogao i najmanje posumnjati da su posve izmišljeni, jer uvijek postoji neki martirologij ili pouzdani autoritet koji ih potvrđuje. Zatim, nema nijednoga za koji bi bilo vjerojatno da su ga u bilo kojem dijelu iskvarili krivovjerci i drugi dokoni ljudi. Iz ostalih vrsta ima ih veoma mnogo. Nabrojit ću neke; a nije ni važno da ih nabrojim sve.

Dico igitur, Primum nullasesse hoc in opere vitas, quas omnino commentitias possit quis vel levissime suspicari, aliquo semper attestante Martyrologio certave auctoritate. Dein nullas esse, quas probabile sit ulla ex parte ab hæreticis aliisque maleferiatis hominibus vitiatas. Ceteris ex generibus sunt complures. Aliquot recensebo; nec, ut omnes, quidquam atinet.

Od očevidaca su napisani: 1. siječnja, životopisi sv. Fulgencija, biskupa ruspejskoga, i opata sv. Eugenda od njihovih učenika; sv. Grgura, biskupa nazijanskoga, od njegova sina sv. Grgura Bogoslova; sv. Vilima, opata divijenskoga, od Rudolfa Glabera; sv. Odilona od Letalda. II., sv. Makarija Aleksandrijskoga od Paladija; životopis opata sv. Adelarda od sv. Pashazija Radberta, a čudesa od sv. Geralda ili Gerarda, opata samostana Silva Maior. III., sv. Genoveve, koji je ipak možda dopunjen umetcima. IV., bl. Anđele Folinjske od Arnalda. V., sv. Sinkletike od sv. Atanazija; sv. Šimuna Stilita od Antonija, ili barem od Teodoreta; sv. Emilijane od sv. Grgura. VII., sv. Severina, apostola Noričana, od Eugipija; njegov prijenos moći od Ivana Đakona. X., sv. Vilima, biskupa bourgeškoga. XI., opata sv. Benedikta od sv. Bede. XIII., bl. Juete ili Jute od Hugona iz Floreffea. XIV., svetih otaca na brdu Sinaju od sv. Nila; sv. Eugelmara, pustinjaka i mučenika. XV., sv. Aleksandra, utemeljitelja akemeta. XVI., sv. Honorata, biskupa arelatskoga, od sv. Hilarija; čudesa pape sv. Marcela od opata Urziona. XVII., opata sv. Antuna od sv. Atanazija; sv. Antuna, Ivana i Merula od sv. Grgura. XIX., sv. Marija, Marte i drugova; sv. Vulstana, biskupa worcesterskoga, od Florencija. XX., povijest prijenosa moći sv. Sebastijana mučenika. XXI., sv. Fruktuoza biskupa i drugova mučenika; sv. Epifanija od bl. Enodija. XXII., čudesa sv. Anastazija Perzijanca mučenika. XXIII; djela sv. Askle mučenika; prijenos moći sv. Viktora i druga od Ivana Buzelina. XXIV., sv. Makedonija pustinjaka od Teodoreta. XXV., sv. Popona od Everhelma. XXVI., mučeništvo sv. Polikarpa od Smirnske crkve; sv. Paule Rimljanke od sv. Jeronima. XXVII; bl. Ivana, biskupa morinskoga, od Ivana de Collemedio. XXVIII; pokolj aleksandrijskih mučenika; životopis cara sv. Karla Velikoga od Einharda. XXIX., sv. Petra Tomazija od Filipa de Mézièresa. XXXI., sv. Marcele od sv. Jeronima; sv. Martina Saurijskoga od Salvata; i veoma mnogi drugi: ovdje ih naime nisam sve nabrojio, nego one glavne, ili one koji su mi prvi pali na pamet dok sam ovo bilježio. Nisu to dokono izmislili ljudi mnogo stoljeća poslije, nego su to učeni muževi koji su to promatrali zabilježili u pisanim spomenicima i najvjernije sačuvali do našega doba. Niti imaju razmaženi ljudi zašto optuživati redovnike da su tupi i lijeni, jer su njihovim marom, ako želimo priznati istinu, do nas doprli ne samo ovi sveti spomenici drevne pobožnosti, nego uopće svi spomenici stare učenosti: što ne poriču ni mnogi krivovjerci.

Ab oculatis testibus conscriptæ sunt 1. Januar. Vitæ SS. Fulgentii Episcopi Ruspensis et Eugendi Abbatis a discipulis; S. Gregorii Ep. Nazianzeni a S. Gregorio Theologo filio; S. Guilielmi Abb. Divienensis a Rodulpho Glabro; S. Odilonis a Lethaldo. II. S. Macarii Alexandrini a Palladio; S. Adelardi Abb. Vita a S. Paschasio Ratberto, miracula a S. Geraldo, vel Gerardo Abb. Silvæ-majoris. III. S. Genovefæ, quæ tamen fortassis interpolata. IV. B. Angelæ Fulginatis ab Arnaldo. V. S. Syncleticæ a S. Athanasio; S. Simeonis Stylitæ ab Antonio, aut saltem a Theodoreto; S. Æmilianæ a S. Gregorio. VII. S. Severini Apostoli Noricorum ab Eugippio; ejusdem Translatio a Joanne Diacono. X. S. Guilielmi Ep. Bituricensis. XI. S. Benedicti Abbatis a S. Beda. XIII. B. Juettæ, sive Juttæ, ab Hugone Floreffiensi. XIV. SS. PP. in Sina monte a S. Nilo; S. Eugelmari Eremitæ Martyris. XV. S. Alexandri Acæmetorum conditoris. XVI. S. Honorati Ep. Arelaten. a S. Hilario; S. Marcelli Papæ miracula ab Ursione Abbate. XVII. S. Antonii Abb. a S. Athanasio; SS. Antonii, Joannis, Meruli a S. Gregorio. XIX. S. Marii, Marthæ, et sociorum; S. Wolstani Episcopi Wigorniensis a Florentio. XX. S. Sebastiani bastiani M. Translationis historia. xxi. SS. Fructuosi Episcopi et sociorum MM. S. Epiphanii a B. Ennodio. xxii. S. Anastasii Persæ M. miracula. xxii. S. Asclæ M. Acta; S. Victoris et socii Translatio a Joanne Buzelino. xxiv. S. Macedonii anachoretæ a Theodoreto. xxv. S. Popponis ab Everhelmo. xxvi. S. Polycarpi martyrium ab Ecclesia Smyrnensi; S. Paulæ Romanæ a S. Hieronymo. xxvii. B. Joannis Episcopi Morinensis a Joanne de Collemedio. xxviii. Martyrum Alexandrinorum cædes; S. Caroli Magni Imp. Vita ab Eginardo. xxxix. S. Petri Thomasii a Philippo Mazzerio. xxxi. S. Marcellæ a S. Hieronymo; S. Martini Sauriensis a Salvato; et aliæ complures: nec enim omnes hic enumeravi, sed præcipuas, aut quarum hæc commentans in memoriam primum rediit. Non sunt hæc otiose multis post seculis conflicta, sed a viris sapientibus qui ea spectarant litterarum monumentis signata, ac fidelissime ad nostram ætatem conservata. Neque est quod fastidiosi homines monachos hebetes et inertes criminentur, quorum industria, si verum fateri volumus, non modo sacra hæc antiquæ pietatis, sed omnia omnino vetustæ eruditionis ad nos pervenere monumenta: quod etiam Hæreticorum multi non diffitentur.

Nadalje, onih koji doduše nisu sami vidjeli ono što su predali pismu, ili nisu vidjeli sve (premda ni oni koje nazivamo očevicima i promatračima nisu sve tako pomno promatrali da ponešto nisu preuzeli i od drugih), ali su ipak većinu toga doznali iz pripovijedanja onih koji su vidjeli kako se to događa, ima veoma mnogo u ovome djelu. Na taj je način 1. siječnja bl. Petar Damjani napisao životopis sv. Odilona. IV., sv. Grgur Turski životopis sv. Grgura, biskupa langreškoga. VIII., Bernard Giustiniani životopis sv. Lovre Giustinianija. IX., sv. Beda životopis opata sv. Hadrijana. XI., papa sv. Grgur životopis opata sv. Anastazija. XIII., prezbiter Ivan životopis sv. Glafire; Izidor de Isolanis životopis bl. Veronike. XV., Rufin i Paladije životopis sv. Makarija Egipatskoga. XIX., Valafrid životopis sv. Blaitmaka. XX., monah Ćiril životopis opata sv. Eutimija Velikoga. XXIII; biskup Leoncije životopis sv. Ivana Milostivoga; sv. Beda životopis sv. Boizila. XXV., sv. Ivan Zlatousti životopis sv. Juventina i Maksima. XXVI., Herman životopis bl. Hazeke. I drugi čija imena nisu izričito navedena: V., sv. Gerlaka pustinjaka; VII., časnoga opata Ljudevita Blozija; XI., sv. Teodozija Cenobijarha; XIII., bl. Gotfrida Kappenberškoga; XV., sv. Ide djevice i sv. Bonita biskupa; XVII., sv. Sulpicija Pobožnoga biskupa i opata sv. Rikmira; XXV., sv. Prejekta biskupa i mučenika; XXVI., sv. Batilde kraljice.

Jam qui non ipsi spectarunt quidem quæ tradiderunt litteris, aut non omnia (quamquam neque quos αυτόπτας et inspectores dicimus, ita speculati sunt omnia diligenter, ut non etiam quædam ab aliis acciperint) sed tamen qui pleraque iis qui geri ea viderant narrantibus didicerunt, sunt plurimi hoc in opere. Ea ratione i Januarii B. Petrus Damiani S. Odilonis Vitam scripsit. iv. S. Gregorius Turonensis S. Gregorii Lingonensis Episcopi. viii. Bernardus Justinianus S. Laurentii Justiniani. ix. S. Beda S. Adriani Abb. xi. S. Gregorius Papa S. Anastasii Abb. xiii. Joannes Presbyter S. Glaphyræ; Isidorus de Isolanis B. Veronicæ. xv. Ruffinus et Palladius S. Macarii Ægyptii. xix. Walafridus S. Blaitmaci. xx. S. Euthymii Magni Abb. Cyrillus monachus. xxiii. Leontius Episcopus S. Joannis Eleemonis; S. Beda S. Boisili. xxv. S. Chrysostomus SS. Juventini et Maximi. xvi. Hermanus B. Hasecæ. Atque alii, quorum expressa non sunt nomina, v. S. Gerlaci Eremitæ; vii. Venerabilis Ludovici Blosii Abb. xi. S. Theodosii Cœnobiarchæ. xiii. B. Godefridi Capenbergensis, xv. S. Idæ Virg. et S. Boniti Episc. xvii. S. Sulpitii Pii Episc. S. Ricmiri Abb. xxv. S. Præjecti Episc. Mart. xxvi. S. Bathildis Reginæ.

Bilo je pak još više onih koji su zapisali ono što niti su sami vidjeli niti su čuli od očevidaca, nego su, budući da su bili ili dobi ponešto mlađe ili udaljeni velikim prostranstvom zemalja, to doznali samo od onih kojima su pripovijedali sami promatrači. U ovu vrstu spada gotovo sve ono za što sam mjestimice zabilježio da su napisali suvremenici ili vršnjaci, a poimence djela sv. Gordija mučenika od sv. Bazilija 3. siječnja; sv. Edvarda Kralja V.; sv. Pavla Prvoga Pustinjaka od sv. Jeronima X.; sv. Feliksa od sv. Paulina XIV.; sv. Basijana, biskupa Laudis-Pompeiae, XIX.; opata sv. Launomara i sv. Sebastijana mučenika, ako ih je doista napisao sv. Ambrozije ili njegov vršnjak, XX.; sv. Agneze od istoga Ambrozija XXI.; sv. Vincenta i Anastazija mučenika 22., i veoma mnogih drugih.

Jam vero plures etiam extitere, qui ea scriberent quæ neque spectassent, neque ab oculatis testibus audissent; sed, quod vel ætate aliquanto juniores, vel longo spatio terrarum dissiti essent, ab iis solum didicissent, quibus ipsi spectatores narraverant. Ad hanc classem ea fere pertinent omnia, quæ a coætaneis aut coævis scripta passim annotavi, ac nominatim Acta S. Gordii M. per S. Basilium III Januar. S. Eduardi Regis v. S. Pauli primi Eremitæ per S. Hieronymum x. S. Felicis per S. Paulinum xiv. S. Bassiani Episc. Laudis-Pompeiæ xix. S. Launomari Abb. S. Sebastiani M. si quidem per S. Ambrosium hujusve æqualem, xx. S. Agnetis per eumdem Ambrosium xxi. SS. Vincentii et Anastasii MM. xxii. et aliorum plurimorum.

Napokon, mnogo je bilo onih koji su dijelom novim redoslijedom i stilom preradili ono što su sastavili pisci već spomenute vrijednosti, a dijelom sami sastavili povijesti svetaca iz starih i pouzdanih spomenika ili iz provjerenih povjesničara; njih i ja nasljedujem kad god ne pronađem nečija djela, nego samo spomen na njih zabilježen kod svetih otaca, povjesničara ili u martirologijima. Tako su napisani životopisi: 2. siječnja, sv. Adelarda od sv. Geralda ili Gerarda; VI., opata i mučenika sv. Erminolda; VII., sv. Rajmunda Peñafortskoga od pape Klementa VIII.; VIII., sv. Frodoberta od Adzona, sv. Gudile djevice od Huberta; XIII., sv. Hilarija biskupa od Fortunata; XXII., bl. Valtera de Birbekea; XXVIII; bl. Margarete Ugarske od Garina; XXIX., časnoga Karla, opata vilarijenskoga, i sv. Petra Nolaska od Franje Zumela; XXX., sv. Aldegunde djevice od Hukbalda i drugih. Mnogo je takvih stvari koje smo i mi tako prikupili i povezali: o sv. Atiku biskupu, sv. Kiru biskupu, sv. Pegi djevici 8. siječnja; sv. Petru, biskupu sebastenskomu, IX.; sv. Paulinu, patrijarhu akvilejskomu, IX.; sv. Cezariji djevici XII.; opatu sv. Bernonu XIII.; sv. Daciju, biskupu milanskomu, XIV.; sv. Emebertu ili Ablebertu biskupu i sv. Keolulfu kralju XV.; papi sv. Fabijanu XX.; sv. Ćirilu, patrijarhu aleksandrijskomu, XXVIII; i o veoma mnogim drugima.

Denique qui partim a Scriptoribus notæ jam dictæ composita recuderunt novo ordine, ac stylo, partim ex veteribus et certis monumentis, vel ex probatis historicis composuerunt ipsi Sanctorum historias, multi fuere, quos et ego imitor, quoties acta alicujus non reperio, sed solum consignatam eorum in SS. PP. vel historicis, aut Martyrologiis memoriam. Ita scriptæ sunt Vitæ, II Januar. S. Adelardi per S. Geraldum, sive Gerardum. vi. S. Erminoldi Abb. M. vii. S. Raimundi Pennafortii a Clemente VIII Papa. VIII. S. Frodoberti ab Adzone, S. Gudilæ Virg. ab Huberto. xiii. S. Hilarii Episc. a Fortunato. xxii. B. Walteri de Birbeke. xxviii. B. Margaritæ Hungaricæ a Garino. xxix. Venerabilis Caroli Abb. Villariensis; S. Petri Nolasci a Francisco Zumel. xxx. S. Aldegundis Virginis ab Hucbaldo et aliis. Plura sunt ejusmodi a nobis ita collecta et conserta: S. Attici Episc. S. Cyri Episc. S. Pegæ Virg. VIII Janu. S. Petri Episc. Sebasteni ix. S. Paulini Patriarchæ Aquileiensis ix. S. Cæsariæ Virg. xii. S. Bernonis Abb. xiii. S. Datii Episc. Mediolanen. xiv. S. Emeberti, sive Ableberti Episc. et S. Ceolulphi Regis. xv. S. Fabiani Papæ xx. S. Cyrilli Patriarch. Alexandrini xxviii. et aliorum plurimorum.

Niti mislim da itko može lako poljuljati vjerodostojnost ovih životopisa, osim što će čitatelju možda pasti na pamet nemalo drugih pojedinosti koje su se mogle dodati onima koje sam ja pomno obradio. Sada pak o onima koji su napisani iz glasina, dugo vremena nakon što su sveci preminuli, ili iz spomenika koji nisu toliko vjerodostojni niti glasoviti. Iz te su vrste: I., sv. Martine djevice i mučenice, obojice sv. Mohua; III., sv. Bertilije djevice; IV., sv. Neofite djevice i mučenice te sv. Farailde djevice; VIII., sv. Lucijana, apostola Belovaka, sv. Pacijenta, biskupa metenskoga, sv. Balduina đakona i mučenika, sv. Erharda, bilo od Pavla bilo od Konrada; X., sv. Gonzalva Amarantskoga od Didaka de Rosarija; XI., sv. Leucija biskupa; XIII., sv. Potita mučenika, sv. Agricija, biskupa trijerskoga, sv. Vivencija prezbitera, sv. Kentigerna biskupa; XVI., sv. Jakova, biskupa tarentazijskoga; XVII., svetih trojčeka, bilo od Varnaharija bilo od nepoznatoga pisca, i sv. Genulfa biskupa; XVIII; sv. Priske djevice i mučenice te opata sv. Deikola; XX., opata sv. Fehina; XXIV., sv. Sofije ili Kadoka biskupa; XXVI., sv. Notburge; XXVII; sv. Julijana, apostola Cenomana, od Letalda; XXIX., sv. Valerija, biskupa trijerskoga, sv. Savinijana mučenika i sv. Sabine djevice, te opata sv. Gilde; XXXI., sv. Geminijana, biskupa modenskoga, sv. Julija i Julijana, te sv. Aidana ili Medoka biskupa.

Neque harum vitarum arbitror facile convelli a quoquam fidem posse; nisi quod quæ a me sunt elucubratæ, iis alia quæ addi potuissent venient fortassis Lectori in mentem non pauca. Nunc quæ ex fama aliquæ ex fama; conscriptæ, longo postquam Sancti decesserant tempore, aut ex monumentis non ita vel authenticis vel illustribus. Hoc ex genere sunt i. S. Martinæ V. M. S. Mochuæ utriusque, III. S. Bertiliæ Virg. iv. S. Neophytæ V. M. et S. Pharaildis Virg. VIII. S. Luciani Bellovacorum Apostoli; S. Patientis Episc. Meten. S. Balduini Diaconi M. S. Erardi sive per Paulum, sive per Conradum. x. S. Gonzalvi Amaranthi per Didacum de Rosario. xi. S. Leucii Episc. xiii. S. Potiti M. S. Agricii Episc. Trevir. S. Viventii Presbyteri; S. Kentigerni Episc. xvi. S. Jacobi Episc. Tarentas. xvii. SS. Tergeminorum, sive per Warnaharium sive per anonymum; S. Genulphi Episc. xviii. S. Priscæ V. M. S. Deicoli Abb. xx. S. Fechini Abb. xxiv. S. Sophiæ, sive Cadoci Episc. xxvi. S. Notburgæ. xxvii. S. Juliani Cenomanorum Apostoli per Lethaldum. xxix. S. Valerii Episc. Trevir. SS. Saviniani M. et Sabinæ V. S. Gildæ Abb. xxxi. S. Geminiani Ep. Mutinen. SS. Julii et Juliani; S. Aidani sive Medoci Episc.

Posljednja je vrsta životopisa onih koji su sažeti iz izvornih ili pak na raznim mjestima dopunjeni umetcima. I to su doduše učeni muževi ponekad prikladno učinili: ipak bih više volio da su svoje opaske, dodatke i ispravke zabilježili zasebno, nego da su ih utkali u prvotno pripovijedanje. Ova je vrsta najraširenija te zajedno s prethodnom zahtijeva da se ono što je takvo pomno ispita. Takvo je gotovo sve što su napisali Metafrast, Surije, Haræus, Grasije, Lipeloo, Wicel, Ribadeneira i veoma mnogi drugi učeni i pobožni ljudi; takvo je ono što se nalazi u grčkim minejima, kod Petra de Natalibusa, Vincenta iz Beauvaisa i sv. Antonina; takva su djela sv. Maksima mučenika 2. siječnja, sv. Severina, biskupa septempedanskoga, VIII., sv. Egvina XI., opata sv. Maura XV., gdje je Odon umetcima dopunio djelo sv. Fausta, te pape sv. Marcela XVI., koja ipak drugi smatraju izvornima.

Postremum genus est Vitarum, quæ ex genuinis contractæ, vel certe variis locis interpolatæ. Atque hoc quidem apte factum est nonnumquam a viris eruditis: malem tamen annotassent potius seorsim observationem, appendicem, emendationem suam, quam intexuissent pristinæ narrationi. Hoc genus latissime patet, atque cum præcedente, accurate ut examinentur quæ ejusmodi sunt, postulat. Talia sunt quæcumque fere a Metaphraste, Surio, Haræo, Grasio, Lippeloo, Wicelio, Ribadeneira, et aliis plurimis, doctis et piis hominibus scripta: talia quæ in Menæis Græcorum, Petro de Natalib. Vincentio Bellovac. S. Antonino extant: talia Acta S. Maximi M. II Janu. S. Severini Episc. Septempedani VIII. S. Egwini xi. S. Mauri Abb. xv interpolato ab Odone S. Fausti opere. S. Marcelli Papæ xvi, quæ tamen alii genuina censent.

§ IV. Treba li odbaciti sve spise posljednje vrste.

§ iv. An Posterioris generis scripta omnia respuenda.

Drugi ne odbacuju općenito sve životopise: napadaju one posljednje dvije vrste. Kažu da vole životopise svetaca, prelistavaju ih i iz njih crpe mnogo toga čime potiču svoje i tuđe duše na krepost. Ali žele da se ne izdaje nijedan osim onih koji su izbrušeni rasuđivanjem i sa svih strana potvrđeni istinom, koji se ne samo ne mogu srušiti, nego ni napasti. Bilo bi doista poželjno da su svi sveci dobili takva glasnika svojih kreposti kakva ovi traže, ili, ako su ga možda i dobili, da su oni sami iznijeli na svjetlo ono što je nekoć napisano; ili pak da oni koji tako misle sami ulože trud i mar u razjašnjavanje ili cjelovito sastavljanje djela svetaca, te potaknu sebi slične ljude oštra i sigurna rasuđivanja, a ujedno i uglađene u književnosti, koji bi se posvetili vraćanju tih djela njihovu sjaju.

Alii non universim Vitas respuunt omnes: duo illa postrema genera impugnant. Diligere se aiunt vitas Sanctorum, eas volutant, et multa ex iis hauriunt, quibus suos aliorumque ad virtutem animos exsuscitent. Sed nullas edi volunt, nisi limatas judicio, atque undequaque veritate firmatas, quæ non modo non convelli, sed ne oppugnari quidem possint. Esset sane optandum, ut Sancti omnes, qualem hi postulant, nacti essent suarum virtutum præconem; aut si forte nacti sunt, quæ olim scripta, ipsi proveherent in lucem: aut profecto qui ita sentiunt, appellerent ipsimet ad dilucidanda vel ex integro componenda Divorum Acta operam ac studium; suive similes excitarent acri ac certo judicio homines, simulque litteris expolitos, qui ad ea Acta suo nitori restituenda incumberent.

Ali ako se tomu jedva smijemo nadati, a kod svetaca čija su zakonita djela uništena i zatrta postoje samo one legende, kako ih je nazivao običaj prijašnjega vremena, opisane iz ne posve pouzdane glasine ili nevješto dopunjene umetcima; a ipak se pouzdano zna da su ti sveci suglasjem više stoljeća kod predaka bili držani na tom stupnju i mjestu te štovani zavjetnim darovima, pločicama i bogoslužjem, dok je sama Rimska Crkva, sutkinja svetinja i učiteljica svetosti, to ili zapovijedala, ili odobravala, ili barem prešutno dopuštala; što ćemo učiniti s takvim njihovim djelima? Želiš da se izostave, bace u tamu ili radije u oganj i posve unište. Zasluženo doduše ako je u njima išta što se protivi pravovjernoj vjeri ili ispravnoj stezi ćudoređa. To se naime ne smije trpjeti: treba to odmah ukloniti iz sredine, da komu ne nanese kakvu štetu. I kamo sreće da oni koji su tako strogi prema životopisima svetaca istom strogom ocjenom šibaju, štoviše istrijebe veoma mnoge knjige koje unose nemalu pokvarenost ćudoređa.

At si id sperare vix licet, et Sanctorum quorum dam legitimis actis abolitis ac consumptis, solæ eæ extant ex fama non omnino certa descriptæ, vel imperite interpolatæ Legendæ, uti eas superioris temporis consuetudo appellabat; quos tamen Sanctos constat plurium seculorum consensu eo gradu ac loco habitos a majoribus, atque anathematis votivisque tabulis ac sacris cultos, ipsa Romana Ecclesia, arbitra sacrorum ac magistra sanctitatis, vel jubente, vel annuente, vel saltem connivente; quid hujusmodi eorum Actis faciemus? Omitti vis, in tenebras adjici aut ignem potius, planeque absumi. Merito quidem si quid inest, quod fidei orthodoxæ, aut rectæ morum disciplinæ adversetur. Id enim ferendum non est: tollendum est protinus e medio, ne quid damni cuiquam consciscat. Atque utinam qui tam severi sunt in Vitas Sanctorum; eadem censura perstringerent, imo exterminarent libros plurimos, qui non levem invehunt morum corruptelam.

Ako pak u nekim djelima postoji nešto što se niti protivi božanski predanu nauku niti se čini da kvari duše čitatelja mamcima poroka, ali ipak proturječi svim povjesničarima onih vremena u kojima se kaže da su ti sveci živjeli, ili većini njih i onim najprovjerenijima; što god to bilo, dopustio bih da se izbriše ili bih to barem sam označio. Ali ako postoji nešto što se ne slaže samo s jednom drevnom povijesti, nije pošteno da se to zato odbaci, jer se i stari i novi pisci često međusobno razilaze, čak i oni koji pišu o događajima svoga vremena i u čijem su izvršenju sami sudjelovali. Niti vidim zašto bi Amijanu Marcelinu, neprijatelju kršćana, ili komu drugomu istoga kova trebalo pokloniti više vjere nego nekomu kršćanskomu piscu, makar bio priprost i nevješt. Jer premda je ovaj možda bio, kako stalno govore, previše lakovjeran, onaj pak iz zavisti lukavo prešućuje ili zlobno umanjuje urese naših svetaca.

Si quid vero inest in Actis quibusdam, quod neque traditæ divinitus doctrinæ adversetur, neque depravare vitiorum illecebris lectorum animos videatur; repugnet tamen omnibus earum ætatum, quibus extitisse Sancti illi dicuntur, historicis, aut plerisque ac maxime probatis; id quidem quodcumque est vel paterer expungi, vel ipse certe notarem. At si est quidpiam, quod uni solum antiquæ historiæ non congruat, non ideo id poscribi æquum est, cum inter sese frequenter Scriptores dissentiant et veteres et moderni, etiam qui res suæ ætatis scribunt, et quibus gerendis ipsi interfuerunt. Nec video cur Ammiano Marcellino, hosti Christianorum, aut alteri ejusdem farinæ, plus haberi fidei debeat, quam Christiano cuipiam, rudi liget et imperito scriptori. Nam etsi fuerit hic fortassis, ut dictitant, nimis credulus; ast ille invidia callide reticet, vel maligne deterit nostrorum decora.

Što ako bi se pouzdano znalo da su oni životopisi svetaca za koje najviše sumnjaš da su lažni napisani od njihova suvremenika i očevica svih događaja, čestita čovjeka, bilo kršćanina bilo čak poganina, ali upravo na onaj način na koji sada postoje, bi li ih i tada odbacio i osudio? Nipošto, kažeš. Ali napisani su neukrašeno. Ali istinito. Jednostavno i nevješto, štoviše iskreno. Nesigurno je ono što spominju. Štoviše viđeno, kažeš, i posvjedočeno. Trebalo je to urednije rasporediti, ali pisac nije htio ili nije mogao. Što dakle misliš? Treba li ih izdati ili predati ognju? Izdati. Slušam. Treba dakle nešto dati starini. Niti istina treba šminku ili ukras. Dovoljna je sama sebi da se svidi dobrima, čak i gola te posve lišena tuđinskoga rumenila. Ali ne slažu se mjesta ili vremena, niti išta slično spominju pisci onoga vremena. Smatrat ćeš da treba primijeniti objašnjenje ili ispriku i nekakav izlaz, radije nego da posve odbaciš ono za što se očito zna da je sastavljeno od takva pisca. Primijeni sada te iste isprike, objašnjenja i izlaze, pa će takvim životopisima opstati njihov ugled i vjerojatnost. Nije ni čudo da i promatrači izostave oznaku mjesta ili vremena, usredotočeni samo na sam događaj.

Quid si, quarum maxime falsitatem suspectas, eas Sanctorum vitas constaret esse scriptas ab ipsorum æquali, et gestorum omnium teste oculato, viro bono, sive Christiano, sive etiam Ethnico, sed eo prorsus modo quo nunc exstant, an etiam tunc eas respueres ac damnares? Minime, inquis. Verum inornate sunt scriptæ. Sed vere. Simpliciter et imperite, imo sincere. Incerta sunt quæ memorant. Imo visa, inquis, testata. Ordinatius digeri ea oportuit, noluit auctor, vel non potuit. Quid ergo censes? edendæ? an tradendæ Vulcano? Edendæ. Audio. Dandum scilicet antiquitati aliquid. Nec fuco eget aut ornatu veritas. Satis ipsa est sibi, ut placeat bonis, etiam nuda, omnique vacua exotico pigmento. At loca non congruunt, aut tempora; nec quidquam simile memorant scriptores illius temporis. Explicationem censebis adhiberi oportere vel excusationem quasique effugium, potius quam omnino repudies, quod ab hujusmodi auctore compositum manifeste constet. Adhibe easdem nunc excusationes, explicationes, effugia, et sua Vitis ejusmodi auctoritas probabilitasque constabit. Non mirum etiam spectatores loci notam aut temporis præterire, rei soli intentos.

Šutnju poganskih pisaca tumačim jednako kao kad bi na selu razuzdani vladar ili njegova pratnja počinili nešto s osobitom obiješću, bijesom i bestidnošću; sami bi dvorjani to prešutjeli, a pripovijedali bi seljaci koji su to pretrpjeli i gledali, ali neukrašeno i nespretno, niti bi imenovali svoje selo ni u kojoj se pokrajini nalazi, niti bi naveli koje se godine kojega svećenika, cara ili svoga kralja to dogodilo, što točni pisci zasigurno ne bi izostavili; dakako da im ne bismo vjerovali, tražili bismo pouzdanija svjedočanstva. Oni namjerno izostavljaju bijes svojih vladara, sramotu i osvetu nanesenu s neba, kao i kreposti, čudesa i pobjede naših ljudi. Neka dakle i postoji neka pogreška u mjestu, vremenu ili sličnoj okolnosti, treba li zato zatrti cijelu povijest? Čak i ako su očevici ti koji se zabune pripovijedajući to? O strogi suče! Nijedna se povijest ubuduće ne bi mogla skovati, nijedna nekoć napisana (osim onih koje je Bog nadahnuo) ne bi se mogla podnijeti, kad bi bio postavljen zakon da u njoj ne smije biti ništa lažno ili manje vjerojatno.

Silentium Scriptorum Ethnicorum perinde interpretor, ut si rure gestum quidquam a dissoluto Principe ejusve comitatu, singulari insolentia, furore, obscænitate; ipsi reticeant aulici, at narrent qui perpessi, quique spectarunt rustici, sed inornate ac insulse, neque vel pagum suum nominent, vel in qua is provincia situs, nec quoto id factum sit Pontificis, vel Imperatoris, vel sui Regis anno, exponant, quæ nimirum accurati scriptores non præterirent; non credemus scilicet: certiora requiremus testimonia. Consulto illi Principum suorum furorem, dedecus, ultionem divinitus inflictam, ac nostrorum virtutes, miracula, victorias omittunt. Sit igitur aliquis in loco, tempore, similive circumstantia error, ideone tota supprimenda est historia? Etiamne si oculati testes sunt qui ista narrantes hallucinantur? O severum judicem! nulla deinceps cudatur historia, nulla olim scripta (præter eas quæ a Deo sunt dictatæ) toleretur, si ea lex posita sit, ut nihil inesse falsum aut minus probabile fas sit.

Smijat će se tomu, kažeš, krivovjerci. Pa što onda? Smiju se najsvetijim otajstvima naše vjere, smiju se i nekim knjigama za koje pouzdano znamo da su potekle od Duha Svetoga, smiju se mnogim hvalevrijednim djelima pobožnih ljudi, smiju se životopisima koje su napisali promatrači, i to najmudriji i najsvetiji. Ne pišemo za njih. Ne bi bilo teško suzbiti njihovu bestidnost, ali nisu toga vrijedni. Neka svoju najbljutaviju duhovitost troše na što god žele. Ni najmanje se ne obaziremo na njih. Pišemo za pobožne i čestite ljude, kojima će ovo poslužiti kao poticaj na stjecanje kreposti. Pa ipak se neće svi inovjerci smijati ovome momu trudu. Ima među njima nekih ljubitelja starine, i po tome bližih kraljevstvu Božjemu, koji će se radovati što se na svjetlo iznose mnoge stvari, makar bile prekrivene i svakakvom prljavštinom, kojima će se oni služiti za svoja književna istraživanja na kojima rade. Poslužio se njima doista Filip Clüver u opisivanju Italije, a William Camden u opisivanju Britanije; niti će sve takve spise odbaciti James Ussher, Gerardus Joannes Vossius, Johannes Meursius i drugi. Kamo sreće da se njihovi umovi jednom potresu tim čitanjem, tako da napokon katoličkoj ljubavi i slozi predaju ruke, duše i pera.

Ridebunt, inquis, ista hæretici. Quid deinde? Sacratissima nostræ fidei mysteria rident, rident etiam libros nonnullos, quos a Divino Spiritu manasse certo scimus, rident multas piorum laudabiles actiones, rident vitas a spectatoribus iisque sapientissimis et sanctissimis conscriptas. Illis non scribimus. Non esset difficile eorum retundere impudentiam, sed non sunt tanti. Suum illum insulsissimum salem, quacumque in re voluerint, consumant. Nihil eos moramur. Piis et probis hominibus scribimus, quibus hæc stimulum ad virtutes capessendas admonebunt. Nec ridebunt tamen heterodoxi omnes laborem hunc meum. Sunt inter eos quidam amatores antiquitatis, eoque propius distantes a regno Dei, qui gaudebunt in lucem proferri multa quocumque etiam squallore obsita, quibus ipsi ad eas quas moliuntur humanæ litteraturæ lucubrationes utantur. Usus est sane in Italia illustranda Philippus Cluverius, in Britannia Guilielmus Cambdemus: neque istiusmodi scripta omnia respuent Jacobus Usserius, Gerardus Joannes Vossius, Joannes Meursius, aliique. Utinam eorum aliquando ista lectione commeveantur mentes, ut tandem Catholicæ caritati et concordiæ manus, animos, calamos dedant.

I sami će katolici prema tome osjetiti gađenje. Dakako, kao i oni koji su se neumjereno zasitili saćem meda. Ali mnogi će to žudno prigrliti. Sjajno naime piše Lindan, najučeniji biskup roermondski, u pohvali martirologiju koji je pregledao i bilješkama rasvijetlio Baronije, da ono što će se možda nekima učiniti nevjerojatnim treba držati na takvu mjestu da se to još žudnije traži. Ako su pak neki tako nježna želuca da im to izaziva mučninu, neka se suzdrže od čitanja toga; imaju drugo što mogu čitati. Ne odgovaraju uvijek svim uzvanicima sva iznesena jela: dovoljno je ako odgovaraju nekima ili većini. Niti zato što ima netko tko ne želi jesti sir, ulje ili sirovu hranu, moraju ulje, sir, jabuke i salate posve nestati sa stolova na koje ih iznosiš. Čitatelj ima moj sud o pojedinim životopisima. Neka preskoči ako vidi nešto što ne odgovara njegovu nepcu. Ali u početku se mnogima često gadi ono što im se poslije čudesno sviđa i koristi. Ponekad Baronije priznaje da su mu se neka djela, čim su mu došla u ruke, činila nespretnima i bljutavima, a kad ih je pomnije odvagnuto, snažno ih je odobrio i prosudio dostojnima svakoga prihvaćanja. I meni se to dogodilo, premda ponajviše običavam suzdržavati pristanak dok ne ispitam cijelu stvar. Ako je kod nekih gađenje previše osjetljivo, treba ga ispraviti, da ne bi, ako zastari, odbilo i spasonosan, štoviše nužan lijek. I doista, ako taj dokaz išta vrijedi, koliko se mnogima gadi razgovor o vjeri i ostalim krepostima, primanje božanskih sakramenata, čitanje pobožnih knjiga, napokon i molitve? Jesu li zato te stvari loše i treba li ih ukloniti te odbaciti? Treba potaknuti i usmjeriti dušu u suprotnom smjeru, da barem dosegne neku ravnotežu. Ni onaj tko sve odobrava, ni onaj tko ništa ne odobrava, ne može biti siguran od pogreške. Nekoć su se utemeljitelju naše Družbe Ignaciju gadile knjige koje su obrađivale svete stvari; tražio je isprazne knjige koje su opisivale ratove, čak i izmišljene, ili druge stvari prilagođene šaljivu duhu svijeta, kako bi njihovim čitanjem zabavio duh i ublažio dosadu bolesti. Kad je napokon svladao gađenje, jedva se mogao zasititi čitanja tih istih svetih knjiga. Napokon je donio plod koji osjeća cijela Crkva. Možda će se to dogoditi i ovdje, pa će se prigoda za spasenje roditi upravo iz onoga od čega je duša najviše zazirala.

Ipsi Catholici hæc fastidient. Nempe ut favum quoque immodice saturati. At plures avide complectentur. Præclare enim Lindanus doctissimus Ruræmundensium Episcopus in elogio Martyrologii a Baronio recogniti et annotationibus illustrati scribit, si quæ paradoxa quibusdam forte videbuntur, illa equidem eo esse loco habenda ut avidius expetantur. Si qui tamen ita tenero stomacho sunt, ut hæc iis nauseam provocent, eorum lectione abstineant; habent alia quæ legant. Non semper singulis convivis omnes conveniunt appositi cibi: satis est si aliqui conveniant, aut plerique. Nec quia sit aliquis qui caso, oleo, crudis vesci nolit; abesse omnino oleum, caseum, poma, lactucas a mensis, quibus eos adhibes, necesse est. Habet Lector meum de singulis Vitis judicium. Prætereat si quid suo non viderit palato aptum. At sæpe initio multi ea fastidiunt, quæ iis postea mirifice placent ac prosunt. Fatetur quandoque Baronius Acta quædam ut primum venerunt in manus, inepta sibi visa et insipida, quæ accuratius expensa vehementer probarit, omnique acceptione digna judicarit. Mihi quoque id usuvenit, licet ut plurimum cohibere assensum soleam, donec rem omnem examinarim. Si quorum nimis delicatum est fastidium, corrigendum id, ne etiam salubrem, imo necessariam medicinam, si inveteraverit, respuat. Et sane si illud argumentum quidquam valeat, quam multi sermonem de religione ceterisque virtutibus, usum divinorum Sacramentorum, librorum piorum lectionem, precationes denique fastidiunt? Eone illa mala, summovenda, abdicanda? Excitandus impellendusque in contrarium animus, ut saltem ad æquilibritatem quamdam pertingat. Neque qui probet omnia, neque qui nihil, ab errore esse securus potest. Fastidiebat olim societatis nostræ parens Ignatius libros qui sacra tractarent; vanos poscebat, qui bella, etiam ficta, aliave ludicro mundi genio accommodata, ut eorum lectione oblectaret animum, morbi tædium levaret. Ubi tandem fastidium superavit, vix satiari eorumdem sacrorum librorum lectione poterat. Denique fructum tulit, quem universa sentit Ecclesia. Eveniet id hic quoque fortassis, vel ex eo nata salutis occasione, a quo maxime animus abhorrebat.

Barem ne možemo poreći, kažeš, da se u njima pripovijeda mnogo toga smiješnoga. Ja nisam tako strog da bih sebi zabranio smijeh i sve znakove vedrine: ipak se nikada, premda se svakodnevno bavim tim djelima, ne sjećam da su mi ona izazvala smijeh. Priznajem da je smiješno ono što su najgluplji zlodusi smišljali kako bi poljuljali postojanost svetaca u revnosti molitve i drugim krepostima, pa dvojiš je li tu bilo više bijesa ili lukavosti: ipak poričem da je smiješno to pripovijedati. A ako komu slezena tako poskakuje, neka slobodno prasne u smijeh i grohot kako mu drago. Neka ipak ne misli da se iz te drskosti može izvući čvrst dokaz kojim bi se mogla srušiti ova djela, koja će u većine prije izmamiti spasonosan plač kad pomisle što su i koliko učinili sveci, što su s neba postigli, i to u onoj dobi, staležu i mjestu na kojem sada stojimo mi lijeni i izrođeni, tako daleko udaljeni od njih. Ako koga tako ubodu u srce, njemu će zatim izazvati vječni smijeh i klicanje.

Inficiari saltem non possumus, ais, quin multa in his ridicula narrentur. Ego ita severus non sum, ut risu mihi, omnibusque hilaritatis indiciis interdicam: numquam tamen, licet verser in hisce Actis quotidie, quotidie, memini mihi risum ab iis moveri. Ridicula sunt fateor quæ stolidissimi dæmones ad Sanctorum labefactandam in precandi studio aliisque virtutibus constantiam machinati sunt, dubites majori furore an vafritie: nego tamen ridiculum esse ea narrari. At si cui ita splen salit, prorumpat in sane in risum et cachinnos, ut volet. Ne existimet tamen, a petulantia illa solidum duci argumentum, quo hæc valeant Acta convelli, quæ pluribus salubrem potius fletum elicient, cogitantibus quæ et quanta egerint Sancti, quæ sint divinitus consecuti, ea ætate, ordine, loco, quo nunc stamus ignavi et degeneres, tam longinquo ab iis spatio semoti. Si quos ita pupugerint, iis deinde risum ciebunt exultationemque sempiternam.

Neka bude: ovo se možda ne čini smiješnim, ali veoma mnogo toga zasigurno je nevjerojatno. Zašto tako? Jer nadilazi uobičajenu mjeru ljudskih stvari. Tvrdi li se da je to učinjeno ljudskim silama, a ne od Boga ili njegovom pomoći? Što je njemu nemoguće? Kad bi Livije ili Salustije pripovijedao da se to dogodilo, vjerovao bi, mislim, ali bi rekao da je to učinjeno vradžbinama zloduha. Zar dakle oni mogu više nego neizmjerno božanstvo vrhovnoga uma, tako da, ako se pripovijeda da je ono učinilo neko čudo, proglasiš to nevjerojatnim, a ako su ga učinili oni, odmah pokloniš vjeru? Bog je to mogao učiniti, kažeš; ali odakle je pouzdano da je učinio? Odakle bi ti bilo pouzdano da pripovijeda Livije? Po ljudskoj vjeri, mislim, koja i ovdje ima svoje mjesto. Pitaš odakle mi je pouzdano da je Bog učinio išta od onoga što se spominje: odakle je tebi pouzdano da nije učinio? Navodim pisca koji to tvrdi: imaš li ti koga tko to poriče? Ako imaš, čija je vjerodostojnost jača? Ako nemaš, a priznaješ da se moglo dogoditi, pazi da ne bude nepromišljeno bez ikakva razloga poricati da se dogodilo. Nije bilo, kažeš, razloga za činjenje čuda. Odakle to znaš? Nije zapisano. Zar su dakle zapisani svi razlozi svih stvari? Možda se i navodi neki razlog, ali takav koji tebi nije po volji. Ti si očito istražio sve Božje naume. Ne znaš, ah ne znaš kolika je njegova dobrota i darežljivost, kojoj postavljaš granice preko kojih mu ne bi dolikovalo darivati smrtnike. Da govore nerazumna bića, da ožive i ponovno postanu živi oni koji su pojedeni, da iz prosuta praha nikne usjev i u trenu sazrije; što ovdje nije lako Bogu? Zar je nevjerojatnije da ponovno oživi ono što je proždrto nego da se iz kamenja podignu sinovi Abrahamovi? Zar je teže učiniti da progovori golubica ili deva, radi utjehe, zaštite ili pouke svetaca, nego nekoć magarica kako bi ukorila tvrdoglavu nepromišljenost Bileama, koji je ipak ubrzo nakon toga imao poginuti?

Esto: ridicula hæc non videantur, incredibilia certe sunt quam plurima. Quid ita? Quia consuetum rerum humanarum modum excedunt. An asseruntur viribus facta humanis? an non a Deo, ejusve auxilio? quid huic impossibile? Si Livius aut Salustius hæc narraret accidisse, crederes, opinor, sed dæmonum præstigiis facta diceres. An ergo plus hæ, quam supremæ mentis immensum numen potest; ut si ab hoc factum esse quodpiam portentum narretur, incredibile pronunties; si ab illis, continuo habeas fidem? Potuit, inquis, ea Deus; fecisse unde constat? unde constaret tibi Livio narrante? fide humana, opinor, quæ et hic habet locum. Quæris unde mihi constet, fecisse Deum quidquam quod memoratur: unde tibi constat non fecisse? Auctorem profero qui asserat: habes qui neget? si habes, utrius potior fides? si non habes, et fieri fateris posse; vide ne temerarium sit absque ulla ratione negare esse factum. Nulla fuit, inquis, patrandi miraculi caussa. Unde id nosti? non scribitur. An ergo omnes rerum omnium conscriptæ caussæ? Proditur forte aliqua, sed quæ tibi non probetur. Scrutatus es nempe omnia Dei consilia. Nescis, ah nescis, quæ ejus bonitas sit et munificentia, cui terminos ponis, quos ultra non deceat gratificari eum mortalibus. Loqui bruta animantia, suscitari ac denuo vivescere comesa, sparso pulvere nasci segetem et momento maturescere; quid hic non Deo facile? An denuo vivere vorata incredibilius, quam de lapidibus suscitari filios Abrahæ? an difficilius est efficere ut loquatur columba aut camelus, ad solatium vel præsidium vel institutionem Sanctorum, quam ut asina olim ad Balaami, paullo tamen post perituri, coarguendam pervicacem temeritatem?

Bojiš se da to ne rodi lažna mišljenja, nemirne zablude i gotovo bapska praznovjerja, koja se, kad se duboko ukorijene i zastare, neće moći iskorijeniti ni kad se istina dozna i proglasi najozbiljnijim sudom. Odbaci taj strah. Poznaješ kolika je snaga i djelotvornost istine, kolika nije ni u vinu, premda i mudrace izbezumljuje; ni u kralju, o čijem ipak migu ovise život i smrt podložnoga naroda; ni u ženi, čija ljubav zna biti silovita do ludila. Nedavno su ispravljene neke stvari u martirologiju: tko nije spremno i rado prigrlio istinu? Niti je ovdje pogibeljna pogreška ako ne znam podrijetlo nekoga sveca ili neko njegovo djelo, od kojih je neka sakrilo i Sveto pismo. Je li sv. Juraj ubio pravoga ili metaforičkoga zmaja, kakve veze ima? Puk misli da je ubio pravoga, učeni misle drukčije: griješi jedna ili druga strana, ali bez grijeha. Kakve se samo rasprave vode kod Gala, ne o jednom ili drugom čudu, nego o samim svecima koji se štuju svečanim bogoslužjem! Učeni muževi smatraju da je sv. Dionizije, apostol Parižana, bio poslan u Galiju oko godine 350. od Kristova rođenja, i izjavljuju da ga javno štuju. Drugi tvrde da on nikada nije ni postojao te da umjesto njega u svečanim obredima treba štovati Dionizija Areopagita. Zar je to beznačajna prepirka? Jedna od dviju strana nužno griješi. Pa ipak se zbog toga ne uznemiruju crkveni poglavari, niti sam poglavar, upravitelj i otac sviju, rimski prvosvećenik. Nije to naime takva pogreška koja bi poljuljala pobožnost ili neku drugu krepost. Niti se onaj sveti biskup ljuti što se njemu dužne časti iskazuju Areopagitu, niti Areopagit smatra da mu ih onaj otima, jer obojica osjećaju da njihova čast smjera na slavu Božju. A ako koji dan donese svjetlo, tako da postane očito da Parižane nije obratio Areopagit, nego drugi, mlađi Dionizije, bez teškoće će pristati uz istinu koja je izronila iz dugotrajne tame.

Vereris ne hæc opiniones falsas erroresque turbulentos, et superstitiones pæne aniles procreent; quæ cum penitus insederint atque inveteraverint, etiam comperta, et gravissimo judicio promulgata veritate, evelli non possint. Mitte eum timorem. Nosti quæ vis et efficacitas sit veritatis, quanta neque vino inest, licet etiam sapientes dementet; neque Regi, cujus tamen nutu vita morsque subjecti populi constat; neque mulieri, cujus solet esse amor ad insaniam vehemens. Correcta sunt nuper quædam in Martyrologio: quis non prompte et libenter veritatem amplexus? Neque hic periculosus est error, ut nesciam ortum Sancti alicujus, aut quodpiam ejus factum, quorum quædam etiam sacra Scriptura occuluit. Occiderit S. Georgius draconem verum, an metaphoricum, quid interest? Vulgus verum existimat occidisse, aliter docti sentiunt: errat pars alterutra, sine piaculo. Quales apud Gallos disputationes, non de miraculo uno alterove, sed de Sanctis ipsis qui sacrorum solenni apparatu coluntur. S. Dionysium Parisiorum Apostolum sub annum a Christi ortu cccl missum in Gallias viri eruditi existimant, eumque se publice venerari profitentur. Volunt alii ne extitisse quidem eum unquam, proque eo Areopagitam Dionysium sacris solennibus colendum. An ea levis est controversia? Errare alterutram partem necesse est. Non commoventur tamen propterea Ecclesiarum Antistites, nec ipse Præses et Rector ac Pater omnium Romanus Pontifex. Non est enim is error ejusmodi, qui pietatem aliamve virtutem labefactet. Nec indignatur sanctus ille Antistes, sibi debitos honores Areopagitæ impendi, neque Areopagita eos illi it præreptum, cum suum honorem uterque sentiat ad Dei gloriam spectare. Et si qua dies lumen afferat, ut constet non ab Areopagita, sed altero juniore conversos esse Parisios, non difficulter assentientur e diuturnis tenebris emersæ veritati.

Što je to drugo, reći ćeš, nego protiviti se najozbiljnijemu i najsvetijemu sudu Crkve? Ona zapovijeda da se neke povijesti svetaca isprave, a ti ih još iznosis na svjetlo i pribavljaš im ugled. A što znači ispraviti nešto? Sakriti u tamu, uroniti u blato, uništiti plamenom? Zar to ne znači pobrinuti se da ono što je bilo krivo ili se takvim činilo bude ravno i da se osjeća da je takvo? Upravo to ja i činim. Naime, ne mislim da Crkva svojom odlukom želi svima dati ovlast da ono što pojedinci ne odobre svojim razmaženim ili drugim mišljenjima unaprijed zauzetim sudom mogu odbaciti i odbaciti kao izmišljotine; štoviše, i da svoja nagađanja nameću kao pripovijest predanu od predaka, nepromišljeno krivotvoreći stare spomenike. Ja se naprotiv uzdam da će moj trud odobriti sveopća Crkva, a osobito upraviteljica ostalih, Rimska Stolica. Označujem koje životopise smatram zakonitima, koje i u kojoj mjeri podnošljivima, a koje i na koji način treba ispraviti; ipak s takvom skromnošću da često priznajem kako ne vidim na koji bih način ispravio pogreške za koje sumnjam da se u njima nalaze, te zaklinjem druge da predlože ako im padne na pamet štogod prikladnije.

Quid est hoc, inquies, aliud, quam gravissimo sanctissimoque Ecclesiæ judicio repugnare? Jubet ea quasdam Sanctorum historias corrigi: tu etiam in lucem profers, et iis concilias auctoritatem. Quid enim est corrigere quidpiam? in tenebras abdere, luto immergere, flammis abolere? an non, quod curvum erat aut videbatur, curare ut rectum sit et sentiatur esse? Hoc enimvero ego facio. Neque enim arbitror Ecclesiam suo decreto velle omnibus potestatem fieri, ut quæ singuli improbarint fastidioso aut aliisopinionibus præoccupato judicio, ea ceu figmenta repudiare et abjicere valeant; imo et suas conjecturas veluti a majoribus traditam narrationem obtrudere, vetustis temere interpolatis monumentis. Ego contra laborem meum universæ Ecclesiæ, ac præsertim moderatrici ceterarum Romanæ Sedi, probaturum me confido. Vitas quas, legitimas censeam significo, quas et quatenus tolerabiles, quas, quaque ratione emendandas; ea tamen modestia, ut sæpe me confitear non videre quo pacto quæ suspicor inesse menda corrigam; obtesterque alios ut suggerant, si quid iis aptius occurrerit.

Dakle, niti zato što postoji opasnost da ne izazovu smijeh kod krivovjeraca, ili radije kod nekih bljutavih lakrdijaša koji su pobjegli u krivovjerne jazbine; niti zato što se bojimo da će izazvati gađenje nepcu nekih katolika; niti zato što bi bili smiješni, jer su naprotiv ozbiljni i dostojanstveni; niti zato što bi bili nevjerojatni, jer su se takve stvari i drugdje često događale i Bogu su uobičajene; niti zato što bi rađali pogubne zablude, jer naprotiv neprestano utiskuju autoritet najsvetije Crkve, što je jedini protuotrov protiv svakoga otrova zabluda; niti zato što Crkva želi da se ponešto od toga ispravi; ne treba ih zbog toga zatajiti i posve uništiti. Štoviše, radije zato što su ih napisali dobri, jednostavni i iskreni ljudi, premda ne s najvišom umjetničkom vještinom; zato što su daleko od svake sumnje u laskanje, jer pisci sebi nisu postavili nikakvu nagradu osim zaštite svetaca i naklonosti darežljivoga Božanstva; zato što su već toliko stoljeća bili u rukama mnogih, pa i učenih ljudi, te ih nikada nisu posve odbacili ni najugledniji teolozi; priznajmo da ih većinu treba smatrati vjerojatnima, prihvatiti ih i korisno čitati, samo neka se pazi na ono na što sam mjestimice upozorio i na ono na što će upozoriti drugi, učeniji od mene.

Ergo neque quia periculum sit ne risum moveant hæreticis, aut potius insulsis quibusdam scurris, qui ad hæreticorum fornices confugerunt; neque quia fastidio futura palato quorumdam Catholicorum timeantur; neque quia ridicula sint, quæ contra seria sunt et gravia; neque quia incredibilia, cum et sæpe facta alias sint, et Deo usitata; neque quia perniciosos gignant errores, cum potius auctoritatem sanctissima Ecclesiæ assidue inculcent, quod unicum est contra omne virus errorum antidotum; neque quia corrigi quædam ex his Ecclesia velit; ideo supprimenda, penitusque abolenda. Imo potius quia a bonis, simplicibus, sinceris hominibus, etsi non summa arte scripta sunt; quia procul absunt ab omni adulationis suspicione, cum nullam sibi Auctores mercedem propositam habuerint, nisi Sanctorum patriocinium, ac munifici favorem Numinis; quia multorum etiam eruditorum tot jam seculis trita manibus, et numquam penitus rejecta etiam a gravissimis Theologis; ea fateamur verisimilia censeri debere, ac suscipi pleraque, legique utiliter posse: dummodo quæ subinde admonui observentur, quæque alii eruditiores monebunt.

Svezak I Kalendar godine