Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

✠

Acta Sanctorum · Svezak I · Svezak I

Treće poglavlje: vjerodostojnost objavljenoga

CAPUT TERTIUM

§ V. Jesu li djela svetaca apokrifna.

§ v. An Acta SS. apocrypha.

Postoje neki drugi aristarsi, osobito strogi i nametljivi, koji neprestano ponavljaju onu pjesmu da su to apokrifi, crpljeni iz apokrifnih priča, snova i buncanja; i tim nazivom apokrifa, kao kakvim najsnažnijim ovnom za rušenje zidina, misle da ruše i obaraju na zemlju čitavo ovo naše djelo; dok je zapravo samo to njihovo oružje kojim se služe apokrifno, to jest, ne shvaćaju ni samo značenje te riječi. Naime, ono na čemu uporno ustraju i pritišću, da su prema najozbiljnijoj presudi pape Gelazija ti spisi uvršteni u red apokrifa i zabranjeni za čitanje, stoji ovako.

Sunt alii quidam Aristarchi, severi cumprimis et importuni, qui identidem illud occinunt, Apocrypha hæc esse, hausta ex Apocryphorum fabulis, somniis, deliramentis: eaque apocryphi appellatione veluti validissimo ariete dejicere se ac prosternere universum hoc nostrum opus arbitrantur; cum ipsismet suum illud telum, quo utuntur, apocryphum sit; vocis, inquam, ipsius ne notionem quidem assequantur. Nam quod instant et urgent, gravissima Gelasii Papæ sententia in apocryphorum classem esse relata hæc, ac vetita legi, id ita habet.

Papa sv. Gelazije na rimskom saboru sedamdesetorice biskupa, održanom za konzulata Asterija i Prezidija godine Kristove 494. (što je i Gracijan unio u svoj Decretum, 1. dio, dist. 15, kan. 3, Sancta Romana), nabrajajući razna djelca svetih otaca za koja dopušta da se prihvate nakon knjiga Svetoga pisma i čitaju u Crkvi, među ostalim govori ovako: „Isto tako djela svetih mučenika, koji blistaju mnogostrukim mukama mučenja i čudesnim pobjedama ispovijedanja vjere. Tko bi od katolika sumnjao da je tako bilo i da su oni u svojim borbama pretrpjeli i veće muke, te da su sve to podnijeli ne svojim silama, nego milošću i pomoću Božjom? Ali se prema drevnom običaju iz osobitoga opreza u svetoj Rimskoj Crkvi ne čitaju zato što su imena onih koji su ih napisali posve nepoznata, a smatra se da su nevjernici ili neuki ljudi u njima napisali suvišne ili manje prikladne stvari nego što je bio tijek događaja, kao što su muke nekoga Kirika i Julite, kao Jurja i druge takve muke, za koje se tvrdi da su ih sastavili krivovjerci. Zbog toga se, kao što je rečeno, da ne bi nastala ni najmanja prilika za ruganje, u svetoj Rimskoj Crkvi ne čitaju. Mi ipak zajedno sa spomenutom Crkvom svom pobožnošću častimo sve mučenike i njihove slavne borbe, koje su poznatije Bogu nego ljudima.” Tako on. A da se ne bi moglo posumnjati da on ta djela svetaca smatra apokrifnima, poslije u popisu Notitia librorum apocryphorum, qui non recipiuntur ponovno nabraja i naziva apokrifima Passio Quirici et Julitæ i Passio Georgii.

S. Gelasius Papa in concilio Romano LXX Episcoporum, Asterio et Præsidio Coss. anno Christi 494 habito, (quod et Gratianus in Decretum retulit par. 1, dist. 15, can. 3. Sancta Romana) varia recensens sanctorum Patrum opuscula, quæ post Scripturæ libros suscipi permittit, et in Ecclesia legi, ita inter alia alia loquitur: Item gesta sanctorum Martyrum, qui multiplicibus tormentorum cruciatibus, et mirabilibus confessionum triumphis irradiant. Quis ita esse Catholicorum dubitet, et majora eos in agonibus fuisse perpessos, nec suis viribus, sed gratia Dei et adjutorio universa tolerasse? Sed ideo secundum antiquam consuetudinem singulari cautela in sancta Romana Ecclesia non leguntur, quia et eorum, qui conscripsere, nomina penitus ignorantur; et ab infidelibus aut idiotis superflua, aut minus apta, quam rei ordo fuerit, scripta esse putantur; sicut cujusdam Quirici et Julitæ, sicut Georgii, aliorumque hujusmodi passiones, quæ ab hæreticis perhibentur compositæ. Propter quod, ut dictum est, ne vel levis subsannandi oriretur occasio, in sancta Romana Ecclesia non leguntur. Nos tamen cum prædicta Ecclesia omnes Martyres et eorum gloriosos agones, qui Deo magis quam hominibus noti sunt, omni devotione veneramur. Hæc ille. Neu dubitari possit, quin illa Sanctorum acta apocrypha judicet, postea in Notitia librorum apocryphorum, qui non recipiuntur, iterum recenset et apocrypha appellat, Passionem Quirici et Julitæ, et Passionem Georgii.

Da bi se ova sumnja, koja neprestano bocka i probada duše nekih ljudi, posve iščupala, najprije treba objasniti što je apokrif i na koliko se načina tako naziva, a zatim u kojoj se mjeri ovi naši spisi trebaju smatrati apokrifnima, kao i neki drugi spisi starih pisaca. Riječ apocryphum izvodi se od grčkoga glagola sa značenjem sakriti, prikriti, zatajiti, a ne, kako stoji u Glosi uz kanon Sancta Romana, od prijedloga sa značenjem „od” i riječi sa značenjem „tajna”; niti u grčkom uopće postoji ta riječ, nego od glagola sa značenjem „skrivam” dolazi imenica koja znači skrovište, skrivanje. Apokrifno dakle znači skriveno, tajno i ono što nije javno objavljeno.

Ut scrupulus hic, qui quorumdam animos assidue stimulat ac pungit, penitus evellatur, primum explicandum, quid apocryphum sit, quotque modis dicatur: tum quatenus hæc apocrypha censeri debeant, uti et alia quædam veterum scripta. Apocryphum ab ἀποχρύπτειν, sive ἀποχρύπτεσθαι, celare, occulere, abscondere, deducitur; non, ut habet Glossa ad can. Sancta Romana, ab ἀπὸ de, et χρύσις secretum; neque omnino Græcum est χρύσις, sed a χρύπτω est χρύψις, id est latebra, occultatio. Significat ergo ἀπόχρυφον, occultum, arcanum, nec propalam enuntiatum.

Ponajprije se dakle apokrifom naziva, kako stoji u Glosi uz 1. kanon, dist. 16, ono čemu nedostaje pouzdan pisac, kao što su Knjiga o Sucima, Knjiga o Tobiji, Estera, Knjige o Makabejcima, Job i druge, koje se ipak ubrajaju među kanonske knjige Svetoga pisma. Iz toga se razloga među svetim i crkvenim knjigama, koje Covarrubias u 4. knjizi djela Variæ resolutiones, 16. i 17. poglavlju, naziva hagiografskima, mogu zadržati neke kojima su pisci nepoznati. Ali ovdje nije riječ o toj vrsti apokrifa: sigurno je naime da među djelima svetaca ima mnogo onih za koja se ne zna tko ih je zapisao, ali veoma mnogo takvih jest zakonito i nikomu posve nesumnjivo, kao što su djela sv. Fruktuoza biskupa, Augurija i Eulogija mučenika 21. siječnja, i veoma mnogih drugih.

Primo igitur apocryphum dicitur, ut habet Glossa in can. 1, dist. 16, quod certo auctore caret, uti liber Judicum, liber Tobiæ, Esther, Machabæorum, Job et alii, qui tamen inter Canonica Divinæ Scripturæ volumina habentur. Ea ratione inter sacros et Ecclesiasticos libros, quos Covarruvias lib. 4, Variar; cap. 16 et 17, Hagiographos appellat, retineri aliqui possunt, quorum ignorentur auctores. Sed de hoc apocryphorum genere non quæritur: certum est enim esse inter Acta Sanctorum multa, quæ a quo tradita sint litteris ignoretur; sed et ejusmodi plurima sunt legitima, et nemini omnino suspecta, ut Acta SS. Fructuosi Episcopi, Augurii et Eulogii MM. xxi Januarii, et aliorum plurimorum.

Na drugi se način apokrifom naziva ono što se ne ubraja među knjige Svetoga pisma. Tako sv. Jeronim u predgovoru Prologus in libros Regum kaže: „Ovaj predgovor Svetih pisama, kao oklopljeni početak, može odgovarati svim knjigama koje smo s hebrejskoga preveli na latinski, kako bismo mogli znati da sve što je izvan njih treba svrstati među apokrife.” Tako su apokrifni Molitva kralja Manašea, kao i treća i četvrta knjiga Ezrina; premda naime imaju težinu drevne povijesti koja nije nedostojna vjere, ipak se ne smatraju nadahnutima od Duha Svetoga. Ali ni u tom značenju ne upotrebljavaju riječ apokrif oni koji naše spise optužuju da su apokrifni: naime, i najprovjerenija djela crkvenih otaca u tom su smislu apokrifna, to jest, nisu u onom broju i na onom mjestu na kojem su božanski nadahnuta Pisma.

Alio modo apocryphum dicitur, quod inter Divinæ Scripturæ libros non numeratur. Ita S. Hieronymus Prolog. in libros Regum: Hic prologus Scripturarum, quasi galeatum principium, omnibus libris, quos ex Hebræo vertimus in Latinum, convenire potest, ut scire valeamus quidquid extra hos est, inter apocrypha esse ponendum. Sic oratio Manasse Regis, sic libri tertius et quartus Esdræ apocryphi sunt; licet enim antiquæ nec indignæ fide historiæ habeant pondus, non tamen habentur a Spiritu sancto dictati. Sed neque hac notione apocryphi vocem usurpant, qui nostra esse apocrypha criminantur: nam etiam probatissimæ Patrum lucubrationes ea ratione apocryphæ sunt, id est non eo numero ac loco quo divinitus inspiratæ Scripturæ.

Najviše se pak apokrifnima nazivaju one knjige koje neki prihvaćaju kao kanonske, dok se Crkva tome protivi. O njima lijepo kaže sv. Augustin u 15. knjizi djela De civitate Dei, 23. poglavlju: „Ostavimo dakle priče onih pisama koja se nazivaju apokrifnima zato što njihovo skriveno podrijetlo nije bilo jasno ocima, od kojih je do nas najpouzdanijim i najpoznatijim slijedom doprla vjerodostojnost istinitih pisama. U tim se pak apokrifima, premda se u njima nalazi neka istina, ipak zbog mnogih laži ne nalazi nikakav kanonski autoritet. Ne možemo poreći da je onaj Henok, sedmi od Adama, napisao neke božanske stvari, jer to u kanonskoj poslanici kaže apostol Juda. Ali nisu bez razloga izvan onoga kanona Pisama koji se čuvao u hramu hebrejskoga naroda marljivošću svećenika koji su jedni druge nasljeđivali. A zašto to, osim zato što su kao i Knjiga Henokova zbog starine ocijenjeni nepouzdanima, niti se moglo utvrditi je li to ono što je on napisao, jer to nisu iznosili oni za koje bi se utvrdilo da su to pravilno sačuvali nizom nasljeđivanja. Stoga razboriti ljudi s pravom prosuđuju da ne treba vjerovati da je njegovo ono što se iznosi pod njegovim imenom, kao što krivovjerci iznose mnoge spise pod imenima drugih proroka, a novije pod imenima apostola, i svi su oni pod imenom apokrifa pomnim ispitivanjem uklonjeni iz kanonskoga autoriteta.” O tom istom Henokovu proroštvu i spisima drugih taj isti sveti naučitelj u 18. knjizi, 38. poglavlju, kaže da je prevelika starina učinila da ni kod Židova ni kod nas nemaju autoritet, jer se činilo da ih zbog nje treba smatrati sumnjivima, kako se ne bi iznosilo lažno umjesto istinitoga.

Potissimum tamen apocryphi vocantur ii libri, quos aliqui ut Canonicos suscipiunt, Ecclesia refragante. De his pulcre S. Augustinus lib. 15 de civit. Dei cap. 23, Ommittamus igitur earum scripturarum fabulas, quæ apocryphæ nuncupantur, eo quod earum occulta origo non claruit Patribus, a quibus usque ad nos auctoritas veracium scripturarum certissima et notissima successione pervenit. In his autem apocryphis etsi invenitur aliqua veritas, tamen propter multa falsa nulla est canonica auctoritas. Scripsisse quidem nonnulla divina Enoch illum septimum ab Adam negare non possumus, cum hoc in epistola canonica Judas Apostolus dicat. Sed non frustra non sunt in eo canone Scripturarum, qui servabatur in templo Hebræi populi succedentium diligentia Sacerdotum. Cur autem hoc, nisi quia ut liber Enoch, ob antiquitatem suspectæ fidei judicata sunt, nec utrum hæc essent quæ ille scripsisset, poterat inveniri, non talibus proferentibus, qui ea per seriem successionis reperirentur rite servasse. Unde illa quæ sub ejus nomine proferuntur..... recte a prudentibus judicantur non ipsius esse credenda; sicut multa sub nominibus et aliorum Prophetarum, et recentiora sub nominibus Apostolorum ab hæreticis proferuntur, quæ omnia sub nomine apocryphorum ab auctoritate canonica diligenti examinatione remota sunt. De eadem Enochi prophetia, et aliorum scriptis idem sanctus Doctor lib. 18, cap. 38 ait, ut apud Judæos et apud nos in auctoritate non essent, nimiam fecisse antiquitatem, propter quam videbantur habenda esse suspecta, ne proferrentur falsa pro veris.

A neke od tih apokrifnih knjiga nisu bile samo nesigurna autoriteta, nego su se pripisivale posve tuđim piscima. Tako isti Augustin u djelu Contra Faustum Manichæum, 22. knjiga, 79. poglavlje, kaže: „Maniheji čitaju apokrifne spise koje su napisali ne znam kakvi krpači priča pod imenom apostola, a koji bi u vrijeme svojih pisaca zaslužili biti primljeni u autoritet svete Crkve da su sveti i učeni ljudi, koji su tada živjeli i mogli takvo što ispitati, spoznali da su govorili istinu... Je li ta pripovijest istinita ili izmišljena, sada me se uopće ne tiče. Zasigurno pak maniheji, koji one spise što ih crkveni kanon odbacuje prihvaćaju kao istinite i iskrene, itd.” No to sada ostavljam po strani: nisam naime toliko glup da bih htio da ijedna djela svetaca, osim ako su preuzeta iz Svetoga pisma, budu kanonska i steknu autoritet Svetoga pisma; stoga ih Crkva neće moći odbaciti pod imenom apokrifnih pisama.

At quidam ex his apocryphis libris non modo incertæ erant auctoritatis, sed et omnino alienis tribuebantur auctoribus. Sic idem Augustinus contra Faustum Manichæum lib. 22, cap. 79: Legunt scripturas apocryphas Manichæi a nescio quibus sutoribus fabularum, sub Apostolorum nomine scriptas, quæ suorum Scriptorum temporibus in auctoritatem sanctæ Ecclesiæ recipi mererentur, si sancti et docti homines, qui tunc in hac vita erant et examinare talia poterant, eos vera locutos esse cognoscerent..... Utrum illa vera sit aut conficta narratio, nihil mea nunc interest. Certe enim Manichæi, a quibus illæ scripturæ, quas Canon Ecclesiasticus respuit, tamquam veræ atque sinceræ acceptantur, etc. Verum ista nunc missa facio: nam non sum ita stolidus, ut ulla Sanctorum Acta, nisi si quæ sunt ex sacris Scripturis sumpta, Canonica esse velim et scripturæ Divinæ obtinere auctoritatem: non poterunt igitur apocrypharum scripturarum nomine ab Ecclesia repudiari.

Treće dakle, Gelazije apokrifnim knjigama, i to u pravom smislu riječi, naziva one za koje određuje da se ne smiju javno čitati u Crkvi, kao da ih dolikuje sakriti i ukloniti sa svjetla Crkve, gdje nije dopušteno čitati ništa osim onoga što je posve provjereno. Budući da se ipak čini da se to značenje shvaća šire, knjige koje Gelazije kudi mogu se, kako na navedenome mjestu primjećuje Covarrubias, podijeliti u dvije skupine: tako da su jedne krivovjerne, koje se ne smiju čitati ni javno ni privatno, nego ih radije treba proklinjati i posve uništiti kao one koje će čitateljima donijeti kugu; a druge su jednostavno apokrifne, koje nisu ni krivovjerne, ni uvijek napisane od nesigurna pisca, ni pod lažnim imenom nekoga svetog pisca, ali ipak imaju manji autoritet, koji Crkva i oci ne odobravaju u svakom pogledu, zato što se u njima, kako piše Covarrubias u 4. knjizi djela Variæ resolutiones, 17. poglavlju, ponekad miješaju neke lažne stvari s istinitima, pripovijedaju neke čudne ili nevjerojatne stvari u koje se ne može ni pobožno ni prikladno vjerovati, ili napokon zato što su njihovi pisci slijedili neka mišljenja starih koja su poslije pobijena svjedočanstvom Svetoga pisma. I stoga se te knjige nazivaju apokrifnima jer se ne smiju javno čitati u crkvama, premda se mogu čitati privatno, ali oprezno. „Dakle apokrifne knjige”, kako isti odmah dodaje, „premda se u crkvama ne smiju čitati javno, mogu se ipak čitati privatno, i to oprezno, jer je njihov autoritet u tami i skriven.” A malo iza sredine poglavlja, govoreći o Euzebiju, kaže: „Ako apokrifima tumačimo ono što se ne smije javno čitati u crkvama, a ipak se može čitati privatno, onda se ovo značenje posve mora prihvatiti i za više knjiga koje su na ovome mjestu poimence navedene.” Tako Covarrubias. Isto pišu i drugi.

Tertio igitur, apocryphos libros, et proprie, appellat Gelasius, quos in Ecclesiam sancit publice legi non oportere, quasi ἀποχρύπτεσθαι eos deceat, abscondi, et removeri a luce Ecclesiæ, ubi nihil fas sit, nisi omnino probatum. legi. Quia tamen ea latius sumi significatio videtur, possunt libri quos perstringit Gelasius, ut loco citato observat Covarruvias in duas classes distribui, ut alii sint hæretici, neque palam neque privatim legendi, sed abominandi potius, planeque abolendi, ut qui pestem sint legentibus allaturi; alii simpliciter apocryphi, qui neque hæretici, neque semper ab incerto scripti auctore, neque sub ementito alicujus sacri scriptoris nomine; minorem tamen obtineant auctoritatem, neque ab Ecclesia et Patribus usquequaque probatam; propterea quod falsa quædam in eis, ut scribit Covarruvias lib. 4, Variarumc. 17, veris quandoque misceantur, peregrina quædam aut portentosa narrentur, quæ nec pie nec commode credi possunt; vel ex eo denique quod eorum auctores quædam veterum dogmata fuerint secuti, quæ postea testimonio sacrarum Scripturarum convicta sint. Atque ideo hi libri apocryphi dicuntur, quod non sint publice in templis legendi; licet privatim, caute tamen, legi possint. Ergo libri apocryphi, ut idem mox subdit, licet in ecclesiis legi non debeant publice, possunt tamen privatim legi, et caute, quia eorum auctoritas in obscuro et abscondito est. Et paullo post medium capitis de Eusebio loquens, Si apocrypha, inquit, interpretemur ea, quæ publice in Ecclesiis legi non debent, privatim tamen legi possunt: quemadmodum et quoad plures libros hoc in loco nominatim relatos hæc significatio est prorsus admittenda. Ita Covarruvias. Eadem alii scribunt.

U tom su dakle potonjem smislu apokrifni mnogi spisi od onih koje ja izdajem: naime, i Euzebijeva je povijest apokrifna, i djela Tertulijana, Laktancija, sv. Klementa Aleksandrijskoga, Kasijana, Arnobija i druga. Štoviše, budući da se sada čini da nije u vlasti nijednoga biskupa, osim rimskoga, odlučivati što se u Crkvi treba javno čitati, nakon što je veoma mudro sastavljen brevijar molitava, himana i čitanja koja je u Crkvi dopušteno svakodnevno moliti, u tom se smislu ni ostali spisi starih pisaca, koje su odobrili i Gelazije i drugi pape, sada ne mogu čitati, barem bez ovlasti vrhovnoga svećenika. Pa ipak, što su već odavno primijetili neki izvrsni tumači kanonskoga prava, djela mučenika, štoviše i drugih svetaca, koja su se doduše čitala u raznim crkvama, kao što je očito iz sv. Augustina, ali ne i u Rimskoj, sada se čitaju i u njoj, i čitaju se već više stoljeća, ali sažeta u gotovo kratak izvadak. I čini se da su neka djela, nekoć smatrana apokrifnima, poslije bila ispravljena: ona zasigurno sada ne sadrže ono što su drevni oci pobijali kao izmišljeno, kao što ćemo reći uz djela sv. Tekle djevice i drugdje.

Hac ergo posteriori notione apocrypha sunt ex iis quæ edo multa: nam et Eusebii historia apocrypha est, et opera Tertulliani, Lactantii, S. Clementis Alexandrini, Cassiani, Arnobii, aliaque. Imo cum non videatur nunc in cujusque Antistitis, præterquam Romani, situm potestate, ut decernat quid in Ecclesia publice legendum sit, posteaquam Breviarium precum, hymnorum, Lectionum, quas in Ecclesia clesia fas sit in dies recitare, sapientissime concinnatum est: ea ratione cetera quoque et a Gelasio et ab aliis Pontificibus probata veterum scripta legi modo non possunt, saltem absque Pontificis Maximi auctoritate. Sed tamen, quod pridem nonnulli præstantes Juris Canonici interpretes observarunt. Acta Martyrum, imo et aliorum Sanctorum, quæ in variis quidem Ecclesiis, ut ex S. Augustino patet, legebantur, at non in Romana; ea in hac quoque leguntur nunc, et sunt a pluribus seculis lecta, sed in brevem fere epitomen contracta. Et videntur quædam olim habita apocrypha, postea esse correcta: ea certe non continent nunc, quæ antiqui Patres ut fabulosa coarguere, ut ad acta S. Theclæ Virginis et alibi dicemus.

Neka dakle znaju oni koji ove spise proglašavaju apokrifnima da ih je malo preuzeto iz Svetoga pisma, da ih nisu sve zapisali pouzdani pisci i da nisu svi takvi da bi se trebali ili mogli čitati u crkvama. Ako ih u tom značenju nazivaju apokrifnima, ja u tom nazivu ne vidim ništa sramotno, ništa nedostojno, ništa što bi nosilo ljagu ili beščašće. Ako pak žele reći da je izmišljeno i bajkovito sve što se tako smatra apokrifnim, neka paze da ne nanesu nepravdu najsvetijim i najmudrijim muževima, Klementu Aleksandrijskomu, Ivanu Kasijanu i drugima čije su knjige proglašene apokrifnima, kao da su izmislili sve što su napisali. Jedno je ne prozreti sve i negdje pogriješiti, čemu su neki u tim mjestima i vremenima u kojima su pisali bili skloni, a drugo iz čiste zlobe izmisliti ono čime bi se rugali tuđoj jednostavnosti. Priznajem da su ponekad bili poprskani nekom mrljom pogreške, ali posve poričem da su htjeli namjerno varati druge i nametati im izmišljotine. Neka napokon paze da se snažno ne usprotive samomu Gelaziju, čiji autoritet potežu protiv nas, a koji za Euzebijeve knjige, koje izričito ubraja među apokrife, ipak izjavljuje da ih ne treba u svakom pogledu odbaciti. Ipak nisam toliko bezuman da bih mislio kako ni u tim spisima otaca ni u ovim životopisima, osobito onima koje su napisali nepoznati pisci, nema ništa što bi trebalo ispraviti, jer posvuda izjavljujem suprotno.

Igitur qui hæc apocrypha proclamant, norint pauca ex Divinis Scripturis accepta, neque omnia a certis auctoribus litteris consignata, neque omnia esse ejusmodi ut legi in Ecclesiis debeant aut possint. Si ea significatione apocrypha appellant, nihil ego in ea appellatione turpe, nihil indignum, nihil quod infamiam aut dedecus habeat, video. Sin ficta omnia et fabulosa volunt esse, quæ sic apocrypha censentur, videant ne sanctissimis et sapientissimis viris, Clementi Alexandrino, Joanni Cassiano, et aliis, quorum libri apocryphi declarati sunt, injuriam faciant, quasi confinxerint quæ scripserunt omnia. Aliud est, non omnia pervidisse, lapsos uspiam, ut erat quibusdam iis locis ac temporibus quibus scripserunt proclive; aliud mera malitia ea commentos, quibus alienæ illuderent simplicitati. Aliquo eos nævo erroris fateor fuisse quandoque aspersos: ultro ceteris imponere voluisse et fabulas obtrudere, pernego. Videant denique ne Gelasio ipsi, cujus contra nos auctoritatem usurpant, vehementer adversentur, qui Eusebii libros, quos diserte inter apocrypha relegat, pronuntiat tamen non usquequaque renuendos. Nihil tamen inesse, ut in illis Patrum scriptis, ita et in his Vitis, præsertim per anonymos exaratis, quod corrigi debeat, non sum ita demens ut existimem, qui aliud passim pronuntiem.

§ VI. Jesu li svi sveci ili blaženici čiji su životopisi ovdje izdani?

§ VI. An Sancti omnes aut Beati, quorum hic vitæ editæ?

Moglo bi se činiti suvišnim sada postavljati ovo pitanje, koje je već prije općenito, a uz pojedine životopise i posebno riješeno. Ali budući da su nedavno najozbiljnijim i najsvetijim autoritetom Apostolske Stolice donesene neke odredbe o štovanju i djelima svetaca, smatrao sam da moram pokazati kako sam im se ozbiljno i marljivo pokorio. To će doduše lako uvidjeti tko god bude prelistavao ove moje spise, ali da na samome pragu ništa ne bi moglo prestrašiti čitatelja ili ga na bilo koji način zadržati, odlučio sam ovdje unaprijed upozoriti.

Superfluum videatur, hanc nunc afferre quæstionem, quæ et ante generatim, et ad vitas singulas speciatim sit persoluta. Sed quia sunt nuper nonnulla, de Sanctorum veneratione et actis, Apostolicæ Sedis gravissima sanctissimaque auctoritate sancita, faciendum duxi, ut me his serio et diligenter obtemperasse ostenderem. Perspiciet id quidem facile, qui mea hæc evolvet: sed ne quid ipso in limine perterrere Lectorem, aut omnino retardare ullo modo possit, præmonere hic constitui.

Izjavljujem dakle da sam s najvećim poštovanjem i pozornošću više puta pročitao obje apostolske konstitucije vrhovnoga svećenika URBANA VIII.: onu naime koja počinje riječima Sanctissimus D. N. i njezino tumačenje, a potom i onu donesenu deset godina kasnije, Cælestis Hierusalem. U prvoj, donesenoj na općoj skupštini Svete rimske i opće inkvizicije, održanoj u Apostolskoj palači u Vatikanu pred našim presvetim gospodinom URBANOM, po božanskoj providnosti papom VIII., te presvijetlim i prečasnim gospodom kardinalima Svete Rimske Crkve, vrhovnim inkvizitorima protiv krivovjerne opačine koje je posebno odredila sveta Apostolska Stolica, 13. ožujka 1625., u četvrtak, određuje se među ostalim o slikama onih koji još nisu ubrojeni u red svetaca ili blaženika, te o zavjetnim pločicama i svjetiljkama na njihovim grobovima, a što se ovdje tiče nas, zabranjuje se da se ubuduće tiskaju knjige koje sadrže djela, čudesa, objave ili bilo kakva dobročinstva primljena od Boga po zagovoru tih istih ljudi koji su preminuli na glasu svetosti ili mučeništva (kako je prije rečeno), bez pregleda i odobrenja ordinarija, koji pri njihovu pregledavanju treba uzeti u savjet teologe i druge pobožne i učene muževe, te da se zatim u tako ozbiljnoj stvari ne bi počinila prijevara, pogreška ili nešto novo i neuredno, neka pripremljeni predmet pošalje Apostolskoj Stolici i pričeka njezin odgovor. Njegova Svetost pak želi i naređuje da se gore spomenute objave, čudesa i druga dobročinstva, koja su u knjigama što sadrže život i djela tih ljudi dosad tiskana bez takva pregleda i odobrenja, ni na koji način ne smatraju odobrenima.

Profiteor igitur me summa reverentia et attentione binas URBANI VIII, Pontif. Maximi Apostolicas constitutiones sæpius legisse; eam videlicet cujus initium est, Sanctissimus D. N. ejusque declarationem. Postmodum vero, et decimo post anno latam, Cælestis Hierusalem. Priore, in generali congregatione Sanctæ Romanæ et universalis Inquisitionis, habita in palatio Apostolico in Vaticano coram S. D. N. D. URBANO Divina providentia Papa VIII, ac Illustriss. et Reverendiss. DD. S. R. E. Cardinalibus, adversus hæreticam pravitatem Inquisitoribus generalibus a sancta Sede Apostolica specialiter deputatis, XIII Martii MDCXXV, feria v condita, tum alia sanciuntur de imaginibus eorum qui nondum in Sanctorum aut Beatorum numerum relati sunt, deque tabellis et luminaribus ad eorum sepulchra; tum, quod huc facit, inhibetur ne de cetero imprimantur libri eorumdem hominum, qui sanctitatis sive martyrii fama vel opinione (ut præfertur) celebres e vita migraverint, gesta, miracula, vel revelationes, seu quæcumque beneficia tamquam eorum intercessionibus a Deo accepta continentes, sine recognitione atque approbatione Ordinarii, qui in iis recognoscendis Theologos aliosque pios ac doctos viros in consilium adhibeat, et ne deinde fraus, aut error, aut aliquid novum vel inordinatum in re tam gravi committatur, negotium instructum ad Sedem Apostolicam transmittat, ejusque responsum expectet. Revelationes vero et miracula aliaque beneficia supradicta, quæ in libris horum hominum vitam et gesta continentibus, hactenus sine recognitione atque approbatione hujusmodi impressa sunt, nullo modo approbata censeri vult mandatque Sua Sanctitas.

Niže ipak izjavljuje da gore napisanim odredbama ne želi niti namjerava ni u čemu naškoditi onima koji se štuju općim suglasjem Crkve, ili od pamtivijeka, ili po spisima otaca i svetih muževa, ili uz dugotrajno znanje i dopuštenje Apostolske Stolice ili ordinarija.

Infra tamen declarat, quod per suprascripta, præjudicare in aliquo non vult neque intendit iis, qui per communem Ecclesiæ consensum, vel immemorabilem temporis cursum, aut per Patrum virorumque sanctorum scripta, vel longissimi temporis scientia, ac tolerantia Sedis Apostolicæ vel Ordinarii, coluntur.

Kasnijom konstitucijom, danom u Rimu kod Svete Marije Velike dana 5. srpnja 1634., prvosvećenik potvrđuje i tumači onu prijašnju odredbu, te što se tiče ove stvari izjavljuje da se pod dugotrajnim vremenom ili njegovim tijekom od pamtivijeka, o kojem je riječ u spomenutoj odredbi, razumije vrijeme koje premašuje granicu od stotinu godina.

Posteriore constitutione data Romæ apud S. Mariam Majorem diev Julii MDCXXXIV, tum prius illud decretum confirmat et declarat Pontifex, tum, quod ad rem hanc pertinet, longissimum tempus, illiusve immemorabilem cursum, de quo in prædicto decreto, intelligi declarat esse tempus centum annorum metam excedens.

Ovim sam se apostolskim odredbama osobito marljivo pokorio: jer sam takva raspoloženja duše da bih radije vlastitom rukom bacio u oganj sve svoje spise nego da u njima bude išta što bi se protivilo bilo časti bilo volji Apostolske Stolice, za čiju sam obranu dostojanstva spreman podnijeti i najteže napore i proliti sam život. Ponajprije dakle u svojim spisima slavim veoma malo onih koji nisu ili autoritetom same presvete Stolice svečano pribrojeni svecima, ili već davno općim suglasjem Crkve stekli štovanje i čašćenje. Štoviše, možda je jedini časni opat Ljudevit Blozije za kojega mi je pouzdano poznato da mu nije dosuđena takva čast: pa ipak nisam ispripovjedio nijedno njegovo čudo, proročanstvo niti išta drugo zabranjeno apostolskom odredbom. Onima za koje sam dvojio je li njihova svetost potvrđena zakonitim sudom Crkve, nisam dodijelio naslov sveca ili blaženika, znak nebeskoga dostojanstva, kao Margareti i Gentilu iz Ravenne, 23. i 28. siječnja, premda je nekima išla u prilog slava ne samo od stotinu godina, nego i od nekoliko stoljeća, kao Gertrudi Beginki iz Delfta 6. siječnja, Henriku Suzonu iz Reda propovjednika 25. siječnja i Karlu, opatu vilarijenskomu, 29. siječnja.

Hisce Apostolicis decretis parvi cumprimis diligenter: qui ita affectus animo sim, ut malim omnes meas lucubrationes manu propria in ignem abjicere, quam ut in iis insit quidquam quod Apostolicæ Sedis vel honori repugnet, vel voluntati, pro cujus tuenda dignitate et gravissimos adire labores et vitam ipsam profundere paratus sim. Primum igitur paucissimos scriptis meis celebro, qui non sint vel ipsius sanctissimæ Sedis auctoritate solenniter Sanctis adscripti, vel communi Ecclesie consensu jam olim cultum venerationemque adepti. Imo unicus est fortassis Ludovicus Blosius venerabilis Abbas, de quo mihi constet, nullum ei decretum esse ejusmodi honorem: neque tamen ullum ejus miraculum, vaticinium, aliudve Apostolico decreto prohibitum narravi. De quibus dubitavi, eorumne esset sanctitas legitimo Ecclesiæ judicio confirmata; iis Sanctorum aut Beatorum títulum, cælestis indicem dignitatis, non tribui, ut Margaritæ et Gentili Ravennatibus, XXIII et XXVIII Januarii: etiamsi nonnullis non modo centum annorum, sed et seculorum aliquot celebritas suffragaretur, ut Gertrudi Beghinæ Delfensi VI Januarii. Henrico Susoni Ord. Prædicatorum XXV Jan. Carolo Abbati Villariensi XXIX Januarii.

Onima pak kojima dajem taj naziv potvrđujem neko štovanje koje je ili ustanovljeno autoritetom Apostolske Stolice, ili je nekoć uvedeno pobožnošću naroda uz prešutno dopuštenje iste Stolice, i to prije stotinu godina ili još duljega razdoblja, ili vjerodostojnošću starih martirologija, ili prikladnim svjedočanstvima ozbiljnih pisaca, ili pouzdanim i provjerenim pripovijedanjem o onim stvarima koje biskupi običavaju udjeljivati samo svecima ili blaženicima, kao što su relikvije pobožno prenesene i položene na počasno mjesto, njima posvećene crkve, slike javno izložene u crkvama ukrašene sjajem zraka, javno izvješeni zavjetni darovi i poklonstva, te drugo te vrste: ako me u čemu od toga išta prevari, ne samo da ću to rado opozvati čim spoznam, nego to i ovdje već sada unaprijed osuđujem i odbacujem.

Quibus eam nomenclationem tribuo, iis cultum aliquem vel Sedis Apostolicæ auctoritate constitutum, vel populorum pietate, eadem connivente Sede, olim prærogatum, idque ante centum annos aut longius etiam spatium, vel martyrologiorum veterum fide, vel gravium Scriptorum ideonis testimoniis confirmo, vel earum rerum certa et comperta narratione, quæ non solent nisi Sanctis vel Beatis impertiri ab Antistitibus, ut sunt reliquiæ religiose translatæ et in locum honorificum repositæ, dicata iis templa, imagines propalam in templis expositæ radiato splendore insignes, appensa publice anathemata et donaria, aliaque id genus: in quibus si quid me fallat, id non modo lubens, ubi intellexero, retractabo; sed et hic jam nunc in antecessum ipse damno et repudio.

Isto je poštovanje apostolske odredbe učinilo da sam posve izostavio nemali broj životopisa pobožnih ljudi, čak i onih već prije tiskanih, jer su sadržavali veoma mnogo čudesa i drugih neuobičajenih znamenja, sve dok ih Crkva ne ubroji među svece. U tim životopisima doista ima mnogo toga što bi čitatelja nemalo zabavilo i potaknulo na krepost: ali poslušnost sam smatrao vrednijom od bilo kakvih žrtava te ugodnijom Bogu i onima koji s njime uživaju vječno blaženstvo.

Eadem decreti Apostolici observantia fecit, ut haud paucas piorum hominum Vitas, etiam typis antea editas, quod plurima continerent miracula aliaque inusitata portenta, plane omitterem, donec in Divos ab Ecclesia referantur. Insunt quidem in iis Vitis multa quæ Lectorem non mediocriter oblectarent, accenderentque ad virtutem: sed potiorem duxi victimis quibusve, et gratiorem Deo iisque qui cum illo æterna beatitudine perfruuntur, obedientiam.

§ VII. Izjava pisca.

§ VII. protestatio auctoris.

Premda smatram da u ovome djelu nisam iznio nikakva čudesa, proročanstva ni objave tajni ičega za koga se ne bi činilo da je stekao štovanje i čašćenje općim suglasjem Crkve, ili od pamtivijeka, ili po spisima otaca i svetih muževa, ili uz dugotrajno znanje i dopuštenje Apostolske Stolice ili ordinarija, a što je zabranjeno ponovljenim odredbama našega presvetoga gospodina URBANA VIII.; ipak, da mi štogod ne bi promaklo iz nepažnje, ili da se ne bi činilo da ostalim djelima svetaca i blaženika prisvajam veći autoritet nego što dolikuje:

Etsi in hoc opere nulla cujusquam, qui non videatur per per communem Ecclesiæ consensum, vel immemorabilem temporis cursum, aut per Patrum virorumque sanctorum scripta, vel longissimi temporis scientia ac tolerantia Sedis Apostolicæ, vel Ordinarii, cultum venerationem que obtinuisse, miracula, vaticinia, arcanorum manifestationes, retulisse me existimem; quæ sunt iteratis S. D. N. URBANI VIII decretis prohibita; tamen ne quid me vel incautum fugerit, vel ne ceterorum actis Sanctorum ac Beatorum majorem, quam par est, videar auctoritatem arrogare;

Svjedočim da želim da sve što sam napisao i izdao ima samo težinu ljudske povijesti, jer se ne oslanja ni na božansku objavu, ni na autoritet Katoličke Rimske Crkve ili Svete Stolice, osim ukoliko je nešto preuzeto iz knjiga Svetoga pisma, ili pisama prvosvećenika, ili spomenika otaca koje je Crkva inače odobrila. Onomu pak što sam preuzeo iz knjiga drugih pisaca želim da se pokloni onoliko vjere koliko ti pisci zaslužuju. Ono pak što sam napisao bez drugoga svjedočanstva, nadam se da će se držati na onom mjestu na kojem stoji ono što je predao čovjek podložan pogreškama zbog slabosti uma i rasuđivanja, ali koji je ipak u njihovo ispitivanje uložio nemali trud i radije bi umro nego da svjesno ikoga prevari.

Testificor, velle me universa quæ scripsi atque edidi humanæ dumtaxat historiæ pondus obtinere: cum neque Divina revelatione, neque Catholicæ Romanæ Ecclesiæ aut Sanctæ Sedis auctoritate nitantur; nisi quatenus ex Divinæ Scripturæ libris, aut litteris Pontificum, aut alioquin ab Ecclesia approbatis Patrum monumentis, aliqua desumpta sunt. Quæ vero ex aliorum accepi libris, iis tantum esse fidei volo, quantum illi merentur auctores. Quæ a me absque alio testimonio scripta, hæc spero eo habitum iri loco, quo quæ ab homine tradita erroribus pro ingenii judiciique imbecillitate obnoxio, sed qui tamen in iis examinandis non mediocrem posuerit operam, et mori malit quam ut sciens quemquam fallat.

Svezak I Kalendar godine